10_Forbes.pdf

from europadigital More from this publisher

04.09.2015 Views

danko končar spasitelj brodogradnje ili lovac na subvencije samouka elita uspješni vizionari bez diplome josip glaurdić hrvatske stranke stvorile su kartel rujan 2009. Ante Jerković U nepunih osam mjeseci vlasnika je promijenilo čak 65% dionica Atlantske plovidbe, na najbolji način oslikavajući povjerenje u dubrovačkog brodara koji je doveo Hilton u Hrvatsku 0najtraženijih dionica 30 kn, 8,50 KM , 4,60 €

danko končar

spasitelj brodogradnje

ili lovac na subvencije

samouka elita

uspješni vizionari bez diplome

josip glaurdić

hrvatske stranke

stvorile su kartel

rujan 2009.

Ante Jerković

U nepunih osam

mjeseci vlasnika je

promijenilo čak 65%

dionica Atlantske

plovidbe, na najbolji

način oslikavajući

povjerenje u

dubrovačkog

brodara koji je doveo

Hilton u Hrvatsku

0najtraženijih

dionica

30 kn, 8,50 KM , 4,60 €

ujan 2009.

sadržaj

38

22

6 Indeks

8 Uvodnik

10 Dogodilo se

12 Kolumne

18 Fronta

26 Kontekst

38 Portret

42 Pokretači

52 Ljudi i kompanije

54 Marketing

58 Tehnologije

72 Novac i ulaganja

75 Financije

88 ForbesLife

98 Know-how

politika

16 Stranački karteli Naš novi

kolumnist, istraživač s Cambridgea Josip

Glaurdić unosi posve nove poglede na

domaću političku scenu

fronta

18 Ekologija protiv

biznisa Proglasi li se tuna ugroženom

vrstom, niz jadranskih poduzetnika završit

će u bankrotu

21 Danko Končar Kome, zašto i je

li doista kontroverzni biznismen najbolji

kupac hrvatskih brodogradilišta

22 Utjerivači dugova U Hrvatskoj

imaju manje posla i još uvijek su pristojniji

nego na Zapadu, ali posljedice susreta s

njima mogu ipak biti pogubne

kontekst

26 Novi izbavitelj Tršćanski

poduzetnik Pierpaolo Cerani postao je

vlasnikom fonda Kolonel i uzburkao duhove

u Sloveniji

29 Horor u zoni mrtvih Forbesov

reporter u Pančevu, jednoj od ekološki

najcrnjih europskih točaka

34 Azijski bum Nakon kratkotrajnog

kriznog udara azijska tržišta opet se

utrkuju. Analitičari pozivaju na oprez

portret

38 Srđan Mladinić Pokretač

hrvatske industrije maslinovih ulja u vječnoj

je borbi s niskim standardima i visokim

cijenama dobavljača

34

58

rujan 2009 F o r b e S 3

sadržaj

rujan 2009.

42

Pokretači

42 Samouka elita Stjecajem okolnosti

ostali su bez formalnog obrazovanja,

ali hrvatske biznismene s vizijom to nije

zaustavilo u njihovim pothvatima. Svaki

od njih danas ipak potomcima osigurava

akademsku budućnost

Lista

76 Deset najtraženijih

dionica Koje dionice je hrvatsko

tržište najviše voljelo i tko je zaslužan za

njihov proboj na tržištu

88

66 Mali zeleni iz korova Recesija je

malom i nagrađivanom labinskom traktoru,

projektu dvojice Tomislava, pomrsila račune

marketing

54 Google u Zagrebu Je li najveća

internetska kompanija stigla u Hrvatsku s

namjerom da tu i ostane?

54 Farmaceutsko predoziranje

Prvo jer bila ptičja gripa. Onda je stigao

Tamiflu. Sada treba prodati višak na tržištu

Investicije

72 Najbolje neameričke dionice

Vodič za investitore po europskim i azijskim

tržištima vrijednosnica

74 Bikovi ruskog medvjeda Kako

zapadnjaci vide potencijale ruskog tržišta

financije

82 Bauk nezaposlenosti Hrvatska

je opet sve bliže brojci od 300 tisuća

nezaposlenih. Tome je u velikoj mjeri

pridonio dramatičan pad BDP-a u prvom

tromjesečju

87 Fondovi Respektabilan rast od

30% u ovoj je godini ostvario dionički

fond PBZ Investa, slijedi ZB Trend i tko još?

ForbesLife

88 Hedonizam na rubu grada

Usprkos crnim prognozama za trgovinu,

samo u Zagrebu najavljena je izgradnja 10

novih shopping centara

94 Kraljevski portretist Naslikao

je britansku kraljicu i Margaret Thatcher, a

sada želi portretirati Stjepana Mesića

94

4 F o r b e S rujan 2009

index

KOMPANIJE I LJUDI U OVOM IZDANJU

Adriatic tuna, 18

Amazon, 69

Anderson, Roy, 57

Animoto, 68

Apple, 61

Arena Centar, 90

Ask.com, 69

Atlantska plovidba, 76

Aureus Invest, 43

Autonomy, 69

Avenue Mall, 92

Bavčar, Igor, 26

Bernard Harper’s Acoustic

Chemicals, 47

Bestias, 53

Bischofberger, Norbert,

57

Blinder, Alan, 83

Blinkx, 69

BMW, 22, 51, 53

Brač tuna, 18

Brankov Bačura, Vlada,

30

Brodosplit, 21

Brodosplit – BSO, 21

Brodotrogir, 21

Brown, Gordon, 94

Bugarin, Miloš, 33

Buljubašić, Juroslav, 42

Burgermeister, jane, 57

Carlsberg, 27

Cassa di Risparmio della

Repubblica di San Marino

S.p.A, 91

CBS, 71

CEI Zagreb, 22

Cerani, Pierpaolo, 26

Chandratillake, Suranga,

69

Chromos Agro, 85

CIB bank Zrt, 91

Cimos, 52

Cimos Buzet, 54

Cisco, 71

City Center One, 92

Clifton, Stephen, 68

Coface Hrvatska, 22

Croatia Airlines, 80

Čanak, Branislav, 33

Čupić, Denis, 90

Dalekovod, 77

Dalma, 40

Davidson, James, 67

Davy McKee, 47

Dayton Chemical Services,

47

De Beer, Martin, 71

Debevec, Paul, 68

Deichmann, 92

Delo, 26

Derrick, John, 74

Disney, 70

Djuphammar, Hakan, 62

Douglas, 92

Dragutinović, Diana, 33

Drnovšek, Janez, 28

Drvenik-tuna, 18

Dujmović, Tea, 90

Đuro Đaković Holding,

81

Enel, 28

EPFR Global, 87

Ericsson, 62

Ericsson Nikola Tesla, 63

Erste Adriatic Equity, 87

Erste Group Bank AG,

91

Facebook, 58, 62, 69

Fakespace Labs, 68

Fassino, Piero, 28

Floričić, Kristijan, 49

Frattini, Franco, 28

Gagić, Vladimir, 31

Gazprom, 31

Geithner, Tim, 84

Geneks, 31

Genera, 81

GfK, 93

Glaurdić, Josip, 16

GlaxoSmithKline, 57

Goldman Sachs, 35

Google, 55, 60, 61, 66

Google Hrvatska, 55

Gould Stewart, Margaret,

66

Grawe osiguranje, 53

Greenpeace, 20

GS Hotels & Resorts, 46

Halligan, Liam, 74

Heineken, 27

HGK, 19

Hidroelektra niskogradnja,

77

Higl, Nađa, 29

Hrvatska udruga developera,

90

Hrvatska udruga poslodavaca,

90

HT, 77

HUAN, 24

Hulu.com, 70

Hypo Investment Bank

AG, 91

HZZ, 83

IAB Hrvatska, 56

ICCAT, 19

IGH, 76

Ikea, 90

Ilić, Branko, 30

Ilirika JIE, 87

Illy, 92

Importanne centar, 89

Ina, 49, 81

Inditex Group, 92

Infond, 26

Ingra, 77

Instalotehna, 51

Intesa Sanpaolo, 91

Ipercoop, 90

Istrabenz, 26

Jadranska pivovara, 28

Jadranski luksuzni hoteli,

46

Jadran-tuna, 18

Jadroplov, 77

Jakovčić, Martina, 89

Janša, Janez, 26

Jefferson, Bradley, 68

Jeger, 92

Jeger, Željko, 92

Jelašić, Radovan, 32

Jeličić-Purko, Miroslav,

42

Jelić, Tomislav, 52

Jerković, Ante, 76

Jicox, 70

Kali tuna, 18

Kali Tuna Trgovina, 18

KBC, 27

KD Victoria, 87

Kelly, George, 97

Kidman, Nicole, 29

King Sturge, 90

Knapić, Dorian, 54

Kojaković, Vlaho, 91

Kolonel, 26

Končar, Darko, 21

Kovačević, Gordana, 63

Kraljević, Tomislav, 52

Kučić, Miro, 19

Labinprogres TPS, 52

Lakićević, Mijat, 33

Lehman Brothers, 34

Longleaf Partners International,

73

LPP Fashion, 92

Luka Ploče, 77

Magma Group, 92

Mandela, Nelson, 97

MAN Roland, 56

Marendić, Anett, 23

Marituna, 18

Markland, Derek, 46

Marinopoulus, 92

Martinić, Darije, 22

Matijašević, Ozren, 21

MB Lubin Ribarstvo, 18

Media News Group, 71

Mercator, 27

Merszei, Leslie, 46

Mesić, Stjepan, 94

Microsoft, 69

Milošević, Boro, 31

Milošević, Slobodan, 31

MKB Bank Zrt, 91

Mladinić, Srđan, 39, 42

Mlinar, 81

MMF, 32

Mutant Enemy, 70

MySpace, 59, 69

Nabiulina, Elvira, 74

NASA, 68

NBC Universal, 70

Nesamoney, Diaz, 70

Netflix, 70

News Corp., 70

NIS, 31

Nokia, 60

OBI, 43

O2, 59

Patrick, Neil, 70

PBZ Equity, 87

PBZ Invest, 87

PBZ I-Stock, 87

Petrokemija, 77

Petrović, Pavle, 33

Pevec, 51

Pevec, Zdravko, 42

Pfizer, 57

Philips, Christopher, 73

Pichette, Patrick, 66

Pivovarna Laško, 26

Pivovarna Union, 27

Polančec, Damir, 21

Polič, Radko, 30

Pounje trikotaža, 81

Praška burza, 75

Profil, 92

Prosperity Capital Management,

74

PSA Citroën-Peugeot, 53

Pure Digital Technologies,

71

Radman, Goran, 12

Rakar, Marko, 14

RampRate, 66

RBA, 93

Real Networks, 69

Redserve, 89

RegioPlan Consulting,

90

Rendulić, Siniša, 56

Rothschild, Evelyn, 97

Samancor, 21

Sanader, Ivo, 44

Sandell, Thomas, 64

Saxe-Coburg Goethe,

Simeon, 27

Segafredo, 92

S.H.O.P. Centar, 56

Siljan, Sandro, 56

Slatinska banka, 81

SMS, 39, 42

SPAR, 92

Split Tours, 44

Sportina Group, 92

Stambolić, Ivan, 31

Stamenković, Stojan, 32

Starbucks, 92

Starina Kosem, Adriana,

26

Stewart, 67

Stone, Richard, 94

Stupar, Dušan, 31

Suknaić, Hrabren, 56

Sutherland, Joan, 97

Špigel, Ivo, 14

Šrot, Boško, 26

Štrok, Goran, 42

Štrok, Renata, 47

Tan, Alice, 36

Tan, Vincent, 36

Tedeschi, Emil, 42

Tele2, 60

Telefonica, 60

Tesar, Linda, 72

Thatcher, Margaret, 94

Thyssen, 47

T-Mobile, 25, 60

TNK-BP, 74

Tomo Vinković, 51

Tondo, Renzo, 28

Transadria, 81

TriGranit, 90

Tutu, Desmond, 97

Tweedy Browne Global

Value, 73

Twitter, 59

Uljanik plovidba, 77

Underhill, Paco, 89

Uniline, 56

Univerzal Holding, 31

U.S. Global Investors, 74

Večeri, 27

Veterina, 81

Viadukt, 77, 85

VimpelCom, 74

Vipnet, 59

Warnock, Frank, 72

Weber, Maja, 25

West Gate, 89

Whedon, Joss, 70

Winter, 49

Wren’s Hotels, 46

WWF, 18

Xie, Andy, 36

Yip, Paul, 36

YouTube, 60, 62, 66, 69

Zagrebačka banka, 54

Zagrebačka burza, 43,

77, 87

ZB aktiv, 87

ZB trend, 87

Zorko, Dušan, 27

Željezara Sisak, 21

6 F o r b e S rujan 2009

uvodnik

Nakladnik

Europapress holding, Zagreb, Koranska 2

Predsjednik

Ninoslav Pavić

Glavni urednik

Viktor Vresnik

viktorv@eph.hr

Zamjenica glavnog urednika

Sanja Simić

sanja_simic@eph.hr

Pomoćnica glavnog urednika

Tanja Tolić

tanja_tolic@eph.hr

Financije i tržišta

Mario Gatara (Analogika)

mario_gatara@eph.hr

Art direktorica

Sandra Pušćenik

sandra_puscenik@eph.hr

Reporteri

Dragana Radusinović, Gordana Galović, Merita

Arslani, Sandra Milković (Jeruzalem), Jasmina

Kuzmanović (Singapur), Tamara Jadrejčić (New

York)

Lektura

Božena Mak

Naslovnica

Branimir Kvartuc / Cropix

Marketing manager

Goran Buljan

goran_buljan@eph.hr

Tel: 01 6173 822

odbor direktora

Dr. Stjepan Orešković (predsjednik Odbora),

Peter Imberg (zamjenik predsjednika Odbora),

Ines Lozić (financije, pravo i logistika), Sanja Mlačak

(marketing, prodaja i promocija),

Tomislav Wruss (mediji), Nikola Francetić

(informatika, tehnologija i razvoj)

PRODAJA & MARKETING

Prodaja oglasnog prostora: direktorica Ana Šarić,

prodaja oglasnog prostora revijalnih izdanja:

direktorica Branka Petričević, prodaja novina:

direktor Darko Culifaj, marketinške komunikacije:

direktorica Ivanka Filipović, marketinške

komunikacije revijalnih izdanja: direktor Sven

Semenčić

SERVISI I KONTAKTI

Novinska agencija EPEHA: 01 617 3080,

01 617 3044,

agencija@eph.hr

Foto agencija CROPIX:

01 610 3117, 01 610 3090, cropix@eph.hr

Adresa redakcije:

Koranska 2, Zagreb

telefon: 01 6173798, fax: 01 6173 797

e-mail: Forbes@eph.hr

TISAK:

Vjesnik d.d., Zagreb, Slavonska avenija 4

Forbes Croatian Edition is published by Europapress

Holding under a license agreement with Forbes LLC,

60 Fifth Avenue, New York 10011.

“Forbes” is a registered trademark used under

licence from Forbes LLC.

Izvrnuto desetljeće

Ljudi se osjećaju zadovoljnima kada znaju da žive bolje nego prije 15 godina.

Osjećaju se bolje ako si svojim prihodima mogu priuštiti više užitka no što su to

nekada mogli njihovi roditelji.

U razvijenim društvima taj užitak uključuje i stupanj obrazovanja, mogućnost

školovanja potomaka, sigurnost zapošljavanja i kontinuiranog napredovanja u poslovnoj i

strukovnoj hijerarhiji. Kada su ti uvjeti ispunjeni, ljudi su sretniji

i istovremeno bolji jedni prema drugima.

Hrvati su proteklih 15 godina proživjeli dramatično i ova

matematika (teoriju je razradio harvardski profesor Benjamin

Friedman) ovdje ne funkcionira. Usporedimo li 2009. sa 1994.,

mi smo ove godine u raju, unatoč urušavanju globalnog gospodarskog

sustava. Pomaknemo li, međutim, letvicu pet godina

naprijed, slika postaje bistrijom, a usporedbe, iako i dalje

grube, žive su i slikovite.

Te 1999., u još uvijek tuđmanovskoj Hrvatskoj premijer

je bio prilično simpatičan pravnik iz Ine (i prvi šef nekadašnje

Agencije za privatizaciju) Zlatko Mateša. Guverner HNB-a bio

je današnji PBZ-ov šef analitike Marko Škreb, a državne financije

vodio je Borislav Škegro. Zemlja je nedugo prije prebrodila

krizu bankarskog sustava, uvela vlastitu valutu i ubila hiperinflaciju.

Bankarski kapital otvorio se građanima kao nikada prije. Dobro. A gdje smo danas?

Premijerku Jadranku Kosor donekle je usporediva s kolegom Matešom po tome što joj

malo tko vjeruje da odluke donosi samostalno. Ali dok Mateša nikada nije skrivao svoju

(tada u politici svačiju) zavisnost o Tuđmanu, premijerka neuspješno pokušava uvjeriti

naciju da doista ona upravlja državom.

Guverner Škreb činio se “prvim pravim” šefom HNB-a sve dok na njegovo mjesto

nije stigao Željko Rohatinski. Prisiljen na život u Tuđmanovoj sjeni, i Škreb je morao

biti spreman na breme ustupaka. Od velikih udara uspio je preživjeti Promdei banku – i

samo njezino postojanje i ubojstvo njezina vlasnika Ibrahima Dedića - i krahove Glumine

i Dubrovačke banke. Uspio je ipak, uz veliku pomoć Borislava Škegre, i dalje najboljeg

hrvatskog ministra financija, Hrvatskoj otvoriti međunarodna financijska tržišta. Nije,

međutim, uspio preživjeti izbore, jer i politika i građani previše su njegovo (i Škegrino) ime

vezali uz pogreške napuštene politike.

Željko Rohatinski preuzeo je HNB u povoljnom trenutku, nakon odlaska Franje

Tuđmana, i prvi se uspio izboriti za samostalnost središnje banke i monetarne politike. Prvi

je preživio i promjenu političkog predznaka na vrhu države. Kuna i banke i dalje su stabilne

unatoč pritiscima.

I tu dolazimo do najveće razlike. Dok je država prije deset godina spašavala posrnule

banke, pažljivo kako njihov krah ne bi narušio socijalnu ravnotežu nagrizenu ratom i poratnom

privatizacijom, danas su ulogu čuvara socijalnog mira preuzeli bankari. Sama država

grčevito se bori za preživljavanje vlastitog zastarjelog i pregolemog pogona i to kao da joj je

danas jedina svrha. Većina Hrvata pritom doista živi bolje nego prije deset godina, slobodnije

od roditeljske generacije, pristajući bankarima plaćati cijenu održavanja sustava putem

njihovih visokih kamata daleko spremnije nego poreze koje im nameće država. Najbolji

znak da je politika otišla kvragu.

Viktor Vresnik,

glavni urednik, Forbes Hrvatska

Foto Berislava Picek / Grazia

8 F o r b e S rujan 2009

kontakt

Branko Gretić

Splitska banka na korak do

40 milijuna kuna od Tiska

Hoće li Splitska banka dohvatiti 40 milijuna kuna? Hoće li joj ih Tisak,

sada u većinskom vlasništvu Agrokora, morati isplatiti? Splitskoj banci nedostaje

samo jedan korak do davno izgubljenih milijuna, ali taj je presudan.

Presuditi bi tijekom rujna trebao Visoki trgovački sud u Zagrebu. Splitska je

banka jedan od onih vjerovnika Tiska iz vremena kada je Tisak krajem 90-ih

otišao u stečaj, kojem su potraživanja odbijena kao

neosnovana. Banka je ipak pokrenula sudski potupak

kako bi izborila svoje pravo na povrat dugovanja.

Stečajni upravitelj Tiska Branko Gretić ipak

nije, što je po zakonu morao, rezervirao novac za

Splitsku banku do okončanja sudskog spora. Prije

desetak godina Tisak nije imao novac koji bi mogao

rezervirati, a da je novac kako za Splitsku banku i

za druge vjerovnike rezerviran, upitno je bi li Tisak

uspio izići iz stečaja. No, on je počeo uspješno

poslovati, a sudski postupci odbijenih vjerovnika

nastavili su se voditi. Sada bi dug ipak mogao doći

na naplatu odbije li Visoki trgovački sud Tiskovu

žalbu na rješenje nižeg suda prema kojem se

Splitskoj banci priznaje pravo na potraživanje 40

milijuna kuna. Banka je prema tom rješenju dobila

pravo da se naknadno upiše u stečajni plan među kreditore kojima dug nije

isplaćen. Budući da je rješenjem utvrđeno kako postoji pravno sljedništvo

sadašnjeg Tiska s Tiskom iz stečaja, Splitska banka bi mogla tražiti isplatu.

Rezervirati novac za potraživanja oko kojih se još uvijek vode sudski postupci

mogao je i bivši direktor Tiska Davor Tomašković (danas direktor Tvornice

duhana Rovinj, članice Adris Grupe, suvlasnika Tiska), ali to nije učinjeno

vjerojatno zato da bi poslovni uspjesi Tiska u bilanci bolje izgledali, odnosno

da ih dugovi koji ovisno o odlukama suda ne bi oprerećivali. Splitskoj banci

treba jedan korak do 40 milijuna kuna. Iza nje ide i Dalmatinska banka koja

potražuje 20 milijuna kuna i također vodi postupak. Starih vjerovnika ima još

pa bi, budu li oni uspješni na sudu potraživanja mogla doseći i 100 milijuna

kuna. S lanjskom dobiti od 165,2 milijuna kuna i prihodima od 2,2 milijarde,

Tisak to danas zapravo može podnijeti, ali ne bezbolno.

Slučaj stečaja Tiska koji je uspješno okončan prije šest godina mogao bi

postati primjer za dokazivanje teze kako su stečajevi priče koje nikada ne

završavaju i uvijek mogu rezultirati ispadanjem kostura iz ormara.

Antoljak giljotinira u Siriji

Vedran Antoljak, konzultant koji je za hrvatsku Vladu vodio projekt

Hitrorez a danas s partnerom Markom Slunjskim ima konzultantsku tvrtku

Sense Consulting, lani je od poslova sličnih Hitrorezu koje je radio u

raznim zemljama ostvario 70 posto od tri milijuna kuna prihoda. Ove godine

“regulatorna giljotina”, odnosno pojednostavljivanje uvjeta poslovanja

pročišćavanjem nepotrebnih propisa nastupa u Siriji, Turskoj i Armeniji.

Iako su u Sense Consultingu lani planirali da će ove godine rasti 100 posto,

kriza se reflektira i na njih pa će rast biti 30 posto.

f l a s h b a c k s

Prije 16 godina u Forbesu

Plastični profit Dok recesija bocka

prihod potrošača, tvrtka za opremanje

kuhinja Rubbermaid gubi na prihodima

zbog jeftine konkurencije, nebrendirane

robe koja se proizvodi s druge strane

oceana. Rubbermaid mora naći nova

tržišta. Prebacio se s kuhinje na ostatak

kuće i stražnji vrt, a odnedavno i na urede.

Proširili su se i na izvozna tržišta gdje žele

ostvarivati 25 posto svojeg prihoda do

2000. godine, umjesto sadašnjih 15 posto.

CEO Rubbermaida Wolfgang Schmitt ima

čudan problem. Kvaliteta proizvoda je

takva da ih vrlo rijetko treba mijenjati.

Kompanija, kako bi rasla, mora stalno

izbacivati nove proizvode. Schmitt bi

htio imati novi proizvod svakih 12 do 18

mjeseci.

Prije 31 godinu u Forbesu

Buši, buši, buši! Duge sudske

rasprave o pitanjima zaštite okoliša

i državne regulative vezane uz prava

bušenja u Atlanticu su završene, a

istraživački brodovi za bušenje stacionirani

su na Istočnoj obali. Ritam bušenja

na već poznatim poljima u Meksičkom

zaljevu se ubrzao. Dok su oni lutali

egzotičnim podmorjem na ovogodišnjem

Offshore sajmu, naftaši iz Houstona su

razgovarali samo o tome kako bušiti sve

više i više oko SAD-a, te o potencijalima

bušenja u azijskim vodama.

Prije 86 godina u Forbesu

Smrt i porezi Što prije američki

porezni obveznik shvati da je dolazak

poreznika jednako izvjestan kao i posjet

‘Grim Reapera’ (u engleskom jeziku već

nekoliko stoljeća slikovito ime za smrt) , to

će prije urediti sve svoje račune kako bi izbjegao

neugodna pitanja iz Washingtona.

Amerikanac se ne bi osjećao ni upola tako

loše zbog svojeg poreznog računa kada bi

vidio ček koji Englez, Francuz ili Nijemac

njegove financijske moći ispisuju svojoj

državnoj riznici.

10 F o r b e S rujan 2009

Kriza je, čini se, napokon

dospjela do kamo je odavno

trebala - do svijesti odgovornih

i očiju opće javnosti.

Ono o čemu je valjalo odlučivati još krajem

prošle godine tek je sada tema ozbiljnijih

razgovora između odgovornih

i njihovih partnera.

Račun države u ozbiljnom je minusu.

Javni troškovi su previsoki. Vlada

bi ih napokon rezala, ali brojni klijenti

vlasti nisu spremni na uzmak. Praznu

blagajnu neće moći napuniti ni novi

porezi ni turisti. Trebat će proći kroz

bolnu političku i društvenu katarzu

kako bi se kućne financije opet dovele u

red. Hoće li to biti dovoljno?

Razgovori se sada uglavnom vode

oko posljedica i hitnih mjera koje treba

poduzeti kako bi se umanjili negativni

socijalni i ekonomski učinci recesije.

Nema sumnje kako se Vlada i socijalni

partneri trebaju usredotočiti na to da

postignu dogovor i zajedno pronađu

rješenja kako za preživljavanje tako

i održanje gospodarskih aktivnosti.

Treba zadržati stabilnost javnih financija,

hitno smanjiti nepotrebne izdatke i

odustati od nerealnih planova te osigurati

privremenu pomoć najugroženijim

industrijskim sektorima. Poduzeća

moraju dodatno povećati otpornost na

udare recesije prilagođavajući troškove

i strukturu za brže reagiranje na

tržišne izazove i prilike, te alternativno

Goran Radman

I, L, U, V ili W?

Oblik krivulje rasta ne ovisi toliko o općim

trendovima, koliko o nama samima. Trebat će proći

kroz bolnu političku i društvenu katarzu

planirajući više mogućih spasonosnih

scenarija. Država se za to vrijeme

mora pripremiti za preuzimanje brige o

svima, a bit će ih puno, koje će recesija

ostaviti na socijalnom rubu.

No, kriza s kojom se suočavamo

znatno je ozbiljnija i imat će dramatične

dugogodišnje posljedice po način na

koji živimo i radimo. Recesija je tek

jedan njezin segment, koji razotkriva

dublje strukturne probleme koji su joj

prethodili i nagovještava nove koji će

tek doći. Stoga s pravom govorimo o

transformacijskom karakteru krize.

I prije recesije naš je ekonomski

razvoj trpio zbog niskih stopa rasta,

visokog javnog duga, nepovoljne demografske

i energetske strukture. I

bez tegoba nastalih zbog posljedica

rata i neuspješne vlasničke transformacije,

niska produktivnost i mali

broj radno angažiranog stanovništva

nije omogućavao brži rast u godinama

poraća. U 2008. naš BNP bio je na oko

BUSINESS

37% onog u SAD te ispod 50% onog u

EU. Uz prosječan rast od 4% trebalo bi

nam barem 30 godina da dohvatimo

75% razvijenosti EU. Produktivnost

nam je te godine bila usporediva s novim

članicama EU, ali tek na 39% one u

SAD-u. No jasnoća te slike pomućena je

činjenicom da je Hrvatska uspjela radno

mobilizirati tek 38% stanovništva.

Izvoz, važan indikator gospodarske razvijenosti,

u tom je razdoblju već patio

zbog male dodane vrijednosti, visokih

troškova i neodgovarajuće strukture

rada. Javni dug bio je visok i prije izbijanja

recesije, ostavljajući javne financije

izuzetno izloženima udarima bankarskih

i burzovnih lomova. Donekle nas

je umirila činjenica da je konzervativna

politika Narodne banke tada spriječila

kolaps domaćeg financijskog tržišta, ali

visoka zaduženost države i nelikvidnost

poduzeća nije se mogla dugo potiskivati.

Visoka razina javnog duga ne ostavlja

prostora za aktivno suočavanje

s nadolazećim “izvanproračunskim”

problemima u narednih 25 godina,

posebno mirovinama, javnim zdravstvom

i socijalnom zaštitom. Računa se

da će za kompenziranje ovih troškova,

uzrokovanih uglavnom produženim

životom stanovništva, trebati izdvojiti

U 2011. moglo bi opet doći do skoka

cijena nafte i raskoraka u ponudi

dramatičnijih nego u ‘70-ima

dodatnih 2-4% BNP-a.

Nizak prirodni priraštaj i starenje

stanovništva već ostavlja značajne

posljedice ne samo na potrošačku moć

i ekonomsku snagu stanovništva, već

i na kvalitetu, mobilnost i regionalnu

disperziju radne snage. Trebat će mudro

skrojiti migracijsku politiku kako bi se

prihvatili dobronamjerni strani, a najkvalitetniji

domaći radnici zadržali

Autor je član Nacionalnog vijeća za konkurentnost i predsjednik tvrtke SenseConsulting

12 F o r b e S rujan 2009

u zemlji. Ovi demografski trendovi

uzrokuju i promjenu životnih navika.

Studira se duže, kasnije ulazi u brak i

dobiva djecu, razvodi češće, odlazi mlad

u mirovinu. Mlađi već anticipiraju ove

promjene pa počinju sve kasnije raditi,

nemaju čvrste profesionalne planove i

nisu lojalni svojim poslodavcima, a sve

dulje će moći živjeti i raditi. Ekonomske

posljedice ovih promjena još uvijek se

ne mogu posve sagledati

Zemlju i gospodarstvo očekuje i

suočavanje s ekološkim i energetskim

izazovima. Nismo ni prije bili imuni

na šokove i sva je sreća što je recesija

prizemljila cijene energenata u trenutku

kada su počele naglo rasti.

Očekuje se da bi 2011. opet moglo

doći do skoka cijena nafte te značajnih

raskoraka u ponudi i potražnji energetskih

sirovina i prerađevina, ovaj

puta dramatičnijih nego u ‘70-ima. Visoka

ovisnost o uvozu fosilne energije

ostavlja nam malo mogućnosti - ili se

Recesija je tek

jedan segment

transformacijske

krize u kojoj se

našla Hrvatska

priključiti neodlučnoj europskoj energetskoj

strategiji ili se opredijeliti za

vlastiti radikalniji zaokret prema obnovljivim

izvorima energije. Oba pravca

imaju ozbiljne posljedice po ekonomsku

i društvenu strukturu zemlje.

Zbog svega toga neće biti dovoljno da

vlada, socijalni partneri i gospodarstvo

surađuju samo u pronalaženju rješenja

za amortiziranje posljedica recesije.

Trebat će pronaći rješenja i resurse koji

će omogućiti privatna i javna ulaganja u

novi val dugoročnog rasta i razvoja. Te

mjere morat će primjerice obuhvatiti

poticajnu regulativu za jačanje inovacijskog

potencijala znanosti i gospodarstva,

povećana ulaganja u istraživanja i

tehnološki razvoj, fleksibilnije oblike

zapošljavanja za starije i primijenjenog

školovanja za sve uzraste, aktivan odnos

prema prirodnim resursima stimuliranjem

energetske učinkovitosti potrošača,

smanjenje broja zaposlenih i povećanje

produktivnosti rada u javnom sektoru.

Ova transformacijska kriza ozbiljno

je iskušenje za zemlju. Bit će na javnoj

sceni puno onih koji bi željeli loviti u

njezinim mutnim vodama. Ali, prilika

je to prije svega za hrabre i kompetentne.

Ranjivost koju nam je otkrila recesija

mogla bi se opasno zakomplicirati na

dugi rok ne uhvatimo li se istodobno

u koštac i sa strukturnim problemima

koji su joj prethodili i s iskušenjima

očekivanih novih trendova. Hoće li

naša krivulja rasta i izlaska iz krize imati

I, L, U, V ili W oblik ipak ne ovisi toliko

o općim trendovima, koliko o nama

samima.

Ako vas ljetna putešestvija nisu

nikada dovela u simpatična

mjesta sa sjeverne strane

Brača, pokušajte taj propust

što prije ispraviti. Sutivan, Sumartin,

Splitska, Postira, Pučišća i Povlja imaju

svaki svoj, specifičan, šarm i ljepotu.

Šetali smo tako Povljima prije nekoliko

dana, kad na vratima jedne kuće spazim

oglas za konobu. Konoba je blizu Povlja,

ali ipak ne u samom mjestu. Kako bi

otklonio oklijevanje potencijalnih gostiju,

vlasnik konobe lijepo je na oglasu

napisao broj telefona uz napomenu “Ako

dođete na ručak ili večeru, besplatno

ćemo vas dovesti iz Povlja i vratiti vas natrag.”

Odličan potez - čista petica iz predmeta

“Kako se na jednostavan i jeftin

način izdvojiti iz konkurencije”.

Kako bi se, dakle, naš turizam

mogao jednostavno i jeftino izdvojiti iz

konkurencije? O tome su napisane bezbrojne

studije, analize, diplomski i doktorski

radovi. Svi znamo da “ne možemo

više prodavati samo sunce i more” i da

“gosti, iako bi htjeli, naprosto nemaju

gdje potrošiti izvanpansionski euro”. Pitam

se ipak je li tko u Ministarstvu turizma

ili Hrvatskoj turističkoj zajednici

razmišljao o tome što Hrvatska može

ponuditi high-tech gostu? Marko Rakar

je nedavno na svom “Mračnom blogu”

(www.mrak.org) pisao o “sjajnom”

iskustvu boravka u novootvorenom hotelu

u Dubrovniku koji u sobama nema

Ivo Špigel

Unplugged

Hotelijerima i državnim službenicima trebalo bi

prišapnuti da bežični internet u hotelskoj sobi gosti

smatraju jednako normalnom stvari koliko i krevet

bežični internet, a vjerujem da mnogi

čitatelji Forbesa imaju slično iskustvo.

Netko bi, čini se, i privatnom sektoru

(hotelijerima) i državnim službenicima

trebao prišapnuti da gosti, a posebno

oni dubljeg džepa kakve priželjkujemo,

bežični internet u hotelskoj sobi smatraju

jednako normalnom stvari koliko i

krevet, svjetlo ili vodu u umivaoniku.

Što bi državni službenici, koji od

našeg poreza svaki mjesec dobivaju

plaću da bi unaprijedili hrvatski turizam,

mogli poduzeti ako bi se kojim slučajem

složili s ovakvom tezom? Pa - za početak

mogli bi internet u sobi definirati kao

jedan od kriterija za dodjeljivanje ove ili

one kategorije s nekim brojem zvjezdica.

Ili, ako je te kategorije teško mijenjati ili

ih definira netko drugi (“svijet?”), mogli

bi provesti motivacijsku kampanju među

hotelijerima, osmislivši neku šarenu i

atraktivnu naljepnicu koja će gostu onako

odmah s vrata poručiti “i ja sam se

pridružio umreženim hotelijerima” ili

“internet spoken here“. Ima, pretpostavljam

i nadam se, državni aparat metoda

Ivo Špigel je suvlasnik tvrtke Perpetuum

revolucija

i resursa da potakne privatni sektor za

uključivanje u dovoljno dobar i ambiciozan

projekt. U optimističnijem scenariju,

agilnija administracija možda bi

se odvažila i na agresivniji potez.

Ima jedna država manja od Hrvatske,

koja je trebala postati “prva bežična

država u svijetu“. Finska? Estonija? Monaco?

Luksemburg? Ne - Makedonija. U

sklopu projekta “Macedonia connects”,

bežična mreža koja je prvo izgrađena za

povezivanje makedonskih škola, trebala

je biti proširena tako da 95 posto građana

ima bežični pristup internetu. Projekt

nažalost nije zaživio, ali ipak - bi li kojim

slučajem naša obala mogla postati “prva

bežična obala na Mediteranu”? Pa da,

osim „Mediterana kakav je nekad bio”,

malo prodajemo i “Mediteran kakav bi

trebao biti”.

Nije to, naravno, ni lako ni jednostavno

ni trivijalno. Telekomunikacijske

usluge ne pružaju ni ministarstvo ni

turistička zajednica, već privatne kompanije.

Mobilne podatkovne usluge su

područje visokih i rastućih prihoda i

zarada, i dakako da mi ne pada na pamet

predlagati da se država, eto, dosjeti

zgodnoj ideji i počne nelojalno konkurirati

privatnim poduzetnicima (mada ne

bi bilo prvi put…). Uvjeren sam da bi se

ovakav projekt mogao izvesti, da za to

Zašto naša obala ne bi postala ‘prva

bežična obala na Mediteranu’, pa da

prodajemo ‘Mediteran kakav treba biti’?

postoje tehnički preduvjeti i da bi se na

kvalitetan način moglo riješiti tarifiranje,

naplata i naći odgovore za sva pitanja

koja iskrsnu, kao što se to u poslu uvijek i

postigne kada je jasan cilj (i zarada!) pred

očima.

A ako državi i operaterima treba

dobar konzultant koji se razumije i u

turizam i u stjecanje konkurentske prednosti,

ima jedan agilan vlasnik konobe u

blizini Povlja na lijepom otoku Braču... F

14 F o r b e S rujan 2009

politika

Josip Glaurdić

Stranački karteli

Glavni hrvatski politički činioci stvorili su konsenzus na štetu glasača

upravo oko pitanja koja su od iznimne važnosti za izlazak zemlje iz živog

pijeska u koji sada tone

Kriza u kojoj se Hrvatska nalazi nije samo ekonomska.

Možda i najvažniji izvor frustracija hrvatskih

građana zapravo je činjenica da su ekonomski

problemi države direktan proizvod djelovanja

političkog vodstva koje ne pokazuje nikakve znakove sposobnosti

učenja iz svojih pogrešaka. Članovi hrvatske elite

političkih upravljača - uz rijetke iznimke - široko su percipirani

kao korumpirane neznalice. S obzirom na tako

očiglednu krizu političkog vođenja, nije li čudno da niti jedan

kredibilni politički akter ili iz opozicije ili iz garniture

vladajućih ne zagovara ozbiljnu političku reformu?

U kriznim vremenima poput ovog našeg, zahtjevi za tzv.

čišćenjem politike (cleaning up politics) često čine glavninu

pokretačkog duha političkog natjecanja.

Kod nas to, izgleda, nije slučaj. Uz iznimku

nekoliko marginalnih predsjedničkih kandidata

i njihovih slabo artikuliranih poziva na

reviziju promjena s početka ovog desetljeća,

nitko ne zagovara pravu reformu političkog

sustava koja bi ga ne samo očistila od pokvarenih

i nesposobnih, već i otvorila novim

snagama.

Neki će možda reći da bi politička platforma

bazirana na “čišćenju politike” koje bi proveli oni s bilo

kakvom šansom za osvajanje vlasti bila osuđena na propast jer

bi je glasači shvatili kao prozirnu demagogiju bez kredibiliteta.

Drugi će možda reći da je na djelu zrelost naših političkih

aktera koji u kriznim vremenima ne podilaze najnižim strastima

i ne zagovaraju britke rezove, već se zalažu za građenje

šireg konsenzusa prijeko potrebnog za ekonomske reforme i

promjenu vlasti. Većini hrvatskih građana je ipak jasno da je

problem zapravo dosta dublji i opasniji.

Političko tržište u biti je vrlo slično ekonomskom. Stranke,

kao i korporacije, bore se za povjerenje glasača/potrošača

svojim idejama, inovacijama i djelovanjem. Pri tome je, kako

bi glasači/potrošači dobili najbolju moguću uslugu ili proizvod,

iznimno važno da se određena pravila tržišnog natjecanja

poštuju. Svakome tko prati hrvatsko političko tržište

savršeno je jasno da se neka od osnovnih pravila tržišnog

natjecanja flagrantno krše. Očigledne želje hrvatskih glasača

za čišćenjem političke scene tako neće biti ispunjene upravo

zato jer hrvatski politički akteri krše jedno od osnovnih

pravila tržišnog natjecanja: pravilo o nedopuštenosti stvaranja

kartela.

Reći da su najznačajniji hrvatski politički činioci dio

zajedničkog kartela nije isto što i reći da među njima nema

razlika ili netrpeljivosti. Stvarne razlike i netrpeljivosti svakako

postoje.

Svakome tko prati hrvatsko političko

tržište savršeno je jasno da se na njemu

flagrantno krše neka od osnovnih

pravila tržišnog natjecanja

Problem je u tome što su glavni hrvatski politički činioci

stvorili konsenzus na štetu glasača upravo oko pitanja koja su

od iznimne važnosti za izlazak zemlje iz živog pijeska u koji

trenutno tone.

Znakovi tog konsenzusa vidljivi su na svim razinama

političkog života, od raspodjele elitnih javnih lokacija

političkim strankama u skoro svim gradskim sredinama do

punjenja državne i lokalne administracije stranačkim kadrovima

ili do očiglednog pakta o nenapadanju tijekom prve dvi-

dr. Josip Glaurdić je hrvatski istraživač na Sveučilištu Cambridge s

doktoratom američkog Yalea

16 F o r b e S rujan 2009

je godine saborskog mandata radi ostvarivanja zastupničkih

mirovina. Ruka ruku mije, a obraza nigdje. Duh dogovorne

ekonomije u našoj je političkoj eliti, čini se, još uvijek živ. I

upravo taj duh glavni je krivac što su politička rješenja koja

se nude biračima tako očito manjkava. Bez pravog tržišta

političkih ideja, inovacija i rada, zar možemo nešto bolje i

očekivati?

Zaista, već i letimičan pogled na glavne natjecatelje

hrvatskog političkog tržišta, političke stranke, jasno rasvjetljava

u kojoj mjeri snosimo

posljedice pomanjkanja

U našoj

političkoj

eliti još

je uvijek

živ duh

dogovorne

ekonomije

- ruka ruku

mije

funkcionirajućeg tržišta

političkih ideja, inovacija

i rada. Stranke bi trebale

politički obrazovati birače, regrutirati

ih za konstruktivno

političko djelovanje i osposobljavati

ih za javne poslove.

Trebale bi djelovati i kao

demokratski filtri koji će

propuštati one najbolje i najsposobnije

kojima je cilj služba

najširem javnom interesu,

a odbacivati nesposobne i

neodgovorne kojima je politika

tek sredstvo za partikularne

interese. Konačno, stranke bi sve te zadaće trebale ispunjavati

uz promicanje aktivne uloge javnosti u političkom

životu.

Umjesto toga, hrvatske stranke niti obrazuju, niti regrutiraju,

niti osposobljavaju. Upravo suprotno - skoro su

se izolirale od birača, kojima pridaju nekakvu važnost tek

u vrijeme izbora. Ako ih nečemu i podučavaju, to su tek

lekcije o važnosti osobnog bogatstva, veza i poznanstava.

Stranke su uz to postale i nedemokratske mašine za dizanje

ruku u službi svojih vodstava.

Njihova je zadaća postalo ili zaustavljanje novih lica

ili propuštanje nesposobnih udvorica. Sve to stranke rade

daleko od očiju javnosti koja ima slab pristup pravim podacima

o njihovom poslovanju - o njihovom članstvu, financijama

i donošenju odluka (čast nedavnim promjenama

kod socijaldemokrata).

Napisati i izglasati zakonsku regulativu koja bi demokratizirala

unutrašnja uređenja stranaka, otvorila ih javnosti

i očistila njihove financije možda i ne bi bilo nemoguće.

Ostao bi, međutim, problem provedbe. Jedini vjerodostojan

zaštitnik političkog tržišnog natjecanja mogao bi biti

državni aparat, u čemu zapravo leži cijela bit našeg problema.

Kad se o kadrovima u državnom aparatu odlučuje u

stranačkim središnjicama, ti kadrovi ne duguju lojalnost ni

državi niti javnosti, već upravo svojim stranačkim sponzorima

čiji rad bi trebali regulirati.

rujan 2009 F o r b e S 17

fronta

Kraj lova na

najpametniju ribu?

Hrvatska godišnje na izvozu tune zaradi 120 milijuna dolara, gotovo kao

domaća proizvodnja pšenice ili polovicu bruto vrijednosti hrvatske marikulture.

Što ćemo uzgajati ako tuna postane zaštićena kao panda? / Tanja Tolić

Svjetskim morima pliva 48 različitih

vrsta tuna, no samo je jedna plavoperajna.

Iako se na prijelazu u 20. stoljeće ta

plava riba smatrala nejestivom zbog

žarko crvenog mesa, plavorepa tuna jedna

je od najbržih, najvećih i najpametnijih

riba na Zemlji koja će zbog hrane ili

mriješćenja krenuti i na epsko putovanje.

Ako je potrebno i preko Atlantika.

Tuna je prilično mirno živjela sve

dok se 60-ih godina, širokom upotrebom

hladnjaka, nije pretvorila u “maguro”. U

Japanu, u urbanom slengu, maguro je

djevojka koja u krevetu samo leži i ništa

ne čini za vrijeme seksa. Otprilike kao i

ta moćna riba kad završi na kuhinjskom

stolu, pod nožem koji će je, ako je dovoljno

kvalitetna, pretvoriti u sushi.

Maguro, sushi, sashimi ili, jednostavno,

tuna, mogla bi uskoro nestati s tanjura

ekskluzivnih restorana i, ne manje

bitno, teško pogoditi hrvatsko gospodarstvo

koje godišnje na izvozu uzgojene

tune u Japan zaradi 120 milijuna dolara,

gotovo koliko ukupna domaća proizvodnja

pšenice ili polovicu bruto vrijednosti

hrvatske marikulture. Organizacija

World Wildlife Fund (WWF) upozorila

je početkom ove godine da bi, ako se

nastavi sadašnji tempo izlova tune, ona

mogla nestati iz Sredozemnog mora do

2012. godine, zbog čega su sve glasniji

apeli da se najugroženija, plavoperajna

tuna uvrsti na listu zaštićenih vrsta sporazuma

CITES (Convention on International

Trade in Endangered Species) i

potom potpuno zabrani izlov i trgovina.

Inicijativu za zabranu izlova pokrenuo

je Monako, a posljednjih tjedana,

iskazivanjem javne podrške, pridružile

su mu se Njemačka, Nizozemska, Velika

Britanija i - Francuska. Prilično

iznenađenje ako se zna da se Francuska

još prije godinu dana grčevito borila

protiv prijedloga Europske komisije da

se prekine s izlovom tune i s obzirom na

to da je jedna od europskih zemalja koje

6 najvećih uzgajivača tuna u Hrvatskoj

su najodgovornije za istrjebljenje te riblje

vrste u Mediteranu.

Sporazum CITES, koji obvezuje

175 država uključujući i Hrvatsku i sve

članice Europske unije, najpoznatiji je

po zaštiti slonova i tigrova, iako pod

njegovu zaštitu trenutno potpada 5000

životinjskih i 28.000 biljnih vrsta. Vrste se

štite na dva načina - tako da se potpuno

zabrani njihov izlov ili pak da se određuju

privremeni moratoriji koji vrijede dok se

vrsta ne oporavi. Zagovornici tune nadaju

se da bi ta velika plava riba mogla

biti uvrštena na listu zaštićenih vrsta u

ožujku 2010., kada će se održati sljedeći

Naziv Ukupni prihod Izvoz Broj Prosječna

tvrtke

(mil. kn, 2008) (mil. kn, 2008) zaposlenih neto plaća (kn)

Drvenik-tuna 106,6 105,1 3 4964

Kali tuna 97,8 62,1 61 8030

Jadran-tuna 51,8 43,1 48 5767

Adriatic tuna 24,8 0 2 7081

Marituna 8,3 0 73 3723

Brač tuna 1,0 0 1 6716

Kali Tuna Trgovina 29,2 28,5 0 /

MB Lubin Ribarstvo 21,2 0 50 5694

* Napomena: Kali Tuna Group sastoji se od tri tvrtke: Kali Tuna, Kali Tuna Trgovina

i MB Lubin Ribarstvo

18 F o r b e S rujan 2009

Tuna se u prosincu

i siječnju izlovi u

par sati, ukrca na

brodove hladnjače

i pošalje u Japan

godišnji sastanak potpisnika CITES-a

u Dohi, u Kataru. Rok za predaju prijedloga

o uvrštenju novih vrsta na listu

je 14. listopada, za zabranu je potrebna

dvotrećinska većina, a ukoliko prijedlog

prođe odluka stupa na snagu za 90 dana.

Predsjednik udruženja ribarstva i

prerade ribe pri Hrvatskoj gospodarskoj

komori Miro Kučić kaže kako Hrvatska

sigurno neće podržati inicijativu da se

tuna stavi na listu ugroženih vrsta. Vjeruje

kako izlov tune vjerojatno neće biti

zabranjen, prvenstveno zbog jake industrije

i ribolovne flote za izlov tune koja je

izgrađena na Mediteranu. Vjerojatnije

je da će se na sljedećem godišnjem sastanku

Međunarodne komisije za zaštitu

atlantskih tuna (ICCAT) u Brazilu - za

koju mnogi kažu da je podbacila u zaštiti

tune, zbog čega se sada aktivirao CITES

- dodatno smanjiti kvote za izlov tune ili

eventualno uvesti moratorij na izlov u

trajanju od dvije do tri godine.

Svijet je već dugo dugo svjestan da

je tuna ugrožena vrsta. Čak i ekskluzivni

japanski restoran Nobu svoje goste, diskretno

u jelovniku, upozorava da je riječ

o ugroženoj vrsti i da bi možda bilo bolje

da odaberu nešto drugo za večeru, iako

će im vrlo rado poslužiti savršeni sushi.

Zbog alarmantnog stanja ICCAT je svim

državama koje love tune odredio izlovne

kvote koje se, radi očuvanja vrste, svake

godine postupno smanjuju. Također,

zabranio je ulov tuna lakših od 30 kilograma,

a jedina iznimka uvažena je za

Hrvatsku jer je Jadransko more zapravo

prirodni kavez za uzgoj tuna. Tamo

mlade tune dolaze kako bi se hranile, pa

je Hrvatskoj dopušteno da se, za potrebe

daljnjeg tova u kavezima, iznimno love i

tune od osam kilograma.

Uzgoj tuna u Hrvatskoj počeo je

1996. u moru pokraj otoka Iža, a danas

ima šest uzgajališta, u Zadarskoj

i Splitsko-dalmatinskoj županiji. Za

kavezni uzgoj koristi se mlada tune teža

od osam kilograma koja se dohranjuje

i do dvije i pol godine prije nego što

dosegne 30 kilograma i bude spremna

rujan 2009 F o r b e S 19

od krivolova trostruko više ribe

Vjeruje se da je u izlov ribe na Mediteranu uključen i organizirani kriminal. Britanski

Independent objavio je ovih dana kako se godišnje ulovi 60 tisuća tona tune, što je

gotovo trostruko više od dopuštene kvote za cijelo Sredozemlje i četiri puta više od

onoga što preporučuju stručnjaci. I Greenpeace smatra da su zalihe tune u Mediteranu

pred iscrpljenjem zbog ilegalnog izlova i lošeg upravljanja. Navodi kako je

2005. ulovljeno oko 50.000 tona tune, ili 56 posto više od legalne kvote određene na

32.000 tona. Taj ilegalni izlov usko je povezan s pretjeranim kapacitetima uzgajališta

tune, koja se nalaze u 11 mediteranskih zemalja i za 60 posto prelaze legalne kvote.

za prodaju u Japan. Budući da se tuna

ne mrijesti u zarobljeništvu, Hrvatska

je osuđena na izlov, odnosno dodatni

uvoz mlade tune, s obzirom na to da su

kapaciteti tunogojilišta mnogo veći od

dopuštenih kvota.

Ako se ICCAT na sljedećem sastanku,

na kojima Kučić redovito sudjeluje,

odluči za dodatno smanjenje kvota,

na cijelom će Mediteranu biti dopušteno

izloviti oko 15.000 tona tune, a hrvatska

kvota u tom bi se slučaju smanjila za 20

posto. Tune je 2008. u Hrvatskoj ulovljeno

i uzgojeno ukupno 4545 tona, od čega

je 834 tona bilo ulovljeno, a 3711 tona

uzgojeno. Kakav će stav zastupati EU

teško je predvidjeti, kaže Kučić, no čak i

ako plavoperajna tuna bude uvrštena na

listu CITES-a, on misli kako odluka sigurno

neće zaživjeti 2010. godine.

“Nama bi mnogo više odgovaralo da

se uvede privremeni moratorij na izlov.

Izlovom u Jadranu ne možemo dovesti u

opasnost stock tune, zbog čega hrvatska

delegacija na sastancima ICCAT-a već

desetak godina predlaže da se zabrani

izlov tune na mjestu i u vrijeme njenog

mriješćenja, dakle u svibnju i lipnju”,

kaže Miro Kučić.

Tuna se mrijesti oko Libijskog zaljeva

i Malte, i u tom razdoblju brodovi

tunolovci znaju uloviti 15.000 do 20.000

tona u mjesec dana. Uvođenje moratorija

na izlov tune Hrvatskoj bi mnogo

više odgovarao zato što se sva tuna koju

ulove ribari prodaje tunogojilištima

i potom dohranjuje. S obzirom da

dohrana traje u prosjeku oko dvije godine,

uvođenje moratorija na izlov tune

Hrvatsku bi pogodilo tek 2012. godine,

kada bi godinu dana bili bez ribe. Daljnje

smanjenje kvota za izlov tune, a osobito

zabrana izlova, ozbiljno bi ugrozilo

hrvatsko ribarstvo. Naime, u hrvatskim

tunogojilištima moguće je uzgojiti 9000

do 10.000 tona tune, a trenutno se zbog

malih kvota godišnje uzgoji i proda 4000-

5000 tona. Svaka farma, uključujući i

brodove za izlov tune, vrijedi desetke

milijuna eura, a mnogi koji su otvorili

tunogojilišta novac su uložili s namjerom

da farme dugoročno eksploatiraju.

Izlovne kvote tune za

Hrvatsku prema ICCAT-u

Godina

Miro Kučić

Masa u tonama

2001. 860,00

2002. 900,00

2003. 935,00

2004. 945,00

2005. 970,00

2006. 862,31

2007. 833,08

2008. 803,85

2009. 745,39

Primjerice, poznato je da je Kali tuna,

prvo tunogojilište u Hrvatskoj, farmu

osnovalo s početnim kapitalom od dva

milijuna australskih dolara te još pet

milijuna dolara koji su utrošeni na kupnju

kaveza, broda tunolovca i izgradnju

kopnene infrastrukture.

“Samo jedan brod za izlov tune košta

oko tri milijuna eura, a hrvatska flota se

obnovila u zadnjih par godina, što znači

da se investicija ne može tako brzo isplatiti.

Danas Hrvatska ima 34 tunolovca i

svi su u privatnom vlasništvu”, objašnjava

nam Kučić. Budući da sezona lova na

tune traje svega dva mjeseca, preostalih

10 mjeseci brodovi love sitnu plavu ribu,

inćune i srdele, i to najvećim dijelom

upravo za farme i dohranu tuna. Tuna u

prosjeku pojede 20 kilograma sitne ribe

za svaki kilogram težine koji dobije u

uzgajalištu. Ove će godine, prema procjenama,

biti ulovljeno oko 42.000 tone sitne

plave ribe, od čega će oko 30.000 tona ili

100 milijuna kuna vrijedne ribe “pojesti”

upravo farme. Dakle, smanjenjem kvota

za izlov tune bit će direktno ugroženi i

ribari koji love sitnu plavu ribu.

“Više od 50 posto hrvatskog ribarstva

otpada na uzgoj tuna i poslove koji se

vrte oko uzgoja, tako da bi zabrana izlova

tune ili dodatno smanjenje kvota moglo

ozbiljno ugroziti cijelo hrvatsko ribarstvo”,

napominje Kučić.

Sva tuna koja se uzgoji u Hrvatskoj

prodaje se Japanu na temelju ugovora

koji uzgajivači imaju s japanskim kupcima.

Riba se u prosincu i siječnju, u

par sati, u tunogojilištima pretovari na

japanske brodove za duboko smrzavanje.

S obzirom na svjetsku gospodarsku

krizu, pitanje je kakve će biti cijena

otkupa tune na kraju godine. Prijašnjih

godina uzgajivači su tunu otkupljivali od

ribara po cijeni od četiri do pet eura za

kilogram, Japanci bi je potom plaćali oko

15 eura za kilogram, a na tokijskoj burzi

početna joj je cijena bila oko 25 dolara

za kilogram, s tim da za vrijeme licitacije

može biti i stotinjak puta veća. Tuna je

danas najskuplja hrana na svijetu. No

kako sada stvari stoje, mogla bi postati i

najrjeđa hrana na tanjuru.

Foto Jure Mišković / Cropix, Sasa Burić

20 F o r b e S rujan 2009

fronta

Končar - idealni

kupac škverova?

Foto Željko Šop / Cropix

Predstavljati se kao peta

brodograđevna velesila Europe,

bolja od Francuske,

Španjolske, ali i skandinavskih

zemalja, vjerojatno bi

bila ugodna reklama za Hrvatsku da nije

riječ o sektoru koji, iako čini 10 do 15 posto

izvoza, ostvaruje gubitke, guta novac

poreznih obveznika, a 50 do 60 posto izvoza

osigurava uvozom brodograđevnog

materijala.

Za kupnju pet od šest brodogradilišta

zainteresiran je kontroverzni poduzetnik

Danko Končar, predsjednik Samancora,

drugog najvećeg globalnog proizvođača

kroma, trenutačno u financijskim neprilikama.

Poznat je i po tome što je

u jugoslavenskom zatvoru ležao zbog

gospodarskog kriminala. Ovisno o ciljevima

kupca, hrvatska brodogradilišta

mogu biti i vrlo unosna poslovna priča

bez obzira na to što izgledaju beznadno,

a Danko Končar savršen kupac. Hoće li

se brodogradnja skinuti s leđa hrvatskih

poreznih obveznika nakon privatizacije?

Neće. Državne subvencije ostaju. Subvencije

su u EU ograničene na šest posto

vrijednosti svakog broda, a ne 11 koliko

daje Hrvatska. Uigrani sindikalist Ozren

Matijašević tome će dodati da se subvencije

brodogradnji ne moraju smanjiti

preusmjeri li se dio njih na istraživanje

i razvoj. I u pravu je. Tko god želi kupiti

hrvatska brodogradilišta, mora do kraja

rujna predati poslovne planove za njihov

održivi razvoj i restrukturiranje te se

obvezati da će snositi najmanje 40 posto

troškova restrukturiranja. Menadžeri

brodogradilišta predvođeni potpredsjednikom

Vlade Damirom Polančecom

pokušali su lani Europskoj komisiji pred-

Subvencije koje će

brodogradilišta i

dalje dobivati nisu

gubitak samo ako

dovode do stvaranja

nove vrijednosti

- i za državu i za

industriju / Dragana

Radusinović

staviti svoje planove restrukturiranja, ali

je EK ustvrdila da su oni nerealni i da

njihovu provedbu nema tko platiti. Sada

Danko Končar izrađuje planove. Dvije će

ključne stvari morati u njima zabilježiti,

inače će biti jasno da ne misli ozbiljno.

Prvo je smanjivanje broja zaposlenih u

brodogradilištima, što se posebno odnosi

na zaposlene u administraciji koji čine 53

posto zaposlenika. Drugo je ozbiljnije.

Riječ je potrebi dubinske revizije ugovora

svakog brodogradilišta s kooperantima

koji čine srce hrvatske brodogradnje i

zapošljavaju oko 30 tisuća stanovnika

regije.

I Matijašević priznaje da su nepotrebni

angažmani kooperanata i visoke cijene za

njihove usluge, uz loše ugovaranje gradnje

brodova najveći generatori gubitaka

brodogradilišta. Obeća li Končar da će svi

odnosi ostati nepromijenjeni, biti će jasno

da mu je cilj zarada na gubicima koje

saniraju porezni obveznici, kao prokušani

poslovni model vlasnika kooperantskih

tvrtki. Končar bi u tom slučaju bio igrač

Danko Končar

putem kojeg će politika zadržati nadzor

nad tokovima novca u brodogradnji.

Problem je i prateća industrija.

Željezara Sisak nikad se nije preorijentirala

da bude servis brodogradnje.

Njemačka, Italija, Nizozemska i

brodograđevno također problematična

Poljska subvencioniraju svoje brodogradnje

zato što služe razvoju pratećih industrija.

U Hrvatskoj to je uz željezare mogla

biti drvna industrija, ali nije, ili pak industrija

elektronike koje u većem obujmu

nema. Proda li hrvatska Vlada Brodosplit,

Brodosplit - BSO, Kraljevicu, Brodotrogir

i 3. maj tako da sve naoko ostane

nepromijenjeno, porezni obveznici moći

će biti sigurni da obećanjima o budućim

uspjesima ne trebaju vjerovati.

Subvencije koje će brodogradilišta i

dalje dobivati iz proračuna, nisu gubitak

samo ako dovode do stvaranja profitabilne

nove vrijednosti. Ali profitabilne za

brodograđevnu industriju i državu kojoj

ona izravno ili neizravno puni proračun,

a ne samo za pojedince u toj industriji.

rujan 2009 F o r b e S 21

fronta

Profesija:

utjerivač duga

Oni ne buše dužnicima gume na automobilima. No, ako je vaša

tvrtka u dugovima, složit će vam tako nizak bonitet da možete

zaboraviti na sklapanje novih poslova / Dragana Radusinović

Ajeste li vi uistinu povezani s FBI-jem i Interpolom?”,

pitao je dužnik operatera tvrtke za naplatu potraživanja CEI

Zagreb. Operater je suspregnuo smijeh i tiho, ali jako ozbiljno

prozborio: “S obzirom na to s kim razgovarate, budite

uvjereni da znamo gdje se točno nalazite.” Imao je najbolju

namjeru u drugoj rečenici dužniku objasniti da je krivo čuo

i da CEI Zagreb nije CIA Zagreb, ali nije stigao. Dužnik je

obećao sve dugove platiti i to je učinio istoga dana.

Utjerivanje dugova, koje oni koji se time bave radije zovu

“naplata potraživanja” jer zvuči civiliziranije, nije ni zabavan

i kreativan posao. Zamislite, od ljudi morate tražiti novac

koji duguju, a oni ga ili nemaju ili ne žele dati. No, kada vam

dužnik ozbiljno predloži da njegova djeca koja pohađaju

drugi i četvrti razred osnovne škole, nakon što se odškoluju

rade za tvrtku koja naplaćuje dugove, i to bez naknade, te

tako otplate dug, zapitate se je li dužnik sišao s uma.

Sve je dobro dok se dužnici šale ili daju komične prijedloge,

ali kad prijete situacija postaje ozbiljnija. Darije

Martinić, voditelj odjela naplate u tvrtki Coface Hrvatska

priča kako su mu iz jedne domaće tvrtke koja je bila dužna

poručili da oni imaju veze u središnjici BMW-a i da će, ne

prestanu li ih gnjaviti, srediti da Coface, inače francuska

tvrtka, na globalnoj razini izgubi posao s BMW-om. Nakon

puno galame, ratoborni je dužnik u roku od sedam

dana podmirio svoja dugovanja. “Dužniku uvijek kažem

da nisam automatski na strani vjerovnika samo zato što

me on angažirao. Uvijek treba ostaviti otvorenu mogućnost

da se dužnik opravda. Bit posredovanja u naplati je da se

dvije strane na kraju dogovore”, kaže Martinić. No, duguju

li Hrvati u krizi i recesiji sve više i je li dugove teže naplatiti?

Zasad još nije dramatično. Ipak, donese li jesen više tisuća

otkaza ili pak devalvaciju kune, plaćanje dugova ovisit će o

uspješnosti sive ekonomije.

Sada je stanje ovakvo: dug bankama za stambeni

kredit ljudima je svetinja i Hrvatska je u svjetskom vrhu

po disciplini u njihovu plaćanju. Prije krize nedisciplina je

iznosila 0,5 posto, a u krizi je to naraslo na dva posto, što

je još uvijek jako pristojno. Automobili su ljudima manje

važni pa je nedisciplina u tom segmentu tri do pet posto.

No, dugovi po kreditnim karticama, odnosno onaj novac

koji je pojeden, popijen, proputovan ili spremljen u ormar

za obuću i odjeću mjesec dana prije negoli je račun stigao,

nije među prioritetima za vraćanje. Nedisciplina u segmentu

potrošačkih kredita, onih koji se dobiju putem kreditnih

kartica, ali i minusa na tekućem računu iznosi od 8 do 14

posto, što je već zabrinjavajuće.

Iako se može činiti da je priprijetiti dužniku sudom vrlo

ozbiljan potez koji utjerivaču dugova daje snagu neoborivog

argumenta, ne mora biti tako. Martinić iz Cofacea kaže da

tvrtke koje su dužne čak rado idu na sud. To im se na kraju

isplati upravo zato što vlada sveopća nelikvidnost. Recimo

da je jedna tvrtka drugoj dužna milijun kuna. Istovremeno

joj milijun kuna hitno treba za neku investiciju. Dužna

tvrtka radije će uložiti taj novac u svoj projekt nego platiti

dug, jer će sudski troškovi pa i kamate na taj dug za nekoliko

mjeseci, ipak biti manji trošak od onoga koji bi morala platiti

da je vratila dug na vrijeme, a za svoju investiciju otišla

u banku po novih milijun kuna. I tu nema pomoći. No, i

tome se može doskočiti. Coface se, recimo, bavi i procjenom

22 F o r b e S rujan 2009

fronta

Darije Martinić,

voditelj napate

dugova u Cofaceu

Od pojedinaca je

relativno lako naplatiti

dugove do 2000 kuna.

Kada prijeđu taj iznos,

sve postaje teže

Foto Saša Midžor Sučić / Cropix

rujan 2009 F o r b e S 23

fronta

boniteta pa kompanije koje zatraže tu uslugu na neki način

ulaze u Cofaceov začarani krug. Žele li raditi s nekim

međunarodnim klijentom, treba im procjena boniteta. Coface

Hrvatska, kao podružnica Cofacea, izda potvrdu o njihovu

bonitetu i oni dobiju posao. Ako ne plate potraživanja

u roku, Coface prema prethodno potpisanom ugovoru

pokreće naplatu potraživanja. Dužnik može čak očekivati

da će iz Cofacea čuti pomirljivi ton. Martinić ili neki od

njegovih zaposlenika jednostavno će reći da dug uopće ne

moraju platiti i da će Coface to pokriti. No, osmijeh na licu

dužnika vrlo će brzo zamijeniti zabrinutost, jer iduća poruka

glasi: “Buduća ocjena vašeg boniteta bit će jako niska

dovoljno dugo da možete zaboraviti da ćete ubuduće dobiti

bilo kakav posao s bilo kime”. To ih probudi.

Dugovanja ljudi, za razliku od dugovanja kompanija,

malo su drugačija priča. Anett Marendić iz CEI-ja Zagreb

i Darije Martinić iz Cofacea slažu se u ocjeni da je dugove

do 2000 kuna relativno lako naplatiti, a kada prijeđu

taj iznos sve postaje teže. I dok Marendić kaže da mnogo

ljudi reagira na prvu opomenu, Martinić kaže da se na taj

način naplati oko pet posto potraživanja i da je tu riječ o

ljudima koji su nešto zaboravili platiti. Coface se ne bavi

posjetama dužnicima jer Martinić, kako objašnjava, ne želi

Poštar možda i nije poštar, ako zvoni na

vrata nekome tko je dužan novac

Dužnici to obično znaju, pa ne otvaraju

kao voditelj odjela biti odgovoran za sigurnost ljudi koji

posjećuju dužnike. Marendić je pak u tvrtki CEI pokrenula

taj oblik naplate. Riječ je o svojevrsnom detektivskom poslu.

Prve reakcije dužnika bile su: “Samo nemojte dolaziti, sve

ćemo platiti”, no uspjeli su zaraditi i prijavu državnom inspektoratu.

Dužnik ih je prijavio zbog posjeta. CEI Zagreb

nije bez odgovora na to. Registrirali su tvrtku za dostave i

poštanske usluge. Poštar možda nije zapravo poštar, ako

zvoni na vrata nekome tko je nekome drugom dužan novac.

U pravilu će osobno dostaviti obavijest o dugu, a ovisno

o osobnoj procjeni stanja na terenu upustit će se u razgovor

s dužnikom. Procijeni li da to možda nije bezopasno, odglumit

će tek poštara koji ne zna što je donio.

Iskustvo utjerivača dugova na površinu je izbacilo i

jedno pravilo o dužnicima. Ako je riječ o većem dugu

koji prelazi nekoliko tisuća kuna, a dužnika nikako nije

moguće pronaći, gotovo je sigurno da se radi o dugu s

predumišljajem, odnosno dužniku koji nikada nije ni mislio

platiti dug, tvrde Marendić i Martinić. Pravilo posebno vrijedi

za slučajeve u kojima su tvrtke mobilnim operaterima

dužne pet ili više tisuća kuna. “Čim vidim da je dug tvrtke

mobilnom operateru veći od toga, odmah mi je jasno da ta

tvrtka vjerojatno više ne postoji”, kaže Marendić.

Kada je riječ o potrazi za dužnicima i doznavanju informacija

o njima, utjerivači dugova u Hrvatskoj prepušteni

su sebi. U poreznoj upravi, primjerice, ne mogu legalno doznati

prima li dužnik plaću, jer takvo dijeljenje informacija ne

postoji. Zato su telefonisti u tvrtkama koje utjeruju dugove

jako važni. “Njihov je zadatak da od dužnika izvuku što više

informacija”, kaže Marendić. Martinić dodaje da telefonisti

uvijek moraju znati za koga naplaćuju dug i kakva je procedura

komunikacije. Moraju znati i sve moguće izgovore za

neplaćanje te imati sposobnost odgovaranja na izgovore u

sekundi. “Operateri nikada ne smiju reći da nešto ne znaju

i da nisu sigurni”, kaže Martinić. Iako zapravo nerado otkrivaju

metode i tehnike naplate dugovanja, iz razgovora s

utjerivačima dugova stječe se dojam da mobilni operateri s

time imaju možda i ponajviše problema.

Ovih bi dana bili najsretniji kada bi, poput banaka, mogli

imati crnu listu dužnika koju bi međusobno dijelili i tako

se spasili od plaćanja usluga nekog poput Cofacea ili CEI-ja

Zagreb. Zašto? Ludilo za skupim mobitelima dovelo je do

toga da se mnogi tinejdžeri za punoljetnost

počaste pretplatničkim ugovorom

s nekim mobilnim operaterom, a da pri

tome nemaju nikakva primanja pa, naravno,

ne plate račun, a ne isplate ni mobitel

koji su dobili u paketu. Događa se da

bake unucima potpisuju pretplatničke

ugovore, a kada se nagomilaju dugovi,

neke bake ili zaista nemaju da ih plate, ili

i ne znaju da su potpisale ugovor s mobilnim operaterom.

“Jednom mi je dužnik koji je imao dug za mobitel poslao

potvrdu da je socijalni slučaj. Bilo je jasno da se dug nikada

neće naplatiti, a meni je ostalo nejasno kako netko može

svjesno, znajući da živi od 500 kuna socijalne pomoći, uzeti

mobitel s pretplatom i napraviti veliki račun”, kaže Martinić.

Dugovi mobilnim operaterima često nastaju u sezoni Big

Brothera, kada tinejdžeri nekontrolirano šalju SMS-ove

kako bi sudjelovali u emisiji, a roditelji se kasnije kunu da

oni s time nemaju ništa. Metode i tehnike obrane od potencijalnih

dužnika u mobilnih su operatera stoga također

uznapredovale. Zbog vrlo oštre linije obrane stradaju nevini,

no to je posebna priča na idućoj stranici. Utjerivači dugova

žele pak otkloniti od sebe prvu asocijaciju, a to je “palica za

bejzbol”, pa su osnovali HUAN, Hrvatsku udrugu agencija

za naplatu potraživanja, s ciljem standardizacije naplate

potraživanja. Nered im na tržištu rade oni koji misle da se

dugovi i dalje trebaju naplaćivati bušenjem guma na automobilima

dužnika.

24 F o r b e S rujan 2009

Poželjeli ste novi iPhone? Ništa

jednostavnije. Svratit ćete u najbliži T-

Mobile centar, zatražiti jednu od tarifa

koje su vam predstavljali u svim medijima,

platiti uređaj po cijeni koja ovisi o

tarifi (veća tarifa - niža cijena uređaja),

potpisati ugovor i, nakon male operacije

na iTunesu, istoga dana biti u mreži.

Tako to izgleda na reklamama. U stvarnosti,

moglo bi vam se dogoditi da vam

jednostavno kažu - vi ne možete.

T-Mobile u Hrvatskoj iPhone 3Gs

nudi u tri verzije pretplate i100, i300 i i500.

Brojke se odnose na minimalni mjesečni

račun koji kupac plaća najmanje dvije godine

i u to je uključen određeni promet

prijenosa podataka, poruka i poziva te

određeni broj sati korištenja bežičnog interneta.

Sam novi iPhone 3G stoji više od

1000 eura, što ga čini prilično nedostupnim.

Zato paketi pretplata u kombinaciji

s jeftinim najpoželjnijim gadgetom izgledaju

kao pobjedničko oružje T-Mobilea

protiv konkurencije, jer donose nove

korisnike i privlače najpotentniju, mladu

i dinamičnu publiku. No kod najveće

tarife, i500, koja nosi najveći promet i

najveće prihode T-Mobileu i privlači

najpoželjnije, velike potrošače, sve što su

vam govorili o suvremenoj tržišnoj logici

pada u vodu. T-Mobile, naime, radije odbija

nove korisnike, posebno one koji žele

plaćati više, nego da riskira dugovanja.

Razlog je činjenica da svaki put kad uvedu

pakete u kojima se skupi uređaji nude

jako jeftino, dolaze novi kupci koji ne

mogu plaćati račune, ali potpišu ugovore,

“otmu” telefon za jednu kunu i prodaju ga

na crno, a T-Mobile se kasnije ne može

naplatiti. Tako je i svatko tko zatraži tarifu

i500 u kojoj se iPhone nudi za jednu kunu,

potencijalno naprosto sumnjiv. T-Mobile

to ne želi službeno priznati i odgovara

da se kao kompanija ima pravo zaštititi

od nenaplativih potraživanja. “Baš kao i

banke, imamo pravo pružati usluge prema

uvjetima koji sami odredimo”, kaže

glasnogovornica T-Mobilea Maja Weber.

Koliko god usporedba s bankama

bila nategnuta, nijednoj se kompaniji

ne može poreći pravo na obranu

Foto Sergije Michieli

Kako i zašto

najzahtjevniji

korisnici, kojima

je popularni

iPhone

namijenjen,

na kraju ostaju

bez igračke,

a T-Mobile

bez novih

pretplatnika /

Sanja Simić

Monopolist

protiv žicara

imidža i zaštitu prihoda. Ali što ako iz

predostrožnosti odbiju uslugu kupcu

koji je može i želi plaćati? Kada sam

početkom kolovoza u T-Mobile centru

na Trešnjevci zatražila novi iPhone s

pretplatom i500 kao novi korisnik, ljubazna

prodavačica donijela mi je uređaj, pitala

me koji broj želim, obavijestila me da

kao novi korisnik moram dati određeno

jamstvo (200 kuna u gotovini ili trajni

nalog) i zatražila moju osobnu iskaznicu

i matični broj. Sve se činilo normalnim,

dok nije upisala moj novi broj u kompjutor.

Slegnula je ramenima i rekla da ne

mogu dobiti pretplatu i500.

“Netko prođe, netko ne”, rekla je s

vidljivom nelagodom. Razlog nije znala.

Kompjutorski sustav prodavačima

samo pokazuje preporučenu tarifu, u

mom slučaju i300, što znači i iPhone za

Maja Weber

objašnjava

T-Mobileov

sustav zaštite

od hrvatskih

varalica

oko 1300 kuna. Logika je jasna. Ako u

startu platite skuplji telefon i obvežete se

na manje račune, omjer trenutnog prihoda

i budućih dugovanja za T-Mobile

je povoljniji nego ako vam daju iPhone

za jednu kunu i mjesečni račun od 500

kuna. No kupci to obično doznaju tek

kad odaberu tarifu i dođu kupiti mobitel.

T-Mobile ih u promotivnim materijalima

ne upozorava pod kojim uvjetima

nude usluge. Tu su obvezu ispunili tek

formalno, u dokumentu na web-stranici,

u kojem se navodi da kupac mora imati

određenu platežnu sposobnost.

U T-Mobileu kažu da su u ljeto

2007., kako im se ne bi događalo da im

ljudi odnose skupe uređaje za kunu a ne

plaćaju pretplate, uveli sustav za provjeru.

O kakvom je sustavu riječ i koje podatke

koriste u procjeni ne otkrivaju, jer

to smatraju poslovnom tajnom.

rujan 2009 F o r b e S 25

kontekst

Priča o Ceranijevim planovima za spas Pivovarne

Laško bila bi manje sumnjiva da se iza talijanskog

biznismena ne vuku neugodni repovi iz poslova

s bivšim okrunjenim glavama. Cerani bi preuzeo

proizvodnju vode i sokova, no temeljno je pitanje što

će biti s Mercatorom / Željko Trkanjec

Šrotov novi izbavitelj

Obljetnice su u pravilu lijepa

stvar. Okupe se ljudi

koji su sudjelovali u

nekom događaju, bude

neki prigodni govor,

pa se malo pojede i popije, evociraju

se uspomene i svi se, u pravilu zadovoljni,

raziđu kućama. No, u Sloveniji

je početkom ovog mjeseca bila četvrta

obljetnica skupa o kojem danas njegovi

akteri ne bi željeli ni s kime razgovarati.

U uredu tadašnjeg premijera Janeza

Janše 12. kolovoza 2005. okupila se četa

mala, ali odabrana, koja je trasirala politiku

odnosa prema velikim slovenskim

ekonomskim sustavima koji su i dalje

bili u većinskom vlasništvu države. Uz

Janšu, tu je bio Igor Bavčar, tadašnji

šef tada moćnog Istrabenza, Boško

Šrot, tadašnji šef diva industrije piva i

bezalkoholnih pića Pivovarne Laško i

ključna egzekutorica tog projekta, Adriana

Starina Kosem.

“Što je ostalo, drugovi?”, jedno je

od ključnih pitanja na svim obljetnicama.

Odgovor u ovom slučaju može

samo izazvati gorčinu u svih sudionika.

Janša više nije premijer, izgubio

je izbore dijelom i zbog provedbe

plana “umik politike iz gospodarstva”

koji je stvorio nove slovenske tajkune.

Predvodnici te politike Bavčar i Šrot u

posljednja su dva mjeseca morali dati

ostavke na svoje položaje, a njihovi se

nasljednici očajnički trude da očuvaju

ta dva, za slovensko gospodarstvo gotovo

presudna sustava. Starina Kosem

je pak početkom mjeseca smijenjena

s mjesta predsjednice uprave ugledne

izdavačke kuće Delo, a većina slovenskih

poslovnih sustava na spomen njezinog

imena vješa na vrata vijence češnjaka i

potiho izgovara “Apage, Satanas”.

I možda bi sve proteklo u miru i

tišini, kako to već bude u Sloveniji kada

nastupi kriza i treba čuvati vlastito blago,

da javnost nije krajem srpnja iznenadila

vijest u novinama: Talijan iz Trsta Pierpaolo

Cerani postao je vlasnikom fonda

Kolonel i već najavio poslovne planove.

Sam Kolonel i ne bi bio toliko zanimljiv

da nije većinski vlasnik Infonda, a ovaj

je pak većinski vlasnik Pivovarne Laško!

Dakle, u cijelu se priču upleo stranac,

i to ne neki Belgijanac kao u slučaju

Foto arhiva Forbesa

26 F o r b e S rujan 2009

Nove ljubljanske banke kojoj je belgijski

KBC suvlasnik, već Talijan iz Trsta,

a podrijetlom iz Gorizije. Nakon teške

borbe kojoj je, i po cijenu prigovora iz

Bruxellesa, cilj bio očuvati glavne slovenske

gospodarske dragulje u domaćem

vlasništvu (ne treba zaboraviti da je

Pivovarna Laško uz izdašnu pomoć

politike uspjela iz Pivovarne Union

istjerati belgijskog multinacionalnog

diva tadašnjeg imena Interbrew), sada

na scenu kao izgledni većinski vlasnik

Pivovarne stupa Cerani, vlasnik nekoliko

tvrtki u Italiji koje se bave farmacijom,

nekretninama i prženjem kave.

Cerani pak, nakon što je vijest procurila

u javnost, samozadovoljno nastupa u

slovenskim medijima i uvjerava javnost

kako ima planove za Pivovarnu, kako

Radenska, kojim kani osvojiti ni manje

ni više nego američko tržište i postati

glavni konkurent Pellegriniju. O tome

da je brand Radenska u ozbiljnoj krizi,

ni riječi. Fructalove pak sokove (Laško u

svom portfelju ima i gotovo kompletnu

proizvodnju bezalkoholnih pića u Sloveniji)

kani blitz-kriegom lansirati na

europsko tržište i, jasno, tvrdi da za sve

to ima već osiguranu financijsku konstrukciju.

I ne bi ta priča bila tako sumnjiva

da se iza gospodina Ceranija ne

vuku neki neugodni repovi. Riječ je o

prijatelju talijanskog princa Vittorija

Emanuelea Savojskog za kojim se vuče

niz skandala, od veza s prostitutkama

do zahtjeva Ceraniju da u njegovo ime

Coburg-Gothe. Simeon je postao bugarski

premijer, a Cerani je navodno u

to ime trebao dobiti neke unosne javne

poslove, ali je cijeli slučaj brzo provaljen

i ništa od toga.

Sada pak izvještava slovensku

javnost da mu je cilj pustiti korijenje

u njihovom gospodarstvu, da je zato

počeo učiti slovenski jezik, a na insinuacije

da je blizak mafiji, odgovara: “Ja

sam 75 posto Slovenac, dakle, ako sam

mafijaš, onda sam slovenski mafijaš”.

Jedno od ključnih pitanja je priroda

odnosa Ceranija i Šrota o kojoj se zasad

malo zna. Šrot je sredinom ovog mjeseca

sudskim putem zatražio zabranu daljnje

prodaje dionica Infond holdinga - banke

vjerovnici, koje su za jamstvo kredita

držale dionice, počele su ih same otkupljivati

ili prodavati tvrtkama kćerima

(rezultat je da je Infond sada vlasnik

samo 15,6 posto Laškog i 4,9 posto

Mercatora). Cilj je, jasno, osigurati da

na skupštini dioničara krajem kolovoza

banke nemaju pravo glasa, pa bi se Šrot,

koji i dalje sjedi u niz nadzornih odbora

tvrtki u sastavu Pivovarne, uz pomoć

Ceranija možda mogao vratiti u sedlo.

mu je cilj očuvati sva radna mjesta, a

proizvodnju dodatno ojačati. Priznaje

da već tri mjeseca o poslu razgovara

sa Šrotom i da ima velike planove. Jedan

od ključnih je daljnji razvoj branda

Pierpaolo Cerani (Skroz lijevo) najavljuje veliki pohod

Radenske na Ameriku i Fructalovih sokova na EU. Dušan

Zorko (lijevo) preuzeo je Upravu Dela nakon što je

“otjerana” Adriana Starina (gore)

Sloveniju, koja se dugo opirala

privatizaciji po ‘hrvatskom’ receptu, danas

brinu ‘repovi’ Pierpaola Ceranija

pošalje u Eritreju nešto lijekova, ali

ne previše i ne pretjerano kvalitetnih.

Ceraniju su očito mili aristokrati, pa je

pomagao u kampanji bivšeg bugarskog

cara, a kasnije premijera Simeona Saxe-

No, nova uprava na čelu s Dušanom

Zorkom krenula je u čišćenje portfelja i

pripremu prodaje poduzeća koja nisu

vezana uz glavnu djelatnost, pivarstvo.

Delo je već dobilo novu upravu, uskoro

se to očekuje i u Večeri, ali pitanje je

hoće li biti dovoljno vremena.

Dok traje ta rovovska bitka, u Sloveniji

se postavlja ključno pitanje: tko

će biti novi vlasnici tvrtki iz portfelja

Pivovarne. Banke, sada većinski vlasnici,

vrlo vjerojatno to neće željeti (osim

u slučaju snažnog političkog pritiska).

U poslovnim i medijskim krugovima

spekulira se s mogućim ulaskom Heinekena

ili Carlsberga. No, pitanje je koliko

su oni spremni na kupnju u doba

recesije, iako Laško kontrolira više od

80 posto slovenskog tržišta i 70 posto

tržišta piva na Kosovu (vlasnici su

pivovare u Peći). Oba velika igrača već

su prisutna u Hrvatskoj pa je pitanje i

imaju li interesa baktati se s Jadranskom

rujan 2009 F o r b e S 27

kontekst

pivovarom, koja je u velikim problemima

kao i cijelo Laško.

Cerani bi, kako sam navodi, preuzeo

proizvodnju vode i sokova, izdavači bi

se nekako iskupili, ali temeljno je pitanje

što će biti s Mercatorom. Naime,

taj se najveći trgovački maloprodajni

lanac već dva puta spasio od stranog

preuzimanja (oba puta uz izdašnu

pomoć politike, ali u bolja vremena),

no pojavi li se dovoljno snažan kupac

sa svježim kapitalom, slovenske

bi banke, koje također ne stoje baš

najbolje, možda bile spremne prodati

dionice. To bi pak bio kraj politike

koju je još tamo 1992. zacrtala prva

slovenska vlada Janeza Drnovšeka: ne

prodavati vlastitu njivu da bi se poslije

na njoj nadničarilo. Odlazak Pivovarne

i Mercatora u strane ruke značilo

bi da je lovostaj gotov i da će biti teško

zaustaviti ulazak stranih vlasnika u

ostale sustave koje službena Ljubljana

tako ljubomorno čuva (telekomi, nafta,

luka Kope ...).

Italija pak spremno čeka. Sredinom

devedestih je Piero Fassino, tadašnji

državni tajnik u ministarstvu vanjskih

poslova, inaugurirao politiku talijanskog

ekonomskog prodora na europski

istok. Otad se Italija snažno ukotvila u

Hrvatskoj, Srbiji, Albaniji i Crnoj Gori,

ali i Slovačkoj - samo je Slovenija bila

i ostala bijelom pjegom na karti gospodarskog

utjecaja. Početkom ovog

mjeseca, predsjednik talijanske pokrajine

Furlanije Julijske krajine Renzo

Tondo izjavio je kako Italija ima velike

interese uključiti se u projekt drugog

bloka nuklearke u Krškom, najvjerojatnije

preko energetskog diva Enela.

Osim toga, potvrdio je da će plinski

terminal u Trstu biti otvoren Sloveniji

da se na njega priključi.

Pad slovenskih tajkuna mogao bi,

dakle, otvoriti vrata snažnom ulasku

stranaca, posebno Talijana. To je pak

noćna mora za bilo koju slovensku

vladu, jasno, ne samo zbog toga što šef

talijanske diplomacije Franco Frattini

sve otvorenije zagovara Hrvatsku.

Ekološki uništeno Pančevo

s panoramom dimnjaka

koji, po tvrdnjama vlasnika

tvornica, ne zagađuju

Pančevo i Srbiju, nego

Norvešku

Ekološki

Reporter Forbesa proveo je dan u

Pančevu, jednoj od crnih točaka

Europe, i zabilježio jednu od

najstrašnijih priča u Srbiji / Aleksandar

Apostolovski, Beograd

28 F o r b e S rujan 2009

kontekst

horor u zoni mrtvih

Zatrovano Pančevo zaslužilo

je hepiend: kada je Nađa

Higl nedavno osvojila

svjetsko zlato u plivanju

na 200 metara prsno,

svi su zinuli od čuda. Srbi najviše.

Dvadesetdvogodišnja pjegava ljepotica

stigla je niotkud, ako se tako može nazvati

grad u Banatu udaljen 15 minuta

vožnje od Beograda. Skočila je u bazen,

pretekla svjetsku rekorderku i otplivala

ravno na tron. Svjetski mediji krenuli su

istraživati kako se srpska Nicole Kidman

pretvorila u torpedo. Nitko nije provalio

zašto Nađa uzima zrak tek kada se

pomisli da se pretvorila u sirenu, pa izlazi

izlazi udahnuti na svakih 50 metara. To

je navika koju je stekla živeći u možda

najzagađenijem gradu Europe.

Gotovo cijelog ljeta aparati za mjerenje

zagađenja bilježili su povećane koncentracije

benzena i ugljikovodika, koje

su dostizale i 880 mikrograma po prostornom

metru zraka, što je gotovo 200

mikrograma više od dopuštene granice.

Ništa novo za Pančevo koje pola stoljeća

živi s otrovima. Ništa novo za grad u

kojem se odvija jedna od najstrašnijih

srpskih priča.

Na gradskoj plaži, na kojoj su snimani

ključni kadrovi filma “Balkan

ekspres”, vruće je kao u kipućem loncu.

Dvadesetak ljudi se sunča, ali se

rujan 2009 F o r b e S 29

kontekst

nitko ne usuđuje staviti prst u Tamiš.

Pedesetpetogodišnji majstor kick-boksa

i trener kung-fua Vlada Brankov Bačura

je kao dječak pio vidu iz Tamiša. Rijeka je

sada crna. Bradati ribar privezuje čamac

i silazi na obalu. Prije nekoliko minuta

gurnuo je štapom s površine Tamiša

četiri uginule ribe od oko 40 kilograma

pod neki splav. Gradske vlasti Pančeva

objavile su da je kvaliteta vode gora od

četvrte kategorije. To znači da Tamiš više

nije rijeka, već kanalizacija.

Trovanje građana traje neprekidno

od 60-ih godina, samo se mijenjaju

vlasnici prljavih postrojenja

Nekoliko mrtvih račića položeno

je na kej. Bačura, pančevački Bruce

Lee, kaže da su siroti račići pobjegli iz

Tamiša, a onda se ugušili kad su udahnuli

pančevački zrak. “Život ovdje izgleda

ovako: napuniš pedesetu i misliš da si

dobro prošao, da si se uortačio s Bogom.

Onda se skljokaš na zemlju kao ovi račići.”

Bačura je promotor crnog humora na

Tamišu. Odlazi pod tuš, pa se vraća da

istakne poantu: “I Sadam Husein je gradio

kemijske tvornice, ali sto kilometara

od gradova. Ovo što su učinili Pančevu

čisti je zločin. Nađite te mudrace koji su

u gradu podigli rafineriju, petrokemiju i

azotaru!”

Pedesetosmogodišnji Branko Ilić

stoji na obali, baš na onom mjestu

odakle je kapetan Dietrich u “Balkan Ekspresu”,

kojega je maestralno igrao slovenski

šmeker Radko Polič, upao u vodu.

Branko je prije pet godina obolio od raka

mokraćnog mjehura. Mogao bi se kladiti

da su na to utjecale velike količine benzena

u zraku. Bio je ogorčen kada je saznao

da je bolestan. Ali, prošlo ga je i sada se

odlično drži. Član je Udruženja oboljelih

od raka Pančeva. “Grupa nam se stalno

povećava. Sada nas je oko 600, ali vjerujemo

da je stvarni broj oboljelih znatno

veći. Ne žele baš svi podijeliti s nama svoju

intimu. Međutim, ohrabreni smo jer

imamo više od 2000 simpatizera”, priča

Branko. Crni humor je za njega, kao i za

Bačuru koji trči po plaži nervozan što se

ne može bućnuti u Tamiš, najbolji protuotrov.

Što drugo da rade? Da izađu na

svježi zrak?

U Pančevu su snimljena još dva filma:

legendarni “Maratonci trče počasni

krug” i jedan od najnovijih, “Zona

mrtvih”, horor o ekološkoj katastrofi u

Pančevu koja zaražene ljude pretvara u

zombije, bezumna bića željna krvi. Mlađi

Pančevci su statirali u eko zombi hororu

i burno navijali za domaća čudovišta

u ratu protiv agenata Interpola i FBI-a.

Kao, izlije se noću amonijak, pa svježe

okupani Pančevci postaju neviđena

strašila. U grad stižu međunarodne snage

specijalizirane za rat protiv čudovišta, ali

među zombijima ima patriota koji se

organiziraju kao nekada Šesta lička, pa

umjesto na Nijemce jurišaju na Amere.

Bilo bi sjajno kada bi sve to bilo

samo dobro zezanje. Ali, dok se hladim

u jednom od pančevačkih kafića, Mileta

Popović, supredsjednik udruženja

građana SPAS - Savjeta pančevačkih

seniora, jedne od desetak nevladinih

organizacija koje se bori da istina o

zagađenju životne sredine u ovom gradu

dospije do javnosti, uvjerava me da su svi

klasični elementi dramaturgije za sjajan

ekološki i politički triler tu: na samom

obodu grada, šezdesetih godina partijski

funkcionari su neviđeno mudro smislili

poredati tri tvornice prljave industrije -

rafineriju Naftne industrije Srbije (NIS),

Petrohemiju i Azotaru (tvornicu umjetnih

gnojiva), na pravcu kojim vjetar nosi

Foto Ana Marija Popović, Mile Radojčić

30 F o r b e S rujan 2009

Lokalna umjetnička

zajednica podigla se protiv

sustavnog trovanja građana.

Zasad bez uspjeha

otrove iz dimnjaka ravno u pluća sirotih

Pančevaca. Naftna postrojenja su gradili

Amerikanci pa u nekim dijelovima grada

još postoje olupine starih Cadillaca

“repaša” koje su dovukli inženjeri. Hm,

kad prste umiješaju Ameri, uvijek dobro

zvuči, ali kakav bi to bio zaplet kada bi

Rusi ostali po strani?

Kako je život maštovitiji od svakog

nadmenog scenarista, u priču se uvlače

i “baćuške”, koji su nedavno kupili NIS

za 400 milijuna eura plus investicije koje

bi za tri godine trebale narasti na više od

milijardu eura.

Ako se držimo filmske dramaturgije,

u priču moramo uvući i tajne službe.

Poželjno je da to bude Državna bezbednost

iz Slobinog doba. I tu je pravda

zadovoljena. Vlasnik Azotare je Univerzal

Holding, moćna vanjskotrgovinska

kompanija koja je rasla po ugledu

na nezaboravni poslovni i obavještajni

holding Geneks u vrijeme SFRJ. Direktor

Univerzala i neformalni vlasnik je Dušan

Stupar, šef beogradskog Centra državne

bezbednosti iz vremena famozne Osme

sjednice Saveza komunista Srbije, kada

je Slobodan Milošević sa čela srpskih komunista

svrgnuo Ivana Stambolića. Tada

je i Stupar dobio košaricu, ali se brzo prilagodio

i postao predstavnik tadašnjeg

socijalističkog Univerzala u Moskvi, gdje

se uortačio sa Slobinim bratom Borom

Miloševićem, alfom i omegom srpskog

biznisa u Rusiji.

Tako trovanje Pančevaca traje u kontinuitetu

od šezdesetih godina, samo se

mijenjaju vlasnici prljavih postrojenja.

“Ne pristajemo biti niskobudžetni zombiji

u scenariju u kojem država nastavlja

nečastan posao”, priča mi povjerljivo

ekolog Mileta, koji paralelno s gerilskim

ratom za svježi zrak valja nekretnine

po Pančevu. Iako se noću nad gradom

spuštaju bijele karpenterovske magle,

djeca bježe u kuće, a roditelji hermetički

zatvaraju vrata i prozore, nitko ne

napušta Pančevo. Cijena stanova kreće

se oko 700 eura za kvadrat i mnogi se

Beograđani sele u grad začaran otrovima

jer računaju - ako su već preživjeli

takve bedove kao što su građanski ratovi,

NATO bombardiranje i pljačkaška tranzicija,

što im mogu nekakvi mikrogrami

benzena. Ti junaci imaju imunološki

sustav Supermana ili Batmana.

Osim što je kancerogen, benzen ostavlja

opasne posljedice i na potomstvo.

Prije nekoliko godina lokalne vlasti su

gotovo svake večeri aktivirale sirenu za

zračnu opasnost. Ali, više se ne demonstrira

pred zgradom vlade s gas-maskama.

Ni sirene se više ne čuju, a svega nekoliko

ekoloških specijalaca blokiralo je ulaz

u Rafineriju. Pančevci su se pomirili sa

sudbinom. Država ih je desetljećima koristila

kao taoce u zamjenu za enormne

profite, na uštrb njihovog zdravlja.

U Rafineriji se zastarjelom tehnologijom

proizvodi najlošiji benzin u Europi.

Kada su Rusi ušli u NIS, otkrili su da su

gubitke od oko 100 milijuna eura iako je

vlada mantrala da kompanija posluje kao

kasino u Las Vegasu. Zagovornici teorija

ekološke zavjere u Pančevu sumnjaju da

Rusi nadoknađuju gubitke maksimalno

povećavajući proizvodnju. Vlada je,

naravno, svjesna da se time emitira višak

otrova u zrak, no ne smije ni pisnuti jer

zna da je brljala s bilancama. I, dolazimo

do ključne stvari: kako državu čine

političke stranke, kojima je očigledno

trebao novac za parlamentarne izbore,

nedavni ekološki incidenti zapravo su

političko-ekonomsko-ekološki skandal.

Rusi su tu najmanje krivi. Tek su uletjeli

u priču i Gazpromu ne pada na pamet

izigravati zlu kompaniju, pa su najavili

da će za po 50 milijuna eura rekonstruirati

pretakališta i pogone za proizvodnju

raznih vrsta benzina, što podrazumijeva

uklanjanje praškastih tvari iz dimnog

plina.

Jedno od ekološki najsumnjivijih

mjesta, pretakalište na pristaništu na

Dunavu, još nije obnovljeno. “To je investicija

vrijedna 30 milijuna eura. Mi

to moramo i želimo napraviti”, kaže mi

mladi direktor Rafinerije Vladimir Gagić.

Rusi inače namjeravaju uložiti nekoliko

stotina milijuna eura u pročišćavanje

postrojenja, a ruku na srce, mogle bi se

pridružiti i zemlje NATO-a jer su bombardirane

sve tri tvornice, poslije čega

je 11.500 puta povećana koncentracija

svih zagađujućih tvari nad Pančevom,

među njima i izuzetno kancerogenog

vinil-klorid-monomera. Vjetrovi su tada

nosili otrove do Njemačke i Norveške.

U Njemačkoj su padale crne kiše, pa

je nedavno u Pančevo došla televizija

ZDF kako bi istraživala zdravstvene

kartone Pančevaca. Dan poslije bombardiranja

pala je kiša koja je pekla kao

kiselina. Veterinari su otkrili rak kostiju

kod pasa starih godinu dana, što je u

teoriji nemoguće. Ipak, u Pančevu je sve

moguće.

Napokon sam završio s Pančevom.

Gledam kako mi se s lica skida maska

zombija kao u „Nemogućoj misiji”. Prije

nekoliko dana udisao sam pančevački

zrak obogaćen benzenom. Osjećam ga

i sada. Vjetar je preko Dunava nabacio

benzen na moju beogradsku terasu. U

gradu horora izoštrio sam njuh.

rujan 2009 F o r b e S 31

kontekst

Kao da je Srbija otok u svijetu,

njezini su ministri

i ostali dužnosnici dva

ljetna mjeseca uglavnom

proveli na odmorima

i morima, valjda da prikupe snagu za

novu rundu pregovora s Međunarodnim

monetarnim fondom, najavljenu za

posljednje dane kolovoza.

MMF se dočekuje s poraznim podacima

o stanju srbijanskog gospodarstva.

Ekonomisti su izračunali da će manjak

u državnom proračunu dostići oko pet

posto BDP-a , oko 140 milijardi dinara ili

milijardu i pol eura. To je više nego što je

s MMF-om dogovoreno krajem travnja,

kada je predviđeno da bi deficit morao

zastati na tri posto BDP-a. Najveći dio

u deficitu otpada na državni proračun,

a oko 150 milijuna eura na drugi dio

javne potrošnje - socijalne i zdravstvene

fondove te lokalnu samoupravu. Stojan

Stamenković, urednik biltena Ekonomskog

instituta “Makroekonomske analize

i trendovi”, smatra da će MMF prihva-

‘Sada je situacija čak

i teža nego u ožujku.

Više neće biti dovoljno

PDV podići za jedan

posto, sa 18 na 19

posto. Treba biti puno

radikalniji', najavljuje

guverner Narodne

banke Srbije Radovan

Jelašić / Tatjana Tagirov,

Beograd

Socijalni kruh i pregovori s

MMF-om. Hrvatska se toga

riješila prije nekoliko godina.

Pitanje je je li to i bespovratno

I MMF i veći PDV

32 F o r b e S rujan 2009

Foto AP

titi deficit od oko 4,5 posto BDP-a, ali

da će sve preko toga morati biti srezano:

“Prijedlog Vlade Srbije je da od MMFa

traži proširenje deficita uz argument

da neke visoko razvijene zemlje, poput

SAD-a i Velike Britanije, imaju deficit

veći od deset posto BDP-a. Vjerujem da

će MMF popustiti i prihvatiti povećanje

proračunskog deficita za oko 30 milijuna

eura, sa 70 na oko 100 milijuna. To

će moći pokriti kredit Svjetske banke i

obećani kredit Europske unije od ukupno

oko 20 milijuna eura, plus desetak iz

trezorskih zapisa”, misli Stamenković.

Pavle Petrović, urednik “Kvartalnog

monitora”, također misli da će MMF

prihvatiti veći deficit, ali ne cijelih pet

posto. Smatra da mora doći do “nekog

prilagođavanja” - ili će se morati smanjiti

rashodi ili povećati prihodi ili oboje. Jer,

po Petroviću, smanjenje plaća i mirovina

puno je teže ostvariti i taj je potez

vlasti malo vjerojatan, pa je jedini način

povećati poreze, vjerojatno i PDV.

Tu je mogućnost već nekoliko puta

javno spomenula ministrica financija

Diana Dragutinović, posljednji put kad

je najavila i reformu poreznog sustava

koja bi trebala doći pred javnost upravo

kad u kontrolu stiže MMF, 24. kolovoza. I

guverner Narodne banke Srbije Radovan

Jelašić u nedavnom intervjuu objašnjava

da bi Vlada na krizu trebala odgovoriti

i smanjenjem plaća i povećanjem PDVa.

Kaže kako su mogućnosti povećanja

poreza na imovinu prilično ograničene,

a već se pretjeralo i s povećanjem

trošarina, osim kod cigareta i alkohola,

pa i nema puno drugih mjera na raspolaganju.

“Sada je situacija čak i teža nego

u ožujku, pa više neće biti dovoljno PDV

podići za jedan posto, s 18 na 19 posto,

već treba biti puno radikalniji”, tvrdi

Jelašić, dodajući da dva ili tri postotka

veći PDV ne bi znatnije utjecao na rast

cijena namirnica iz potrošačke košarice,

a da bi sve iznad toga moglo dovesti do

inflacije veće od deset posto.

Ekonomski novinar Mijat Lakićević

ocjenjuje da predstoji povećanje PDV-a,

nakon što je propao pokušaj uvođenja

“solidarnog poreza” (slično onome za

čime je posegnula hrvatska Vlada) koji

je bio “najbolje i najbezbolnije rješenje”,

pogotovo što su plaće u prvoj polovici

ove godine realno veće za dva posto nego

u prvom polugodištu prošle. Uvođenje

poreza na plaće izazvalo bi široko nezadovoljstvo

jer izravno pogađa sve. Zato je

ta namjera Vlade Srbije i odbačena. Da

nije, nezadovoljstvo bi bilo difuzno i plitko,

za razliku od povećanja stope PDVa.

To bi moglo pogoditi pojedine tvrtke,

koje bi mogle posegnuti za otpuštanjem

radnika, što bi moglo dodatno ugroziti

ionako već narušen socijalni mir.

Predsjednik udruženih nezavisnih

sindikata Branislav Čanak već je najavio

“vruću jesen” u Srbiji: “Kuca nam oko sto

tisuća novih otkaza na vrata. To je prava

vojska nezaposlenih, koja neće biti servisirana

jer država nema novca za otpremnine

i socijalne programe. To znači da nas

čeka jesen žestokih protesta i to ne ljudi

koji traže isplatu dugova iz 90-ih godina

ili povezivanje staža, već očajnika koji

više nemaju posao. To će biti nova vrsta

gnjeva s kojom se dosad nismo suočili.

Ako uzmemo u obzir da će ti protesti

biti spontani, uglavnom bez organizacije

sindikata koji bi mogao kanalizirati taj

gnjev, očekujem žestoku eksploziju na

jesen”, kaže Čanak. Prema neslužbenim

procjenama, ove je godine bez posla ostalo

oko 40 tisuća ljudi. Prema podacima

Republičkog statističkog zavoda, u Srbiji

danas radi oko 2,6 milijuna ljudi, od kojih

je oko 1,9 milijuna prijavljeno, a oko 700

Radovan Jelašić,

prvi bankar

Srbije, najavljuje

dolazak MMF-a

tisuća radi na crno.

Suprotno najavama mjerodavnih

da će povećati PDV i ekonomskim

analitičarima koji u tome vide jedinu

efikasnu mjeru za borbu protiv ekonomske

krize, Privredna komora Srbije traži

smanjenje PDV-a za jedan ili 1,5 posto.

“Privrednici su predložili smanjenje

PDV-a jer je to jedina mogućnost da

odgovore propisanim obvezama u krizi

i besparici”, kaže Miloš Bugarin, predsjednik

te institucije. Komora je izradila

svoj prijedlog kriznih mjera i predat će

ga Vladi Srbije “čim se ministri vrate s

godišnjeg odmora”. Taj prijedlog, osim

smanjenja PDV-a, podrazumijeva smanjenje

poreza na zarade sa 63 na 50 posto

i poreza na dobit s deset na osam posto,

kao i drakonske kazne za one koji ne

plaćaju poreze.

Opravdanje za takve mjere on vidi u

slabosti srpskog gospodarstva kojemu će

za oporavak biti potrebna barem godina

više nego razvijenim zemljama, gdje je

kriza izvorno nastala. “Ozbiljna refleksija

krize osjetit će se u rujnu, listopadu i

nakon toga”, prognozira on, navodeći da

stanje najbolje ilustrira pad proizvodnje.

Najveći je u prerađivačkoj industriji, 25

posto, a na pad proizvodnje upućuje i pad

izvoza za 34 posto i uvoza za 38,4 posto

u prvom polugodištu. I broj poduzeća

kojima je račun blokiran neprestano

raste od listopada prošle godine i do srpnja

je bio veći za 15,8 posto. Blokirano

je 61.285 poduzeća, a iznos dugova zbog

kojih su računi blokirani povećao se za

56,2 posto.

Dok svi očekuju

povećanje poreza,

Privredna komora

Srbije predlaže

smanjenje PDV-a,

poreza na zarade i

poreza na dobit

rujan 2009 F o r b e S 33

kontekst

Azijska tržišta svoj nagli oporavak duguju

ne samo solidnoj financijskoj bazi i

dubokoj vjeri u Kinu, već i azijskom

fenomenu ‘kiasu’ - strahu od gubitka /

Jasmina Kuzmanović, Singapur

Između Kine

i ‘kiasuizma’

Stambene zgrade u Singapuru

imaju imena. Moja se, na

primjer, zove Ružina vila, pa

iako od cvijeća nikad nisam

vidjela nijednu ružu, samo

pelargonije, jasno je što je autor htio reći,

kao što je jasno da je objekt s takvim imenom

mogao biti sagrađen samo u kasnim

sedamdesetima. Imena, bolje nego

išta drugo, nepogrešivo odražavaju duh

vremena. Razni Vrtovi, Lijepi pogledi

i Parkovi nicali su Singapurom sedamdesetih

i osamdesetih. U devedesetima

krenulo se sa sofisticiranijim imenima -

Futura, Gemini, Legacy - a tu je negdje

počeo i flert s francuskim jezikom, koji je

iza sebe ostavio De Lasalle, skorojevićki

D’Manor i nevjerojatni D’Dalvey, strah i

trepet svih taksista.

Netom pred krizu, među superluksuznim

građevinama kojima je cijena

rasla svakim danom našli su se Ion

(dokazujući da flert s fizikom nikad ne

prolazi dobro!), Trizone i Trillion, koji

mora da je iskočio iz glave nekog bankara

iz Braće Lehman. Premda su se graditelji

trudili da odgode lansiranje novih

projekata, činilo se da će ti skupi stanovi

vrlo teško naći kupce. Sve do posljednjih

nekoliko tjedana, kad je glavni singapurski

dnevnik Straits Times kao u kakvom

flashbacku iz rasipne 2007. izvijestio da

su stanovi u izvjesnom projektu “razgrabljeni.”

(U singapurskim medijima

nekretnine se nikad ne prodaju, one su

uvijek “razgrabljene”.)

O čemu se radi? O tome da azijska

tržišta posljednjih tjedana divljaju

u nepredviđenom oporavku. Nakon što

su mjesecima analitičari predviđali da će

ekonomija završiti u obliku depresivnog

slova L, ili u najboljem slučaju u obliku

slova U, ukazujući na postupni oporavak,

tržišta izvan svih očekivanja rastu

u obliku slova V! Takvo tržište tipično se

hrani investitorima koji panično uskaču

u igru iz straha da će propustiti svježi

“bull run”, odnosno nagli rast dionica na

tržištu. Zauzvrat, rast se time dodatno

povećava, i tako u krug.

Analitičari drže da je najnoviji rast

azijskih tržišta, koji je mjestimice dosegao

razinu od rujna prošle godine,

prije pada banke Lehman Brothers,

ništa manje nego spektakularan. Pogotovo

kad se uzme u obzir da je svjetska

ekonomska slika danas bitno drukčija

nego prije godinu dana, kad je kriza bila

ograničena samo na financijska tržišta. U

međuvremenu se globalna kriza proširila

i na realnu ekonomiju, u kojoj kompani-

34 F o r b e S rujan 2009

kontekst

Singapurski šetači u

lovu na nove luksuzne

nekretnine. Mnogi

misle da je cijena

dosegla dno i da je

danas najbolja prilika

za shopping

Foto AP

je ne mogu namaknuti tekuća sredstva,

a broj nezaposlenih raste. No čak i usred

krize Azija je imala jednu veliku prednost:

poučene krizom iz 1997. i relativno

zdrave, banke u Aziji uglavnom se nisu

petljale s kompliciranim financijskim

mehanizmima koji su uzrokovali pad

nekoliko velikih financijskih institucija

na Zapadu. Pa premda je u početku krize

smanjena potražnja iz Amerike i Europe

gadno pogodila o izvozu ovisnu Aziju,

azijske vlade masovno su investirale

u svoje gospodarske sustave i golemo

se tržište pridiglo brže nego što su to i

najveći optimisti očekivali. U Hong Kongu

i Singapuru, financijskim središtima

kontinenta, analitičari oprezno izjavljuju

da je najgore prošlo.

Oporavak azijskih tržišta podupire

teoriju o odvajanju azijskih ekonomija,

koja tvrdi da je azijsko tržište dovoljno

jako da može opstati i kao nezavisno, te

da čak može povesti globalni oporavak

od krize u kojoj se još uvijek tresu Europa

i SAD. Ta je teorija dobrim dijelom

utemeljena na Kini. Početkom godine

i kinesko je tržište posrnulo nakon više

od desetljeća velikog rasta. No vladine

mjere - uključivši ogromna ulaganja u

infrastrukturu i druge projekte, drastično

rezanje kamata te povećani priljev kredita

iz državnih banaka - izvukle su Kinu

natrag na zdrave ekonomske parametre.

Analitičari banke Goldman Sachs nedavno

su podigli prognozu za ovogodišnji

rujan 2009 F o r b e S 35

kontekst

Skele i dizalice bili su prvi signali

snažnog oporavka Azije

Većina ekonomista misli da je Kina

povela svijet prema oporavku.

Manji dio smatra da kriza tek dolazi

BDP na 9,4 posto s ranije najavljenih

8,3 posto. Za 2010. u isti analitički tim

predviđa stopu rasta od 11,9 posto.

No da bi opstala na toj optimističkoj

putanji, Kina mora stalno balansirati

između rasta i monetarne politike. Najnoviji

rast dionica i imovine mogao bi

se, upozoravaju ekonomisti, pretvoriti u

još jednu epizodu nekontroliranog rasta,

ekonomski balon. Rast cijena mogao bi

se zaustaviti, ali kako to učiniti a da se ne

uguši fragilni gospodarski rast?

Svuda na svijetu investitori

pokušavaju dokučiti magični trenutak:

kada je pravo vrijeme za povratak na

tržište, kako ocijeniti kad nastupa onaj

skok u rastu, “bull run”, kad se treba

uključiti u igru. Ekonomisti pak priznaju

da su “market sentiments”, ti pokazatelji

tržišta koji investitore mogu usmjeriti da

manično kupuju ili da panično prodaju,

često sasvim iracionalni. U jugoistočnoj

Aziji taj je burzovni moment dodatno

kompliciran zbog fenomena po imenu

kiasu. Termin iz kineskog dijalekta koji

potječe iz Malezije i Singapura, a znači

strah od gubitka, prisutan je u životu

kineske dijaspore od ljubavnih do financijskih

i stambenih odluka. U svakodnevnom

životu kiasu je prisutan

od situacija na cesti, gdje vozači ne žele

pripustiti drugo vozilo u svoju traku, do

toga da roditelji gomilaju instrukcije za

djecu zato da bi bila najbolja u razredu.

Kada dionice rastu, kiasu je onaj element

koji će dodatno potaknuti investitore

da se vrate na burzu iz straha da

ne ispadnu gubitnici. Kiasu ne priznaje

strpljenje. Kad se burza nekretnina nakon

mjeseci pada nakratko stabilizira,

oni će uletjeti u igru bez obzira na to što

ih tržišni analitičari pozivaju na oprez.

Prošetala sam se do jednog od najnovijih

stambenih projekata, po imenu

Vida, da vidim koji su moji sugrađani u

ovim okolnostima spremni uložiti pola

milijuna eura u stan od 50 kvadrata. I to

nakon što je premijer u govoru za Nacionalni

dan, 10. kolovoza, upozorio da će,

iako se ekonomija stabilizira, do kraja

godine biti još otkaza. Je li u pitanju ekstremni

slučaj “kiasuizma” ili su oni samo

bolje informirani od ostalih?

Po oglednom stanu, koji se reklamira

kao “luksuz koji si možete priuštiti”,

šetalo se nekoliko singapurskih parova.

Alice i Vincent Tan oboje rade u zdravstvu

i oboje misle kako je vjerojatnost da

će izgubiti posao vrlo mala. Oboje se

također slažu da je ovo idealna prilika

za kupnju manjeg stana u centru kao investicije.

No što ako cijene budu i dalje

padale, a njihov ukupni kredit postane

veći od vrijednosti stana? Vincent misli

da je to teško moguće i da su cijene

nekretnina dovoljno pale. Pritom izgovara

singapursku mantru: ovo je mali otok

i vrijednost nekretnina može samo rasti.

No kao i Kina, Singapur je u opasnosti

da za vrijeme ekonomskog oporavka

bude pogođen imovinskom inflacijom.

“Mnogi misle da se tržište nekretnina

oporavlja, ali ja se ne slažem,” rekao

je profesor Paul Yip sa singapurskog

sveučilišta Nanyang na nedavnom simpoziju

koji je u Singapuru okupio vodeće

svjetske makroekonomiste. “Oporavak

će biti dug, a za nekoliko godina mogla bi

nas pogoditi imovinska inflacija, koja bi

mogla potpuno poništiti današnji rast.”

Većina ekonomista slaže se da je

Kina povela Aziju i ostatak svijeta prema

oporavku, no upozoravaju da rast na koji

smo posljednjih godina navikli neće biti

moguć prije nego što dođe do oporavka

razvijenih ekonomija i prije nego što

ojača regionalna potražnja u Aziji. No

neki, u manjini ali zato s impresivnim

argumentima, misle da je imovinska inflacija

- kiasuizam na djelu - već sama po

sebi prepreka za sustavni oporavak.

Jedan od vodećih kineskih ekonomskih

analitičara Andy Xie nedavno je

u intervjuu za Daily Telegraph ovako

opisao situaciju u Kini: “Burza se ponovno

nalazi u posljednjim trzajima nekontroliranog

divljanja. Najveći ignoranti

među investitorima usisani su u trenutni

trend rasta.”

Xie misli da je vrijednost tržišta u

Kini precijenjena između 50 i 100 posto.

Prognozira da će kineski rally trajati do

listopada, a nakon toga će uslijediti još

dublja kriza, koja će vrhunac dosegnuti

2012. godine.

36 F o r b e S rujan 2009

kontekst

Foto Arhiva EPH

‘Momci s Madisona’

imaju najbogatiju publiku

“Momci s Madisona” (Mad Men) napokon su osvojili

ono najvažnije što je seriji, čija je prva sezona prikazana i u

Hrvatskoj, nedostajalo da bi doista bila hit – gledatelje. Agresivno

reklamiran AMC-ov serijal o oglašivačkoj tvrtki iz 60-ih godina

u kojoj sve frca od cigareta, šovinizma i seksa, temom je

već ranije privukao stvarne oglašivače, a ovjenčan je i mnogim

nagradama. Treća sezona, koja se upravo počela prikazivati u

Sjedinjenim Državama prvom je epizodom privukla rekordan

broj gledatelja – 2,8 milijuna. To je skok od 33 posto, naspram

gledanosti prve epizode druge sezone. Ilustracije radi, TNT-ova

serija “The Closer” privukla je 7 milijuna gledatelja, dok je HBOova

serija “True Blood” privukla četiri milijuna gledatelja.

U prvoj i drugoj sezoni emitiranja u Americi, polovica

odraslih gledatelja “Momaka s Madisona” (starosti između 25

i 45 godina) prijavila je prihod veći od 100 tisuća dolara, zbog

čega su gledatelji “Mad Mena” vjerojatno najbogatiji od svih gledatelja,

poklonika kabelske televizije. Otkriće koja nije promaklo

oglašivačima, naravno. Snimanje jedne epizode “Mad Mena”

košta oko dva milijuna dolara, no to se ulaganje očito isplati:

AMC će ove godine samo na operativnom prihodu zaraditi 439

milijuna dolara, što je 19 posto više nego prije tri godine.

Čudni, pametni ljudi koje

mora imati svaka tvrtka

Zvuči kao gorka šala, ali nije: pametni ljudi “uvalili” su svijet

u recesiju i jedino će ga pametni ljudi iz nje izvući. No, kakvi

bi to pametni ljudi trebali biti? Američki Forbes kaže kako je u

ovome trenutku u tvrtkama najdragocjenija posebna vrsta ljudi,

kao što je primjerice Will Wright iz Electronic Artsa, tvrtke koja

proizvodi video igre “Sim City” i “Spore”.

Kako otkriti takve ljude? To nisu samo oni koji imaju najviši

kvocijent inteligencije ili impresivne akademske kvalifikacije,

oni su prvenstveno osobe koje uspijevaju stvoriti disproporcionalne

količine vrijednosti iz izvora koji su dostupni unutar organizacije.

Prava je istina da su takvi ljudi često veoma talentirani

i – teški.

Zašto su teški? Zato što svi dijele sljedeće vještine: znaju koliko

vrijede, postavljaju komplicirana pitanja, dobri su organizatori,

ne impresionira ih korporativna hijerarhija, očekuju da će

bez problema moći doći do onih koji odlučuju, dobro su povezani

s važnim ljudima izvan tvrtke u kojoj rade, strastveni su u

radu (i baš ih briga za šefove), a čak i ako ih dobro vodite, neće

vam na tome zahvaliti…

Kako prepoznati takve ljude, osobito u općoj klimi u kojoj

sve više tvrtki “iznimne pojedince” izdvaja u “poolove talentiranih”

ili stavlja među one s visokim potencijalima? Forbesovi

američki analitičari upozoravaju na oprez: nisu važni oni koji

imaju mnogo potencijala; bitno je izdvojiti one koji su već učinili

nešto vrijedno spomena. I na kraju, kada ih otkrijete, kako ih

voditi? Bolje je objasniti, nego naređivati, dajte im prostora,

povežite ih s ostalim pametnim ljudima i odredite im granice.

Pametni, kreativni ljudi skloni su se, naime, bez njih izgubiti.

Zbog recesije porasla

upotreba botoksa

Teška vremena, zahtijevaju praktične mjere: umjesto da

ulažu u mladost i ljepotu kupujući skupe kreme, žene se okreću

tretmanima ljepote koji dulje traju. Ukratko, u recesiji je botoks

vrlo isplativ jer nudi optimalan omjer cijene i iskoristivosti.

Novo istraživanje pokazuje da sve više žena odustaje od skupe

kozmetike i okreće se onoj “za široke mase”, a raste broj odlazaka

na tretmane botoksom. L’Oréalov odjel za luksuzne proizvode,

koji uključuje brandove poput Lancômea i Yves Saint Laurenta,

izvijestio je o padu kupovine od 13 posto u prvih šest mjeseci

ove godine. Prodaja branda La Prairie,

jednog od najskupljih u kozmetici, pala

je za 20 posto, dok je Estée Lauder na

parfemima izgubio 28 posto.

“Danas tretman botoksom možete

dobiti i kod zubara”, kaže analitičarka

Mintela Alexandra Richmond. Imajući

na umu da neki proizvodi tvrtke La

Prairie koštaju i više od 3400 kuna, injekcija

botoksa od 1488 do 2550 kuna,

koliko koštaju u Velikoj Britaniji, doista

se čini isplativom investicijom jer njezin učinak traje i do 6

mjeseci. Britanska The Harley Medical Group izjavila je kako

su se zahtjevi za nekirurškim tretmanima pomlađivanja, poput

botoksa, povećali za 14 posto. Analitičari Fitch Ratingsa tvrde

pak kako su najskuplji brandovi počeli padati u prodaji zato što

su kupci otkrili da su i oni jeftiniji jednako učinkoviti.

rujan 2009 F o r b e S 37

PORTRET

‘Zaostajemo jer

nemamo jasne

strategije razvoja

gospodarstva i

poljoprivrede.

Pogotovo se u

maslinarstvu

posljednjih godina

izgubio korak. Imamo

možda i najveće

poticaje, a prihode od

te djelatnosti među

najmanjima u Europi,’

kaže vlasnik i direktor

splitskog SMS-a

38 F o r b e S rujan 2009

portret

Srđan Mladinić

Intuicija je još

uvijek važna

Vlasnik splitskog SMS-a smatra da se i danas,

kao i 1985. kada je dao otkaz i otišao na ulicu,

poslovne odluke mogu donositi na temelju

osjećaja, ali uz više hrabrosti

T

/ Jozo Vrdoljak

Teško je predvidjeti kakav će poslovni potez u

ova krizna vremena povući vlasnik i direktor SMSa

Srđan Mladinić, ali su gotovo svi sigurni da će taj

potez biti nesvakidašnji. Originalne ideje i njihovu realizaciju

Mladiniću će priznati i njegovi poslovni takmaci.

Trenutačna kriza najviše je pogodila poslovanje

SMS-a na inozemnom tržištu, na domaćem nema

toliko problema. “Ove je godine zbog krize zaustavljen

intenzivan razvoj. Primorani smo smanjiti neke

aktivnosti i pričekati oporavak da bismo se što spremniji

ukrcali u konjunkturu kad ona nastupi. Dotad

moramo ulagati u održavanje postojećeg stanja, bez

obzira na to što SMS ima tridesetak pripremljenih

proizvoda. Za njihov izlazak na tržište treba pričekati

dolazak optimalnog trenutka”, kaže Mladinić.

Već sam početak Mladinićeva bavljenja privatnim

biznisom bio je nesvakidašnji. Do 1985. imao

je za one prilike sasvim solidan posao u državnoj

tvrtki. “Shvatio sam kako radeći taj posao na pošten

rujan 2009 F o r b e S 39

PORTRET

način ne mogu ostvariti svoje osnovne

životne ciljeve i zato sam dao otkaz”, otkriva

nam, “Međutim, nisam odmah,

poput većine privatnih poduzetnika,

počeo razvijati privatni posao, već sam

dovoljno dugo vrijeme proveo doslovno

na ulici kako bih sam sebe uvjerio da jednostavno

nemam drugog izbora.”

najzahvalnije domaće tržište jer njegovi

stanovnici lakše prihvaćaju nova saznanja

i nove proizvode: “U Zagrebu je puno

lakše održati prezentaciju nekog proizvoda

i nakon te prezentacije očekivati

učinke nego, primjerice, u Dalmaciji. U

Dalmaciji se teško prihvaćaju promjene i

nova saznanja.”

Mladinić smatra da je visoka cijena

jedan od bitnih faktora koji utječu

na malu potrošnju maslinovog ulja u

Hrvatskoj, ali drži da je tržišna politika

prema maslinovom ulju potpuno

pogrešna: “Poticaji se moraju usmjeravati

u razvoj proizvoda od kojih će seljaci

dobro živjeti, a ne njima u pravi plan

stavljati socijalni status seljaka i tako

stavljati proizvodnju u drugi plan. To

je razlog zašto imamo velike poticaje u

maslinarstvu, možda najveće u Europi, a

Sivo tržište ima 70-postotni udjel u prometu maslinovog

ulja i zato mu je cijena tako visoka, smatra Mladinić

S takvim Mladinićevim potezom

nisu se slagali ni njegovi najbolji prijatelji

niti rodbina, jedinu potporu imao je u

supruzi. Nakon vremena provedenog

u razmišljanju i bez posla, Mladinić se

počeo baviti autoprijevozništvom, da bi

četiri godine potom s partnerom započeo

soljenje plave morske ribe i registrirao

tvrtku. To je bio početak nastanka jedne

od najprepoznatljivijih hrvatskih tvrtki u

novije vrijeme, splitskog SMS-a.

Odluke ponekad donosi u konsenzusu

s menadžerima, ponekad na temelju

intuicije, pa i mimo svih očekivanja. Smatra

da se i dan-danas, slično kao i 1985.

kada je otišao na ulicu, mogu donositi

odluke na temelju osjećaja, samo što treba

imati više informacija i više hrabrosti

donijeti odluku koja se drugima ne sviđa.

S partnerom se koncepcijski razišao 1993.

godine. Mladinić je bio skloniji razvijanju

proizvodnje, a njegov partner trgovini

koja je u to vrijeme bila veliki hit. Već

1994. nastala je nova paleta proizvoda.

Radilo se o slanoj ribi s umacima i preljevima.

“Ta epizoda je kratko trajala jer

smo koristili hladnjače-skladišta Dalme,

ondašnje najveće regionalne trgovačke

tvrtke. Radnici Dalme uskoro su stupili

u štrajk koji je trajao godinu i pol. Kako

nismo mogli doći do svojih proizvoda,

izgubili smo tržište. Da bismo nastavili

poslovanje, okrenuli smo proizvodima

od maslina i maslinovom ulju. Razvijanje

tih proizvoda traje do danas. Uz

to smo razvijali proizvodnju džemova i

marmelada”, priča Mladinić.

Viziju razvoja SMS-a Mladinić je

temeljio na razvijanju proizvoda s dodanom

vrijednošću.

Optimizam temelji na činjenici

da je tržište takvih proizvoda još uvijek

u začetku: “Doći će vrijeme kada će

potrošači tražiti ciljane proizvode. Tko

bude uporan i prepozna potrebe takvih

potrošača, a pogotovo onaj koji u svojim

proizvodima bude imao nadomjestke

namijenjene ublažavanju određenih

zdravstvenih tegoba, mogao bi profitirati.

S tim ciljem smo i napravili istraživačkorazvojni

centar koji se bavi istraživanjima

iz područja prehrane. Trebat će nam

dosta vremena i novca kako bi taj projekt

stao na noge, ali smatram da će to

dugoročno biti vrlo isplativ posao.”

Prema Mladinićevu mišljenju, šanse

hrvatskih proizvođača umanjuju se borbom

u tzv. širokoj konkurenciji. “Zaostajemo

ponajviše zato što nemamo jasne

strategije razvoja gospodarstva i poljoprivrede.

Državnim poticajima rješava se

socijalna politika na selu, umjesto da se

te seoske proizvođače pripremi za tržište.

Pogotovo se u maslinarstvu posljednjih

godina izgubio korak”, kaže Mladinić,

prema čijoj procjeni sivo tržište ima

70-postotni udjel u ukupnom prometu

maslinovog ulja. “Naporima stručnjaka i

ozbiljnih gospodarstvenika ipak se postiglo

to da se sve više pozornosti poklanja

načinu skladištenja maslinovog ulja i

prerade ploda masline. Napušteno je

dugogodišnje vjerovanje da je maslinovo

ulje poput vina, kvalitetnije kada duže

odležava. Upravo suprotno, najkvalitetnije

je mlado ulje. Ako se čuva u lošim

uvjetima, brže gubi kvalitetu”, kaže

Mladinić.

Iako je kod nas potrošnja maslinovog

ulja najveća uz obalu, Mladinić tvrdi

da je za ozbiljne proizvođače Zagreb

prihode od te djelatnosti među najmanjima

u Europi.”

Ulaskom u EU hrvatskim maslinarima

i proizvođačima maslinovog ulja

drastično će se smanjiti poticaji, a prema

Mladinićevoj procjeni, državni proračun

godišnje gubi otprilike 25 milijuna kuna

na račun nenaplaćenog PDV-a zbog prometa

maslinovog ulja na crno. “Promašaj

je poticaje davati ljudima koji maslinovo

ulje proizvode za osobnu potrošnju. Apsurd

je da poticaje dobivaju oni čije ulje

ne završava na tržištu. Usto, nismo razvili

naviku i obvezu proizvođača da analiziraju

ulje koje plasiraju na tržište. Analizama

u našem laboratoriju još uvijek

nalazimo ulja loše kvalitete. Pri tome ne

mislim na tek prerađeno mlado ulje koje

je u pravilu odlične kvalitete. Ni u kvaliteti

maslinovog ulja u pakovanjama kod nas

se nije napredovalo kako smo očekivali.

Ne trebaju nas zavaravati pojedini mali

proizvođači koji osvajaju nagrade zato

što imaju zaista simbolične količine.

40 F o r b e S rujan 2009

portret

‘U politiku se ne razumijem’

Iako su mu neke ankete davale realne izglede za odličan rezultat na lokalnim izborima,

Mladinić odbacuje mogućnost bavljenja politikom: “Volim ovo što radim. Volim razvoj i

stvaranje. Uvijek imam dugoročne ciljeve.”

Kaže da se u politiku ne razumije, ona mu se ne sviđa i ne treba mu za ostvarenje ciljeva

koje je zacrtao. Smatra, međutim, da ima puno pravo reći kako je Hrvatska na velikoj

prekretnici u ovom trenutku. “Možemo početi ispočetka, a možemo ovako nastaviti

dalje, pa dok ide. Jako bih želio da u idućih 20 godina smognemo snage krenuti novim

putem, počevši od djece u vrtićima s ciljem obrazovanja kreativnih ljudi koji mogu povući

Hrvatsku naprijed, zato što imamo resurse na kojima bi nam mogla pozavidjeti i Švicarska.

Danas smo na margini Europe. Naši poduzetnici, pogotovo proizvođači, još uvijek saniraju

posljedice nastale u doba trgovačkih neplaćanja, kada su bili primorani uzimati nepovoljne

kredite”, kaže Srđan Mladinić.

Foto Jadran Babić / Cropix

Kako bi se postigao red na tržištu, a time

i kvaliteta, treba napustiti običaj da maslinar

mora biti i proizvođač maslinovog

ulja. Većina proizvođača jabuka ne proizvodi

sok, ribari ne prerađuju ribu nego

im je otkupljuje tvornica, proizvođači

pšenice ne moraju biti mlinari. Zašto

na maslinarstvo ne primijeniti Zakon

o vinu, kojim se regulira točna količina

vina koju vinar može ostaviti za osobnu

potrošnju. Na sve ostalo plaća porez. Da

bi bilo više reda, uzgojem maslina treba

se baviti jedna osoba, preradom druga, a

tržištem treća”, naglašava Mladinić.

Usprkos svemu, Mladinić smatra da

je teško objasniti zašto je cijena hrvatskog

maslinovog ulja visoka. “Nema logičnog

razloga za tako veliku cijenu. Kod nas

svatko ima pravo reći da je njegovo ulje

najbolje na svijetu, a da to ničim čvrstim

ne dokazuje. Problem je u tome što takvi

proizvođači imaju i kupce za takva ulja.

Ti kupci ni na koji način ne mogu znati

što zapravo kupuju. Analize u našem

istraživačkom laboratoriju pokazale su u

dosta slučajeva pogubne rezultate. Bilo je

takvih mješavina koje bi trebalo ukloniti s

tržišta, a bilo je i odličnih ulja. Kad bismo

eliminirali sivo tržište, možda bi i cijene

našeg ulja bile prihvatljivije“, objašnjava

vlasnik SMS-a.

Analizirajući kvalitetu našeg ulja

Mladinić je došao do saznanja da Hrvatska,

poput Grčke, Španjolske i Italije, ima

određene količine jako lošeg, ali i jako dobrog

maslinovog ulja. Možemo se mjeriti

i s najboljima, ali nažalost i s najlošijima.

“Zato bih volio da kod nas, osim našeg,

postoji još nekoliko ovlaštenih laboratorija.

Prehrambeno razvojni centar SMSa,

u sklopu kojeg imamo laboratorij za

analizu maslinovog ulja, osnovao sam

zato što mi je nekoliko puta bilo vraćeno

ulje namijenjeno izvozu pod izlikom da

ne odgovara kvaliteti. Mada sam znao da

to ulje zadovoljava sve parametre, što se

naknadno i potvrdilo, ono je bilo vraćeno

‘Državni proračun godišnje gubi oko

25 milijuna kuna zbog prometa

maslinovog ulja na crno.’

jer nismo mogli podastrijeti nikakav

dokaz, budući da hrvatski laboratoriji

nisu imali sve potrebne certifikate koji

su se priznavali vani. To je pravi razlog

zašto smo osnovali laboratorij, a ne, kako

se ponekad tvrdi, da bismo eliminirali

konkurenciju”, ističe Mladinić.

U rezultate analiza ovog laboratorija,

kaže, ne treba sumnjati, jer SMS Prehrambeno

razvojni centar mora svake godine

polagati ispit pred Međunarodnom

agencijom za maslinovo ulje kako bi potvrdio

certifikat.

SMS je napravio niz predradnji za

izlazak na nova tržišta, no trenutku

kada su na njih trebali izići sa svojim

proizvodima, ta tržišta su upala u krizu.

Tako do kraja ove godine zasigurno neće

započeti prodaju proizvoda na tržištima

država nastalih raspadom SSSR-a.

U tijeku je redizajniranje palete

proizvoda nastalih na bazi češnjaka, koji

imaju dosta uspjeha na nekim tržištima.

“Zadovoljni smo plasmanom na Bliskom

istoku koji nam je od prošle godine novo

tržište. Osnovali smo tvrtku u Omanu

jer se radi o jedinoj državi u tom dijelu

svijeta u kojoj stranci mogu biti većinski

vlasnici. To je tržište karakteristično jer

se radi o tržištu jeftinih proizvoda. Proizvodi

se malo ili nimalo oporezuju”, kaže

Mladinić.

Značajnu ulogu u poslovanju SMS-a

ima Podravka, koja distribuira proizvode

na domaćem tržištu i tržištima na kojima

je zastupljena. Mladinić je zadovoljan i

puno nade polaže u to partnerstvo.

* Jozo Vrdoljak novinar je Privrednog vjesnika

rujan 2009 F o r b e S 41

pokretači

Samouka

hrvatska

elita

Stjecajem okolnosti

sami su ostali

bez formalnog

obrazovanja, ali ih

to nije zaustavilo

u poslovnim

pothvatima. Unatoč

vlastitom neupitnom

uspjehu, svojim

su potomcima

namijenili

akademsku

budućnost

/ Sanja Romić

Oni su motori s ljudskim likom, vizionari, ovisnici

o adrenalinu, uporni trudbenici, nedodirljivi

i obični… Ili barem ponešto od toga. No, jedno je

sigurno: hrvatski self-made milijunaši kao što su

Juroslav Buljubašić, vlasnik SMS-a Srđan Mladinić,

Zdravko Pevec, Miroslav Jeličić-Purko ili Goran

Štrok i Emil Tedeschi, i unatoč solidnoj fizičkoj formi

vrlo su “teški momci”. I više no valjan dokaz tezi da

samouki biznismeni ne rastu isključivo na zapadu.

Pa opet, i kao takvi - ponekad nesolidno ili barem

manje formalno obrazovani, uspješni hrvatski

biznismeni zasad prilično dobro podnose udarce

globalne recesijske pošasti. Prema podacima kojima

raspolaže Fina to se ne može reći za svakoga: u prva

tri mjeseca 2009. u odnosu na isto razdoblje lani, bruto

dobit hrvatskih gospodarstvenika pala je za 51,8

posto, na 4,8 milijardi kuna. Neto dobit smanjena je

za 30,2 posto.

Ta “zbirna” istina prilično je surova. Vrijednost

imovine hrvatskih milijunaša dostigla je svojevrsni

vrhunac 2007., znatno je pala već 2008., a još više

42 F o r b e S rujan 2009

2

1

3

Foto Tom Dubravec, Darko Tomas / Globus , Nina Djurdjevic / Cropix

2009. Pad indeksa Zagrebačke burze, koji

se kreće između 40 i 50 posto, nije u tom

pogledu nimalo ohrabrujući znak: riječ je o

dosta alarmantnih 30-40 posto za tvrtke, a za

nekretnine i do 10 posto, s time da se do kraja

godine očekuje pad od još barem 10 posto.

Stoga će biti zanimljivo pratiti dugotrajnost

optimizma koji se dao naslutiti još na početku

globalne krize u glasu utemeljitelja Aureus

Investa, Splićanina Miroslava Jeličića Purka

koji je dosta hrabro ustvrdio kako “krize brzo

dođu i prođu”. Vrijeme će pokazati i kolika je

dubina “poučka” jednog drugog hrvatskog

milijunaša, Juroslava Buljubašića koji smatra

da ova kriza nije teška kao ona 1990-ih, kada

su naši poduzetnici naglo zakoračili iz socijalizma

u kapitalizam koji se k tomu poklopio s

ratom. Ako globalna depresija uskoro posustane,

možda Zdravko Pevec više neće morati

demantirati sve glasnije glasine o tome kako njegovu

tvrtku preuzima njemački OBI jer bi inače otišla na

bubanj. U tako promjenjivom poslovnom svijetu, koji

će možda već za koji mjesec i u nas doživjeti novu

renesansu, postoje međutim i neke konstante. Tako,

neovisno o konkretnim iznosima njihova bogatstva,

priče “ozbiljnih” bogataša koji za to takoreći nisu

imali prirodne pretpostavke, teško da mogu ostaviti

mlak dojam.

3.Iako kaže da je život najveća

škola, ZDRAVKO PEVEC je

pobornik obrazovanja. Prvi snop

žita obradio je uz pomoć male

žetelice koju su mu poklonili

roditelji samo da ne bi dalje išao

u školu

4. Miroslav Jeličić Purko prvu

je zaradu ostvario radeći cijelo

ljeto za jedan par traperica. I

danas živi u kući u kojoj se rodio.

Prestane li biti milijunaš, kani

loviti ribu

4

1. Prvi milijun maraka Juroslav

Buljubašić zaradio je s

partnerima 1989. na telefaksima

i uređajima za satelitsku

televiziju koje su plasirali na

području Jugoslavije

2. Nesvršeni pravnik Goran

Štrok, koji je u životu

posjedovao 250 automobila,

šest aviona i 25 brodova,

priznaje da ga i u poslu

zapravo pokreće rizik: ‘Novac

je instrument koji vam može

pomoći, on dođe i prođe’

rujan 2009 F o r b e S 43

pokretači

Godine 2005. težio je oko 32

milijua eura, iduće godine 11

milijuna eura više, 2007. dogurao

je do vrlo lijepe cifre od

49 milijuna eura, a trenutno

nema pojma kolikim bogatstvom,

utjelovljenim u brojnim

tvrtkama, zapravo raspolaže.

Juroslav Buljubašić, bliski prijatelj

bivšeg premijera Sanadera

i utemeljitelj prvog hrvatskog squash

kluba, dosad je ulagao u Veliku Britaniju,

Čile, Bugarsku, BiH, SR Jugoslaviju, Crnu

Goru, Makedoniju, Maltu i mnoga druga

mjesta na kugli zemaljskoj, od kojih je, kako

kaže, najviše vezan uz Maltu.

Juroslav Buljubašić

Poduzetnik ‘u

“Početnik sam, mater je bila

domaćica, otac šofer. Oboje radnici.

Kako je otac radio u Pošti, san mu je

bio da se i ja tamo jednog dana zaposlim,

pa sam najprije radio na montaži

telefonskih centrala”, kaže jedan od

najuspješnijih hrvatskih biznismena

vlaških korijena, vlasnik, među ostalim,

Split Toursa, ulagač u nekretnine i koncesionar

trajektne linije prema Braču.

Sam za sebe ležernim tonom kaže da je

samo poduzetnik u mirovini: “Odmor

mi je toliko bitan da nisam ni član uprave

već samo dioničar. Privatno sam

inače krenuo 1983. Nas par kolega

izašlo je iz Pošte, osnovalo obrt i počelo

montirati telefonske centrale razbijajući

monopol u tadašnjoj Jugoslaviji. Prvi su

44 F o r b e S rujan 2009

miru’

Foto Tom Dubravec / Globus

nam klijenti bili razna poduzeća po Dalmaciji

i hotelske kuće, a budući da smo

radili za 50 posto manju cijenu u vrijeme

kada nije bilo konkurencije, relativno

nam je dobro krenulo”, govori o svojim

poduzetničkim počecima Buljubašić.

“Sve do devedesetih naša su djelatnost

bile telefonske centrale, satelitski

sustavi u hotelskim kućama, prvi telefaks,

a kasnije smo širili djelatnost na

splitski škver, gdje smo radili velike

brodove za krstarenja u Skandinaviji

(telekomunikacije i elektroniku). U

Splitu smo osnovali tvrtku koja se bavi

kabelskim sustavima. Ona je poslije prerasla

iz obrta u organizaciju udruženog

rada, pa smo 1986. osnovali SOUR SEM,

prvi na prostoru Hrvatske i među prvima

u Jugoslaviji”, prisjeća se najbogatiji

Dalmatinac, svojedobno i poduzetnik

s političkim ambicijama koji je, među

ostalim, vlasnik desetak tvrtki, redoviti

ulagač u nekretnine i strane investicijske

fondove, no svoje je “kopačke” objesio o

klin prije četiri godine. U privatni biznis

kreće kada uviđa da njegova plaća od

tadašnjih (1983.) 1000 maraka nije dovoljna

za ratu stambenog kredita, već za

podstanarstvo.

Iako se nakon završene srednje

tehničke škole (smjer telekomunikacije)

kralj splitskog poslovnog miljea planirao

školovati dalje pa je upisao višu školu u

Sarajevu, uplovljavanje u privatni biznis

osujetilo je taj plan. “Živim u Splitu, kupujem

svugdje, stalno putujem”, kaže danas

konzul Čilea, koji godišnje provodi

tri do četiri mjeseca ploveći Mediteranom

na svojoj jahti Sea Gull, usidrenoj

na Malti. Smatra da je bogatstvo znati

što želiš, kada stati i naći zadovoljstvo

u poslu. Kada bi prestao biti milijunaš,

Buljubašić bi najvjerojatnije našao neki

posao da bi mogao normalno živjeti:

“Privlače me putovanja. Prije smo spajali

putovanja s poslom, a sada putujemo

za gušt po svijetu koji uvijek ima dobrih

ljudi i restorana. Ne treba čovjeku

puno… Ne može se reći da novac u

startu nije pokretač, no kasnije on dođe

na drugo mjesto”, mantra splitski tajkun,

kojeg većina poznaje pod nadimkom

Buljo.

rujan 2009 F o r b e S 45

Goran Štrok

Moć adrenalina

Povratak Gorana Štroka u Hrvatsku početkom

1990., nakon prodaje tvrtki i ureda koje je imao

po svijetu zajedno s prijateljima i poslovnim

partnerima Derekom Marklandom i Lesleyjem

Merszeijem, može

se opisati kao želja

zrelog poslovnjaka da

u ozbiljnim godinama

napravi nešto i kod kuće.

“Hoteli i turizam bili su za mene

pravi izazov. Počeo sam s hotelom Bonavia

1994. godine, u vrijeme kad su

svi, uključujući i moju obitelj, mislili

da je to prerano i strateški krivo”, kaže

predsjednik i utemeljitelj GS Hotels &

Resorts, kompanije koja objedinjuje

Wren’s Hotels i Jadranske luksuzne ho-

46 F o r b e S rujan 2009

pokretači

Foto arhiva Globusa

tele (Excelsior, Bellevue, Kompas, Dubrovnik

Palace, itd.), tajkun s rijetko

razvijenim osjećajem za lijepo i skupo

Goran Štrok.

Legendarni automobilistički as danas

tvrdi kako nikada nije očekivao da

će od automobilizma “moći živjeti”, a

sklon je i reći kako se biznisu okrenuo

isključivo zato da bi mogao prehranjivati

obitelj: “Samopouzdanja u prodaji

i marketingu, vrlo korisnih osobina

za taj posao, nikada mi nije manjkalo.

Nakon što sam odlučio napustiti

automobilistički sport, redovito sam

pisao o njemu za neke od tada najpoznatijih

jugoslavenskih i svjetskih

novinskih redakcija, te radio kao savjetnik

i stručnjak za probne vožnje

novih modela u autoindustriji. Imao

sam 25-26 godina kada sam počeo raditi

u ‘Velebitu’, jednom od uspješnijih

državnih trgovačkih društava u bivšoj

Jugoslaviji”, prisjeća se svoje poslovne

inicijacije Štrok. Bila je to prodaja motornih

ulja, masti za spuštanje brodova

u more te ljepila za etikete.

“Uskoro sam počeo surađivati s

kompanijama Bernard Harper’s Acoustic

Chemicals i Dayton Chemical Services,

nakon čega je vrlo brzo stigao i

poziv za rad u Velikoj Britaniji u koju

sam se s obitelji preselio 1976. Najprije

sam tamo radio kao neovisni savjetnik

tvrtkama za izgradnju poslovnih

postrojenja Davy McKee.

To je tada bila najveća inženjering

kompanija u Europi s 15.000 inženjera,

čiji je managing direktor bio Derek

Markland, moj partner i prijatelji idućih

20 godina”, kaže taj više hrvatski nego

otočki biznismen, koji je počeo studirati

na Pravnom fakultetu Sveučilišta u

Zagrebu, koji, kako kaže, zbog urođene

nestrpljivosti nije završio. Požalio jest:

“Žao mi je što tada nisam bio uporniji,

ali kako sam rano počeo zarađivati i

brinuti se za obitelj, mislio sam da za

fakultet uvijek imam vremena. No,

znam da sam dokazao najprije sebi,

svom ocu i, konačno, svojem okruženju,

da u životu mogu napraviti nešto potpuno

sam, jer su mi kao sinu generala znali

predbacivati da mi u svemu otac puno

pomaže i da bih bez njegove pomoći

bio nigdje. I tako je ustvari počelo to s

autoutrkama... “, govori temperamentni

Štrok, koji je svoj prvi milijun zaradio

kad je s njemačkom tvrtkom Thyssen

u Indoneziji prodao dva petrokemijska

postrojenja vrijedna milijardu i 600 milijuna

eura, i to preko sinova tadašnjeg

indonezijskog predsjednika Suharta.

Čovjek koji je u životu posjedovao,

među inim, 250 automobila, šest aviona

(dva elisna zrakoplova, Cessna Citation

S II, Learjet 31 “Little Naughty”, Learjet

60 “Big Naughty”), 25 brodova i kolekciju

od 26 satova, u razdoblju od 2004. do

2008. ostvario je ukupne prihode od 135

milijuna eura. Trenutačna knjigovodstvena

vrijednost njegovih kompanija je

250 milijuna eura (od čega treba odbiti

i pozamašan broj kredita koje je podigao

za svoje hotele), a u 2007., godini

opće poslovne uspješnosti, njegovo se

bogatstvo procjenjivalo na 47 milijuna

eura. Zvuči kao film? Je li baš uvijek bilo

tako?

“U dosta kritičnih momenata

možda sam najteže podnosio probleme

oko Bellevuea i korupcijske afere

‘pet zvjezdica’. To je trajalo šest-sedam

mjeseci i nije to bio nimalo lak period

ni za mene i suprugu Renatu, niti za

moj najuži tim. No, ni jednoga trenutka

nisam dvojio kako postupiti. Istina jest

da je Bellevue izgubio više od pet milijuna

eura prihoda, i mnogi su me tada

pitali zašto nisam platio i da bi sve bilo u

redu, ali za mene je to gubitnički pristup

životu.

Korupcija je najnegativnija društvena

pojava i ne treba joj podilaziti,

iako je to lakši put. Nevjerojatan je

osjećaj kad ugledate prve goste kako

ulaze u hotel, naručuju svoje piće na

baru. Taj osjećaj je nemjerljiv novcem.

Nije mi novac u životu cilj. On je instrument

koji vam može pomoći, on dođe i

prođe. Moram biti iskren i priznati kako

me ustvari pokreće i rizik koji je sastavni

dio mog posla”, govori radoholičar

Štrok, čiji radni dan u prosjeku ima

14 sati. Shopping ga naprosto nikada

nije veselio - ne računajući aute, koji su

podsjetnik na mladost, brzine i akcije

koje bude adrenalin…

rujan 2009 F o r b e S 47

48 F o r b e S rujan 2009

Miroslav Jeličić Purko

Misliti suprotno

od većine

pokretači

Zznakovit je primjer jednog financijski pismenog

hrvatskog “maga”: svoju prvu zaradu ostvario je

radeći cijelo ljeto samo za par traperica. Miroslav

Jeličić Purko ni danas

ne staje. Radi i do12 sati

dnevno. Posljednjih je

dana toliko neuhvatljiv da

se čovjek doista pita ima li

uopće vremena za sebe.

Foto Nikola Vilić / Cropix

“Moj prvi posao, u dobi od 16 godina,

bio je težak fizički posao preko

student-servisa, a zarada je zbog

posljedica inflacije bila dovoljna jedino

za par traperica. To neugodno iskustvo

potaknulo me da s ušteđevinom od

nekoliko desetaka tisuća maraka 1993.

s partnerom pokrenem tvrtku u kojoj

sam bio i direktor i radnik. Dalje sam

radio i štedio, da bi 2000. prodao tvrtku

i otišao u neizvjesnost koja se zove

burza.” Hrabro za nekoga tko je imao

stalne prihode, reći će i sam.

Usto, ni komentari nisu bili baš

lijepi, a Purku su mnogi predviđali

propast. Pa ipak, 2001. i njemu se dogodio

prvi milijun: “Ranije mislite da ćete

ostvariti san, a kad ga realizirate, vidite

da možete riješiti jedva stambeno pitanje

i da opet krećete ispočetka”, kaže

hrvatski tajkun koji nema sedmi stupanj,

no bio je vrlo dobar učenik i često

osvajao visoka mjesta iz matematike na

republičkim i državnim natjecanjima.

Ništa manje važno, Purko je potpuni

početnik u svijetu burzi (otac mu je bio

radnik u Ini, a majka zaposlena samo

do rođenja starije sestre). Danas je stopostotni

vlasnik u tvrtki Winter d. o. o. i

partner u Aureus Investu s Kristijanom

Floričićem u 50-postotnom iznosu.

Obje tvrtke su društva s ograničenom

odgovornošću i ne kotiraju na burzi,

pa točna tržišna vrijednost, koja prema

gruboj procjeni iznosi nekoliko

desetaka milijuna kuna, nije poznata.

Posjeduje do pet posto kapitala u više

kompanija i vlasnik je hotela “Blanka”

na Vlašiću, čije se otvorenje planira za

kraj godine. Knjigovodstvena vrijednost

kompanija u kojima je vlasnik ili

suvlasnik iznosi oko 50 milijuna kuna,

prihodi oko 80 milijuna kuna, a dobit je

oko 47 milijuna.

“Motor mi je želja za znanjem, iskustvom

i usavršavanjem. Novac je posljedica.

Inspiraciju nalazim u mogućnosti stvaranja

imovine razmišljajući suprotno

od većine”, zaključuje ovaj Splićanin koji

i danas živi u obnovljenoj obiteljskoj

kući u kojoj je rođen. Kaže da vrlo rijetko

ide u shopping, a kada ode, obavi

kupovinu za nekoliko mjeseci. Prestane

li biti milijunaš, kani loviti ribu.

rujan 2009 F o r b e S 49

Zdravko Pevec

Slast pobjede

J“Ja sam apsolutni početnik. Neki su mi rekli kako

znaju jednog jedinog čovjeka koji je proveo iz

teorije u praksu ono što su naučili na fakultetu

ekonomije, a da to nikada nije učio”, kaže

Zdravko Pevec. Na svojoj

prvoj sadnji, proizvodnji

paprike na sto jutara zemlje

1990., kada još nije imao

tvrtku, zaradio je dotad

rekordnih 50.000 eura.

Danas se, kaže, ne srami priznati da

mu je umjesto nekih uobičajenih poticaja

za rad - novca ili možda mogućnosti

izbora koje posjedovanje materijalnog

bogatstva sa sobom nosi - najjači motor

u radu bilo (i ostalo) dobro staro dokazivanje:

“Ja sam više novca u džepu imao

1980. nego danas, ili jednako onda kao

50 F o r b e S rujan 2009

pokretači

Foto Darko Tomas / Globus

i danas. Kada sam 1976. došao iz vojske,

dobio sam od roditelja novi stojadin.

BMW 520 vozim od 1980., a tada ga

u mojoj županiji i gradu nije bilo, iako

možda u Zagrebu jest. Što se tiče novca,

nikada nisam oskudijevao. Inače sam

uvijek bio malo sputavan pa sam ušao

u sukob. To je zapravo dokazivanje da

čovjek nešto vrijedi, da može stvoriti

nešto materijalno. Da mogu druge

učiniti sretnima i zadovoljnima, bila mi

je inspiracija do jučer. Danas, u ovo izazovno

krizno vrijeme, to je da isplovim

kao pobjednik.”

“Kukuruz, pšenica, šećerna repa

i gladiole - nisam se oko toga naradio,

već sam uživao!”, samouvjereno

dodaje bjelovarski tajkun, čije je bogatstvo

najviše poraslo u razdoblju između

2005. i 2007. kada je tvrtki Pevec procijenjen

skok sa oko 36 na 45 milijuna

eura (na kraju 2007. ukupan promet

Peveca bio je 400 milijuna eura). Ističe

kako je način i razlog da se upiše u školu

pronašao sam, jer su roditelji za njega

imali posve druge planove: “Kao jedinci

roditelja koji su i sami bili jedinci, na

selu su imali tri imanja. Obrađivao sam

zemlju, a onda sam se ipak želio izdvojiti

pa sam upisao tehničku školu. Uz školu

sam radio i poljoprivredu, te se potom

zaposlio u ‘Tomi Vinkoviću’. Ondje sam

radio osam sati, a preostalih osam ili 12

sati na poljoprivredi, popodne i noću.

Tada sam se upoznao i sa suprugom

Višnjom, koja je živjela u Njemačkoj i

nije se htjela udati za seljaka. To je bio

glavni razlog da možda budem i buduće

gradsko dijete…”

Povratak u Hrvatsku, pa nastavak

školovanja, pa posao u Bjelovarskom

vrtu. Izlaz iz krizne 1989. i 1990.

supružnici Pevec ubrzo nalaze u registriranju

vlastitog poduzeća: “Da, to je

ona naša kancelarija od devet kvadrata

i 100 jutara zemlje, u kojoj smo imali

dvoje zaposlenih i prvu trgovinu

rezervnih dijelova za poljoprivredne

strojeve. Nakon toga otvorili smo još

tri u Bjelovaru, pa centre u Sesvetama,

Splitu, Zadru, Osijeku, Koprivnici, Zagrebu,

te se proširili i na regiju. Kada se

na samom početku Višnja u Bjelovarskom

vrtu upoznala s nekim Nijemcima

porijeklom iz ovih krajeva, dobili smo

proizvodnju paprike za njemačko tržište.

To su bile devedesete, Markovićevo vrijeme

kada je divljao tečaj, i ono što smo

proizvodili za njemačko tržište, plasirali

smo na domaće po fenomenalnoj cijeni.

Pa ipak, i tada kad sam to proizveo -

muka. Gledaš u nebo hoće li biti sunca,

kiše… Kada sam dolazeći na veletržnicu

Žitnjak shvatio da su veletrgovci preprodavali

moj rad i lijepo zarađivali,

nešto se presjeklo u mojoj glavi. Rekao

sam: ‘Ako znam proizvesti, valjda znam

i trgovati’ i to je bila odluka da idem u

trgovinu”, objašnjava danas vlasnik Pevec

grupe čiji su konsolidirani prihodi

od 14 prodajnih centara u Hrvatskoj,

500 vozila, tvrtke Pevec proizvodnja,

đurđevačkog hotela Picok i tvrtke Instalotehna,

kao i ostalih tvrtki u njegovom

vlasništvu u Hrvatskoj i izvan nje, prošle

godine iznosili 3,3 milijarde kuna (23

posto više nego 2007.).

Šuška se da Pevec nije u stanju

podmiriti sve obveze prema svojim

poslovnim partnerima, što on

sam prilično staloženo demantira.

Bjelovarčanin kojeg je oduvijek prvenstveno

zanimala poslovna ekspanzija po

regiji, ne skriva da je zapravo pobornik

obrazovanja: “O fakultetu nisam nikada

razmišljao. Bio sam drugo dijete,

roditelji nisu ni pomišljali da me školuju.

Šlokovala se moja starija sestra, a meni

se to financijski nije moglo omogućiti.

Moj sin sada završava fakultet i ide na

postdiplomski iz ekonomije, premda

mu to ne bi uopće trebalo. Svi kažu ‘pa

ne treba ti’, a onda na kraju zaključuju

nešto drugo: zapravo se tako družiš s ljudima

i usavršiš ono što učiš, a učiš i radiš

kroz život koji je najveća škola. Završio

sam višu strojarsku školu, znači mi to

nešto u životu, ali evo, potpuno sam se

opredijelio: bio sam u proizvodnji, a iz

toga sam otišao u trgovinu”, zaključuje

Zdravko Pevec, koji je, kao pravi dječak

sa sela, svoj prvi snop žita obradio uz

pomoć male žetelice koju je dobio na

dar od roditelja - kako ističe, samo zato

da ne bi dalje išao u školu.

rujan 2009 F o r b e S 51

pokretači

Tko god se prihvati dizajniranja

traktora, mora imati na umu

“mjesto za babu”. Bez toga jednostavno

ne ide. To je tek jedan od

naputaka kojih su se pridržavali

Tomislav Jelić i Tomislav Kraljević crtajući

Tuber 40, mali traktor labinskog proizvođača

Labinprogresa TPS u vlasništvu slovenskog

Cimosa. U tom procesu žarile su se telefonske

linije na relaciji Zagreb - Labin. Oko svakog i

najmanjeg dijela Tubera 40 dizajneri su raspravljali

s inženjerima u tvornici. “Centimetar lijevo,

centimetar desno, pola gore, dva dolje”, a

onda opet ispočetka nakon trodimenzionalne

projekcije zamišljenog traktora.

Jelić i Kraljević u Hrvatskoj su ugrožena

vrsta. Bave se industrijskim dizajnom, zanemarenom

strukom koja odumire jer nema dovoljno

industrijske proizvodnje koja bi tražila

industrijske dizajnere. Zato obojica imaju

drugi posao od kojeg zapravo žive. Jelić je od

‘Mali zeleni’

zarasli u

korov krize

Da je lansiran samo godinu dana ranije,

povrtnjaci mu ne bi odoljeli. Ima čak i

‘mjesto za babu’. No recesija je malom

traktoru iz Labina prilično pomrsila

planove / Dragana Radusinović

Tomislav Jelić i

Tomislav Kraljević

primili su niz priznanja

za dizajn Tubera 40.

Labinprogresov mali

traktor dobio je lani i

prvu nagradu Mreže

za razvoj i kreativnost

- Mrak Zagreb kao

najbolji kreativni i

inovativni proizvod

52 F o r b e S rujan 2009

“devet do pet” zaposlenik Grawe osiguranja,

a Kraljević suvlasnik grafičkog studija Bestias

(lat. zvijeri). “Mjesto za babu” na traktoru

zapravo ne postoji. To je protuzakonita

kategorija, ali je nijedan oprezni proizvođač

neće zanemariti: zbog sigurnosti, blatobrani

moraju biti dovoljno čvrsti da mogu izdržati

“suvozača” jer seljaci često na traktoru u polje

voze svoje supruge, iako ne bi smjeli.

Foto Boris Štajduhar, Srećko Niketić / Cropix

Priča o Tuberu 40, malom traktoru

namijenjenom ratarstvu i voćarstvu na malim

površinama, jedna je od rijetkih domaćih

priča o inovativnom proizvodu, domaćoj

proizvodnji, pogođenom tržištu i izvoznom

potencijalu. Da je lansiran godinu dana ranije,

povrtnjaci mu ne bi odoljeli. Ovako,

istrčao je na tržište u ožujku 2008. i krenuo

ususret globalnoj krizi. Sada se bori s njom

i čeka oporavak. Dizajnerski uradak Jelića i

Kraljevića dobio je lani počasno priznanje na

dodjeli Nagrada za menadžment dizajna Europe,

a na Izložbi hrvatskog dizajna dobio je

počasno priznanje za dizajn u profesionalnoj

kategoriji. Nedavno je Labinprogresu pripala

i prva nagrada Mreže za razvoj i kreativnost

- Mrak Zagreb jer je Tuber 40 proglašen najboljim

kreativnim i inovativnim proizvodom.

U Labinprogresu su pozorno gledali

prosvjed traktorista pred Ministarstvom

poljoprivrede ovog proljeća: “Hoće li netko

dovesti naš?”. Nisu ga vidjeli. Premalen je za

takvu operaciju.

Dosad je prodano 112 “malih zelenih”,

kako u tvornici zovu Tuber 40, od toga 40

posto na hrvatskom tržištu. Što se izvoza tiče,

Tuber 40 ore u Italiji, Poljskoj, Španjolskoj, ali

ponajviše u Srbiji, Sloveniji i BiH. “Realizacija

bi na osnovi interesa kupaca bila i 100 posto

veća da se nije dogodila kriza”, kaže Tomica

Črnac, voditelj komercijale poljoprivrednog

programa. Upravo je taj program tradicija

Labinprogresa, koji od 1977. proizvodi motokultivatore,

motokopačice, samohodne

kosilice te dvoosovinske zglobne traktore.

Veći dio njihova biznisa danas je autoindustrija

koju je 2001. donio novi vlasnik Cimos.

Za grupaciju PSA Citroën-Peugeot i BMW

proizvode dijelove za automobile poput

kućišta turbokompresora ili nosača motora.

Obnavljanje poljoprivrednog dijela biznisa

počelo je motokultivatorom koji su također

rujan 2009 F o r b e S 53

pokretači

dizajnirali Jelić i Kraljević, a unatoč krizi

u Labinu žele napraviti i Tuber 50, dvoosovinski

traktor, veći i s jačim motorom.

Tuber 40 zamislili su kao konkurenciju

srbijanskom IMT-u 539 i zadovoljni su

svime osim okolnostima. Kako kaže

Dorian Knapić, direktor Labinprogresa

TPS, dok su Kraljević i Jelić crtali, u tvornici

su zamišljali da će godišnje prodavati

mnogo više Tubera 40. Tursko tržište poljoprivrednih

vozila, koje je 2006. kad su

počeli planirati snažno raslo, sada se prepolovilo.

“Trenutačno imamo tridesetak

kupaca koji su potpisali predugovore, ali

im banke nisu dale kredit pa odustaju od

kupnje”, kaže Knapić. Sam pak pregovara

sa Zagrebačkom bankom o reprogramiranju

Labinprogresova kredita od

7,7 milijuna kuna.

No, nekako je sve ipak veselo u labinskoj

tvornici, iako Knapić ne prešućuje

da se u ovo doba prije dvije godine

pogon gotovo tresao od proizvodnje u

tri smjene, a sada je mnogo tiši nakon

što sa stotinjak radnika zbog krize nije

produžen ugovor. Ostalo ih je 280, a 21 je

posuđen sestrinskoj tvrtki Cimos Buzet.

Mnogo čega su se odrekli u TPS-u

da bi preživjeli, i to odmah kada su im

u drugoj polovici prošle godine počele

drastično padati narudžbe. “Mi smo

na vrijeme rekli da nećemo nastaviti

s projektom Pelješki most”, šali se

Knapić. Odrekli su se prekrivanja

krova, gradnje nove rampe za ukrcaj

i iskrcaj, zamjene službenih automobila

i preuređenja ureda. Prošlu su

godinu uspjeli zaključiti s rastom prihoda,

ali s gotovo 50 posto manjom dobiti.

U ovoj godini ne ispunjavaju plan i zasad

su u gubitku. “Neke najave oporavka kod

naših naručitelja iz autoindustrije već se

osjećaju, ali ne bismo se htjeli veseliti prije

vremena”, oprezan je Knapić. Kada je riječ

o Tuberu 40, trenutačno se dopisuje s

češkim dobavljačem guma. Naime, u TPS

su stigle gume različitih visina. Testiranje

Tubera 40 to je otkrilo pa četiri traktora

stoje u pogonu s etiketom na kojoj piše

“promijeniti stražnje gume”. To je nužno

da se u vožnji ne bi prevrnuli.

Rast Labinprogresovih prihoda 2006.-2008.

Krizu u proizvodnom pogonu koriste

za unapređivanje Tubera 40. Stalno

mozgaju kako smanjiti troškove njegove

proizvodnje.

Na dizajn su ponosni: “Kad ispunite

sve zahtjeve kvalitete, sve standarde

i potrebnu razinu funkcionalnosti kao

i konkurencija, kupac će gledati koji

je ljepši”, kaže Knapić. Postigli su i cijenu.

Črnac objašnjava da

je Tuber dvije do

Prije krize planiralo

se prodati više od

2000 malih traktora

u 5 do 6 godina.

Sada će za to trebati

7 do 9 godina

tri tisuće eura jeftiniji od usporedivih

traktora talijanskih proizvođača. Od srbijanskog

IMT-539 skuplji je dvije tisuće

eura, no riječ je o novom modelu u usporedbi

sa starim, koji se mnogo koristi

u Slavoniji i što ekipa iz Labina svojim

Tuberom želi promijeniti. Da bi isplatio

ulaganja u razvoj, Tuber 40 mora se

prodati u 2000 do 2500 komada. Prije

krize to se planiralo postići u pet do šest

godina. Sada će trebati sedam do devet

godina ne bude li bržeg oporavka.

Opravak čekaju i dizajneri. Kraljeviću

i Jeliću sasvim je jasna misija Labinpro-

Umjesto o prodaji traktora, direktor

Labinprogresa Dorian Knapić pregovara o

reprogramiranju 7,7 milijuna kuna kredita

gresa: dizajnirati i proizvesti cijelu obitelj

poljoprivrednih strojeva. No, to će čekati.

Na Tuberu 40 iskusili su sve muke bavljenja

industrijskim dizajnom u Hrvatskoj.

“Jedan je od problema to što Hrvatska

nema nikakve standarde za izgled traktora

koji bi propisali pozicioniranje svjetala,

volana i slično kako bi traktor mogao biti

atestiran i proći homologaciju”, objašnjava

Kraljević.

54 F o r b e S rujan 2009

marketing

Je li Google došao

da ostane?

U Nizozemskoj, Britaniji

i Skandinaviji na online

oglašavanje odlazi 15

do 20% budžeta. Naša

je regija daleko od toga.

Turizam, financijska

industrija i maloprodaja

prve su Googleove

mete u regiji / Dragana

Radusinović

Foto Danijel Soldo / Cropix, AP

U neslužbenom hrvatskom jeziku, onome

koji sve više ljudi govori, a svakom

jezikoslovcu diže kosu na glavi

jer obiluje anglizmima, kao sinonim za

pretraživanje interneta već je odavno

ustoličena riječ “guglanje”. Riječ “altavistati”

za takvo što nije imala šanse,

iako prije Googlea bješe AltaVista.

Netko bi pomislio da uzdizanje imena

kompanije na razinu pojma većeg i od

nje same toj kompaniji godi, barem kad

je o promociji riječ, ali s Googleom je

drugačije. Još prije tri godine googleovci

su rogoborili kada se glagol “to google”

pojavio u američkom Merriam-Webster

rječniku kao sinonim za pretraživanje

interneta. Iz Googlea su Washington

Postu poslali listu s opravdanim i neo-

Google, jedan

od najsnažnijih

marketinških alata

današnjice, ujedno je

uporan lovac na svaku

marketinšku priliku

pravdanim uporabama spomenutog

pojma, upozoravajući da je to njihov

zaštitni znak i da se ne smije koristiti

kao glagol.

Sada kada je Google osnovao

tvrtku u Hrvatskoj, a Google Hrvatska

postao središte Adriatic regije kojoj je

pridružena i Bugarska, što čini 30 milijuna

ljudi, možda bi bilo pametno da

ljudi prestanu “guglati”, da se Google ne

naljuti, i da samo nastave pretraživati

internet (ipak koristeći Google, ako se

googleovce pita). U Forbesu smo još u

veljači procijenili da bi Googleov rast

u oglašavanju na hrvatskom tržištu

mogao biti jedna od najzanimljivijih

marketinških priča u ovoj godini, a

Google je sada zaslužio bockanje jer o

sebi i svojem prisustvu u nas ne želi reći

ništa što bi nešto zapravo i otkrilo. No,

takve su korporacije, a šef spomenute

rujan 2009 F o r b e S 55

marketing

Googleove regije, hrvatski menadžer

Hrabren Suknaić koji je prije nego što

se zaposlio u Googleu upravljao MAN

Rolandom, tvrtkom koja ima kamione i

obrazovao se na francuskom INSEADu,

u tome ne može pomoći.

U pohodu na ovu regiju prve su

Googleove mete turistički sektor te

maloprodaja i financijska branša. Toliko

Suknaić ipak otkriva. Procijenili su

da će do značajnog porasta internetskih

aktivnosti doći upravo u kompanijama

iz tih sektora. Nakon oglašivačkog posla

vrijednog 5,1 milijun kuna, sklopljenog

s Hrvatskom turističkom zajednicom,

ne bi trebalo biti suviše teško uvjeriti i

kompanije iz te branše da oglašavanjem

putem Googlea beru turiste na ciljanim

tržištima, više iduće nego ove godine. U

svoju promociju na hrvatskom tržištu

Google je upregnuo jednog od prvih korisnika

njihova AdWordsa (oglašavanje

putem zakupa ključnih riječi na

tražilici). Riječ je o pulskom turoperatoru

Unilineu, koji se na tražilici oglašava

od 2005. godine. Suknaić objašnjava

da su u Unilineu na AdWords izdvojili

sitan budžet, koji su tijekom godina

povećavali i sada čini značajan dio njihova

marketinškog budžeta.

“Primarni cilj korištenja AdWordsa

bio je podići kvalitetu posjetitelja naše

internetske stranice, postići s njima

dobru komunikaciju i povrat na investiciju”,

kaže Sandro Siljan, šef web

marketinga u Unilineu. Turističkim

tvrtkama pak neće pomoći činjenica

da su hrvatske riječi koje zakupljuju

u oglašavanju jeftine. Njihovi budžeti

morat će se formirati na osnovi cijene za

riječi na jezicima njihovih ciljanih gostiju,

pa će dovesti do rasta cijena za riječi

na engleskom, njemačkom, švedskom,

turskom ili slično. Češki je pak posebna

priča jer Google u Češkoj nije vodeća

tražilica. Tuče je češki Seznam.cz. Da

se nekima danas zaista isplaćuje to što

su još prije četiri godine počeli koristiti

AdWords, pokazuje i primjer tvrtke

S.H.O.P Centar koja se bavi smještajem

i održavanjem internetskih stranica.

Njezina direktora i osnivača Sinišu

Dolazak Googlea je važan jer je Zagreb

postao sjedištem regije, ali nema potvrde

da je riječ o dugoročnom rješenju

Rendulića Google je počastio ugovorom

o zajedničkom marketingu, pa će sada

ono što su o AdWordsu naučili zajedno

s Googleom širiti dalje. Suknaić otkriva

da je Google na hrvatskom tržištu dosad

za svoje ovlaštene konzultante certificirao

20 ljudi, ali u posljednjih nekoliko

mjeseci sve je više prijava, otkako je

svima postalo jasno da bi to mogao biti

unosan posao.

Financijska industrija i maloprodaja

zaista se ne koriste oglašavanjem

na Googleu, kao ni industrija osiguranja.

Kolovoz pak ni za Google nije

Hrabren Suknaić, Googleov zagrebački šef

kojem je pripao zadatak da Hrvate uvjeri u

nepoželjnost glagola “guglati”

dobar mjesec. Ni prodavatelji nekretnina

na hrvatskom tržištu sada nemaju

kampanju, a u siječnju su njihovi

sponzorirani linkovi iskakali na svaku

riječ koja na bilo koji način podsjeća na

stan, kuću ili prodaju. Naime, nešto od

onoga što ne želi reći Google ipak kaže,

samo treba “guglati”. Potencijal regije

Google, kao i svaka druga multinacionalka,

vidi naravno u njezinoj nerazvijenosti.

Brojke koje bi prikazale tu

nerazvijenost Suknaić ne želi navesti, ali

kaže da je u Nizozemskoj, Velikoj Britaniji

i skandinavskim zemljama na online

oglašavanje odlazi 15 do 20 posto

marketinških budžeta.

“Naša je regija još uvijek daleko iza

tih brojki, a ključni razlog za to je niža

penetracija širokopojasnog pristupa internetu”,

kaže Suknaić, dodajući da su

razine e-trgovine u regiji također bitno

niže u odnosu na druge dijelove Europe.

Prema istraživanju Udruge za interaktivni

marketing IAB Hrvatska, lani

je oglašavanje na internetu u Hrvatskoj

dostiglo vrijednost od 16 milijuna

eura, a na oglašavanje na internetskim

pretraživačima od toga je otišlo svega

tri milijuna eura. I to je, prema nekim

procjenama, pokupio upravo Google.

Koliko ljudi u Hrvatskoj radi za

Google? Suknaić ostaje neodređen.

Kaže samo da oni rade u “virtualnim,

multifunkcionalnim timovima”, a ti

obuhvaćaju zaposlenike na lokacijama

diljem svijeta. Adriatic regiju, koja

obuhvaća bivšu Jugoslaviju s dodatkom

Bugarske, opslužuje njih deset.

Dolazak Googlea u Zagreb značajan je

i zbog toga što je hrvatski glavni grad

postao sjedište za regiju od 30 milijuna

stanovnika, no potvrde da je riječ

o dugoročnom rješenju nema. Suknaić

kaže da današnja globalna poslovna dinamika,

pogotovo ona u internetskom

sektoru, zahtijeva fleksibilnost. “Kako

ćemo dalje razvijati i graditi Googleovo

prisustvo u regiji, tako ćemo kontinuirano

procjenjivati naše investicije, a

time i odluku koja je najbolja lokacija

za naše regionalno središte”, zaključuje

Suknaić.

56 F o r b e S rujan 2009

marketing

Foto AP

Prvo je bila ptičja

gripa. Onda je

stigao Tamiflu.

Sada treba prodati

višak na tržištu

Marketinško predoziranje

Biokemičar Norbert Bischofberger, izumitelj Tamiflua,

zarađuje godišnje 10 milijuna eura i zadovoljno trlja ruke.

Budući da se očekuje da svinjska gripa pruži pipke diljem svijeta,

oko Tamiflua se stvorila prava histerija. Samo je mala Hrvatska

već kupila 600.000 doza Tamiflua i Relenze, a čekamo u redu

za 1,5 milijuna doza cjepiva čija je cijena 70 milijuna kuna. U

Velikoj Britaniji ljudi lažu da imaju svinjsku gripu kako bi im

liječnik propisao Tamiflu - zlu ne trebalo.

Na zdravlje smo najosjetljiviji i marketiranje lijekova

uvijek računa na tu našu slabu točku. Netko

“stariji i pametniji” mora voditi brigu o činjenici

da lijekovi nisu bomboni, pa sve više udruga

potrošača ima odjele koji se bave lijekovima i

nadziru moguće predoziranje u marketingu.

Prije dva mjeseca udruga potrošača tužila je

danskoj medicinskoj agenciji tvrtku Pfizer

jer su na svojoj web-stranici, na kojoj su trebali

davati samo informacije o bolestima, spomenuli

i jedan svoj lijek. Kako je u Danskoj zabranjeno re-

klamiranje lijekova koji se izdaju na recept, Pfizeru je naređeno

da makne reklamu sa svoje stranice. Danska agencija reagirala

je i na pritužbu o reklamiranju paracetamola tvrtke GlaxoSmithKline

(GSK), premda se radi o lijeku koji se prodaje bez

recepta. Potrošači su, naime, dobili informaciju samo o dobrim

stranama lijeka, ali ne i o svim nuspojavama.

U SAD-u su takva oglašavanja dopuštena, a potrošači se

uglavnom drže u neznanju o lošim stranama pojedinog lijeka.

Farmaceutske kompanije godišnje potroše više od 19 milijardi

dolara na marketing, što je znatno više od ulaganja u istraživanja

novih lijekova. Profit sve više postaje sam sebi svrha. Kad predstavnici

farmaceutskih kompanija krenu običnim smrtnicima

objašnjavati koliko njihovi lijekovi uspješno djeluju na zdravlje,

lako bi se moglo zaključiti da nikad nitko neće umrijeti! Kolesterol,

ateroskleroza, dijabetes, ptičja, svinjska i sve ostale gripe

mačji su kašalj za njihove žute, plave ili zelene tabletice.

Zato se farmaceutska industrija sve više proziva zbog

marketinškog predoziranja i optužuje za spregu s liječnicima,

pa čak i regulatornim tijelima najrazvijenijih zemalja koja

izdaju dopuštenja za puštanje lijekova na tržište. Nerijetko se

korist preuveličava, a šteta prešućuje. Marketing lijekova postao

je prava umjetnost pakiranja proizvoda u uspješnu, a sve skuplju

priču, pa nije čudo da su zdravstveni sustavi nerijetko pred

bankrotom. Nije više rijetkost da godišnja terapija za samo jednog

pacijenta košta i više od pet milijuna kuna.

Pandemija svinjske gripe otvorila je i neka druga pitanja.

Nije li možda ipak podignuta prevelika galama da bi neki u tišini

dobro zaradili? Zagovaratelji svjetskih zavjera tvrde da su SARS

i ptičja gripa bili uvertira za ono što se danas zbiva oko svinjske

gripe. Dodaju da nova gripa ima sve “dobre” performanse za

brzo širenje, a to znači i za prodaju velikih količina antivirusnih

lijekova i cjepiva. Istina, zasad nema dokaza da je duh pušten iz

boce, ali to nije spriječilo austrijsku novinarku Jane Burgermeister

da prije mjesec dana podnese kaznenu prijavu protiv Svjetske

zdravstvene organizacije jer je uvjerena kako je svinjska gripa

zapravo biološko oružje koje se namjerno širi u interesu farmaceutske

industrije. Dodaje da je i pandemija proglašena samo

zato da bi farmaceutske tvrtke krenule s proizvodnjom cjepiva.

Na to kako će proći ta tužba ne treba trošiti riječi, ali nedvojbeno

je da će GSK do kraja godine zaraditi barem milijardu

funti samo na cjepivu. Tako će ono što su zbog isteka patenta

izgubili na lijekovima protiv kardiovaskularnih

bolesti, zaraditi na novoj gripi. Mediji u

Velikoj Britaniji zabilježili su i to da

je predsjednik GSK-a Roy Anderson

savjetnik britanske vlade,

pogađate, za borbu protiv svinjske

gripe! Sukob interesa? Više

je nego očito, ali tko mari za

tu “sitnicu” kad je “život u

pitanju”.

Goranka Jureško

rujan 2009 F o r b e S 57

tehnologija

Facebook spašava

mobilne operatere

Da će prije ili poslije opstanak temeljiti

na prijenosu podataka, a ne glasa,

mobilni operateri svjesni su već

godinama, no tek sada su korisnici

pronašli pravi motiv za svakodnevni

mobilni pristup internetu. On je banalan

– naprosto se žele družiti / Dragan Petric

Cifra koju svakodnevno sa

strepnjom provjeravaju

uprave svih mobilnih

operatera zove se ARPU.

Riječ je o kratici za average

revenue per user koja označava

prosječni mjesečni prihod po korisniku,

a karakterizira ju to što je posljednjih

nekoliko godina svota koju financijski

sektori mobilnih telekoma uz nju ispisuju

u svojim izvještajima baš svaki put sve

58 F o r b e S rujan 2009

manja i manja.

Sve jeftiniji razgovori, sve veća svijest

korisnika o tome kako uštedjeti i sve veći

broj aktiviranih SIM kartica “u mirovanju”

samo su dio razloga zbog kojih

se ARPU smanjuje, pa krema telekomunikacijske

industrije već godinama

na brojnim strukovnim kongresima

raspravlja o tome kako osmisliti nove

modele zarade. Već godinama je svima

jasno kako prijenos glasa mobilnim

mrežama neće još dugo biti značajan

generator prihoda i kako će mobilna komunikacija

prije ili poslije početi živjeti

na zaradi od prijenosa podataka.

Vođeni tom logikom operateri su

izuzetnom brzinom izgradili 3G mreže,

a već sada su u pogonu prve eksperimentalne

mobilne mreže četvrte generacije,

zasnovane na takozvanom LTE

(Long Term Evolution) standardu koji

omogućuje brzine prijenosa podataka

desetak puta veće od onih uobičajenih

za fiksni internetski priključak putem

ADSL-a.

U čitavoj toj tehnološki jednako

pojava, tijekom ovogodišnje turističke

sezone nije bilo nimalo neobično u šetnji

otočkim rivama ili za susjednim stolom

u kafiću susresti nekoga tko bi na ekranu

džepnog formata komentirao tuđe statuse

na Facebooku, tvitao ili slao na svoje

internetske profile i blogove snimke

okoliša napravljene mobitelom. Hrvatski

mobilni operateri – i inače prilično agilni

u praćenju svjetskih telekomunikacijskih

trendova – čak su i domaće turiste unaprijed

pripremili na to da “fejsati” mogu

i dok su na moru, agresivnim kampanjama

za mobitele i usluge koje korisnicima

omogućuju da uvijek budu “u kontaktu

s frendovima na Facebooku”.

Tržište mobilnih komunikacija

u Velikoj Britaniji najdalje je

pak odmaklo po pitanju pristupa

društvenim internetskim servisima

putem pokretnih mreža. Svaki treći

korisnik mobitela u dobi ispod 36 godina

u toj državi svakodnevno pristupa

Facebooku ili Twitteru koristeći

svoj telefon, stoji u studiji istraživačke

agencije CCS Insight. Zanimljivo je

da su najveći korisnici tog tipa usluge

tehnologija

Tek oni nešto stariji spremni su

kupiti neki statični sadržaj koristeći

mobilni internetski pristup, poput glazbenog

broja u MP3 formatu – u njihovoj

je svijesti da je za takve stvari uobičajeno

nešto i platiti, dok mlađi podrazumijevaju

da je sva glazba, video ili bilo kakva druga

statična informacija uvijek na internetu

dostupna besplatno. Imajući na umu takvu

percepciju, neki su operateri odustali

od prodaje sadržaja i budućnost svojih

prihoda od prijenosa podataka ponajviše

vide u pristupu socijalizacijskim servisima.

Primjer su slijedili i neki drugi operateri

diljem Europe, pa i hrvatski Vipnet

koji od proljeća besplatno nudi desetke

tisuća MP3-ca, no naplaćuje promet ostvaren

pristupom Facebooku i koristi to

kao adut u svojim marketinškim kampanjama.

I kod nas najmlađe generacije, naime,

smatraju kako su glazba i video nužno

besplatni, no ne i promet ostvaren na

internetu. Spremni su platiti korištenje

Facebooka na mobitelu, ali nisu spremni

izdvojiti novac za preuzimanje MP3-ce.

Britanski mobilni

operater O2, ohrabren

izuzetnim

prihodima ostvarenima

od pristupa

Proizvođači mobitela danas se bore za

prevlast u servisiranju društvenih mreža

o kojima danas ovisi industrija

Foto arhiva Forbesa

naprednoj koliko i jasnoj priči nitko,

međutim, donedavno nije mogao

razlučiti što će točno motivirati korisnike

da se služe mobilnim internetom,

odnosno da podatke prenose i kada su u

pokretu, koristeći mobitel, a ne samo dok

je uz njih računalo. Zahvaljujući fenomenu

internetskih društvenih mreža,

odnosno trendu virtualne socijalizacije

koji je posljednjih godina kroz servise

poput Facebooka, MySpacea i Twittera

začarao tehnološki opismenjen puk, danas

nije nimalo teško prognozirati zbog

čega će se svatko poželjeti “spojiti na net”

čak i kad uz sebe ima samo telefon.

Dok je to prošlog ljeta bila endemska

ujedno i najmlađi, u dobi od 16 do 24

godine.

društvenim internetskim servisima

putem mobitela, sklopio je ugovor s

Twitterom zahvaljujući kojem je svim

korisnicima tog operatera omogućeno

primanje SMS-a svaki put kada im putem

tog mikroblogerskog servisa netko pošalje

javnu ili privatnu poruku. Zagriženim

korisnicima Twittera ta se mogućnost toliko

dopala da su neki koji su koristili usluge

konkurentskog operatera bez puno

razmišljanja odmah prešli na O2. Isti

operater, nije bilo teško predvidjeti, isti je

ugovor odmah sklopio i s Facebookom.

Poneseni uspjehom u Velikoj Bri-

Dragan Petric je izvršni urednik Buga

rujan 2009 F o r b e S 59

tehnologija

taniji, operateri u drugim Europskim

zemljama krenuli su istom logikom sklapati

ugovore s društvenim mrežama,

neki poput Telefonice s istom uslugom

kao i O2, a neki poput T-Mobilea na neki

drugačiji način od onog gdje se korisnicima

šalju obavijesti o promjenama SMSom.

Jedino što je svakome od njih bitno

jest ponuditi “nešto više” osim klasičnog

internetskog pristupa stranici pojedine

društvene mreže namijenjene korištenju

na mobitelu, s namjerom da steku komparativnu

prednost. Tko na efektniji

način omogući kopkanje po Facebooku

ili Twitteru, osvojit će više korisnika te će

ostvariti veći podatkovni promet.

U nekim azijskim državama su lokalni

operateri tako uz HTC-ove telefone koji

dolaze s Googleovim Andoridom kao i

uz iPhone ponudili uslugu lociranja prijatelja

s Facebooka. Dovoljno je uključiti

GPS na mobitelu i na karti iz Google

Mapsa pojavit će se oznake svih prijatelja

koji vam se nalaze u blizini, smještene na

njihovoj točnoj lokaciji. Ukoliko nikoga

od prijatelja nema u blizini, a u nekom

trenutku naiđe, mobitel korisnika o tome

obavještava zvučnim signalom... Mnogima

je ovo, ponovno, bilo dovoljno da

odbace stari telefon i starog operatera i

odmah se odluče za ovakvo rješenje.

Jasno je da su od cijele priče profitirali

i proizvođači mobitela i aplikacija

za te mobitele i mobilni operateri, ne

mareći puno ima li od toga koristi i Facebook.

Sličnih inventivnih sinergija

svijeta društvenih mreža i mobilne telefonije

u bliskoj ćemo budućnosti vidjeti

bezbroj, a nakon razgovaranja telefonom

i slanja SMS-ova, konačno ćemo svi biti

spremni izdvajati novac i za još jednu

primjenu mobitela. Ništa čudno, kad

nam i ona, poput razgovora i slanja poruka,

omogućuje da se družimo, a možda i

da operaterima makar malo podebljamo

famozni ARPU.

Prednost u korištenju društvenih

servisa žele steći i proizvođači mobitela

- slažu se s operaterima kako upravo ta

tržišna niša postaje najlukrativniji biznis

mobilnih telekomunikacija, pa kod

svojih najnovijih modela jasno ističu

po čemu su bolji od sličnih uređaja

kada je u pitanju praćenje Facebooka,

YouTubea, internetskih foruma, Wikipedije...

Najnapredniji mobilni uređaji,

poput iPhonea i BlackBerryja imaju

posebne aplikacije namijenjene ugodnijem

korištenju socijalizacijskih servisa,

a Nokia takve aplikacije isporučuje sa

svojim najatraktivnijim aparatima, poput

modela N97.

U Velikoj Britaniji je izumljen i takozvani

“facebookphone”, mobilni telefon

nazvan INQ1, istoimenog proizvođača,

u potpunosti podređen radu s Facebookom

i drugim društvenim servisima.

Od kada se pojavio prije godinu i pol

dana, prodan je na tržištima gdje je dobavljiv

u nevjerojatnih 700.000 primjeraka

– rijetko koji aparat daleko poznatijih

proizvođača dostigne prodaju takvih

gabarita.

Posebnu vrijednost svojim korisnicima

zaljubljenima u druženje putem

interneta dat će oni mobilni operateri

koji će zajednički s proizvođačima mobilnih

telefona i proizvođačima aplikacija

pronaći modele iskorištavanja novih

tehnologija za najučinkovitiji pristup

mobilnim mrežama.

Najbolji mobiteli za pristup

Facebooku i Twitteru

1. BlackBerry – na hrvatskom tržištu nekoliko različitih

modela nude Vipnet i T-Mobile, a na njega je moguće instalirati

zasebnu aplikaciju za ugodno korištenje Facebooka te njih čak

nekoliko za Twitter.

2. HTC Magic – kod nas ga ekskluzivno

nudi Vipnet, a dolazi s Googleovim

Androidom kao softverskom platformom.

Otvorenost te platforme omogućuje

korištenje brojnih aplikacija za pristup

društvenim mrežama.

3. Apple iPhone – u Hrvatskoj ga nudi

isključivo T-Mobile, a na njega je moguće

besplatno instalirati aplikaciju namijenjenu

aktivnom sudjelovanju na Facebooku. Slična

aplikacija postoji i za Twitter.

4. Samsung Galaxy – samo Tele2 ima ovaj telefon u svojoj

ponudi na hrvatskm tržištu, a karakterizira ga Googleov operacijski

sustav Android. Čitav niz aplikacija za virtualno

druženje može se besplatno instalirati

nakon kupnje aparata.

5. Nokia N97 – dolazi s unaprijed instaliranom aplikacijom za

praćenje Facebooka koja korisnika alarmira svaki put kada se dogodi

značajnija promjena na

njegovom profilu. Slična

aplikacija postoji i za

Twitter, a telefon kod nas

ekskluzivno nudi Vipnet.

60 F o r b e S rujan 2009

Apple vs. Google

Apple je u blagoj prednosti

jer je duže prisutan na

tom tržištu, ali je Google

već u startu napravio više

ustupaka korisnicima. Kome

će pripasti veći dio kolača

u igri u kojoj korisnici

mjesečno kupe 120 milijuna

aplikacija? / Merita Arslani

Tko će pobijediti na tržištu

aplikacija za mobitele?

Foto AP

Aplikacije za mobitele

novo su tržište koje su

prvo prepoznali u Appleu

lansiravši iTunes. U

početku je to bio samo

digitalni player, no u međuvremenu se

toliko razvio da je postao glavni interface

kojim se upravlja sadržajima na iPodu te

aplikacijama za iPhone.

Neko smo vrijeme čekali tko će

konkurirati Appleu i nije bilo neko veliko

iznenađenje kada se oglasio Google

i prošle godine predstavio Android Market,

besplatnu aplikaciju za sve uređaje

koji rade na Androidovom softveru. Android

Market je nedavno i kod nas počeo

ulaziti na mala vrata, kada se su počeli

prodavati mobiteli, poput sve popularnijeg

HTCa, koji rade na Googleovom

softveru. S obzirom na najave kako će

sve više Googleovih uređaja dolaziti na

naše tržište, bit će zanimljivo vidjeti kako

će proći “rat Applea i Googlea” na ovom

prilično inovativnom tržištu koje zasad

drže samo oni. No, o čemu se zapravo

radi?

Svi smo navikli kupovati mobitele

koji imaju već unaprijed instalirane aplikacije,

dok smo sve ostale, koje se i nisu

smatrale toliko potrebnima, mogli kupiti

preko određenih web-stranica, skinuti sa

stranica operatera ili razmijeniti s nekim

putem Bluetootha. Ta praksa traje i danas,

no nakon što je Apple predstavio iPhone

stvari su se malo promijenile. On je

na tržište stigao s tek nekoliko osnovnih

aplikacija, a za sve ostale iz Applea su

poručili da je tu iTunes. S vremenom

je napravljena baza od gotovo 60 tisuća

aplikacija koje korisnici mjesečno skinu

do 120 milijuna puta. Dobar dio tih aplikacija

je besplatan, a većina se prodaje

po simboličnoj cijeni od jednog do osam

dolara. Slično je napravio i Google s

Android Marketom koji, unatoč tomu

što je pokrenut prije godinu dana, već

ima na tisuće aplikacija po funkcionalnosti

sličnih onima na iTunesu. Razlika

je u tome što je mnogo više Googleovih

aplikacija besplatno, a plaća se tek nadogradnja

pojedinih aplikacija. I tu dolazimo

do onog zbog čega je prodaja aplikacija

novi hit mobitelske industrije.

Za početak, zarada na prodaji aplikacija

se, unatoč niskim cijenama, mjeri

milijunima, a profitiraju proizvođači i

prodavači, ali i operateri. Aplikacije se

skidaju i preko mobitela, a to operaterima

donosi priličan internetski promet

pa neki pomalo zločesto zaključuju kako

nije ni čudo da ovi mobiteli nove generacije

dolaze samo s nekoliko aplikacija.

Zarada na prodaji aplikacija mjeri se

milijunima dolara unatoč niskoj cijeni

To primjedba, međutim, nije posve

točna. Vrlo je teško odabrati koje bi aplikacije

bilo idealno instalirati već u tvornici

jer je izbor golem, a ne odgovaraju

sve aplikacije baš svakom korisniku.

Najpopularnije su aplikacije s vremenskim

prognozama i autokartama,

što pokazuje da profil korisnika ovakvih

uređaja naginje prema poslovnjacima. U

samom su vrhu i igrice, uglavnom one

koje koriste 3D tehnologiju. Tržište aplikacija

razvija se velikom brzinom.

Zasad je Apple u blagoj prednosti

naprosto zato jer je duže na tržištu.

rujan 2009 F o r b e S 61

tehnologija

Kako bi svijet s 50 milijardi umreženih

uređaja trebao izgledati najkasnije do

2020.godine? Zloglasna crvena čarapa

više se neće moći prati s bijelim rubljem,

psa s umreženom ogrlicom lako ćemo

pronaći ako se izgubi, a karte za koncerte

kupovat ćemo u hodu, poručili su nam

s Ericsson Business Innovation Foruma /

Gordana Galović

Bolji novi svijet

Svake tri sekunde jedna osoba u

svijetu kupi mobitel, pokrenu

se dva bloga, tri nova objekta

postave se na YouTube, a četiri

osobe uključe se na Facebook.

Trenutna brojka od četiri milijarde

korisnika mobitela u svijetu mijenja

se nevjerojatnom brzinom. Stručnjaci

procjenjuju da će se do 2013. godine

samo ta brojka povećati na 6,5 milijardi

korisnika. Još su nevjerojatnija

predviđanja o 50 milijardi umreženih

uređaja u svijetu 2020. godine. I to ne

samo mobitela i računala, već i svih ostalih

uređaja, pa možemo očekivati da će

nas stroj za pranje rublja upozoriti kako

ne želi pokrenuti program za pranje bijelog

rublja jer je u bubnju zabunom

završila i jedna crvena čarapa, ili da u

trgovini odbiju provući kreditnu karticu

jer je mobitel tisuću kilometara dalje pa

je vrlo vjerojatno da je kartica ukradena.

Na tehnološkim inovacijama

neprestano rade najjače kompanije u

svijetu. Na nedavnom prvom Ericsson

Business Innovation Forumu u Stockholmu

objavljeno je da samo u Ericssonu

na inovacijama radi preko 20.000

inženjera, a kompanija na to troši više od

četiri milijarde dolara premda dio inovacija

nikada neće izaći na tržište.

Telemedicina je trenutno jedno od

najjačih područja na koja su usmjerene

inovacije. Stalni su pak cilj inovacije koje

će olakšati svakodnevni život.

Drugim riječima, najnovija

tehnologija u funkciji da se

sve pojednostavi i maksimalno

ubrza.

Situacija koju je na

jednom od predavanja na

forumu iznio Hakan Djuphammar

iz Ericssona ubrzo

bi se mogla doista dogoditi

na ulici. Izgleda otprilike

ovako: hodate gradom i ugledate

plakat za koncert grupe

za koju nikada niste čuli.

U kutu plakata je posebna

oznaka na koju prislonite

mobitel. Dok hodate dalje,

preslušavate jedan od aktualnih

hitova grupe. Budući da

vam se sviđaju, putem mobitela

odmah kupujete kartu

za koncert. Stiže potvrda, i

s mobitelom koji je ujedno

karta stižete za tri dana na koncert. Brzo i

jednostavno. U umreženom svijetu štedi

Mobilna telefonija i

komunikacijski tornjevi u Africi,

gdje zapadne kompanije ispituju

nove tehnološke mogućnosti

62 F o r b e S rujan 2009

se vrijeme i novac.

Kako bi taj svijet s 50 milijardi

umreženih uređaja trebao izgledati najkasnije

do 2020. godine? Zahvaljujući

ogrlici za psa, koja je naravno umrežena,

vrlo brzo se ulazi u trag izgubljenom

kućnom ljubimcu. Ili pak stojite u gužvi

na cesti na putu kući s posla i na mobitel

stiže poruka da je upravo počela

vaša omiljena serija s pitanjem želite li

je snimiti. Ili, primjerice, u vikendici u

planinama obitelj zatekne loše vrijeme.

U sekundi se spajaju preko mobitela

na televizor kod kuće u dnevnom boravku,

koji je umrežen sa svim ostalim

uređajima pa mogu “skinuti” sve što im

treba - od omiljene muzike do fotografija

s posljednjeg ljetovanja.

Da bi sve to bilo moguće, najjače

svjetske kompanije neprestano rade na

novim tehnološkim rješenjima pri čemu

je, naravno, uvijek cilj biti prvi, bolji i

drugačiji. U neke od njih uključeni su i

inženjeri zaposleni u kompaniji Ericsson

Nikola Tesla. Upravo hrvatskih inženjeri

radili su primjerice na izgradnji 3G

mreže u Australiji.

“Kada stvaraju proizvode, nove biznis

modele ili nova rješenja, svi zaposlenici

moraju razmišljati na inovativni način.

Treba stvarati inovativnu organizacijsku

kulturu, kako bi svatko imao mogućnost

da u svom radu izađe s novim idejama

i da to ne bude samo jedna lijepa priča

nego da se u konačnici i realizira.

U Ericssonu Nikoli Tesli radi 1650

visoko educiranih stručnjaka od kojih

se očekuje da stvaraju nove proizvode za

hrvatsko, ali i ostala tržišta”, ističe Gordana

Kovačević, predsjednica Uprave

Ericssona Nikole Tesle.

rujan 2009 F o r b e S 63

tehnologija

Šef Ericssona

Carl-Henric

Svanberg

rjeli ljubitelji mobitela teško će pristati na

“metalno drvo” iznad glave.

Ogromne telekomunikacijske antene

i razne bazne stanice najčešće su tek

ružne nakupine metala. Ako su još pritom

divovske te ograđene kao da je riječ

o nečemu čemu se bolje ne približavati

jasno je kako je riječ o tehnologiji koja je

simbol narušavanja okoliša.

Stoga i ne čudi da je lansiranje Ericssonove

bazne stanice Tower Tube izazvalo

pravu revoluciju na tržištu. Riječ je

o pravoj “fancy” baznoj stanici. Idealan

spoj dizajna i tehnologije koji se može

uklopiti u svaki okoliš.

Suvremeni dizajn poznatog skandinavskog

arhitekta Thomasa Sandella

predstavlja potpuno novi pristup arhitekturi

baznih stanica koje je prva, naravno,

isprobala Švedska. Mali šminkerski

“tornjići” uskoro će, nadamo se, zamijeniti

metalne grdosije i kod nas. Sve su

činjenice na njihovoj strani.

Cjelokupnu opremu od koje se sastoji

bazna stanica, uključujući i one ružne antene,

ograđuje fleksibilni betonski toranj

promjera pet i visine 40 metara. Da bi se

bolje uklopio u okoliš, toranj se čak može

obojiti, a oko njega se, primjerice, mogu

postaviti klupice. Uz novi dizajn bazne

stanice zauzima 60 do 75 posto manju

površinu nego dosad, a potrošnja energije

smanjuje se i do 40 posto.

Beton od kojeg je izgrađen Tower

Tube ekološki je prihvatljiviji od čelika jer

je pri njegovoj proizvodnji i transportu

30 posto manja emisija CO2. Značajna

je razlika i to što je radio bazna stanica

smještena na vrhu tornja pa se smanjuje

udaljenost od antene. To omogućuje veći

kapacitet i pokrivenost mobilne mreže

pa se Tower Tube sve češće može vidjeti

u gradovima.

Umreženo društvo moglo bi siromašnim

dijelovima svijeta napokon pružiti fer

šansu za razvoj i rast

Tower Tube

Mobitel - da, naravno. Ali ružna antena

- ni slučajno u mojoj blizini! Koliko

god nas operateri godinama uvjeravali da

antena na vrhu stambene zgrade nema

baš nikakav negativni utjecaj, čak i oko-

AiDeBao

Koliko tehnologija može riješiti

vrlo konkretne probleme i prilagoditi

se određenom tržištu najbolje pokazuje

sustav AiDeBao, koji se koristi jedino u

Pekingu. Milijunsko tržište potražnje

za svim mogućim uslugama pomoći u

domu vapilo je brzom i efikasnom uslugom.

Specifična mobilna aplikacija AiDeBao

trenutno se primjenjuje samo u Pekingu,

a omogućuje milijunima obitelji

da brzo dođu do svih usluga koje im

trebaju u domu, dakle čistačica, raznih

popravaka i sl.

Milenijska sela

Možda i najbolji primjer novih tehnologija

u službi čovječanstva i održivog

razvoja takozvana su milenijska sela u

Africi, u kojoj milijuni ljudi žive u ekstremnom

siromaštvu. Čak 40 posto od

300 milijuna Afrikanaca živi s manje od

jednog dolara dnevno.

Cilj velikog projekta UN-a i Columbia

University’s Earth Institutea je osigurati

mobitele i pristup internetu za više

od 400.000 ljudi u deset najsiromašnijih

afričkih zemalja.

Afrikancima koji su posve preskočili

fiksne telefone ta povezanost znači

doslovno život i jedino im to može

smanjiti tehnološko kašnjenje za razvijenim

svijetom.

U životnim uvjetima u kojima je

stopa smrtnosti iznimno visoka prvi je

cilj bio povezanost s hitnim, prije svega

zdravstvenim službama. Najmanje

milijun ljudi u Africi umre od malarije

svake godine, a jedna od 16 žena umre

u trudnoći.

Osim zdravstva, cilj je povezati i

poboljšati infrastrukturu vezano i uz poljoprivredu,

obrazovanje i ostala vitalna

područja, te ih napokon učiniti dostupnima.

A sve to trebalo bi onda osigurati

rast i razvoj.

U milenijskim selima u Africi pritom

se sama nametnula i jedna “bonus”

inovacija - uz bazne stanice, koje imaju

adekvatno hlađenje, drži se protuotrov

za zmije. Dok u milenijskim selima

brojne tvrtke sudjeluju iz humanitarnih

razloga, upravo najveći rast telekomunikacijske

tvrtke predviđaju za tržišta

u razvoju na kojima više od polovice

stanovništva živi izvan gradova. Riječ je

također o ruralnim područjima širom

svijeta i stanovnicima koji se nikada

nisu služili komunikacijskim uslugama.

Svi oni uskoro bi trebali postati dio

umreženog društva.

Foto AP, arhiva Forbesa

64 F o r b e S rujan 2009

Oporavak na pomolu

Rast potražnje na globalnoj razini ključan je razlog optimizma

azijske hi-tech industrije, čiji predstavnici za ovu godinu

tvrde kako je najgore od krize iza nas, redom najavljujući rast

prihoda u drugoj polovici godine. Anusorn Muttaraid, direktor

tajlandske kompanije Delta Electronics, pohvalio se rastućim

narudžbama iz drugog kvartala, očekujući nastavak sličnog

trenda do kraja godine. Zbog toga bi prihodi, nakon mršavih

1% u 2008. godini, prema aktualnim projekcijama u ovoj godini

trebali porasti za otprilike 12%, a dvoznamenkasti rast prihoda

najavljuje i malezijski Unisem, optimistično navodeći kako se

nagomilane zalihe ubrzano troše, potičući

rast proizvodnje. Doduše, dio analitičara

još je uvijek oprezan, strahujući kako bi

rast mogao biti kratkoga daha, samo dok

se ne obnove zalihe, budući da je većina

azijskih proizvođača u vrlo specifičnom

položaju. Naime, uglavnom se radi o

“no-name” proizvođačima kojima itekako

ide naruku proces smanjenja troškova

velikih igrača i potraga za outsourcing

partnerima.

Primjerice, s proizvodnih linija tajvanskih

kompanija Quanta Computer

Tehno

i Compal, za koje većina potrošača vjerojatno nikad nije čula,

izlazi više od polovice prijenosnih računala u svijetu. Glavni je

razlog konkurentna cijena rada i troškova proizvodnje uopće,

zbog čega veliki igrači (HP, Dell) mogu sebi priuštiti zatvaranje

dijela vlastitih proizvodnih pogona i kresanje troškova, te prebacivanje

proizvodnje u ruke “bezimenih” partnera, bez većih

posljedica po zalihe.

Međutim, optimizam se u Aziji posljednjih tjedana doista

dade napipati. Pokazuje to i izvedba dionica predstavnika sektora,

dok u najnovijoj analizi kompanija 4Cast navodi kako je

“scenarij kolabirajuće globalne potražnje sada tek blijeda slika

u retrovizoru”. Autor izvješća Vishnu Varathan time aludira na

pravu katastrofu koja je krajem prošle i

početkom ove godine zadesio proizvođače

potrošačke elektronike. Danas stvari izgledaju

bitno drugačije, što pokazuje i

spomenuta Delta koja, zahvaljujući pojačanim

narudžbama klijenata kao što su

IBM i Nokia, planira vratiti broj zaposlenih

na razinu prije eskalacije globalne krize

(sa 9000 na 11.000). Slične je planove već

najavio i Western Digital, a na tom je tragu

i korejski Hynix Semiconductor, čijim se

dionicama cijena u proteklih devet mjeseci

- udvostručila.

rujan 2009 F o r b e S 65

tehnologija

YOUTUBE str. 66

Oprezno o budućnosti

PAUL DEBEVEC str. 68

Hologramska pošta

ANIMOTO str. 68

Instant-video

Zvijezde

novog ekrana

Online video u četiri je

godine prevalio put od

zgodne ideje do najbrže

rastućeg fenomena na

internetu. Na video

otpada već trećina

internetskog prometa,

zahvaljujući i servisima

kao što je YouTube gdje

svatko može postaviti

svoje videoisječke i

pokazati ih cijelome

svijetu. U sljedeće

četiri godine taj će

promet biti više nego

udvostručen. Šareno

mnoštvo biznisa i inovatora

nastoji uobličiti

taj bum i zaraditi na

njemu / Kerry A. Dolan,

Elizabeth Corcoran

Suzdržani

YouTube

U kraljevstvu online videa

nerado otkrivaju svoje sljedeće

poteze / Quentin Hardy

Od kraja 2006. kada je Google za 1,65 milijardi

dolara kupio YouTube, korisnici su na taj online

videoservis postavili snimljenog materijala

u trajanju od 3500 godina, a cijena od 90 centa

po minuti videa i dalje pada. Što Google ima od

toga, osim što se može hvaliti da posjeduje najpopularniji

videoservis? Tvrtka za tehnološki

konzalting RampRate procjenjuje da će You-

Tubeov ovogodišnji operativni gubitak biti 174

milijuna dolara na prihod od 240 milijuna. Šef

Googleovih financija Patrick Pichette nedavno

je izjavio kako će YouTube po njegovu mišljenju

postati profitabilan “u bližoj budućnosti”.

YouTube je ponešto suzdržan kada je riječ

o planovima za budućnost. Margaret Gould

Stewart (38), šefica službe za praćenje korisnika

kaže kako je sve više komentara na videoisječke

i linkova na sadržaje s drugih kontinenata.

Primjećuje da se online video polako ali sigurno

pretvara iz pasivnog u interaktivan medij.

“Kad radite sa sadržajem koji stvaraju korisnici,

dio ste stvaralačkog procesa koji uključuje par

milijuna ljudi”, kaže Stewart. Smatra da je to je-

66 F o r b e S rujan 2009

BLINKX str. 69

Potraga za (video) blagom

JOSS WHEDON str. 69

Web-skaut iz Hollywooda

JIVOX str. 70

Stroj za reklame

CISCO str. 70

Spremni za video potop

dini pristup radu s golemom količinom

sadržaja i vođenju kompanije po mjeri

publike.

YouTube stalno prati gledanost svih

materijala, koji variraju od profesionalnih

do snimaka najniže kvalitete. Uspije

li Google otkriti kako da što više

ugodi željama svojih korisnika, mogao

bi i oglašivačima ponuditi više onoga

što žele. Stewart pronalazi načine kako

prilagoditi videoisječke svim mogućim

veličinama ekrana, od onih minijaturnih

na najmanjim prijenosnim uređajima,

do najvećih, na kakvima se omiljene

snimke gledaju s prijateljima na tulumima.

Druga je mogućnost razmjena

videa putem ShareTubea. YouTube ili

njegovi korisnici mogli bi stvarati virtualne

videomreže sačinjene primjerice

od odabranih skečeva ili vijesti. Rezultat

bi bio milijun takvih mreža čiji bi se

sadržaj stalno mijenjao.

YouTube još smišlja kako prezentirati

sav postavljeni materijal. Korisničko

sučelje moglo bi se prilagođavati ovisno

o tome postavlja li korisnik interaktivni

video, komentira ili samo gleda. Najnoviji

eksperiment je gledanje isječaka

u 3D tehnici (naočale ne idu uz uslugu).

“Trebali bismo zapravo razviti gumb na

kojem piše ‘Zabavljaj me 10 minuta’ i da

svaki put tako i bude”, kaže James Davidson,

koji radi sa Stewart.

Margaret Gould Stewart, YouTube

rujan 2009 F o r b e S 67

tehnologija

Hologramska pošta

Paul Debevec prenosi u stvarnost tehnologiju

iz ‘Ratova zvijezda’ / Oliver J. Chiang

P

“Pomozi mi, Obi-Wan Kenobi, ti

si mi jedina nada”, preklinje trodimenzionalna

projekcija princeze

Leie koju droid R2-D2 uzaludno

emitira u sceni filma “Ratovi zvijezda”.

U stvarnoj komunikaciji na

daljinu tako vjerni hologrami bili

su nedostižni - sve dosad.

Paul Debevec i još nekoliko znanstvenika

s Instituta za kreativne

tehnologije Sveučilišta Južne Kalifornije

(USC) razvili su telekonferencijski

sustav koji snimku lica i

glave neke osobe u istom trenutku

prenosi sugovorniku kao trodimenzionalan

prikaz.

Začudo, velik dio Debevecova

sustava čine dijelovi koje svatko

može nabaviti u dućanu: standardna

videokamera, obična grafička

kartica i veza s internetom. Cijela

stvar radi zahvaljujući pametnim

algoritmima koji efikasno procesuiraju

3D informaciju, ogledalima

koja se vrte velikom brzinom i

paru videoprojektora prilagođenih

tako da prikazuju 8640 slika u

sekundi. Obični projektor prikazuje

ih 60. Videokamera snima

korisnikovo lice dok projektor

emitira niz treperavih crta koje

skeniraju reljefnost i teksturu. Dva

projektora povezana s ogledalom

koje se vrti brzinom od 900 okretaja

u minuti unutar kutije od pleksiglasa,

stvaraju ponešto eteričan,

ali realističan prikaz glave.

Debevec (38), potpredsjednik

Instituta zadužen za grafička

istraživanja, obožavatelj je “Ratova

zvijezda” i guru grafike. Uz pomoć

njegovih sustava izrađeni su digitalni

modeli glumaca, primjerice u

filmovima “Neobična priča o Benjaminu

Buttonu” i “Spider-Man 2”.

Na 3D projektu radilo se tri godine,

uz suradnju USC-ove filmske

škole i NASA-ine tvrtke Fakespace

Labs. Zainteresirala se i američka

vojska, izdvojivši za projekt

određenu (ne zna se koliku) svotu

novca. O komercijalnoj primjeni

Debevec je već razgovarao s telekomunikacijskim

tvrtkama specijaliziranim

za telekonferencije i

tematskim parkovima. Bliži se dan,

kaže, kada će se ovom tehnologijom

moći služiti i pojedinačni korisnici

koji žarko žele slati poruke onako

kako to čini princeza Leia: “Osim

projekcija ‘u ništa’, možemo sve što

mogu i ‘Ratovi zvijezda’.”

J

Bradley Jefferson, Animoto

Instant-video

Umjetna inteligencija

pretvara fotografije u

filmove / Elizabeth Woyke

Jednoga dana 2005. godine, Stephen

Clifton, glavni animator na jednoj od

nacionalnih tv-mreža, požalio se svom

prijatelju Bradleyju Jeffersonu da gubi

jako puno vremena na složeni postupak

pretvaranja fotografija, videa i teksta u

grafiku profesionalne kvalitete: “Mora

postojati način da se taj postupak automatizira.”

Godinu dana potom, Jefferson, Clifton,

njegov brat Thomas i Jason Hsiao

- prijatelji još iz srednjoškolskih dana u

Bellevueu, u državi Washington - dali

su otkaz, udružili ušteđevine i stvorili

Animoto. “Kada smo osnovali tvrtku,

nismo znali je li takva tehnologija uopće

moguća”, priznaje Jefferson (33), koji je

68 F o r b e S rujan 2009

Paul

Debevec,

USC

vodio prodaju i usluge u srednje

velikoj softverskoj tvrtki

prije nego što je postao direktor

Animota.

Nakon što ga je godinu

dana razvijao i usavršavao, Animoto

je svoj softver lansirao u

New Yorku, u kolovozu 2007.

Otad su izradili sedam milijuna

videa, a tvrtka ove godine

očekuje dobit od pet milijuna

dolara. Online trgovina Amazon

lani je kupila nepoznat

udjel u Animotu, a u lipnju ga

je i povećala.

Postupak je jednostavan:

korisnici uploadaju fotografiju

sa svojih računala, Facebooka

ili iPhonea na Animotov site

i odabiru glazbenu podlogu

(od kolovoza se može ubaciti

i videoisječak). Animotov

softver, koji je nazvan “kinematografskom

umjetnom

inteligencijom”, a uskoro će biti i patentiran,

ponaša se kao virtualni redatelj i

montažer. Analizira slike i zvuk, automatski

izrađujući video u ritmu odabrane

glazbe.

Video je za nekoliko minuta gotov i

može se postaviti na YouTube, Facebook

i MySpace. Neki materijali, uključujući i

snimke nedavnih nemira u Hondurasu,

privukli su desetke tisuća gledatelja.

Izrada videa u trajanju od pola minute

je besplatna, a za dulje treba platiti tri

dolara. Profesionalni korisnici, većinom

oglašivači, agenti za prodaju nekretnina

i snimatelji svadbi, plaćaju paušalno.

Pretplata iznosi od 99 dolara za tri

mjeseca do 249 dolara za godinu dana.

Oko 10 posto od 800 tisuća Animotovih

registriranih korisnika su klijenti koji

plaćaju uslugu, kaže Jefferson.

Slijedi sklapanje partnerstva s online

društvenim mrežama, proizvođačima

gadgeta i vjerojatno s foto-siteovima.

“Želimo biti svagdje gdje su fotografije,

glazba i video”, kaže Jefferson.

S

Potraga

Svake minute na YouTube se postavlja 20 sati snimljenog materijala.

Dodajte tomu stotine tv-emisija koje se sada mogu gledati preko interneta

i količina dostupnog videa postaje gotovo nepregledna. Kako

pronaći ono što vrijedi?

Blinkx je unio nešto šika i reda u ta neizmjerna virtualna prostranstva.

Tvrtka koja se voli predstavljati kao najveći svjetski pretraživač

videa tvrdi da je registrirala više

video, audio i televizijskog programa

nego itko drugi: čak 36

milijuna sati. Direktor Suranga

Chandratillake procjenjuje da

su to oko dvije trećine videomaterijala

dostupnog na webu.

Preostala trećina dostupna je

samo uz plaćanje i lozinku.

Rodom iz Velike Britanije,

Chandratillake (31) osnovao je

Blinkx prije pet godina u San

Franciscu, nakon što je radio

kao glavni britanski časnik za

za (video)

blagom

Blinkx želi postati ‘Google

za video’. Kako to misli

postići? / Kerry A. Dolan

tehnologiju u SAD-u. Pretkazao je kako će ljudi sve više gledati video i

kako će im trebati bolji način da pronađu takve sadržaje. “Pretraživanje

videosadržaja je teško”, kaže i objašnjava da se većina potraga oslanja na

tagove, nerijetko manjkave tekstualne oznake uz isječke. Blinkx se služi

prepoznavanjem glasova, vizualnom analizom i detekcijom promjene

scene, što omogućuje kvlitetnije rezultate pretraživanja kao i potragu

za određenim riječima i ljudima u videu.

Početnu prednost Blinkx je stekao licencijom na Autonomyjev

softver osmišljen ponajprije za potrebe velikih tvrtki (Autonomy ima

10-postotni udio u Blinkxu). Chandratillake je s desetak programera

počeo usavršavati taj softver kako bi bolje locirao i razvrstavao video za

potrebe prosječnog gledatelja. Njihov site sada ima kanale koji donose

vijesti i televizijske emisije.

Suranga

Chandratillake,

Blinkx

Blinkx je izišao i na burzu,

pojavivši je u svibnju 2007. na

londonskom AIM-u. Licencije

na njegovu tehnologiju imaju

Ask.com, Real Networks i neki

Microsoftovi siteovi u Velikoj

Britaniji. Veliki dio Blinkxove

zarade od 13,9 milijuna dolara

u godinu dana odnosi se na prihode

od oglasa koje Blinkx dijeli

sa stotinama agencija na Howcastu

i Geobeatu.

Chandratillake se namjerava

uputiti dalje: “Usavršavamo

pretraživački alat kako bi bio

primjenjiv na drukčije sadržaje.”

rujan 2009 F o r b e S 69

tehnologija

I

Televizijski redatelj

Joss Whedon

Autor na webu

Joss Whedon pokazuje Hollywoodu kako se

opustiti i zavoljeti internet / Dorothy Pomerantz

Izgubljene hollywoodske šefove podilazi jeza kad se spomene postavljanje

njihovih proizvoda na web. Boje se reprize piratskih napada koji su desetkovali

glazbenu industriju. Unatoč internetskim servisima kakvi su Hulu.

com i Netflix, koji omogućuju online pristup televizijskim emisijama i

filmovima, Hollywood tek treba smisliti način naplaćivanja na internetu,

posebno kad je riječ o sadržaju namijenjenom isključivo webu.

Sve to ne vrijedi za Jossa Whedona (45), autora kultnih tv-hitova

“Buffy, ubojica vampira”, “Angel” i “Firefly”.

Krajem 2007., pred sam početak štrajka scenarista, Whedon je odlučio

izići iz sustava velikih studija i producirati seriju o priglupom prevarantu.

S vlastitih 200.000 dolara i mnogo dobrovoljaca napravio je “Dr. Horrible’s

Sing-Along Blog”, trodijelnu glazbenu seriju s Neilom Patrickom u ulozi

dr. Horriblea. Prvi je dio prikazan besplatno, na vlastitom webu pod sponzorstvom

Hulua, videositea u zajedničkom vlasništvu NBC Universala,

News Corp. i Disneyja. Tri dana potom program je ekskluzivno prikazan

na iTunesu po cijeni od pet dolara (osam za sliku visoke rezolucije),

a za dva tjedna besplatno je emitiran na Huluu. Nekoliko mjeseci kasnije,

DVD s glazbenim komentarima prodavao se na Amazonu za 15 dolara.

Whedon je dosad zaradio 2,5 milijuna dolara brutto. Glavni glumci i

scenaristi, koji su radili besplatno, dobili su udjele u dobiti. Na kraju su svi

plaćeni, iako se nitko nije obogatio.

Uspjeh s dr. Horribleom Whedon namjerava iskoristiti za osnivanje

mikrostudija u sklopu svoje producentske tvrtke Mutant Enemy. Ponudit

će razne web-programe po različitim cijenama: osnovni sadržaji bili bi besplatni,

dok bi se za redateljske verzije i dodatke plaćalo. Internetski filmaši

sami bi držali prava na svoje intelektualno vlasništvo. Whedon smatra da

bi mu za pokretanje posla trebalo pet milijuna dolara. Prepreka tom planu

je posrnula ekonomija i njegova osobna popularnost. Fox je odlučio nastaviti

emitirati njegovu najnoviju seriju “Dollhause”, što mu ostavlja malo

vremena za internetske snove.

Stroj za

reklame

Video omogućuje

neprekidnu izmjenu weboglasa

/ Rebecca Buckman

V

Većina malih tvrtki odustala je od

oglašavanja u novinama, no plaše se

interneta i njegovih šminkerskih online

reklama, od videa do novih tekstualnih

oglasa koji prekrivaju pola webstranice.

Diaz Nesamoney ima rješenje. Jivox,

njegova dvije godine stara tvrtka iz San

Matea u Kaliforniji, nudi online alate uz

pomoć kojih i najmanji restoran, agencija

za nekretnine ili zubarska ordinacija

može izraditi sasvim pristojan reklamni

videospot a da ne bankrotira. Jivox tada

postavlja spot od 15 do 30 sekundi na

stranice koje posjećuju potencijalni

korisnici tih usluga, primjerice na portal

lokalnih novina. Broj “klikova” na

Diaz

Nesamoney,

Jivox

70 F o r b e S rujan 2009

tehnologija

reklamni videospot kreće se između

0,3 i 0,7 posto - malo, ali ipak bolje od

0,03 do 0,1 posto “klikova” na statične

tekstualne bannere, kaže Nesamoney.

Jivox čak može prilagoditi takve

reklame kako biste ih mogli slati online

prijateljima, e-mailom ili u sklopu

tekstova. Neke pak imaju link

na kupon koji se može isprintati. “To

posebno vole trgovci”, kaže Nesamoney.

Trebate videospot za svoj fitness

studio? Skoknite na Jivoxov site i

pregledajte njihovu “fitness” ponudu

poput snimke momka koji pliva u

bazenu ili prizora u kojem žena mlati

zrak boksačkim rukavicama. Pod snimku

možete podložiti glazbu po izboru,

preko svega ispisati neki tekst

- i eto reklame. Za manje od sat vremena!

Tvrtkin softver pobrinut će se da

vašu reklamu plasira na prava mjesta,

gdje će je vidjeti pravi ljudi. Jivox zakupljuje

prostor na oko 850 siteova i uz

pomoć posebnih formula izračunava

gdje i kako često prikazivati pojedini

oglas. Budući da prostor zakupljuje

“na veliko”, reklame dobivaju plasman

koji bi klijente koštao mnogo

više da plaćaju pojedinačno. Ovako,

to ih mjesečno stoji od 115 pa sve do

do 10 tisuća dolara. Izrada spota je

besplatna. Nesamoney (44) kompjutorski

je stručnjak školovan u Indiji,

osnivač dviju uspješnih softverskih

tvrtki. Čini se da je Jivox njegov treći

pun pogodak.

Prema brojkama iz lipnja, tvrtka

je na dobrom putu da ove godine

zaradi pet milijuna dolara od prodaje

oglasa. Prodaju i licencije na svoju

tehnologiju velikim medijskim kompanijama

poput CBS-a i Media News

Groupa kako bi svojim oglašivačima

mogle ponuditi i video opciju. To dodatno

povećava zaradu: videospotovi

se prodaju deset puta bolje od tekstualnih

reklama na webu.

Nova

instalacija

za snove

Cisco je spreman za

opći potop videa koji

se u sljedeće četiri

godine očekuje

na internetu / Andy

Greenberg

U

Upitate li Marthina De Beera zašto

se toliko bavi videom, ljubazno će

vam odvratiti da je to pomalo kao

da pitate vodoinstalatera zašto je

toliko zaokupljen vodom. De Beerovi

ljudi u mrežnom divu Ciscu

predviđaju da će u sljedeće četiri godine

88 posto podatkovnog prometa

na internetu otpadati na video - 44

eksabjata mjesečno, što odgovara

količini sadržaja 11 milijardi DVDa

odnosno trajanju od 3,5 milijuna

godina mačjih vragolija, padova na

stražnjicu i piratskih kopija epizoda

“Battlestar Galactice”.

Taj 45-godišnjak porijeklom iz

Južnoafričke Republike od 2005. je

zadužen za unapređivanje svih Ciscovih

proizvoda kako bi spremni

dočekali poplavu videa na netu. U

pothvat je uključen svaki treći od 24

tisuće Ciscovih inženjera. Rezultat su

ruteri i svičevi sposobni, primjerice,

raspoznati video paket i dati mu

prednost pred manje hitnim podacima

ili stvoriti redundanciju kako

bi video ostao neoštećen čak i kad se

paket izgubi ili zapne u prometu.

“U devedesetima smo govorili

o informatičkim superautocestama.

Sada mrežu treba prilagoditi medijskim

superautocestama,” objašnjava

De Beer.

Cisco je dizajnirao rutere koji

prilagođavaju formate videofajlova,

tako da se svaki video može gledati

na bilo kojem uređaju na koji stigne.

Zaštitari u nekoj tvrtki mogu, na

primjer, pratiti sliku s nadzornih

kamera na smart phoneu kao i na

monitoru interne mreže. Budući

Ciscovi uređaji trenutačno će prevoditi

tonski zapis, tako da će sudionici

u videochatu moći razgovarati

bez obzira na jezik kojim se služe i

uređaj s kojeg se javljaju.

Nije to samo odgovor na potrebe

sve zahtjevnijeg svijeta videa. Cisco

proizvodi gadgete koji i sami pridonose

općem video potopu, od

kompaktnih Flip kamera po 320

dolara (u svibnju su kupili Pure

Digital Technologies, tvrtku koja ih

proizvodi) do Telepresence soba po

cijeni od 300 tisuća dolara, u kojima

videokonferencija izgleda kao

razgovor oko stvarnog stola. Zbog

svega toga i samom je Ciscu porasla

“gledanost”.

Marthin De

Beer, Cisco

rujan 2009 F o r b e S 71

novac & ulaganje

Kupujte neameričko!

Koliko bi

Amerikanci trebali

ulagati u strane

dionice? Svakako

više nego što to

sada čine, smatraju

američki stručnjaci

za ulaganja u

inozemstvu / Scott

Woolley

Kako će istraumatizirani

američki investitori odgovoriti

na najnovija globalna

previranja? Valom

ulagačkog izolacionizma,

prognozira Linda Tesar, čelnica odsjeka

za ekonomiju Sveučilišta u Michiganu.

Frank Warnock, profesor financija

na poslovnoj školi Sveučilišta u Virginiji,

očekuje upravo suprotno. Dvoje

stručnjaka za ulaganja u strane dionice

ne slažu se o tome što će Amerikanci

učiniti, ali se slažu o onome što bi trebali

činiti: više ulagati u inozemstvu.

Vrijednost dionica kojima se trguje

izvan SAD-a iznosi 14 bilijuna dolara,

što je 59 posto vrijednosti svih dionica

kojima se trguje u svijetu (stanje od 30.

lipnja). Ipak, u portfelju prosječnog

Amerikanca na strane dionice otpada

samo 11 posto. On možda razmišlja

kako će svoju uštedu trošiti u dućanima

u kojima se plaća dolarima, a ne eurima

ili jenima, no tako propušta priliku za diverzifikaciju

i veću zaradu.

Tijekom 35 godina zaključno sa 2005.,

zamišljeni portfelj sastavljen od prosjeka

dionica trgovanih na svjetskim burzama

davao bi godišnji prinos od 11,2 posto, a

portfelj sastavljen isključivo od američkih

dionica donosio bi 10,7 posto godišnje.

Tih 0,5 posto više u konačnom bi zbroju

Ilustracija Jonathan Carlson za Forbes

72 F o r b e S rujan 2009

dalo veliku razliku: američki ulagač koji

je uložio 100.000 dolara u strane dionice

imao bi na kraju spomenutog razdoblja

4,1 milijun dolara, čak 600 tisuća dolara

više od ulagača koji je ulagao isključivo

u američke dionice. Sve i da prinosi u

sljedećih 35 godina budu jednaki, postoji

dobar razlog za globalnu diverzifikaciju

uloga. Uvrštavanjem stranih dionica (uz

pretpostavku da inozemne burze ne prate

baš sasvim u korak kretanja na američkom

tržištu kapitala) smanjuje se nestabilnost

portfelja. Hipotetični američki ulagač

koji je 1970. polovicu svog novca uložio u

strane dionice, imao je 12 posto stabilniji

portfelj od ulagača koji se opredijelio

samo za američke dionice.

Drugim riječima, što manje valova,

to mirnija plovidba. Stručnjaci upozoravaju

da želudac svakog ulagača može

podnijeti samo određenu dozu rizika.

Smanjujući rizik diverzifikacijom,

ulagači se odlučuju za veća ulaganja u

tu vrstu rizične imovine, što im na dugi

rok donosi veću zaradu. Od 1926. godine

prinos od dionica nadmašivao je prinos

od dugoročnih državnih obveznica u

prosjeku za 4,1 posto godišnje. Nije, naravno,

rečeno da će uvijek biti tako ili da

će se ulagači tom pojavom moći okoristiti

i kratkoročno. Kao što je Forbes nedavno

pisao, tijekom proteklih dvadeset

godina američki bi ulagač više zaradio

ulažući u državne obveznice nego u dionice.

Vanguardov istraživač Christopher

Philips upozorava i na sve manji

raskorak između burzi različitih zemalja

u zadnjih deset godina. Ako to globalno

usklađivanje potraje, smanjit će se prednosti

ulaganja u inozemstvu.

A što je s tečajnim razlikama?

Gledajući kratkoročno, one povećavaju

rizik za američkog ulagača u strane dionice.

Neki inozemni fondovi, primjerice

Tweedy Browne Global Value i Longleaf

Partners International, nastoje smanjiti

valutni rizik hedgingom, kupujući

instrumente osiguranja. No promjene

tečaja obično nađu put nizbrdo, kaže

Tesar. Usto, vrijednosnice u zemljama

čija valuta slabi najčešće imaju više nominalne

prinose.

Amerikancima će povećanje njihova

udjela na 20 posto “neameričkih” dionica

donijeti malen, ali ne zanemariv dodatni

prinos uz odmjeren rizik. Iznad toga

benefiti se rapidno smanjuju.

Pitanju alokacije treba pristupiti s

dozom skromnosti. “Svako razmišljanje

o optimalnom portfelju temelji se na

povijesnim kretanjima i promjenama u

svijetu”, kaže Warnock. Dakle, 20 do 25

posto portfelja u stranim dionicama bilo

bi otprilike dovoljno.

Sljedeće je pitanje kako rasporediti

ulog po zemljama i regijama. Udio europskog

tržišta u vrijednosti svjetskog

kapitala iznosi 30 posto, udio dugoročno

oslabljenog japanskog tržišta 10 posto, a

10-postotni udio otpada na brzorastuća

tržišta. Ti udjeli se, međutim, s vremenom

mogu značajno izmijeniti. Za

vrijeme bujanja tržišta krajem ’80-ih

japanski udio iznosio je 25 posto. Ove

brojke ne znače da bi 30 posto portfelja

teškog milijun dolara trebale činiti europske

dionice, već prije da, ako imate

100 tisuća dolara u Europi, alokacija 33

tisuće dolara u brzorastuća gospodarstva

znači dobru startnu poziciju.

Želite li alocirati sredstva, najbolje je

da to umjesto vas učini fond-menadžer

i to aktivno, preko uzajamnog fonda,

ili pasivno, preko indeksnog fonda. Pri

tome treba paziti na troškove. Čini se

da nekoliko aktivno vođenih stranih

fondova u SAD-u doista zaslužuje naknadu

koju zaračunavaju, među njima i

Vanguard International Explorer kojem

je Forbes dodijelio ocjenu A za tržišta

u usponu i B za tržišta u padu, te Harbor

International-Inv koji je dobio B za

tržišta u usponu i A za tržišta u padu.

Smatrate li da je utrka s tržištem unaprijed

izgubljena bitka, kupite udio u

pasivnom fondu, i to najjeftinijem koji

pronađete. Primjerice, Fidelity Spartan

International Index zaračunava naknadu

od 0,1 posto godišnje, Vanguard European

ETF 0,11 posto, a iShares MSCI European

Monetary Union ETF, koji ima

sličan portfelj, naplaćuje ulagačima 0,52

posto na godinu.

dobra svjetska ponuda

Većina Amerikanaca previše svog novca ulaže kod kuće. Evo nekih povoljnih ponuda neameričkih fondova.

Izvedba

Trž. u

rastu

Trž. u

padu

Fond

u 5 godina

(godišnje)

Ukupni prinos

u zadnjih

12 mjeseci

Imovina

31.5.‘09.

(mil. $)

Ponderirani

prosjek

P/E

Trošak

na

100 $

bldrs Emerging Markets 50 Adr Index 17,3% -31,1% $532 10 oko 0,21 $

*C *C Fidelity Spartan Intl Index-Inv 2,3 -30,8 5,461 9 0,11

iShares MSCI Emerging Mkts Index 14,4 -27,2 30,793 2 0,74

iShares MSCi Emu Index 2,6 -36,2 654 10 0,54

iShares MSCI Pacific ex-Japan Index 10,0 -27,3 2,577 11 0,51

iShares S&P Latin America 40 Index 26,9 -35,1 1,773 13 oko 0,51

B B Vanguard European Stock Index-Inv 2,5 -33,8 13,710 9 0,26

D C Vanguard Pacific Stock Index-Inv 1,9 -24,1 7,334 9 0,23

B C Vanguard Total Intl Stock Index 3,9 -30,5 20,247 9 0,35

Stanje sa 30. lipnja 2009. Trošak: godišnji prosjek troška uvećan za brokerske naknade koje fond plaća pri kupnji instrumenata osiguranja.

*ocjena fonda za samo tri razdoblja; maksimalna ocjena je A. Izvori: Forbes, Lipper, Morningstar

rujan 2009 F o r b e S 73

novac & ulaganje

Bikovi ruskog

medvjeda

Ružna polusestra rastućih svjetskih ekonomija obećava brda i doline

onima koji se odvaže na tržišni rodeo / Richard C. Morais

Ruska se ekonomija u prvom

tromjesečju 2009. stegnula

za 10 posto zbog pada cijena

roba i 24-postotnog smanjenja

proizvodnje. Ministrica

gospodarstva Elvira Nabiulina nedavno je

izjavila da bi ruski BDP ove godine mogao

pasti za 8 posto. No poklonici moskovskog

burzovnog rodea na recesiju će samo slegnuti

ramenima. Ovogodišnja izvedba dionica

osmog svjetskog gospodarstva zasad

je među najboljima u svijetu. Indeks RTS

skočio je za 40% u odnosu na stanje od 1.

siječnja, a za čak 78% u odnosu na najnižu

vrijednost zabilježenu 23. siječnja .

“Uzmimo krizu u SAD-u. To je doista

kriza. Ljudi nisu na takvo što navikli. Ruski

mentalitet je drukčiji. Krize su samo dio ciklusa

koji se izmjenjuju u zadnjih 20 godina”,

kaže John Derrick, direktor istraživanja u

tvrtki U.S. Global Investors iz San Antonija

u Teksasu, koja upravlja fondovima teškim

2,1 milijardu dolara. Sredinom lipnja cijena

dionica na moskovskoj burzi bila je, čak

i nakon skoka trgovanja, tek sedam puta

veća u odnosu na zaradu ostvarenu u 2009.

godini.

“Postoji doza nepovjerenja

kod dijela

ulagača, koji rusko tržište

smatraju više mjestom za

trgovanje robama nego za

dugoročna ulaganja”, kaže

Derrick. Ili ga smatraju

mjestom gdje se lako ostaje

bez imovine, grozno

upravlja korporacijama i

obezvređuje valuta. Rublja

je od kolovoza 1998. pala

za 81 posto prema dolaru.

U svibnju su neto investicije iz prekomorskih

zemalja u Rusiju iznosile trećinu investicija

u Kinu i šestinu ulaganja u Brazil,

unatoč znatno boljoj izvedbi ruskog tržišta.

Liam Halligan, glavni ekonomist londonske

tvrtke Prosperity Capital Management

koja je na rusko tržište uložila 2,8 milijardi

dolara, na to gleda drukčije: “Upravljanje

korporacijama glavni je rizik kad ulažete

u Rusiju, no politički i makrorizici se

preuveličavaju, osobito u Americi.”

Rusija raspolaže jednim od najvećih

svjetskih prirodnih bogatstava i očekuje

da će vrijednost nafte, zlata i željezne rude

rasti kad poplava zapadnih valuta oslobodi

globalne inflatorne pritiske, napominje

Halligan. Kapitalizacija ruske burze od 484

milijarde dolara na razini je pakistanske ili

jordanske burze, što Halligan smatra suludo

niskim vrednovanjem. Sa 404 milijarde

dolara u svibnju, ruske devizne rezerve

bile su treće najveće na svijetu, odmah iza

Kine i Japana. Neto dug, privatni i javni,

iznosio je samo 40% BDP-a, prema 380%

u SAD-u. Vrijednost rublje, koja se krajem

2008. stropoštala zbog globalne panike, od

veljače do lipnja ove godine porasla je za

13% prema košarici dolar-euro.

No što je s ruskim pravosuđem koje se

oštro postavlja prema zapadnim ulagačima?

To je doista razlog za zabrinutost. Telenor je

nedavno morao platiti 2,7 milijuna dolara

odštete po tužbi manjinskog dioničara,

ruskog VimpelComa, da norveški suvlasnik

koči razvoj te kompanije. Treća po

veličini naftna kompanije u Rusiji, TNK-

BP, u zajedničkom je vlasništvu ruskog

TNK-a i britanskog BP-a. Tajkuni koji stoje

iza TNK-a lani su odigrali grubi ruski presing

kako bi istisnuli šefa kompanije kojeg je

imenovao BP. U međuvremenu je sklopljeno

primirje i vrijednost povlaštenih dionica

TNK-BP-a, osnažena i skokom cijena nafte,

ove se godine povećala za 63%. Prosperity

Capital, vlasnik najvećeg manjinskog udjela

u TNK-BP-u, računa sa četiri milijuna

dolara neto dobiti od očekivanih 27 milijardi

dolara dobiti. Po trenutačnom 15-postotnom

prinosu, TNK-BP daje najveću dividendu

među ruskim proizvođačima nafte i

plina. Dionica se prodaje po četverostrukoj

vrijednosti te očekivane dobiti.

Kavijar po cijeni bakalara?

Ruske dionice prodaju se gotovo za bagatelu čak i nakon nedavnog porasta trgovanja. To je prilika za dobar ulov

- ako podnosite velike valove.

Fond

ukupni povrat

u 5 godina u zadnjih

Imovina

ukupna uložena

godišnji

trošak

(godišnje) 12 mjeseci (mil. $) u Rusiju na 100$

ponderirani

prosjek P/E

US GLOBAL EASTERN EUROPEAN 6% -56% 386$ 55% $1,96 6,1

ING RUSSIA FUND-A 11 -56 314 90 2,06 6,3

MARKET VECTORS RUSSIA ETF PN -60 727 97 0,62 8,3

SPDR S&P EMERGING EUROPE ETF PN -51 75 66 0,60 9,4

T ROWE PRICE EM EUROPE & MED 5 -60 454 52 1,32 12,8

Stanje s 30. lipnja 2009. PN: podaci nedostupni. Izvor Lipper.

Više o ovoj temi na http://www.forbes.com/international-investing/

74 F o r b e S rujan 2009

financije

U prah otišlo

100 milijardi eura

Drastičan pad prometa, uvjetovan ponajprije bijegom inozemnih ulagača,

zajedničko je obilježje svih tržišta kapitala u regiji / Mario Gatara

Ilustracija Boris Benko

U

usporedbi s ostatkom

regije, jednoznamenkasti

pad prometa dionicama

registriran na

Praškoj burzi tijekom

2008. godine (u odnosu na prethodnu)

doima se uistinu dobrim rezultatom. No

Prag se zato tijekom ove godine odlično

uklopio u otužnu sliku regije, poprilično

izmučene ekonomskom krizom i posve

napuštene od inozemnih ulagača. U

ukupno 13 promatranih zemalja (i

nešto više burzi) samo tijekom 2008. u

prosjeku je zabilježen pad prometa dionicama

od gotovo 50 posto, dok je u

prvih sedam mjeseci ove godine prikupljeno

tek nešto više od četvrtine ionako

poprilično osiromašenog prometa

iz 2008. godine. Ili, da stvari učinimo

posve opipljivima - promet realiziran

u trgovini dionicama (ovdje prikazan

u milijardama eura) u prošloj je godini

smanjen za okruglih 100 milijardi eura,

spuštajući se u pravilu i ispod brojki

zabilježenih 2006. godine, kada se vrhunac

pozitivnog trenda na tržištima

kapitala još nije ni nazirao.

rujan 2009 F o r b e S 75

financije

Institut

građevinarstva

Hrvatske drugu

godinu zaredom

na vrhu je ljestvice

najlikvidnijih

10

najtraženijih

Investitori su zadovoljni ostvarenim prinosima, cijene njihove poslovne

domaćih dionica

rezultate i zanose se svijetlim perspektivama. Zbog svih tih (i inih) razloga

one su najlikvidnije dionice na domaćem tržištu kapitala / Mario Gatara

Za razliku od CROBEX-a,

čija je vrijednost “samo”

utrostručena, cijena dionica

Atlantske plovidbe

od početka 2000. godine

naovamo uvećala se za otprilike - tridesetak

puta. Ništa čudno, rekli bi neki,

aludirajući na meteorski rast domaćeg

tržišta kapitala u novom tisućljeću, zbog

čega bi se vjerojatno našlo i većih dobitnika

od dubrovačkog brodara. No predsjednik

Uprave Ante Jerković ima iza sebe

i neka druga, vrlo konkretna dostignuća.

Poslovni uspjeh Atlantske plovidbe, koja

se na izlasku iz komunizma i nije previše

razlikovala od brojnih drugih domaćih

brodara (na kraju je samo nekolicina

njih opstala), ostvaren je bez značajnije

uloge države i “poticajnog” trošenja sredstava

poreznih obveznika, na iznimno

kompetitivnom međunarodnom tržištu,

u potpunosti ovisnom o mijenama

ekonomskih ciklusa. A niti u kontekstu

tržišta kapitala spektakularan rast cijene

nije jedina vrlina dionica Atlantske plovidbe.

Jer uz poželjnu (fragmentiranu)

vlasničku strukturu i sustav nagrađivanja

76 F o r b e S rujan 2009

Najlikvidnije i “najlikvidnije” domaće dionice

rang naziv

financije

koeficijent ukupan promet rang rang

likvidnosti (HRK m) 2007. 2008.

1. Institut građevinarstva Hrvatske d.d. IGH-R-A 371,5 374,7 10. 1.

2. Atlantska plovidba d.d. ATPL-R-A 365,9 822,2 16. 2.

3. Dalekovod d.d. DLKV-R-A 236,9 332,3 12. 5.

4. Jadroplov d.d. JDPL-R-A 235,8 160,6 19. 10.

5. Ingra d.d. INGR-R-A 189,3 152,0 11. 3.

6. Uljanik plovidba d.d. ULPL-R-A 149,4 100,1 27. 4.

7. Viadukt d.d. VDKT-R-A 98,7 41,6 15. 13.

8. Luka Ploče d.d. LKPC-R-A 76,3 48,1 26. 8.

9. Petrokemija d.d. PTKM-R-A 76,1 67,0 21. 14.

10. Hidroelektra niskogradnja d.d. HDEL-R-A 68,5 37,5 8. 12.

Foto Duje Klarić / Cropix

dioničara, dotične se dionice mogu pohvaliti

još jednom, iznimno bitnom osobinom

na tržištu kapitala. Riječ je o kriteriju

likvidnosti, prema kojem je Atlantska

plovidba već drugu godinu zaredom uz

bok dionicama IGH, na samom vrhu

ljestvice domaćih izdanja.

A termin likvidnost, barem kada je

riječ o usporedbi dvaju (ili više) dionica,

nipošto ne bi trebalo brkati s kategorijom

ostvarenog prometa, iz vrlo jednostavnog

razloga - identičan promet za

različite dionice nema jednaku težinu. U

suprotnome je tek riječ o zbroju “krušaka

i jabuka”, što postaje jasnije na konkretnom

primjeru. Naime, prosječan dnevni

promet u ovoj se godini za HT kreće oko

7,6 milijuna kuna, dok ta brojka u slučaju

Atlantske plovidbe iznosi 5,4 milijuna

kuna. No HT je (sredinom kolovoza)

imao tržišnu kapitalizaciju od 18,6 milijardi,

dok je dubrovački brodar, mjereno

tržišnom cijenom, vrijedio 1,6 milijardi

kuna. Dakle, 11 puta manje vrijedna

kompanija “ugrabila” je čak 70% prometa

većeg rivala, što je čini neusporedivo

likvidnijom. Drukčiji bi se se zaključak

mogao izvući samo kada bi HT privukao

11 (i više) puta veći promet od Atlantske

plovidbe, odnosno, kada bi tržište bilo u

stanju “progutati” relativno veći udio u

HT-u nego u Atlantskoj plovidbi.

Uzmemo li tu činjenicu za polazišnu

točku, ocjena kako je u ovoj godini likvidnost

domaćeg tržišta kapitala drastično

opala ne mora nužno biti točna. Ili barem

zaslužuje detaljnije preispitivanje.

Doduše, 2007. je doista po mnogo čemu

bila zlatna godina. Nevolje su u SAD-u

već bile na pomolu, a kriza drugorazrednih

vrijednosnica na mahove je sijala

pravu paniku na Wall Streetu, no s ovu

stranu Atlantika, a posebice na istoku Europe,

malo je tko tada o tome razmišljao.

Idila je u kod nas začinjena inicijalnom

javnom ponudom još jedne “narodne”

dionice, a Hrvati su “otkrili” tržište

kapitala, gurajući u (mahom domaće)

dionice, bilo izravno ili putem investicijskih

fondova, ogromne količine svježeg

kapitala. Tamo negdje sredinom veljače

2007. ukupan je promet na tada već jedinstvenoj

hrvatskoj (Zagrebačkoj) burzi u

dva navrata premašio granicu od milijarredovan

promet

du kuna, a sličan se scenarij činio sasvim

izglednim i u travnju, srpnju, a potom i na

samom kraju godine, kada su regulatori

većini institucionalnih investitora širom

otvorili vrata napučene JDD kotacije. Bio

je to vrhunac pozitivnog niza kojim je u

2007. godini ostvareno čak 66,5 milijardi

kuna prometa , od čega trećina otpada na

kategoriju redovnoga prometa koja se,

uz određene ograde, može poistovjetiti s

trgovinom dionicama (ostatak se odnosi

Iz perspektive brokera koji žive od provizije, 2009. je prilično mršava godina

na trgovinu pravima, obveznicama i, u

manjoj mjeri, inim dužničkim vrijednosnim

papirima). Usporedbe radi, u odnosu

na 2006. ukupni je promet uvećan za

35 posto, dok je redovni porastao za 55

posto, i to nakon što je već tijekom 2006.

godine (u odnosu na prethodnu) gotovo

- udvostručen. A svemu tome valja dodati

i kako je CROBEX (sredinom listo-

rujan 2009 F o r b e S 77

financije

Skokovi likvidnosti korespondiraju s intenzivnim

pomacima burzovnog indeksa...

Za razliku od građevinara, brodari su se održali u vrhu ljestvice ovogodišnjih dobitnika

Poveća skupina brodara i građevinara

među Top 10 najlikvidnijih dionica na

ZSE vjerojatno nikoga neće iznenaditi

...a promet može biti iznimno varljiv kriterij

pada) dosegnuo svoju najveću vrijednost

od 5393 boda.

No već 2008. godine stvari su se

drastično izmijenile, a znatno mršaviji

rezultati u kategoriji ostvarenog prometa,

namaknuti uglavnom zahvaljujući

paničnom bijegu prodavatelja, nisu bili ni

blizu rekorda iz prijašnje godine. Uostalom,

brojke dovoljno govore. Najbolji je

rezultat u kategoriji ukupnoga prometa

postignut u siječnju (700 milijuna kuna),

a još je samo dvaput ta brojka na dnevnoj

razini premašila prag od pola milijarde

kune. Nakon rekordnih 282 milijuna

kuna redovnog prometa iz 2007. u idućoj

je godini najbolji rezultat iznosio 219 milijuna

kuna, pri čemu je u svega desetak

navrata prijeđen prag od 150 milijuna

kuna dnevno. Usto, dnevni se prosjek ukupnog

prometa doslovno prepolovio, sa

265 na 125 milijuna kuna, signalizirajući

slabiju dostupnost kapitala i znatno manju

“zaigranost” financijskih institucija

različitima izdanjima (najčešće državnih)

obveznica, dok je prosječan redovni promet

na dnevnoj razini smanjen sa 87,5 na

sedamdesetak milijuna kuna. Tu agoniji

nipošto nije kraj. Najbolji rezultat u ovoj

godini sveden je na 223 milijuna kuna,

dok se redovan promet samo jedanput

našao iznad praga od 100 milijuna kuna,

čime je dnevni prosjek (zaključno sa sredinom

kolovoza) spušten na mizernih 33

milijuna kuna.

Još jedan indikator može poslužiti

kao prikladno svjedočanstvo “suše” na

tržištu kapitala. Riječ je o razmjeni velikih

paketa dionica koje se definiraju

kao blok transakcije, a u vrijeme procvata

tržišta bile su prilično česta pojava.

Gotovo 500 milijuna kuna u 2007. i više

od 900 milijuna u 2008. godini, a u ovoj

godini - ništa. Niti jedna blok transakcija

nije evidentirana tijekom 2009. godine,

na najbolji način svjedočeći o kroničnom

pomanjkanju apetita investitora.

Usput je postavljen još jedan neslavan

rekord. Krajem prošle godine (točnije,

24. prosinca), redovni je promet sveden

na minornih 9,7 milijuna kuna, i na prvi

pogled zvuči doista poražavajuće da se

za prikladnu usporedbu, u potrazi za

prometom nižim od deset milijuna kuna

valja vratiti daleko u prošlost, još tamo

na kraj srpnja davne 2005. Međutim,

već i pasivni promatrači zbivanja na

Zagrebačkoj burzi vjerojatno će uočiti

kako se CROBEX i onda i sada kretao

ispod razine od 2000 bodova, s pravom

dovodeći u pitanje tezu o znatno slabijoj

likvidnosti domaćeg tržišta kapitala

uslijed sumorne statistike. Jer promet,

kao egzaktno mjerilo likvidnosti, tek

je kunski zbroj aktivnosti svih aktivnih

vrijednosnih papira u određenom razdoblju,

a pojedinačni promet najobičniji

je produkt cijene i količine. Analogno

tome, u uvjetima silaznog trenda cijena,

čak i kada se količina (obujam trgovine)

ne mijenja, promet bilježi pad, paralelno

s klizanjem cijene.

Uzmimo za primjer HT, čije su

dionice 3. siječnja 2008. namaknule

Foto Admir Buljubašić, Goran Mehkek / Cropix

78 F o r b e S rujan 2009

7,4 milijuna kuna prometa, a 28. srpnja

ove godine 4,8 milijuna kuna. Naizgled

drastična razlika (bilo u apsolutnim ili

u relativnim iznosima) posve gubi na

značaju kada se uzme u obzir (vagana)

cijena, koja je u prvom slučaju iznosila

348,5 kuna, a u drugom 226 kuna.

Naime, i cijena i promet zabilježili su pad

od oko 35 posto, dok je obujam trgovine

praktički ostao nepromijenjen (nešto više

od 21 tisuću dionica), upućujući na podjednaku

razinu likvidnosti.

Bilo bi naivno tvrditi kako je cijena

irelevantna kategorija, ili još gore, kako

nema utjecaja na aktivnost ulagača,

jer je upravo cijena temeljni pokretač

promjena u sferi ponude i potražnje.

Međutim, uputnije bi bilo mjeriti likvidnost

protrgovanim dionicama, ili još preciznije,

udjelom volumena u ukupnom

broju dionica pojedine kompanije, jer su

promjene cijene faktor koji onemogućava

suvislu usporedbu razine likvidnosti, bilo

unutar određenog vremenskog intervala

ili između različitih izdanja.

Dakle, za pouzdaniju bi usporedbu

razine likvidnosti iz jednadžbe valjalo

izbaciti varijablu cijene ili na neki način

neutralizirati njezin utjecaj. Budući da je

posve deplasirano uspoređivati obujam

trgovine različitih izdanja (jer volumen

od 100 dionica za HT i, primjerice, IGH,

imaju sasvim različite konotacije), utjecaj

cijene moguće je neutralizirati ukoliko

situaciju dodatno zakompliciramo,

uvođenjem još jedne varijable.

Riječ je o tržišnoj kapitalizaciji (konvencionalnoj

mjeri vrijednosti pojedine

kompanije), koja je također produkt, i

to tržišne cijene i ukupnog broja dionica.

Kao i u slučaju ostvarenog prometa, i

tržišna kapitalizacija se mijenja ovisno

o kretanju cijene, te bi dovođenje u izravnu

vezu ostvarenog prometa i tržišne

kapitalizacije zapravo dokinulo utjecaj

cijene. Pojednostavljeno rečeno, bit će

dovoljno da ostvareni promet podijelimo

s tržišnom kapitalizacijom (i dignemo na

određenu potenciju poradi puke preglednosti),

i time dolazimo do univerzalnog

indikatora kojim je moguće uspoređivati

razinu likvidnosti pojedine dionice kroz

HT se našao tek na 18. mjestu, dokazujući

kako nominalni promet nije dovoljan

za visoku ocjenu likvidnosti

vremenske serije, i jednako tako, komparirati

razinu likvidnosti (i apetite investitora)

za više dionica.

Počnimo najprije s ostvarenim prometom

na Zagrebačkoj burzi od početka

2007. do sredine kolovoza tekuće godine.

Za tu smo prigodu razdvojili financijske

instrumente na burzi, rabeći isključivo

promet ostvaren trgovinom dionicama

koji se, istini za volju, ne razlikuje previše

od kategorije redovnog prometa (izuzev

poneke iznimke, uvjetovane blok transakcijama).

Tržišna je kapitalizacija

kalkulirana na dnevnoj razini kako

bismo dobili što precizniju sliku koja bi

aproksimacijom i/ili uprosječivanjem (na

mjesečnoj razini) ostala donekle mutna.

A rezultati, koliko god bili u skladu

s konvencionalnom logikom, ipak kriju

poneko iznenađenje. Za početak, taj

naš indikator, nazovimo ga “koeficijent

likvidnosti”, vrhunac (11,4) je u promatranom

razdoblju dosegnuo sredinom listopada

prošle godine, kada je prosječan

redovni promet na dnevnoj razini iznosio

oko 90 milijuna kuna. To je, primjerice,

zamjetno niže od prometa ostvarenog

u razdoblju od listopada 2007. (kada je

HT stigao na burzu) do sredine veljače

prošle godine i upućuje na zaključak

kako je rast likvidnosti iziskivao duboku

Lista najlikvidnijih izdanja valjda je jedna od rijetkih u kojima nije bilo mjesta za HT

ZSE koeficijent likvidnosti u

brojkama

2007. 2008. 2009. ‘07. - ‘09.

najviša 11.2 11.4 7.0 11.4

najniža 0.7 0.6 0.8 0.6

medijan 2.8 2.5 2.0 2.4

prosjek 3.0 2.9 2.3 2.8

korekciju cijena dionica. Naime, u svega

godinu dana (nakon što je postavljen “alltime-high”

rezultat), CROBEX je izgubio

na vrijednosti gotovo 60 posto. Dakle,

tog 10. listopada 2008. godine vlasnika

je promijenila dvostruko veća količina

dionica nego 15. listopada 2007. kada je

evidentiran spomenuti rekord indeksa

Zagrebačke burze.

rujan 2009 F o r b e S 79

financije

Svojevrsno iznenađenje predstavlja

i činjenica kako je donja granica fluktuacijskog

raspona koeficijenta likvidnosti

(0,63) fiksirana ne u ovoj, nominalno

znatno mršavijoj godini, već neposredno

pred Božić prošle godine. I usprkos mizernim

rezultatima koje burza bilježi ovoga

ljeta, opasno koketirajući s razinom od

deset milijuna kuna prometa, koeficijent

likvidnosti je, upravo zbog relativno niskih

cijena dionica, u prosjeku još uvijek

iznad ljetnih mjeseci iz prijašnje dvije godine.

Možemo tako nabrajati unedogled,

no umjesto toga valja se fokusirati na

pojedinačna izdanja, uzimajući u obzir

praktične implikacije razine likvidnosti.

Manje likvidne dionice u pravilu karakterizira

veći diskont (za prodavatelje) ili

veća premija (za kupce) na tržišnu cijenu,

a oba slučaja najprije dolaze do izražaja u

ekstremnim uvjetima. U panici koja je zavladala

tržištem početkom 2008. prodavatelji

koji su se (u potrazi za gotovinom)

željeli riješiti slabo likvidnih dionica

(najčešće egzotičnih izdanja čija je cijena

strelovito rasla paralelno s ostatkom

tržišta) morali su pristati na znatno nižu

cijenu kako bi se riješili rizičnije komponente

svoga portfelja i uvalili je nekome

drugome. Druga strana je pak zahtijevala

veći diskont zato da bi kompenzirala

činjenicu kako je riječ o dionicama koje

su teško unovčive. Jednako tako, kada

neka roba postane “vruća”, a na tržištu je

prisutna u oskudnim količinama, potencijalni

kupac mora pristati na znatno višu

premiju na tržišnu cijenu (do granice isplativosti)

kako bi se domogao željenog

plijena. Prikladan primjer za obje situacije

je famozni slučaj Croatia Airlinesa. Jer uz

free-float manji od 0,5 posto i činjenicu

da se tim dionicama ranije nije trgovalo,

iznenadna potražnja (koliko god bila motivirana

pogrešnim razlozima) naprosto

je morala generirati silan rast (sa 1000

na naknadno poništenih 5000 kuna), a

masovna likvidacija na tržištu potaknuti

potom intenzivan pad cijene (na 52 kune

iz lipnja ove godine). Uostalom, balon je,

kako smo se mogli uvjerili, puno lakše

Ponešto o

nuspojavama

trgovine

nelikvidnim

dionicama

ulagači su

mogli naučiti

iz primjera

Croatia

Airlinesa

MetodološkA OBJAŠNJENJA

Od ukupno 4,9 milijardi kuna prometa dionicama tijekom ove godine, HT je donio 1,2

milijarde, a tercet brodara (Jadroplov, Atlantska i Uljanik plovidba) 1,1 milijardu kuna, dok

najveći dio ostaloga prometa otpada na svega šačicu zvučnijih izdanja. Budući da se broj dionica

koje kotiraju na Zagrebačkoj burzi kreće vrlo blizu 300 (i nakon drastične redukcije njihova

broja u MTP segmentu), koeficijent likvidnosti burze u cjelini ne može se uspoređivati

s likvidnošću pojedinih izdanja, jer brojke naprosto previše odudaraju. Drugim riječima, u

usporedbi s najzvučnijim dionicama koeficijent likvidnosti Zagrebačke burze u cjelini duboko

je u zoni - nelikvidnosti. Zbog toga je rezultat u slučaju burze uvećan za (pomnožen sa) 101 0

(deset milijardi), dok je pri usporedbi pojedinačnih izdanja korištena znatno niža potencija

(10 5 ), a sve kako bi konačna slika bila jednostavna i lako shvatljiva.

Usto, slabo aktivne dionice prikladno smo “kaznili”, dodijelivši im koeficijent 0 (nula) za

svaki radni dan tijekom kojega nije zabilježen nikakav promet, jer bi investitori trebali visoko

vrednovati mogućnost da se određenom dionicom u svakom trenutku trguje. A to je bitno

utjecalo na konačnu ocjenu, spuštajući prosjek, i što je još važnije, medijan (središnju vrijednost)

kao najvažniji kriterij pri ocjeni likvidnosti na duži rok, kojim su jednokratni skokovi (ili

padovi) obujma trgovine dobili prikladnu težinu (utjecaj). Za konačnu je ocjenu bilo moguće

i ukupan obujam trgovine podijeliti s ukupnim brojem dionica određenog izdanja, no u

tom slučaju postoji opasnost od gubitka - detalja. Potonja formula, naime, ne uzima u obzir

trgovinu na dnevnoj razini, već nudi samo paušalnu i iskrivljenu sliku zbivanja, zbog čega

bi se, primjerice, neaktivna dionica s jednokratnim skokom volumena mogla nezasluženo

provući među istinski likvidna izdanja. Ovako smo, računajući središnju vrijednost koeficijenta

likvidnosti na dnevnoj razini, osim obujma trgovine uzeli u obzir i frekvenciju trgovanja,

što ponekad može biti i od presudne važnosti.

Zbog puke preglednosti u grafičkim su prikazima često korišteni 10-dnevni (dvotjedni)

prosjeci, koji nisu u stanju prikazati ekstreme (najviše i najniže vrijednosti) spomenute

u tekstu, ali puno jasnije dočaravaju trend, lišavajući prikaz drastičnih (i najčešće vrlo

konfuznih) oscilacija.

napuhati na manje likvidnom tržištu,

a kad se probije, posljedice mogu biti

katastrofalne.

Primijenimo li sad već opširno elaboriranu

formulu u konkretnom primjeru,

koeficijent likvidnosti redovnih dionica

Croatia Airlinesa na dan 23. listopada

2007. godine, kada je evidentirano 317

tisuća kuna prometa (uvjerljivo najbolji

rezultat dosad), još je uvijek pet puta

manji od istog mjerila za dionice HT-a, i

to u relativno nezanimljivom danu. Ako

likvidnost definiramo kao sposobnost

tržišta da u određenom razdoblju, bez

obzira na fluktuacije cijene, “proguta”

zamjetan dio neke kompanije (mjeren

80 F o r b e S rujan 2009

Najlikvidnija izdanja opisana konvencionalnom statistikom

rang naziv

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

rast volumen/ukupan prosječan dnevni najveći dnevni

(%) broj dionica (%) promet (HRK m) promet (HRK m)

1. Institut građevinarstva Hrvatske d.d. IGH-R-A -8,1 74,4 % 2,47 12,80

2. Atlantska plovidba d.d. ATPL-R-A 63,1 65,4 % 5,41 25,84

3. Dalekovod d.d. DLKV-R-A -0,5 41,0 % 2,19 6,78

4. Jadroplov d.d. JDPL-R-A 51,5 59,3 % 1,06 6,77

5. Ingra d.d. INGR-R-A -49,3 37,6 % 1,00 7,89

6. Uljanik plovidba d.d. ULPL-R-A 28,0 38,7 % 0,66 5,83

7. Viadukt d.d. VDKT-R-A 12,1 27,6 % 0,28 2,06

8. Luka Ploče d.d. LKPC-R-A -3,2 18,4 % 0,32 2,38

9. Petrokemija d.d. PTKM-R-A 15,2 18,1 % 0,44 3,89

10. Hidroelektra niskogradnja d.d. HDEL-R-A 37,2 22,0 % 0,25 2,75

* zaključno sa 14. kolovoza

Foto Vjekoslav Skledar / Cropix

količinom dionica), usporedba aktivnih

izdanja na Zagrebačkoj burzi nudi brojne

zanimljive podatke. Primjerice, definicija

koeficijenta likvidnosti na prvo je

mjesto za tekuću godinu izbacila - Institut

građevinarstva Hrvatske. Možda to i

nije toliko iznenađenje, baš kao ni poveća

skupina brodara i građevinara među

Top 10 najlikvidnijih izdanja, no većinu

će vjerojatno iznenaditi činjenica da je

HT, mada uz zavidnu stabilnost krivulje

koeficijenta likvidnosti, zauzeo tek

18. mjesto, napravivši prilično skroman

iskorak u odnosu na prethodne dvije godine,

kada se našao na 22., odnosno, 23.

mjestu. Kalkulaciju je moguće modificirati

(osim ostalog) i tako da se u nazivnik

jednadžbe postavi tržišna kapitalizacija

free-floata, odnosno dijela dionica koje

slobodno cirkuliraju tržištem (i nisu pod

kontrolom države ili strateških investitora).

U tom bi slučaju HT (baš kao i INA)

vjerojatno napredovao za barem nekoliko

mjesta, jer sa svojih 18,6 milijardi kuna

tržišne kapitalizacije predstavlja posve

neuobičajenog mastodonta za domaće

tržište kapitala.

S druge pak strane, slabija pozicija

najzvučnije “narodne” dionice dokazuje

Usprkos slabašnom prometu na burzi, ova

je godina podigla likvidnost IGH na još višu

razinu

Bez obzira na promet, baš kao niti HT,

među 10 najlikvidnijih nisu ušli niti Adris,

Ericsson Nikola Tesla ili Končar

kako nominalni promet sam po sebi nije

dovoljan za visoku ocjenu likvidnosti,

kada se suoči sa stvarnom veličinom

kompanije (i sposobnošću tržišta da je

“apsorbira”). A osim što žele posjedovati

dionice perspektivnih kompanija koje

ispunjavaju različite preferencije (visoke

stope rasta prihoda i dobiti, visok dividendni

prinos…), kriterij likvidnosti bi

za većinu ulagača svakako trebao biti

na samom vrhu liste želja. U suprotnome,

realizacija “izlazne strategije”

postaje prava noćna mora. Kao što je to

bio slučaj s nekadašnjim “zvijezdama”

Zagrebačke burze, koje su zauzele vrh

ljestvice najlikvidnijih izdanja u 2007.

godini. Na čelno mjesto tada je zasjela

Genera (nekadašnja Veterina), i to s

ocjenom (281) koja bi bila dovoljna i za

lidersku poziciju u 2008. godini, a slijede

je Transadria, Mlinar, Pounje trikotaža

(!?), Slatinska banka, Đuro Đaković

Holding i niz drugih izdanja koja su u

međuvremenu polako utonula u zaborav.

Silan apetit koji su ulagači tada iskazivali

za najrazličitija “otkrića” domaćeg tržišta

kapitala u međuvremenu je poprilično

splasnuo, a veličina je (opet!) postala -

bitna.

rujan 2009 F o r b e S 81

financije

Sve bliže brojci

od 300 tisuća

nezaposlenih

Pad BDP-a u prvom

tromjesečju od 6,7%

na godišnjoj razini

u punoj će se mjeri

odraziti na evidenciju

Hrvatskog zavoda

za zapošljavanje tek

ujesen, a registrirana

nezaposlenost u ovoj bi

godini mogla porasti za

više od 20 posto

/ Mario Gatara

Šest godina

zaredom broj

nezaposlenih

bilježio je pad,

no 2009. bit

će godina

preokreta

Svakom objektivnom promatraču

bilo je sasvim jasno kako famozni

stress-test kojem su svojedobno podvrgnute

američke banke nije ništa

drugo doli primitivna (ali, čini se,

učinkovita) metoda smirivanja domaće

javnosti serviranjem priče o manjim

problemima koji ne ugrožavaju stabilnost

domaćeg financijskog sustava. I

dok napredovanje burzovnih indeksa

na Wall Streetu sugerira znatno manje

bolan izlazak iz duboke recesije, priča

ima i tamniju stranu, koja se najprije

82 F o r b e S rujan 2009

Foto Vjekoslav Skledar / Cropix

može iščitati iz tmurnih brojki s tržišta

rada. O tome smo, signalizirajući sličan

scenarij i za domaću ekonomiju, pisali

još krajem travnja, kada je američka

stopa nezaposlenosti dosegla 8,5 posto,

najvišu razinu još od 1983. godine. Od

tada do danas, rast S&P 500 indeksa od

gotovo 20 posto isprovocirao je brojne

pozitivne komentare preobraćenih optimista

koji su redom iznosili smjele pretpostavke

o zaokretu negativnog trenda,

zaključujući kako je najgore iza nas.

Ili smo barem nadomak tog scenarija,

kako bi to znatno umjerenijim tonom

formulirao Alan Blinder, nekadašnji

dužnosnik Feda, izjavivši nedavno: “Još

uvijek se krećemo nizbrdo, ali se barem

kližemo sporijim tempom.”

Ono što vrijedi za SAD, nije,

nažalost, primjenjivo u hrvatskim prilikama.

I tu počinje priča o bolnom

- zaostajanju. Za početak, stopa nezaposlenosti

i drugi indikatori tržišta rada

nude prikaz stanja s određenim vremenskim

odmakom. Zbog toga će oscilacije

stope nezaposlenosti, kada izlaz

iz recesije ne bude samo izgledan, već

i vrlo opipljiv, još neko vrijeme nositi

negativan predznak. Naime, hrvatsko

je gospodarstvo zagazilo u recesiju

tek u drugom kvartalu ove godine i

sva je prilika da ćemo prve pozitivne

stope gospodarskog rasta uočiti tek u

drugoj polovici iduće godine. Barem

na takav zaključak upućuje konsenzus

prognoza domaćih analitičara o

kojima je bilo riječi u prošlom broju.

Povrh toga valja navesti zaključke autora

analitičkog biltena Hrvatskog zavoda

za zapošljavanje koji u prvom

ovogodišnjem broju, uz određene

rezerve, navode kako se ekonomska aktivnost

u zemlji reflektira na trendove

na tržištu rada sa zaostatkom od dva do

tri kvartala. Drugim riječima, katastrofalne

brojke iz prvog tromjesečja (pad

BDP-a na godišnjoj razini od 6,7 posto)

u punoj će se mjeri odraziti na evidenciju

HZZ-a tek - ujesen. Kao da to nije

dovoljno, nakon punih 14 kvartala uzastopnog

pada nezaposlenosti, blagi rast

Vjerojatnom revizijom (ionako tmurnih)

inicijalnih projekcija granica od 300 tiusuća

nezaposlenih sve je bliže

S nekoliko tisuća svježe nezaposlenih u

sprnju prekinut je uobičajeni obrazac sezonskih

oscilacija na tržištu rada

Posljednji je

puta brojka

od 300 tisuća

nezaposlenih

bila aktualna

još davne

2005. godine

registrirane nezaposlenosti na godišnjoj

razini zabilježen je već u prvom kvartalu

(+1 posto), premda je, nekoliko kvartala

unatrag gospodarski rast bio još uvijek

pozitivan. Shodno tome, a tragom opisanog

zaključka o zaostajanju, negativan

predznak u određenoj mjeri predstavlja

iznenađenje.

Autori biltena predviđaju da bi, uslijed

zamjetnog pada ekonomske aktivnosti,

registrirana nezaposlenost u

ovoj godini mogla porasti za 18 posto.

Primijenimo li te procjene na brojke

s kraja prošle godine, jednostavnom

matematičkom operacijom dolazimo

do otprilike 280 tisuća nezaposlenih

do kraja godine, odnosno do brojke

usporedive sa stanjem iz 2006., kada je

evidentirano gotovo 292 tisuće nezaposlenih.

Ta se brojka već sama po sebi

doima katastrofalnom, a valja još pridodati

činjenicu kako će time biti prekinut

pad registrirane nezaposlenosti koji je

trajao šest godina zaredom.

Prekid dosadašnje prakse vidljiv je

i u promjenama broja nezaposlenih na

mjesečnoj razini. Iz proteklih nekoliko

godina jasno je uočljiv uzorak koji u

najvećoj mjeri počiva na sezonskim

oscilacijama na tržištu rada. Tako bi se

broj nezaposlenih počeo smanjivati već

rujan 2009 F o r b e S 83

financije

Sezonski bum

u zapošljavanju

ovoga je ljeta

bio iznimno

kratkoga daha

Rast stope nezaposlenosti poput onoga u

SAD-u spada u najmanje poželjne scenarije

u veljači, a kretanja bi poprimila suprotan

predznak potkraj ljeta, završetkom

glavne turističke sezone u kolovozu ili,

najčešće, u rujnu. Međutim, u ovoj je

godini prvi pad broja nezaposlenih registriran

tek u travnju, a preokret se dogodio

već u srpnju, iznjedrivši znatno

manje intenzivan sezonski utjecaj na

tržište rada. Doduše, stopa nezaposlenosti

u drugom je kvartalu skliznula

na 14 posto, no zato je samo nekoliko

mjeseci prije, u ožujku, dosegla 15 posto

(s rekordno niskih 12,3 posto iz kolovoza

2008.), odnosno najvišu razinu još od

svibnja 2007. Istodobno, anketna stopa

nezaposlenosti, koja je prema definiciji

Međunarodne organizacije rada (ILO)

zapravo jedini međunarodno usporediva

ocjena krvne slike tržišta rada, u

prvom je kvartalu ove godine dosegla

9,4 posto, izjednačivši se s brojkama

američkog ministarstva rada. Te bi

brojke bilo prilično naivno trpati u

isti kontekst i izravno uspoređivati, no

zato zvuči zanimljivo podatak kako je

američka stopa nezaposlenosti u minule

dvije godine doslovno - udvostručena. I

to vjerojatno nije kraj problema jer, kako

nog, dolazimo do - loše vijesti. Da, da,

loša vijest tek slijedi. Jer kao što su brojke

Državnog zavoda za statistiku iz prvog

kvartala navele anketirane analitičare

na negativne revizije prognoza gospodarskog

rasta, na reviziju će vjerojatno

biti prisiljeni i u HZZ-u. Naime, projekcija

rasta registrirane nezaposlenosti

od 18 posto temeljila se na iznimno benignoj

procjeni kako će u ovoj godini

rast BDP-a iznositi 2,4 posto. A tome

valja suprotstaviti negativnih 4,9 posto,

koliko iznosi u prošlome broju objavljeni

konsenzus kvinteta analitičara.

Stvari su se u međuvremenu drastično

pogoršale, a brojke kojima je baratala

Vlada krajem prošle godine postale su,

kao i puno puta do sada, tek sanak pusti,

želje svjetlosnim godinama udaljene od

sumorne stvarnosti.

Neugodna projekcija rasta nezaposlenosti

od 18 posto temeljila se na procjeni da će

u ovoj godini rast BDP-a iznositi 2,4 posto

predviđa ministar financija Tim Geithner,

usprkos evidentnom poboljšanju,

vrhunac negativnog trenda na tržištu

rada mogao bi se dogoditi tek sredinom

iduće godine. A dotad će stopa nezaposlenosti

po svoj prilici zaći u dvoznamenkaste

okvire.

I naposljetku, nakon svega navede-

I dok je prekid pozitivne serije

kojom se od 2002. naovamo broj nezaposlenih

kontinuirano smanjivao posve

neminovan, negativna revizija već ionako

tmurnih prognoza za ovu godinu

dovodi nas vrlo blizu ključne granice

od 300.000 nezaposlenih. A izlazak iz

recesije još je jako daleko. Da stvar bude

još gora, znatnim gubicima radnih

mjesta na neki se način zatvara začarani

krug, jer iza drastičnog minusa iz prvog

kvartala (u kategoriji BDP-a) u velikoj

mjeri stoji slabija aktivnost potrošača, a

stabilna osobna potrošnja jednostavno

je nespojiva s neizvjesnošću, odnosno

mogućnošću gubitka radnog mjesta.

Foto Željko Hajdinjak / Cropix

84 F o r b e S rujan 2009

Jeste li znali da su dionice Viadukta

u apsurdno kratkom vremenu,

poput kakve državnim jamstvima i

novcem poreznih obveznika uskrsle

američke banke, namaknule troznamenkasti

rast cijene? Za neupućene kojima

je ta činjenica promaknula, radnja je

smještena u prvu polovicu tekuće godine,

što u trenutku kada gotovo da

nema mjesta nikakvom optimizmu (ni u

političkom, a još manje u ekonomskom

kontekstu) uistinu zvuči nevjerojatno.

Pa ipak, sa 186,16 kuna, koliko

iznosi ovogodišnji minimum postavljen

3. ožujka, cijena dionica Viadukta je u

samo tri mjeseca dosegla ovogodišnji

maksimum od 478,99 kuna, što, prevedeno

u jezik relativnih brojki, predstavlja

skok od - 157 posto. I nipošto nije usamljen

primjer. CROBEX je u otprilike

istom razdoblju usponom od donje do

gornje granice ovogodišnjeg fluktuacijskog

raspona namaknuo čak 80 posto

rasta. Zvuči fascinantno, zar ne? Ma

zapravo, preslab je to izraz za situaciju

u kojoj rekordno visoke kamatne stope

ulagačima nude prinos od najviše 10

posto godišnje!? A potonja se strategija

k tome percipira kao vrlo perspektivna

investicija, naglašavajući gorući problem

nelikvidnosti, što ni u kom slučaju

ne može biti dobra vijest za korporativni

sektor.

Mario Gatara

Temelji su

(ipak!) bitni

Kako je moguće da neke domaće dionice unatoč

tmurnoj zbilji i neizvjesnim perspektivama bilježe i

troznamenkasti rast cijene?

Pa kako je onda moguće da domaće

dionice, unatoč tmurnoj hrvatskoj zbilji

i neizvjesnim perspektivama, u pojedinim

slučajevima bilježe i troznamenkasti

rast cijene? Fiksacija zbivanjima na Wall

Streetu, u kombinaciji s činjenicom kako

kvartalni poslovni rezultati što ih objavljuju

predstavnici domaćeg korporativnog

sektora u pravilu nemaju nikakva

utjecaja na izvedbu cijena dionica, vjerojatno

je najveći “krivac” dramatičnog

uzleta. Posebno je pritom zanimljiva

blistava izvedba građevinara, koja može

značiti dvije stvari. Ili se većina ulagača

još uvijek nije suočila s neugodnom zbiljom,

ne uzimajući previše k srcu činjenicu

da bi se restriktivnija fiskalna politika,

bez obzira na naklonost vladajuću garniture

koju uživa građevinski sektor,

najprije mogla manifestirati kresanjem

infrastrukturnih projekata, ili pak

vjeruju da je sam sektor politički toliko

moćan da iz kampanjskog rezanja

državnih rashoda može izaći više-manje

neokrznut. Dosad su samo rijetki investitori

“kažnjavali” građevinare rješavajući

marketmaker

se korespondirajućih izdanja, iako je već

krajem prošle godine bilo jasno kako

domaća ekonomija ne može izdržati

teret toliko “darežljivog” proračuna.

Izuzetak je možda tek Ingra, koja je

u međuvremenu postala predmetom

zapaženog interesa medija, ostavši od

početka lipnja naovamo bez polovice

tržišne kapitalizacije, ali tek nakon što

se cijena dionica od početka ožujka do

početka lipnja - udvostručila. Zanemarimo

li kvalitativne razlike među tvrtkama

(kojih zasigurno ima) i stvari za trenutak

pokušamo generalizirati, mogli bismo

mirne duše zaključiti kako je Ingra otkrila

simptome dubokih problema sektora

u cjelini. I tada se u priču uključuje

Viadukt, koji je, eto, sredinom kolovoza,

najjednostavnije rečeno, iznevjerio svoje

dioničare, nemoćno priznavši kako zbog

problema naplate dospjelih potraživanja

nije u mogućnosti isplatiti dividendu. Cijela

bi epizoda bila znatno manje neugodna

da je Viadukt, suočen sa sumornom

zbiljom, poput brojnih drugih (ne samo

hrvatskih) kompanija, naprosto odlučio

ukinuti dividendu i s nagrađivanjem

dioničara pričekati bolje dane. Ali onda

bi svježe priznanje moglo značiti i da

su stvari izmakle kontroli i da je problem

puno teži no što je Uprava prvotno

procijenila (poziv na Glavnu skupštinu s

Ni rastući unutarnji dug, ni izgledan pad

prihoda nisu naškodili građevinarima

ništa više nego ostalim izdanjima

prijedlogom isplate dividende objavljen

je krajem travnja)?

Benevolentne reakcije ulagača su (do

zaključenja ovog broja) tek “skratile” cijenu

dionice za priželjkivanu dividendu,

previđajući kako je svega desetak dana

ranije sa sličnim priopćenjem izašao i

Chromos Agro, ne specificirajući pritom

razloge kašnjenja s isplatom dividende.

Možda će imena dviju “žrtava” nekoga

iznenaditi, no takvi su se problemi za

tržište u cjelini nedvojbeno mogli iščitati

iz “fundamenata”.

rujan 2009 F o r b e S 85

financije

Rast bez fundamenata

Poslovni

su rezutati

američkih

kompanija

nadmašili

iznimno

tmurne

prognoze,

no problem

je anemična

aktivnost

potrošača

/ Mario

Gatara

Barry Knapp, strateg Barclaysa i naš

„junak“ iz prošloga broja, a ujedno i

posljednji u nizu „obraćenika“ na Wall

Streetu, u zadnji se tren pridružio ostatku

kampa optimista, predviđajući nedavno kako

će S&P 500, najpoznatiji globalni benchmark,

ovu godinu završiti u blagom plusu.

Knapp je priznao kako ga je intenzitet

oporavka u velikoj mjeri zatekao,

fiksirajući pritom ciljanu razinu

indeksa za kraj godine na 930 bodova.

No indeks je u međuvremenu

preskočio i okruglih 1000 bodova,

obilato koristeći upadljivu dominaciju

optimista koji su se “hranili“

naizgled impresivnim poslovnim

rezultatima (kao i početkom drugog

kvartala). Stvari su išle tako dobro

da su se mnogi počeli pitati kada bi

krupni događaji iz recentne povijesti

mogli pasti u zaborav, no odgovor je i

dalje isti - ne tako brzo.

Od kolapsa Lehman Brothersa

gubitak američkih indeksa sveden je

na skromnu dvoznamenkastu brojku, a u odnosu

na vrhunac iz listopada 2007. godine S&P 500 je

u minusu za otprilike trećinu. Istodobno, ThomsonReuters

procjenjuje kako će dobit kompanija

u sastavu S&P 500 indeksa u ovoj biti niža za gotovo

30% u odnosu na 2007. godinu, a dobit bi tek

2011. mogla nadmašiti rezultate koji su prethodili

Pamćenje ipak

ne blijedi tako

brzo. Premalo

je vremena

prošlo da bi

ulagači već

zaboravili

prijašnji 'balon'

i dali se navući

u proces

stvaranja

novoga

povijesnim rekordima. Toliko bi i tržištu trebalo

da dosegne razine prije eskalacije subprime krize,

slaže se većina analitičara, a među njima i Barry

Knapp, koji je za Wall Street Journal sažeo razgovor

sa svojim kolegama. Us-tvrdio je kako nitko od

njih, analizirajući zasebne sektore tržišta, ne vidi

da bi već iduće godine poslovni rezultati

korporativnog sektora mogli doći

na razine iz 2007. godine. “Odgovor

je uvijek bio isti - 2011. godina“,

navodi Knapp, upirući prstom, baš

kao i većina njegovih kolega, u fundamente,

odnosno makroekonomsko

okruženje koje još uvijek ne

bilježi značajnija poboljšanja. Osim

ako poboljšanjem ne smatrate usporavanje

negativnih trendova, koje

daje naslutiti kako je najgore ipak iza

nas.

No to samo znači da ekonomska

aktivnost u SAD-u ne bilježi više tako

intenzivan pad, smanjujući vjerojatnost

reprize scenarija iz tridesetih godina

prošloga stoljeća. Pa ipak, iskusniji

promatrači nisu smetnuli s uma činjenicu

kako su uvertira u objave kvartalnih rezultata bile

iznimno niske projekcije korporativnog sektora,

a u takvim okolnostima, pesimistično intonirane

prognoze nije bilo odveć teško nadmašiti. I koliko

god S&P 500 s forward P/E indikatorom od

13 opravdavao optimizam velikog broja ulagača,

procjena kako će kombinirani rast dobiti kompanija

u sastavu tog indeksa u idućoj godini

iznositi 25% teško da može poslužiti kao temelj

za dostizanje rekordnih razina zabilježenih prije

razbuktavanja krize. I pritom nimalo ne pomaže

anemična aktivnost potrošača suočenih s lošim

vijestima na tržištu rada, koji i dalje režu troškove

i osobnu potrošnju. Najbolja potvrda te teze su

očajne brojke u kategoriji obujma trgovine u

maloprodaji. Potonji je indikator u posljednjih

devet mjeseci kontinuirano bilježio pad između

8% i 11% na godišnjoj razini, a toliki manjak, barem

u kontekstu zbivanja na Wall Streetu, puko

rezanje troškova od strane korporativnog sektora

teško može nadoknaditi.

86 F o r b e S rujan 2009

fondomjer

Iva Biondić

Dugoročna mantra

Naš najstariji fond, KD Victoria, u ovoj je godini

zabilježio najveći pad. Najdugovječniji ulagači ipak su

5 posto u plusu računa li se svih deset godina

Nakon kraha svjetskih burzi,

ono što se prije smatralo

općepoznatim ali za

hrvatske apetite nevažnim -

“ulaganje u dioničke fondove dugoročna

je investicija” - postalo je većini mantra

prije spavanja. Za dobrobit mirnog sna,

o investicijama se nije razmišljalo u

prošloj, a ni u ovoj godini. Iako njemačko

i francusko gospodarstvo bilježe znakove

oporavka, ostatak Europe je daleko,

pokazuju statistike. S druge strane, kao

pokazatelj da početak novog trenda nije

toliko daleko mogu se iščitati podaci

EPFR Globala.

Prema EPFR Globalu, koji prati

više od 10 milijardi dolara investiranih

u fondove diljem svijeta, priljevi u

dioničke fondove su na najvišoj razini u

posljednjih godinu dana. Prema njima,

u fokusu interesa investitora više nisu

toliko ekonomije zemalja u razvoju

(poput BRIC-a), koliko razvijena tržišta.

A koliko je daleko Hrvatska saznat ćemo

vrlo skoro, jer procjene su hrvatskih

analitičara crne i uvelike se oslanjaju na

uspjeh turističke sezone.

Dotad ću napraviti rezime dioničkih

fondova u prvih osam mjeseci ove godine.

Među prvima na listi dobitnika

su fondovi sa skromnom imovinom pa

stoga na njihovu uspješnost treba gledati

s određenom dozom rezerve. Kada je

osnovica za izračun niska, veoma je jednostavno

utjecati na prinos. Dovoljan je

samo jedan značajniji priljev ili odljev da

povuče prinos daleko u plus ili minus.

Od fondova koji upravljaju imovinom

većom od 100 milijuna kuna respektabilan

rast od 30-ak posto u ovoj godini

ostvario je u kunama denominiran

dionički fond PBZ Investa PBZ I-Stock.

Krajem srpnja taj fond je upravljao s

135 milijuna kuna, od kojih se više od

polovice nalazilo u dionicama zemalja u

razvoju koje bilježe snažan oporavak, što

se iščitavalo iz uspješnosti fonda. Krajem

srpnja ruske dionice su činile petinu

portfelja I-Stocka, brazilske 15-ak posto,

a kazahstanske i kineske dionice petinu.

Na listi dobitnika sa značajnijom imovinom,

slijedi eurski ZB trend, s daleko

skromnijim rastom od 13 posto. Krajem

lipnja, 36 posto imovine tog fonda

bilo je uloženo u vrijednosnice SAD-a,

četvrtinu imovine činile su hrvatske vrijednosnice,

petinu dionice zemalja EU…

Slijedi još jedan fond ZB investa, eurski

ZB euroaktiv s 10-ak posto rasta i imovinom

od 125 milijuna kuna. U fokusu

ulaganja ovog fonda su dionice srednjih

i velikih europskih kompanija te kompanija

koje više od dvije trećine prihoda

ostvaruju u Europi. Taj fond je jedan

od rijetkih dioničkih fondova koji je u

razdoblju buma hrvatskog tržišta kapitala

investirao isključivo u inozemne dionice

te je predstavljao izvrstan način za

diversificiranje rizika ulaganja u hrvatsko

tržište. Koji postotak manje uspješna bila

je Ilirika JIE, koja je jedan od rijetkih fondova

s pozitivnim prosječnim godišnjim

prinosom od +10 posto u gotovo pet

godina rada. Taj fond je krajem srpnja

upravljao imovinom od gotovo 90 milijuna

kuna, od kojih su više od polovice

činile hrvatske vrijednosnice, slijedili su

europski izdavatelji s 40 posto, dok su

udjeli u Srbiji i Makedoniji smanjeni na

osam posto.

Imovina jedinog fonda koji replicira

dionički indeks Zagrebačke burze

CROBEX, OTP indeksnog fonda, u svibnju

je podebljana za 80 milijuna kuna

koje su uplatili mirovinci pa je i taj fond,

s dotad skromnom imovinom, došao na

listu fondova s imovinom koja premašuje

100 milijuna kuna. Kako je i indeks koji

replicira taj fond u ovoj godini zabilježio

rast, tako se i fond može pohvaliti skromnim

rastom, nekoliko postotaka ispod

benchmarka.

Najveći dionički fond ZB aktiv, PBZ

Respektabilan rast od 30-ak posto u ovoj je

godini ostvario dionički fond PBZ Investa

PBZ I-Stock, a slijedi ga eurski ZB trend

Iva Biondić je analitičarka fondovskog tržišta

Equity i Erste Adriatic Equity u ovoj

godini nisu zabilježili neki značajniji

pomak pa su na razinama s kraja prošle

godine. Najveći pad vrijednosti u ovoj

je godini zabilježio najstariji fond, KD

Victoria, koja je u 2009. nastavila s klizanjem

te je sredinom kolovoza na vrijednosti

izgubila 25 posto. Unatoč tome,

najdugovječniji ulagači u ovaj fond mogu

se pohvaliti prosječnim godišnjim prinosom

od pet posto unazad deset godina.

rujan 2009 F o r b e S 87

forbeslife

Analitičari predviđaju

dvoznamenkasti realni

pad trgovine na malo

za cijelu ovu godinu.

Usprkos tome najavljena

je izgradnja 10 novih

shopping centara u

Zagrebu, a samo će

ove godine u njihovu

izgradnju biti uloženo

350 milijuna eura. Hrvati

su dobrano zagrizli

u shopertainment –

kupozabavu

/ Tanja Tolić

Hedonizam na

88 F o r b e S rujan 2009

forbeslife

U svojoj knjizi “Call of the Mall”, odnosno

“Zov shopping centra”, psiholog Paco

Underhill koji je kupovinu znanstvenim

pristupom rastavio na atome - odnosno

cente ili lipe, šopingholičarskim rječnikom

rečeno - napisao je sljedeće: “Zbog

čega smo ovdje? Ovdje smo da bismo

kupovali. Ovdje smo jer nam je dosadno.

Ovdje smo zbog emancipacije. Ovdje

smo jer nas je majka na to natjerala. Ovdje

tražimo samopouzdanje. Ovdje smo

da bi kupili svoje prvo poslovno odjelo.

Ovdje smo zbog kina. Ovdje smo jer

pada kiša. Ovdje smo jer nema ničega na

televiziji. Ovdje smo bez razloga... Ovdje

smo jer smo ovdje.”

Kako u prologu svoga rada piše

Martina Jakovčić s Geografskog odsjeka

PMF-a, jedina znanstvenica u Hrvatskoj

koja je doktorirala na shopping centrima,

razlozi koje je Underhill naveo samo

su neki od razloga zašto danas odlazimo

u trgovačke centre. Pravi je razlog vjerojatno

da je kupovina odavno prestala

biti (egzistencijalna) potreba, a trgovački

centar je umjesto toga postao mjesto

“bijega od stvarnosti” koje “prodaje” stil

života i kupovinu kao oblik zabave pa

se i maloprodaja u tom obliku zapravo

više ne zove trgovinom na malo nego,

engleski, entertainment retail ili shopertainment.

Kupozabava.

Americi je dugo trebalo da dođe do

te točke – prvi trgovački centar izgrađen

je u Baltimoreu 1907. Danas ih je toliko

da trend gradnje novih mallova već polako

jenjeva. Europa je taj vid shoppinga

prihvatila punih 60 godina kasnije, a Hrvatska

je svoj prvi trgovački centar dobila

tek 1994. otvaranjem Importanne centra

u Zagrebu. Danas je u cijeloj Hrvatskoj

shopping centara koji ispunjavaju uvjete

definicije 14 i nema naznaka da će prestati

nicati: krajem listopada pored Zaprešića

će biti otvoren West Gate austrijskog

developera Redservea na 250.000 četvornih

metara površine, s 9000 kvadrata za

ugostiteljske sadržaje, više od 200 trgovi-

Foto Goran Mehkek / CROPIX

rubu grada

rujan 2009 F o r b e S 89

West Gate će se prostirati

na 250 tisuća kvadrata

površine, a u njemu će biti

oko 200 dućana

na i vrijedan 270 milijuna eura, koliko je

u njega zasad uloženo. Krajem 2010. pokraj

novoizgrađene zagrebačke Arene niknut

će Arena Centar sa 60.000 kvadrata

za dućane, od čega će šestina otpasti na

hipermarket Ipercoop. Arena Centar, što

ga gradi TriGranit, vrijedit će 1,79 milijardi

kuna, imat će 3500 parkirališnih

mjesta i također oko 200 dućana. Godinu

kasnije u Rugvici bi trebala niknuti i

dugo očekivana Ikea na 140.000 četvornih

metara od kojih će 34.000 biti potrošeno

na prodaju namještaja koji Hrvati

toliko vole. Imat će 7000 parkirališnih

mjesta i još 350 drugih dućana. U idućih

par godina planira se i izgradnja Ikee u

Splitu i Rijeci, Shopping city Zagreb koji

se još nije počeo graditi, Trgovački centar

Varaždin, projekt u Karlovcu… Prema

podacima zagrebačkog ureda King

Sturgea, jedne od najvećih europskih

savjetničkih tvrtki za nekretnine, do sada

je najavljeno 10-ak projekata u Zagrebu i

Splitu, tri u Osijeku, dva u Rijeci i par u

ostalim gradovima.

Prema procjenama Redservea,

tvrtke koja se bavi uslugom razvoja nekretnina,

u Hrvatsku je od početka 2008.

u segment shopping centara investirano

oko 550 milijuna eura, u što naravno

treba uključiti i akviziciju lokacija za

projekte u razvoju. Samo nekoliko aktualnih

projekata nosi oko 350 milijuna

eura u 2009., kaže Denis Čupić, direktor

Redservea Hrvatska. Da se u trgovačke

u brojkama

350

milijuna eura bit će

investirano u trgovačke

centre do kraja 2009. godine

550

milijuna eura uloženo

je u projekte shopping

centara u 2008. godini

270

milijuna eura uloženo

je dosad u izgradnju West

Gatea koji će se otvoriti u listopadu

pokraj Zaprešića

244

milijuna eura uloženo

je u prvu fazu izgradnje

kompleksa Arena Centar koji će biti

otvoren 2010. godine

4-5

milijuna eura poreza na

dodanu vrijednost godišnje

će Arena Centar, nakon otvorenja,

uplaćivati u državni proračun

154

tisuće kvadrata maloprodajnog

prostora bit će

izgrađeno do kraja ove godine

nekretnine u Hrvatskoj mnogo investira,

potvrđuje i Tea Dujmović iz King

Sturgea koja kaže kako je u 2008. i samo

zagrebačkom tržištu pridodano 49.500

kvadrata maloprodajnih prostora, dok

bi ove godine trebalo biti izgrađeno još

154.000 kvadrata.

Iako se ne čini tako, tržište je zapravo

još maleno i – neizgrađeno. Po procjeni

koju je radio Redserve, u Zagrebu je na

1000 stanovnika oko stotinu kvadrata trgovačkog

prodajnog prostora, dok na razini

Hrvatske ta brojka iznosi 60 četvornih

metara. “Razvojem West Gatea te još

nekih drugih trgovačkih centara, doći

ćemo na prosjek od 250 do 300 četvornih

metara na 1000 stanovnika, što se smatra

europskim prosjekom”, objašnjava Čupić

koji je i dopredsjednik Hrvatske udruge

developera pri HUP-u.

King Sturge je ponešto optimističniji

u procjenama, pa Tea Dujmović kaže

kako je u cijeloj Hrvatskoj već sada oko

110 kvadrata maloprodajnog prostora

na 1000 stanovnika, što nas svrstava iza

većine zemalja jugoistočne Europe.

Kriza koja je pogodila svijet, složni

su svi s kojima smo razgovarali, usporit

će taj rast. Istraživanje koje je u travnju

90 F o r b e S rujan 2009

objavila konzultantska kuća RegioPlan

Consulting, a koje je provela u 17 zemalja

CEE/SEE regije, pokazalo je da je zbog

financijske krize otkazano oko 10 posto

novih projekata izgradnje trgovačkih

centara, a veliki dio je i odgođen. King

Sturgeova analiza za 2009. pobija tezu o

Hrvatskoj kao niskorizičnom tržištu za

nekretnine.

“Tržište u Hrvatskoj nikad nije bilo

niskorizično. Zapravo je uvijek bilo rizičnije

od tržišta u srednjoeuropskim

državama poput Češke, Poljske i sličnih”,

objašnjava King Sturgeova savjetnica.

Trgovački centri i dalje, dodaje, predstavljaju

najisplativije nekretnine, no investitorima

je danas jako teško doći do

potrebnog financiranja.

“Jedan od razloga su veoma strogi

uvjeti banaka koje traže od investitora

velik udio vlastitog kapitala te visok postotak

zakupljenih prostora prije početka

izgradnje. Kamatne stope banaka značajno

su se povisile zbog povećanja gospodarskog

i političkog rizika u državi. Stopa

prinosa za trgovačke centre bila je niska,

što je bio pokazatelj visoke vrijednosti

nekretnina ove vrste, a sada se povisila

na razinu stope prinosa uredskih prostora.

Pad stope prinosa dogodio se zbog

pada potražnje i cjelokupne aktivnosti na

tržištu nekretnina. Kako je na rast tržišta

nekretnina u Hrvatskoj znatno utjecao

dotok stranog kapitala, značajan pad potražnje

dogodio se nakon što su strani investitori

potražili ulagačke prilike u matičnim

zemljama”, kaže Tea Dujmović.

Ukupan iznos investicija u Hrvatskoj

stoga polagano pada i u King Sturgeu

očekuju da će se isti trend nastaviti do

kraja 2010. “Mišljenja smo da će većina

planiranih trgovačkih centara teško dolaziti

do financiranja jer će ih banke smatrati

nesigurnim projektima u trenutnoj

situaciji. Većina najavljenih projekata

nema valjane dozvole, osigurano zemljište

ili financiranje, pa niti neće biti izgrađeni

ili će početak gradnje biti odgođen”,

naglašava Dujmović.

Na zatvorena vrata banaka naišao

je i jedan od najambicioznijih projekata

u Hrvatskoj – onaj izgradnje Arena Centra,

čije je otvorenje planirano krajem

2010. “Prošle smo godine imali zatvorenu

financijsku konstrukciju s jednom

međunarodnom bankom. Čekali smo

izdavanje građevinske dozvole kako bi

s bankom potpisali ugovor i krenuli u

gradnju. U trenutku kada smo dobili

građevinsku dozvolu, u ovo vrijeme lani,

s krizom ta konstrukcija, za tu banku,

više nije bila provediva. Međutim, uspjeli

smo uvjeriti šest banaka da nas slijede s

kreditom u iznosu od 150 milijuna eura

za gradnju. Krajem srpnja potpisali smo

ugovor s konzorcijem od šest međunarodnih

banaka: Intesa Sanpaolo, Erste

Group Bank AG, Hypo Investment Bank

AG, Cassa di Risparmio della Repubblica

forbeslife

zasićenosti koja se dogodila na tržištu.

Čak i svaka od šest banaka, s kojima su

na kraju potpisali ugovor o kreditu, ima

najmanje 30-40 ponuda, od kojih mora

izabrati jednu. “Ovaj ugovor predstavlja

prvo veliko izravno strano ulaganje u

graditeljski projekt u srednjoistočnoj Europi

nakon početka svjetske financijske

krize prošle godine”, naglašava Kojaković

i dodaje kako planiraju u sljedećih 12

mjeseci oboriti rekord i izgraditi 275.000

kvadrata prve faze kompleksa u koji je

Denis Čupić,

direktor tvrtke

Redserve

Hrvatska

koja gradi

West Gate i

dopredsjednik

Udruge

developera

pri HUP-u

Zbog financijske krize otkazano je oko

10 posto novih projekata izgradnje

trgovačkih centara, a dio je i odgođen

Foto Arhiva Forbesa

di San Marino S.p.A., MKB Bank Zrt. i

CIB Bank Zrt”, kaže nam Vlaho Kojaković,

direktor tvrtke TriGranit Hrvatska.

Svaka od šest banaka je napravila svoj

due diligence, dakle dubinsko snimanje,

koje su izradili nezavisni revizori. Svaka

banka je provjeravala i onu drugu banku.

Dodaje kako su financijsku konstrukciju

za projekt na kraju zatvorili

pod mnogo povoljnijim uvjetima nego

što su to bili uvjeti domaćih banaka. Od

strane hrvatskih banaka, ističe, danas

je vrlo teško, ako ne i nemoguće dobiti

kredit, pogotovo za nekretnine, zbog

uloženo 244 milijuna eura.

Kredit za Arenu Centar je dugoročan,

a prema planu centar bi odmah

trebao početi donositi profit. Operativni

profit je planiran u iznosu od 18 do

20 milijuna eura godišnje i sastoji se od

prihoda zakupa i ostalih prihoda centra

umanjenih za operativne troškove i troškove

financiranja projekta. Otprilike 95%

prihoda odnosi se na zakup, a ostatak na

ostale prihode centra poput marketinga

i sličnih usluga. Iako je u ovom trenutku

TriGranit stopostotni investitor Arena

Centra, potencijalni partner je i više nego

dobrodošao.

rujan 2009 F o r b e S 91

forbeslife

U Arena Centru, koji je već iznajmio

70 posto od ukupno 60.000 kvadrata maloprodajnog

prostora, Hrvati će moći kupovati

u dućanima SPAR-a, Profila, LPP

Fashiona, Deichmanna, parfumerije Douglas,

Sportina Groupe, Magma Groupe

i Inditex Groupe koja će ponuditi Zaru,

Zaru Home i Massima Duttija. Prostor je

zakupio i Marinopoulos, grčka grupacija

koja u ponudi sadrži Marks&Spencer, ali

i Starbucks i GAP. Arena Centar je sklopio

partnerstvo i sa specifičnim brandovima

kao što su Illy, gdje vlasnik direktno

ulazi u centar s Illy esspresamente, kao i

Segafredo sa svojim brandom. Prosječna

cijena najma je između 20 i 25 eura po

kvadratu.

Dobra vijest za hrvatske zakupce koji

su početkom srpnja, iznervirani politikom

poslovanja postojećih shopping

centara, osnovali Udrugu zakupaca u

shopping centrima. U njoj je, zasad, pet

najvećih tvrtki, a pristupnicu je u međuvremenu

zatražilo još njih 20. Udruga bi

tako dobila snagu od prosječno 30 posto

zakupa prodajnih prostora u trgovačkim

centrima i mogućnost pregovaranja s novim

trgovačkim centrima koji se grade.

Naime, zakupi u trgovačkim centrima u

Zagrebu su prilično proizvoljni. Prema

jednima, ovisno o položaju lokala, kreću

se od 30 do 100 eura za četvorni metar

mjesečno plus PDV. U King Sturgeu

kažu da cijene u trgovačkim centrima za

prostor od 100 kvadrata iznose između

40 i 45 eura po kvadratu, no prognoziraju

da će radi krize i izgradnje novih

centara najamnine pasti u prosjeku od 5

do 15%.

Arena Centar dobio je kredit od konzorcija

šest banaka, ali ne domaćih. One su

zatvorile vrata novim shopping projektima

Vlaho Kojaković,

direktor tvrtke

TriGranit Hrvatska

koja će 2010.

godine otvoriti

Arena Centar

Osim zakupnine, koja mu je glavni

izvor prihoda, shopping centar od zakupaca

uzima i postotak zakupnine po

ostvarenom prometu. Željko Jeger, potpredsjednik

Udruge zakupaca i vlasnik

tvrtke Jeger koja prodaje obuću i odjeću

marke Diesel, Kickers, Camper, Desigual,

G-Star i mnoge druge, kaže da taj

postotak iznosi od 6 do 8 posto. To, po

njemu, nije jedini problem: navodi primjer

Avenue Malla koji im je nedavno

podigao režijske troškove za 33 posto, u

čemu ga je odmah slijedio i City Center

One. Pritom, kaže, nitko ne vodi računa

o tome kako se svjetska kriza i rastrošnost

države prelila u sektor maloprodaje.

Jeger tvrdi kako svi prodavači obuće

i tekstila u Hrvatskoj bilježe pad prodaje

i zarade u prvom kvartalu ove godine

naspram istom razdoblju lani. Jeger je u

prva tri mjeseca lani imao prihod od 8,2

milijuna kuna, dok je u prvom kvartalu

ove godine prihod tvrtke iznosio 6,4

milijuna kuna. Izuzetak je, po njemu,

jedino u maloprodaji kozmetike i hrane

iako, primjerice, Iris parfumerije također

bilježe pad – lani su u prva tri mjeseca

uprihodile 94 milijuna kuna, dok je ove

godine, u prvom kvartalu, prihod iznosio

86 milijuna kuna.

“Ulazak kupaca u shopping centre

jako je pao i zakupci u shopping centrima

bilježe pad prihoda u prosjeku od 20

posto, a ima mnogo tvrtki koje su pale i

za 30 do 40 posto”, kaže Jeger. “Negativan

trend za maloprodaju počeo je još u lanjskom

prosincu, a osobno očekujem da će

se najjači udar dogoditi u jesen. Ja sam

zbog toga smanjio uvoz za 35 posto u

siječnju, i da to nisam napravio, bio bih

u velikim problemima”, kaže Jeger. I to je

jedan od razloga zašto Udruga zakupaca

traži sniženje najma za 40 posto, manje

naknade za zajedničke režijske troškove,

lakše uvjete raskida 10-godišnjih ugovora

i kraći period za koji moraju izdavati

bankovna jamstva, sa 6 na 3 mjeseca, kojima

jamče da mogu podmiriti troškove

najma.

U King Sturgeu kažu da dobivaju informacije

od raznih zakupaca - nekima

od njih prihodi su pali, dok su kod drugih

ostali isti. Kod diskontnih trgovaca

zabilježeno je čak i povećanje.

“Možemo očekivati pad prihoda

zakupaca zbog povećanog poreznog

opterećenja, koji će ujedno i smanjiti

raspoložive budžete građana. Razna su

predviđanja kada bi se maloprodaja i

tržište trgovačkih centara moglo oporaviti,

no mišljenja smo da će najteže biti

tekuća i sljedeća godina, a krajem 2010.

mogli bismo očekivati poboljšanje. Unatoč

tome što službeni podaci o gospodarskom

kretanju u drugom kvartalu za Hrvatsku

nisu još objavljeni, ne vjerujemo

da će se hrvatska ekonomija promijeniti

preko noći. Mislimo da će ova jesen biti

gora od protekle, dok bi sljedeća mogla

donijeti pozitivne promjene”, procjenjuje

92 F o r b e S rujan 2009

Tea Dujmović iz konzultantske

tvrtke King

Sturge najavljuje tešku

jesen za trgovačke

centre i maloprodaju, no

kaže da oporavak

vjerojatno možemo

očekivati krajem 2010.

Foto Goran Mehkek / CROPIX, arhiva Forbesa

Tea Dujmović.

S njom se slaže i Vlaho Kojaković.

Kaže da će teška jesen raščistiti situaciju i

ostaviti najbolje u igri, iako je on uvjeren

da će da novi i veći trgovački centri pokrenuti

razvoj mikro i makroekonomije.

“Primjerice, Arena Centar će svake godine

u državnu blagajnu davati od 4 do 5

milijuna eura PDV-a. Uz to, platili smo

i velike iznose za komunalnu naknadu –

82 milijuna kuna, vodne doprinose – 61

milijun kuna, i 8 milijuna kuna poreza

na promet nekretninama. Nova radna

mjesta se otvaraju. Na našem će gradilištu

raditi oko 2500 radnika, a kad bude

otvorena, u Areni Centar će raditi 2000-

3000 građana”, naglašava.

I, nadaju se, još će mnogo i mnogo

građana dolaziti kupovati. Nedavno

istraživanje GfK-a na 1000 ispitanika pokazalo

je da četvrtina urbane populacije

u posljednjih godinu dana nije bila niti u

jednom trgovačkom centru, ali ih je bilo

75 posto. Također, oko 30% građana urbane

populacije, kad bi došlo u shopping

centar, nije ništa kupovalo. Ali je kupovalo

preostalih 70 posto od onih koji su

došli. Statistički podaci dostupni u kolovozu

pokazali su da je tijekom lipnja

nastavljen trend snažnog pada prometa

u trgovini na malo, koji je započeo u listopadu

2008.

Prema podacima Državnog zavoda

za statistiku, uspoređujući s prošlogodišnjim

lipnjem, promet u trgovini na malo

zabilježio pad od 14,5% u nominalnim

iznosima. Promatrajući realno, pad iznosi

15,2%. U narednom razdoblju RBA

analitičari očekuju nastavak realnog pada

prometa u trgovini na malo na godišnjoj

razini. Posljednje povećanje stope PDVa

i uvođenje “kriznog poreza” vjerojatno

će se nepovoljno odraziti na domaću potrošnju,

zbog čega u RBA očekuju da bi

mogli zabilježiti dvoznamenkasti realni

pad trgovine na malo za cijelu 2009. Pad

bi mogao biti najizraženiji kod dobara

poput automobila, bijele tehnike, namještaja

i odjeće. Automobili se ne prodaju

u shopping centrima, ali sve drugo nabrojano

da. U zakupu shopping centara

i dalje prednjače prehrambene trgovine

– one su tzv. sidraši koji generiraju dnevni

promet. U svakom centru takve trgovine

participiraju sa 10 do 15%. Daljnjih

35 do 45% čini odjeća, na obuću otpada

oko 10%, elektroniku 7 do 12%, segment

sporta i kućne potrepštine oko 5%.

Jesen će očito, prema svim prognozama,

biti teška. No to će za nove shopping

Povećanje PDV-a i uvođenje kriznog poreza

negativno će se odraziti na domaću

potrošnju i izazvati pad prodaje na malo

centre koji će uspjeti otvoriti svoja vrata

možda ipak biti dobra vijest. Hrvati su,

prema svim pokazateljima, na dobrom

putu da usvoje sve snažniji trend američke

konzumerističke kulture – pretvaraju

se u hedonističke kupce, što znači da

kupuju zbog osjećaja avanture, da bi nagradili

sebe ili dragu osobu ili naprosto

utopili tugu. Čak i kad nemaju novca.

rujan 2009 F o r b e S 93

forbeslife

Najpoznatiji

kraljevski slikar

prošloga stoljeća,

čiji portreti stoje

između 20.000 i

100.000 funti, autor

portreta barunice

Thatcher što ga je

britanski premijer

Gordon Brown

naručio za Downing

Street 10, govori i o

budućem portretu

Stjepana Mesića

u povodu njegova

10-godišnjeg

predsjedničkog

mandata / Sanja

Romić

Richard Stone:

Kako sam portretirao

Margaret Thatcher

94 F o r b e S rujan 2009

forbeslife

Sin poštara koji je, ne računamo li princezu Dianu,

portretirao sve članove današnje britanske

kraljevske obitelji, nikada nije završio Kraljevski

akademiju, pa čak ni lokalnu umjetničku školu,

a jedno od mnogih poniženja kojima je bio

izložen u životu jest mentorova tvrdnja da nije

talentiran. U Richarda Stonea nisu mnogo vjerovali

ni roditelji. Najpoznatiji kraljevski slikar

prošloga stoljeća čovjek je neobično odmjerenih

manira i gotovo savršene dikcije, pa kada ne

biste znali o kome je riječ, mogli biste se kladiti

da pred vama stoji voditelj BBC-jevih vijesti ili

možda odvjetnik iz londonskog Cityja.

“Mislim da je točno da vas bolje prihvate na

dvoru ako imate savršene manire i mogu vam

reći da ne prođe ni jedan dan da na tome ne zahvalim

svojoj majci”, kaže Stone kojemu su 1972.,

kad je nazvao Buckinghamsku palaču tražeći

u njoj posao, s druge strane odbrusili kako ne

može očekivati da kraljica bude model svakom

Tomu ili Dicku koji nazove. “Trebalo mi je pet

minuta da prebolim riječi obožavanog mentora

sir Kellyja kako u mojima slikama nedostaje

prisutnosti, no ne znam kako bih reagirao sada,

a nazvati Palaču stvarno bi mi bilo neugodno”,

zaključio je tijekom našeg razgovora Stone, koji

je nedavno dovršio 100 tisuća funti vrijedan

portret bivše premijerke Margaret Thatcher za

Downing Street.

Foto Roland Kemp

Sa Željeznom Lady, s kojom ponekad

posjećuje gorile u londonskom ZOO-u, prijateljuje,

kaže nam, od 2001. Činjenica da ju je

portretirao za Downing Street povijesni je korak,

jer odande nitko nikada nije naručio portret od

nekog umjetnika. Na glavnom stubištu izložene

su crno-bijele fotografije svih britanskih premijera,

a u predfotografska vremena bili su to

crteži ili litografije. Stone je lady Thatcher prikazao

u njezinom zenitu, onako kako je se nacija

sjeća neposredno nakon invazije na Falklandske

otoke iz sredine 80-ih. Na slici je odjevena u prepoznatljiv

plavi kostim, s omiljenom torbicom

ovješenom o desnu ruku.

“Moj je zadatak uhvatiti ne samo sličnost

nego i duh, upornost, odlučnost, pa je logično

rujan 2009 F o r b e S 95

forbeslife

Kada je u Londonu,

kraljevski portretist

Stone ne izlazi iz

odijela koje smatra

logičnom uniformom

za rad u kraljevskoj

metropoli

da sam poput luđaka mahao naokolo kistom,

grebao olovkom po komadu papira

pokušavajući uhvatiti nešto što javnost

od mene očekuje, iako će portret visjeti u

Downing Streetu gdje će ga vidjeti samo

uzak krug ljudi”, kaže o jednom od svojih

najvažnijih projekata u karijeri Richard

Stone, čiji portreti postižu cijenu između

20.000 funti, koliko stoji prikaz glave i ramena,

i 100.000 funti za cjelovitu figuru.

“Za portret Margaret Thatcher nije

potrošen ni jedan peni poreznih obveznika

ove zemlje”, napominje Stone,

kojega je u ovom velikom i neobičnom

pothvatu - s obzirom na to da je naručitelj

portreta legendarne konzervativne premijerke

laburistički premijer - sponzorirao

misteriozni “mecena” nepoznat i

samom slikaru. “Isto razmišljanje vodi

me i u namjeri da naslikam portret

Stjepana Mesića, kojim bi se, smatram,

na simboličan način zaokružio period od

jednog desetljeća, koliko je predsjedao.

Kod takvih važnih portreta imam običaj

napraviti reprodukcije muzejske kvalitete,

a novac prikupljen putem aukcije, koja

može i ne mora biti povezana s Predsjednikom,

uvijek dajem u dobrotvorne

svrhe”, kaže Stone.

Stone je portret radio po sjećanju i

uz pomoć tisuća fotografija pohranjenih

u Biblioteci Thatcher u Cambridgeu.

“Ovim sam portretom morao uloviti onu

‘mladu nju’, a to jako izmiče. Stoga sam se

namjerno zaključao s tisućama fotografija.

Postoje stvari koje je lako identificirati:

bila je vrlo svjesna svoje vanjštine, imala

je divnu, začešljanu kosu, jako se trudila

oko nakita (naušnica, broša, čuvene niske

bisera) i ja sam smatrao da je to važno.

Želio sam da portret sumira sve što je dobro

u njezinoj elegantnoj pojavi, unutarnju

snagu, nepokolebljivost, sve ono što je

iskrena, surova lady Thatcher. Naslikao

sam je u kostimu čuvene plave boje, no to

nije ona jarka, ultramarin, kobaltno plava,

jer bi ona bila preteška za Downing Street.

Bilo bi mi teško definirati točnu boju

njezinih očiju. Ona ima vrlo jasan pogled

koji često reflektira boju njezine odjeće

i okoline. To su oči velike inteligencije i

siguran sam da su članovi njezina kabineta

bili zastrašeni tim pogledom. Dok je

pratila kako portret napreduje, rekla je:

Učinili ste da izgledam vrlo lijepo.”

O smještaju portreta u Downing

Streetu prošle su se godine vodile mnoge

rasprave. Konačni izbor pao je na sobu s

pogledom na Horse Guards Parade, inače

bivši ured Željezne Lady, a danas prostoriju

koju Gordon Brown koristi za velike tvintervjue,

susrete i ugošćivanja uglednika.

Pitam Richarda Stonea je li mu barunica

možda otkrila koja joj je bila najgora odluka

u životu: ona o Falklandima, Libiji,

ili možda činjenica da je bespogovorno

stala u obranu svog sina? “Bilo je fascinantno

slušati koliki su joj teret bili Falklandski

otoci. Proveli smo od 2001. naovamo

mnoge ugodne trenutke i ona ima

tako meku stranu. Entuzijastično smo

razgovarali o hrani… Barunica se voljela

prepuštati uspomenama kad je riječ o piti

od kuhanog mesa i bubrežnjaka i Welsh

rarebitu (tostu sa sirom otopljenim u

pivu)”, kaže Stone.

Je li pokušao izmamiti osmijeh ženi

koja u sebi objedinila čeličnu volju, snagu

i ženstvenost, no koju se tako rijetko moglo

vidjeti nasmijanu?

“I to se mora vidjeti na portretu a da ne

umanjite veliku snagu koju je imala. Ja ne

pričam viceve, ali ima nekoliko stvari koje

dijelim s njom i znam da su joj smiješne.

Trenutačno portretiram gorilu Koko i nju

zabavljaju moja iskustva tijekom portretiranja

te životinje. Dirnulo me kad me pozvala

na privatni obilazak prostora u kojem

boravi gorila u londonskom zoološkom

vrtu. To je jedna njezina strana za koju se

ne bi moglo zaključiti da postoji kad čitate

povijesne knjige”, kaže Stone.

Modelom mu je trebala biti i lady

Diana, no princeza to nije doživjela. Portretirao

je, međutim, princa od Walesa u

96 F o r b e S rujan 2009

palači Highgrove. “Baš radim na portretu

princa u prirodnoj veličini, i to u Crown’s

Houseu, njegovu domu u Londonu koji

je naslijedio od Kraljice Majke. Slučaj je

htio da se naš prvi susret poklopi s 35.

godišnjicom mojeg prvog susreta u toj istoj

sobi s Kraljicom Majkom. Razgovarali

smo o umjetnosti, jer i on slika.”

Čime je uopće osvojio članove

kraljevske obitelji i kako je došao do broja

kraljevske palače, pitamo najpoznatijeg

kraljevskog slikara prošlog stoljeća?

“Buckinghamska palača je u telefonskom

imeniku. Nazvao sam ih i pitao za posao.

Mislim da je razlog to što posjedujem vrlo

veliku dozu mladalačke sigurnosti, drskosti.

Gospodin koji je imao tu nesreću da

mi odgovori na telefon bio je kraljičin nadzornik

lord Adam. Rekao sam da želim

portretirati Kraljicu Majku i on mi je vrlo

uljudno odgovorio kako ne može savjetovati

Kraljici da pozira svakom Tomu

ili Dicku koji nazove. Rekao sam mu da

sam možda novi Rembrandt. Mislio sam

da je poklopio slušalicu, ali to je bila samo

stanka. Rekao mi je da će pogledati moje

radove i neka dođem u Clarence House.

Sljedeći tjedan je naručio portret svoje supruge.

On mi je omogućio prvi kraljevski

portret, u dobi od 22 godine.”

“Moje je roditelje zbunjivala moja

sposobnost slikanja. Srećom, imao sam

susjeda koji je dobro slikao i on me

podučavao. Divio sam se sir Georgeu

Kellyju i molio ga za savjet, a on mi je rekao

da donesem što više radova u njegov

atelje u Londonu i da će učiniti sve da me

odgovori od tog opasnog puta. Kada mi

je rekao da imam mnogo entuzijazma, ali

ne i odviše talenta, osjećao sam se slomljeno.

Ali samo pet minuta. Njemu je tada

bilo 80-ak godina, a meni 14. Moji su

roditelji jako željeli da steknem diplomu,

no nijedna umjetnička škola u koju sam

imam problem s celebrityjima. S druge

strane, fasciniran sam važnim ljudima.

Dugogodišnja mi je ambicija bila naslikati

Mandelu i kada su me nazvali iz

njegova ureda da dođem u Johannesburg,

pohitao sam na avion. No, nisam bio dobro

pripremljen za njegovu veličinu. On

nije tip čovjeka koji će o sebi razgovarati

da bi vam dao do znanja kolika je njegova

važnost, ali je toliko karizmatičan da nadilazi

celebrity”, kaže Stone o nastanku

portreta Nelsona Mandele koji je 25. lipnja

2008. na aukciji u Christie’su otišao u

ruke nekih holivudskih zvijezda.

Što odaje Mandelino lice uživo i je li

zadovoljan rezultatom? “U njegove crte

lica ucrtana su životna iskustva. To je lice

za mene bilo dar. S mnogim portretima

osjećate da ste mogli učiniti nešto više.

Nekada imate i pritisak roka. Kada provedete

mnogo vremena s modelom, saznate

više o njegovoj pravoj osobi. Ne kažem

da je Mandela mogao biti bolji, ali uvidio

sam neke dijelove njegove ličnosti koji su

mi tada promakli. “

Unatoč nekim kritikama, Stone gotovo

uvijek slika u odijelu. “Ne radim to

stalno, no ako radim u Londonu, onda

je to uniforma koju ondje prepoznaju

‘Postoji razlika između celebrityja i vrlo važnih ljudi. Ja imam

problem s celebrityjima, a fasciniran sam vrlo važnim ljudima.’

se pokušao upisati nije me htjela primiti.

Čak me ni lokalna umjetnička škola nije

htjela za studenta, iako sam osvajao nacionalne

nagrade. Sir Gerald je na našem

posljednjem sastanku rekao da moram

krenuti od vrata do vrata. Nazvao je moje

roditelje i rekao im da ima povjerenja u

mene i da misli kako ću uspjeti”, pripovijeda

Stone.

Mnogo kasnije portretirao je Desmonda

Tutua, čak pet puta barunicu

Thatcher, zatim sve članove kraljevske

obitelji, Nelsona Mandelu, sir Evelyna

Rothschilda, Joan Sutherland i mnoge

druge slavne osobe. “Postoji distinkcija

između celebrityja i vrlo važnih ljudi. Ja

kao profesionalnu. Desmond Tutu mi je

rekao da sam pretjerano sređen. Zadnjeg

dana me pozvao da idem s njim u katedralu.

To je bio velik privilegij. Odjenuo

sam kaki hlače, košulju i blejzer. Stigao

sam prije vremena i sjeo u klupu. Odjednom

me netko taknuo po ramenu i rekao:

‘Overdressed again.’ Pogledao sam preko

ramena i vidio Tutua u trenirci. ” Kada je

jednom je vrata svojega doma otvorio za

časopis Hello, nije zbog toga bio pretjerano

sretan: “Ne volim to. Na taj korak

me naveo jedan član kraljevske obitelji.

Iako sam sretan što javnost prepoznaje

moj rad, ne čeznem za publicitetom. Napokon,

ja samo slikam.”

rujan 2009 F o r b e S 97

KNOW-HOW ZA ŽIVOT

Pravilno ramišljati je mudro, pravilno planirati mudrije, a pravilno obaviti posao je najmudrije

i najbolje od svega.

Malcolm Forbes

Nisam stručnjak u turizmu, ali u modernoj

političkoj tradiciji u svim zemljama

Europe, u kojoj ministri pokrivaju

političke resore, ministri obrane ne trebaju

biti vojni stručnjaci. Dapače, moglo bi se

reći da treba biti drugačije. Ne znam zašto

se smatra da političari trebaju biti izuzetno

stručni u području u kojemu rade, u

smislu da budu prihvaćeni od struke. Ne

znam funkcioniraju li tako ministarstva u

Europi, to mi je nepoznato.

—DAMIR BAJS

Turizam, kretanje ljudi smatrano

konzumacijom, u osnovi je ništa više do

komocija odlaženja da se vidi što je sve

postalo banalno.

—GUY DEBORD

Za dobrim hotelima slijedit će dobar

turizam, a što je od toga bolje?

Uračunajte procjene, podrobno istražite

međunarodno tržište, uspostavite

južnoafrički ukus, stil, apetit i užitak,

ponudite posjetitelju dobar provod po

najboljoj kvaliteti koju si može priuštiti, i

to je to.

—SOL KERZNER

Turizam je grijeh, a putovanje na vlastitim

nogama vrlina.

—WERNER STIPETIĆ HERZOG

Srednjovjekovni su ljudi bili turisti zbog

svoje reigije, a sada turistima postaju jer

je danas turizam njihova religija.

—ROBERT RUNCIE

Svemirski turizam postat će jednog dana

gotovo tako uobičajen kao što su danas

letovi prema egzotičnim odredištima na

našem vlastitom planetu.

—ARTHUR CHARLES CLARKE

Dosad se samo u znanstvenofantastičnim

romanima moglo čitati o mogućnosti

običnih ljudi da odu u Svemir, ali temelji

svemirskog turizma već su postavljeni.

—NURSULTAN NAZARBAJEV

Upoznaj jezike, zemlje, ljude. Neka tvoje

pamćenje bude tvoja putna torba.

—ALEKSANDAR SOLŽENJICIN

Turisti ne znaju gdje su bili, putnici kamo

idu. Turizam je glamurozan samo retrospektivno.

—PAUL THEROUX

Iako proputujemo svijet da bismo našli

ljepotu, nećemo je pronaći ako je ne

nosimo sa sobom.

—HENRY DAVID THOREAU

Putovanja su pogubna za predrasude,

zadrtosti i uskost uma.

—MARK TWAIN

Putovanja vas čine skromnima. Uvidite

kako sićušan ste dio svijeta.

—SCOTT CAMERON

Mudar putnik nikad ne prezire vlastitu

zemlju.

—CARLO GOLDONI

Putnik vidi što vidi, turist što je došao

vidjeti. Smisao putovanja nije stati na

strano tlo, nego konačno moći koračati i

vlastitom zemljom kao stranom.

—GILBERT KEITH CHESTERTON

Da biste se osjećali kao kod kuće, ostanite

kod kuće. Strana zemlja nije skrojena

tako da vam bude udobno.

Skrojena je tako da njezinim ljudima

bude ugodno.

—CLIFTON FADIMAN

Ode li magarac na putovanja, vratit će se

kao konj.

—THOMAS FULLER

Otkrivanja i istraživanja novih krajeva

pripadaju renesansi, putovanja

buržoaskom dobu, turizam vremenu proletarijata...

Istraživači su težili neotkrivenome,

putnici onome što je već otkriveno ali

će im dati uvid u povijest, turisti onome

što je za njih otkriveno poduzetništvom i

pripremljeno umjetnošću masovne promocije...

Istraživač je išao ususret riziku

nepoznatog i bezobličnog, a turist ususret

sigurnosti čistog klišea. Putnik je između

tih dviju krajnosti.

—PAUL FUSSELL

Postoji li neko lijepo mjesto, a neće doći

vama, otiđite vi tamo.

—TONY WHEELER

Putovanje dopunjuje maštu stvarnošću,

umjesto da zamišljate kako bi što moglo

biti, vidite kako jest.

—SAMUEL JOHNSON

Foto arhiva Forbesa

98 F o r b e S rujan 2009

10_Forbes.pdf

Delete template?

Save as template ?