NESTALI

Kulturno i političko okruženje
bosanskohercegovačkih Hrvata kroz povijest
Srećko M. Džaja
I.
U današnjoj Bosni i Hercegovini žive tri naroda koji su u jezičnom pogledu
vrlo bliski, ali imaju različite kulturne tradicije i političke identitete.
Tako identitet brojčano najmanjeg od ta tri naroda – bh. Hrvata počiva
na pripadnosti zapadnoj civilizaciji te vjerskom i kulturnom zajedništvu
s Hrvatima u Republici Hrvatskoj, dok su bh. Srbi dio srpskog naroda u
Srbiji i susjednim područjima, čiji se identitet razvio u okvirima bizantske
civilizacije i pripadnosti istočnom kršćanstvu.
A bh. Muslimani ili Bošnjaci su produkt 400-godišnje osmanske
vladavine u BiH i njihov se identitet razvio u islamskim okvirima.
Povijest te bh. nacionalne trodijelnosti je vrlo kompleksna, pa ponajviše
zbog toga do danas nije našla općeprihvaćeno tumačenje. Umjesto
toga svaka bh. nacionalna grupa ima svoju verziju povijesti Bosne i
Hercegovine, po kojoj se u povijest Bosne i Hercegovine učitava dominantan
položaj vlastite grupe, a ostale grupe promatra vrlo površno,
kao Bosni tuđ element odnosno kao uljeze sa strane.
Baveći se desetljećima tom problematikom, upoznao sam mitološki
karakter tih jednostranih interpretacija te sam pokušao osvijetliti povijesnu
stvarnost svake od ovih grupa u njezinu vremenskom nastajanju
i međusobnom ispreplitanju. Posebnu sam pozornost posvetio problemu
migracija i vjerskih prijelaza – prije svega rekatolizaciji u srednjovjekovnoj
Bosni te islamizaciji u osmanskom razdoblju bh. povijesti.
S ovom napomenom moja rekonstrukcija bh. povijesti u glavnim
crtama izgleda ovako: Od kasnog srednjeg vijeka pa do danas Bosna
i Hercegovina je više negoli ijedna druga regija u Jugoistočnoj Europi
pozornica intenzivnih seoba i drugih demografskih promjena. U valovima
austro-turskih i mletačko-turskih ratova iz Bosne su se sve više
iseljavali katolici, a useljavali stočari srpsko-pravoslavne vjere iz središnjih
i istočnih balkanskih područja, te pripadnici činovničkog i vojnog
aparata iz drugih pokrajina Osmanskog Carstva – koji su, dakako, bili
pripadnici islamske vjeroispovijesti ili su to vrlo brzo postajali. Kada je
riječ o islamizaciji u Jugoistočnoj Europi, treba istaknuti da su vjerski
prijelazi na islam bili najintenzivniji u Bosni i Hercegovini te Albaniji.
Zašto je to tako bilo, postat će nam jasnije tijekom daljnjeg izlaganja.
Demografske promjene odnosno koncentracija pravoslavlja i islama
u Bosni i Hercegovini kroz imigracije i prelaske na islam te iseljavanje
katoličkog pučanstva – prouzrokovali su znatan demografski
i kulturni lom ili diskontinuitet između srednjovjekovne i osmanske
Bosne i Hercegovine. Dosadašnji povjesničari su se, istina, dosta bavili
vjerskim prilikama kako u srednjovjekovnoj tako i u osmanskoj Bosni,
ali su pritom pitanje brojnih useljavanja i iseljavanja u BiH prilično zanemarili,
ponekad i svjesno izbjegavali – da bi na taj način uspostavili
razoreni odnosno izgubljeni kontinuitet u Bosni i Hercegovini i osigurali
dominantan položaj vlastite nacionalne grupe.
Moderna hrvatska i srpska historiografija, koja se počela razvijati u
19. stoljeću, dakle u atmosferi borbe protiv tuđinskih vladavina, posvetila
je osobitu pozornost srednjem vijeku – kao kolijevci nacionalnog
identiteta. Prema takvu shvaćanju sve ono što se nataložilo pod tuđinskim
vladavinama, trebalo bi odbaciti i moderni nacionalni identitet
izgrađivati na srednjovjekovnim temeljima.
U tu stoljetnu historiografsku bitku između srpske i hrvatske historiografije
za Bosnu i Hercegovinu uključila se bošnjačka historiografija sa zakašnjenjem,
ali i s pojačanom žestinom u mitološkom isticanju bošnjačkog
karaktera BiH, posebno nakon raspada Druge Jugoslavije.
Sve se vrti oko pitanja: Koja tradicija – srpska, hrvatska ili bošnjačka
ima svoje korijene u srednjovjekovnoj Bosni? Pri tome vjerske prilike
u srednjovjekovnoj Bosni igraju odlučujuću ulogu.
Obratimo li se povijesnim dokumentima, koji su, nažalost, vrlo
oskudno sačuvani, oni nam počinju govoriti o pojavi hereze u Bosni na
prijelazu iz 12. u 13. st. Srednjovjekovne će Bošnjane (tako glasi naziv
za srednjovjekovne stanovnike Bosne, a oblik Bošnjak pojavljuje se tek
nakon osmanskog osvojenja) zbog hereze optuživati i Katolička i Pravoslavna
crkva – što znači da pripadnici Crkve Bosanske (tako su zvali svoju
crkvu srednjovjekovni bosanski kršćani, koja je i s katoličke i s pravoslavne
strane bila optužena zbog hereze) nisu bili ni katolici ni pravoslavci.
Moderna historiografija u 19. st. izjednačila ih je s bogumilskom sektom
u Bugarskoj i pripisala im radikalni dualizam u shvaćanju svijeta. Ali su
svi pokušaji dokazivanja bogumilizma u srednjovjekovnoj Bosni završili
na koncu konca u neobuzdanim i nedokazanim nagađanjima. Jer Crkva
Bosanska nije bila jedna pobunjenička sekta. Naprotiv, ona je imala sličnu
ulogu u srednjovjekovnoj Bosni kao Katolička crkva u srednjovjekovnoj
Hrvatskoj ili pak Pravoslavna crkva u srednjovjekovnoj Srbiji. Prema
tome, bila je to jedna raskolnička crkva, različita i od Pravoslavne i od
Katoličke crkve, ali ne i dualistička sekta, koja bi se radikalno udaljila od
pravovjernog kršćanstva i postala – prema bošnjačkim povjesničarima
– gotovo bliža islamu negoli kršćanstvu. To bi, prema bošnjačko-muslimanskom
tumačenju, bio razlog da su tzv. srednjovjekovni bosanski
bogumili tobože u masama prešli na islam.
Politička motivacija bogumilizacije Bosne je očita. Time se naime
želi uspostaviti duhovni kontinuitet između srednjovjekovne Bosne i
današnjih muslimana Bošnjaka, i tako legitimirati i uspostaviti dominantan
položaj Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.
Ali novija istraživanja koja se sve više koncentriraju na ulogu Crkve
Bosanske u srednjovjekovnom bosanskom društvu, a ne na njezinu teološku
doktrinu, koju su joj njezini protivnici najvećim dijelom podmetnuli,
iznose sve više na vidjelo, da teološki otklon Crkve Bosanske od Katoličke
i Pravoslavne crkve nije bio velik te da se više radilo o političkim negoli
vjerskim sukobima između Bosne i nebosanskih moćnika – prije svega
ugarskih kraljeva. U tim sukobima u Bosnu su poslani kao inkvizitori i
misionari, najprije dominikanci, čija misija na koncu konca nije donijela
poželjne rezultate, pa su koncem 13. st. poslani franjevci. Za razliku od
dominikanaca franjevci su se uspjeli prilagoditi bosanskim prilikama pa
je franjevačka misija završila rekatolizacijom Bosne i Hercegovine pred
osmansko osvojenje. Početkom 15. st. povijesni dokumenti govore okruglo
o pola milijuna obraćenika na katolicizam, a polovicom 15. st. da se hereza
u Bosni topi kao vosak na vatri. Te paušalne vijesti su, dakako, ponešto
pretjerane, ali da nisu izmišljene – za to govore sljedeće činjenice:
1. Upravo spomenuti izvještaji (da se naime bosanska hereza “topi
kao vosak na vatri”) na indirektan način pokazuju da se nije radilo
o pobunjeničkim upornim bogumilima, nego o kršćanima koji su
u svojim shvaćanjima uz stanovite razlike ipak bili bliski katoličanstvu
i pravoslavlju, pa su zbog toga lako i prelazili na katoličanstvo
ili pravoslavlje (na pravoslavlje poglavito u istočnoj Hercegovini).
2. Kada je riječ o povijesti katoličanstva u BiH kroz 400 godina osmanske
vladavine, ne smije se iz vida ispustiti sljedeće: Dušobrižništvo u
zemljama pod islamskom vlašću moralo se ograničiti samo na već
prisutne kršćane, jer je misionarska djelatnost među muslimanima
bila strogo zabranjena i sankcionirana smrtnom kaznom. Prema
tome, bosanski su franjevci smjeli djelovati samo među već postojećim
katolicima, i u rjeđim slučajevima među pravoslavcima – ondje,
naime, gdje je pravoslavno pučanstvo ostalo bez pravoslavnog
kolovoz 2008. 95