kontekst velika otoka povezali ne autocestama već modernim dvosmjernim cestama, na kojima – koje osvježenje! – nema reklama. Putuje se sporije, ali se zato može skrenuti s ceste da bi se pogledao vodopad ili kolonija tuljana. Ljudi imaju jedan a ne dva ili tri posla da bi preživjeli, kao u Americi; obiteljske kuće nisu Novozelandski turizam nije servilan. Ovdje je sve, pa i radno vrijeme restorana, podređeno željama i navikama domaćina pretenciozne vile, a većina dućana i biznisa zatvara se u pet popodne. Kad smo u Wanaki dogovarali iznajmljivanje helikoptera za ne baš jeftinu turu iznad Južnih Alpa, šefica male obiteljske tvrtke Aspiring Helicopters ljutnula se što smo nazvali svega sat vremena prije zatvaranja. No bez obzira na to, pilot James, čovjek s najboljim poslom na svijetu, poklonio nam je dodatnih pola sata i još k tome sletio na vrh glečera u zalazak sunca, dok su ne samo klinci nego i mi odrasli urlali od sreće. Novi Zeland uvozi visoku tehnologiju i proizvode široke potrošnje, no u proizvodnji hrane i odjeće gotovo je posve neovisan. Prehrambeni proizvodi poput mlijeka i mesa su organski, fantastične kvalitete, jeftini – i svi proizvedeni u Novom Zelandu. Kad sam u Nelsonu, gradiću u vinarskoj pokrajini Marlborough, ušla u shopping centar, doživjela sam pravi potrošački šok. Očima, naviknutima na uvijek iste tvrtke od Zagreba preko Beča do Bangkoka, trebalo je vremena da se priviknu na činjenicu da ne prepoznaju ni jedan jedini brand. Sve sami novozelandski dizajneri, a tek dio robe proizveden je u Kini. Na cijelom putu od više od 2000 kilometara mogu prijaviti da sam zapazila ne više od četiri McDonald’sa, tri Starbucksa i Pizza Hut restorana, i jedan Kodak. Sve ostalo su obiteljski biznisi, mali restorani i farme koje umornim putnicima nude slasne i jeftine jagode, kupine i maline, jer siječanj je početak novozelandskog ljeta. Premda su Novozelanđani u pravilu veliki patrioti i ponosni na svoju zemlju, naročito na velike žrtve koje su podnijeli boreći se na europskim bojištima u Prvom i Drugom svjetskom ratu, neki moji kiwi prijatelji u Aziji skloni su kritizirati život u Novom Zelandu kao previše provincijalan. Ja se, međutim, nisam mogla oteti paralelama s Hrvatskom, odnosno slikom Hrvatske kakva bi mogla biti. I ne samo ja; na svakom koraku slušala sam od usputnih Novozelanđana kako je Hrvatska prelijepa zemlja, s prekrasnom prirodom i odličnom hranom. (U sebi sam dodavala: a još je i puno toplija! Kod nas se djeca na plaži ne praćakaju u ronilačkom odijelu, što nije vic, već česta pojava na plažama oko Nelsona!) Industriju kvalitetnih vina, po kojima je Novi Zeland postao poznat u posljednjih dvadesetak godina, potaknuli su hrvatski iseljenici, što me navodi na pitanje. Ako Babich i Nobilo mogu u pokrajini Marlborough proizvoditi vrhunski sauvignon blanc, zašto se u Dalmaciji moramo mučiti s parfimiranim bijelim bućkurišem? Ako tucet kompanija nudi non-stop brodske ture fjordom Milford, sumornim mjestom na uvijek olujnoj 40. paraleli, (“roaring forties”, kako ih zovu mornari), zašto takvo što ne bi postojalo u Limskom fjordu, bez muzike na palubi i loših sendviča u frižideru? Foto AP 62 F o r b e S veljača 2010
kontekst veljača 2010 F o r b e S 63