Sadržaj

SAFF broj 311 

Sadržaj 

Hutbe iz tri sveta mesdžida 

El-Mesdžidu-l-haram (Časni hram u Mekki) 

U sjeni smutnji i nereda grcaju (guše se) pravda i istina 

8 

Polumjesec 

Djelovanje šiija u BiH 

Primjer šiitskog širenja mržnje prema hanefijskom i drugim 

sunijskim mezhebima 

10 

Pogledi 

Formirano vijeće ministara BiH 

Prstaška politika 

28 

Islamske teme 

Priče i događaji iz islamske povijesti 

Kako je maleni Jusuf postao veliki vojskovođa Salahudin Ejjubi 

36 

Kutak za islamsku omladinu 

Poziv u raj 

Priča Sarajke Sare M.: “Tražeći istinu zastala sam na trenutak i 

osjetila radost - Allah je Jedini Svemogući Bog” 

44 

Zelena transferzala 

Rezultati popisa stanovništva 

Na Kosovu živi 27.488 Bošnjaka 

48 

Svijet medija 

Na licu mjesta 

Sirijska tragedija 

54 

Islambosna 

Malcolm X 

Blistavi primjer mudrosti 

57 

3

Uvodnik 

Referendumska volja, dvadeset godina poslije 

Nezavisnost Bosne i Hercegovine 

nije mogla biti 

osporena ni u vrijeme 

agresije Srbije i Hrvatske, a kamoli 

danas! Mogu nasljednici 

Radovana Karadžića do nesvijesti 

pričati o otcjepljenju Republike 

Srpske, ali oni dobro znaju da 

od tog prljavog sna nema ništa. 

To što pričaju samo je zamajavanje 

Srba kojima podgrijavaju 

nadu da bi Drina mogla poteći 

iznad Sarajeva, Kladnja, Tuzle, 

Sanskog Mosta... Od toga nema 

ništa! Drina je bila i ostat će granica 

naše države sa susjednom 

državom Srbijom. U svijetu ima 

toliko neuralgičnih tačaka, 

separatističkih pokreta, 

ali svijet priznaje 

isključivo međunarodno 

pravni subjektivitet priznatih 

država. U Europi 

imamo primjere separatista 

u Španiji, Sjever- 

noj Irskoj, Turskoj, ali, 

njihov separatizam ne 

seže dalje od njihovih 

želja. Tako je i sa srpskim 

separatistima koji još vjeruju 

u zločinačke ideje Karadžića 

i Mladića. Njima je bolje da što 

prije prestanu sanjati jalove sne, 

i okrenu se životu u zajedničkoj 

državi. Sa Hrvatima je, barem na 

formalnoj razini, nešto bolje, jer 

im nakon Tuđmana iz Zagreba 

stalno stižu poruke da se okrenu 

životu u Bosni i Hercegovini. Sve 

ovo govori koliko je važan, stamen, 

neoboriv taj historijski čin 

od 1. marta 1992. godine kada 

je 64 odsto bh. građana izglasalo 

nezavisnost Republike Bosne i 

Hercegovine. To je ona sudbinska 

raskrsnica koja je na bh. državnost 

stavila međunarodni pečat, 

a to znači trajni certifikat da naša 

država ima granice koje je dijele 

od Srbije i Hrvatske, da ima svoj 

glavni grad, hvala Bogu, Sarajevo, 

da ima pravo na sve druge 

atribute koji određuju suverenitet. 

Taj međunarodni pečat nije 

mogla razbrkati ni međunarodna 

zavjera, u liku lordova Karingtona 

i Ovena, poslije Stoltenberga, 

koji su u ime Evrope pomagali 

genocid nad Bošnjacima i vršili 

pritisak za unutarnju podjelu 

BiH. Oni da su mogli sigurno bi 

poništili međunarodno priznanje 

i isposlovali međunarodni suverenitet 

Karadžićevoj paradržavi koja 

je tek Dejtonskim sporazumom s 

kraja 1995. dobila status kantona/ 

entiteta u BiH. A i taj status uvjetovan 

je provedbom privremenog 

Dejtonskog sporazuma, što znači 

da bi nerealizacija aneksa sedam 

mogla značiti poništavanje entiteta 

i povratak na prethodno pravno 

stanje. Nažalost, kod nas ne postoje 

nezavisne patriotske snage 

koje bi pokrenule pravni proces 

utvrđivanja kriminalnog 

porijekla Dejtonskog 

sporazuma, koji je iznuđen 

silom i ucjenom, u 

atmosferi u kojoj su Bošnjaci 

bili žrtve genocida 

u Srebrenici, a što je utvrđeno 

brojnim presudama 

u Hagu, i što tek danas 

negira svakako privremeni 

Dejtonski sporazum 

koji nikad nije ratificiran 

u Parlamentu BiH. Građani BiH 

su 1. marta 1992. izglasali suverenitet 

i međunarodni subjektivitet 

BiH, ali su se izjanili i u kakvoj 

državi žele živjeti. Ta njihova demokratska 

volja grubo je prekršena 

agresijom, genocidom, i – Dejtonskim 

sporazumom koji je u 

pravne okvire stavio tu paradržavu 

koja je skrivila genocid u Srebrenici. 

Ove činjenice znače da se borba 

za nezavisnost mora nastaviti, 

kako bi se u cijelosti rehabilitirala 

volja bh. građana iz marta 1992. 

godine. Jedno je što smo izborili 

i za sva vremena u amanet ostavili 

međunarodno priznatu BiH, a 

drugo je što smo dužni se boriti da 

ispravimo fašističke nepravde, u 

vidu postojanja Republike Srpske 

koja je autor genocida u Srebrenici. 

Prvi čin te borbe je izgradnja 

političke elite u Bošnjaka koja 

neće služiti Beogradu i Zagrebu i 

koja će u ime referendumske volje, 

tražiti povrat Republike Bosne i 

Hercegovine, kao jedinog samoodrživog 

uređenja naše zemlje, a iza 

kojeg stoji i legalitet i legitimitet. 

Impressum 

Izdavač 

GID SAFF 

Velikog sudije Građeše 25, 72000 Zenica 

Trg solidarnosti 13, 71000 Sarajevo 

mob: +387 61 255 322 

distribucija: +387 62 287 412 

Žiroračuni kod Raiffeisen banke dd BiH, 

Filijala Bugojno 

part br: 6764162000885351; 

transakcijski: 1613000022234395 

Glavni i odgovorni urednik 

Semir Imamović 

Redakcija 

Abdusamed Nasuf Bušatlić, 

Nusret Hodžić, Ezher Beganović, Ramiz 

Hodžić 

DTP 

Semir Šišić 

Lektor 

Abdulmedžid Nezo 

Stalni saradnici: 

Subašić H. Džemal, Ismail Ibrahim, Meho 

Bašić, Fatmir Alispahić, Safet Kadić, 

Anes Džunuzović, Abdulvaris Ribo, Almir 

Mehonić, Amir Durmić, Saladin Kovačević, 

Sejfudin Dizdarević, Esad Mahovac, Erdem 

Dizdar, Fahrudin Sinanović 

Ostali saradnici: 

Šemso Tucaković, Ekrem Tucaković, Nijaz 

Alispahić, Salko Opačin, Nedim Haračić, Adem 

Zalihić, Nedim Makarević, Ale Kamber 

Direktor 

Semir Mujić 

Direktor marketinga 

Semin Rizvić 

+387 62 343 635 

Koordinator za dijasporu 

Ramadan Rušid 

+386 41 255 239 

Štampa 

EMANET d.o.o., Zenica 

Časopis izlazi svakog drugog petka. 

Rukopisi, diskete i fotografije se ne 

vraćaju. 

ISSN 1512-651X 

redakcija@saff.ba 

saffmagazin@yahoo.com 

www.saff.ba 

Časopis je upisan u evidenciju javnih glasila 

u Federalnom ministarstvu obrazovanja, 

nauke, kulture i sporta pod brojem 622 

24. februar - 2. rebiu-l-ahir 

5

Hutba 

Naređivanje dobra i odvraćanje od zla 

Ovo je obaveza svakog 

pojedinca shodno 

mogućnostima i 

sposobnostima. Razlika je po 

ovom pitanju velika između 

vjernika i licemjera: Licemjeri 

i licemjerke sličnisu jedni 

drugima: traže da se čine 

nevaljala djela, a odvraćaju od 

dobrih, i ruke su im stisnute; 

zaboravljaju Allaha, pa je i 

On njih zaboravio. Licemjeri 

su zaista pravi nevjernici. 

(Et-Tevba, 67.); A vjernici i 

vjernice su prijatelji jedni 

drugima: traže da se čine 

dobra djela, a od nevaljalih 

odvraćaju... (Et-Tevba, 71.). 

Radi toga je imam Gazalija 

rekao: “Ko izostavi naređivanje 

dobra i odvraćanje od zla ne 

ubraja se u vjernike.” 

Hatib: Aljo ef. Cikotić 

Hvala i zahvala Allahu, dž.š. 

Svjedočim da nema boga 

sem Allaha, Jedinog, koji 

nema sudruga, i svjedočim da je Muhammed, 

s.a.v.s, Njegov rob i poslanik, 

neka je Allahov blagoslov na njega, 

njegovu porodicu, ashabe, tabi’ine i sve 

one koji ih slijede u dobru do Sudnjeg 

dana. 

Draga braćo i cijenjene sestre, savjetujte 

se međusobno, naređujte dobro a 

od zla odvraćajte! Pomozite zalutalom! 

Naređivati dobro a odvraćati od zla 

izuzetno je važna institucija u islamu, 

to je štit koji štiti od raznih devijacija i 

zala, zaštita je od grijeha i iskušenja, štiti 

pripadnike islama od utjecaja šejtana 

i ideja njegovih poklonika. 

Svetosti muslimana se čuvaju, vjerski 

propisi se izvršavaju ukoliko se naruđuje 

dobro a odvraća od zla. Islamski 

ummet je jedino na dobrom putu 

ukoliko se tog pravca drži: Vi ste narod 

najbolji od svih koji se ikada pojavio: 

tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih 

odvraćate, i u Allaha vjerujete. 

(Alu ‘Imran, 110.). 

Obaveza svakog pojedinca 

Naređivati dobro 

a odvraćati 

od zla vjersko 

je obilježje 

propisano od 

Gospodara 

svjetova radi 

dobrobiti 

čovječanstva. 

Ukoliko se 

zapostavi 

ukinut će se 

najjači faktor 

popravljanja 

i jačanja 

društva, ljudi 

će postat imuni 

na negativne 

pojave. 

Ovo je obaveza svakog pojedinca 

shodno mogućnostima i sposobnostima. 

Razlika je po ovom pitanju velika 

između vjernika i licemjera: Licemjeri 

i licemjerke sličnisu jedni drugima: traže 

da se čine nevaljala djela, a odvraćaju 

od dobrih, i ruke su im stisnute; zaboravljaju 

Allaha, pa je i On njih zaboravio. 

Licemjeri su zaista pravi nevjernici. (Et- 

Tevba, 67.); A vjernici i vjernice su prijatelji 

jedni drugima: traže da 

se čine dobra djela, a od nevaljalih 

odvraćaju... (Et-Tevba, 

71.). Radi toga je imam Gazalija 

rekao: “Ko izostavi naređivanje 

dobra i odvraćanje 

od zla ne ubraja se u vjernike.” 

Ukoliko je aktivnost naređivanja 

dobra i odvraćanja 

od zla na visokom nivou 

onda je pozicija vjernika jaka 

a pozicija nevjernika slaba, 

vjernici su snažni i ponosni a 

grješnici i nevaljali su poniženi 

i slabi. 

Sufjan je kazao: “Ako naređuješ 

dobro onda si ojačao 

svoga brata, a ako si odvratio 

od zla onda si usprkosio licemjeru-munafiku.” 

Kada se naređuje dobro 

a odvraća od zla onda se jasno 

razlikuje sunnet od novotarije, 

zna se šta je halal a 

šta haram, svijet shvati šta je 

obaveza, šta je pohvalno, dozvoljeno 

ili pokuđeno činiti. 

U takvom ambijentu dobročinstvo 

se čini i omiljeno je 

a loša djela se izbjegavaju i 

omražena su. 

Svako pametan uviđa 

da se u mnogim islamskim 

zemljama ukorijenilo neznanje i nepismenost, 

zagazilo se duboko u novotarije 

i harame, a sve to zbog nedovoljnog 

angažmana učenjaka i lošeg odgojnoobrazovnog 

sistema. Mnoge generacije 

odrastale su u neznanju, ne razlikuju 

jasno šta je dobro a šta zlo; proširile su 

se mnoge negativne pojave: napuštanje 

namaza, kamata, nemoral, alkohol i 

slično. 

Istina je da se usljed izostanka naređivanja 

dobra i odvraćanja od zla gubi 

štit, uništava brana koja štiti islam. 

Vrijednosti se tada devalviraju a na površinu 

izlaze negativnosti. Teško tada 

iskrenim vjernicima od neukih pokvarenjaka 

i grješnika. Islamski ummet i 

zajednica muslimana je na velikom gubitku 

ukoliko prepuste pojedincima da 

žive kako hoće, da prelaze Allahove granice 

živeći nemoralno, napadajući tuđu 

čast i ugled, čineći bezgranično grijehe. 

Širenje grijeha uzrokuje gubitak 

svjetlosti srca, gasi se baklja istinske vjere, 

nastaje nered i anarhija radi čega se 

zaslužuje Allahova kazna. Kada se loši 

postupci stalno viđaju postepeno 

se gubi u srcu potreban 

osjećaj negiranja i neslaganja 

s istim, to nekako u svijesti 

postane normalna pojava kao 

da i nije grijeh. Vrlo je opasna 

pojava kada srca ne preziru 

grijehe i kada postanu imuna 

na negativne postupke i ponašanje. 

Dužnost svakog muslimana 

i muslimanke je da u 

skladu sa svojim mogućnostima 

naređuju dobro i odvraćaju 

od zla. Posebno se 

treba obratiti pažnja da se 

ovo primijeni prema ukućanima 

za koje smo najviše odgovorni. 

Intelektualci i osobe 

od pera imaju obavezu to 

javno obznanjivati, objašnjavati 

i ukazivati mudro i argumentirano, 

kako bi dobra 

bilo puno više a zla manje. 

Blagost i širokogrudnost 

Neki će se povući zato 

što nisu kompletne ličnosti 

i time sebe smatraju da nisu 

ni kompetentni da se angažiraju 

na ovom polju. Učenjaci 

smatraju da nije uvjet da 

osoba bude kompletna da bi 

naređivala dobro i odvraćala od zla, u 

toku tog procesa naravno treba stalno i 

sebe izgrađivati. 

Argument za takav stav nalaze u 

kur’anskom ajetu koji govori o potomcima 

Israilovim: Jedni druge nisu odvraćali 

od grešnih postupaka koje su radili. 

Ružno li je zaista to kako su postupali! 

(El-Ma’ida, 79.). Bili su saučesnici u 

grješnim postupcima, a opet su ukoreni 

radi toga što nisu odvraćali jedni druge. 

Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Allah će pomoći 

ovu vjeru i sa grješnikom.” (Buhari i 

Muslim). 


6

Onaj ko se bavi ovom aktivnošću 

treba biti blag i širokogrud. Ukoliko 

čuje nešto što mu se ne sviđa ne treba 

se ljutiti već grješnicima treba prilaziti 

prijateljski, milostivo, želeći ih savjetovati. 

U takvim okolnostima treba imati 

na umu kako ga je Allah počastio time 

što ga je spasio takvog stanja. Na njih ne 

treba gledati oholo, s poniženjem, već strpljivo 

podnositi razne izazove i iskušenja 

kroz koja će neminovno prolaziti ukoliko 

pokuša na njih djelovati. Na Allaha se 

treba osloniti i samo od Njega pomoć i 

nagradu tražiti i očekivati, a Allah je dovoljan 

oslonac. 

U osnovi treba sakriti sramotu muslimana. 

Ako je počinio grijeh musliman 

to treba sakriti, a treba i sakriti tuđu sramotu 

prema riječima Poslanika, s.a.v.s.: 

“Ko prikrije sramotu muslimana Allah će 

pokriti njegovu i na ovom i na budućem 

svijetu.” (Muslim). Poslanik, s.a.v.s., je 

rekao osobi koja mu je dovela grješnika: 

“Bilo bi ti bolje da si ga pokrio svojom 

odjećom.” (Ebu Davud i Nesai, Albani 

kaže da je sahih). Ovo se odnosi na one 

koji nisu poznati po lošem ponašanju, 

koji ne uznemiravaju druge i ne čine javno 

kriminalne radnje. 

Ukoliko se zapostavi naređivanje 

dobra i odvraćanje od zla to će imati 

veoma negativne posljedice; izvitoperit 

će se i napustiti šeriatski propisi, proširit 

će se neznanje i stranputica, pojavit 

će se nered i nemoral tako da će nastradati 

muslimani. Takvim ponašanjem 

zaslužuje se Allahova kazna, a Allahova 

kazna je strašna. 

Ebu Bekr, r.a., prenosi da 

je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “U 

kojem god narodu se pojave 

grijesi pa ih ne spriječe, a u 

mogućnosti su to da urade, 

samo što ih Allah nije kaznio.” 

(Ebu Davud, Albani kaže da 

je sahih). 

Džerir b. Abdullah veli 

da je čuo Allahova Poslanika, 

s.a.v.s., kako kaže: “Ukoliko 

čovjek bude činio grijehe pa 

ga u tome ne spriječe njegovi 

sunarodnjaci, a u mogućnosti 

su to da urade, Allah će ih 

kazniti prije smrti.” (Ebu Davud, 

Albani kaže da je hasen). 

Obilježje vjere 

Naređivanje 

dobra i 

odvraćanje 

od zla čuva 

opskrbu i 

produžuje 

život. Židovske 

i kršćanske 

svećenike Allah 

je prokleo, 

prema riječima 

njihovih 

poslanika, 

kada su ostavili 

naređivanje 

dobra i 

odvraćanje 

od zla, a 

nakon toga su 

kažnjavani. 

Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Tako 

mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ili 

ćete naređivati dobro i odvraćati od zla 

ili će vam Allah poslati kaznu, pa ćete 

moliti a On vam se neće odazvati.” (Tirmizi 

od Huzejfe, Albani kaže da je hasen). 

Naređivanje dobra i odvraćanje od 

zla čuva opskrbu i produžuje život. Ži- 

dovske i kršćanske svećenike Allah je 

prokleo, prema riječima njihovih poslanika, 

kada su ostavili naređivanje dobra 

i odvraćanje od zla, a nakon toga su kažnjavani. 

U jednoj izvanrednoj formi, u hadisu 

koji od Nu’man ibn Bešira bilježi 

imam Buhari, Allahov Poslanik, s.a.v.s., 

odslikava društvenu zajednicu i obavezu 

sprječavanja onih koji čine smutnju, 

kako bi se izbjegla zajednička propast, pa 

veli: “Primjer onoga koji čuva Allahove 

granice i onoga koji ih prelazi je kao primjer 

ljudi raspoređenih na lađi: jednih 

koji su u njenom gornjem i drugih koji 

su u njenom donjem dijelu. Oni koji su 

u njenom donjem dijelu kada zatraže da 

piju vode odlaze do onih koji su iznad 

njih, da bi zatim rekli: ‘Dajte da mi za 

svoje potrebe probušimo jednu rupu, da 

ne uznemiravamo one iznad nas.’ Ako ih 

puste da urade ono što namjeravaju, svi 

će stradati, a ako ih spriječe, spasit će i 

sebe i sve druge.” 

Ovo je jasan primjer kojim 

se ukazuje da zajednica muslimana 

treba biti blisko povezana, 

u kojoj će aktivnost naređivanja 

dobra i odvraćanja od 

zla biti kontinuirana, u kojoj 

će se svi pojedinci međusobno 

pomagati u čuvanju Allahovih 

granica. U takvoj zajednici 

vlada mir i sigurnost, čuva se 

čvrst moral. Ona je potpuno 

drugačija od zajednice u kojoj 

radi ko šta hoće, u kojoj se ne 

vodi briga o moralnim granicama: 

Misliš li ti da većina njih 

hoće da čuje ili da nastoji da 

shvati? Kao stoka su oni, čak su 

još dalje s Puta pravog skrenuli. 

(El-Furkan, 44.). 

Naređivati dobro a odvraćati 

od zla vjersko je obilježje 

propisano od Gospodara 

svjetova radi dobrobiti čovječanstva. 

Ukoliko se zapostavi 

ukinut će se najjači faktor 

popravljanja i jačanja društva, ljudi će 

postat imuni na negativne pojave tako 

da roditelj neće kritikovati negativne 

postupke svog djeteta, komšija neće savjetovati 

komšiju, rodbina rodbinu niti 

prijatelj prijatelja, neće se usmjeravati 

ka Pravome putu i dobrobiti i ovoga i 

budućeg svijeta. Ukoliko se izgubi ovo 

obilježje među članovima društva, takvo 

društvo je osuđeno na propast. 

Naređujte dobro a od zla odvraćajte 

koliko ste u mogućnosti, Allah će vas nagraditi, 

bit ćete u Njegovoj partiji među 

onima koji su se odazvali Njegovoj naredbi 

i koje je pohvalio u plemenitoj Knjizi: 

Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada 

pojavio: tražite da sečine dobra djela, a od 

nevaljalih odvraćate, i 

u Allaha vjerujete. 

(Alu Imran, 110.). 


7

Hutbe iz tri sveta mesdžida 

El-Mesdžidu-l-haram (Časni hram u Mekki) 

U sjeni smutnji i nereda grcaju (guše se) pravda i istina 

Hatib: Abdurrahman 

es-Sudejs 

Preveo i sažeo: 

Amir Durmić 

El-Mesdžidu-n-nebevijj 

(Poslanikov mesdžid u Medini) 

Mala djela 

velikih posljedica 

Svako ko je iole 

upoznat sa temeljima 

na kojima 

se gradi vjera 

islam, uvjeren je da 

ova vjera poziva u 

uzoritost, uzvišeni 

moral, čovjekoljublje, 

ali i u svaki drugi 

vid lijepog ponašanja. 

To su principi 

i osobine koje bi trebale 

krasiti svakog muslimana, 

bez obzira radilo se o muškarcu 

ili ženi, o bogatom 

ili siromašnom. Jedan od 

tih uzvišenih principa koji 

su ugrađeni u samu srž 

vjere islama, jeste i princip 

sveopće pravednosti koja 

je osnovni preduvjet da u 

jednom društvu zavladaju 

mir, sigurnost i blagostanje. 

Uzvišeni Allah rekao je: Allah 

naređuje da se pravedno postupa i da 

se dobro čini… (En-Nahl, 90.). Ovaj 

princip mora biti u potpunosti ispoštovan 

prema svima, bez obzira 

radilo se o prijateljima ili neprijateljima, 

o bližnjima ili daljnjima, o 

ukućanima ili komšijama. Nepravda 

i nasilje, kao sušta suprotnost 

dobročinstvu i pravednosti, moraju 

prestati i biti iskorijenjeni, ili, u 

najmanju ruku, svedeni na najmanji 

mogući nivo. Osudu nepravde i 

nasilja nalazimo u svim nebeskim 

religijama, a razlog je jasan: oni su 

jedan od glavnih uzroka nereda, pobuna, 

nesigurnosti i ratova. Rekao 

je Poslanik, s.a.v.s.: “Ukoliko ljudi 

vide nasilnika kako čini nepravdu 

pa ga u tome ne spriječe, približilo 

se vrijeme kada će ih sviju od Allaha 

zadesiti kazna.” (Tirmizi). Vrijeme 

u kojem Allahovom voljom živimo, 

obiluje nasiljem i nepravdom koje 

vladari silnici sprovode nad svojim 

potlačenim narodima, odbijajući 

da čuju glas razuma i istine i da se 

prođu nasilničkog djelovanja. Čak 

su i predislamski pagani osuđivali 

nasilje i nepravdu, te pomagali potlačene 

i nemoćne. Iako mušrici koji 

Osudu nepravde 

i nasilja 

nalazimo u 

svim nebeskim 

religijama, a 

razlog je jasan: 

oni su jedan od 

glavnih uzroka 

nereda, pobuna, 

nesigurnosti i 

ratova. 

su robovali kipovima i svojim 

strastima, predislamski 

Arapi su sklopili savez kojeg 

su nazvali Savez vrlih 

dobročinitelja a kojim su 

jednoglasno osudili činjenje 

nepravde bilo kome, i obavezali 

se da će potlačenom 

uvijek biti na pomoći. Čak 

je i Poslanik, s.a.v.s., prisustvovao 

tom savezu još prije 

poslanstva, a nakon što je 

primio Objavu i postao poslanik, pohvalio 

je taj savez rekavši: “Bio sam 

prisutan u kući Abdullaha b. Džud’ana 

kada je zaključen taj ugovor, a svoje 

učešće u njemu ne bih mijenjao ni za 

stado crvenih deva. Kada bih i sada, 

u islamu, bio pozvan nekom takvom 

ugovoru, ja bih se na njega rado odzvao.’’ 

(Bejheki, Sunenul-Kubra). Stoga 

pozivamo sve ljude dobre volje, bili oni 

muslimani ili ne, da zajednički osudimo 

nasilje koje silnici i nepravednici 

čine nad svojim narodima, te da damo 

sve od sebe da krvoproliće prestane što 

prije, jer se u suprotnom bojimo da će i 

nas same zadesiti Allahova kazna, a zulumćarima 

poručujemo: Oni su se zaklinjali 

Allahom, najtežom zakletvom, 

da će se, bolje nego bilo koji narod, 

držati Pravoga puta – samo ako im 

dođe onaj koji će ih opominjati. I kad 

im je došao onaj koji opominje, njegov 

dolazak im je samo povećao otuđenje: 

oholost na Zemlji i ružno spletkarenje 

– a spletke će pogoditi upravo one koji 

se njima služe. Zar oni mogu očekivati 

nešto drugo već ono što je zadesilo narode 

drevne? U Allahovim zakonima 

ti nikad nećeš naći promjene, u Allahovim 

zakonima ti nećeš naći odstupanja. 

(El-Ahzab, 42.-43.). 

Hatib: Dr. Abdulmuhsin el-Kasim 

Preveo i sažeo: Semir Imamović 

Svaka hvala pripada Allahu, Njega 

Shvalimo, od Njega pomoć i oprost 

tražimo, i njemu se utječemo od zla 

naših duša i naših loših djela. Koga On 

na Pravi put izvede, niko ga u zabludu ne 

može odvesti, a koga On u zabludi ostavi, 

niko ga na Pravi put ne može izvesti. 

Svjedočim da je samo Allah istinski Bog, 

koji nema sudruga, i svjedočim da je Muhammed 

Allahov rob i poslanik, neka je 

na njega, njegovu čistu porodicu i plemenite 

ashabe, vječni Allahov rahmet i 

mir. Bojte se Allaha, jer onaj ko se bude 

bojao Allaha, postići će visoke stepene 

(deredže), i čeka ga lijep povratak Allahu, 

poslije smrti. Kada Allah, dželle šanuhu, 

želi nekoga počastiti istinskom spoznajom 

i puninom ljubavi prema Njemu, On 

Njegovo srce nadahne sviješću o Svojim 

uzvišenim atributima, a posebno onima 

koji svjedoče Njegovo beskrajno dobro, 

blagodarnost, obilato nagrađivanje i uvišestručavanje 

nagrade za, u ljudskim očima, 

neznatna djela. U kontekstu govora 

o neizmjernom zadovoljstvu, radosti i zahvali 

koju će stanovnici Dženneta iskazati 

prema Allahu, nakon što ih On smjesti u 

obećano imboravište, Uzvišeni veli: “Hvaljen 

neka je Allah” - govorit će - “koji je od 

nas tugu odstranio - Gospodar naš, zaista, 

mnogo prašta i blagodaran je - koji nam je, 

od dobrote Svoje, vječno boravište darovao, 

gdje nas umor neće doticati i u kome nas klonulost 

neće snalaziti.” (Fatir, 33.-34.). Najniža 

progresija kojom Allah, dželle šanuhu, 

nagrađuje dobro učinjeno djelo je ona 

desetorostruka (desetorostruka nagrada za 

jedno dobro djelo), a o čemu govori sljedeći 

ajet: Ko uradi dobro djelo, bit će desetorostruko 

nagrađen, a ko uradi hrđavo djelo, 

bit će samo prema zasluzi kažnjen, i neće 

im se učiniti nepravda. (Prijevod značenja, 

El-En’am, 160.). Način na koji se Allah, 

dželle šanuhu, zahvaljuje (odužuje) Svojim 

robovima za njihovu poslušnost i pokornost, 

jeste da im obećava džennetske perivoje, 

u kojima će vječno uživati i u kojima, 

niučemu, neće oskudijevati. Zato vjernik 

ne smije potcijeniti ni jedno dobro djelo, 

makar ono u njegovim očima izgledalo 

malo i bezvrjedno, jer ne zna koje će ga 


8

El-Mesdžidu-l-aksa (Kuds) 

Teror nad muslimanskom porodicom 

Hatib: ‘Ikrime Sabri 

Preveo i sažeo: Esad Mahovac 

Posebna odlika 

Allahovog 

višestrukog 

nagrađivanja je 

da za djela, koja 

ne zahtijevaju 

veliki napor 

i trud, daje, 

za ljudski 

pojam, gotovo 

nevjerovatne 

nagrade, pa je 

tako nagrada za 

tevhid, prirodnu 

i urođenu vjeru 

s kojom se 

svaki čovjeka 

rađa, ni manje 

ni više nego 

Džennet. 

djelo, na kraju, uvesti 

u Džennet, možda 

to bude upravo to 

“malo” djelo. Jedna 

od Poslanikovih 

preporuka je: “Ne 

potcjenjuj ni jedno 

dobro djelo.” (Muslim). 

Rekao je Ibn 

Hadžer: “Čovjek ne 

treba odustajati od 

dobrog djela, bez 

obzira koliko ono 

u njegovim očima 

izgledalo malo, kao 

što ne treba činiti 

loše djelo, bez obzira 

koliko mu se 

činilo malim, jer ne 

zna koje će mu djelo 

priskrbiti Allahovu 

milost, a koje će 

ga koštati Allahove 

srdžbe.’’ Posebna odlika Allahovog višestrukog 

(neizmjerenog, obilnog) nagrađivanja 

je da za djela, koja ne zahtijevaju 

veliki napor i trud, daje, za ljudski pojam, 

gotovo nevjerovatne nagrade, pa je tako 

nagrada za tevhid, prirodnu i urođenu 

vjeru s kojom se svaki čovjeka rađa, ni 

manje ni više nego Džennet, kao što kaže 

Poslanik, sallallhu alejhi ve sellem: “Ko 

dođe pred Allaha, a nije Mu činio širka, 

ući će u Džennet!” (Muslim). “Čije zadnje 

riječi, na ovome svijetu, budu riječi la ilahe 

illallah, ući će u Džennet.’’ Za pojedinačne 

ibadetske obaveze, koje se ponavljaju 

više puta u toku dana i noći, Allah je obećao 

brisanje grijeha i otvaranje džennetskih 

vrata: obredno čišćenje je podigao na 

stepen polovine vjere, upotreba misvaka 

(grubog drvceta kojim se čiste zubi) donosi 

Njegovo zadovoljstvo, ko se abdesti i 

upotpuni abdest, njegovo tijelo oslobađa 

se od grijeha, ko, na kraju abdesta, izgovori 

riječi šehadeta, otvorio je sebi osmora 

džennetska vrata, i ući će u Džennet (na 

Sudnjem danu), na koja od njih bude htio. 

(Muslim). 

Danas je sve više onih koji su 

“ljubomorni” na našu čast, 

na našu porodicu... Sve je više 

onih koji kao gladni vukovi 

oblijeću oko zabrane koju je 

islam zaštitio mnogim ogradama 

i propisima, ali je sve 

manje dosljednih pastira 

koji razumijevaju preuzetu 

obavezu i emanet od Allaha. 

Ti isti pastiri zaboravljaju na 

riječi Uzvišenog koji kaže: 

O vi koji vjerujete, sebe i porodice 

svoje čuvajte od vatre 

čije će gorivo ljudi i kamenje 

biti. (Et-Tahrim, 6.). Mnogo 

je muslimana koji zapostavljaju 

odgoj svojih supruga i 

svoje djece i to je činjenica 

koja je dobro poznata neprijateljima 

ove vjere i nažalost 

dobro iskorištena sa njihove 

strane. Muslimanska porodica 

je danas jedna od najčešćih 

meta neprijatelja. Da bi narušili 

ovu instituciju oni izmišljaju zakone, 

donose odluke i opet, nažalost, nalaze 

maloumnike koji su spremni da sprovedu 

tu nepravdu nad muslimanima. 

Danas se muslimani uveliko pozivaju 

da svoje probleme povjere svojim 

“vjernim prijateljima” koji će ih riješiti 

preko novouvedene institucije u naše 

zemlje pod nazivom Porodični sud. 

Sve više je žena i kćerki koje se žale tim 

sudovima na svoje muževe ili očeve, a 

dobro nam je poznato na čiju stranu će 

oni stati. Mi dobro znamo da islam ne 

podržava nasilje, niti bilo kakav oblik 

diskriminacije, ali isto tako znamo da 

islam nudi svoja rješenja koja su blagotvorna 

za porodicu i sve njene članove. 

Jedan od zakona tog suda kaže da 

se žena koja je mimo svoje volje imala 

odnos sa svojim zakonitim mužem 

tretira kao ona nad kojom je izvršeno 

silovanje i naravno počinilac tog akta 

će biti kažnjen zatvorskom kaznom. 

Zar ovako supruga pazi na svoju porodicu 

i na svoj emanet prema njoj?! 

Da li se na ovakav način rješavaju problemi?! 

Islam je svakom od supružnika 

odredio njegova prava i njegove 

zabrane. Islam zabranjuje da čovjek ili 

žena otkrivaju ono što se desi u postelji, 

a kako onda protumačiti postupak 

Mi dobro 

znamo da 

islam ne 

podržava 

nasilje, niti bilo 

kakav oblik 

diskriminacije, 

ali isto tako 

znamo da 

islam nudi 

svoja rješenja 

koja su 

blagotvorna za 

porodicu i sve 

njene članove. 

žena koje odlaze na sud i 

svog supruga optužuju da 

je nad njima počinjeno silovanje. 

Zar ne znaju da 

Allah zabranjuje da se prava 

traže negdje drugdje mimo 

islamskih sudova. Allah 

Uzvišeni o tome kaže: Zar 

ne vidiš one koji tvrde da 

vjeruju u ono što se objavljuje 

tebi i u ono što se je objavljeno 

prije tebe pa ipak žele 

da im se pred tagutom sudi, 

a naređeno im je da u njega 

ne vjeruju. A šejtan želi da 

ih u veliku zabludu navede. (En-Nisa, 

60.). Takvi legaliziraju zinaluk ukoliko 

on biva uz obostrano zadovoljstvo, 

a spremni su da rasture brak muslimana 

pod izgovorom nasilja i terora. 

Isto možemo reći i u pogledu kćerki 

koje tuže svoje muževe da im ne 

dozvoljavaju slobodu kakvu im nudi 

Zapad. I u ovakvim slučajevima otac 

gubi presudu i biva kažnjavan a porodica 

trpi i biva narušena. Prije nego 

što se ovo desi svaki od nas mora da 

ispuni emanet odgoja svoje djece, a ne 

da toga bude svjestan kada se nepravedno 

nađe iza rešetaka. 

Druga vrsta terora nad porodicom 

jeste takozvani običajni brak koji se 

obavlja u tajnosti, a što islam zabranjuje, 

jer poznato je iz Poslanikovih, 

sallallahu alejhi ve sellem, hadisa da 

nema braka bez staratelja. Djevojka 

inače lahko pada kao žrtva laskavih 

riječi i lažnih obećanja, te tako obmanjena 

pristaje na tu vrstu braka bez 

znanja svojih roditelja. Da stvar bude 

još bolnija postoje advokati i kojekakvi 

biroi koji to legaliziraju i tako zlo 

postaje još veće. Oni koji se igraju sa 

tuđom čašću trebaju se bojati Allaha i 

okaniti se tih prljavih poslova. Molim 

Allaha da sačuva naše porodice i našu 

čast, jer On je jedini kadar da to učini. 


9

Polumjesec 

Europa 

Breivik i Le Pen su dokaz 

utjecaja srpskih zločinaca 

na širenje mržnje prema 

islamu i muslimanima 

u Europi 

www.rijaset.ba 

Web portal Rijaseta je najutjecajniji medij Islamske 

zajednice u BiH 

Zahvaljujući velikoj zainteresiranosti 

domaće i strane javnosti za 

kretanja u i oko Islamske zajednice 

u Bosni i Hercigovini, te uzimajući 

u obzir da je i kod nas korištenje 

internet komunikacija podignut na 

zavidan nivo, web portal Rijaseta 

IZ u BiH je za kratko vrijeme 

postao glavni i najutjecajniji medij 

Islamske zajednice u BiH. www.rijaset.ba 

je medij koji je Islamskoj 

zajednici u BiH omogućio brzu i 

adekvatnu komunikaciju sa javnošću. 

Nema sumnje da će www.rijaset.ba 

u narednom periodu postati 

još jači i utjecajniji medij. 

Bivši predsjednik ekstremno 

desnog Nacionalnog fronta Jean-Marie 

Le Pen priznao je prošle 

sedmice da se susreo s bivšim 

političkim vođom bosanskih Srba 

Radovanom Karadžićem kada je 

za njim tragalo međunarodno pravosuđe. 

“Da”, odgovorio je Le Pen 

na pitanje i-Tele o knjizi “Misija Le 

Pen” koja treba uskoro da izađe i 

koju je napisao njegov bivši tjelohranitelj 

Thierry Legier, a u kojoj 

se spominje susret s Radovanom 

Karadžićem. “Nisam ja zadužen 

za gonjenje ratnih zločinaca koje je 

označilo javno mnijenje”, kazao je 

Jean-Marie Le Pen. 

Nekoliko dana ranije mediji u Srbiji 

su otkrili da je kršćanski terorista iz 

Norveške Anders Breivik održavao 

bliske veze sa srpskim zločincem 

Legijom. Anders Breivik je u svom 

manifestu napisao da je dosta naučio 

o borbi protiv muslimana od 

“jednog srpskog borca koji je pobio 

dosta muslimana u Bosni”. Ova 

dva slučaja jasno ukazuju koliko su 

jake i bliske veze između evropskih 

i srpskih fašista i mrzitelja islama 

i muslimana. Također, iz navedenih 

slučajeva da se primijetiti da 

su evropski fašisti imali detaljnu 

psihološko-propagandnu obuku 

od strane srpskih zločinaca koji su 

evropskim kolegama u detalja opisali 

gdje, kako i koliko su pobili 

muslimana u Bosni i Hercegovini. 

Kako SDP državnim parama plaća 

naklonost novinara FTV-a 

SDP-ova hedija novinarima 

Federalne televizije za 

dugogodišnje sluganstvo 

S 

DP nije zaboravio na svoje 

vjerne novinare iz Federalne 

televizije kada su ovih dana ras- 

podjeljivali j 

udobne fotelje vla- 

sti u državnim i entitetskim in- 

stitucijama. SDP-ovi političari 

sa sobom u vlast poveli gomilu 

savjetnika, mnogi od tih savjet- 

nika su novinari ili bliska fami- 

lija Federalne televizije. Tako je 

Damir Kaletović uhljebio svoju 

suprugu u Ministarstvo sigurno- 

sti BiH, izvršni direktor FTV-a 

Zvonimir Jukić, svoju suprugu 

je uposlio za savjetnika u Vladi 

Federacije BiH, na isto mjesto 


10 

svoju suprugu uhljebio je direktor 

RTVFBiH-a, Džemal Šabić, 

a Bakir Hadžiomerović je svog 

mlađeg brata smjestio da savje- 

tuje SDP-ovog načelnika općine 

Centar, Dževada Bećirevića. 

Ne bi imali ništa protiv da SDP 

novinarima FTV-a daje pla- 

će iz svog a ne državnog džepa. 

Nažalost, valja nam naredne, naj- 

manje tri godine, trpiti nasilje 

FTV-oca koji će se znati odužiti 

svojim gazdama.

Ludi polumjesec 

Međunarodni borci protiv antisrba 

Međunarodna inicijativa za praćenje 

antisrbizma iz Novog 

Sada uskoro će snimiti video spot, 

koji će biti posvećen silovanim 

Srpkinjama i koji će poslati jasnu 

poruku i holivudskoj glumici 

i rediteljki Anđelini Đoli, ali 

i svim drugim takozvanim humanitarcima, 

piše banjalučki list 

Fokus. Ne zna se šta je u ovoj 

Apel za pomoć 

Porodici Uka hitno potrebna sredstva za liječenje 

Es-selamu alejkum. Zovem se Uka 

Fatima i ovim putem Vam se obraćam 

za pomoć mojoj kćerki Merjem 

koja ima 6 godina. Merjem je teško 

obolila a dijagnoza ubrzan hormon rasta. 

Petočlana smo porodica, živimo u 

Konjicu. Merjem svaki mjesec ide na 

terapije u Mostar, na Bijeli Brijeg. A na 

žalost ja nemam sredstava da finansiram 

njen odlazak na terapije. 

Ja i muž smo nezaposleni,školujemo 

dvoje starije djece.Moj suprug je bio 

pripadnik Armije BIH. Suprug je bolestan 

obolio od PTSP i liječi se na 

psihijatriji u Konjicu. Najveći problem 

nam je odlazak u Mostar na terapije i 

hrana za Merjem, naime Merjem mora 

da jede posebnu hranu koja ne smije 

imati sastojaka hormona u sebi. Takva 

hrana nas košta u prosjeku 400,00 KM 

mjesečno. Hvala Dragom Allahu, uz 

pomoć dobrih ljudi ja mogu finansirati 

nabavku inekcija za Merjem, jedini 

vijesti luđe. Međunarodni antisrbi 

su zaista originalno ime za 

jednu organizaciju, a tek njihova 

najava da će uskoro snimati spot 

o silovanim Srpkinjama. Kao da 

se radi o snimanju spota za neku 

antisrpsku međunarodnu pjesmu. 

Priznajemo, ovo je najoriginalnija 

ludost u prvih nekoliko polumjeseca 

ove godine. 

problem mi je putni trošak i hrana za 

Merjem. Ovim putem Vam se obraćam 

da mi pomognete koliko ste u mogućnosti. 

Merjem se mora liječiti, primati 

inekcije do 20.10.2013. godine, a za 

svaki odlazak u Mostar mi moramo 

izdvojiti minamalno 50,00 KM. “Ko 

spasi jedno biće kao da je spasio čitavo 

čovječanstvo.” 

Uka Fatima 

ul. Zuke Džuhmura 

88400 Konjic 

062-279-902 

Uplata sredstava u KM može se izvršiti 

na račun 

3386800662351 

sa pozivom na broj 45261342000 

Uplata sredstava u eurima 

UniCredit bank dd BiH 

IBAN BA39 3386 8028 6855 7258 

Swift Code UNCRBA22 

Broj računa 45261342101 

Uka Ali. 

Srpska pravoslavna crkva 

Lažljivi pop Neđo 

Polovinom prošlog mjeseca u 

Glasu Srpske oglasio se bijeljinski 

pop Nedeljko Neđo Pajić koji je 

u kratkoj kolumni napisao gomilu 

uvreda i laži o našem uvaženom 

reisu dr. Mustafi Ceriću. U tom 

kratkom tekstu pop Neđo se lažno 

predstavio u svjetlu mira i širenja 

tolerancije. A onda je iz Bijeljine 

na adresu web portala Rijaseta 

IZ-e u BiH stigao tekst sa argumentima 

ko je ustvari pop Neđo. 

“A šta bi i mogao napisati pop koji 

je i sam u toku agresije masovno 

pokrštavao bijeljinske muslimane. 

Ili kako to pop Neđo jednom prilikom 

izjavi 1994. godine da on ne 

pokrštava muslimane masovno već 

pojedinačno, i da u tome nema ništa 

lošeg što su se ljudi vratili vjeri 

svojih pradjedova. Na koje je pradjedove 

mislio pop Neđo? Možda 

na Mehmed-pašu Sokolovića za 

kojeg je u vjeronaučnom udžbeniku 

za 7. razred napisao: “Kada 

je jedan od veoma uticajnih Srba, 

poturčenjak, Mehmed Sokolović, 

postao turski paša, došlo je do promjene 

u korist Srpske crkve, jer on 

nikada nije zaboravio svoje srpsko 

porijeklo”, napisao je anonimni 

autor. Pop Neđo je pomislio da su 

njegovi zločinački i mrziteljski tragovi 

dobro pokriveni. Na njegovu 

žalost u BiH ima još uvijek dosta 

sposobnih i svjesnih Bošnjaka koji 

znaju i spremni su da brane svoju 

vjeru. Upravo zbog ove činjenice 

pop Neđo i njegovi mentori i saradnici 

mrze reisa Cerića jer svojim 

djelom ohrabruje Bošnjake da 

ne saginju glavu pred zločincima 

kao što je pop Neđo. 


11

Federalna televizija 

Skandalozno: FTV danima 

objavljuje reklamu u kojoj 

su Mojsije - Musa, a.s, 

Muhammed, a.s., i Isa - Isus, 

a.s., nazvani radikalnim 

vjerskim vođama 

srijedu 22. februara u kasnim 

večernjim satima na U 

programu Federalne telvizije 

prikazana je 9. epizoda dokumentarne 

emisije “Fenomeni, 

izgubljeni arhivi”. Danima, 

prije objavljivanja ove dokumentarne 

emisije FTV je svaki 

dan po više puta reklamirala 

emitiranje iste. U toj najavi 

izrečene su nevjerovatne uvrede 

na račun vjere i Božijih poslanika. 

Naime, poslanici Mojsije 

ili Musa, a.s, Muhammed, a.s., 

i Isa ili Isus, a.s., nazvani su 

radikalnim vjerskim vođama. 

Slijedi doslovni citat: “Identiteti 

mnogih kultura i nacija građeni 

su kroz fanatizam i strast radikalnih 

vjerskih vođa. Mojsije, 

Muhammed i Isus najpoznatiji 

su među njima. Neki su 

završili kao mučenici a neki 

su u smrt odveli čitave grupe 

ljudi”. 

Poučna priča Husein ef. Hodžića o životu Bošnjaka u RS-u 

Potret jednog povratnika i džematlije u Trebinju 

J 

uče kuharica u četvrtak “Imareta” uoči u dolazećeg Trebinju usputno 

me obavijesti da je u kuhinju navraćao 

petka 

Bećo i brzo je otišao uz obrazloženje da se 

ne osjeća dobro i da mi je poručio da ako 

tako bude i sutra neće moći doći na džumu 

u Osman-pašinu džamiju (inače Bećina 

dužnost ili amaterski hobi bio je otvoriti 

petkom abdesthanu, u džamiji uključiti 

grijanje, podijeliti nepreuzete brojeve lista 

Preporod, paliti kandilje ramazanom i 

tome slično što on godinama radi). Dakle 

riječ je o Bećiru Mujačiću, sinu Begana 

rođenog u Donjem Grančarevu kod 

Trebinja davne 1933. godine, džematlije i 

povratnika koji se vratio u svoje Trebinje 

gdje je prije rata sa suprugom i majkom 

živio, kako reče, u fabričkoj garsonjeri na 

trećem spratu, u tadašnjoj ulici Asima 

Zubćevića koja danas ni po kojem rezonu, 

uz svo dužno poštovanje nositelja imena, 

se zove ulica Svetosavska. 

Kažu njegovi poznavaoci da je radeći u 

halama fabrike alata više decenija gurao 

japaner sa otpadnim materijalom i usput 

zdušno prepričavao o fudbalu i svojim ljubimcima 

iz tima beogradskog Patrizana. 

.... ali dođe nesretni rat, na ove prostore 

je (naj)prvi u Bosni i Hercegovini došao 

i jednog dana 1991. kad se Trebinje 

“branilo” od Dubrovnika na Bećina vrata 

stana pokucao je vojni kurir poslat iz trebinjske 

komande i kasarne sa pozivom da 

se odmah javi u komandu. Iako je Bećo 

imao punih 59 godina života znao je da 

se “narodna vlast” ne šali i morao je odustati 

od čekanja da se ručak zgotovi, već se 

uputi put kasarne. 

Bećo mi je puno godina poslije toga rekao 

da je toga dana već nakon dva sata bio 

pod ratnom spremom sa zaduženom “papovkom” 

u prepunom duplom autobusu 

“harmonika” sa sličnim “dobrovoljcima” 

na putu niz Popovo polje, a odatle preko 

Ravnog na jug i kao reče bio tri mjeseca 

na položaju u Orahovom dolu, rodnom 

mjestu onoga što je sada u Hagu i što je 

na polasku prije više godina iz Beograda 

tamo izvadio povrtanu kartu Beograd- 

Hag-Beograd, što je evidentno da mu je 

istekla, kome u povratku ne pomažu ni 

grafitni tekstovi podrške punog Trebinja 

i Bileće... Ali ne mari, ako se gospodin 

još čekajući pravednu presudu nije vratio 

nije ni Bećo imao potrebe, za puna 

tri mjeseca vojevanja i čuvanja njegova 

rodnog sela, da iz zadužene “papovke” 

ispali ijedan metak, već Bećo reče da ga 

je slučajno sreo uglednik, neki gospodin 

iz njegove bivše fabrike vidjevši Beću u 

uniformi i rekavši “koja te budala posla 

tamo” i istog dana 

razdužiše oružja i 

uniforme. Još je nekoliko 

mjeseci Bećo 

arbajtov’o radnu 

obavezu u fabrici a 

onda je došao dan 

da je kao i hiljade njegovih sunarodnika 

decembra i januara 1992/93. uputio 

se sa suprugom i bolesnom majkom put 

Crne Gore tačnije u Plav gdje ostaje koju 

godinu i ne mogavši otići dalje nekako 

se preko Srbije i Mađarske obreo na slobodnoj 

teritoriji u Tuzli, gdje kao izbjeglica 

dočekuje kraj rata. Za nejverovati je 

da je Bećo kao dijete tamo i prošlog rata 

bio izbjeglica u Maoči kod Brčkog, ovog 

puta na sjevernoj strani planine Majevice 

i baš tu gdje danas često naši tragači i 

“dušebrižnici” državne bezbjednosti i 

političari sa medijima iz manjeg bh. entiteta 

traže “neprijatelja” poretka i države 

odakle se počesto vrate bez ikakva ulova. 

A Bećo se u svoje Trebinje vratio iz Tuzle 

ali bez majke i supruge, tamo ih je ukopao, 

čak im od svoje minimalne penzije 

i nišane pristojne udario. Ali ljudi ne bi 

bili ljudi kad ne bi Beći jade pripremali. 

U Tuzli su ga optuživali da je bio u 

srpskoj vojsci pa je počesto bio uskraćen 

za humanitarnu pomoć, a kad ga je po 

povratku u Trebinje 2002. godine kondukter 

iz Trebinja ispraćao na vratima 

autobusa u Lastvi, kad je Bećo pošao na 

mezar oca Begana u Grančerevu, ovaj 

mu rekao: “Stari ti si bio u Alijinoj vojsci, 

čekaju te tamo naoružani!“ Bećo se samo 

postidio nasmijanih putnika punog autobusa 

i strpljivo izašao... 

Mnogo je nezgoda pa i šaljivih koja savijaju 

raspoloženje i tijelo ovoga poštenog 

starine i sugrađanina. Prije dvije godine 

lokalni list Glas Trebinja šalio se na Bećin 

račun u šaljivoj rubrici gdje jedan Srbin 

tobože veli na pj pijaci: “Znaš šta, Bećo?” 

“Šta je, Đećo”, upita Bećo. A Đećo odgo- 

vori: “Kad se drugi put bude ratovalo, ja 

odoh Bećo a ti ostani.” Ovako je i slično 

bilo često i stalno u Bećinu životu. Drugi 

su mu pravili-vršili diobu, ali ti drugi su 

uvijek i prvi odabirali... 

Sve to Beću i sijaset drugih provokacija 

kao i ona kad ga po povratku iz džamije 

razuzdana omladina zaokupi pitanjima: 

“Bećo, jesi li za kralja i otadžbinu?”!!!!!!!!!!! 

podobro uznemiri, pa Bećo danas i visok 

šećer ima.. al’ Bećo trpi i ide dalje hrabro 

kraju svoga života nepokolebljivo vjerujući 

u ljudsku dobrotu, jer je i on dobar 

i pošteno časan i pošteno pošten, a drugi 

oko njega neka se pitaju jesu li takvi.. 


12

Djelovanje šiija u BiH 

Primjer šiitskog širenja mržnje prema hanefijskom i drugim 

sunijskim mezhebima 

posljednje vrijeme na internetu je 

pokrenuto više web stranica prošiitskog 

sadržaja na bosanskom jeziku. 

Iaoko su ove stranice slabo posjećene 

moramo upozoriti na njihov sadržaj, 

odnosno na neprimjereno djelovanje 

onih koji administriraju i finansiraju 

iste. Naime, putem spomenutih šiitskih 

stranica širi se mržnja i laž prema 

muslimanima sunijskog porijekla. 

U sklopu tog širenja mržnje posebno 

mjesto zauzima neprimjereno pisanje 

o hanefijskom mezhebu. Tako se na 

web stranici “yahusein” ovako piše o 

imamu Abu Hanifi i njegovom mezhebu. 

Autor sljedećih redaka je izvjesni 

Dzemail, sudeći prema fotografiji radi 

se o Bosancu. “Vladari nasilja su ti koji 

su postavili Imame ehli sunneta”, piše 

Dzemail i nastavlja. “Ono što nam 

dokazuje da su Imami četiri mezheba 

ehli sunneta, također, prekršili propise 

Allahove knjige i Poslanikova sunneta, 

a koji im naređuju slijeđenje čistog potomstva, 

jeste to što nijedan od ovih 

mezheba ne nalazimo da je pogeo vrat, 

da se popeo na njihovu lađu i da poznaje 

Imama svog vremena. Imamo 

Ebu Hanifu ... Nalazimo da je on izmislio 

mezheb koji počiva na kijasu 

(analogiji) i djelu po ličnom nahođenju 

kada imamo jasan kur’anski tekst 

ili Poslanikovu predaju”. U drugom 

Foto islamneta 

tekstu naslovljenom “Tajna širenja 

sunijskih mezheba”, već spomenuti 

Dzemail piše: “Onaj ko pomno pročita 

knjige historije i ono što su prethodnici 

u njima zapisali naći će, bez sumnje, 

da su se četiri sunijska mezheba u to 

vrijeme proširila među ljudima voljom 

vladajuće vlasti i njenim upravljanjem. 

Zato su pristalice ovih mezheba mnogobrojne, 

jer ljudi slijede vjeru svojih 

vladara... Harun nikom nije dozvolio 

da zauzme položaj sudije bez njihove 

saglasnosti. A oni bi se saglasili samo 

ako je dotični sljedbenik hanefijskog 

mezheba. Tako je Ebu Hanifa postao 

najveći učenjak, a njegov mezheb najrašireniji 

mezheb na području fikha, 

uprkos tome što ga je ulema iz njegovog 

vremena, dakle, njegovi savremenici, 

proglašavali nevjernikom i smatrali 

ga bezbožnikom”. 

Model vladanja u Republici 

Srpskoj 

Dodikovi milioni za lobiranje 

srpskih novinara u RS-u 

Za protekle tri godine Vlada 

Republike Srpske donirala 

je medijima 14,5 miliona KM, 

a većina novca pripala je privatnim 

novinama i RTV stanicama. 

Donacije medijima često 

su davane na osnovu diskrecionih 

odluka Vlade, koja danas 

odbija dostaviti izvještaje o 

utrošku novca, piše Centar za 

istraživačko novinarstvo. “Više 

od polovine ovog iznosa dobile 

su dvije novine u vlasništvu 

Željka Kopanje, prijatelja 

i bivšeg poslovnog partnera 

predsjednika RS-a Milorada 

Dodika. Nezavisnim novinama 

iz budžeta je dodijeljeno 1,2 

miliona KM, a Glasu Srpske 

910.000 KM.” 

Sličnu finansijsku sumu 

Milorad Dodik je izdvojio 

proteklih nekoliko godina na 

angažiranje pojedinaca i organizacija 

iz svijeta za lobiranje 

u ime antibosanske politike 

Republike Srpske. Iz izvještaja 

domaćih medija saznali smo 

da je Vlada Republike Srpske 

novinare u ovom entitetu plaćala 

stotinama hiljada KM na 

ime vođenja medijskih kampanja 

protiv Suda Bosne i 

Hercegovine. Tako dolazimo 

do jasnog zaključka zašto su 

mediji u RS-u toliko privrženi 

politici Milorada Dodika. 

Dodik je na vrijeme shvatio da 

je pametno lobirati i svoje srpske 

novinare, nisu važni samo 

strani lobistički plaćenici. 


13

Politika 

Povodom 1.marta, Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine 

Dvadeset najtežih godina iza i ispred nas! 

Oslonjena na dvije entitetske 

noge Bosna i Hercegovina je 

danas teški invalid. Jedna 

entiteska noga, ona koju 

nazivamo Republika Srpska, 

skoro se osušila, samo što 

nije otpala od BiH. Druga 

entitetska, federalna noga 

je puna lomova, s vremena 

na vrijeme, s promjenom 

političkog vjetra, Bosna i 

Hercegovina muku muči 

sa žigovima iz izlomljene 

federalne noge. Kako godine 

odmiču Bosna i Hercegovina 

se sve teže kreće. Tačnije, 

posljednje dvije godine naša 

zemlja se nije pomakla sa 

mjesta. Kao da se sve vraća na 

početak 

Piše: Ezher Beganović 

Prvog marta ove godine građani 

naše zemlje, oni koji 

vole ovu državu, obilježit 

će 20. godišnjicu nezavisnosti Bosne 

i Hercegovine. Prije tačno 20 godina, 

29. februara i 1. marta 1992. godine, 

građani BiH su na referendumu o samoopredjeljenju 

većinskom voljom 

odlučili da BiH svoj put nastavi kao 

nezavisna i suverena zemlja. Znamo 

svi šta je uslijedilo nakon završetka 

referenduma 1. marta 1992. godine. 

Srpski maskirani teroristi su taj dan 

postavili barikade na sarajevskim ulicama 

i u drugim gradovima čime su, 

sa čarapama na glavama, najavili šta 

nas čeka narednih godina. Iako je 

Bosna i Hercegovina dočekala dvadesetu 

godišnjicu nezavisnosti i preživjela 

20 najtežih godina, što bi u nekim 

normalnim društveno – političkim 

okolnostima bio dokaz da je opstanak 

naše zemlje neupitan, još uvijek 

nije sve gotovo, odnosno po mnogim 

pokazateljima Bosna i Hercegovina je 

danas u najtežoj situaciji od svog nezavisnog 

postanka. 

Oslonjena na dvije entitetske 

noge Bosna i Hercegovina 

je danas teški invalid. 

Jedna entitetska noga, ona 

koju nazivamo Republika 

Srpska, skoro se osušila, 

samo što nije otpala od BiH. 

Druga entitetska, federalna 

noga je puna lomova, s vremena 

na vrijeme, s promjenom 

političkog vjetra, Bosna 

i Hercegovina muku muči 

sa žigovima iz izlomljene federalne 

noge. Kako godine 

odmiču Bosna i Hercegovina 

se sve teže kreće. Tačnije, 

posljednje dvije godine naša 

zemlja se nije pomakla sa 

mjesta. Kao da se sve vraća na početak. 

Suština je ista, razlika je u nijansama, 

u terminima. U martu 1992. godine u 

bosanskohercegovačkim medijma, tačnije 

u sarajevskom Oslobođenju objavljivani 

su tekstovi sa naslovima “Barikade 

umjesto reformi”, a danas, dvadeset 

godina kasnije u istom tom sarajevskom 

Oslobođenju ponovo se piše o zastoju re- 

Iako je, 

zbog očajne 

situacije u kojoj 

se nalazimo 

mi Bošnjaci, 

teško danas 

biti optimista, 

moramo se 

nadati i biti 

spremni da 

dočekamo 

bolje dane. 

Jedna narodna 

poslovica 

kaže: “Najteže 

godine života 

su one između 

deset i 

sedamdeset”. 

formi u Bosni i Hercegovini. Jedina ra- 

zlika je u terminu, umjesto naslova “Barikade 

umjesto reformi”, Oslobođenje 

danas objavljuje naslove tipa “Političke 

blokade umjesto reformi”. Iza barikada 

iz 1992. godine i aktuelnih političkih 

blokada stoje isti protivnici reformi, napretka 

i opstanka Bosne i Hercegovine. 

Jedina je razlika što su 1992. godine 

barikade po gradovima Bosne i Hercegovine 

postavljane sa Pala i što ih je 

osmišljavao Radovan Karadžić i njegovi 

mentori iz Srbije a aktuelne političke 

blokade i prepreke na putu reformi i 

napretka Bosne i Hercegovine razapinje 

i podmeće Milorad Dodik 

iz etnički očišćene Banja 

Luke, također zajedno sa svojim 

mentorima iz Srbije. U 

martu 1992. godine u Oslobođenju 

objavljena je izjava 

Radovana Karadžića kojom 

on prijeti Bošnjacima ako ne 

bude po njegovom. “Ako oni 

i dalje nastave tako sa svojim 

aktivnostima, mi ćemo proglasiti 

ustav i nastaviti da živimo 

kao državni organizam 

vezan za Jugoslaviju”. Tako je 

govorio Radovan Karadžić. 

Istu prijetnju, samo malo 

drukčije formuliranu, danas 

često izriče Karadžićev saborac 

Milorad Dodik. Poznate 

su njegove izjave: “Ako i dalje 

budu negirali Republiku 

Srpsku mi ćemo organizirati 

referendum o nezavisnosti”. 

Politički nasljednici srpskih 

barikadlija iz 1992. godine 

danas istim žarom kidišu 

na Bosnu i Hercegovinu. 

Ništa bolji nisu ni politički 

nasljednici Mate Bobana i 

Franje Tuđmana koji ponovo 

prave karađorđevićevske 

dogovore sa Srbima protiv 

Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. 

Nažalost, za razliku od 

ratnih 90-tih godina, kada 

su bh. patrioti položili veliku žrtvu u 

zaustavljanju uništenja naše zemlje, rušitelji 

Bosne i Hercegovine danas imaju 

daleko izglednije šanse da završe započeti 

posao od prije dvadeset godina. Pa 

ipak, to ne mora značiti da će se neprijateljima 

Bosne i Hercegovine želje 

ispuniti. To umnogome zavisi od nas 

Bošnjaka. Ukoliko se stanje bošnjačkog 

naroda ne promijeni na bolje, ukoliko i 

dalje budemo razbijeni po svim osnovama 

dat ćemo dovoljno prostora našim 

dušmanima da dokrajče Bosnu i Hercegovinu. 

Iako je, zbog očajne situacije 

u kojoj se nalazimo mi Bošnjaci, teško 

danas biti optimista, moramo se nadati 

i biti spremni da dočekamo bolje dane. 

Jedna narodna poslovica kaže: “Najteže 

godine života su one između deset 

i sedamdeset”. Prvih dvadeset najtežih 

godina nezavisne Bosne i Hercegovine 

smo doživjeli. Valja nam izdržati do 

sedamdesete, a onda neka na mlađima 

svijet ostane! 


14

Politika i društvo 

1. mart – Dan nezavisnosti 

Bošnjac ošnjaci u RS-u su 

građani drugog reda 

Anđelina je bila i otišla. 

Film će se prikazivati 

još koji mjesec, a 

nama će ostati naši 

problemi. Bošnjacima 

u RS-u znatno veći, 

nego Bošnjacima u 

Federaciji. Jer ovi prvi 

su građani drugog reda. 

Ne samo zato što ih i 

nema u nazivu entiteta 

– Republika Srpska, 

već i zato što su oni 

na zadnjem mjestu, 

zadnja briga našim 

političarima 

Sobzirom da je bivša Jugoslavija 

bila u poodmakloj 

fazi raspada, na preporu- 

p 

ku “Arbitražne komisije međuna- 

rodne konferencije o Jugoslaviji” 

i u Bosni i Hercegovini je, 29. 

februara i 1. marta 1992. godine, 

održan referendum na kojem su 

se građani izjašnjavali j o statusu 

Bosne i Hercegovine. Iako je Srp- 

ska demokratska stranka na sve 

moguće načine opstruirala održavanje 

referenduma, na glasanje 

je izašlo 64,31 posto glasača, a od 

toga njih 99,44 posto je zaokru- 

žilo ZA. Protiv je bilo 0,29 posto 

glasača, a 0,25 posto je bilo ne- 

važećih listića. Bosna je, dakle, 

mogla krenuti putem nezavisno- 

sti. Zbog toga se 1. mart obilje- 

žava kao Dan nezavisnosti BiH. 

Te 1992. godine, samo nekoliko 

dana nakon Referenduma, 

tačnije 4. marta 1992. godine, 

kada je Skupština R BiH usvojila 

Deklaraciju o nezavisnosti, 

Radovan Karadžić je za skupštin- 

skom govornicom uputio otvore- 

nu prijetnju: 

j 

- Nemojte da mislite da neće- 

te odvesti Bosnu i Hercegovinu 

u pakao, a muslimanski narod 

možda u nestanak, jer musliman- 

ski narod ne može da se odbra- 

ni ako bude rata ovdje, kazao je 

monstrum Karadžić. 

- Muslimanski narod neće nestati, 

to ja poručujem gospodinu 

Karadžiću, replicirao mu je pred- 

sjednik 

Predsjedništva 

R BiH Alija Izetbegović. 

Slobodan Milošević i 

takozvana “JNA” su 

bila glavni “izvođači 

radova” 

Ubrzo je iz Beograda 

krenula otvorena agre- 

sija na BiH. Slobodan 

Milošević i takozva- 

na “JNA” su bila glavni 

“izvođači radova”, a 

“podizvođači radova” su 

bili Radovan Karadžić 

i srpske paravojne formacije. 

Ipak, iako je ta- 

dašnja “JNA” po snazi 

i vojnim kapacitetima 

slovila za četvrtu oruža- 

nu silu u Evropi, Alija je 

svoju riječ održao. Nije 

dozvolio Karadžiću da 

muslimanski narod nestane. 

Nažalost, njegovi jg 

politički nasljednici, predvođeni 

Sulejmanom Tihićem, nemaju 

pravog odovora na mirnodopske 

prijetnje j kojima je izložena BiH. 

Nekad je o nestanku BiH i 

muslimanskog naroda govorio 

Radovan Karadžić, a danas to 

govori Milorad Dodik. Za razliku 

od Karadžića, Dodik govori 

samo o nestanku BiH. Ne govo- 


15 

Za ovako 

katastrofalne 

rezultate nisu 

krivi ljudi 

koji žive u 

općinama RS-a, 

već ponajprije 

SDA na čelu sa 

Sulejmanom 

Tihićem, koja je 

svemu ovome 

doprinijela 

lošim 

zakonskim 

rješenjima. 

Najviše je SDA 

kriva jer je 

imala najveće 

povjerenje 

Bošnjaka. 

ri o nestanku Muslimana, danas 

Bošnjaka, ali na tome mudro i 

predano radi. U tome je itekako 

uspješan. Bosne sve manje ima, 

a i Bošnjaka u genocidnoj tvo- 

revini Republici Srpskoj. Posao 

je Dodiku olakšan zbog činjeni- 

ce da nasuprot sebe nema jakog 

političkog gprotivnika, kao što je 

to Karadžić imao u Izetbegoviću, 

već naspram sebe ima nesposob- 

ne bošnjačke političare ogrezle u 

sebeljublju, j 

nepotizmu, korupci- 

ji, javašluku, zabavljene borbom 

za fotelje, a ne borbom za narod 

i državu. 

Da Bošnjaci u Republici Srpskoj 

polahko nestaju najbolje j se 

može vidjeti iz analize rezultata 

općih izbora od 1998. godine pa 

do zadnjih Općih izbora 2010. 

godine. 

Šta kažu rezultati izbora? 

Na izbore 1998. godine je 

izašlo 740.179 glasača. Koalicija 

za cjelovitu i demokratsku BiH, 

koju su činile stranke: SDA, 

Stranka za BiH, Liberali i GDS, 

osvojila je čak 125.528 

glasova, što je u pro- 

centima bilo 17,0 po- 

sto. Tome treba dodati 

i SDP-ovih 19.889, što 

je činilo dodatnih 2,7 

posto glasova. Koalicija 

CD BiH je tada imala 

15 poslanika u Narod- 

noj skupštini RS-a i bila 

je druga po snazi. Naja- 

više poslanika imao je 

SDS 19, dok je, recimo, 

Dodikov SNSD imao 

tek 6 poslanika. Dakle, 

te 1998. godine bošnjač- 

ke stranke (tu računamo 

i SDP jer i za ovu partiju 

uglavnom glasaju Boš- 

njaci) osvojile su nešto 

više od 145 hiljada gla- 

sova. 

Već 2000. godine 

smanjuje j se broj boš- 

njačkih glasova. Od 

626.841 glasova, SDA 

je osvojila 47.379 ili 7,6 posto, 

Stranka za BiH je dobila 32.450 

ili 5,2 posto, a SDP 31.176 ili 

5,0 posto. Stranke koje uglavnom 

pokupe p bošnjačke glasove ovoga 

puta osvojile su nešto više od 110 

hiljada. 

Totalan krah Bošnjaci su do- 

živjeli na Općim izborima 2010. 

godine. Od ukupno 670.730 gla-

sova, osvojili su svega 53 hiljade 

glasova, odnosno oko 8,5 posto. 

SDP je osvojio 19.297 glasova, 

SDA 16.861, Stranka za BiH 

11.952 i Savez za bolju budućnost 

5.744 glasa. U odnosu na 1998. 

godinu, to je skoro 100 hiljada 

glasova manje. 

Danas u Narodnoj skupštini 

Republike Srpske, od ukupno 83 

poslanika, samo su 4 iz reda boš- 

njačkog naroda. 

Na lokalnim izborima situaci- 

ja je još pogubnija. Bošnjaci danas 

nemaju niti jednog poslanika 

u Skupštini grada Banja Luka. U 

Skupštini Osmaka od 17 posla- 

nika samo dvojica su Bošnjaci. 

Nekada je u ovoj općini načelnik 

bio Bošnjak, a na Prijevremenim 

izborima za načelnika opštine 

Osmaci početkom 2011. godine, 

od ukupno 3.569 glasova, kandi- 

dat SDA Mirzet Alić dobio je sve- 

ga – 19 glasova. DEVETNAEST 

glasova!!! Za ovako katastrofal- 

ne rezultate nisu krivi ljudi koji 

žive u općinama Republike Srp- 

ske, već ponajprije j SDA na čelu 

sa Sulejmanom Tihićem, koja je 

svemu ovome doprinijela lošim 

zakonskim rješenjima. j Najviše 

je SDA kriva jer je imala najveće 

povjerenje Bošnjaka. 

U RS-u žive “nepoznati” Bošnjaci 

Osim analize izbornih rezultata, 

o sve manjoj j prisutnosti Bošnjaka 

u manjem entitetu govori 

blic anketa koju sam uradio. Nai- 

me, zamolio sam kolege novinare, 

književnike i druge poznate lično- 

sti da mi kažu ime neke poznate 

javne ličnosti, bošnjačke nacio- 

nalnosti, pod uslovom da nije po- 

litičar, a koja živi i radi u Republi- 

ci Srpskoj. Među ispitanicima je 

najviše bilo novinara jer su oni po 

prirodi posla najinformiraniji. j I 

ovdje su rezultati porazni. Većina 

odgovora je glasila: “Ne znam.”; 

“Ne mogu se sjetiti.”; “Niko mi 

sada ne pada na pamet.” Osim po- 

litčara, najpoznatije j osobe u RS-u 

su nana Fata Orlović, muftija ba- 

njalučki Edhem Čamdžić i trebinjski 

imam Husejn ef. Hodžić. 

Ali, oni nisu poznati zbog svog 

posla koji obavljaju, j već zbog pro- 

blema sa kojima se susreću u ma- 

njem entitetu. Ipak, nakon propi-p 

tivanja kolega novinara došli smo 

tek do nekoliko imena Bošnjaka 

koji se mogu uvrstiti među po- 

znate javne ličnosti. To 

su novinari Avaza Emir 

Musli (Bijeljina) j i Almedin 

Šišić (Banja Luka), 

književnik Jusuf Trbić 

(Bijeljina), 

j 

kompozitor 

Muharem Insanić (Banja 

Luka) i nekadašnji gol- 

geter Borca Muhamed 

Ibrahimbegović, koji je 

nedavno smijenjen j sa 

mjesta potpredsjednika 

p Upravnog odbora FK 

“Borac” Banja Luka. 

Hafiz Ismet ef. Spahić i 

Roj Gatman 

Zašto je stanje takvo kako 

jeste? Zašto Bošnjaci nestaju 

iz Republike Srpske? Odgov- 

or je jasan: zato što bošnjački 

Kad nemate 

strategije, onda 

se hvatate i za 

slamku spasa. 

Samo na takav 

način i u takvom 

kontekstu 

možemo 

razumijevati 

bošnjačku 

euforiju u vezi 

sa holivudskom 

divom 

Anđelinom Đoli 

i njenim filmom 

“U zemlji krvi i 

meda”. 

političari nemaju nikakve 

strategije gj kada je 

u pitanju povratak. 

Da Bošnjacima 

najveći problem pred- 

stavlja 

nepostojanje 

j 

zajedničke 

strategije, 

potvrdio je nedavno u 

intervju za Dnevni avaz 

i naibu reis hafiz Ismet 

ef. Spahić, koji je na upit 

novinara: “Šta najviše 

zamjerate 

bošnjačkim 

liderima, onima koji taj 

narod, navodno, vode?” 

- odgovorio: 

- To što ne znaju 

sjesti za zajednički sto. 

Nisu to nikada činili, a ni sada 

to ne čine. To je jedna vrlo opasna 

stvar. Zašto ne sjesti zajedno 

i razgovarati, zašto ne izgraditi 


16

“Sve ovo me 

podsjeća 

na sudbinu 

muslimana 

Španije! Oni su 

zajedničku strategiju. gj 

Sve ovako nestali. 

ovo me podsjeća na sud- 

Ovakvom 

binu muslimana Španije! 

politikom. 

Oni su ovako nestali. Cijepanjem. 

Ovakvom politikom. Cij- 

Pojedine 

epanjem. Pojedine pokra- 

pokrajine su 

jine su se odvajale, dobivale se odvajale, 

neku samostalnost. Jedna dobivale neku jasno kazala ko je zločinac, 

a ko žrtva. Zbog 

kraju su svi izgubili, kazao Jedna po jedna toga su je Srbi osudili, 

po jedna su padale i na samostalnost. 

je hafi z Ismet ef. Spahić. 

su padale i na a naivni Bošnjaci sko- 

Da Bošnjacima nedosta- 

kraju su svi ro da su povjerovali da 

je strategije gj u političkom 

izgubili”, kazao će im jedan film riješiti 

djelovanju j govorio je i Roj 

je hafiz Ismet sve probleme. A šta je to 

Gatman (Roy Gutman) u ef. Spahić. novo rekla Anđelina što 

intervju za Preporod 

od 15. 

već nije rečeno u presu- 

februara. 

dama Haškog tribuna- 

- Ja još uvijek čekam 

la, što nije rečeno video 

da u Bosni upoznam nek- 

snimcima “škorpiona” 

oga ko strateški razmišlja, 

koji ubijaju j nedužne 

kazao je novinar i publicista Roj 

Bošnjake, što je rečeno snimcima 

Gatman, dobitnik Pulicerove na- 

iz logora Omarska, što je rečeno 

grade za novinarstvo. 

u presretnutim razgovorima krv- 

nika Mladića i Karadžića? Ništa 

Kad nema startegije, hvataju se novo nije rekla. Ništa što se nije 

za Anđelinu Đoli 

znalo i što nisu znali oni koji su 

mogli spriječiti i zaustaviti rat, oni 

A kad nemate strategije, gj 

onda koji danas u svijetu donose glavne 

se hvatate i za slamku spasa. 

odluke. Sva ta euforija “ponijela” 

Samo na takav način i u takvom je i reisa prof. dr. Mustafu ef. Ce- 

kontekstu možemo razumijevati 

rića, koji je izjavio da je “Anđelina 

bošnjačku euforiju u vezi sa holi- 

Đoli nešto najbolje j što nam se de- 

vudskom divom Anđelinom Đoli silo nakon Dejtona”. Ako znamo 

i njenim filmom “U zemlji krvi i da je Holivood carstvo razvrata, 

meda”. 

zinaluka, bluda i svih drugih po- 

Oni koji su gledali, kažu da je roka, a da je Anđelina Đoli prva 

film politički korektan i da je re- 

holivudska zvijezda, teško musli- 

žiserka, uz brutalne scene nasilja, mani mogu prihvatiti činjenicu da 

Velika džamija ili Mezkita (španski naziv za džamiju) 

u Cordobi, je rimokatolička katedrala, a prije toga 

jedna od najvećih, i po arhitekturi zasigurno jedna 

od najljepših džamija u svijetu 


17 

nam je neko takav nešto najbolje 

što nam se moglo dogoditi. Pa 

makar i snimila politički superkorektan 

film. Prijatelj mi je poslije 

pričao da Reis nije baš tako mislio, 

da je to bila samo hiperbola 

kojom se želio zahvaliti Anđelini 

Đoli. 

Hoće li film “U zemlji krvi i 

meda” pomoći da budu veće plate 

i penzije? Hoće li pomoći deviznim 

štedišama da im se vrate 

njihove pare? Hoćemo li dobiti 

nove autoputeve? Hoće li se otvoriti 

stotine novih radnih mjesta? 

Hoće li pojeftiniti brašno, gorivo 

i kahva? Hoće li u apotekama lijekovi 

biti besplatni? Hože li film 

pomoći da se ukine entitetsko glasanje? 

Naravno da neće. 

Anđelina je bila i otišla. Film 

će se prikazivati još koji mjesec, 

a nama će ostati naši problemi. 

Bošnjacima u RS-u znatno veći, 

nego Bošnjacima u Federaciji. Jer 

ovi prvi su građani drugog reda. 

Ne samo zato što ih i nema u nazivu 

entiteta – Republika Srpska, 

već i zato što su oni na zadnjem 

mjestu, zadnja briga našim političarima.

Kolumna 

Borba za opstanak 

U potrazi za mutavim reisu-l-ulemo 

eisu-l-ulemom 

Ovo što predstoji je 

mnogo više od izbora za 

reisu-l-ulemu, to je izbor 

za retorički model koji 

će vladati u bošnjačkom 

društvu i od kojeg će ovisiti 

bošnjačka spremnost da se 

prepoznaju i zastupaju svoji 

interesi 

Piše: Fatmir Alispahić 

Dejtonski totalitarizam je 

programiran ka ostvarenju 

velikosrpskog i velikohrvatskog 

cilja, rastakanju i preoblikovanju 

bošnjačkog identiteta kao 

glavne prepreke definitivnom uništenju 

bh. državnosti i prisvajanju 

vašingtonskih (51:49) polovica BiH. 

Nema tu nikakve stihije i slučajnosti, 

sve je osmišljeno u multidisciplinarnim 

obavještajnim centrima, 

gdje eksperti za medije, psihosocijalne 

profile, ekonomska ulaganja i 

druge oblike nacionalnog suvereniteta 

kreiraju nastavak genocida nad 

Bošnjacima. A genocid, znamo već, 

nije samo kad te masovno ubijaju, 

već i kad te masovno preseljavaju, 

organizirano pljačkaju (pod krinkom 

tzv. reformi), kao prognanika 

istjeruju iz državljanstva i veza sa 

domovinom (primjer genocidnog Izbornog 

zakona), napose, kad te uvjere 

da kao musliman ne možeš opstati 

u svojoj domovini, jer ćeš biti žigosan 

kao društveno štetan i opasan, 

a iz čega slijedi iznuđena odluka da 

dijete upišeš u Katoličku školu, da 

dijete upućuješ na brak sa kršćanima, 

da počneš glasno govoriti protiv 

svoje vjere, jer je sve to jedini način 

da uživaš građansku ravnopravnost. 

Ali, tada to više nisi ti, tada je to još 

jedna žrtva genocida, još jedan bivši 

Bošnjak, usmrćen na drugi način, a 

s istim ciljem. 

Kakav reis (ne)smije biti 

Činjenica da kompletna dejtonska 

struktura: sve političke stranke, mediji, 

pravosuđe, obrazovne instance, 

nevladine organizacije, itd. – nemaju 

stav o činjenici da jedan evropski 

narod upravo, očito i intenzivno, 

nestaje sa svjetske karte naroda - 

ukazuje da svi oni, kao onomad paradržava 

Radovana Karadžića, rade 

na istom zadatku. Otud u dejtonskoj 

Bosni nema nikakvog haosa, 

jer je haos samo magla pod kojom 

treba da nestane bošnjački narod, a 

da to ne bude viđeno. Ta dejtonska 

zavjera protiv antifašizma i humanizma 

je toliko osnažena, samouvjerena, 

da se osmjelila na korak 

brisanja člana 48. iz Zakona 

o popisu stanovništva, 

kojim će biti armirani i 

zabetonirani rezultati ge- 

U konačnici, 

dozvoljeno 

je i pohvalno 

braniti Iliju 

Jurišića i 

Jovu Divjaka, 

organizirati 

demonstracije 

za njihovo 

oslobođenje, 

skupljati pare 

za advokate, 

ali kada se 

to isto učini 

za uhapšene 

bošnjačke 

patriote, 

onda je to 

najcrnji vid 

odbrane ratnih 

zločinaca. 

nocida. Činjenica da su na 

ovaj zločin pristali politički 

predstavnici bošnjačkog 

naroda ukazuje da je 

bošnjačka politika danas 

u službi ratnih ciljeva velikosrpskih 

i velikohrvatskih 

zločinaca. Pretvaranje 

bošnjačke politike 

u volovsku zapregu Beograda 

i Zagreba moglo se 

izvesti samo na jedan način: 

marljivim radom s&h 

obavještajnih službi koje 

su u dejtonskim godinama 

jednog po jednog bošnjačkog 

funkcionera kupovali, 

evidentirali u kriminalima 

i - eliminirali. 

Ali, priča nije završena 

dokle god je neko priča, jer 

se iz pričanja priče može 

zaleći otpor koji će pomrsiti 

planove iz Karađorđeva 

o podjeli BiH, a najveći 

saveznik u tim planovima 

je bošnjačka pasivnost. 

...Da su Bošnjaci odmah 

iza rata sagradili Muzej 

genocida, da su prigrlili 

istinu o svome stradanju 

kao kompas opstanka i prosperiteta, 

pitanje je da li bi Republika Srpska 

dosad uopće postojala! Ali, bošnjački 

su funkcioneri ukidali časnu historiju 

(kao što je u Tuzli ukidano 

obilježavanje bitke na Brčanskoj 

malti i spomenika ubijenoj djeci na 

Kapiji) kako bi poltronisali velikosrpskim 

i velikohrvatskim mentorima. 

Uspjeh dejtonske podvale je 

proporcionalan stupnju bošnjačke 

odrođenosti od svojih bosanskih 

interesa. Frensis Bojl, autor Tužbe 

BiH za agresiju i genocid pred 

Svjetskim sudom pravde, upozorava 

na dejtonsku podvalu, po kojoj je 

planirano da se BiH raspadne iznutra 

za 15-tak dejtonskih godina. A 

za tih 15-tak godina Bošnjaci više 

neće imati realnih pretpostavki za 

otpor, pošto će sve biti obavještajno 

pokriveno, dok će se u bošnjačkom 

društvu islamofobija i samomržnja 

nametnuti kao kartica za 

budućnost. 

Šta onda tu radi reisu-l-ulema 

dr. Mustafa 

ef. Cerić koji je odgojio 

jedan povijesno značajan 

retorički model glasnog i 

jasnog bošnjačkog intelektualca, 

onog što više nije 

spreman da gleda pridase 

i bude fasciniran Srbima 

i Hrvatima, njihovim tumačenjima 

onoga što smo 

mi i što su naši interesi? 

Takav reisu-l-ulema smeta, 

ne personalno, koliko 

kao uzor koji odgaja 

odvažne pisce i dobre 

govornike. Zbog reisu-luleme 

Cerića i govorničke 

mreže koju je uspostavio, 

razbrkan je plan da Bošnjaci 

dobrovoljno, šutke, 

prihvate svoj nestanak, a 

time i redefiniciju historijske 

istine o genocidnoj 

agresiji. A kako kritična 

masa Srba i Hrvata ne žele 

moralnu katarzu, koja bi 

značila vječnu poniznost, 

kakvu Nijemci osjećaju 

prema Jevrejima, i koja 

bi rezultirala ustupcima 

u ime obnove multietničke 

BiH - to znači da će 

se nastaviti kampanja za uništenje 

bošnjačkog pamćenja. Orwell je u 

romanu “1984” sjajno objasnio da je 

zatiranje sjećanja strateški cilj svakog 

totalitarizma i fašizma. A ovo 

što se Bosni i Bošnjacima dešava 

ravno je pretpostavci da je Adolf 

Hitler dobio rat i da su Jevreji morali 

zaboraviti šta im se dogodilo, i 


18

čak šta više, početi se odricati svoje 

vjere i tradicije kako bi se umilili 

svome progonitelju. Jer, to što se 

bošnjački funkcioneri izvinjavaju 

nepostojećim srpskim žrtvama, i 

što tzv. sarajevski mediji pomamno 

pišu o nekoliko ratnih incidenata, u 

kojima su stradali Srbi (a stradavali 

su i Bošnjaci od bošnjačkih kriminalaca), 

govori da nam se na sceni 

događa inverzija uloga: krvnik je 

žrtva, žrtva je krvnik. A rezultat je 

sve veći broj Bošnjaka koji se raduju 

kad u ime lažne dejtonske pravde 

budu uhapšeni bošnjački patrioti – 

kao u slučaju “Silos” u Hadžićima 

– ne bi li smo makar tako sa Srbima 

bili ravnopravni: zločinci tam, 

a zločinci i vam. U konačnici, dozvoljeno 

je i pohvalno braniti Iliju 

Jurišića i Jovu Divjaka, organizirati 

demonstracije za njihovo oslobođenje, 

skupljati pare za advokate, ali 

kada se to isto učini za uhapšene 

bošnjačke patriote, onda je to najcrnji 

vid odbrane ratnih zločinaca. 

Baš tako su reagirali neki bošnjački 

kompleksaši kada je reisu-l-ulema 

Cerić održao hutbu u džamiji u 

Hadžićima, u slavu pravde i istine 

u slučaju uhapšenih Hadžićana. A 

bez te hutbe, ne bi bilo javnog slova, 

jer ni jedan bošnjački političar 

ne smije zucnuti u odbranu tekovina 

borbe za BiH. ...Izuzev ako se ne 

radi o Iliji ili Jovi, pa ispada, kao 

i poslije Drugog svjetskog rata, da 

Bošnjak Bošnjaku ne može biti ni 

heroj, ni antifašista. A reisu-l-ulema 

Cerić nas uči upravo suprotno – da 

slobodno i ponosno cijenimo svoje 

ljude i njihove zasluge. Ovakve preporuke 

reisu-l-uleme Cerića su direktno 

zadiranje u ideloški koncept 

i smjernice ovog rasističkog dejtonskog 

poretka. Stoga je dejtonski 

aparat sve snage usmjerio na projiciranje 

modela za budućeg reisul-ulemu, 

tako što će na dr. Ceriću 

pokazati – kakav reis ne smije biti. 

Izvan džamijskih vrata 

Glavni unfal ove hajke je što se 

reisu-l-ulemi Ceriću ne može pronaći 

ništa što bi ga kompromitiralo 

i diskreditiralo, pa onda ono što se 

pronalazi biva nategnuto, neuvjerljivo 

i degutantno, kao što je, primjerice, 

izvještavanje jednog sarajevskog 

magazina o tome kakve marke 

torbu nose reisu-l-ulemina supruga 

i kćerka. Mogla bi se sačiniti antologija 

gluposti kojima se nastojao 

osramotiti reisu-l-ulema Cerić. Sjećamo 

se kako mu je Federalna tv 

spočitavala što Islamska 

zajednica po prvi put u 

svojoj povijesti namjenski 

gradi zgradu Rijaseta – a 

penzioneri nemaju za lijekove. 

Kao da je Islamska 

zajedica državni organ, 

Ministarstvo zdravlja, pa 

da u sekularanoj državi 

vodi brigu o lijekovima za 

penzionere?! Neki dan je 

spočitavano što Islamska 

zajednica ne otvori džamije 

za smještaj beskućnika, 

a objesiš tu sekularnu državu 

koja je svoje socijalne potencijale 

svela pod džamijske krovove! Ovi 

silni apsurdi kazuju sa koliko nepameti 

i nervoze se već dugo priprema 

teren da sljedeći reisu-l-ulema bude, 

direktno rečeno: mutav. 

Kako se primiču izbori za reisul-ulemu 

u rat se uključuju novi artiljerci, 

čak i evropski parlamentarci, 

poput Doris Pak i Bastiana Beldera, 

koji su se založili da se Islamska 

zajednica – “jasno negativno 

Govornička 

mreža koju je 

odgojio reisul-ulema 

Cerić 

realno može 

nestati ako za 

reisu-l-ulemu 

dođe neko ko 

nema snage 

da se glasno 

ponosi svojim 

narodom. 

izrazi o rastu vehabizma”. 

Očita je drskost i glupost 

kojom ovi stranci traže da 

Islamska zajednica misli 

njihovom glavom, i to o 

nečemu što ni u jednom 

evropskom dokumentu 

nije definirano kao pojam, 

a time ni kao negativnost 

i kao opasnost. 

Ako se, pak, misli o radikalima 

kojih ima pri svakoj 

vjeri, pa i pri islamu, 

postoje na desetine dokumenata 

kojima je Islamska zajednica 

javno svjedočila da radikalizam 

nema ništa zajedničko sa islamom. 

Ali, ne postoji mjera kojom Islamska 

zajednica može zadovoljiti tu 

stratešku namjeru da se izmišljotina 

o radikalizmu u Bošnjaka uvijek 

drži na vrućoj vatri, sve dok svaki 

Bošnjak ne bude paranoično bježao 

od svoje vjere. Odveć je jasno da 

vehabije postoje samo u vritualnom 

svijetu, u glavama onih koji ih izmišljaju, 

a evo i zašto... Taj antipojam 


19

je smišljen kao imenitelj nečega što 

se 1983., recimo, zvalo “islamskim 

fundamentalizmom”, ili potkraj 40- 

tih godina “mladomuslimanstvom”, 

a što kao transgeneracijska kazna 

uvijek visi nad bošnjačkim glavama. 

To je ono “ništa” zbog čega se Bošnjaci 

hronično izvinjavaju i sklanjaju, 

a u tom miljenju i cviljenju 

Bošnjaka srpski i hrvatski šovinisti 

vide jedini način da sebe, u svojim 

očima, predstave posebnim. Da nije 

Bošnjaka, oni ne bi imali logičkih 

pretpostavki za na(r)cizam, zbog kojega 

već u nekoliko povijesnih etapa 

svjedoče svenacionalni fašizam. 

Ako bismo uklonili tzv. vehabije, 

bilo bi nešto treće, a poslije trećeg 

nešto peto, mada je općenito suluda 

pomisao na uklanjanje nečeg što ne 

postoji. Ako se, pak, misli na one 

muslimane što nosaju duže brade, a 

neki i kraće nogavice, onda bi trebalo 

zatražiti pravnu pomoć baš iz 

Evrope, da nam neko konačno objasni 

- gdje je to nosanje takvih brada 

i takvih nogavica protuzakonit čin? 

Šta misle ti antivehabisti – da bi 

trebalo sve te muslimane s bradama 

potovariti u kamione, kao Jevreje, i 

spaliti u krematoriju?! Ili ih negdje 

deportovati!? Ali, na osnovu kojeg 

zakona?! Šta tu može uraditi reisu-l- 

ulema? Da uzme makaze pa zađe po 

džamijama šišati brade? Da uzme 

“signericu” i zašiva nogavice? Da zabrani 

ulazak u džamiju takvima? Je 

li to garancija? Ova serija 

apsurda tačno govori da 

nikoga ne zanimaju tzv. 

vehabije, već je akcenat na 

optuživanju Bošnjaka za 

virtualnu krivicu i njihovom 

pravdanju za to ništa. 

Mnogi su u Bošnjaka, pod 

silinom medijskih i političkih 

udara, već povjerovali 

kako su te tzv. vehabije 

veći belaj od genocida u 

Srebrenici. Na tom tragu 

je i ubjeđivanje islamske 

inteligencije u BiH kako 

sljedeći reisu-l-ulema treba 

biti skroz drugačiji, a 

što bi značilo – ne provirivati 

izvan džamijskih vrata. Ako 

se to ostvari, reisu-l-ulema bi mogao 

odmah uputiti dovu za zdravlje 

i bereket ministra sigurnosti Sadika 

Ahmetovića, koji svako malo 

policijske pse šalje na “vehabijsku 

djecu” u Gornjoj Maoči, a mogao 

bi vala otići i na demonstracije za 

povrat na funkciju ministra Emira 

Suljagića, pošto bi imali zajedničke 

ciljeve, kao što ih danas imaju, 

recimo, Enes Karić i Enver Kazaz, 

dok jedan drugog slave po promocijama 

knjiga. Ne treba sumnjati da 

bi Enesu Kariću, kao eventualnom 

reisu-l-ulemi, glavni savjetnici bili 

njegovi sadašnji recenzenti i promotori, 

Kazaz, Hajdarević, Hafizović, 

sve sami bošnjački autošovinisti i 

Očita je drskost 

i glupost 

kojom ovi 

stranci traže 

da Islamska 

zajednica 

misli njihovom 

glavom, i to 

o nečemu što 

ni u jednom 

evropskom 

dokumentu 

nije definirano 

kao pojam, a 

time ni kao 

negativnost i 

kao opasnost. 

progonitelji tzv. vehabija. 

Nebitno je hoće li to biti 

Enes Karić (uz svo uvažavanje 

njegovog autorskog 

rada!), ali je bitno da na 

njegovom primjeru uočimo 

model koji će biti protežiran. 

Knjigu “Reisofobija” 

završio sam ovom rečenicom: 

“Bjesomučna kampanja 

protiv reisu-l-uleme, 

koja je eskalirala u toku 

2009. godine, ukazuje na 

konačan cilj – dejtoniziranje 

bošnjačke politike i 

vjere u Bošnjaka, kako bi 

i politiku i vjeru zastupali 

razbošnjačeni i razmuslimanjeni 

Bošnjaci”. Onako kako smo izgubili 

bošnjačku politiku, kao mjesto 

sa kojeg su morali biti branjeni 

naši interesi, tako možemo izgubiti 

i model koji je uspostavio reisu-lulema 

Cerić, kao mjesto odakle se 

još jedino brane naši interesi. Ova 

govornička mreža koju je odgojio 

reisu-l-ulema Cerić realno može nestati 

ako za reisu-l-ulemu dođe neko 

ko nema snage da se glasno ponosi 

svojim narodom. Ovo što predstoji 

je mnogo više od izbora za reisu-lulemu, 

to je izbor za retorički model 

koji će vladati u bošnjačkom 

društvu i od kojeg će ovisiti bošnjačka 

spremnost da se prepoznaju 

i zastupaju svoji interesi. 

20

Intervju 

Refik Lendo, penzionisani general Armije Bosne i Hercegovine i bivši 

komandant odbrane Novog Travnika 

Upitajte danas bilo kojeg ratnika HVO-a 

zašto se borio? Jasno je da su željeli razbiti 

BiH, etnički očistiti hrvatske teritorije i pripojiti i ih Hrvatskoj 

Refik Lendo, penzionisani 

general Armije Bosne i 

Hercegovine, čovjek koji 

je u najtežem periodu za 

ovu zemlju stajao na čelu 

odbrane srednje Bosne, 

odnosno Novog Travnika 

govori šta je istina o ratu 

srednjoj Bosni 

Razgovarao: Ezher Beganović 

Iz prethodnog 

uvoda i mnogih 

dokumenata 

potpuno je 

jasno koji su 

ciljevi bili 

naših susjeda, 

Hrvatske i 

Srbije. Upitajte 

danas bilo 

kojeg vojnika iz 

ratnog perioda 

koji su bili u 

HVO -u ili Vojsci 

RS-a zašto su 

se borili. Da 

razbiju BiH, 

da etnički 

očiste srpske 

i hrvatske 

teritorije i 

pripoje ih 

Hrvatskoj i 

Srbiji. 

Danas se ulažu 

veliki napori 

da se dokaže 

da su Bošnjaci u srednjoj 

Bosni etnički čistili i vršili 

zločine nad Hrvatima. 

Slučaj Bugojno, odnosno 

jednostran pristup procesuiranja 

ratnih događanja 

u Bugojnu je najočitiji 

primjer takvih pokušaja. 

Federalna televizija je u 

emisiji “60 minuta” prošle 

godine objavila laž da 

je rat u srednjoj Bosni između 

Hrvata i Bošnjaka 

započeo napadom Armije 

R BiH na selo Dusina. 

Oni koji to rade dio su 

projekta koji ima za cilj 

dokazivanja da je u BiH 

prisutna regionalna istina 

o ratu. Naprimjer, u Srebrenici 

i Krajini su činjeni 

zločini nad Bošnjacima, 

u Sarajevu nad Srbima, u 

Hercegovini nad Bošnjacima 

i u srednjoj Bosni 

nad Hrvatima. Na ruku 

udruženih iskrivljivača istine o ratu 

u Bosni i Hercegovini, odnosno u 

srednjoj Bosni na ruku ide bošnjačka 

pasivnost i šutnja na 

sve što se događa i što se 

pokušava uraditi na planu 

lažiranja ratne historije. 

Saff se f ovom temom bavi 

duže vrijeme, pokušavamo 

dati svoj doprinos u buđenju 

Bošnjaka iz srednje 

Bosne, da dignu svoj glas 

protiv laži. Nakon presude 

Suda Bosne i Hercegovine 

da su Bošnjaci u Bugojnu 

bili udruženi u zločinački 

poduhvat radi protjerivanja 

Hrvata sa bugojanske 

teritorije postalo je jasno da su 

udruženi iskrivljivači istine o ratu 

u Bugojnu i ostatku srednje Bosne 

krenuli u veoma opasnu avanturu. 

Slijedeći dosadašnju praksu nastavljamo 

se baviti ratom u srednjoj Bosni. 

Naš sagovornik na ovu temu je Refik 

Lendo, penzionisani general Armije 

Bosne i Hercegovine, čovjek koji je u 

najtežem periodu za ovu zemlju stajao 

na čelu odbrane srednje Bosne, odnosno 

Novog Travnika. Refik Lendo je 

i aktuelni načelnik Novog Travnika. 

Na početku razgovora Refika Lendu 

smo upitali kako on kao jedan od 

najboljih poznavaoca ratnih prilika 

u srednjoj Bosni komentira aktuelne 

napade na istinu i pokušaje da se kroz 

montirane sudske procese i sramne 

medijske kampanje iskrivi istina o 

ratu u srednjoj Bosni? 


21

“Radi boljeg razumijevanja događaja 

želim da vas podsjetim na neka 

historijska dešavanja i ličnosti. Postoje 

mnoge knjige i fotografije o djelovanju 

ustaških i četničkih pokreta 

i njihovih zločina. Dramatično stanje 

jugoslovenskih naroda na ovom 

prostoru Evrope opisivali su mnogi 

sudionici i učesnici. Veliku ulogu u 

svemu imala je katolička i pravoslavna 

crkva. Na čelu četnika dolazili su 

popovi koji su se pokazali kao najveći 

koljači. Bošnjaci nisu nikada znali 

odabrati pravu stranu jer su uvijek bili 

između nakovnja i čekića i klali su ih 

i “istočna i zapadna braća”. Uvijek su 

bili “tampon zona” između dva najveća 

dušmana, pa su plaćali cehove i 

jednima i drugima. Bošnjaci su čitavo 

vrijeme bili prilično dezorijentirani i 

nalazili su se na svim stranama. Bilo 

ih je u četničkom, ustaškom i partizanskom 

pokretu. Nažalost, kod Bošnjaka 

je bio i ostao problem- nacionalna 

politika i pravac kojim trebaju ići. 

Što se izdešavalo kroz razvoj Bosne i 

kakav je odnos od samog početka bio 

prema islamu i Bošnjacima od strane 

tzv. “istočnih i zapadnih” susjeda. 

Poziv Pape ll (Urban) 1095. godine 

kršćanskom zapadu na rat protiv 

muslimana što je proizvelo krstaške 

ratove ili križarske ratove koji su vođeni 

i završeni tzv. Sedmim križarskim 

ratom 1254. godine. 

Novi Križanski rat vodi Ugarska 

protiv Bosne 1244. godine pa se bosanska 

vojska i u tom pohodu održala u sukobu 

kod Jajca. Upravo u tom periodu 

za vrijeme kralja Tvrtka i Bosna izraste 

u najveću državu na slavenskom jugu. 

Dolaskom Osmanskog carstva nikada 

nije potpuno zavladao mir i ta 

sila nije bila u stanju da umiri ovu 

nemirnu zemlju. Za vrijeme austrijske 

okupacije ponovo su podržali srpske 

formacije u borbi protiv muslimana. 

Pojava srbijansko-balkanske politike 

napisane u Strateškom dokumentu 

1844. godine kao “Načertanije” u kojoj 

je osnovni cilj bio i ostao nažalost 

i danas: Etnička teritorija i jedinstvo 

Srba, Srbi svi i svuda, pojava Memoranduma 

SANU, Srpske pravoslavne 

crkve, amputacija i odvajanje svih koji 

nisu Srbi, kako bi ostvarili velikosrpski 

san i istovjetnu podvalu o obnavljanju 

Dušanovog carstva. 

Nastanak turbulencija na globalnom 

planu dešava se na prostorima 

gdje nacionalno pitanje nije bilo adekvatno 

riješeno - prostor SSSR i Jugoslavije. 

Proces stvaranja nekih novih 

nacionalnih država bio je nezaustavljiv 

i koristila se politika, ekonomija, diplomatija, 

vjera i naravno vojna sredstva. 

Dokaz da Hrvati ni 17 godina nakon rata nisu odustali od svojih 

planova za otcjepljenjem jednog dijela Bosne 

i Hercegovine i pripajanja Hrvatskoj 

Raspad Jugoslavije Srbi su ponovno 

iskoristili da riješe svoje nacionalno 

pitanje i to ponovo po formuli “Svi 

Srbi u federaciji srpskih zemalja sa 

svim etničkim teritorijama”. Za one 

Srbe koji ostanu van ovih okvira izvršiti 

“humano preseljenje”. Ovakva politička 

vizija počela se realizirati Odlukom 

o strateškim ciljevima srpskog 

naroda i to: državno razgraničenje 

od druge dvije nacionalne zajednice. 

Koridor između Semberije i Krajine, 

eliminacija Drine kao granice između 

srpske države, uspostava granica na 

rijeci Uni i Neretvi, podjela Sarajeva i 

izlazak Republike Srpske na more. Za 

ove ciljeve Srbi su pripremili snage i 

sredstva koje se nisu mogle realizirati 

bez organiziranih zločina nasilja i 

razaranja. Kao odgovor o formiranju, 

ujedinjenju “svih Srba u jednoj džavi”, 

dolazi i do stvaranja i rješenja hrvatskog 

nacionalnog pitanja kroz HDZ 

i zaštiti isključivo interesa hrvatskog 

naroda. Kada je 1991. godine proglašena 

Hrvatska zajednica Herceg Bosna, 

pored ostalog njen cilj je bio da 

se zaokruži hrvatski etnički prostor 

u kojem bi bio dominantan “odabrani 

hrvatski narod”, dok ostali ovo 

trebaju prihvatiti ili ga napustiti. Za 

realizaciju ovih ciljeva pripremili su 

snage i sredstva gdje je kasnije došlo 

do ogromnih razaranja i nasilja prema 

bošnjačkom narodu. 

Bez znanja i dozvole legalnih organa 

Bosne i Hercegovine, Hrvatsko vijeće 

uspostavlja istovremeno komandno 

mjesto u Grudama a zapovjednik 

Južnog bojišta HV bio je zapovjednik 

i HVO-a za srednju Bosnu. Istureno 

zapovjedno mjesto nalazilo se u Gornjem 

Vakufu. Pored ostalog, teritorij 

Bosne i Hercegovine viđen je kao sastavni 

dio jedinstvene vojne cjeline i 

politički bez granica sa Hrvatskom. 

Na ovaj način HVO je uz pomoć Hrvatske 

i HV-a u maju 1992. godine 

imao oko 35.000 vojnika organiziranih 

u bataljone i vodove.” 

Nakon ove detaljne analize, komandanta 

Lendu smo upitali šta se 

nakon toga dogodilo u srednjoj Bosni 

i koliko i kako je navedeno ponašanje 

rukovodstva bosanskih Hrvata utjecalo 

na dalji razvoj ratnih sukoba u 

srednjoj Bosni. 

“Evo šta se dešavalo u srednjoj 

Bosni. Hrvatska zajednica Herceg 

Bosna je Odlukom regulisala da je 

njen teritorijalni prostor, prostor svih 

općina sa apsolutnom i relativnom 

većinom Hrvata, kao i one općine u 

kojima su Hrvati bili drugi po brojnosti. 

Ovome je umnogome, na uštrb 

Bošnjaka, imao utjecaj sporazum 

Boban Karadžić 06.05.l992. godine 

kada su se dogovorili da razgraničenja 

teritorije i ostvarenje hrvatskih i 

srpskih ciljeva riješe mirnim putem i 

dogovorom. Realizaciju svojih ciljeva 

Hrvati počinju ostvarivati odlukom 

predsjednika Hrvatske zajednice 

Herceg Bosna Mate Bobana i naredbom 

Glavnog stožera HVO-a od 

08.05.1992.godine kojim se naređuje 

da su postrojbe HVO–a u srednjoj 

Bosni jedine legalne jedinice i da se 

sve druge naredbe jedinica i Komandi 

TO stavljaju van snage. Jedinice 


22

Teritorijalne odbrane su proglašene 

kao paravojne jedinice i dat im je 

ultimatum da predaju svo naoružanje 

i da se sve stave pod komandu 

HVO-a kao i stavljanje obilježja 

HVO. 

Kada su u pitanju linije odbrane 

prema srpskim snagama HVO se 

nalazio isključivo ispred hrvatskih 

naseljenih prostora. Ostatak snaga 

nastojao je ostvariti kontrolu po dubini 

teritorije i to na kontrolu kretanja 

ljudi i roba, maltretiranje, pljačkanje, 

zauzimanje vitalnih objekata 

u gradovima, ometanje logističkog 

opremanja Armije Bosne i Hercegovine, 

zarobljavanje i razoružavanje 

jedinica i pojedinaca. Ovo je proizvodilo 

tenzije, nepovjerenje i otpočeli 

su oružani incidenti u mnogim 

mjestima. Padom Jajca dolazi do rasterećenja 

snaga HVO-a i velike pometnje 

u redovima Armije BiH, prilivi 

velikog broja izbjeglica. Prozor, 

Gornji Vakuf i Novi Travnik bili su 

veza srednje Bosne i Hercegovine 

pa su za stvaranje taktičkih pozicija 

napadnuti istovremeno, kako bi 

se ostvarila veza između dvije operativne 

zone srednja Bosna i OZ 

sjeverozapadna Hercegovina. Ova 

kratka analiza pokazuje da su srpski 

i hrvatski narod u BiH imali potpunu 

pomoć Srbije i Hrvatske i da 

su oba naroda imala svoje političke 

programe za podjelu BiH. Naravno, 

ne smije se igubiti iz vida da su se 

Bošnjaci identificirali sa projektom 

cjelovite multinacionalne BiH, čije 

su OS formirali u okviru Armije 

RBiH.” 

Nakon ove jednostavne i argumentirane 

elaboracije Lendu smo 

upitali zašto se i pored tako jasnih 

dokaza i brojnih dokumenata i dalje 

pokušava iskriviti istina o ratu u 

BiH, odnosno srednjoj j Bosni? 

“Šta je u stvari istina o ratu i agre- 

siji na Bosnu i Hercegovinu? Iz prethodnog 

uvoda i mnogih dokumenata 

potpuno je jasno koji su ciljevi 

bili naših susjeda, Hrvatske i Srbije. 

Upitajte danas bilo kojeg vojnika iz 

ratnog perioda koji su bili u HVOu 

ili Vojsci RS-a zašto su se borili. 

Da razbiju BiH, da etnički očiste 

srpske i hrvatske teritorije i pripoje 

ih Hrvatskoj i Srbiji. Stoga je jasno 

zašto danas političari i predstavnici 

Republike Srpske i političari proizišli 

iz HVO-a i Hrvatske zajednice Herceg 

Bosna ne žele cjelovitu, modernu 

i zajedničku Bosnu i Hercegovinu, 

zašto ne vole BiH, zašto ne navijaju 

za reprezentaciju BiH, zašto nisu 

ponosni na svoju domovinu i mnoga 

Spomen ploča u čast poginulih vojnika HOS-a u Novom Travniku sa 

ustaškim pozdravom “Za dom spremni” 

druga pitanja, zašto? Političko i vojno 

rukovodstvo koje je činilo zločin i etničko 

čišćenje danas odgovaraju i priznaju 

svoje greške. Mnogi danas truhnu 

u zatvoru, a nadam se da će i oni 

koji i danas negiraju zločin vrlo brzo 

odgovarati za svoja postupke.” 

Na kraju Lendu pitamo zašto Bošnjaci 

šute na sve laži koje se svakodnevno 

pletu o našoj ratnoj prošlosti? 

“Zašto danas Bošnjaci i Bosanci 

šute na sva ova dešavanja? Šute i na 

sopstvene političare ali šute i “reže” na 

one koji diraju u ono za njih sveto, za 

ono i one koji dadoše živote za BiH. 

Oni koji najviše dadoše za domovinu, 

koji je još vole, jedino im je ostalo da 

šute i trpe. Ratni profiteri kao i oni koji 

se boriše protiv BiH, koji je danas ne 

vole, koji usporavaju i osporavaju sve 

što je dalo za državu, izuzetno koriste 

sve blagodati ove zemlje, imaju dobre 

pozicije i uzimaju kapom i šakom od 

onih koji još uvijek strepe šta će se desiti 

sa Bosnom i Hercegovinom. 

Oni koji šute zasigurno se nikada 

ne boje. Ostali su bez posla, imovine i 

ponosa i u takvim okolnostima gledaju 

i slušaju one koji žele da ih izjednače 

sa ubicama i agresorima. Ovi koji šute 

najviše dadoše za Bosnu, za mir i toleranciju. 

Priča o Bosni je pri kraju ali 

još nije završena”, zaključuje na kraju 

komandant Refik Lendo. 

Knjiga argumenata, dokumenata i istine o ratu u srednjoj 

Bosni 

“Džehenem u srednjoj Bosni – ratna 1993.” 

Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu 

i Hercegovinu je u Travniku nedavno organiziralo 

promociju knjige “Džehenem u srednjoj 

Bosni – ratna 1993.”. Knjiga je zbornik radova sa 

okruglog stola o ratu u srednjoj Bosni održanog 

u Travniku u aprilu prošle godine. U ovoj knjizi 

objavljeno je 77 faksimila autentičnih dokumenata 

koji vjerodostojno argumentiraju šta je istina 

i ko je činio zločine u srednjoj Bosni. Refik 

Lendo je na promociji u Travniku rekao da bi se 

ova knjiga trebala naći u bibliotekama svake škole 

u srednjoj Bosni. Nažalost, knjiga “Džehenem u 

srednjoj Bosni – ratna 1993.” je prva knjiga ovakve 

vrste objavljena nakon agresije na BiH. 


23

Društvo 

Tim povodom: o umjetnosti, ratu i politici 

Istina o zemlji krvi i suza 

Tvrdi se da je film jednostran, 

da se autorica stavila 

na bošnjačku stranu, da 

prikazuje Srbe kao teroriste i 

zločince, da nema umjetničke 

vrijednosti, da nije umjetnost, 

da je dokumentarni, a ne 

umjetnički film, da ne postoji 

“balans u prikazivanju 

sukobljenih strana” i 

jednostrano, navijački, 

ocrnjuje jednu stranu. Angelina 

hrabro odgovara: “Pa, nije bilo 

balansa ni za vrijeme rata!” 

Zaista je krajnje morbidna 

logika po kojoj se zločin nastoji 

opravdavati balansom. Kao 

da se rediteljka u teorijskom 

smislu pridržavala jedne 

maksime koja se pripisuje 

velikom slikaru, autoru 

Gernike, Pablu Picassou (Pablo 

Pikaso): Umjetnost je laž koja 

nas tjera da sagledamo istinu 

Piše: Safet Kadić 

Film holivudske dive Angeline 

Jolie “In the Land of Blood 

and Honney” (Anđelina Đoli: 

“U zemlji krvi i meda”), koji govori o 

ratnim strahotama i nasilju u Bosni i 

Hercegovini tokom srbske agresije, uzburkao 

je političku atmosferu i otvorio 

mnoga pitanja kao rijetko koje umjetničko 

djelo u blizkoj prošlosti. U jednom 

dijelu dejtonske Bosne, u Federaciji 

i među Bošnjacima, dočekan je gotovo 

sa euforijom, a u drugom, u RS-u 

i među Srbima, presuđeno mu je prije 

nego su ga i vidili, a neće ga ni viditi, 

jer je zabranjen u tom entitetu. Kuriozitet 

vezan za ovaj film je i to što je 

snimljen paralelno na, kako je to istakla 

Jolie, autentičnom (bosanskom) i 

englezkom jeziku. 

Izražavajući nadu da će film biti prihvaćen 

kao njen doprinos otkrivanju 

istine o patnji i ljudskoj drami izazvanoj 

ratom, (Rat nije slučajno u biblijskoj 

kozmogoniji označen kao jedan od četiri 

jahača Apokalipse, pored kuge, gladi 

i smrti) u javnim izstupima i prije sarajevske 

projekcije Jolie je upozorila: “Film 

je vrlo težak za gledanje i ne mogu vjerovati 

da na svijetu postoji iko kome bi 

bilo teže gledati ovaj film nego narodima s 

ovih prostora. Vrlo je težak, baš 

zato što će tim ljudima probuditi 

neka sjećanja i neke slike. 

To mora biti grozno, jer sam 

svjesna da većina ljudi zbog 

tih uspomena i dan-danas ima 

noćne more.” 

I pored toga što je Jolie polaskala 

da su “Srbi pametan narod 

i da će shvatiti film”, velikosrbska 

propagandna mašinerija 

jedva je dočekala sarajevsku 


24 

U ovoj zemlji 

je od iskona 

bilo i meda i 

medvjeda, i 

krvi i suza, i 

jada i čemera, 

samo nikad po 

njoj nisu tekli 

med i mli(je) 

ko kao u nekoj 

zamišljenoj, 

fiktivnoj, 

umjetnoj, 

utopijskoj 

zemlji 

dembeliji. 

premijeru filma kao povod da 

razpali po njemu i njegovim 

protagonistima iz svih oruđa 

i podgrije svoju antibosansku 

kampanju. Taj događaj sarajevska 

kolumnistica jednog 

banjalučkog dnevnog lista, 

uporedila je sa elementarnom 

nepogodom. “Hад Сарајево 

ce на спектакуларан начин 

сручио филм ‘У земљи 

крви и меда’”, kaže ona. Njoj 

smeta i Angelinina “изјава 

љубави према Босни и 

Босанцима”, jer “су у овом 

случају појмови Босна и 

Босанац посве сужени.” 

Klasična zamjena teza i gebelsovsko 

izvrtanje stvari. Valjda 

je svakom normalnom 

čovjeku jasno da nije Angelina 

Jolie suzila pojmove Bosne i Bosanaca, 

nego velikosrbska agresija i srbočetnički 

zločinci. Oni su suzili ne samo pojmove, 

nego i teritoriju Bosne i broj Bosanaca. To 

je ta gola i gorka istina koja njima smeta, 

a koju i dalje na očigled cijelog svijeta 

trojanovski pokušavaju sakriti. Davno je 

odkriveno da su “u cara Trojana kozije 

uši”. Do sada je odkriveno oko pet stotina 

tajnih masovnih grobnica, u koje su Srbi 

zatrpali oko stotinu hiljada mučki ubijenih 

Bosanaca u cilju ostvarivanja genocidnog 

projekta zvanog “republika srpska”. 

Tu je i brojka od najmanje 30.000 silovanih 

žena. Iako je rediteljica filma Jolie, 

kako kaže, očekivala različite reakcije, šokirale 

su je reakcije iz RS i Srbije na film, 

ali one, zapravo, samo pokazuju količinu 

problema s kojima se suočava ovaj region, 

a ne samo stava prema umjetnosti i prema 

njoj osobno. Velikosrbska politika koristi 

svaku priliku, pa i ovu, da proizvede antagonizam 

i konfrontaciju entiteta, jer se 

tako federalizira BiH i marginalizira uloga 

države, jača pozicija entiteta na račun države 

i stvara privid da je RS federalna jedinica 

sa svim atributima državnosti (kako 

to “naučno” obrazlaže njihov hajni teoretičar 

Kunić, a čelnik stranke koja je u ratu 

nosila ovaj genocidni projekat, Mladen 

Bosić, politički operacionalizira povodom 

elementarnih nepogoda ovako: “Na narednoj 

sjednici skupštine RS tražićemo 

da se napravi državni plan za 

ovakve prilike“). Svim razpoloživim 

sredstvima nastoji se 

omalovažiti umjetnička vrijednost 

ovog filma i povrijediti, 

uniziti i kompromitirati autori. 

Tvrdi se da je film jednostran, 

da se autorica stavila na 

bošnjačku stranu, da prikazuje 

Srbe kao teroriste i zločince, da 

nema umjetničke vrijednosti, 

da nije umjetnost, da je dokumentarni, 

a ne umjetnički 

film, da ne postoji “balans u 

prikazivanju sukobljenih strana” 

i jednostrano, navijački, 

ocrnjuje jednu stranu. Angelina 

hrabro odgovara: “Pa, 

nije bilo balansa ni za vrijeme 

rata!” Zaista je krajnje morbidna 

logika po kojoj se zločin 

nastoji opravdavati balansom. 

Kao da se rediteljka u teorijskom 

smislu pridržavala jedne 

maksime koja se pripisuje velikom 

slikaru, autoru Gernike, e 

Pablu Picassou (Pablo Pikaso): 

Umjetnost je laž koja nas tjera 

da sagledamo istinu. 

Drž’te lopova 

“Ja, naravno, ovaj film nisam 

snimala da bih se uplitala u političku 

scenu ovog regiona, ali će se moj glas uvijek 

čuti kada je riječ o humanosti. Ovo 

je vrlo kompleksan period na globalnoj i 

ekonomskoj sceni, ali ovaj dio svijeta nije 

zaboravljen, i dalje je fokus na ovoj regiji. 

Nadam se da će ovaj film navesti ljude da 

dolaze u Sarajevo, da slušaju vašu muziku, 

da posjećuju vaše kafiće”, poručuje Jolie. 

U brojnim javnim izstupima rediteljka 

Jolie je izticala da je njena želja da film 

pomogne Bosni i Hercegovini i posebno 

apostrofirala “međunarodnu zajednicu”, 

nastojeći je osvijestiti i ukazati na straho-

te rata i nasilja u svijetu, posebno prema 

ženama. Prvi korak nakon glamurozne 

projekcije u Njujorku, “gradu u kojem se 

sve dešava” (na zahtjev rediteljice film je 

prikazan na bosanskom jeziku, a titlovan 

na englezkom), bila je posjeta američkoj 

prijestolnici, Vašingtonu, i prijem kod 

američkog predsjedniku Baracka Obame 

u Bijeloj kući, koji joj je obećao da 

će pomoći BiH. Primjetna je pojačana 

aktivnost američkog ambasadora Patricka 

Moona (Patrik Mun), a ovih dana u BiH 

je boravio i zamjenik državnog sekretara 

Richard Burns (Ričard B’rns) u Sarajevu. 

On je poručio da je američka vizija mul- 

tikulturna i demokratska Bosna i Hercegovina, 

usmjerena prema euroatlantskim 

integracijama, članstvo u NATO-u i pristup 

EU. I on vidi i zna, i svi mi znamo, 

da dejtonska Bosna nije ni demokratska 

ni multikulturna, a upravo to je jedina 

politička premisa na kojoj može funkcionirati 

BiH kao država. To je, jednostavno, 

prirodno stanje ove zemlje. Sve drugo je 

neprirodno. Zato je naša državna politika 

mogla ponuditi jednu viziju kao ustavnopravno 

ustrojstvo, po kojem bi ova država 

zaista funkcionirala kao savremena multikulturna 

i demokratska po formuli: jedna 

država sa tri konstitutivna naroda i 

četiri, plus dva entiteta. Istočna Bosna, 

od Foče do Save i zapadno do Bosne, 

sa glavnim gradom Tuzlom, u kojem bi 

Bošnjaci bili relativna većina, Zapadna 

Bosna, USK plus teritorija RS do rijeke 

Bosne na istok, sa Banjalukom kao glavnim 

gradom, u kojem bi Srbi bili relativna 

većina; Centralna a (Srednja) Bosna, 

SBK i Ze-Do kanton, sa Zenicom kao 

glavnim gradom, u kojem bi Bošnjaci bili 

relativna većina, i Hercegovina (istoč- 

na i zapadna) na sjever do Jablanice, sa 

glavnim gradom Mostarom, u kojem bi 

Hrvati bili relativna većina. Tome treba 

dodati i dva distrikta: Brčko i Sarajevo, 

koje bi obuhvaćalo deset predratnih obćina: 

četiri gradske obćine, Ilidža, Hadžići, 

Ilijaš, Vogošća, Pale, Trnovo. U jednom 

djelotvornom presjeku zadovoljila bi se i 

kolektivna, etnonacionalna, i individualna, 

građanska, prava i interesi. Vrlo jednostavno 

rješenje federalne države multietničkih 

i multukulturnih regija, entiteta, sa 

harmoniziranim nadležnostima države i 

entiteta, u ustavnopravnom statusu federalnih 

jedinica, čemu teže Srbi i donekle 

Hrvati, u okviru jedne države, čemu teže 

Bošnjaci. Niko se ne treba zavaravati, jer 

ovakva Bosna ne može obstati. Ovakvim 

ustrojstvom nikto ne bi bio oštećen, ali 

niko ne bi bio podpuno zadovoljan radi 

svojih nerealnih i neosnovanih aspiracija. 

Ovim bi se zadovoljili, čak, i interesi nacionalista, 

jer bi u svakom entitetu jedna 

etnička grupa imala relativnu većinu, ali i 

demokrata, jer bi interese i prava štitila država, 

ustav i zakon, a ne lideri, 

elite i stranke i time smanjila 

mogućnost političke manipulacije. 

Bošnjaci, kao najbrojniji 

narod u BiH, su najzainteresovaniji, 

a moraju biti i najodgovorniji, 

za razrješenje bosanske 

drame tako što će imati inicijativu 

i nositi tu ideju uz razne 

političke uzstupke. Sasvim je 

jasno da Bošnjaci nikada neće 

prihvatiti i priznati okupaciju 

dijela svog etničkog prostora, 

na kojem je ekskluzivno 

stvoren jednonacionalni srbski 

entitet, nastao ratom i genocidom 

pa bi po historijskoj logici 

morao i nestati ratom, ali ni 

drugi neće odustati od prava 

da na određenom prostoru kao većinski 

narod uređuju odnose po svojoj volji, što 

im Bošnjaci ne trebaju osporavati. Time 

bi se odbacile neosnovane obtužbe o “unitarnoj 

Bosni”. 

Velikosrbska politika koju u Bosni 

provodi lider genocidnog entiteta Milorad 

Dodik zasniva se na premisi: Drž’te 

lopova! Primjerice, on napravi frku sa državnim 

sudom i tužilaštvom da bi zaštitio 

nezavisni status “svoga” entiteta i učvrstio 

svoju diktatorsku i aparthejdsku vlast 

u tom okupiranom dijelu Bosne. I tako 

cijelo vrijeme, evo već godinama. Zato 

što ne postoji inicijativa i ozbiljna državna 

politika bošnjačkih stranaka kao najbrojnijeg 

i najodgovornijeg naroda. Čim 

dignu glavu, Dodik ih klepi floskulom o 

unitarnoj Bosni i strahom od dominacije 

Bošnjaka, upravo ono što on provodi u 

svom entitetetu masovnih grobnica. Historijski, 

naravno, nema nikakvog uporišća 

u tome. Na kojoj god su teritoriji 

Bošnjaci bili većina i održali se kao većina 

od neprijateljskih nasrtaja susjednih velikonacionalnih 

politika, postoji ili je sačuvana 

multikultura i tolerancija, sačuvane 

Može li jedno 

umjetničko 

djelo kao što je 

film osvijestiti 

ljude i dovesti 

do istine? 

Umjetnost je 

virtuelni svijet 

koji egzistira 

na unutrašnjoj 

istini svoga 

uzstrojstva, 

više ili manje 

uvjerljivoj, a ne 

stvarnoj istini 

objektivnoga 

svijeta. 

su i crkve i džamije, zajedničke 

škole i ustanove, a gdje god 

su oni drugi postali većina, ti 

prostori su očišćeni od Bošnjaka. 

Uzmite koje hoćete naselje 

za primjer, ne samo Sarajevo i 

Banjaluku: Bijeljinu, Ljubuški, 

Mostar, Nevesinje, Gacko, 

Trebinje… Znači, radi se o 

političkom licemjerju i podmetanju 

svojih težnji i pritajenih 

planova nekome drugome. 

Također, u cijeloj povijesti 

Bošnjaka među njima se nikada 

nije javila fašistoidna ideja 

ili pokret, kao npr. četništvo 

kod Srba ili ustaštvo kod Hrvata. 

Istina, jesu ih drugi, milom 

ili silom, uvačili u takve 

svoje pokrete pa da bi napravili balans, 

nabijali su im na nos razne handžar-divizije 

koje su formirali Nijemci. U svjetskim 

centrima moći, neprijatelji Bosne i 

Bošnjaka, nastoje izkoristiti kolektivnu 

frustraciju Bošnjaka zbog genocida i gubitka 

polovice zemlje i Bošnjake usmjeriti 

u terorizam i međusobno ubijanje. To je 

smrtna opasnost za Bošnjake. Bošnjaci 

svoju borbu moraju legitimirati kao legalnu 

borbu za slobodu naroda i građanska 

prava u okviru svoje države. U borbi za te 

ciljeve dozvoljena su sva sredstva u skladu 

sa međunarodnim pravom. 

U živu diplomatsku aktivnost uključio 

se i član Predsjedništva BiH iz reda 

Bošnjaka, Bakir Izetbegović, odlazkom u 

prijateljsku Tursku, gdje je izjavio: 

Bošnjaci su iz Srbije protjerani uz 

pristanak Turske 

“Tayyip Erdoğan ne pripada samo 

Turcima, on je naš zajednički lider. Barem 

jedna milijarda ljudi, a među njima 

i dva milijuna Bošnjaka, želi brz oporavak 

Tayyipu Erdoğanu.” Ovom izjavom 


25

je, po mišljenju nekih analitičara, poput 

dr. Ibrahima Kajana, “doslovce šokirao 

najveći dio bh. javnosti”, jer je “misaoni 

užas i misaona mizerija, koja ni u čemu 

nema pokrića...” Kajan se nije bavio time 

da li je Izetbegović u posjetu Turskoj išao 

u svojstvu člana Predsjedništva i da li je 

takav stav usaglasio sa Nebojšom Radmanovićem 

i Željkom Komšićem, a po- 

sebno sa reis-efendijom Cerićem, koji je 

ne tako davno spominjao, ne dva, nego 

šest miliona Bošnjaka samo u Turskoj, 

misleći, vjerovatno na one Bošnjake koji 

su protjerani iz Srbije od 1830. do 1882. 

godine. Kako navodi savremeni iztraživač 

tog pitanja, Safet Bandžović, “veliki 

broj muslimana iz Srbije Turska je odmah 

naselila u Anadoliju i pogranična mjesta 

prema Kurdima. U prvo vrijeme niko 

nije imao pravo izbora, svako je morao 

da prihvati ono što mu se ponudi.” Danas 

im se ni za ime ne zna između Turaka 

i Kurda. Većinske Bošnjake su protjerali 

manjinski Srbi uz pomoć Rusije i Francuske 

i pristanak Turske. Francuska i ruska 

vlada napravile su poseban Sporazum o 

zajedničkom istupanju u korist Srbije, u 

genocidnom projektu izgona muslimana 

Bošnjaka sa njihovih ognjišća i imanja 

na Međunarodnoj konferenciji, održanoj 

1862. godine u Kanlidži, istanbulskom 

predgrađu. Ugovorom je bilo propisano 

da se muslimani imaju “iseliti što je moguće 

brže”. Odštetu za njihovu pokretnu 

i nepokretnu imovinu od devet miliona 

groša Srbija je trebala isplatiti Turskoj. 

Cinici bi mogli pomisliti da, 

možda, Izetbegović nije išao 

pitati za te pare pošto je Bosna 

u velikom siromaštvu. Sve 

i jedan Bošnjak će reći da ne 

želi da njegova nacionalna prava, 

ni individualna građanska 

prava, štiti nijedan nacionalni 

lider niti neka ekskluzivna 

nacionalna politička stranka, 

nego sopstvena država, ustav 

i zakon. 

Hoće li film “U zemlji 

krvi i meda” biti predmet 

daljih sukobljavanja, polarizacije 

i netrpeljivosti ili će 

doprinijeti katarzi, zbližavanju, 

saradnji i pomirenju za 

budućnost, pokazat će vrijeme, 

jer je to, ipak, “samo” 

umjetničko djelo. Ako jeste. Jedna od 

namjera Angeline Jolie, kako je sama 

izticala, bila je filmom osvijestiti međunarodnu 

zajednicu i ukazati na strahote 

rata i nasilje u svijetu, posebno prema 

ženama. Može li jedno umjetničko djelo 

kao što je film osvijestiti ljude i dovesti 

do istine? Umjetnost je virtuelni svijet 

koji egzistira na unutrašnjoj istini svoga 

uzstrojstva, više ili manje uvjerljivoj, a 

ne stvarnoj istini objektivnoga svijeta. U 

vrhunskom umjetničkom djelu ove dvije 

istine se preklapaju. O tome će svoj 

sud izkazati relevantna filmska kritika i 

teorija, a o njegovom političkom učinku 

i plemenitoj misiji autorice u borbi za 

Sve i jedan 

Bošnjak će 

reći da ne želi 

da njegova 

nacionalna 

prava, ni 

individualna 

građanska 

prava, štiti 

nijedan 

nacionalni 

lider niti neka 

ekskluzivna 

nacionalna 

politička 

stranka, nego 

sopstvena 

država, ustav i 

zakon. 

ljudska prava malih i ugnjetenih 

naroda sud će donijeti 

neumoljivo vrijeme koje neumitno 

dolazi. 

Vrijeme će pokazati i to 

hoće li ovaj žestoki film ostati 

kao usamljena stvaralačka 

avantura, odnosno umjetnička 

intervencija moćne i pravdoljubive 

holivudske dive u 

surovu stvarnost našeg života, 

ili će ovo umjetničko djelo, 

snagom svoje unutrašnje 

istine, postati inicijalna kapisla 

moralnog buđenja Bosne 

i njene okoline i pozitivnih 

društvenih promjena. Jer, 

etika (moralnost) je vrhovni 

princip ljudskog života, a 

ne estetika. Estetika se izvodi 

iz etike. Ne može postojati estetika 

ubijanja i slavljenja zločinstva ili, parafrazirajući 

poljskog nobelovca Czesława 

Miłosza: kako misliti Shakespearea dok 

gazim po kostima stradalih od ljudske 

ruke. Još se sjećamo da je višegradski 

zlikovac i osuđeni ratni zločinac Milan 

Lukić rekao hažkim iztražiteljima da 

je za njega najbolja knjiga “Na Drini 

ćuprija”, a najbolji film “Lepa sela lepo 

gore”. Samo za monstruma može postojati 

estetika sela koja gore. 

Suviše bi bilo iluzorno očekivati i 

vjerovati da će nakon ovoga filma Balkanom, 

obaška Bosnom, namjesto krvi i 

suza, poteći med i mlijeko. Odjavljujući 


26

nedavno svoju redovnu televizijsku emisiju 

nakon jednog sumornog razgovora sa 

profesorom Zdravkom Grebom, njezin 

autor, Mato Đaković, pokušao je utješiti 

svoje gledaoce da će “Bosne biti koliko i 

dokle to Amerika želi”, nešto slično kako 

nedavno u televizijskoj anketi reče jedan 

obični Bosanac iz naroda, da bi se sve pokrenulo 

sa mrtve tačke samo “da Amerika 

udari šćapom”. “Ujka Sam” bi, možda, 

i “udario šćapom” (domaće trutove) da 

na Bosnu nije svoju šapu metnula sibir- 

ska mećka, бoльшoй бeлый медведь 

(Gdje ima meda, ima i medvjeda!), oko 

koje američki eagle samo uzaludno kruži 

pa solucija šćapa ostaje samo pusta iluzija. 

Kao i bošnjačko molećivo osvrtanje na 

probuđenog arslana na Bosforu. U ovoj 

zemlji je od iskona bilo i meda i medvjeda, 

i krvi i suza, i jada i čemera, samo 

nikad po njoj nisu tekli med i mli(je)ko 

kao u nekoj zamišljenoj, fiktivnoj, umjetnoj, 

utopijskoj zemlji dembeliji. “Tu se 

dugom brazdom nisu prostrana pružala 

polja/ Ni njive, koje bi obilnom rađale 

žetvom”... Hoće li se obistiniti jedna, da 

li proročanska, Makova reminiscencija: 

“Bosni je bilo suđeno da sanja o pravdi, 

da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da 

je ne dočeka.” Bosanski trokut je najmanje 

toliko misteriozan koliko i poznati 

Bermudski trougao. Naš čisti je usud da 

su se, baš, na ovoj tački zemaljske kugle 

susrele (sudarile) tri globalne tektonske 

ploče ljudske civilizacije i vijekovima se 

međusobno taru (priko naših leđa). 

Patrijarh Irinej i kompozitor Bregović 

Paradigma srbske dvolične politike potvore i laži može se izčitati u onoj 

sramnoj, huškaškoj, šovinističkoj islamofobičnoj izjavi patrijarha Irineja 

u kojoj on tumači psiholožki profil i samo učenje islama: “Mi znamo 

šta je otprilike filozofija i psihologija islama. Oni kada su u manjem broju 

umeju da se ponašaju i da budu korektni. Kada postanu ravni po broju, 

onda oni već dižu glavu, a kada postanu nadmoćni i superiorni, čine pritisak 

ili da se isele ili da se priđe njima. To je filozofija islama.” Potrebno je 

samo zamijeniti riječ islam riječju svetosavlje i dobit ćete stvarno značenje i 

istinu. Za ilustraciju dovoljno je navesti samo nekoliko podataka o odnosima 

većine i manjine. Do polovine 19. stoljeća muslimani su bili većinsko 

stanovništvo i u tom dijelu Balkana, gdje su Turci, pod pritiskom Rusije, 

formirali kneževinu Srbiju. Tako su u Beogradu muslimani činili četiri 

petine u odnosu na drugo stanovništvo, a u Užicu 96,7% od ukupnog 

broja stanovništva grada, dok je u Pomoravlju taj procenat iznosio 65%. 

Beograd je početkom sedme decenije 19. vijeka imao 730 muslimanska, 

536 nemuslimaska i 3 romska domćinstva, 2.328 zgrada, kuća, od kojih su 

842 bile srpske, a 1.486 muslimanske. U Užicu je 1826. godine bilo 1.200 

muslimanskih kuća, 20 džamija i 80 srpskih kuća, dok je deset godina kasnije 

bilo 3.500 muslimanskih i 600 srpskih kuća. Deset godina kasnije u 

toj varoši živilo je 3.697 Bošnjaka i 707 Srba. Današnju situaciju ne treba 

objašnjavati patrijarhu, jer on to bolje zna. Isti princip progona većine 

Irinej i irinejci su primijenili i u Srebrenici, samo što nisu imali vremena 

pa su ih pobili na licu mjesta (dok su satelitske kamere bile ugašene, kako 

im je obećano). 

Za suprotan primjer možemo uzeti Sarajevo. Tu su Bošnjaci bili većina 

od njegovog osnivanja sve do danas. I uvijek je bila multikultura, kršćanske 

mahale u muslimanskom šeheru, crkve pored džamija. Ni u ovom 

ratu nijedan vjerski objekat nije stradao i očuvan je duh multikulure grada 

iako je, razumljivo, narušen predratni demografski balans. U takav grad 

nakon dvadesetogodišnjeg ratnog i poratnog izbivanja vratio se iz Pariza i 

frontmen slavne sarajevske rock-grupe “Bijelo dugme” i priznati kompozitor 

Goran Bregović: “Sarajevo ima neobjašnjiv magnet da ljudi ostaju. 

Neobjašnjivo je zašto je uzbudljivo. Ništa se u Sarajevu ne može porediti 

sa Parizom, ali meni srce nikad ne zadrhti u Parizu kao u Sarajevu kada 

stojim u redu u pošti da dižem ličnu kartu i pasoš. Da nije bilo rata, nikada 

ne bih otišao odavde.” 

Slijedom asocijacija pade mi na pamet onaj čuveni “rat” grafitima na 

fasadi te (glavne) pošte u Sarajevu dok je rat visio u zraku. Neko je ćirilicom 

napisao: Ово jе Србија, a neko je poslije latinicom “odgovorio”: Ovo 

je pošta, budalo! Ali onaj prvi nije ostao dužan. Nedugo zatim agresorski 

oficir-diverzant poštu je diverzantski minirao i zapalio, s podrazumivajućom 

porukom: E, aко нијe Србија, није ни пошта. Isti i još gori grafiti 

danas se pišu po Banjaluci, gradu okupiranom svetosavskim Irinejovim 

idejama, kakav je neki dan osvanuo sa primtivnim uvredama upućenim 

Angelini Jolie. 

O multikulturnom duhu Sarajeva možda ponešto govori i onaj slogan 

navijača šampionske ekipe “Sarajeva” 1967. godine: Dva Boška na dva ćoška/ 

Musemija u sredini/ Za pobjedu ne brini. (Boško Prodanović – Vahidin 

Musemić – Boško Antić). 

Na Drini Galija 

Srbska muzička grupa “Galija”, 

u naelektrisanoj atmosferi 

otvorenih ratnih sukoba 

razpadajuće Jugoslavije 1991. 

godine, napravila je pjesmu 

pod istim naslovom kao što je 

Andrićeva pseudohistorijska 

hronika “Na Drini ćuprija”, sa 

prijetećim stihovima u funkciji 

razpirivanja mržnje i zločina: 

Velike smo zapalili vatre 

Naš je plamen uvijek bio prvi 

Oko vatre razapeli šator 

Da pijemo rakije i krvi... 

Stihovi su očito varijacija one 

poznate srbsko-crnogorske poskočice 

iz zločinačkih pohoda: 

“Ko je drugi, ja sam prvi da pijemo 

turske krvi...?” Cijelo vrijeme 

srbsko-crnogorske agresije 

na Bosnu ova grupa i njen lider 

Nešo bili su otvoreno i javno uz 

Miloševića u njegovom propagandnom 

ratnohuškačkom ešalonu. 

Teško je pojmiti koliko je 

suicidnog mazohizma i bezčašća 

bilo potrebno samozvanom 

“menadžeru” iz Sarajeva da organizuje 

sramne koncerte ove 

nacionalističke grupe 27. maja 

2011. godine u Sarajevu i 28. 

svibnja u Mostaru, vrijeđajući 

time osjećaje svih onih koji 

su tokom agresije od tih istih 

izgubili svoje najmilije. Tako 

je ogorčeni Bosanac D. Brkić 

protestirao na jednom portalu: 

“Ako smo spremni svi skupa 

samo tako preći preko dolaska 

ovih fašista da nam pjevaju i 

uzimaju novac u BiH, onda 

stvarno ni ne zaslužujemo bolje. 

Želim da naglasim da nisam 

nikakav nacionalista, dijete sam 

iz miješanog braka i usprotivio 

bih se bilo kojim nacionalistima 

sa svake strane, ali što je previše, 

previše je...” 


27

Pogledi 

Formirano vijeće ministara BiH 

Prstaška politika 

Samo što smo prstom 

okrenuli list sa 

troprstaškim voždom 

manjeg bh. entiteta, prst 

“blizanac” je priprijetio 

i iz većeg bh. entiteta, 

iz Federacije BiH, tačnije 

iz novoustoličenog 

Parlamenta BiH i od 

već zakletog novog 

ministra vanjskih 

poslova u, nakon 16 

mjeseci natezanja, 

jedva formiranom 

Vijeću ministara 

BiH 

Piše: Ale Kamber, Livno 

11.02.2012. god. 

Uprošlom broju 

magazina Safff 

u 

tekstu pod naslovom 

“Megdan beogradski”, 

uz analizu Tanjugovog 

TV-duela Čedomira 

Jovanovića i Milorada 

Dodika, ovog posljednjeg 

smo malo i analizirali kroz 

njegov stil govora i znakovite 

gestikulacije i izraze 

lica, zavisno od momenta. 

Akcenat je bio na često 

izraženom Didikovom “troprstu”, na 

kojeg se umoran često i podboči, ali i 

na stisnutoj desnici kao da želi nekoga 

skašiti, ili ispruženim dlanom ljevice 

u visini srca ili sljepočnice. Osebujni 

gesti rukama, negledanje sagovornika 

i kamere, barem ponekad, podizanje 

tona bez potrebe i cinički osmijeh i kad 

treba i kad ne treba, govore o, do kraja, 

“savijenoj grudvi” republikosrpskoj, 

koja okreće leđa i svojim instalatorima, 

uzdajući se u raspaljene strasti još uvijek 

znatnog dijela, nacionalizmom 

zadojenih, jednonacionalnih velikosrpskih 

“nezavisnih socijaldemokrata” 

i njihovih koalicionih drugova iz 

Karadžićeve SDS. 

Višegodišnje 

tapkanje države 

u mjestu i 

proklizavanje 

već debelo 

nacionalističke 

“socijaldemokratije” 

u BiH, te 

nepravda na 

svakom koraku, 

sigurno su, 

ako ne glavnim 

uzrokom, onda 

bar dijelom 

uzrokom 

i prerane 

smrti prof. 

Durakovića. 

Mejdan sarajevski 

Samo što smo prstom okrenuli list sa 

troprstaškim voždom manjeg bh. entiteta, 

prst “blizanac” je priprijetio i iz većeg 

bh. entiteta, iz Federacije BiH, tačnije iz 

novoustoličenog Parlamenta BiH i od 

već zakletog novog ministra vanjskih 

poslova u, nakon 16 mjeseci natezanja, 

jedva formiranom Vijeću ministara 

BiH. Radi se o ispruženom 

kažiprstu “socijaldemokrate” 

Zlatka Lagumdžije, drugog 

“ukupnog pobjednika” 

prošlih izbora uz neprikosnovenog 

Dodika, a usmjerenog 

u pravcu nekih kolega u Parlamentu, 

prvenstveno prema 

Berizu Belkiću iz Stranke za 

BiH, koji mu je to s pravom 

i prebacio, ne želeći drhtati 

pred njim poput njegovog 

komitetski isprepadanog i 

discipliniranog članstva, s 

vrha do dna. 

- Malo, malo, pa prst 

pokazujete, gospodine 

Lagumdžija, opomenuo je 

Belkić Lagumdžiju u svojoj 

diskusiji, obrazlažući zašto 

ne prihvata novi saziv Vijeća 


28 

ministara niti način njihova izbora 

pošto nemaju ni programa ni dovoljno 

žena među kandidatima za državne 

ministre. 

- To vam se učinilo s prstom. Da 

sam i htio pokazati vam prst ne bi 

to bio onaj koji vam se učinio, uzvratio 

je Lagumdžija, vjerovatno pod tim 

podrazumijevajući, ne kažiprst, kojim 

vitla i kad treba i ne treba, već, vjerovatno, 

srednji prst, a možda odjednom 

uz kažiprst i mali prst, pa nek javnost 

sudi šta koja “socijaldemokratska” pantomima 

znači. 

Psiholozima i sociolozima nije 

nepoznato kojim liderima su svojstveni 

pretjerano mrštenje, galama, cinizam u 

osmijehu, podsmijeh, omalovažavanje 

sagovornika i masa, samohvalisanje, 

kićenje partijskim i/ili nacionalnim 

obilježjima, osionost i uvriježeno otresito 

gestikuliranje u ritmu govora i slijedom 

istog, a posebno pokazivanje jednog, 

dva, tri, ili svih pet prsta ispruženog 

dlana u visini srca, ili stisnute pesnice 

na sljepočnici. Nije to nepoznato ni 

političarima iz spomenute plejade ni 

njihovim vjernim sljedbenicima, koje 

je majstorski znao da opiše nedavno preminuli 

istinski socijaldemokrata prof. 

dr. Nijaz Duraković, tvorac SDP-a BiH 

i autor njenog Programa, nakon čega 

ga je, Durakoviću “simpatični dečko” 

Lagumdžija, istjerao iz “Partije. 

U jednom od intervjua nakon izgona 

iz SDP-a BiH rahmetli Duraković 

je izjavio: “Rekao sam da je meni 

Lagumdžija simpatičan dečko i da 

sam ga izmislio. Možda sam uzeo 

nesretan izraz da je on moj pobačaj. 

Lagumdžija - retorika između dva prsta

Neke moje kolege se šprdaju, kažu da 

nije možda vanmaterična trudnoća. 

Nikakvih personalnih sukoba 

nemamo, niti bi trebalo da ih bude. 

Njemu želim dobru karijeru, ličnu i 

porodičnu sreću. Ali razlaz je idejne i 

političke naravi. Nisam shvatio socijaldemokratiju 

na način na koji je on 

shvata. To je kod njega borba za fotelje, 

za vlast i ostalo. Socijaldemokrata 

prije svega podrazumijeva razvijanje 

institucija države, onda pravne 

države, pa i socijalne pravde i sl. On 

to očito nije shvatao. I zapravo, nisam 

siguran da li je on ikada bio uvjereni 

socijaldemokrata”, riječi su rahmetli 

Nijaza Durakovića, osnivača SDP-a i 

jednog od politički najobrazovanijih 

zvaničnika koje je imala BiH do sada. 

Višegodišnje tapkanje države u mjestu i 

proklizavanje već debelo nacionalističke 

“socijaldemokratije” u BiH: Dodikove i 

sparingujuće-platformaške, te nepravda 

na svakom koraku, sigurno su, ako ne 

glavnim uzrokom, onda bar dijelom uzrokom 

i prerane smrti prof.Durakovića, 

kojeg je nepravda jednostavno duboko 

pogađala i ubrzano trošila. Napustio je 

ovozemaljske prostore u kojima prstaška 

politika uzima sve više maha uprkos, 

ove zime, snijegom zametenoj državi, 

brojnim smrznutim građanima, mraku 

Mostara, zaleđenoj Neretvi, Nevesinju i 

Kupresu bez vode, odsječenom Livnu, 

Glamoču, Tomislavgradu…, u mećavi 

zaboravljenim povratnicima u odsječeno 

Podrinje, “Majkama Srebrenice” na 

preko metar snijega, rudarima koji 

Lagumdžija - dva prsta 

kopaju ugalj na minus 20 da 

ne stanu termoelektrane i BiH 

da ne doživi kolaps. Napustio 

ih je da ne bude još jednom 

svjedokom mržnje vlastite 

domovine od strane onih koji 

je “pobjednički predstavljaju u 

ime naroda” i da ne bude svjedokom 

nove sječe zatečenih 

kadrova i instaliranja podobnih 

i borbe za fotelje, umjesto 

za državu, građane i ideje. 

Bevanda 

- Ni na jedno mjesto ne 

dolazi gori kadar od bivšeg, branio 

je Lagumdžija nove ministre BiH, 

“antiplatformaše” i “platformaše”, 


29 

“To vam se 

učinilo s 

prstom. Da sam 

i htio pokazati 

vam prst ne bi 

to bio onaj koji 

vam se učinio”, 

uzvratio je 

Lagumdžija, 

vjerovatno pod 

tim podrazumijevajući, 

ne 

kažiprst, kojim 

vitla i kad treba 

i ne treba, već, 

vjerovatno, 

srednji prst. 

Lagumdžija - znakoviti prst 

među kojima i samoga 

sebe-ministra vanjskih poslova, 

koji “neće biti Alkalaj”, 

već “puno vrjedniji El- 

Zlataj” sa “evropskim i svjetskim 

kažiprstom” vječno 

upravljenim u strance, u 

“Državu za čovjeka”. Makar 

i u polovini BiH, pošto 

drugu drži koalicioni drug 

Mile, također “socijaldemokrata”, 

čiji je zajednički 

“premijer” Vjekoslav Bevanda, 

po položenoj zakletvi, 

trijumfalno najavio: 

“Mislim da će ovo biti godina 

EU za BiH”. Možda 

su se za to “pobjednici” 

iz gemišt/bevanda “šestorke” (2+2+2) 

i pripremali svih 16 mjeseci, ništa ne 

radeći, a sve i dan naplaćujući.

Lagumdžija - kažiprst 

Pobjednici - Lagumdžija i Dodik 


30

Zanimljivo 

Šta znače tri prsta 

Ni četnički, ni ustaški, nego SS-ovski 

Posljednjih j godina uobičajeni 

srpski pozdrav po- 

bjedi ili nekom uspjehu 

su tri visoko podignuta i raširena 

prsta (palac, kažiprst i srednji prst) 

desne ruke. Ako upitate bilo kojeg 

Srbina od kada se ovaj jpozdrav ko- 

risti među Srbima, najčešći odgo- 

vor će biti: oduvijek. 

Međutim, istina je malo druga- 

čija. Niti na jednom dokumentu 

koji potječe iz perioda prije Dru- 

gog ggsvjetskog rata ne postoji ni slo- 

vo zapisa o upotrebi simbola “tri 

prsta”. 

Kad se prelistaju dokumenta iz 

Drugog ggsvjetskog rata za očekivati 

je da će se ovakav pozdrav vidje- 

ti na slikama pripadnika p Ravno- 

gorskog g četničkog pokreta čiji ga 

“nasljednici” najviše koriste. Me- 

đutim, na nečije razočarenje, ne 

postoji niti jedna slika koja prika- 

zuje Srbe sa tri podignuta i rašire- 

PRISEGA DANSKIH NACISTA PODIZANJEM TRI PRSTA 

na prsta. Postoji nešto slično, ali to 

nije taj simbol. Ali zato, na nečije 

veliko iznenađenje, postoje brojne 

slike koje prikazuju hrvatske do- 

mobrane i ustaše kako pred rimo- 

katoličkim svećenikom polažu za- 

kletvu “poglavniku” pg sa tri raširena 

prsta desne ruke. 

Međutim, ni ustaše nisu bili suviše 

originalni; ovaj simbol preuzeli 

su od njemačkih SS jedinica. 

Kopirajući SS-ovce, ovu zakle- 

tvu, osim ustaša, preuzeli su i osta- 

li fašisti i nacisti širom Europe. 

Ako netko danas u Hrvatskoj 

na bilo kojem sportskom takmi- čenju podigne tri prsta dobit će 

(u najboljem j slučaju) razbijen nos. 

Međutim, nekada su u Zagrebu 

bila visoko cijenjena tri podignuta 

prsta. 

Umjesto zaključka - Pravo značenje 

tri podignuta prsta: palac 

služi za potpis, p kažiprst za kopanje 

nosa, a srednji je prst simbol Velike 

Srbije. 

(slike preuzete sa: 

http://rb.blogger.ba/arhi- 

va/2006/03/18/186646) 

PRISEGA NJEMAČKIH NACISTA PODIZANJEM TRI PRSTA 


31

PREGLED PRISEGA RAZNIH NACISTIČKIH FORMACIJA TOKOM 2. SVJETSKOG RATA 

PRISEGA HRVATA IZ SS HANDŽAR DIVIZIJE PODIZANJEM TRI PRSTA 


32

PRISEGA VLADE NDH NA ČELU 

S POGLAVNIKOM ANTOM PAVE- 

LIĆEM PODIZANJEM TRI PRSTA 

Ante Pavelić sa podignuta tri prsta 

PRISEGA HRVATSKIH DOMOBRANA PODIZANJEM TRI PRSTA 


33

Društvo 

Društvena mreža Facebook 

Lijepa riječ gvozdena vrata 

(više NE) otvara, nažalost 

Pripremio: Fahrudin Sinanović 

Imeđu Bosancima i 

Hercegovcima sve je 

više korisnika društvene 

mreže Facebook. Na 

različite načine se koristi ova 

društvena mreža. Neki su tu 

radi upoznavanja, neki radi 

razmjene iskustava i podataka, 

neki radi plasiranja obavještenja, 

nekima je ovo dobra 

mogućnost komuniciranja sa 

rodbinom i prijateljima, neki 

su tu radi mogućnosti reklame, 

a neki jednostavno žele 

da sa drugima podijele svoja 

razmišljanja, svoje stavove i 

slično... 

U ovom broj donosimo izbor 

nekoliko zanimljivih statusa 

korisnika facebooka. 


34


35

Islamske teme 

Priče i događaji iz islamske povijesti 

Kako je maleni Jusuf postao 

veliki vojskovođa Salahudin Ejjubi 

Jusuf je posmatrao taj 

ponižavajući prizor dok su 

se muslimani šutke provlačili 

ispod koplja, a zatim 

ponizno davali zlatnike 

vođi razbojničke skupine. 

A onda se u njemu nešto 

prelomilo, nije više mogao 

trpiti to poniženje, pa je iz 

sveg glasa povikao: “Dosta 

je ponižavanja, zločinci! 

Zar nemate nimalo milosti 

ni prema starim ljudima, ni 

prema ženama i djeci?!” 

Preveo i prilagodio: Abdusamed 

Nasuf Bušatlić 

Junak J 

ove priče, dječak Jusuf rodio 

se i odrastao je u gradu Tikrit u 

Jkrilu brižnih roditelja koji su mu Jposvetili svu svoju pažnju, odgajajući 

ga u duhu islama. Njihova želja i trud da 

malom Jusufu usade ljubav prema islamskoj 

nauci, lijepom ahlaku i džihadu, 

kasnije će uroditi najljepšim plodovima. 

Otac mu se zvao Nedžmudin Ejjub, nadaleko 

poznati mudžahid koji je cijeli 

svoj život proveo bdijući na granicama 

islamske države. Tadašnji sultan Nurudin 

Mahmud Zenki imenovao ga je upraviteljem 

Tikrita, a njegovog brata Esedudina 

za glavnog komandanta vojske u 

tom kraju. Još u ranom djetinjstvu Jusuf 

je naučio Kur’an napamet i veliki broj 

Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, 

hadisa. Posjećivanje naučnih kružoka bila 

je njegova glavna i svakodnevna zadaća. 

No, i pored toga, njegov otac nije zapostavio 

ni Jusufov džihadski odgoj, pa 

je Jusuf vrlo rano savladao razne vojne 

vještine, a posebno rukovanje sabljom, 

jahanje konja i streljaštvo. Kada je Jusuf 

navršio jedanaest godina, otac je odlučio 

da ga pošalje u Šam, tačnije u grad Halep, 

da upotpuni svoju naobrazbu. Naime, u 

to vrijeme Tikrit je bio malo mjesto i nije 

se mogao porediti sa Halepom ni po broju 

džamija ni po broju vrsnih učenjaka. 

Tako se mladi Jusuf zaputio prema Halepu, 

priključivši se trgovačkoj karavani 

koja se kretala u tom pravcu. Ejub je sa 

sinom Jusufom poslao i jednog starijeg 

slugu, da pazi na njega i da mu hizmet 

čini. 

U brdima Safvana 

Jusuf je, pored ljubavi prema 

islamskoj nauci i vojnim 

vještinama, imao još jednu 

ljubav. On je mnogo volio 

golubove, posebno one dresirane, 

pismonoše. Otac mu 

je kupio više takvih golubova 

i on se brinuo o njima. Uživao 

je dok ih je gledao kako lete 

od mjesta do mjesta i nose 

poruke koje je on po njima 

slao. Nije ih zaboravio ni kad 

je krenuo u Halep. Ponio je 

nekoliko njih kako bi mogao 

slati pisma ocu i majci, i kad to 

bude potrebno, obavještavati 

ih o svome stanju. Stavio ih 

je u drveni sanduk nalik na 

kavez, u koji je prethodno 

stavio hranu i vodu, a zatim je 

sanduk stavio u kola na kraju 

karavene. 

Međutim, put prema Halepu 

nije bio siguran. Skupine 

naoružanih kršćanskih razbojnika često 

su krstarile na tom putu i presretale i 

pljačkale karavane. Kada se karavana 

našla na padinama Safvana, Jusuf je osjetio 

da se putnici kreću polahko i tiho. 

Iznenadila ga je ta grobna tišina, pa je 

došao do svoga sluge i pitao ga o čemu se 

radi. Sluga mu je, stavljajući prst na svoje 

usne kao znak upozorenja, tihim glasom 

rekao: “U opasnosti smo! Iza ovog 

brda je naoružana kršćanska skupina, pa 

moramo biti tihi, kako nas ne bi otkrili.’’ 

Jusuf je poslušao savjet i ponašao se kao 

i ostali putnici, moleći Allaha da ih spasi 

razbojnika i da sretno stignu u Halep. 

Posjećivanje 

naučnih 

kružoka bila je 

njegova glavna 

i svakodnevna 

zadaća. No, 

i pored toga, 

njegov otac 

nije zapostavio 

ni Jusufov 

džihadski 

odgoj, pa je 

Jusuf vrlo rano 

savladao razne 

vojne vještine, 

a posebno 

rukovanje 

sabljom. 

Da bi se što bolje osigurali i spriječili 

bilo kakvu buku i glasove koji bi ih mogli 

otkriti, putnici su zadžemali konje, a 

devama stavili poveze preko usta. Toliko 

su pazili na svoje kretanje da je Jusufu u 

jednom trenutku izgledalo kao da ljudi 

ne staju na zemlju. Međutim, ni sva ta 

silna opreznost nije im pomogla. Ubrzo 

se iza brda pojavila skupina konjanika sa 

isukanim sabljama, uzvikujući: “Stanite, 

ili ćemo vas gađati strelama i kopljima!” 

Muslimanska karavana se odmah zaustavila, 

a kršćanski razbojnici su ih 

brzo opkolili. Upozorili su 

putnike da ne pružaju otpor 

i da svi sjašu s konja. Sluga 

Jusufov se više brinuo za Jusufa 

nego za sebe. U jednom 

trentku mu je prišao i rekao: 

“Nemoj nipošto otkrivati ko 

si i čiji si sin, jer bi te oni u 

tom slučaju sigurno ubili, ili 

zarobili kako bi od tvoga oca 

tražili zlato kao otkup. Jusuf 

je obećao da im neće otkriti 

tu tajnu, i još je pitao slugu 

gdje se tačno nalaze i koliko 

su udaljeni od Tikrita? Sluga 

je odgovorio: “Nalazimo se u 

brdima Safvana, a od Tikrita 

smo daleko nekih pedesetak 

kilometara.’’ “Odlično, brate, 

odlično’’, odgovori mu Jusuf. 

Sluga nije shvatio šta je Jusuf 

time želio reći. Nakon toga 

Jusuf je ostavio slugu i otišao 

na začelje karavane do kola u 

kojima su bili njegovi golubovi, a sluga 

je mislio da se pridružio ženskom dijelu 

karavane gdje je bilo još djece. No nije 

dugo potrajalo, a on se ponovo vratio 

na čelo kolone. Sluga mu je rekao da se 

vrati nazad, ali on nije poslušao. Stao je 

i posmatrao kršćanske razbojnike koji 

su se spremali da opljačkaju karavanu i 

ponize muslimane. Poželio je tada da ima 

sablju sa sobom i da im se suprotstavi. 

Bilo mu je drago što nije osjetio ni malo 

straha. Vođa razbojničke skupine stao je 

pred karavanu i uzviknuo: “Vi ste sada 

na kršćanskoj zemlji i morate platiti 

porez ukoliko želite nastaviti putovanje. 


36

Zahtijevamo da na ime poreza svaki vaš 

muškarac plati deset zlatnika, svaka žena 

pet zlatnika, a svako dijete dva zlatnika. 

Osim toga, obavezni ste nam predati po 

pola vaših tovara. Onaj ko se na bilo koji 

način suprotstavi i pobuni uzet ćemo 

mu svu robu i bit će ubijen. Jeste li čuli 

što sam rekao?’’ U tom trenutku sluga je 

pogledao u malog Jusufa i primijetio je 

srdžbu i bijes na njegovom licu. Pobojao 

se da ne učini nepromišljen potez, pa 

mu je ponovo prišao i upozorio ga da ni 

slučajno ne otkriva svoje porijeklo i da ne 

učini ništa nepromišljeno što bi moglo 

koštati sve putnike. 

Tada su dvojica kršćanskih konjanika 

sjahali s konja i zabili svoja koplja u 

zemlju, a treće koplje stavili odozgo kao 

prečku. Zatim se jedan od njih obratio 

muslimanima, rekavši: “Svako od vas 

najprije mora proći ispod ovog koplja 

pognute glave, a onda platiti dogovoreni 

porez.’’ Ostali razbojnici su se grohotom 

smijali. Onoj dvojici razbojnika 

pridružio se i treći, koji je dobio zadatak 

da drži gornje koplje i da ga s vremena 

na vrijeme spušta što niže tako da su neki 

muslimani morali prolaziti ispod koplja 

četveronoške. Jusuf je posmatrao taj 

ponižavajući prizor dok su se muslimani 

šutke provlačili ispod koplja, a zatim 

ponizno davali zlatnike vođi razbojničke 

skupine. A onda se u njemu nešto prelomilo, 

nije više mogao trpiti to poniženje, 

pa je iz sveg glasa povikao: “Dosta je 

ponižavanja, zločinci! Zar nemate nimalo 

milosti ni prema starim ljudima, ni prema 

ženama i djeci?!’’ Kršćanskim razbojnicima 

je to izgledalo zabavno, pa su mu 

rekli: “Šuti mali, i ti ćeš morati proći is- 

pod ovog koplja. Uskoro ćemo vidjeti tu 

tvoju hrabrost.’’ Zatim ga je njihov vođa 

pozvao, uzviknuvši: “Hajde momčino! 

Hajde junačino! Pokaži se, ovo je tvoj trenutak. 

Znaj da ti nećeš proći ispod ovog 

koplja ni pognute glave ni četveronoške, 

već ćeš morati puzati.’’ Naredio je onom 

što je držao koplje da ga spusti skoro 

do zemlje tako da dječak ne može proći 

osim pužući. Onda se ponovo obratio 

Jusufu: “Hajde prolazi, šta čekaš!’’ Jusuf 

ga je odmjeravao krajem oka, ali se nije 

ni pomjerio s mjesta. Razbojnik je povikao: 

“Čuješ li, glupane, šta ti govorim? 

Prolazi ispod koplja ili ćeš platiti za svoje 

ponašanje i biti pouka svima ostalima!’’ 

Hrabro držanje 

Svi su očekivali dječakovu reakciju i 

čekali da krene prema koplju, ali umjesto 

toga, čuli su dostojanstveni i u isto vrijeme 

britki Jusufov glas: “Zapamti, nitkovu, 

da ja ne poginjem glavu niti na 

sedždu padam ikom drugom osim Allahu, 

dž.š.’’ Kad je to čuo, Jusufov sluga 

zamalo se nije onesvijestio od 

straha. Pritrčao je dječaku i 

molio ga da ih posluša prije 

nego ga ubiju. No, hrabri 

dječak nije odustajao, samo 

je rekao: “Neću puzati ispod 

ovog koplja pa nek’ me odmah 

ubiju.’’ Tada je vođa razbojnika 

prišao Jusufu, jašući 

na svome konju i ljutito ga 

upitao: “Ko si ti da mi prkosiš? 

Vidiš li koliko si nas zadržao, 

izvrši naređenje ili ću te ubiti!’’ 

I ostali putnici su ga ubjeđivali 

da učini što mu se naređuje, 

ali ih Jusuf nije slušao. Za to vrijeme vođa 

razbojničke skupine se sve više primicao 

Jusufu kružeći oko njega na svom konju 

ne bi li ga uplašio, ali se dječak nije pomjerao. 

Onda je sišao s konja i u lice mu 

zaurlao: “Šta ti sebi umišljaš? Ovog tre- 

nutka ću te ubiti ako ne prođeš pužući 

ispod ovog koplja.’’ pj Jusuf nije reagirao. 

Čak ni onda kada je razbojnik podigao 

sablju, kao da će ga posjeći. Jusuf ga je 

gledao direktno u oči kao da se ništa ne 

dešava i kao da se razbojnikova naredba 

ne odnosi na njega. Razbojnik je bio 

izvan sebe od srdžbe. Zabio je sablju u 

zemlju, uzvikujući: “Ovako tvrdoglavo 

dijete još nisam vidio! Zahvali Bogu što si 

dijete, inače bih ti glavo odsjekao!’’ Kada 

je vidio da ga ne može zaplašiti, pribjegao 

je lukavštini i rekao mu: “Smanjit ćemo 

iznos koji trebaš platiti, ali ćeš morati 

dva puta puzati ispod koplja.’’ pj “Neću to 

nikada učiniti’’, odgovori Jusuf. “Šta si 

rekao?’’, upita razbojnik. “To što si čuo’’, 

odgovori Jusuf. Razbojnik mu tada reče: 

“U tom slučaju ćeš, umjesto dva, platiti 

pet zlatnika kao porez.’’ “Ništa ja tebi 

neću platiti’’, odbrusi mu Jusuf. Kad je vi- 

Tako se završio 

ovaj događaj sa 

malim Jusufom, 

koji je mnogo 

godina kasnije, 

oslobodio Kuds 

od krstaša, i 

ostao upamaćen 

kao veliki 

muslimanski 

vojskovođa 

pod imenom 

Salahudin 

Ejjubi. 

dio da je vrag odnio šalu, sluga 

je uzeo pet zlatnika i krenuo 

da ih preda vođi razbojnika, 

ali ga je zaustavio Jusufov 

prijeteći glas: “Vrati se na svoje 

mjesto i ne daji mu ništa!’’ 

Putnicima je već bilo ponestalo 

strpljenja, pa su molili 

slugu Jusufovog da pokuša da 

ga urazumi i da konačno riješe 

problem i nastave putovanje. 

Nakon toga sluga je prišao 

Jusufu i pitao ga šta je razlog 

tolikog inata, i zašto svim putnicima 

stvara problem? On 

mu je odgovorio: “Sačekaj još samo malo, 

pa će ti sve biti jasno.’’ I uistinu, njih 

dvojica nisu ni završili razgovor, a muslimanska 

konjica, predvođena Jusufovim 

babom i amidžom, stigla je na lice mjesta 

i sa svih strana opkolila kršćanske razbojnike. 

Kad su ih ugledali, muslimani su 

u jedan glas uzviknuli: “Allahu ekber! Allahu 

ekber!’’ Kršćanski razbojnici su bili 

zatečeni i prestravljeni. Mudžahidi su ih 

brzo razoružali i povezali, a zatim vratili 

muslimanima novac i robu koju su im 

bili uzeli. Kad su završili sa razbojnicima, 

Ejjub se obratio muslimanima, rekavši: 

“Hvala Allahu što ste svi dobro i zdravo, a 

gdje mi je sin Jusuf?’’ “Ovdje sam, babo’’, 

uzviknu radosno Jusuf. Zatim je prišao 

babi i amidži i zahvalio im se na uspješnoj 

akciji. Otac mu je rekao: “Sinčiću, hvala 

Allahu, a zatim tvojim golubovima koji 

su mi na vrijeme donijeli tvoje pismo.’’ 

Tako se završio ovaj događaj sa 

malim Jusufom, koji je mnogo godina 

kasnije oslobodio Kuds od krstaša, i ostao 

upamaćen kao veliki muslimanski 

vojskovođa pod imenom Salahudin Ejjubi. 


37

Islamske teme 

Koncept šure u islamu (l) 

Islamski politički sistem počiva 

na međusobnom dogovaranju 

Šta je šura? Koja je njena 

važnost? Koja su polja njene 

primjene? Na koji način su 

Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve 

sellem, njegove pravovjerne 

halife, halife iz emevijske 

i abbasijske dinastije 

primjenjivali šuru u svojim 

svakodnevnim državničkim, 

političkim i društvenim 

obavezama? Da li islamski 

politički sistem može 

postojati i opstojati bez 

šure, zapravo da li je uopće 

moguće zamisliti jedno 

društvo bez šure? Ko čini 

šuru, i da li je dozvoljeno 

učešće nemuslimana i 

žena u njenom radu? Da li 

postoji univerzalna forma 

šure ili svako vrijeme ima 

svoju specifičnu formu? Da 

li i u kojoj mjeri je koncept 

šure komplementaran 

(podudaran) sa savremenim 

oblicima političkog 

dogovaranja i savjetovanja, 

demokratskim izbornim 

aparatom, konceptom 

političkog zastupanja kroz 

razna predstavnička i 

zastupnička tijela? Odgovore 

na ova, ali i na druga 

pitanja, pokušat ćemo dati u 

okviru ove studije 

Piše: Mr. Semir Imamović 

Današnji islamski ummet (globalna 

muslimanska zajednica) 

ima veliku potrebu za oživotvorenjem 

izvornih islamskih principa, 

koji su ovu zajednicu stoljećima krasili i 

karakterizirali je kao zajednicu dobra i dobročinstva, 

općih ljudskih i civilizacijskih 

vrijednosti i dostignuća, a koji bi, u aktuelnom 

trenutku, toj zajednici trebali donijeti 

jedan novi polet i snagu, i pokrenuti je u 

pravcu aktivnog učešća u svim pozitvnim 

društvenim, kulturološkim i političkim tokovima 

i procesima. Ovo oživotvorenje, 

da bi bilo stvarno i 

da bi dalo konkretne rezultate, 

mora izvirati iz unutrašnje potrebe, 

ličnog uvjerenja i zadovoljstva, 

kao i osjećaja ponosa 

zbog pripadanja vjerskom i civilizacijskom 

krugu koji zagovara 

te i takve principe. Slijepa 

imitacija drugih i zadovoljenje 

tuđim vrjednostima, u posljednjih 

nekoliko decenija, značajno 

je usporila proces povratka 

muslimana njihovim izvornim 

vrijednostima i odlikama, njihovom 

duhovnom i moralnom 

praiskonu. 

Višedimenzionalan 

islamski prinicp 

Iz širokog dijapazona vrijednosti 

i principa, za čijom 

revitalizacijom postoji iznimna 

potreba, a zbog dalekosežnih 

pozitivnih posljedica 

i efekata koje proizvodi u 

društvu, možemo izdvojiti princip šure 

(institucionalnog i obavezujućeg dogovaranja 

muslimana), kao jedinstveni 

princip koji snažno povezuje jedinku sa 

ostatkom zajednice i kao istinsku garanciju 

opstanka jednog društva, zajednice 

ili države. Neki muslimanski autori su 

lijepo primijetili da je šura višestruko 

korisna, jer čuva vlast od jedine i isključive 

odgovornosti, zajednicu od samovolje 

pojedinaca, a pojedincu daje priliku 

da na konstruktivan i koristan način 

učestvuje u raspravi o svim bitnim pitanjima 

od društvenog značaja 1 . 

U općem smislu, šura se ubraja u onu 

vrstu islamskih principa koji bi se mogli 

označiti kao složeni ili višedimenzionalni 

(višestrani) principi i odredbe. To praktično 

znači da ona u sebi objedinjava sve tri dimnezije 

(karaktera) šerijatskih propisa, i religijsku, 

i moralno-etičku i pravno-političku. 

Religijska dimenzija šure ogleda se u njenoj 

autentičnosti i utemeljenosti kao izvornog 

vjerskog principa, čijim izvršenjem se pokoravamo 

Uzvišenom Bogu i stičemo Njegovu 

naklonost. Moralno-etička 

Islamska 

povijest 

zabilježila je 

mnogobrojne 

primjere 

Poslanikove 

direktne 

primjene 

ovog principa 

u različitim 

životnim 

situacijama. 

Poznat je 

slučaj njegovog 

savjetovanja 

sa ashabima 

u pitanju 

zarobljenih 

idolopokloničkih 

vojnika u Bici na 

Bedru. 

dimenzija šure prepoznaje se u 

jasnoj namjeri (tendenciji) da se, 

kroz kolektivni rad i međusobno 

savjetovanje, radi na ostvarenju 

općeg dobra u svim njegovim 

formama i u različitim sferama 

ljudskog života (političkoj, 

društvenoj, kulturnoj, porodičnoj). 

Dobro je, kao što znamo, 

centralni etički pojam, a rad na 

njegovom ostvarenju je centralna 

etička intencija. Pravno-politička 

dimenzija šure manifestira 

se u činjenici da šura predstavlja 

jedan od temelja (platformi) na 

kojima počiva političko djelovanje 

i politički sistem u islamu. 

Zapravo, po svojim mnogobrojnim 

pozitivnim posljedicama i 

efektima, šura pripada samom 

vrhu vjerskih prioriteta, na čijoj 

bi realizaciji islamski ummet 

morao permanetno raditi i na 

tom putu žrtvovati ono najdragocjenije. 

Opća i posebna šura 

U jezičkom smislu, riječ šura ima 

dvojako značenje: šura je pokazivanje 

i izlaganje određene stvari na prodaju 

(naprimjer pokretne imovine), a šura je i 

izdvajanje, uzimanje i pomjeranje nečega 

sa njegovog mjesta. 2 

Terminološki, postoji veliki broj 

definicija šure, a mi ćemo navesti one 

najvažnije: 


38

1. Prema Ragibu el-Asfehaniju šura je 

postupak međusobne razmjene mišljenja 

(međusobnog savjetovanja). 3 Ova definicija 

je sveobuhvatna i uključuje sve vrste šure 

(dogovora), i razmjene mišljenja, bile one 

političkog, društvenog, vjerskog ili nekog 

drugog karaktera. 

2. Ibnu-l-Arebi šuru u definiše kao “fi- 

zičko okupljanje na jednom mjestu kako 

bi se raspravljalo o određenom problemu i 

sučeljila različita mišljenja.” 4 

U odnosu na 

prethodnu definiciju, u ovoj definiciji se 

naglašava postojanje posebnog sjedišta na 

kojem se održavaju sastanci šure. 

3. Jedna od novijih definicija šure je da 

šura predstavlja “ispitivanje (konsultiranje) 

mišljenja Zajednice (umme) e ili njenih oda- 

branih zastupnika u vezi sa svim pitanjima 

koja su na bilo koji način vezana za nju i 

koja odlučuju o njenoj sudbini.’’ 5 

Iz navedenih definicija, da se zaključiti 

da postoje dvije vrste šure: opća šura (prva i 

druga definicija), koju provode sve društvene 

strukture unutar sebe, od onih najprostijih 

(porodica) pa do onih najsloženijih 

(javne ustanove, preduzeća, firme, različiti 

nivoi političke i društvene vlasti), i posebna 

šura (treća definicija) koja se provodi 

na nivou globalne muslimanske zajednice 

(el-umma), a a koja zapravo predstavlja jedan 

od osnovnih principa na kojima se temelji 

islamski politički sistem. 

Kur’an ne toleriše razlikovanje između 

jednog i drugog vjernika, muškarca i žene, 

kada je u pitanju njihovo podjednako 

učešće u životu Zajednice. U harmoniji s 

ovom vizijom, Kur’an je postavio princip 

šure da vodi Zajednicu u procesu donošenja 

odluka. Nažalost, tokom stoljeća 

među muslimanima se razvila strahovita 

pogreška u razumijevanju naravi šure zahvaljujući 

pogrešnoj i obmanjujućoj praksi 

i strukturama koje su bile prihvaćene izvana 

bez vođenja računa o etosu islama. Tako 

je opće-rasprostranjeno ubjeđenje da šura 

znači da jedan čovjek, vladar, konsultira 

ljude koji, po njegovu mišljenju, posjeduju 

mudrost, bez obaveze da sprovede njihov 

savjet. Prije svega, ovakva slika totalno ruši 

strukturu koju šura pretpostavlja. Kur’an 

opisuje vjernike kao one koji se o poslovima 

svojim dogovaraju (emruhum šura bejenhum). 

6 

Šura, dakle, ne znači da jedna osoba 

pita druge za savjet, već, radije, međusobno 

savjetovanje kroz zajedničku diskusiju na 

ravnopravnoj osnovi. Ovo direktno implicira 

da vrhovni izvršitelj ili izvršna vlast 

ne mogu jednostavno odbaciti odluku do 

koje se stiglo šurom. 7 

prakse njegovih pravovjernih halifa. Islamska 

povijest zabilježila je mnogobrojne primjere 

Poslanikove direktne primjene ovog 

principa u različitim životnim situacijama. 

Poznat je slučaj njegovog savjetovanja sa ashabima 

u pitanju zarobljenih idolopokloničkih 

vojnika u Bici na Bedru, i prihvatanje 

sugestije Hubaba ibn el-Munzira koja 

se odnosila na zauzimanje odgovarajuće 

borbene pozicije, noć uoči bitke 10 . Interesantno 

je u tu svrhu prenijeti i dio razgovora 

kojeg je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve 

sellem, tu noć vodio sa Hubabom. Naime, 

Hubab, radijallahu ‘anhu, je dobro poznajući 

taj kraj, prišao Poslaniku, sallallahu 

‘alejhi ve sellem, i rekao: “O Božiji Poslaniče, 

je li ovaj položaj, kojeg si zauzeo, mjesto 

na koje te je Allah doveo, na kojem se moramo 

zadržati i ne povlačiti se 

do kraja bitke, ili je to naprosto 

pitanje obične ratne strategije 

(mjera, protumjera i poteza)?” 

“To je za ista ovo drugo, upravo 

onako kako si rekao’’, odgovorio 

je Poslanik, sallallahu 

‘alejhi ve sellem. El-Hubab je 

onda dodao: “O Božiji Poslaniče, 

ovo nije dobro mjesto. 

Mi bismo trebali ići naprijed 

dok ne stignemo do vrela koje 

je najbliže neprijatelju. Tu bi se 

opskrbili vodom, a onda izvor 

zatrpali pijeskom. Nakon borbe 

i povlačnja, našem neprijatelju 

ne bi ostalo ništa.” 11 Složivši 

se sa ovim, Muhammed, salla- 

Podsjetio je sve 

svoje drugove 

da je i on 

samo čovjek 

kao i svi oni, 

da sve odluke 

trebaju donositi 

zajedno u 

konsultacijama 

jedni s drugima, 

da on ni o čemu 

neće donijeti 

konačnu odluku 

bez njih, i da su 

mu jako korisni 

njihovi dobri 

savjeti. 

llahu ‘alejhi ve sellem, je ustao i krenuo sa 

svojim snagama. Podsjetio je sve svoje drugove 

da je i on samo čovjek kao i svi oni, 

da sve odluke trebaju do nositi svi zajedno 

u konsultacijama jedni s drugima, da on ni 

o čemu neće donijeti konačnu odluku bez 

njih, i da su mu jako korisni njihovi dobri 

savjeti 12 . 

Slična situacija desila se i pred Bitku na 

Uhudu, kada je jedan dio mlađih vojnika, 

koji su izostali iz Bitke na Bedru, i koji su 

bili željni ratničkog dokazivanja, sugerirala 

Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da 

neprijatelja dočeka na otvorenom, izvan 

Medine, iako je on lično smatrao da se 

trebaju zabarikadirati u Medini i svim raspoloživim 

sredstvima braniti grad, i on to 

njihovo mišljenje usvojio 13 . Kasnije će se 

pokazati da je sukob na otvorenom 

više odgovarao mnogobrojnijoj 

paganskoj vojsci, i da 

je to bio jedan od unutrašnjih 

uzroka poraza muslimana 14 . 

Postoje i druge situacije u 

kojima je Poslanik, sallallahu 

‘alejhi ve sellem, tražio mišljenje 

svojih ashaba u vezi sa 

konkretnim problemom, a sve 

u cilju zauzimanja što ispravnijeg 

stava spram tog problema i 

donošenja odgovarajućih mjera, 

kao što se dogodilo u slučaju 

potvore njegove supruge 

Aiše, radijallahu ‘anha, za blud, 

koju su pokrenuli i kojom su 

upravljali medinski licemjeri; 

Vladar na usluzi narodu 

Šura je ustanovljena decidnim 

kur’anskim ajetima, kao što je gore navedeni 

ajet 8 , i vjerodostojnim predanjem 9 i 

proizilazi (izvire) iz direktne Poslanikove i 


39

tom prilikom Poslanik, sallallahu ‘alejhi 

ve sellem, lično se obratio Aliji i Usami, 

radijallahu ‘anhuma, za savjet 15 . Slično je 

bilo i u slučaju ponude starješina plemena 

Gatafan, koji su prilikom združenog 

napada paganskih plemena na Medinu, 

svoje povlačenje i odustajanje od borbe, 

uvjetovali isplatom godišnjeg uroda medinskih 

datula, što je Poslanik, sallallahu 

‘alejhi ve sellem, zahvaljujući, prije svega, 

odlučnim sugestijama dvojice medinskih 

prvaka, Sa’da ibn Mu’aza i S’ada ibn 

‘Ubade, glatko odbio. 16 Prema 

Ibn Tejmijji, svi navedeni ali 

i mnogi drugi primjeri Poslanikovog, 

sallallahu ‘alejhi ve 

sellem, savjetovanja, dogovaranja 

i uključivanja šire društvene 

zajednice u raspravu 

o svim važnijim pitanjima, 

navode nas na zaključak da je 

Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve 

sellem, koristio princip šure 

(dogovaranja, savjetovanja) u 

dva slučaja: u prvom slučaju 

radilo se o pitanjima iz domena 

islamske politike koja su 

podložna idžtihadu (naučnom 

promišljanju), a u drugom o 

pitanjima svjetovne naravi, u 

kojima je ljudima ostavljen 

prostor da slobodno i kreativno 

promišljaju, i koriste 

se iskustvima i dostignućima 

drugih. U ovom pravcu treba 

razumijevati Poslanikove, sallallahu 

‘alejhi ve sellem, riječi: “Vi bolje 

od mene poznajete svjetovna pitanja.’’ 17 

Navedeni 

primjeri samo 

potvrđuju 

tezu da je 

halifa (vrhovni 

poglavar 

muslimana) 

zapravo 

predstavnik 

(zastupnik) 

globalne 

muslimanske 

zajednice 

(umme) u 

vršenju vlasti 

i upravljanju 

državnim 

poslovima. 

Navedeni primjeri samo 

potvrđuju tezu da je halifa 

(vrhovni poglavar muslimana) 

zapravo povjerenik (zastupnik) 

globalne muslimanske 

zajednice (umme) u vršenju 

vlasti i upravljanju državnim 

poslovima, a ne suveren koji 

sve konce vlasti drži u svojim 

rukama, koji posjeduje bezgranične 

ovlasti i privilegije, i 

kojem su povjerena državna 

dobra kako bi u njima uživao 

i sebi i svojoj porodici obezbijedio 

što lagodniji i ugodniji 

život, te da se samo ovakvim 

poimanjem vlasti i odnosom prema podanicima 

vladar može sačuvati od bilo koje 

vrste zastranjenja, samovoljnog ponašanja 

i nepravednog postupanja. Samo ukoliko 

vladar posjeduje svijest o tome da država 

kojom upravlja ustvari pripada nekome 

drugom a ne njemu i da je on tu kako 

bi služio drugima a ne da bi drugi služili 

njemu, i da je uspješna vlast ona koja interes 

zajednice stavlja ispred svoga vlastitog 

i ličnog interesa, samo u tom slučaju država 

i društvo, kojim on upravlja, može se 

graditi na ispravnim temeljima, kretati u 

ispravnom smjeru, i ostvariti ovosvjetsko 

blagostanje i sreću. Nasuprot tome, svaka 

vlast koja se zasniva na vladarskoj samovolji 

i bahatosti, nepotizmu, ličnoj i materijalnoj 

koristi, osuđena je na propast, jer 

Bog ne voli da se na zemlji nered čini i da 

se ljudska prava bespravno krše. 

Bilješke 

1 - Povijest islama, Mustafa Spahić 

2 - Mu’džemu mekajisi-l-lugati, 3/132.; Lisanu-l-arab, 

4/434. – 437. 

3 - El-Mufredatu fi garibi-l-Kur’an, 270. 

4 - Ahkamu-l-Kur’an, 1/297. 

5 - Eš-Šura fi zilli nizami-l-hukmi-l-islamijji, Abdurrahman 

Abdu-l-halik, 14. 

6 - Prijevod značenja Eš-Šura, 38. 

7 - Princip šure i uloga ummeta u islamu, Fazlu Rahman, 

str. 4, prijevod, dr. Ahmet Alibašić. 

8 - El-Elusi u svom tefsiru Ruhu-l-me’ani, bilježi od 

Ibn-Abbasa, radijallahu ‘anhuma, da je rekao: “Kada je 

objavljen ovaj ajet, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, 

je rekao: “Allah i Njegov Poslanik su neovisni o mišljenjima 

ljudi i nemaju potrebe da se s bilo kime savjetuju, 

ali je Allah propisao šuru (dogovaranje) iz milosti prema 

ljudima. Ko se bude savjetovao, neće ostati bez korisnog 

savjeta, a ko ostavi savjetovanje, nije siguran da neće 

pogriješiti.’’ (4/106., 107). U komentaru ovoga ajeta 

Sejjid Kutb, Allah mu se smilovao, kaže: “Ovim izričitim 

kur’anskim tekstom se, u sistem političke vlasti (upravljanja), 

uvodi prinicp šure, a Poslaniku, sallallahu ‘alejhi 

ve sellem, se daje pozicija i uloga njegovog glavnog protagoniste 

i izvršitelja. Na taj način šalje se nedvosmilena 

poruka da je šura temeljni princip bez kojeg je islamski 

upravni sistem nezamisliv i neodrživ.’’ (Fi zilali-l-Kur’an, 

4/118., 119). 

9 - U tom smislu su riječi Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anhu: 

“Nisam vidio da se iko toliko savjetovao sa drugim ljudima, 

kao što je to bio Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem.’’ 

(Fethu-l-bari, 17/102., Tirmizi, 4/213., Bejheki, 

10/109.). Slična izjava prenosi se i od Aiše, radijallahu 

‘anha. (Ebu-Šejh u Ahlaku-n-nebijji, br. 763., Begavi u 

svom tefsiru poznatom kao Me’alimu-t-tenzil, 1/572., 

573.). 

10 - Tarih ibn Haldun, 2/752; Es-Siretu-n-nebevijje, Ibn 

Hišam, 2/191. – 192. 

11 - Prethodni izvori. 

12 - Poglavlje iz knjige: Život Muhammeda, alejhi selam, 

izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 2004. god. 

13 - Fethu-l-bari, 7/103., 104. 

14 - Povijest islama, Mustafa Spahić. 

15 - Fethu-l-bari, 7/104. – 106. 

16 - Es-Siretu-n-nebevijje, Ibn-Hišam, 3/234. 

17 - Es-Sarimu-l-meslul ala šatimi-r-resul, naučna valorizacija 

Muhammed Muhiddin Abdulhamid. 


40

Islamske teme 

Žena između islama i sekularizma 

Zar slobodna žena može činiti blud? 

Ako bismo se poslužili 

kur’anskim riječnikom, onda 

bi za sekularizam mogli kazati 

da je to uzimanje strasti za 

svoga boga, kao što se navodi 

u sljedećim ajetima: Reci 

ti Meni ko će uputiti onoga 

koji je strast svoju za boga 

svoga uzeo, onoga koga je 

Allah, znajući ga, u zabludi 

ostavio i sluh njegov i srce 

njegovo zapečatio, a pred 

oči njegove koprenu stavio? 

Ko će mu, ako neće Allah, na 

Pravi put ukazati? Zašto se ne 

urazumite? 

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić 

Živimo 

Ž 

u vremenu u kojem 

Žsu islam i islamsko učenje 

Žpostali top-tema, ne samo 

među muslimanima i muslimanskim 

učenjacima, već i u zapadno-kršćanskim 

intelektualnim krugovima i medijima. Što 

se tiče nemuslimanskih autora, zanimljivo 

je to da oni danas, islam, a ne recimo 

kršćanstvo, koje je bilo direktan povod 

nastanka i rađanja sekularističke filozofije 

i ideologije u Evropi, tretiraju kao glavni 

izazov i pandan ideji sekularizma. Postoje 

mnogobrojne studije u kojima su različiti 

nemuslimanski autori pisali o islamu i 

islamskom učenju. Uglavnom se tu radi 

(čast izuzecima), o izrazito tendencioznim, 

neobjektivnim i površnim opservacijama, 

kojima je prvenstveni cilj da istaknu 

samo njima vidljivi konzervatizam, 

dekadentnost i diskriminatorski duh 

islama, posebno kad je riječ o pravima 

žene muslimanke nad čijom sudbinom 

u okrilju “okrutnog” islamskog Šerijata, 

raznorazni dušebrižnici liju krokodilske 

suze, pokušavajući ubijediti ženu 

muslimanku da se mora osloboditi 

srednjovjekovnih svjetonazora i okova 

ako želi da se samoaktualizira i potvrdi 

kao ličnost i da živi slobodno i uživa u 

svekolikoj punini života koji joj nudi 

sekularistički pogled na svijet. 

Šta je zapravo sekularizam? 

Suštinsko značenje i glavni cilj ideologa 

sekularizma bio je reformisati Crkvu i 

ukinuti teokratsku vlast i dominaciju, prije 

svega Katoličke crkve, jer su u vrijeme evropske 

renesanse, utemeljitelji i nosioci 

prosvjetiteljstva u Evropi, vjeru, tačnije 

kršćanstvo, vidjeli kao negativnu snagu i 

kočnicu naučnog i svakog drugog napretka, 

unutar sekularističkog društvenog 

sistema: “Prva i najvažnija uloga filozofije, 

psihologije i drugih disciplina bila je da 

oslobodi zapadnog čovjeka od moralne i 

intelektualne crkvene tiranije. A kako, padom 

zapadne religije, nijedan etički kodeks 

nije prihvaćen kao stalan za sva vremena 

i prostore, bilo je sigurno da će sekularizacija 

postati filozofija etičkog 

relativizma u kojem termini 

‘grešnost’, ‘zlo’, ‘bogohuljenje’, 

‘krivovjerje’ ili ‘zastranjivanje’ 

ostaju značenja izvan kulture ili, 

čak, ‘kulturološki slijepi’.” 1 

Sekularizam kao filozofija, 

kao svjetonazor, jednostavno 

je postao aksiom koji se mora 

slijediti. To je paradigma prema 

kojoj se svaka druga ideja i 

idelogija mora mjeriti i vrednovati. 

Sekularistički pogled na svijet 

i život uobličen je različitim 

naučnim teorijama među 

kojima je možda najdominantnija, 

ali i najpogubnija po 

čovječanstvo, famozna Freudova 

psihoanaliza. “Po Freudu, 

čovjek je instinktivno i prirodno 

sebičan i zao, i stoga neminovno 

motivisan svojim nesvjesnim 

seksualnim nagonima. Ne postoji 

način da se promijeni ovakva priroda. 

Ako se čovjek prepušta promiskuitetnim 

seksualnim običajima i drugim nemoralnim 

aktivnostima, on samo sluša svoju prirodu. 

Ako, međutim, on osjeća bilo kakvu 

krivnju zbog toga što je bio učen da 

određena ponašanja kao homoseksualnost, 

biseksualnost, promiskuitet, bestijalnost, 

zločinstvo ili štagod drugo zastranjuju, onda 

će moderno istraživanje izjaviti da su to 

naslijeđeni postupci u nečijim genima. Pa 

zašto se osjećati loše zbog nečega što se ne 

može promijeniti?!” 2 

Na osnovu ovakvih teorija jasno 

nam je zašto se u savremenom društvu, 

ne samo sveopći nemoral, nego čak i 

najveći zločini često puta relativiziraju i 

Muškarac 

i žena su 

jednakopravni 

u vjerskim, 

etičkim i 

građanskim 

pravima i 

dužnostima. 

Čak šta više, 

kad je riječ o 

pravima, onda 

je primjetno da 

se u Kur’anu 

prava žene 

spominju 

prije prava 

muškaraca. 

guraju u kontekst zloćudne ljudske prirode 

koja se jednostavno ne da mjenjati 

niti popravljati. 

Ako bismo se poslužili kur’anskim riječnikom, 

onda bi za sekularizam mogli kazati 

da je to uzimanje strasti za svoga boga, kao 

što se navodi u sljedećim ajetima: Reci ti 

Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za 

boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući 

ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo 

zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? 

Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? 

Zašto se ne urazumite? 3 

Iako sekularizam svakodnevno uzima 

svoj danak u krvi on se u savremenom društvu 

i dalje snažno nameće i promovira. U 

promociji i odbrani sekularističke filozofije 

i sekularizma kao društvenog sistema koji 

nema alternative, najdirektnije 

su uključene intelektualne i 

političke elite, kulturni radnici 

i umjetnici, i naravno mediji. 

Hiperprodukcija medijskog 

materijala kojim se promovira 

apsolutna sloboda, liberalno-sekularistički 

svjetonazori, 

pornografija, filmovi u kojima 

dominira seks i nasilje, preplavili 

su medijski prostor, od mnogobrojnih 

televizijskih kanala i 

internetskih stranica, pa do različitih 

časopisa i novina. 

U sekularizmu je čovjek 

komad mesa, a ne ličnost 

Međutim, malo ko se na ozbiljan 

način bavi posljedicama 

takvog života, ili ako se i bavi 

onda se obavezno sekularističkom 

svjetonazoru negira bilo 

kakva krivica za tragične posljedice. A posljedice 

takvog poimanja života i svijeta su: 

razoreni brakovi i porodice, masovna pojava 

prostitucije i maloljetničke delinkvenicije, 

masovno konzumiranje droga i alkohola, 

procvat kriminala, korupcije i drumskog 

razbojništva, raširenost AIDS-a i drugih neizlječivih 

bolesti, kao i depresije i duševnog 

rastrojstva, te sve učestalija pojava suicida i 

povećanje opće nesigurnosti u životu. Sve 

ove devijacije i pošasti dešavaju se svakodnevno, 

tu, pred našim očima, u našim porodicama 

i komšiluku. Paradoksalno je to 

što ideolozi i promotori sekularističkih ideja, 

javno izražavaju svoju zabrinutost zbog 

takvih pojava i anomalija u društvu, i nerijetko 

se čude kako takve pošasti da pogode 


41

sekularno društvo koje je utemeljeno na apsolutnim 

slobodama. Oni su zapravo slijepi 

kod očiju i liče na čovjeka koji je skočio u 

vodu, pa se onda čudi što je mokar. A da 

oni koji su se okrenuli od Božije upute, žive, 

kako to Kur’an opisuje, teškim i tjeskobnim 

životom 4 , i da im je život pravi pakao još na 

ovom svijetu, a nikako sloboda i sreća, potvrđuju 

mnogobrojni primjeri iz naše bliske 

prošlosti. Potvrdili su to i nedavni samoubilački 

ataci na vlastiti život od strane Whitney 

Houston i Amy Winehouse, koje su na vrhuncu 

svoje pjevačke karijere i “slave’’ presudile 

same sebi uzimanjem prevelike doze 

droge. Strašno je i žalosno bilo slušati izjave 

prijatelja Whitney Houston, i to također sve 

odreda poznatih pjevača i glumaca, kako na 

njenoj sahrani javno priznaju da ju je uništila 

droga i da su oni isto tako ili bili na drogi 

ili se još uvijek liječe od ovisnosti. 

Naravno, ideolozi sekularizma i dalje 

će takve zvati zvijezdama i nudit će im bogatstvo, 

slavu i uspjeh u karijeri. A davanje 

zvučnih imena i nadimaka i priče o slavi i 

bogatstvu su samo najobičniji mamac na 

koji treba da se “upecaju’’ buduće “zvijezde”. 

To je zapravo opasna šejtanska rabota i 

manipulacija ljudima o kojoj Kur’an eksplicitno 

govori u sljedećim ajetima: I šejtan im 

poče bajati da bi im otkrio stidna mjesta njihova, 

koja su im skrivena bila, i reče: “Gospodar 

vaš vam zabranjuje ovo drvo samo zato da 

ne biste meleki postali ili da ne biste besmrtni 

bili.’’ I zaklinjaše im se: “Ja sam vam, zaista, 

savjetnik iskreni!” 5 I kao što Adem i Hava 

nisu postali ni meleki ni besmrtni, nakon 

što su kušali plodove stabla koje im je bilo 

zabranjeno, već su iz vječnog Dženneta i 

neprolaznih užitaka, spušteni na Zemlju, 

sa najvećih visina u najniže nizine, tako ni 

zvijezde iz šou-biznisa nikada ne osjete istnisku 

sreću u svom životu, samo što to kriju 

od javnosti i zbog straha za karijeru ne žele 

pričati o tome. Rijetki su pojedinci, 

poput manekenke Sare i 

njenog bivšeg mladića, koji su 

nedavno pred kamerama, javno 

govorili o tome da su uvjeti u 

kojima rade manekenke, pakleni, 

i da su u znaku seksualnog 

zlostavljanja, anoreksije i droge. 

Sara se, kao i mnoge druge djevojke, 

odlučila na taj korak da 

bi sebi zaradila novac, postala 

ekonomski neovisna i naravno 

slavna. Međutim: “Tamo 

si samo komad mesa, a nemaš 

sigurnu budućnost... A kada te 

modni svijet proguta, postoji 

opcija da te jednostavno izbace i 

zamijene nekim drugim. Nikad 

ne znaš šta te tamo čeka’’, Sarine 

su riječi, koje najbolje odslikavaju 

sekularističku filozofiju života. Upravo o 

takvom odnosu prema čovjeku kao ličnosti, 

odnosno prema ženi, u sekularističkim 

društvima, svojevremno je govorila i poznata 

glumica Merlin Monro, izjavivši: “U 

Americi će ti svaki muškarac dati sto dolara 

za tvoje tijelo za jednu noć, a za tvoju dušu 

neće dati ni centa.’’ Zapravo je suština sekularizma 

sadržana u poruci na grafitu na 

jednoj školi u jednom bosanskom gradiću, 

koja glasi: “Sve se svodi na seks i body.’’ 

Poimanje slobode u islamu 

Kada se na horizontu pojavilo sunce 

islama, njegove zrake su bile blagoslovljene 

za cijeli ljudski rod, a posebno za ženu koja 

prije islama uopće nije bila tretirana kao ličnost, 

(nešto slično kao u sekularizmu), već 

kao obični predmet s kojim je muškarac 

suvereno upravljao i raspolagao. Islam je ženama 

iznova probudio nadu u mogućnost 

novog i ljepšeg života, života dostojnog žene 

Najveća 

vrijednost sa 

kojom je došao 

islam u pogledu 

prava žena jeste 

to što je skinuo 

sa ličnosti žene 

teret prvog 

grijeha i vječnog 

prokletstva, 

kako to uči 

kršćanstvo, i 

omogućio joj da 

se potvrdi kao 

istinska ličnost 

u okviru prava 

i obaveza koja 

joj je Šerijat 

odredio. 

kao ljudskog bića. Prva i najvažnija 

stvar kojom je islam odlikovao 

i ženu i muškarca, jeste 

da ih je obavezao vjerovanjem 

i robovanjem samo Allahu jedinom 

i da je to robovanje učinio 

vrhuncem ljudske slobode. Šta 

to znači? To znači da kroz ibadet 

i pokornost samo Allahu, musliman 

i muslimanka se oslobađaju 

robovanja bilo kojem 

zemaljskom vladaru, moćniku, 

prohtjevima, strastima, trendovima, 

i klanjaju se samo pred 

veličinom i uzvišenošću Gospodara 

svjetova. I ako uporedimo 

islamski pogled i razumijevanje 

slobode i ljudskih prava, sa razumijevanjem 

ljudskih prava i sloboda 

žena u sekularizmu, vidjet 

ćemo da se sekularističko razumijevanje slobode 

žene veže isključivo za oslobađanje od 

vjere i morala. Upravo zbog toga i zamjeraju 

islamu što je ženu “okovao’’ mnogobrojnim 

vjerskim propisima. To znači da ako se žena 

ne oslobodi vjere i vjerskih propisa koji su 

po sekularistima simbol stege, onda ona ne 

može postići ni ostvariti slobodu kao svoje 

ljudsko pravo niti se može aktualizirati i potvrditi 

kao ličnost. 

Međutim, stvar je upravo obrnuta. Šta 

znači istinska sloboda najbolje je objasnila 

Hind bint Utbe, supruga Ebu Sufjana, r.a., 

kada je primila islam i dala prisegu na vjernost 

Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a 

u kojoj se, između ostalog, zahtijevalo od 

muslimanki da se obavežu da neće činiti širk 

Allahu, da neće krasti i blud činiti. Pa, kad je 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tražio to 

od Hind bint Utbe i kad je spomenuo blud, 

ona je u čudu kazala: “Allahov Poslaniče, zar 

slobodna žena može činiti blud?’’ 6 

Hind je 

razumjela istinsku slobodu onako kako bi 


42

svaka žena, a posebno vjernica, trebala da 

je razumije, jer istinski slobodnoj ženi ne 

dolikuje da bude rob strasti, niti da bude 

predmet, odnosno komad mesa u rukama 

onih koji s njom žele samo zadovoljiti svoju 

pohotu i preko nje zaraditi novac. Žena koja 

je rob svojih strasti, koja bludniči iz zabave 

i ne vidi to nikakvim grijehom, gora je od 

predislamskih robinja koje su tretirane kao 

obična trgovačka roba. 

Allah želi da vam olakša i oprosti 

Šta onda od žene želi sekularizam, a šta 

islam? Odgovor na ovo pitanje nalazi se u 

sljedećim kur’anskim ajetima: Allah želi da 

vam objasni i da vas putevima kojima su išli 

oni prije vas uputi, i da vam oprosti. A Allah 

sve zna i mudar je. Allah želi da vam oprosti, 

a oni koji se za strastima svojim povode žele da 

daleko s Pravog puta skrenete. Allah želi da 

vam olakša, a čovjek je stvoren kao nejako biće. 7 

Ovi ajeti objavljeni su u kontekstu propisa 

koji se odnose na žene i brak i oni nam na 

eksplicitan način govore o tome šta od ljudi 

želi Šerijat, a šta robovi strasti, savremenim 

jezikom rečeno, sekularisti. 

Šerijat želi da ljudi žive čist, čestit i 

moralan život, koji će biti daleko od grijeha, 

devijacija, bolesti, dok u isto vrijeme, 

robovi strasti žele da ljudi skrenu s tog puta 

moralne čistoće i to u potpunosti. Ovom 

sintagmom “robovi strasti”, Kur’an ne negira, 

već potvrđuje postojanje strasti, posebno 

se to u ovom kontekstu odnosi na seksualni 

nagon. To je nagon koji je Allah stvorio i 

objasnio kako da mu čovjek udovolji i da 

on njime upravlja, a da ne postane njegov 

rob i tako skine sa sebe odjeću čestitosti, 

ljudskosti i istinske slobode. Zatim nam 

Kur’an na jedan, rekli bismo, iznimno topal 

i prisan način, ukazuje na činjenicu u 

čiju istinitost smo se mnogo puta uvjerili, 

u vlastitom životu i na primjerima drugih 

ljudi, a to je da, ako čovjek pređe granicu 

i postane rob strasti, ma koliko se nekome 

činilo da on uživa, neće biti sretan i zadovoljan. 

Zato što duša ljudska ne trpi grijeh i 

što je grijesi razdiru i uništavaju. Robovati, 

i to u bukvalnom smislu, svom trbuhu i 

spolnom organu, predstavlja najgori oblik 

ropstva i neslobode i najveći je pad koji 

čovjek može doživjeti. 

Islam i jednakopravnost spolova 

Nemuslimanski autori ponajviše zamjeraju 

islamu zbog navodne diskriminacije 

nad ženom i nejednakopravnosti 

u odnosu na muškarca. Međutim, 

da su iskreni, priznali bi, ukoliko su 

proučavali Kur’an i Sunnet, da upravo 

islam polaže najviše prava da govori o 

jednakopravnosti spolova iz razloga što je 

islam u temeljnim pravima i slobodama 

izjednačio muškarca i ženu. 

Za razliku od nekih drugih svjetskih 

religija, u čijim crkvenim i intelektualnim 

krugovima se ne tako davno raspravljalo o 

tome da li žena uopće ima dušu ili ne, i ako 

ima je li ona ljudska ili životinjska duša, a 

ako je ljudska je li na nivou duše muškarca 

ili je ispod tog nivoa, islam je čovječanstvu 

obznanio: O ljudi, bojte se Gospodara svoga, 

koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je 

i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge 

muškarce i žene rasijao. 8 

Ovaj kur’anski ajet nalazi se na početku 

sure koja nosi ime En-Nisa’ – Žene, ili kako je 

neki komentatori Kur’ana nazivaju, en-Nisa’ 

el-Kubra – Velika sura En-Nisa’, 

dok suru Et-Talak nazivaju “Malom 

En-Nisa’”, jer također tretira 

neka pitanja koja se odnose na 

žene, odnosno propise o razvodu 

braka. Zatim, u Kur’anu se nalazi 

sura koja je dobila naziv po imenu 

majke Allahovog poslanika, Isaa, 

a.s., a to je sura Merjem, a sura 

El-Mudžadele dobila je ime po 

ashabijki Havli bint Sa’lebe, koja 

se s pravom raspravljala sa svojim 

mužem. 

Najveća vrijednost sa kojom 

je došao islam u pogledu 

prava žena jeste to što je skinuo 

sa ličnosti žene teret prvog grijeha 

i vječnog prokletstva, kako 

to uči kršćanstvo, i omogućio 

joj da se potvrdi kao istinska 

ličnost u okviru prava i obaveza 

koja joj je Šerijat odredio. I što 

je zaštitio njeno ljudsko dostojanstvo 

i čast, objavljujući njena 

prava i put kako ih postići: na 

radnom mjestu, u obrazovanju, 

u posjedovanju imetka, ali i odgovornosti 

za djela, koja je ista kao i kod muškarca. 

Sjetimo se primjera žene koja je prigovorila 

Omeru, r.a., kada je sa minbere obavijestio 

ljude da bi trebalo ograničiti mehr – svadbeni 

dar ženama, jer su mnogi ljudi to zloupotrebljavali 

i tražili ogroman mehr, pa je ta 

muslimanka ustala i rekla: “Omere, zar ti da 

nam uskratiš ono što nam je Allah dao kao 

naše pravo?!” Omer, r.a., je samo odgovorio: 

“Žena je u pravu, Omer je pogriješio.” 

Muškarac i žena su jednakopravni u 

vjerskim, etičkim i građanskim pravima i 

dužnostima. 

Bilješke 

1 - Dr. Malik Badri, Savjetovanje 

i psihoterapija iz islamske perspektive, 

Sa engleskog prevela: 

Selvira Draganović; www.ibnsina 

2 - Ibid. 

3 - Kur’an, El-Džasije, 23. 

Upravo o 

takvom odnosu 

prema čovjeku 

kao ličnosti, u 

sekularističkim 

društvima, 

svojevremeno 

je govorila 

i poznata 

glumica 

Merlin Monro, 

izjavivši: “U 

Americi će ti 

svaki muškarac 

dati sto dolara 

za tvoje tijelo 

za jednu noć, 

a za tvoju dušu 

neće dati ni 

centa”. 

Štaviše, kad je riječ o pravima, onda je 

primjetno da se u Kur’anu prava žene spominju 

prije prava muškaraca. U Kur’anu 

stoji: Allah vam naređuje da od djece vaše 

– muškom pripadne toliko koliko dvjema 

ženskima. 9 Da je rečeno da ženskoj djeci 

pripada duplo manje nego muškoj, isto bi 

bilo. Međutim, ajetom se želi naglasiti da 

je pravo žene osnova ili polazište u podjeli 

zaostavštine, a ne obrnuto. 

Zatim, u ajetu: One imaju isto toliko 

prava koliko i dužnosti, prema zakonu 10 , 

opet se spominju prvo prava žene, pa onda 

prava muškarca. 

I kada se radi o njenom 

vlastiti imetku, svejedno bilo 

to nasljedstvo, pokloni i sl., 

ona slobodno sa njim raspolaže 

i to joj muž niti bilo koji drugi 

muškarac ne može zabraniti. 

Muslimanka iz svoga imetka 

može dati zekat svome mužu 

ako je on siromašan, a on njoj 

ne može, jer je dužan da je 

izdržava. Žena muslimanka 

može sa svojim suprugom 

uspostaviti partnerski odnos 

u biznisu, što nije slučaj ni sa 

jednom drugom religijom. 

Jednom riječju, u islamu je 

žena odlikovana i kao majka, i 

kao sestra, i kao supruga i kao 

kćerka. Potvrđuju to mnogobrojni 

ajeti i hadisi Muhammeda, 

sallallahu alejhi ve sellem, 

kao i cjelokupna islamska 

povijest čije su svijetle stranice 

ispisale žene muslimanke, 

podjednako kao i muškarci. 

Muslimanke koje su, prije 

svega, izrodile generacije mudžahida i 

učenjaka, ali koje su se i same istakle kao 

vrsni učenjaci kako u islamskim tako i u 

raznim svjetovnim naučnim disciplinama, 

i koje su dale ogroman doprinos u 

izgradnji islamske kulture i civilizacije, 

boreći se da svjetlo islama pobijedi tmine 

zablude, bezboštva, neznanja i nemorala. 

One su utrle stazu kojom bi trebale hoditi 

sve muslimanke do Sudnjeg dana, ako 

žele da se potvrde kao ličnosti i osjete istinsku 

slobodu, i ako ne žele da im pošast 

sekularizma ne opustoši život i ne uništi 

svaku nadu. 

4 - Kur’an, Taha, 124. 

5 - Kur’an, El-‘Araf, 20.-21. 

6 - El-Hejsemi, Medžmeu-z-zevaid, 

VI/37. 

7 - Kur’an, En-Nisa’, 26.-28. 

8 - Kur’an, En.Nisa, 1. 

9 - Kur’an, En-Nisa, 11. 

10 - Kur’an, El-Bekara, 228. 


43

Kutak za islamsku omladinu 

Poziv u raj 

Priča Sarajke Sare M.: Tražeći istinu zastala 

sam na trenutak i osjetila radost - Allah je 

Jedini, Svemogući Bog 

ođena sam u Sarajevu, gradu Rbavi i mržnje u uglednoj katoličko-pravoslavnoj oduševljenja, j 

velikodušnosti, porodici. Pri- 

lju- 

R padam jp 

jakoj generaciji koja se trudila da ispadne što bolja, jača i 

svjetlija. 

j 

Sa svakim novim proljećem kad se događa optimistična žurba pri- 

rode da se dovede u savršen red, ja sam razmišljala o svojoj jnesavr- 

šenosti. Koja je to fatalna sila koja nas pobjeđuje i gura na nepoznat 

put sudbine? 

Moji roditelji su imali sopstvene ideale i socijalističko-komunistička 

ubjeđenja, j na svijet, društvo i život. Baka me vodila u katoličku 

crkvu i učila da klečim pred kipovima, da se klanjam slikama na 

kojima su bili neki “dobri sveti ljudi koji će mi pomoći, ako ih za- 

molim”...Nije mi već tad bilo jasno ko je Bog, a kome se trebam 

moliti za pomoć...Rano sam spoznala tugu, udala se za vrlo lošeg 

čovjeka i otišla s njim u Vojvodinu. Rodila sam dvoje djece, a onda 

napustila tu bračnu farsu poslije mentalnih i fizičkih prevara mog 

bivšeg muža. Pobjegla jg sam gola i bosa s dva mala djeteta i vratila se 

mami i bratu u surovo razrušeno poslijeratno Sarajevo. Nije bilo 

lako ni meni ni njima. Mala djeca, brat demobilisani borac i mama 

koja je jedina radila 1996. god... Često sam u suzama noć probdjela 

tražeći razlog gpostojanja, j dozivajući Boga i moleći da nešto učini 

s mojim životom. 1998. god. sam upoznala Amerikance u misiji 

širenja kršćanstva u BiH. Od njih sam dobila Bibliju i tad prvi put 

imala priliku da je proučavam. Krenula sam i na protestantsku te- 

ologiju gj jer oni su bili evanđeoski kršćani. Biblija me je oduševila. 

Čitala sam i napamet učila Ponovljeni zakon o Mojsiju, Psalme Da- 

vidove, a onda došla do Božijih zapovijedi... 

1. Božija zapovijed glasi: JA SAM BOG TVOJ I NEMAJ DRU- 

GIH BOGOVA OSIM MENE! 

2.Božija zapovijed: NEMAJ LIKA NI OBLIČJA BILO ČEGA 

ŠTO JE NA NEBU ILI NA ZEMLJI! 

Ostala sam šokirana jer nisam do tad ni bila svjesna idolopoklonstva 

u kršćanstvu. Spoznah veliku zabludu moje bake i ostalih kato- 

ličko-pravoslavnih kršćana koji to redovno rade. 

Kad sam počela čitati Novi zavjet (Biblija se sastoji od Starog i 

Novog zavjeta) ponovo sam bila zbunjena..Išla sam na teologiju gj 

i 

završila je, redovno odlazila u Zagreb i bila dijelom crkve, ali kon- 

tradiktornost u Bibliji mi nije dala mira da se uz Svemogućeg Boga 

pojavljue j i Sin koji je umro da mi imamo vječni život... 

Odmah sam se bunila i Joelu koji jje bio glavni predavač, rekla “da 

to nije u redu da neko ispašta na križu zbog mene ili nekog drugog 

g 

grješnika”..Napustila gj sam crkvu, ali ne i Boga. Vjerovala sam u Nje- 

ga i molila se nekad i satima.. Počela sam raditi u katoličkoj školi u 

produženom boravku i osjetila da su ti ljudi u velikoj zabludi. Nji- 

ma je papa p “bog”, a pored pape p imaju razne “mučenike, mučenice, 

gospu i ko zna još koga.” Teško mi je tu raditi, ali zbog djece koju 

sama školujem i odgajam moram se žrtvovati. Katolički svećenik 

mi je direktor i šef.., radim sa časnim sestrama i profesorima civili- 

ma. U Sarajevu je teška situacija, Bosna je ojađena i ispaćena i kod 

nas je ovdje parola “nek je državna firma i redovna plata”. Zato i 

radim tu.. 

Islam mi je uvijek bio blizak, ali znate ono kod nas na Balkanu, iz 

koje si pozadine tom Bogu pripadaš!!! p 

Na Facebooku sam jednom uočila jednu vrlo pozitivnu grupu koja 

govori o Islamu, a zove se “Zastani trenutak, zašto postojiš na ovom 

svijetu”. Čitala sam njihove tekstove o islamu, Muhammedu, Bo- 

žijem poslaniku, Isi kojeg i oni zovu Mesih (Mesija), a ljudima koji 

su kršćani islam je predstavljen na način koji je lak, i prihvatljiv. 

Bila sam oduševljena jer sam vidjela da je to ono što ja vjerujem. 

j 

Tad sam slučajno upoznala Hanku, koja je jedna od admina grupe 

i osjetila prema njoj jneku nit ljubavi kao da mi je bliska godinama, 

rodica ili sestra. Rekla sam jj joj sve o sebi. Kad sam jj joj izjavila želju 

da želim čitati Ku’ran dala mi je link na internetu i počela sam pro- 

učavati. Prvo što sam pronašla i zbog čega osjetih zadovoljstvo bilo 

je ono što pročitah odmah na početku da je: “Allah Bog, Jedan i 

Jedini, Milosni, Samilosni, Gospodar svjetova”.. Čitajući dalje uvi- 

djeh koliko se u Ku’ranu posvećuje pažnja ženama. Žena je nešto 

jako posebno, primijetih. Koliko je to drugačije od onoga što sam 

čula ili doživjela u svom braku... Suze su mi krenule i zamolih od 

Allaha muža koji živi po islamu da me čuva i pazi kao što Allah 

nalaže i traži od muškarca muslimana. Uočila sam također veliku 

Muhammedovu poniznost, odanost, spoznah da je to Poslanik koji 

je volio djecu, životinje, poštovao žene, ljude u globalu, borio se 

protiv rasizma. I pored toga što je baš njega Allah odabrao ostao je 

ponizan i najponizniji j čovjek na svijetu. Nije se uzoholio, nego je 

ostao vjeran Bogu. Razmišljala sam i upoređivala Bibliju i Ku’ran i 

zaključila de je Biblija zaista Božija objava ljudima gdje ih Bog upo- 

zorava da se klone mnogoboštva i idolopoklonstva preko Mojsija, 

j 

Abrahama i svojih Poslanika. Sve je vrlo slično u Starom zavjetu i 

Ku’ranu i nije mi bilo čak ni teško razumjeti. Kur’an također veliku 

pažnju poklanja Mariji (Merjemi) majci Isusovoj, te ne osporava da 

je Isus iscjeljivao j bolesne, podizao mrtve, ali uz Allahovu pomoć i 

volju. Hanka mi je jednom rekla: “Zar Ademov slučaj nije još veći 

od Isusa koji jje imao majku Merjemu, a Adema je Bog načinio bez 

oca i majke? Hanka mi je preko interneta na svako moje pitanje 

davala i iscrpne odgovore, bodrila me, podržavala. Uz Hanku sam 

upoznala i Amera s kojim sam satima pričala o religijama gj i vjeri koja 

potiče iz srca. Nikad im nije bilo mrsko ili dosadno objasniti mi ko 

je u Ku’ranu npr. Musa ili Zekerijah, jer poznavajući Bibliju (Stari 

zavjet) nailazila sam na dosta sličnih događaja ili Božijih poslanika. 

Njih dvoje su mi na najljepši jj način dočarali islam, poučili me ne- 

kim stvarima o kojima nisam znala ništa i na moja pitanja davali 

adekvatne odgovore. Onda sam osjetila radost jer sam našla istinu: 

Allah je Jedini, Svemogući Bog, Muhammed Njegov posljednji 

j 

poslanik, a Ku’ran posljednja j Božija objava. Isusa jako volim, ali on 

je Mesija, j, Poslanik i čovjek kao i ja. Sve sam to pred Hankom po- 

novila na bosanskom i arapskom jeziku odnosno ponovila Šehadet. 

Hanka, Amer i “Zastani za tenutak” su me podučili da prelaskom 

na islam ne gubim svoj identitet nego nalazim mir što je vrlo bitno. 

I doista našla sam mir, jer znam da svojim dobrim djelima, isprav- 

nim i pozitivnim načinom života koji odgovara mom Gospodaru, 

postom i molitvom otvaram neka nova vrata u vječnosti.... 

Sad molim Allaha da se pobrine za moju djecu i majku koja i dalje 

kleči pred svecima i brata koji je u zabludi...Znam da Mu je milost 

velika i da najbolje j zna srce Njegove Sare koju je odabrao i našao 

uplakanu među ovosvjetskim trnjem i koprivama kako ga dozivam. 

Ovo je najkraće moguća ispričana priča, a možda bi knjiga jg bila 

bolja. Možda jednom napišem i knjigu koju ću nazvati “Tražeći 

istinu” 

Zahvalna sam Allahu za stranicu “Zastani za trenutak”, moju 

seku Hanku i mog Amera. Također, molim Allaha da pomogne 

slijepima da progledaju kao i ja što sam progledala... 


44

Mladi muslimani 

Promocija petog izdanja romana “Žrtvovanje vuku” 

U 

četvrtak, 16. februara, u Velikoj sali Općine Stari 

Grad održana je promocija petog izdanja romana 

“Žrtvovanje vuku”, autora Mirsada Sinanovića, novina- 

ra, publiciste i književnika. O knjizi su govorili akademik 

Dževad Jahić, profesor na Filozofskom fakultetu u 

Sarajevu i potpredsjednik Bošnjačke akademije nauka i 

umjetnosti, Bajro Perva, novinar, publicista i književnik, 

te hfz. Husein ef. Čajlaković. Akademik Jahić je nagla- 

sio da postoje dvije istine, to su historijska istina koja se 

bilježi kroz historijske dokumente, knjige, publikacije, 

memoristiku; ta literarna istina kod koje se kroz literarne 

radove prikazuju činjenice iz prošlosti. Roman “Žrtvova- 

nje vuku” je literarna istina u kojoj su ličnosti historijske, 

kao i događaji. Za čitanje ovog romana Mirsada Sinanovića 

čitatelj se treba pripremiti zbog mnogo prikaza i opisa 

koji izgledaju stravično i o kojima se ponekad polemizira 

u smislu da li ih trebaju sadržavati literarni radovi li ne. 

Međutim, ono što se dogodilo nama tokom agresije puno 

je stravičnije od naturalnih opisa koji su prikazani kroz 

književnost. Akademik Jahić naglašava posebnu ulogu 

jednog junaka iz romana, a to je Hamza, lik koji pokazuje 

hrabrost, odvažnost, odlučnost, mudrost, ali i plemenitost 

prema neprijateljskim ranjenicima. U liku Hamze akademik 

Jahić vidi primjer kako treba izgledati jedan Bošnjak, 

i izražava nadu da će ovakvih ljudi među Bošnjacima biti 

u stvarnosti, puno više nego ih je sada. 

Autor romana iskoristio je ovu promociju da po prvi put 

kaže kako je došao na ideju da napiše roman. Naime, tokom 

agresije radio je kao novinar u Ljiljanu i imao je puno 

razgovora sa žrtvama zločina iz BiH, a pošto je iz Foče posebno 

ga je interesiralo to područje, pa je skupio 700 ratnih 

priča iz Foče, koje su svjedočile o događajima u Foči. Ta- 

Muslim – media 

Majka sa jednim okom 

M 

ultimedijalni internet portal Muslim – medija nastavlja sa obogaćivanjem svoje 

kratko – filmske kolekcije. Muslim – media skoro svaki mjesec objavi po jedan 

kratki film. Svi filmovi Muslim – medie su veoma poučni i atraktivni za gledanje. 

Ovih dana objavili su još jedan kratki film “Majka sa jednim okom”. Iskreno vam 

preporučujemo da posjetite internet stranicu www.muslim-media.org i pogledate ovaj 

veoma poučan i zanimljiv kratki film. 

kođer, njegova sestra je boravila u izbjeglištvu u Njemačkoj 

i tamo je upoznala suprugu jednog od učesnika agresije 

na BiH iz Foče, izvjesnog Stanka, koji je bio prinudno 

mobiliziran od Vojislava Maksumića nakon što je odbio 

da finansijski podrži srpske projekte u BiH. Stanko je slao 

pisama svojoj supruzi i često je opisivao događaje i dešavanja 

u Foči, a 

priliku da čita 

ta pisma imala 

je Mirsadova 

sestra koja ih 

je kopirala i 

ostavljala, tako 

da je nakon 

agresije Mirsad 

došao u posjed 

59 ovih pisama. 

Sa ovih 59 pisama 

i 700 svjedočenja 

Mirsad 

je bio u dilemi 

da li ih objaviti 

kao dokument, 

svjedočenje događaja 

ili pokušati 

napraviti 

roman. Prevagnulo 

je ovo 

drugo i tako je 

nastao roman 

“ Žrtvov anj e 

vuku”. 

Studenti Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću 

“Poruka” 

Vrijedni studenti Islamskog peda- 

Vgoškog fakulteta u Bihaću, ovih su 

Vdana u krugu Fakulteta, promovirali 

svoj prvi studentski časopis Poruka. Časopis 

je rađen u organizaciji Asocijacije 

studenata IPF-a. 

Mlada i inteligentna generacija studenata 

Islamskog pedagoškog fakulteta, 

odlučila je da svojim intelektualnim 

talentom, znanjem, trudom i radom, 

doprinesu promociji svoga Fakulteta i 

Asocijacije, kao i da predstave projekte 

koje su uradili u proteklih godinu dana. 

Bitno je istaći da je ovo prvi studentski 

list na Univerzitetu u Bihaću, a nadati 

se da on neće biti i jedni list ovakvog 

tipa i da će ovo biti dodatni podstrek i 

motivacija za studente ostalih fakulteta 

na Univerzitetu u Bihaću, da se odvaže 

na ovakav jedan projekat. Sponzor ovog 

projekta, bila je Općina Cazin, koja je u 

svrhe štampanja izdvojila oko 600 KM. 


45

Zločin 

Svjedočenje Srba o ratnim zločinima nad Bošnjacima 

Dragan Zelenović je FWS-75 i FWS-87 

često silovao u zgradi “Lepa Brena” 

Nastavljamo sa 

objavljivanjem svjedočenja 

Srba o ratnim zločinima 

nad Bošnjacima tokom 

agresije na Bosnu i 

Hercegovinu. I ova 

svjedočenja koja ćemo 

objaviti dogodila su se u 

sklopu sudskih procesa 

pred Haškim tribunalom 

Pripremio: Ramiz Hodžić 

Srpsku stranu priče o ratnim 

zločinima nad Bošnjacima 

nastavljamo svjedočenjem 

Dragana Zelenovića, rođenog 12. 

februara 1961. u Foči, u istočnoj Bosni 

i Hercegovini. Prije 1992. radio 

je kao električar u Miljevini. Dragan 

Zelenović je bio pripadnik “jedinice 

Dragan Nikolić”, vojne jedinice u 

Foči koja je na početku rata bila dio 

TO bosanskih Srba, a od ljeta 1992. 

nadalje dio Vojske Republike Srpske. 

Zelenović je bio vojnik i, de facto, 

vojni policajac. “Dragan Zelenović 

je obavijestio Pretresno vijeće da je 

počeo da osjeća kajanje kad je protiv 

njega podignuta Optužnica 1996. 

godine. Međutim, tada se nije dobrovoljno 

predao Međunarodnom sudu. 

Godine 2000. ili 2001. pobjegao je 

iz Foče u Rusiju, gdje su ga 2005. 

uhapsile ruske vlasti. Odatle je 10. 

juna 2006. prebačen na Međunarodni 

sud, preko Bosne i Hercegovine. 

Prilikom drugog ponovnog pristupanja 

Sudu 14. jula 2006. Zelenović se 

izjasnio da nije kriv. Zatim je nastavio 

da osporava Optužnicu i učestvuje 

u postupku u skladu sa zahtjevom 

podnijetim u skladu s pravilom 11bis. 

Strane u postupku su tek 14. decembra 

2006. dostavile Sporazum o 

izjašnjavanju o krivici i Zelenović se 

17. januara 2007. zvanično potvrdno 

izjasnio o krivici”. Zelenović se složio 

sa Tužilaštvom da su krivična djela 

i propusti koje je on počinio bili dio 

široko rasprostranjenog ili sistematskog 

napada na civilno stanovništvo, 

naročito na muslimansko stanovništvo 

opštine Foča. Na kraju, Zelenović 

je priznao da mu je bila poznata 

činjenica da su u toku oružani sukob 

i široko rasprostranjen ili sistematski 

napad na nesrpsko, prije svega muslimansko, 

civilno stanovništvo, kao i 

činjenica da je on postupao u okviru 

tog napada i da mu je doprinio. Zelenović 

je izjavio da je kriv za podržavanje 

i pomaganje krivičnog djela 

silovanja FWS-75 i za silovanje FWS- 

87 kao mučenje i silovanje kao zločine 

protiv čovječnosti (tačke 5 i 6), za 

saizvršenje silovanja FWS-87 i dvije 

neidentifikovane žene, za trostruko 

silovanje FWS-75 i trostruko silovanje 

FWS-87 kao mučenje i silovanje 

kao zločine protiv čovječnosti (tačke 

13 i 14). Dragan Zelenović se izjasnio 

krivim i za silovanje kao zločine protiv 

čovječnosti. 

Od ovog broja objavljujemo detalje 

svjedočenja Bošnjakinja koje se 

navode u ovom tekstu pod šiframa a 

koje je silovao Dragan Zelenović. Također, 

u tim izjavama se spominju i 

drugi srpski ratni zločinci. Vjerodostojnost 

njihovih izjava potvrdio je 

Dragan Zelenović priznanjem počinjenja 

zločina. 

FWS-75 

FWS-75 se sjeća da su je silovali 

Dragan Zelenović i još jedan muškarac. 

Dok je DP l silovao FWS-95, 

izvjesni “Zelja” je u nju držao upereno 

oružje. FWS-87 je silovao neki 

muškarac kojeg svjedokinja nije poznavala. 

Sve su tri bile istovremeno 

silovane u istoj prostoriji. U vezi s tim 

nije spominjala optuženog Zorana 

Vukovića. 

FWS-75 je Vukovića prvi puta 

srela u Buk Bijeloj, u jednoj od baraka 

pokraj motela. Izlazeći iz prostorije 

gdje su je ispitivali, vidjela 

je Vukovića sa njenim amidžom/ 

daidžom koji je, izgleda, upravo bio 

pretučen. Opisala ga je kao “niskog, 


46 

malog muškarca, plavokosog, svijetle 

kose”, ali se nije mogla sjetiti njegovog 

lica. Nije ga poznavala prije rata 

i njegovo je ime saznala tek kasnije, 

kada je došao u stan Radomira Kovača. 

Tom je prilikom Radomir Kovač 

naredio svjedokinji da ode u kuhinju 

s Vukovićem koji je za njima zaključao 

vrata. Tamo su Vuković i FWS- 

75 razgovarali i tokom razgovora on 

joj je priznao da je u Buk Bijeloj ubio 

njenog amidžu, kad je ovaj navodno 

pokušao pobjeći. Zatim je Vukovića 

morala seksualno uzbuditi, nakon 

čega ju je on oralno silovao. 

FWS-75 je izjavila da je u Srednjoškolskom 

centru Foča ostala 15 

dana, počevši od 3. jula 1992. Tokom 

njenog boravka u Srednjoškolskom 

centru Foča, izvodili su je 

gotovo svake noći, izuzevši možda u 

dvije prilike. Obično bi došao Dragan 

Zelenović, ponekad zajedno s 

Draganom Stankovićem (zvanim 

“Dragić”), i izvodio žene. FWS-75 

i FWS-87 su veoma često izvodili. 

Odvodili su ih u stanove (uglavnom 

u jedan stan u zgradi “Lepa Brena” 

ili u kuću u Gornjem Polju), gdje su 

drugi muškarci čekali da ih siluju. Silovali 

su je svaki put kada bi je izveli. 

Nakon što je premještena u sportsku 

dvoranu “Partizan”, svjedokinja se 

sjeća da su je iz “Partizana”, zajedno s 

D.B., izveli optuženi Dragoljub Kunarac, 

koga je poznavala po nadimku 

“Žaga”, Dragomir “Gaga” Vuković i 

izvjesni “Bane”, te da su ih odveli u 

jednu kuću u naselju Aladža u blizini 

Srednjoškolskog centra Foča, gdje 

je već čekala grupa muškaraca. Tu je 

kuću sa fotografija tužilaštva identificirala 

kao kuću u ulici Osmana 

Đikića br. 16. Ostali vojnici su im se 

pridružili kasnije. Prisjetila se da je 

to bilo nekoliko dana prije 2. augusta 

1992. U svom je iskazu FWS-75 izjavila 

da ju je u zasebnu prostoriju odveo 

“Gaga” koji joj je naredio da ima 

spolni odnos sa šesnaestogodišnjim 

dječakom za kojeg se sjeća da mu je 

nadimak bio “Žuća”. Dječak, među- 

tim, nije ušao u prostoriju. FWS-75 

je izjavila da ju je umjesto toga va-

ginalno i oralno silovala 

grupa vojnika, uglavnom 

Crnogoraca, a medu njima 

je prepoznala Juru Radovića. 

Jedan od muškaraca joj 

je zaprijetio da će joj odsjeći 

dojke. Optuženi Dragoljub 

Kunarac je odveo 

D.B. u prostoriju odmah 

pokraj one u kojoj je bila 

svjedokinja. Svjedokinja 

smatra da je optuženi Dragoljub 

Kunarac izgledao 

kao da ima kontrolu nad 

ostalim vojnicima i svime 

što se događalo u toj kući. 

Svjedokinja je identificirala 

Dragoljuba Kunarca kao 

jednog od muškaraca koji 

su odveli nju i D.B. iz Srednjoškolskog 

centra Foča u jednu muslimansku 

kuću u Aladži u blizini Srednjoškolskog 

centra i džamije. Rekla 

je da je u jednom trenutku, dok 

juje “Bane” silovao, Kunarac ušao 

u prostoriju i rekao joj da se obuče 

jer moraju ići. Odveo ju je natrag u 

“Partizan”. Kunarac ju je ponovno 

odveo u tu kuću i tamo su je silovali 

njegovi ljudi. Svjedokinja je njegovo 

ime saznala kada su ih vratili u 

“Partizan” nakon njenog boravka u 

ulici Osmana Đikića br. 16, kada je 

rekla ostalima da su tamo otišli sa 

nekim koga su nazivali “Motorka”, 

što znači isto što i “Žaga”. Dakle, 

kada ju je on ponovno odveo u ulicu 

Osmana Đikića br. 16, ona je znala 

njegovo ime, prezime i nadimak. 

Svjedokinja j je rekla da su vojnici 

Kunarca zvali “Žaga”. Opisala ga 

je kao “visokog, prilično mršavog i 

ružnog. Kosa mu je bila pomalo kovrčava. 

Znam da nisam ni gledala u 

njega kada smo se upoznali. Izgledao 

je tako zastrašujuće”. 

Samu FWS- 

75 Kovač je 

silovao jedan 

dan nakon što 

je stigla u taj 

stan. Kovač ju 

je uz to silovao 

svake večeri 

tokom prvog 

tjedna njenog 

boravka tamo, 

jednom prilikom 

zajedno s 

FWS-87, i to 

uz muziku 

iz “Labuđeg 

jezera”. 

Novinarka s Pala 

FWS-75 je posvjedočila 

da su je nekoliko dana nakon 

gore opisanih događaja, 

koliko se ona sjeća 2. augusta 

1992., optuženi Dragoljub 

Kunarac i “Gaga” 

Vuković ponovno odveli iz 

“Partizana” u ulicu Osmana 

Đikića br. 16. Odredila 

je taj dan kao dan prije 

nego što je Aladža džamija 

dignuta u zrak. Prije toga 

u “Partizan” je stigla jedna 

žena koja se isprva predstavila 

kao novinarka iz Sarajeva, 

ali je na kraju priznala 

da je sa Pala. FWS-75 je toj 

ženi ispričala što joj se sve prije toga 

dogodilo. I ostale su žene razgovarale 

s njom. Nešto nakon odlaska te žene, 

u “Partizan” su došli Dragoljub Kunarac 

i “Gaga” i odveli one žene koje su 

razgovarale s navodnom novinarkom, 

tj. FWS-75 i svjedokinje FWS-87, 

FWS-50 i D.B. Kada je stigla u ulicu 

Osmana Đikića br. 16, tamo su već 

bile tri žene iz Gackog, jedna od kojih 

je bila FWS-190. Jedna od žena je bila 

u osmom mjesecu trudnoće. Optuženi 

Dragoljub Kunarac i “Gaga” ostavili 

su svjedokinje muškarcima koji su već 

bili tamo. FWS-75 je izjavila da su je 

prvo silovala trojica crnogorskih vojnika, 

koje je identificirala kao Jagoša 

Kontića (zvanog “Konta”), DP 7 i DP 

8. DP 8 ju je zaključao u sobu i silovao 

je cijele noći vaginalno, analno i oralno. 

Ostala dvojica vojnika su je svaki 

posebno silovali u zoru, a na kraju ju je 

ujutro silovao i “Gaga”. Te je noći, prema 

iskazu FWS-75, neposredno prije 

ponoći eksplozijom razorena Aladža 

džamija. Svjedokinje FWS-87, FWS- 

190 i D.B. u to su vrijeme još uvijek 

bile u kući. FWS-75 je vidjela FWS- 

87 u jednom automobilu s “Banetom”. 

FWS-87 kasnije joj je rekla da ju je on 

silovao. U kuću je u neko doba došao 

i izvjesni Vasiljević i odveo FWS-50 i 

jednu od žena iz Gackog. Sljedećeg jutra 

su stigli Dragan Stanković i još nekolicina 

muškaraca i htjeli ih odvesti, 

ali ih je na kraju (nju osobno, FWS-87, 

D.B. i FWS-190) optuženi Dragoljub 

Kunarac autom odvezao u Miljevinu. 

Svjedokinja nije bila sigurna je li u automobilu 

bio i DP 3, ali je spomenula 

njegovo prisustvo od trenutka dolaska 

u Miljevinu. FWS-75 je vjerovala da će 

ih tamo suočiti s novinarkom, ali se ova 

nije pojavila. DP 3 je na kraju naredio 

da ih se premjesti u napuštenu muslimansku 

kuću koja je bila poznata kao 

“Karamanova kuća”. FWS-75 je u tu 

kuću u Miljevini odveo Miško Savić, 

a kada je stigla, tamo su već bili neki 

vojnici: Radovan Stanković “Raša”, 

Nedžo Samardžić i Nikola Brčić zvani 

“Rođo”. Tokom boravka u toj kući, 

ove su žene bile u više navrata silovane. 

Nakon dolaska FWS-75 dovedene su 

i druge djevojke, i to FWS-132, A.S., 

A.B. i J.G. Svjedokinja j pamti da je 

Dragoljub Kunarac, ili “Žaga”, dolazio 

u tu kuću u dva ili tri navrata da jede. 

Prvi put kada je tamo došao odveo je 

jednu ženu sa sobom u drugu prostoriju, 

iako se svjedokinja ne sjeća da li se 

radilo o FWS-87 ili o D.B. 

FWS-75 je do svog odlaska 30. 

oktobra 1992., kada su je zajedno s 

A.S. i A.B. odveli DP 6, DP l i Dragan 

Zelenović, u Karamanovoj kući 

provela oko tri mjeseca. FWS-75 je u 

svom iskazu rekla da su je oko 30. oktobra 

1992., zajedno s FWS-87, A.S. 

i A.B., Radomir Kovač i Jagoš Kostić 

odveli u stambenu zgradu “Brena”. 

Izgledalo je da je stan bio Kovačev 

i nalazio se na četvrtom spratu. 

Svjedokinja je spomenula taj isti datum 

u ranijoj izjavi Tužilaštvu koju 

je odbrana uvela u dokazni materijal. 

FWS-75 je izjavila da je optuženi Kovač 

bio jedan od muškaraca koji su 

sudjelovali u napadu na njeno selo 3. 

jula 1992. Ona ga u to vrijeme nije 

poznavala, ali ga je tada zapamtila i 

prepoznala kasnije kada je dovedena 

u njegov stan. FWS-75 je u svom 

iskazu rekla da su sve četiri djevojke 

koje su odvedene u stan Radomira 

Kovača bile seksualno zlostavljane 

i silovane. Samu FWS-75 Kovač je 

silovao jedan dan nakon što je stigla 

u taj stan. Kovač ju je uz to silovao 

svake večeri tokom prvog tjedna njenog 

boravka tamo, jednom prilikom 

zajedno s FWS-87, i to uz muziku iz 

“Labuđeg jezera”. 


47

Zelena transferzala 

Sandžak 

“Nož žica Srebrenica”, “Ovo nije Sandžak ovo je Raška” 

Uvredljivi i šovinistički grafiti protiv Bošnjaka ispisani 

su po zgradama u Prijepolju, saopštila je 

Bošnjačka demokratska zajednica. Opštinski odbor te 

stranke ocijenio je da grafiti predstavljaju najdirektnije 

izlive šovinizma i zatražio da se procesuiraju počinioci 

u najkraćem mogućem roku. U saopštenju se navodi da 

su poruke “Nož žica Srebrenica”, “Ovo nije Sandžak 

ovo je Raška”, “Ne zaboravi ko ti je bio đed”, “Srbija 

Srbima” unijele nesigurnost i nemir među pripadnike 

bošnjačkog stanovništva. Opštinski odbor podsjeća 

da je pisanjem uvredljivih grafita i crtanjem 

krstova sa četiri “S” već oskrnavljena zgrada Bošnjačke 

demokratske zajednice, a sada i niz stambenih 

objekata u Prijepolju. “Ćutanje policijske uprave 

iz Prijepolja kao i lokalne samouprave koji nisu preduzeli 

ništa da se sankcionišu takvi izlivi šovinizma, 

upućuju na zaključak da njihovi inspiratori uživaju 

zaštitu vlasti”, piše u saopštenju Bošnjačke demokratske 

zajednice. Ukoliko se u najkraćem vremenu 

ne otkriju i pravno procesuiraju autori uvredljivih 

Prizren 

Amsera jedina preživjela u porodici Reka 

Ovo je snimak djevojčice Amsere Reka koja je jedina preživjela veliku 

tragediju koja je zadesila selo Restelica. Poslije uspješnog izvlačenja, 

djevojčica je hospitalizovana u regionalnoj bolnici u Prizrenu nakon 

čega je brzo otpuštena i smještena u kuću svog dajdže Sinana Balje. 

U dobrom je zdravstvenom stanju, stalno u društvu djece iz njene bliže 

porodice. Stigao joj je i amidža iz Italije i drugi rođaci. Koliko je ovoj 

djevojčici potrebno društvo i porodica, pokazuju i njeni crteži. Nacrtala 

je svoju kuću, dva svijeta i dvije ljudske figure koje simboliziraju njenog 

oca i majku. 

Nažalost, 10. februara deset članova porodice Reka izgubilo je život u 

sniježnoj lavini koja se dogodila u selu Restelica na Kosovu. Sniježna lavina 

u Restelici srušila je sedam, a oštetila šest kuća. Ova teška tragedija 

potresla je cijelu regiju. 

grafita, BDZ će zatražiti smjenu načelnika policijske 

uprave u Prijepolju i o tom slučaju obavijestiti međunarodnu 

zajednicu, navodi se u saopštenju. Opštinski 

odbor Bošnjačke demokratske zajednice pozvao je sve 

Bošnjake i sve dobre ljude na smirenost i suzdržanost i 

na institucionalnu borbu protiv šovinizma. 

Rezultati popisa stanovništva 

Na Kosovu živi 27.488 Bošnjaka 

Na osnovu preliminarnih podataka posljednjeg popisa 

stanovništva koje je objavila Gazeta Express s Bošnjaci su 

najmnogobrojnija manjinska zajednica na Kosovu. 

Rezultati popisa stanovništva prema etničkoj pripadnosti: 

Albanci: 1.614. 127 ili 93 odsto 

Bošnjaci: 27.488 ili 1,6 odsto 

Srbi: 25.718, ili 1,5 odsto 

Turci: 18. 711 ili 1,1 odsto 

Romi: 8.712 ili 0,5 odsto 

Aškalije: 15.216 ili 0,9 odsto 

Egipćani: 11.500 ili 0,7 odsto 

Goranci: 10.211 ili 0,6 odsto 

Ostali: 2.220 ili 0,1 odsto. 

Ukupan broj registrovanih građana na Kosovu iznosi 

1.735.951. 

Broj registrovanih građana prema vjerskoj pripadnosti: 

M u slimani 

1.660.598 ili 

95,7 odsto 

Prav oslav ci: 

25.685 ili 1,5 

odsto 

Katolici: 38.223 

ili 2,2 odsto 

Ostali: 1.120 ili 

0,1 odsto 

N evj ernici: 

1.209 ili 0,1 odsto 

Nisu dali odgovor: 

7.077 ili 0,4 

odsto. 


48

Srbija 

Spavaćice i marame za muslimanke u novopazarskoj bolnici 

Gradska uprava Novog Pazara donirala je Zdravstvenom centru 30 kompleta spavaćica i marama (hidžaba) namijenjenih 

j muslimankama, uprkos tome što je direktor tog centra Avdo Ćeranić nedavno odbio donaciju, sa 

obrazloženjem da ona nije u skladu s propisima. Član Gradskog vijeća Novog Pazara Seadetin Mujezinović je naveo 

da se Gradska uprava od 1. januara ove godine, koja je proglašena godinom 

beba, uključila u akciju da svakom novorođenčetu uruči neki poklon. Prije 

izvjesnog vremena, ispričao je on, u razgovoru s ljekarima Ginekološkog 

odjeljenja, članovima Gradske uprave je saopšteno da im nedostaju spavaćice 

za muslimanke koje se pokrivaju, odnosno da su im potrebne spavaćice koje 

pokrivaju cijelo tijelo, i marame za kosu. 

Na donaciji Gradske uprave zahvalio se načelnik Ginekologije Sead Šarčić. 

Nažalost, direktor Avdo Ćeranić je ustrajao na svojoj j antiislamskoj odluci da 

se usprotivi ovoj plemenitoj akciji Gradskog vijeća Novog Pazara. Ćeranić 

je ranije lokalnim medijima rekao da je bolnica građanska ustanova u kojoj 

se primenjuju j ista pravila za sve pacijente bez obzira na vjeru, nacionalnost 

i spol. Direktor Zdravstvenog centra u Novom Pazaru je Avdo Ćeranić, a na 

mjesto direktora je došao uz podršku Sulejmana Ugljanina. 

Novi Pazar 

Takovski orden sa krstom za vjerno služenje srpskim interesima 

49 

Kada bi kojim slučajem Rasim Ljajić bio “spriječen” da se 

Kbavi političkim životom, srpski režim bi proglasio sedmod- 

Knevni dan žalosti! Ne radi se ovdje o nikakvoj ironiji niti cinizmu, 

naprotiv! Ako uzmemo analizirati političku evoluciju svih 

beogradskih poltrona iz reda bošnjačkog naroda, u posljednih 

stotinu godina, s obe strane Drine, doći ćemo do vrlo jasnog 

zaključka da je Rasim Ljajić, u svojoj dugogodišnjoj karijeri političara 

postigao najveći uspjeh glede mjere biološke i ideološke 

sličnosti svojim “gospodarima”. Premazan svim farbama i bojama, 

hladnog pogleda, “specifičnog” osmijeha više sliči svom 

prvobitnom političkom mentoru Vojislavu Koštunici, negoli 

ostalima uključujući i sadašnjeg Borisa Tadića. Iako je Ugljanin 

osvjedočeni borac protiv svega progresivnog u Bošnjaka Sandžaka, 

za njega se ne može reći da to radi sa oduševljenjem u 

mjeri u kojoj to radi Ljajić. Ugljaninu se na licu vidi da je ucijenjen, 

uplašen, da i kad hoće ne može do kraja da ima vlastiti 

stav. Najbolje se to moglo vidjeti na primjeru njegove konferencije 

za štampu u povodu zahtjeva za “protjerivanjem” policije 

iz Sandžaka i Srbije, ali i prvobitnog pristajanja pa odustajanja 

od implementacije “turske inicijative”. Pokazalo se da Beograd 

do skoro sam, odskoro uz pomoć Rasima Ljajića u potpunosti 

kontroliše Ugljanina. Beograd nad Ugljaninovom glavom 

drži optužnicu iz 1993. godine, a Ljajić izvještaj o malverzacijama 

SDA-aovske vlasti vrijedne 13 miliona eura. Zbog toga 

i ne čudi kako je Ugljaninu od 

one “silne hrabrosti” tokom 90- 

tih, kada je prijetio “četnicima” 

“ljutim Sandžaklijama“, kada je 

političkim protivnicima prijetio 

“mišjom rupom”, kao alternativa 

ostalo “podvijen rep”. 15. 

februara 2012. godine, na Sretenje, 

beogradska politika nas je 

“peškešila” sa dva poklona koja 

svojom porukom determinišu 

suštinu odnosa srpske javne i 

tajne doktrine prema Sandžaku 

i Bošnjacima. Rasim Ljajić, 

kao jedan od koordinatora Akcionog 

tima za hapšenje i lociranje haških optuženika, dobio je 

sretenjski orden prvog stepena. Ovaj orden nosi tradiciju Ordena 

takovskog krsta, koji je osnovao Mihajlo Obrenović, povodom 

50 godina Drugog srpskog ustanka. Istog dana beogradski 

dnevni list Politika, telal službene politike s Andrićevog vijenca, 

objavio je neobičan dodatak, Načartanije Ilije Garašanina koji u 

kontekstu onoga što se desilo 9. januara, u hali Borik, u Banjoj 

Luci svjedoči o 150 godina kontinuiteta srpske politike prema 

Bosni, Sandžaku i Bošnjacima. Na prvi pogled moglo bi se 

kazati da ova dva događaja nisu u uzročno-posljedičnoj vezi, 

ali nije tako. Oni su jasna ilustracija strateškog odnosa režima 

u Beogradu, srpske nacionalne politike prema nama. Ogleda 

se u ponudi da pristaneš da služiš “vožda” do mjere da ti i 

krst na vratu pristoji, u suprotnom Načartanije je uvijek tu da 

podsjeti Bošnjake šta im se desilo 1809. godine. Naime, Ilija 

Garašanin pišući nacionalni program “Velike Srbije”, u dijelu 

u kojem govori o Bosni, Sandžaku i zločinačkom pohodu Karađorđa 

kroz naše krajeve, između ostalog kaže: “Karađorđe je 

bio vojni predvoditelj od prirode bogato obdaren i vrlo iskusan; 

on nije mogao prevideti onu preveliku vojnu važnost koju 

Crna Gora za Srbiju ima i koju će svagdar imati kad god se o 

tome stane raditi da se Bosna i Hercegovina od Turske odijele i 

Srbiji prisajedine. Pohod ovog vojvode na Sjenicu i Novi Pazar 

još svi dobro pamte.” 

Jedino što u cijeloj ovoj priči ne 

odgovara Rasimu Ljajiću je činjenica 

da i pored toga što je zaslužio 

i što mu pristaje- takovski 

krst, zbog blizine izbora morao 

ga je primiti posredno preko uloge 

u “Akcionom timu”, iako je i 

ptici na grani jasno da ni Karadžić 

ni Mladić ne bi bili uhapšeni 

da Tadić nije popustio pritisku 

evropskih integracija. (dr. Admir 

Muratović, predsjednik Instituta 

za istraživanje genocida u Sandžaku 

i predsjednik Odbora za 

zaštitu ljudskih prava i sloboda) 

24. februar - 2. rebiu-l-ahir

Islamnet 

Palestina 

Uporedna statistika 

izraelsko – palestinskog 

višedecenijskog sukoba 

Izraelsko – palestinski konflikt 

decenijama okupira svjetsku 

pažnju. Od 29. septembra 2000. 

godine, kada su ponovo intezivirani 

sukobi između spomenutih strana, 

pa do danas stradali su mnogi 

na obje strane. Međutim, uporedni 

statistički podaci pokazuju da su 

Palestinci pretrpili daleko veće gubitke. 

Krenut ćemo od navođenja 

podataka o ubijenoj djeci. Dakle, 

od 29. septembra 2000. godine 

do danas ukupno je ubijeno 124 

izraelske djece i 1.463 palestinske 

djece. U istom periodu ukupno 

je poginulo punoljetnih Izraelaca 

1.084 a Palestinaca 6.430. Također, 

u spomenutom periodu ranjeno 

je 9.226 Izraelaca i 45.041 Palestinac. 

Osim navedenih gubitaka 

navodimo nivo materijalne štete. 

Od 1967. godine do danas Izrael je 

uništio, odnosno potpuno porušio 

ukupno 24.813 palestinskih stambenih 

jedinica. S druge strane nijedna 

jevrejska stambena jedinica 

nije uništena. Također, Izrael u 

zatvorima drži preko šest hiljada 

Palestinaca, dok na drugoj strani u 

zatvoru nema nijedan Jevrej. Izrael 

je do danas izgradio 236 jevrejskih 

naselja na okupiranoj palestinskoj 

zemlji. 

Na kraju navodimo podatak koji 

objašnjava kako je Izrael sproveo 

svoju okupacijsku politiku. 

U prošloj 2011. godini Sjedinjene 

Američke Države su donirale 

ogromnu finansijsku pomoć Izraelu. 

Izrael je za svaki dan u 

prošloj godini dobio 8,2 miliona 

američkih dolara. U isto vrijeme 

Palestinci nisu dobili nijednog 

dolara. 

Egipat 

Qadriya, majka Halida Al Islamboulia: Ponosna sam na 

svog sina što je ubio Anwara Al Sadata 

Nakon pada Mubarakovog diktator- 

Nskog režima u Egipat se svakodnev- 

Nno vraćaju mnogi Egipćani koji su bili 

u izgnanstvu, odnosno u bjekstvu od 

sankcija koje im je bio namijenio Hosni 

Mubarak. Tako se ovih dana u Egipat iz 

Afganistana vratila Qadriya Al Islambouli, 

majka Halida Al Islamboulia, čovjeka 

koji je izvršio atentat na bivšeg egipatskog 

predsjednika Anwara Al Sadata. Po 

povratku u Egipat Qadriya Al Islambouli 

je odmah privukla pažnju medija koji su 

Sirija 

požurili da saznaju kakvo mišljenje danas 

ima Qadriya Al Islambouli o atentatu 

koji je izveo njen sin nad Anwarom Al 

Sadatom. Odgovor Qadriye Al Islambouli 

je bio veoma direktan: “Ponosna sam 

na svog sina što je ubio Anwara Al Sadata”. 

Drugi sin Qadriye Al Islambouli, Al 

Jamaa trenutno je u egipatskom zatvoru 

gdje čeka obnovu postupka jer je ranije, 

1982. godine kada je pogubljen njegov 

brat Halid, također za isto djelo osuđen 

na smrt. 

Pismo šejha Al Azhara predsjednicima i kraljevima 

arapskih zemalja: Velika sramota je šutjeti nad dramom 

sirijskoga naroda 

ektor islamskog univerziteta Al Azhar i 

Rveliki R imam dr. Ahmed El-Tajjib uputio 

je niz pisama predsjednicima i kraljevima 

arapskih zemalja u kome ih upozorava 

da je velika sramota šutjeti nad dramom 

sirijskoga naroda koji doživljava svoje najcrnje 

trenutke. U pismu veliki imam traži od 

vladara ne samo riječi osude, nego ozbiljne 

napore da se prekine zločin nad sirijskim 

narodom. Šejh Tajjib u dramatičnom pozi- 

vu vladarima arapskih zemalja, a posebno 

Arapskoj ligi, zahtijeva da učine sve što je u 

njihovoj moći da prekinu sramotnu šutnju i 

zaustave krvoproliće koje svakoga dana uzima 

desetine novih žrtava. 


50

Velika Britanija 

Richard Peppiatt: Urednici su od nas tražili da izmišljamo 

priče o opasnim muslimanima 

Engleski slobodni novinar, stalni 

saradnik britanskog lista 

Daily Star Richard Peppiatt dao 

je intervjuu za turski list Zaman 

u kojem je objasnio kako vlasnici 

i urednici medija u Velikoj Britaniji 

tjeraju novinare da fabriciraju 

izvještaje u kojima se muslimani 

lažno optužuju da su prijetnja nacionalnoj 

sigurnosti. “Fabricirane 

priče predstavljaju muslimane 

kao opasnost za britansko društvo. 

Klevetničke priče i izvještaji ušli 

su u široku upotrebu nakon terorističkog 

napada u Londonu 7. juna 

2005. godine. Sa sigurnošću mogu 

reći da sam razumio da je ono što 

smo objavljivali u medijima direktno 

moglo utjecati na živote 

pojedinaca, to je moglo voditi do 

širenja nasilja na ulicama”, kaže 

Richard Peppiatt. 

SAD 

Kada se zadovolje 

ubijanjem afganistanskih 

muslimana iživljavaju 

se nad njihovim mrtvim 

tijelima, a onda prelaze 

na skrnavljenje islamskih 

svetinja kao što je časni 

Kur’an 

Katar 

Doha: Prvi Islamski online univerzitet 

UDohi, glavnom gradu Katara 

djeluje jedini i prvi Islamski 

online univerzitet. Ovaj univerzitet 

osnovan je 1. aprila 2010. godine. 

Dakle, na Islamskom online 

univerzitetu kompletno studiranje 

sa svim propratnim aktivnostima 

izvodi se putem interneta. Islamski 

online univerzitet trenutno 

broji 50 hiljada studenata iz 202 

različite zemlje. Program se izvodi 

putem audio i video predavanja. 

Također, sedmično se organiziraju 

predavanju uživo “okupljenim” 

studentima u virtuelnim odjeljenjima. 

Studij se izvodi po planu i 

programu islamskih univerziteta iz 

Medine, Sudana, Omana, Al Azhara. 

Cijena registracije na Islamski 

online univerzitet po semestru 

kreće se od 40 do 120 dolara. One 

koji traže informaciju više upućujemo 

na link www.islamiconlineuniversity.com. 

Američki okupatori u bazi Bagram 

spalili su veliki broj 

islamskih dokumenata, među kojima 

i primjerke Kur’ana. Povodom 

toga, hiljade Afganistanaca 

protestira ovih dana ispred najveće 

američke vojne baze u Kabulu. 

Američki zločinci su čitavom 

svijetu ponovo pokazali svu svoju 

barbarsku ćud. Amerikanci u 

Afganistanu svakodnevno čine 

brojne zločine nad afganistanskim 

civilima. Svaki mjesec ubiju 

nekoliko desetina civila. Kada 

se zadovolje ubijanjem onda prelaze 

na iživljavanja nad mrtvim 

tijelima ubijenih Afganistanaca, 

uriniraju po njima. Kad to sve završe 

na red im dolazi skrnavljenje 

islamskih svetinja kao što je časni 

Kuran. I kad se sve to završi, 

kada mediji počnu izvještavati o 

spomenutim barbarskim zločinima 

američke vojske onda slijedi 

formalno izvinjenje američke komande 

i obećanje da se vodi istraga. 

Takvo ponašanje traje već jedanaestu 

godinu. Američki obraz 

je odavno uprljan. 


51

US 

Dva dana posta u sedmici 

pomaže u zaštiti mozga 

od Alzheimerove i 

Parkinsonove bolesti 

Afganistan 

Afganistanci žive u ekstremnom siromaštvu od čega 

godišnje umre 30 hiljada djece 

Više od polovine afganistanskog sta- 

Vnovništva živi u uvjetima ekstre- 

Vmnog siromaštva. Nažalost, prošle godine 

Afganistanci su pogođeni dodatnim 

iskušenjem, pogodila ih je nezapamćena 

suša. Suša je dodatno povisila ionako 

skupe životne namirnice. U prva dva 

mjeseca ove godine smrtnost djece je 

drastično povećana. Za razliku od prošle 

godine već je uduplan broj smrtnosti 

afganistanske djece. Osim djece u Afganistanu 

u velikom broju umiru trudnice. 

U posljednjih deset godina, od kako traje 

američka okupacija Afganistana u ovoj 

zemlji samo od gladi umrlo je između 

200 i 300 hiljada Afganistanaca. Rat je 

dodatno pogoršao situaciju u Afganistanu. 

Afganistance svakodnevno ubijaju 

američke bombe, njihova droga, suša, 

glad i mnogo drugih ubica. 

Redovan post može zaštititi 

naš mozak od teških 

oboljenja, tvrde američki naučnici. 

Naučnici iz američkog 

National Institutes for Aging 

svoje istraživanje temelje na 

eksperimentu sa životinjama 

koje su dobivale tek toliko kalorija 

da ostanu na životu. Na 

kraju su živjele dvostruko duže 

nego druge životinje. Ovakva 

prehrana testirana je i na ljudima, 

kojima je zaštitila srce, 

cirkulaciju i mozak od staračkih 

bolesti, poput Alzheimerove 

i Parkinsonove bolesti. 

“Restriktivni unos kalorija štiti 

mozak i krvožilni sustav od 

bolesti koje se javljaju u starosti. 

Postite li aktivira se stanični 

odgovor na stres”, kaže 

Mark Mattson, šef laboratorija 

za neuroznanost na NIA-u 

te profesor neuroznanosti na 

Univerzitetu John Hopkins u 

Baltimoreu. Prijašnja istraživanja 

su pokazala da par dana 

gladovanja može pomoći i u 

borbi protiv raka. Stručnjaci 

su ovaj učinak opisali kao 

ponašanje slično onome koje 

se javlja kod životinja tokom 

hibernacije, odnosno zimskog 

sna. 

Turska 

Ahmet Davutoglu: Assad je kao Milošević 

Turski ministar vanjskih poslova Ahmet 

TDavutoglu uporedio je sirijskog pred- 

Tsjednika Bashara al-Assada sa bivšim predsjednikom 

Srbije Slobodanom Miloševićem. 

“Turska je danas na strani ljudi iz Homsa 

kao što smo bili na strani građana Sarajeva”, 

rekao je Davutoglu koji je prošle sedmice u 

Washingtonu održao predavanje u Centru 

za međunarodne i strateške studije. “Turska 

želi da Assad bude kao Gorbačov, da transformira 

sistem, da prihvati strukturu nastalu 

nakon Hladnog rata. No, on je izabrao da 

bude kao Milošević. To je bio njegov izbor. 

Danas smo na strani ljudi iz Homsa kao što 

smo bili na strani građana Sarajeva, kao što 

smo bili na strani stanovnika Gaze protiv 

Izraela, odnosno u slučaju Sarajeva protiv 

Miloševića. Jedan je ugnjetavač musliman, 

drugi židov, treći kršćanin, ali tu nema razlike. 

Ugnjetavač je ugnjetavač, a Turska će biti 

protiv svake tiranije u našoj regiji”, zaključio 

je Davutoglu. 


52

Indija 

Siromašni indijski muslimani prodaju kćerke za udaju 

Veliko siromaštvo kojem su izloženi 

brojni indijski muslima- 

Vni razlog su što se kod indijskih 

muslimana uvela tradicija prodaje 

kćerki za udaju. Djevojčice, odnosno 

mlade djevojke se obično 

prodaju starijim muškarcima. Britanski 

Guardian prenosi izjavu nekoliko 

indijskih muslimanki koje 

su njihove familije prodale starijim 

Kašmircima. 22 - godišnja Sakina 

je prodana 60 – godišnjem Kašmircu. 

Ona je prodana za 1.200 rupija 

(15 funti). 

Virtualni svijet komunikacija 

Google šejh 

Foto islamneta 

Jaka volja jača od svih nevolja 

Ali Gomaa, glavni muftija 

Egipta poziva muslimane a 

posebno islamsku ulemu na dijalog 

oko sve važnijeg utjecaja 

interneta, odnosno društvenih 

mreža na muslimane. Naime, 

poznato je da je internet danas 

jedan od glavnih medija kojim 

se služe skoro svi islamski alimi, 

međutim internet je također 

pogodno sredstvo za lažno 

predstavljanje i širenje lažnih 

predstava o islamu. To se naročito 

odnosi na mogućnost zloupotreba 

u širenju neispravnih 

tumačenja islama. Muftija Ali 

Gomaa upozorava da su društvene 

mreže kao što su facebook 

i twiter veliki izazov za mlade 

muslimane koji su na ovim 

društvenim mrežama suočeni 

sa morem informacija i dezinformacija. 

“Veoma često mladi 

ljudi, korisnici interneta vjeruju 

informacijama čiju valjanost 

i autentičnost ne provjeravaju. 

To ih dovodi u stanje da se izgube 

u tom moru informacija 

i dezinformacija. Mi moramo 

naučiti te mlade ljude kako da 

uspješno plivaju tim morima 

informacija i dezinformacija.” 

Egipatski novinari su muftijine 

opaske o virtalnom moru 

informacija i dezinformacija o 

islamu iskoristili i Googleu pridodali 

novu titulu – “Google 

šejh”. 


53

Svijet medija 

Na licu mjesta 

Sirijska tragedija 

Sirijska opozicija koja 

dobrim dijelom živi 

već dugo izvan Sirije, 

čija djeca ne govore 

arapski, odbija dijalog sa 

Assadom. Njegove ruke 

su okrvavljene. Ali, zar 

nismo pregovarali i sa 

vođama Sovjetskog Saveza 

čije ruke su još više 

okrvavljene? Zar se naši 

političari još uvijek ne 

poklanjaju pred Georgom 

W.Bushom, na čijim 

rukama je krv stotine 

hiljada iračkih civila? A 

šta je s našim nobelovcem 

Barackom Obamom, 

koji skoro svakodnevno 

bespilotnim letjelicama 

ubija pakistanske civile. 

I koji još uvijek vodi 

“njegov” rat protiv 

Afganistana u kojem 

gine ogroman broj žena i 

djece? Zar mi ne vidimo 

balvan u našem oku? 

Autor: Jürgen Todenhöfer 

Izvor: Frankfurter Allgemeine 

Sonntagszeitung, 19.02.2012 

Prijevod s njemačkog: Edin Mešanović 

Ništa nije tako jako kao 

ideja čije vrijeme je došlo. 

Niko neće moći moći zaustaviti 

pobjedonosni nastup demokratije 

u arapskom svijetu. Diktature 

su u izumiranju. 

Kao i mnogi drugi ljudi, i ja sam 

s diktaturama imao samo loša iskustva. 

Sa Sovjetskim Savezom koji je 

poslije moga ulaska u Afganistan 

objavio da ću biti bičevan i ubijen. 

Poslije sa Augustom Pinochetom. 

Mjesecima su me napadali zapadni 

političari jer sam se usudio pregovarati 

s diktatorom oko oslobađanja 

političkih zatvorenika. Također moj 

razgovor s predsjednikom Bashar 

al-Assadom, koji je trajao dva sata, 

oštro je kritikovan. Da se radilo o 

bržem uvođenju demokratije, bilo je 

nebitno. 

Nisam bio u mogućnosti ikada 

razgovarati s Gaddafijem, nažalost. 

Umjesto toga su nas njegove snage 

satima granatirale i raketirale. 

U tim napadima je 

poginuo moj prijatelj Abdul 

Latif. Još prije tri sedmice 

su nas u Egiptu napali 

i premlatili Mubarakovi 

plaćenici. Ne, diktatori 

nisu moji prijatelji. 

Od svega najveću korist 

ima Iran 

Bio sam oduševljen 

revolucijom u Tunisu i 

Egiptu jer je bila nenasilna. 

I sirijska revolucija bi 

također imala moju bezrezervnu 

podršku da je 

ostala nenasilna i da nije 

bila finansirana od strane 

Zapada. 

Međutim, poslije Ben 

Alijevog i Mubarakovog 

pada se mnogo toga promijenilo. 

Gandhijevo nenasilje nije 

više bilo aktuelno, a otkako su neredi 

zahvatili i Libiju, oni više nisu 

bili čisto arapski. Zapad, koji je 

prespavao razvoj događaja u Tunisu 

i Kairu, odjednom se intenzivno 

umiješao. Uvidio je da sve ono što 

nije ostvario ratovima može realizirati 

prefriganim učestvovanjem 

u ustancima. Prije svega ostvarenje 

starog cilja američkih neokonzervativaca 

– jedan tipični proamerički 

Bliski Istok. 

Tu se nažalost ne radi o demokratiji. 

Samo se od neprijatelja Zapada, 

poput Sirije, traži besprijekorna demokratija, 

jer se smatra praktičnom 

polugom kojom se obaraju neprijatelji 

Zapada. 


54 

Zapad u 

sirijskom 

sukobu vodi 

politiku 

sopstvenog 

interesa i igra 

se s vatrom. 

Ova opasna igra 

može rasparčati 

zemlju i koštati 

života mnoge 

Sirijce. 

Tako su američki publicist Charles 

Krathammer i senator Joe Liebermann 

oduševljeno ustanovili da 

zahtjev za uvođenjem demokratije 

bar kod Assada paše uz američke 

strateške ciljeve, za razliku od ostalih 

arapskih diktatora. Ni to nisu 

“milosrdni humanisti”, ali su potrebni 

kao saveznici. 

Prvenstveno treba popraviti fatalne 

rezultate iračkog rata, koji je 

“nažalost” dobio Iran, američki neprijatelj 

broj jedan u regiji. Utjecaj 

Irana se odtada raširio preko Iraka, 

Sirije i Libana, sve do šiitskih područja 

Saudijske Arabije. Upravo je 

Gerog W.Bush svojim bombardovanjima 

Iran doveo u vodeću poziciju 

u regiji. Assadovo obaranje s vlasti 

je historijska prilika da se koriguje 

ovaj strateški auto-gol. 

Na par dana prije početka nemira 

u Siriji, preko Katara je u ruke pobunjenika 

dospjelo moderno 

oružje. Istovremeno, protiv 

Assadove Sirije počinje 

ogromna medijska hajka, 

koja podsjeća na onu protiv 

Pinokija. Glavni izvori 

ove hajke su neprovjereni 

snimci snimljeni kamerama 

mobilnih telefona. 

Tako i jedan navodno 

sirijski film na YouTube, 

prikazan i na njemačkoj 

TV, potječe iz Iraka, a 

snimljen je 2007. godine. 

Američki kanal ABC se 

morao izviniti jer je film 

iz Libana iz 2008. godine 

prikazao kao reportažu iz 

Sirije. Također je posmatračka 

komisija Arapske 

lige, inače poznata po kritičkim 

stavovima prema 

režimu, objavila da je nakon 

istraživanja eksplozija 

i nasilja u Siriji više puta ustanovila 

da su one jednostavno izmišljene. 

Svaka druga vijest koju sam u toku 

mog jednomjesečnog boravka u Siriji 

provjerio, bila je naštimana. 

Ali to ništa ne mijenja na pravu 

otpora Sirijaca protiv diktature i na 

njihovom pravu na demokratiju. Sirija 

pripada sirijskom narodu, a ne 

jednoj jedinoj porodici. Ako tako 

razmišlja Assad koji se školovao na 

Zapadu, onda on mora stati na čelo 

demokratskog pokreta. 

A šta ako Assad upravo to pokušava? 

Šta ako je ustanak u Siriji, 

koji za razliku od tuniškog, egipatskog 

i libijskog ustanka nije klasični 

narodni ustanak, ustanak jakih 

lokalnih grupa, protiv kojih stoje

jake pro-Assadove grupe koje također 

hoće demokratiju, ali sa Assadom? 

Jedan marksistički pedijatar, 

koji je proveo 14 godina u tamnici 

Assadovog oca, objasnio mi je da je 

Assad jedini koji može mirnim putem 

da uvede demokratiju. Njemu 

kao opozicionom političaru je teško 

palo da mi tako nešto kaže. Ali, to 

je jednostavno realnost. 

Assad snosi odgovornost za to da 

su u početku mirne demonstracije 

prerasle u nasilnu revoluciju. Njegove 

siguronosne snage su rano pucale 

na mirne demonstrante. I to je potpuno 

neprihvatljivo. 

Ubice civila 

Isto tako, teško naoružani pobunjenici, 

neki dolaze iz Libije, 

Iraka i Jordana, ne pucaju samo u 

odbrani. U Homsu me je Assadov 

pristalica odveo u sobu njegove 

trogodišnje kćerke. Snajperista je s 

jedne zgrade pucao u dječiju sobu 

kako bi smanjio njegovo oduševljenje 

Assadom. 

Posmatračka komisija Arapske 

lige izvještava o teškim napadima 

pobunjenika na civile. Završni izvještaj 

navodi primjer granatiranja 

autobusa prilikom kojeg je poginulo 

osam civila, žena i djece. Već odavno 

nije jasno ko u Siriji 

ubija više civila – državne 

siguronosne službe ili pobunjenici. 

Također ni preko 1.000 

vojnika i policajaca koji su 

upali u zasjede a zatim ubijeni, 

nisu legitimni cilj demokratske 

revolucije. I oni 

su ljudi. Assad me pitao da 

li bi njemačka kancelarka 

nijemo posmatrala dnevno 

ubijanje njenih vojnika i 

policajaca. 

U Siriji se vodi jedan 

komplikovani, prljavi rat u 

kojem učestvuju tri protivnika. Na 

jednoj strani se bore veliki dijelovi 

stanovništva koji su za Siriju bez 

Assada, prije svega u Idlibu, Daraai, 

Homsu i Hami. 

Istovremeno se ne može poreći da 

veliki dijelovi stanovništva, u Damasku 

i u Aleppu, kao i u Homsu, 

hoće demokratiju ali sa Assadom na 

vlasti. U nekim dijelovima Homsa 

koje sam dva puta posjetio još uvijek 

stoje veliki Assadovi posteri. Na 70 

posto teritorije Homsa život se i dalje 

normalno odvija. 

U ovom sukobu između pristalica 

i protivnika Assadovog režima od samog 

početka se vrlo ofanzivno miješaju 

i SAD. Ko ovaj sukob ove tri strane 

zove samo “narodnim ustankom”, 

Assad snosi 

odgovornost 

za to da su u 

početku mirne 

demonstracije 

prerasle 

u nasilnu 

revoluciju. 

Njegove 

siguronosne 

snage su 

rano pucale 

na mirne 

demonstrante. 

I to je potpuno 

neprihvatljivo. 

nije shvatio složenost situacije. 

Zapad je olako Siriju 

podijelio na loše i na dobre. 

Pojedini Arapi su u 

međuvremenu primijetili 

da na Zapadu postoje snage 

koje jednostavno hoće 

da im ukradu revoluciju. 

Kao nekad “Lawrence of 

Arabien”, koji se također 

predstavljao kao oslobodilac, 

da bi ih kasnije izdao i 

prepustio Velikoj Britaniji. 

Prošle jeseni su u Tobruku 

katarski oficiri pretučeni 

jer su nastupali previše zapovjednički 

i kolonistički. 

Sve u svemu, strategije Lawrenca 

od Arabije prolazi odlično. Mnogi 

Arapi ne primjećuju da Zapad 

nikad nije ni htio da ih oslobodi 

nego samo da ih drže podjarmljene. 

Njihovi diktatori, od Zapada predstavljeni 

kao prvaci demokratskog 

pokreta, oduševljeno saučestvuju. A 

Zapad ih zato štiti najmodernijim 

oružjem od “demokratskog virusa” 

koji je napao njihovu zemlju. Skoro 

velikodušno ih naziva “sigurosnim 

partnerom” i “temeljom stabilnosti”. 

Čak i one koji još uvijek javno odrubljuju 

glave, kamenuju i bičuju. 

Ja lično tu ciničnu politiku smatram 

kratkovidnom, kao i njihovu 

neobjašnjivu naklonost brutalnim 


55

pobunjenicima plaćenim iz inostranstva. 

Revolucionarna romantika je 

laž. Kao i rat, nasilna revolucija ne 

predstavlja herojstvo, muškost ili idealizam, 

nego krv, bijedu i patnju. Ko 

sumnja u ovo treba krenuti sa mnom 

u bolnice u kojima se nalaze žrtve revolucionarnih 

sukoba; raznesena djeca, 

umiruće majke, osakaćena omladina. 

Muka mi je od same pomisli na 

ove ustanove patnje. 

Pregovaranje sa dželatom 

Postoji i alternativa ovom bezdušnom 

međusobnom ubijanju, a 

to je pregovaranje, pregovaranje, i 

opet pregovaranje. Pregovori su skoro 

uvijek bolji od rata. Smijemo li 

to još reći u ovom ratom označenom 

vremenu? 

U Gaddafijevoj Libiji bi rješenje 

pregovorima bio jedan herkuleški 

podvig, u Siriji ne. Mnogi Sirijci 

prave veliku razliku između Assada 

i režima, poput onog marksističkog 

doktora. Situacija u Siriji se temeljno 

razlikuje od revolucija u Tunisu, 

Egiptu i Libiji, jer se tamo pobuna 

odnosila prije svega protiv desetljećima 

vladajućeg državnog vođe. U 

Siriji se kritika odnosi na koruptni 

sistem a manje protiv relativno mladog 

predsjednika. 

Ova pozicija je u poslednjih par 

mjeseci čak i ojačala, a sve više Sirijaca 

se boji da će njihova zemlja, kao 

i Irak, završiti u haosu. 

Assad je opoziciji već odavno 

predložio razgovore. Za jednu sedmicu 

počinje narodni referendum o 

demokratskom ustavu. On planira 

dalje parlamentrane izbore, i najkasnije 

nakon dvije godine slobodne 

predsjedničke izbore, na kojima on 

može izgubiti. Nijedan arapski diktator 

se nije zauzeo sa ovako opsežne 

promjene. 

Naravno da sve ovo nije dovoljno. 

To naravno neće izbrisati ni 

deset godina njegove diktature. Ali 

zašto ne bismo uzeli Assada za riječ 

i uvjerili se da će ti izbori stvarno 

biti demokratski? Zašto naši demokratski 

heroji ne zatraže od Katara 

ili Saudijske Arabije slične referendume? 

Umjesto toga ocjenjuju 

Assadov referendum kao “potez” i 

“taktički manevar”. To je tako jednostavno. 

Zar naš ministar vanjskih 

poslova ne može šutjeti bar 

jedan dan? Sirijska opozicija koja 

dobrim dijelom živi već dugo izvan 

Sirije, čija djeca ne govore arapski, 

odbija dijalog sa Assadom. Njegove 

ruke su okrvavljene. 

Ali, zar nismo pregovarali 

i sa vođama Sovjetskog 

Saveza čije ruke su 

još više okrvavljene? Zar 

se naši političari još uvijek 

ne poklanjaju pred Georgom 

W.Bushom, na čijim 

rukama je krv stotine hiljada 

iračkih civila? A šta je s 

našim nobelovcem Barackom 

Obamom, koji skoro 

svakodnevno bespilotnim 

letjelicama ubija pakistanske 

civile. I koji još uvijek 

vodi “njegov” rat protiv 

Afganistana u kojem gine 

ogroman broj žena i djece? 

Zar mi ne vidimo balvan u 

našem oku? 

Da, Assad je politički 

odgovoran za svakog civila 

koji pogine u sirijskom građanskom 

ratu. Isto tako je 

Obama odgovoran za ubijenu djecu 

Afganistana i Pakistana, i njemačka 

vlada je odgovorna za mrtve Kunduza. 

Ali sve ovo nisu razlozi zbog kojih se 

ne bi trebalo pregovarati. Upravo se s 

protivnikom mora pregovarati. 

Najmudrije prijedloge je predstavila 

Rusija. Ona je pozvala sukobljene 

strane na pregovore u Moskvu. Ni 

u snu nisam mogao pomisliti da ću 

Sve u svemu, 

strategije 

Lawrenca od 

Arabije prolazi 

odlično. Mnogi 

Arapi ne 

primjećuju da 

Zapad nikad 

nije ni htio da 

ih oslobodi 

nego samo 

da ih drže 

podjarmljene. 

Njihovi 

diktatori, 

od Zapada 

predstavljeni 

kao prvaci 

demokratskog 

pokreta, 

oduševljeno 

saučestvuju. 

nekad rusku vanjsku politiku 

staviti ispred politike 

zapadnih država. Ali kao u 

horu, NATO je ruskoj vladi 

odgovorio da je njihovo 

ponašanje sramotno. Zašto? 

Siriji je hitno potreban 

ovaj dijalog zaraćenih strana. 

Samo se na taj način 

može okončati krvoproliće. 

Od ovakvog posredovanja 

je Zapad miljama 

udaljen. Zapad u sirijskom 

sukobu vodi politiku sopstvenog 

interesa i igra se s 

vatrom. Ova opasna igra 

može rasparčati zemlju i 

koštati života mnoge Sirijce. 

Također, za dva miliona 

sirijskih kršćana posljedice 

bi bile kobne, kao u Iraku. 

U Siriji će na kraju pobijediti 

demokratija. Pitanje 

je samo koliko će ljudi morati 

umrijeti za to, i da li će demokratska 

Sirija vanjskopolitički biti slobodna. 

Ili će model Lawrence od Arabije 

slaviti još jednu pobjedu. 

* Autor: Jürgen Todenhöfer 

je autor knjige “Feindbild Islam 

– Zehn Thesen gegen den Hass” 

(Islam kao neprijatelj – deset teza 

protiv mržnje) 


56

Malcolm x 

Blistavi primjer mudrosti 

IslamBosna.ba a - Malcolm X, 

ubijen u New Yorku 21. februara 

1965. godine, jedinstvena 

je figura u historiji islama u Americi, 

i lider koji je inspirisao generacije muslimana 

svuda, posebno one koji žive u 

neislamskim zemljama. Fahad Ansari 

razmatra njegovo naslijeđe. 

Poslanik Muhammed, sallallahu 

alejhi ve sellem, je rekao u vjerodostojnom 

hadisu da je najbolji džihad 

reći istinu u lice nepravednom vladaru. 

Kada se razmotri preovladavajuća 

politička klima u mnogim dijelovima 

islamskog svijeta, gdje najblaža sumnja 

u otpadništvo može voditi kazni zatvorom, 

torturi i egzekuciji, zaključak 

iz ove tvrdnje postaje očigledan. Reći 

istinu u takvim okolnostima zahtijeva 

krajnju hrabrost, ubjeđenje i najsnažniji 

iman. 

Za muslimane koji žive u Britaniji 

relativno je lahko da učestvuju u 

ovom džihadu. Ovdje posljedice još 

uvijek nisu tako opasne, iako se ovaj 

koncept snažno mijenja kako zapadna 

demokratija poprima karakteristike 

despotskog režima kojeg sažalijevaju. 

Bez obzira što nema straha od torture 

ili smrti (ili oboje), muslimani na Zapadu 

ostali su uplašeni da se usprotive 

brojnim nepravdama koje su počinjene 

našem ummetu. Međutim, ono što 

je još tužnije je to da oni koji odluče 

da zauzmu stav čine to na nesigurnim 

osnovama tako da to samo pogoršava 

naš položaj. Odbijajući da osude zlo, s 

najboljim namjerama ova braća i sestre 

kompromituju prava muslimana na 

Zapadu. Oni vjeruju da koriste mudrost 

u svom pristupu, i često osuđuju 

direktni pristup drugih muslimana kao 

“ekstremistički”, “sukobljavajući” ili 

“zavedeni”. 

Oni vjeruju da je mudrost nagoditi 

se oko istine i pregovarati sa onima koji 

nas tlače. Mišljenja su da biti slab znači 

biti mudar. Kao posljedica toga, vidjeli 

smo kako muslimanski lideri jedan za 

drugim koriste “mudrost” u razgovorima 

i sastancima u naše ime s vladinim 

tijelima i institucijama ove zemlje. Britanski 

muslimani decenijama primjenjuju 

ovu mudrost dok se naša prava 

kontinuirano gaze od tih istih institucija 

Żašto je riječ “mudrost” danas postala 

sinonim za pokornost i predaju? 

Zašto je mudrije pokazati slabost i 

kompromis nego pokazati snagu i spretan 

utjecaj. Niko na svijetu ne sumnja 

da je jedan od najvećih i najutjecajnijih 

muslimanskih lidera dvadesetog 

stoljeća bio Al-Hajj Malik el-Shabbaz 

ili (kako je popularno bio poznat) 

Malcolm X, proslavljeni američki crnoputi 

aktivist za zaštitu građanskih prava. 

Nadalje, niko nema sumnje da je 

brat Malcolm posjedovao nevjerovatnu 

mudrost. Ali brat Malcolm nije bio od 

onih lidera koji je mudrost prihvatio 

kao kompromis i popuštanje. Ne, kada 

se radi o ljudskim pravima i ljudskim 

greškama Malcolmova mudrost je bila 

drugačijeg tipa. Nikada se nije kosio sa 

svojim riječima niti je kompromitirao 

svoja vjerovanja. Gdje je pravda bila na 

kocki, odbijao je čak i da razmotri mogućnost 

komprimisa. Ovim stavom se 

postiglo mnogo više za crnačku populaciju 

u Americi šezdesetih godina nego 

što se danas postiže slabim pristupom 

savremenih muslimanskih lidera bilo 

gdje na Zapadu. 

U vremenu kada muslimani sebe 

prepoznaju kao manjinu, i dok se o 

brojnim teorijama integracije i asimilacije 

diskutira i debatira u mesdžidima 

i konferencijskim centrima, vrijeme je 

da proučimo život Malcolm X-a i usvojimo 

njegove stavove i vjerovanja kao 

šablon za naše lične stavove i ponašanje. 

Prije svega zbog našeg patetičnog i 

jadnog mentalnog sklopa i prema tome 

malodušnog ponašanja, muslimani na 

Zapadu postaju janjad spremna za klanje. 

Uvijek se pravdamo i slabi smo, 

postali smo nemoćni da se branimo i 

neefektivni u našoj borbi da budemo 

tretirani kao jednaki. Naša ljudska prava 

i građanske slobode nastavljaju se 

ignorisati i napadati. Ovog mjeseca je 

43. godišnjica ubistva Malcolm X-a, pa 

je krajnje vrijeme da proučimo njegov 

život i njegovu smrt, i da razumijemo 

šta je to on uradio što je donijelo poštovanje 

crncima u Americi. 

Mnoge paralele se mogu povući 

između života muslimana na Zapadu 

danas i života crnaca u Americi u 

prošlosti. Obje skupine su činile manjine 

koje su potlačene i lišene mnogih 

građanskih sloboda koje su bez muke 

dostupne većini. Obje zajednice su demonizirane 

i klevetane od većine kao 

neobrazovani, antidemokratski i nerazumno 

nasilni ekstremisti. I baš kao 

što su mnogi članovi crnačke zajednice 

izgubili svoja tradicionalna imena, 

religiju i jezik u procesu “integracije”, 

tako danas vidimo mnoge Muhammede 

kako se zovu “Mo” i ohrabrene da 

napuste religiju svog naroda, kulturne 

i jezičke vrijednosti u ime integracije. 

Kao što su crnci u Americi gledali na 

boju svoje kože kao na ograničavajuću 

za napredak i uspjeh, tako mnogo muslimana 

danas gleda na svoju vjeru kao 

na prepreku za napredak. 

Cilj: Biti priznat kao ljudsko biće 

“Moramo uvijek imati na umu da 

se mi ne borimo za integraciju, niti se 

borimo za separaciju. Mi se borimo za 

priznavanje...za pravo da živimo kao 

slobodna ljudska bića u ovom društvu.” 

Prva stvar koju treba uočiti je da 

se Malcolm X nikada nije borio za segregaciju 

niti za integraciju. On je vjerovao 

da korištenje ovih riječi ustvari 

zamagljuje stvarnu sliku. Slično danas, 

muslimani moraju prevazići kompleksni 

sociološki žargon i shvatiti ishodište 

problema. Moramo ustati i tražiti naše 

osnovno pravo da budemo priznati i 

poštovani kao jednaka ljudska bića, sa 

svim što to povlači za sobom. Ne učiniti 

tako znači pokušavati naći rješenje 

problema pod tuđim uvjetima. 

Metodologija: Direktna akcija 

“Rano u životu sam naučio, da ako 

nešto želite, trebate napraviti malo 

buke.” 

Malcolm nije bio tip osobe koja 

tiho sjedi i ponizno prihvata svoju 

sudbinu. On nije bio onaj koji sjedi i 

čeka da mu onaj koji ga tlači da njegova 

prava. Znao je da su sloboda i ljudska 

prava vrijednosti za koje se treba boriti. 

Ovo je značilo mijenjanje statusa quo, 

uzrokovanje komešanja i nemira. Zbog 

svoje borbe često je bio obilježen kao 

“najljući crnac u Americi”. Ali upravo 

je “ljutnja” bila ta koja je donijela reformu. 

Kao što je Malcolm rekao: “Obično 

kada su ljudi tužni, oni ne rade 

ništa. Oni samo plaču zbog njihovog 

stanja. Ali kada se naljute, oni naprave 

promjenu.” 

Kao današnji muslimanski aktivisti, 

Malcolm je također bio nazvan “ekstremistom”. 

Njegov odgovor je bio 

karakteristika njegovog grubo iskrenog 

stava: “Da, ja sam ekstremista. Crnačka 

rasa ovdje u Sjevernoj Americi je u ekstremno 

lošem stanju. Vi mi pokažite 

crnca koji nije ekstremista, a ja ću vam 

pokazati jednog koji treba psihijatrijsku 

pomoć!” Ne skrivajući se od njihove etikete, 

i pokazujući opravdanost za njegov 

ekstremizam kao prirodnu reakciju 

na tlačenje crnačke zajednice, Malcolm 

je okrenuo situaciju protiv svojih ne- 


57

prijatelja i lišio ih je njihovog oružja. 

Odbio je da bude po strani i izoliran 

takvim etiketama. Uporedi ovo sa 

današnjim muslimanskim liderima, 

koji daju sve od sebe da izbjegnu 

da budu identifikovani kao “ekstremisti”. 

Riječ “ekstremista” je postala 

pištolj na našim glavama, i mi ćemo 

učiniti sve da izbjegnemo da obarač 

bude povučen. Nažalost, muslimani 

u Britaniji danas redovno jedni druge 

nazivaju “ekstremistima”, s ciljem 

da sebi daju dašak umjerenosti. 

Nema kompromisa 

“Ako slijedim generala, i on me 

vodi u bitku, i ako neprijatelj želi da 

mu oda priznanje ili da nagradu, on 

mi postaje sumnjiv. Pogotovo ako 

dobije nagradu za mir prije nego što 

je rat završen.” 

Malcolm nas je također naučio 

da budemo lukavi kod sklapanja 

bilo kakvog sporazuma sa onima 

koji nas tlače. Gdje su pravda i sloboda 

u igri, ideje kompromisa i mirenja 

Malcolmu ne bi ni pale na pamet. 

Važnost koju je pridavao ovim vrijednostima 

može da se vidi po njegovoj 

volji da učini sve da ih dobije. Ništa 

nije bilo previše radikalno ni previše 

ekstremno kako bi se osigurala nečija 

sloboda. “Kada neko da pravu vrijednost 

slobodi, nema ništa pod suncem 

što neće učiniti da dobije tu slobodu. 

Kada god čujete čovjeka da govori da 

želi slobodu, ali već u sljedećem dahu 

će reći šta neće učiniti da je dobije, ili 

u šta ne vjeruje da se može uraditi da je 

dobije, on ne vjeruje u slobodu.” 

Politika 

“Ja kažem, vi ste obmanuti, vas posjeduju, 

vi ste oteti...” 

Malcolm je žarko bio posvećen 

educiranju crnačke zajednice o politici 

i političkom sistemu. Vjerovao je da je 

krucijalno za crnačku zajednicu da razumije 

šta politika treba da proizvede i 

kakvu ulogu ona igra u njihovim životima. 

Obrazložio je da osim i sve dok 

crnačka zajednica postane politički zrela, 

crnci će uvijek biti pogrešno vođeni 

ili zavedeni da nekoga podrže politički 

ko u duši nema interese zajednice. Bio 

je veoma kritičan prema crnačkim liderima 

koji su nastavljali da slijede partije 

koje su u više navrata ponižavale crnačku 

zajednicu. Za većinu muslimanskih 

lidera danas bi bilo dobro da dubinski 

prouče njegov komentar da “svaki put 

kada prebacite svoje breme na političku 

partiju koja kontrolira dvije trećine 

vlade i ta partija ne može održati obećanja 

koja vam je dala u vrijeme izbora, 

i vi ste dovoljno glupi da hodate okolo 

nastavljajući se identificirati sa tom 

partijom, vi ne samo da ste glupan već 

ste i izdajnik svoje rase”. 

Uprkos tome, Malcolm nije obeshrabrivao 

glasanje, sve dok je strategijsko, 

sa smislenim ciljem koji se može 

dostići. “Glasački listić je kao metak. 

Ne ubacujte svoje glasačke listiće sve 

dok ne vidite metu, a ako ta meta nije 

u dometu, držite svoj glasački listić u 

džepu.” Na nedavnim izborima u Britaniji, 

prava muslimana u Britaniji su 

postala centralna briga širokog spektra 

političkih partija. Isti ljudi koji su se 

urotili da nas liše naših prava i povećaju 

našu potlačenost odjednom su viđeni 

kako se bore jedni protiv drugih kako 

bi nam vratili ta prava i kako bismo bili 

priznati kao punopravni “britanski građani”. 

Na posljednjim općim izborima 

Vlada je opet obećala da će zakonom 

zabraniti diskriminaciju muslimana, a 

muslimanski lideri su počeli da skupljaju 

mase kako bi im zahvalili za ovo, 

u formi naše podrške. Ali kao što je 

Malcolm rekao: “Kako možete zahvaliti 

čovjeku što vam daje ono što je već 

vaše? Kako mu onda možete zahvaliti 

što vam daje samo dio onoga što je 

vaše?” 

Iako može govoriti jezikom ravnopravnosti 

bez obzira na religiju, britanska 

vlada je licemjerno kreirala dvoslojni 

sistem pravde: jedna za britanske 

građane bijelce, a druga za ostale, naročito 

muslimane, i strane i britanske nacionalnosti. 

Nema nemuslimana koji je 


58 

držan u zatvoru bez smještaja u najsigurnijim 

zatvorima. Nema nemuslimana 

koji je lišen osnovnih sloboda 

pod režimom dežurne kontrole. 

Nema nemuslimana koji se suočava 

sa izručenjem bez dokaza u zemlje sa 

brutalnom arhivom tortura i kršenja 

ljudskih prava. Muslimani su ti koji 

su postali primarne žrtve policijskog 

uznemiravanja, antiterorističkih 

napada i velike institucionalne islamofobije. 

A sve ovo se desilo tokom 

vladavine liberalnih političara. 

Mučeništvo 

“Sada je vrijeme za mučenike, i 

ako ću ja biti jedan, to će biti radi 

bratstva. To je jedina stvar koja može 

spasiti ovu zemlju.” 

Zbog njegovih drskih i hrabrih 

izjava, Malcolm je sebi stvorio mnoge 

neprijatelje, iz vlade i među crnačkom 

zajednicom. Historija nam 

je pokazala da su ljudi od pravde napadani 

tokom njihovih života, i jedino 

smrt donosi njihovu poruku do 

srca masa. Malcolm je ovo znao i bio 

je spreman za to. Njegova čitava borba 

ga je pripremila za to. Znao je vrijednost 

slobode i cijenu slobode. “Ako nisi 

spreman umrijeti za nju, izbaci riječ 

‘sloboda’ iz svog rječnika.” 

Malcolmovo ubistvo je samo po 

sebi velika lekcija za muslimansku zajednicu 

na Zapadu. Previše muslimana 

sjedi besposleno dok nam se čine 

mnoge nepravde. Vrlo često ovi foteljamudžahidi 

tvrde kako čekaju priliku da 

se idu boriti u džihadu protiv onih koji 

ih tlače na borbenim poljima širom svijeta 

kako bi postali šehidi u ime Allaha. 

Ogromna većina njih nikada ne ode 

nigdje i umru običnom smrću, njihov 

čitav život je protraćen u čekanju. Ubistvo 

Malcolm X-a je znak da najbolji 

džihad može biti vođen baš ovdje na 

Zapadu, našim umovima i akcijama, 

ako je time Allah zadovoljan, On će 

nas blagosloviti, kao što je i Malcolma, 

mučeništvom. Ali ovo traži hrabrost 

i žrtvu, što su principi i kvalitete čiju 

smo vrijednost zaboravili (čak štaviše, 

potrebu za njima). 

Kroz njegov život koji je slijedio 

nakon zatvaranja, Malcolm je javno otkrio 

lažne lidere američke crnačke zajednice 

i u procesu je pokazao istinska 

obilježja i kvalifikacije predvodništva 

- iskrenost, inteligancija, poštovanje 

logike, beskompromisna moralnost, 

bratstvo, samožrtvovanje i totalna posvećenost 

Allahu i islamu. 

Autor: Fahad Ansari 

Izvor: IslamicAwakening.com 

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

Ožiljci vremena 

Sjećanje na još jedan genocid 

IslamBosna.ba I 

- 23. februara 1944. Staljin 

je naredio deportaciju kompletne 

Ipopulacije Čečenije i Ingušetije u 

Ij 

Cen- 

tralnu Aziju. Više od polovice od 500.000 ljudi 

koji su bili prisilno deportovani, su umrli u toku 

transporta ili u masakrima počinjenim od strane 

sovjetske vojske. Oni koji su preživjeli transport 

su ostavljeni da gladni, goli i bosi prežive surovu 

zimu Centralne Azije i Sibira. 

U roku od samo nekoliko dana kompletni 

narodi su nestali sa zemlje svojih predaka. Preko 

noći, Čečenija i Ingušetija 

su bili ispražnjeni od 

svojeg jgdomicilnog stanovništva, i bilo koji spomen 

Čečenije je bio uklonjen sa svih oficijelnih 

karata i enciklopedija. I konačno 2004. godine, 

šezdeset godina nakon tih događaja, Evropski 

parlament je izglasao rezoluciju kojom se kata- 

strofa čečenskog naroda označava kao genocid. 

U prohladno jutro 23. februara 1944. godine, 

svi odrasli (a među njima je bilo malo muškaraca 

jer je rat još trajao) okupili su se na mjesta 

masovnih sastanaka: škole, gradske ili seoske trgove. 

Taj dan je bio praznik Crvene armije, i narod, 

nesvjestan šta će se dogoditi, bio je u prazničnom 

raspoloženju. Ali blasfemija sovjetskih vlasti je 

bila tolika da su i državni praznik iskoristili kao izgovor 

za krvavi zločin. I tako je ova monstruozna 

operacije počela perfidno i namjerno. Na cijelom 

području u Čečenije i Ingušetije, dok je narod 

gledao u cijevi mitraljeza, objavljen j je dekret o 

deportaciji muslimana Čečenije i Ingušetije. 

A poslije čitanja dekreta, oko 100.000 ruskih 

vojnika, specijalno obučenih za ovu operaciju, 

počelo je provaljivati u kuće miroljubivih, 

nezaštićenih i nenaoružanih Čečena i Inguša. 

Žrtvama ove barbarske akcije dato je samo oko 

10-15 minuta da se spreme! Nakon toga, svi oni 

koji nisu bili sposobni da brzo poslušaju naredbe, 

slabi starci, žene i djeca istjerani su silom na ulicu, 

a bolesni su bacani sa bolničkih kreveta. Svako 

suprotstavljenje bilo je kažnjavano smrću! Svaki 

pokušaj bježanja-egzekucijom! Svako nerazumi- 

Čitajte i gledajte na IslamBosna.ba 

Aktuelno iz BiH i svijeta 

Mladić na video zapisu - “Potukli 

smo Turke u Podrinju” 

Žestoki protesti u Afganistanu zbog 

paljenja Kur’ana 

Tekstovi 

Sirija kao ogledalo bosanske 

historije 

Generacija koja se neće ponoviti 

jevanje j naredbi-smrt! A sve naredbe su davane 

na ruskom jeziku, tako da ih mnogi Čečeni nisu 

razumjeli! 

Nije predočen nikakav dokaz koji bi optužbu 

o čečenskoj kolaboraciji sa nacistima potvrdio; 

optužbu je Staljin koristio kao osnovu za razbijanje 

kompletnog naroda koji se kroz historiju 

nikako nije htio povinovati volji Moskve. Fakt je 

da njemačke trupe nikada nisu stigle do teritorije 

Čečenije, pošto su bile zaustavljene malo prije 

nego su stigli do granice republike. Povrh toga, 

mnogi Čečeni koji su u to doba bili u Crvenoj 

armiji su se istakli u brojnim velikim i važnim 

bitakama tokom čitavog Drugog svjetskog rata, 

i ti vojnici su proporcionalno dobili veći broj medalja 

nego što je to bio slučaj sa drugim narodima 

u Crvenoj armiji. Ipak, na kraju čak ni ti vojnici 

nisu bili pošteđeni: i oni su uklonjeni iz svojih jedinica 

i bili poslati direktno u kampove za deportaciju 

u Centralnoj Aziji. 

Nakon što su pokupili prisutne, nastavili su 

sa lovom na čečenske stanovnike koje nisu uspjeli 

pohvatati u prvom udaru. Ruski vojnici, dobro 

obučeni od strane države, lovili su Čečene sa 

jednostavnom naredbom-ubijati i poniziti civile. 

Nakon nekoliko prvih dana ovih barbarskih akcija 

mnoge planine i brda, gradovi i sela bila su 

prekrivena muslimanskim mrtvim tijelima. Ona 

su se nalazila svugdje: u napuštenim kućama, u 

krevetima, duž puteva i stazica, u okolicama sela, 

na livadama, u šumama... Rusi su ubijali Čeče- 

ne svugdje: dizali su ih u zrak minama, spaljivali, 

odrubljivali im glave, strijeljali ih, trovali... Većina 

prehrambenih potrepština i izvora hrane je 

poljevano kerozinom i paljeno, a podmetali su 

umjesto toga hranu koja je bila otrovana. Većina 

žrtava toga bila su djeca- ona nisu razumjela 

zašto ne smiju jesti hranu koja je izgledala lijepo 

i čisto. Samo u distriktu Galanchozh ubijeno je 

oko 7.000 Čečena. 

“Premještanje” kako su to Rusi nazivali, nastavljeno 

je na taj način što su civile odvodili na 

željezničke stanice, a onda ih kao životinje trpali 

u vagone za stoku. Pretrpani vagoni su bili puni 

žena, djece, muškaraca, starijih, mlađih i nije se 

vodilo nikakvog računa kako se postupa sa njima. 

Od noći 23. februara ovi pretrpani vlakovi, napunjeni 

ljudima osuđenih na neljudsku patnju, krenuli 

su istočno: prema Kazahstanu, Kirgistanu 

i zapadnom Sibiru. 

Ovaj snijegom prekriveni “put smrti“, koji 

je trajao više od dvadeset dana, ostao je prekriven 

hiljadama muslimanskih mrtvih tijela. 

Za vrijeme ovoga puta, u samo nekoliko dana, 

više od 70.000 muslimana umrlo je od gladi, 

hladnoće i bolesti. (Nije bilo nikakve šanse da 

se tijela ukopavaju. Ruski bezbožnici izbacivali 

su ih vani zvijerima koje su pratile ove vlakove.) 

Preživjeli su nakon dolaska na svoja nova prebivališta 

stavljeni izvan zakona. Nakon ovih 

Nauka i zanimljivo 

Ruta brodova sultan Fatiha 

Samo 10 odsto studenata ima 

koristi od predavanja 

Video: 

Videovijesti: Ezan u egipatskom 

parlamentu izazvao buru 

IslamBosnaTV: Tumačenje sure 

Burudž - hfz. Dževad ef. Gološ - 1 dio 

deportacija većina zatvora i koncentracionih 

logora u SSSR-u su bila pretrpana Čečenima. 

Sveukupno, više od 200.000 Čečena i 30.000 

Inguša umrlo je u egzilu. Skoro svaki drugi Čečen 

ili Inguš je umro. Od 29.000 Čečena-Akina, 

koji su nekada živjeli u Dagestanu, oko 20.000 

ih je poginulo. 

Narod nije samo istrijebljen fizički. Sva sjećanja 

o Čečeniji i Čečenima, koji su živjeli na 

svojoj zemlji stoljećima, su uništena. Drevni 

manuskripti, religijsko-filozofski traktati, drevni 

spisi Čečena i Inguša o svojoj historiji, literatura 

iz javnih i privatnih biblioteka pokupljena je i donešena 

u Grozni iz svih dijelova Čečenije. Za nekoliko 

dana svi ti vrijedni dokumenti su spaljeni 

u centru grada u pokušaju da se spali historijsko 

sjećanje na čečenski narod. 

Drevni etnografski spomenici u planinama 

i mezarja su uništavana, a u spomenike i stara 

groblja je provaljivano, krale su se iz njih stvari, 

uništavani su, a ostaci su se upotrebljavali za 

gradnju cesta, mostova i zgrada. Specijalni eskadroni 

NKVD-a poslani su u planine da bi uništili 

nacionalne spomenike čečenske arhitekture. 

Mnogobrojna kulturna blaga čečenskog naroda, 

od prahistorije do tog doba, uništeni su od ruskih 

barbara. 

Postoji još jedna činjenica koja karakterizira 

rusku politiku prema Čečenima. Dokumenti, 

knjige, materijali koji su bili vezani za “narodne 

neprijatelje” -Čečene i Inguše- povučeni su iz 

biblioteka i spaljeni su. Cijele arhive su uništene. 

Cijelim područjem Čečenije i Ingušetije imena 

naselja, ulica, trgova su preimenovana u namjeri 

da su uništi svaki trag na Čečene. Civilizirana 

nacija koja poštuje samu sebe nikada neće postati 

tako zla. Npr. u svojoj historiji, SAD (isto država 

nastala na genocidu i deportacijama) nije praktikovala 

takva preimenovanja! 

29. februara Lavrenti Beria, šef NKVD 

sovjetske tajne policije, je napisao Staljinu: “Raportiram 

rezultate preseljavanja Čečena i Inguša. 

Preseljavanje je započelo 23. februara u većini 

distrikta, sa izuzetkom naseljenih mjesta visoko u 

planinama... 478.479 osoba je izbačeno, utovareno 

na specijalne željezničke vagone, uključujući i 

91.250 Inguša. Sto osamdeset specijalnih vozova 

je utovareno, od kojih je 159 poslato na novoodređena 

mjesta.” 

Kao rezultat arhivskih i drugih istraživanja 

na terenu, ispitivanja svjedoka i preživjelih učesnika 

ovih događaja, odvratni ruski ratni zločini 

iz 1944. godine postali su poznati. Činjenice pokazuju 

da su većina žena, djece, starih, bolesnih 

i nemoćnih osoba, drugim riječima, “onih koji 

nisu toliko pokretni”, ubijeno na licu mjesta. 

Dziyaudin Malsagov, rođen 1913. godine, 

služio u NKDV-u od 1944.-1957., svjedoči: 

“Čak i u to vrijeme ja sam saznao da je naredba 

o ubijanju ‘nepokretnih’ potpisana od Kruglova 

(Sergei Nikiforovich Kruglov –zamjenik 

šefa Državne sigurnosti SSSR-a). Za vrijeme 

istrage o ovim događajima, koja se održala 1956. 

godine, kada je dokazano da je on davao te naredbe, 

on je počinio samoubistvo.” 

Otkrivene činjenice i podaci su samo mali dio 

svjedočenja o ovome velikom ruskom zločinu koji 

se desio prije više od 60 godina. Međutim, čak i 

ove činjenice, koje su dobro poznate u Čečeniji i 

nepoznate na Zapadu, mogu nam pokazati zašto 

Čečeni ne mogu oprostiti i zašto neće nikada 

zaboraviti, štaviše, zašto nikada neće oprostiti ovo 

zločine (i zašto će se nastaviti boriti protiv onih čiji 

su preci počinili ovaj i još mnoge druge zločine). 

(ostatak pročitajte na www.islambosna.ba) 


59

Naučni radovi 

Kratka povijest pribora za pisanje i objavljivanje knjiga i 

rukopisa u islamskoj kulturi 

Tako Mi kalema a (pera) i onoga što oni pišu 

Islamski učenjaci su s 

najvećom ljubavi pristupali 

pisanju djela podnoseći 

veliku materijalnu bijedu, 

ali su je opet sa slašću 

podnosili. Nije ih srce vuklo 

za ovosvjetskim sjajem, 

pa da zbog materijalne 

oskudice duševno pate. 

Takvi su ljudi ostali živi i 

nakon svoje smrti, dok su na 

hiljade drugih bili mrtvi i za 

vrijeme svoga života. Tada 

je u traženju nauke trebalo 

utrošiti mnogo veći trud 

negoli danas, jer je trebalo 

putovati i nauku iz usta 

učenjačkih slušati, tako da 

su mnogi učenjaci obigrali 

čitav svijet tražeći od koga 

god nešto vrijedno čuti, a da 

ono što nauče i zapišu 

Piše: Mahmud Al-Zawahreh 

Vještina 

V 

čitanja i pisanja, koja 

Ve u ograničenim razmjera- 

Vma postojala u Arabiji još 

prije islama, povećala se po dolasku 

islama, a naročito sa širenjem države. 

U raznim fazama širenja islama učitelji 

u osnovnim školama (kuttab) bili 

su uglavnom nemuslimani, prije svega 

hrišćani i Jevreji. Ali, dolazak islama 

donio je sa sobom, prvi put, određeni 

obrazovni instrument religiozne kulture: 

Kur’an i učenje Poslanika. Ovaj 

je fenomen izazvao spor koji je trajao 

prva dva stoljeća islama, a sastojao se u 

tome da li se nemusliman može poučavati 

Kur’anu, odnosno da li se Kur’an 

može učiti od nemuslimana. 

Kura’n je isprva pisan na koži, 

hurminoj kori, kostima, kamenim 

pločicama i sličnim stvarima. 

Ebu Bekr je taj koji je naredio da 

se Kur’an sa tih stvari prepiše na 

kožu. 

Kasnije je knjiga dobila ovakav 

oblik kakav danas ima, s tim što je trebalo 

pisati rukom, te se stoga vrlo teško 

dolazilo do knjiga. Knjigu su mogli 

nabaviti samo bogati ljudi, a knjige su 

tada bile ubrajane u najskupocjenije 

stvari, kao što se danas ubrajaju najskuplji 

dragulji. 

Pošto su knjige bile rijetke, 

tu su se sasvim i čuvale. U starim 

vakufnamama stoji da se 

knjiga nijedan pedalj iz biblioteke 

maknuti ne smije, a zna 

se da su se neke knjige samo 

kroz rešetke mogle čitati. 

Funkcija poučavanja vještini 

pisanja i poučavanja 

Božijoj riječi bili su povjerene 

različitim osobama; to 

je bila praksa koja se nastavljala 

stoljećima, tako da je u 

osmom stoljeću Ibn Haldun 

napisao sljedeće: “Vještinu 

pisanja ne treba učiti zajedno 

Iako je 

izučavanje 

osnova nove 

vjere bilo 

postavljeno kao 

prvenstveni 

cilj, na početku 

stvaranja 

islamske 

države, ipak 

nije nikad bilo 

zabranjeno 

izučavanje 

osnova drugih 

nauka, čak 

možemo reći 

da je bilo 

narađeno 

muslimanu 

da potraži 

izvorišta 

znanja. 

sa Kur’anom i religijom...”. gj 

Čitanje i pisanje ne poučava- 

ju se u osnovnim školama i 

svaki onaj ko želi ove vještine 

da nauči, mora potražiti profesionalne 

učitelje. 

Islamski učenjaci su s najvećom 

ljubavi pristupali pisanju 

djela podnoseći veliku 

materijalnu bijedu, ali su je 

opet sa slašću podnosili. Nije 

ih srce vuklo za ovosvjetskim 

sjajem, pa da zbog materijalne 

oskudice duševno pate. 

Takvi su ljudi ostali živi i 

nakon svoje smrti, dok su na 

hiljade drugih bili mrtvi i za 

vrijeme svoga života. Tada 

je u traženju nauke trebalo 

utrošiti mnogo veći trud negoli 

danas, jer je trebalo putovati i nauku 

iz usta učenjačkih slušati, tako da 

su mnogi učenjaci obigrali čitav svijet 

tražeći od koga god nešto vrijedno čuti, 

a da ono što nauče i zapišu. 

Iako je izučavanje osnova nove vjere 

bilo postavljeno kao prvenstveni cilj, 

na početku stvaranja islamske države, 

ipak nije nikad bilo zabranjeno izučavanje 

osnova drugih nauka, čak možemo 

reći da je bilo naređeno muslimanu 

da potraži izvorišta znanja, gdje god su 

se mogla naći takva izvorišta; tako možemo 

citirati Poslanika, a.s., kad kaže: 

“Potražite znanje (nauku) makar i u 

Kini”, kao sinonim daljine i potrebe 

ulaganja velikih napora za ostvarivanje 

željenih razultata u izgrađivanju kompletnog 

čovjeka kao kompletne ličnosti 

kadra za postizanje vanrednih 

rezultata. 

Prenošenjem raznih vještina 

drugih naroda, kao i 

plodovi raznih civilizacija, 

kao i nadgrađivanja nad tim 

dostignućima, islamska kultura 

i civilizacija je bila neko 

vrijeme izvorište od koje su 

potonje civilizacije,-a pogotovo 

zapadne- imale bogata 

pojila u izgrađivanju svojih 

društava na zdravim osnovama. 

Pribori za pisanje, kao i 

razna pomagala koja su korišćena 

u razvijanju i objavljivanju 

rukopisa i knjiga iz 

raznih oblasti; medicine, 

arhitekture, astronomije, geografije, 

filozofije, kao i iz 

vjerskih oblasti, imali su veliki 

uticaj i izuzetne rezultate 

u podizanju svijesti i širenju 

znanja među ljudima, tako 

što su ti pribori učinili da 

su knjige i rukopisi bili dostupni 

ljudima bez obzira na 

njihov položaj, sloj ili rasu. 

Širenje upotrebe pribora 

za pisanje, znatno je doprinijelo 

širenju nauke i korišćenja 

raznih metoda objavljivanja 

knjiga i rukopisa kao 

i njihovo očuvanje. A kao 

rezultat toga možemo vidjeti 

veliki i brzi razvoj raznih institucija 

koje se bave pisanjem i objavljivanjem 

knjiga u prvim stoljećima 

islama, te pojave zvaničnih džamija-biblioteka 

i polujavnih biblioteka koje su 

bile dostupne, pored visokointelektualne 

elite, tako i običnom narodu. 

Uzajamni uticaj ove obrazovne institucije 

i islamske učenosti, koja je bila 

kao rezultat široke upotrebe raznih po- 

60

magala za pisanje i objavljivanje raznih 

knjiga i rukopisa, imalo je dalekosežno 

dejstvo na karakter islamskog obrazovanja 

i kulture u srednjem vijeku kao 

i kasnije. 

Veći broj uglednih i moćnih državnih 

funkcionera nabavio je velike kolekcije 

knjiga i stavio ih na raspolaganje 

ljudima od nauke, a katkad ih čak i 

poklanjao za javnu upotrebu. 

Pred kraj IV stoljeća filozof Ibn Sina 

dobio je pristup biblioteci perzijskog 

vladara Nuha ibn Nasra koju je opisao 

kao basnoslovnu, ali koja je kasnije uništena 

u požaru. Za palatu- biblioteku 

fatimidskog vladara Egipta Hakima rečeno 

je da se sastojala od četrdeset soba, 

punih knjiga. Te su bibloteke sadržavale 

knjige o svim temama –književnosti, 

islamistici, prirodnim naukama, logici, 

filozofiji.. itd. A prva akademija koja je 

bila pod državnim protektoratom, u vrijeme 

halife Me’muna u III stoljeću, bila 

je žarište prevođenja djela grčke filozofije 

i nauke. 

Instrument religiozne kulture za 

više obrazovne krugove bio je fond nove 

pravne i teološko-moralne misli koji je 

nastao u prvim stoljećima islama. 

Diskusije o moralnim pitanjima 

i polemike o teološkim problemima, 

koje su iz njih proistekle, nastavljene 

su u II i III stoljeću u klimi previranja. 

Ove diskusije i rasprave vođene 

su katkad u džamijama, ali najčešće u 

privatnim kućama, ili učenih ljudi ili 

njihovih pokrovitelja, u velikim iračkim 

gradovima- Basri, Kufi i Bagdadu. 

Inače, najstarije do danas sačuvane 

knjige bile su pisane na ciglenim pločama. 

Najprije bi se napravila ploča od 

zemlje, a onda se u njoj izrezalo ili utisnulo 

pismo. Zatim bi se te zemljene 

ploče ispekle da dulje mogu stajati i na 

taj način čuvati nauka koja je u njima 

popisana. 

U Mezopotamiji su našli čitave 

ovakve biblioteke koje su ostale od starih 

Asiraca i Babilonaca. Stvari koje 

nisu trebale dugo ostati ljudi su, u davno 

doba, pisali na pločama premazanim 

voskom. Po tome bi vosku parali i 

na taj način pisali. Kad napisano ne bi 

više trebalo onda bi opet vosak ugladili, 

te bi ponovo, ako su željeli, mogli na 

toj ploči pisati. 

Jedna stara vrsta knjige, koja je nastala 

otkad se počelo pisati po papirusu 

ili platnu, bila je u obliku valjka. To je 

dug papir, na kome je knjiga bila napisana, 

koji je bio smotan oko jednog 

drvca i knjiga je izgledala kao valjak. 

Ovakve knjige bi se redale po policama 

i izgledale su kao neke posude. Knjiga 

od više svezaka bi se stavila u jedan 

sanduk. 

Na žalost, zbog nemara, 

raznih požara, poplava, nesreća, 

ali i zbog tegobe pisanja 

i skupoće papira i prepisivanja, 

mnoge su stare knjige 

stradale. Od cijele grčke 

i rimske literature sačuvalo 

se samo 1.600 što malih što 

većih djela. Velika većina 

knjiga stare islamske književnosti 

je također propala, 

te mnoga djela znamo samo 

po imenu iz raznih historija. 

U daljnem tekstu, pokušaćemo 

dati akcenat na 

nekoliko pribora koji su pospješili 

i sami proces pisanja, 

ali i objavljivanja knjiga i rukopisa 

iz raznih vrsta i oblasti 

znanosti. 

Al-Kitab (knjiga) 

Prenošenjem 

raznih vještina 

drugih 

naroda, kao i 

plodovi raznih 

civilizacija, kao 

i nadgrađaivanja 

nad tim 

dostignućima, 

islamska kultura 

i civilizacija 

je bila neko 

vrijeme 

izvorište od 

koje su potonje 

civilizacije, 

a pogotovo 

zapadne imale 

bogata pojila. 

Da li su knjige, u staroj Arabiji, 

postojale ili ne, teško je reći, jer nije 

sačuvana ni jedna arapska knjiga iz 

predkur’anskog doba. Riječ kitab pri- 

lično često se javlja u Kur’anu u raznim 

značenjima, i to 47 puta u ovom obliku, 

a 319 puta kao osnovica glagola, 

što pokazuje koliko je ova riječ prisutna 

i bitna u Božijoj Knjizi. 

Riječ kitab pretežno označava Sve- 

tu knjigu, koja sadrži Božiju objavu 

vjernicima: zato su se pripadnici p tri 

velike tadašnje religije (kršćani, Židovi 

i “Magi”) nazivali “ljudi knjige” (ahlul-kitab). 

“Knjiga” u pravom svome značenju 

je sam Kur’an: on je Objava, neiskrivljena 

lošom voljom ili ljudskom greškom, 

te, po njegovom uvjeravanju, ne 

postoji knjiga na svijetu, koja bi mu 

sada i prije bila jednaka, 

pošto je sam on prava Riječ 

Božija. Budući da je kitab 

Riječ Božija, to ova riječ u 

Kur’anu ima i značenje “nedokučive 

odluke Božije”, ili 

se drži da je “otisak”, koji 

Bog utiskuje na ljudska srca; 

te, sve napisano, trajanje, te 

je Sam Bog Sebi “propisao” i 

postavio u dužnost da ljudima 

bude milosrdan. 

Premda je u islamskoj 

civilizaciji srednjeg vijeka 

pamćenje i usmeno prenošenje 

znanstvene građe 

igralo važnu ulogu, ipak je 

ona izgrađena na knjizi. Za 

prve, još pojedinačne arapske 

knjige (kitab,množ.kutub) 

postoje svjedočanstva iz 7. st.; u 

narednim stoljećima dostigla je zalihe 

u knjigama količine koje se čak na specijalnim 

područijima ne mogu pregledati 

i neke učenjake, nakon što su na 

to utrošili život, sili da se pomire s neuspjehom. 

Taj polet omogućen je proširenjem 

materijala za pisanje-papira. 

Knjige na početku su bile napisane 

na papirusu, s tim što nisu bile u širokoj 

upotrebi, zbog same tehnike ali i 

skupoće papirusa. Pojavom papira, ali 

i širokom upotrebom ovog materijala, 

knjige su postale dostupne publici u 

velikoj mjeri kao i mogućnost izrade 

velikog broja knjiga i rukopisa. 

Prije izuma štampe knjige su se rukom 

pisale. Najstarije knjige i zapisi 

na papirusu nađeni su u egipatskim 

grobovima, a stare su oko 30 stoljeća. 

U iskopinama Pompeje i Herkulanija 

našlo se također pisanih ostataka. Iako 

su pisani ostaci iz prvog doba islama 


61

mnogo stradali uz provalu Tatara, za 

vrijeme krstaških ratova i sličnih nezgoda, 

ipak se sačuvalo dosta ostataka. 

Đaci su prije izuma štampe, a i kasnije 

mnogo godina morali sobom prepisivati 

knjige iz kojih su učili. 

Postojao je i poseban prepisivački 

zanat, koji i danas još u Misiru živi. 

Prepisivači su bili vješti i u crtanju i u 

ukrašavanju, a bilo je i posebnih ljudi, 

čiji je zanat bio ukrasiti i našarati knjigu 

pokazujući time i veliku vještinu u 

crtanju. 

Arapske i turske knjige štampane 

su u Evropi od 16. stoljeća, pa ipak je 

štampa na Orijentu mogla tek kasnije 

prodrijeti. U Carigradu je uspostavljena 

prva muslimanska štamparija početkom 

18. stoljeća, a u Perziji također 

početkom 18. stoljeća. Od arapskih 

zemalja danas je Egipat vodeći u proizvodnji 

knjige; a u istom pravcu, Liban 

igra važnu ulogu. 

Knjige su se čuvale u posebnim 

prostorijama koje su adaptirane da bi 

mogle što duže obezbijediti optimalne 

uvjete koji su potrebni za očuvanje 

knjiga i ostalih sadržaja koji se čuvaju 

na tim mjestima. Muslimanski vladari 

su osnovali mnoge knjižnice a u tome 

su se naročito istakli arapski vladari. 

Sam je Me’mun u Bagdadu pribavio 

stotinu devinih tovara rukopisnih knjiga. 

Iz ljubavi za knjigama tražio je od 

bizantskog vladara Mihajla III, kad je 

s njim sklapao ugovor, da mu ovaj preda 

jednu biblioteku. 

Kairska bibloteka je brojala preko 

100.000 bogato uvezanih svezaka, a 

bibloteka andeluskih vladara brojala 

je 600.000 svezaka. Sam joj je katalog 

iznosio 44 sveska a osim njih u Endelusu 

bilo je još 70 javnih biblioteka. 

Qirtas 

Riječ Qirtas se pojavljiva u Kura’nu 

na dva mjesta, i to u sure Al-An’am, 

gdje je Allah, dž.š., kaže: 

A i da ti Knjigu na papiru pp spustimo 

i da je oni rukama svojim opipaju, 

opet bi sigurno rekli oni koji neće da 

vjeruju: “Ovo nije ništa drugo do prava 

vradžbina.” (Al-An 

‘am, 7.). 

Reci: “A ko je objavio Knjigu koju 

je donio Musa kao svjetlo i putokaz 

ljudima, koju na listove stavljate i 

pokazujete,- a mnogo i krijete.” (Al- 

An‘am, 91.). 

Najvažniji materijal za pisanje bio 

je, do pojave papira, papirus (qirtas), 

koji je izrađivan iz papirusa, močvarne 

biljke koja je rasla prije svega u Egiptu, 

zemlja izvorište papirusa od prije 2400 

god. p.n.e. Kasnije, Arapi su ga nazvali 

“warak al-bardi”, a sama riječ “qirtas” 

je vjerovatno grčkog porijekla od 

izmijenjenog izvornog naziva “hartija”, 

a kasnije od aramijskog naziva “kartis”. 

Drvo papyrus (Cyperus papyrus; to 

je finalni naziv od riječi paper ) to je 

jedna vrsta od čitave porodice biljaka 

koja raste pored Nila, u Egiptu, stablo 

ovog drveta može narasti i do pet 

metara, sa debljinom stabla i do 5 

centimetara, ali to može biti samo 

u idealnim uvjetima, zbog toga ona 

može egzistirati baš u Egiptu, te se ona 

koristi jako puno u industriji. U 19. 

stoljeću, ova biljka prestala je da postoji 

u dolini Nila, ali ne i u Sudanu gdje je 

možemo naći i sada. 

Taj materijal, koji je na starom 

Orijentu imao dugu tradiciju, bio je 

poznat već predislamskim Arapima, 

pa ipak je tek osvajanjem Sirije i Egipta 

došao uveliko u upotrebu. 

Budući da se na papirusu napisano 

nije moglo promijeniti, a da na 

materijalu ne bi bilo prepoznato, 

papirus se rado uzimao za prepisku 

halifa, akta i druge službene pismene 

isprave. O raširenoj upotrebi svjedoči 

oko 33 hiljade očuvanih arapskih 

papirusa, odnosno odlomaka. 

Biljka papirusa bila je u Egiptu 

izdašno uzgajana i prerađivana u 

radionicama u materijale za pisanje; 

osim Egipta, osnovana je radionica 

papirusa 836. g. u Samari na Eufratu. 

Izrada papirusa obavljala se tako da 

su se iz stabljike biljke izrezivale trake, 

koje su se polagale jedna do druge na 

drveni krevet, a onda, u poprečnom 

pravcu pokrivene širim redom, ljepljene 

i mehko prikucane; pojedini listovi su 

u svitke prislonjeni jedni na druge. 

Širina listova iznosila je većinom 

oko 25 cm, a visina oko 35 cm. 

Radionice su se nalazile, ukoliko već 

po sebi nisu bile državno vlasništvo, 

pod strogim nadzorom vlasti, što 

se navodilo i u obaveznoj službenoj 

bilješci na zadnjoj strani najgornjeg 

lista svitka. 

Papirus, građa za pisanje, bio je 

vrlo skup i morao se štedljivo koristiti; 

ponekad se, stoga, koristila i zadnja 

strana, koja nije bila određena za 

pisanje, ili bi se opralo staro pismo. 

Kao materijal za pisanje, muslimani 

su koristili, već od predislamskog 

doba, grane palme, liko, tekstilije, 

rebra i plećke deva, cigla od ilovače i 

kameni odlomci, a prije svega koža, 

pergament, drvene ploče i drveni 

komadi. Na te razne materijale bili su 

zabilježeni u najstarije doba dijelovi 

Kur’ana. 


62 

Papir 

Papir je jedan od najvažnijih 

materijala u savremenom životu koji je 

prvobitno otkriven i proizvođen u Kini. 

Pored papirusa koristio se papir 

(Kagiz), koji se od 8. stoljeće dobijao 

od otpadaka, a čija je izrada bila 

udomaćena u Samarkandu, putem 

kineskih ratnih zarobljenika. 

U 9. stoljeću već je prevladavala 

upotreba papira na islamskom Istoku, 

premda je proizvodnja bila ograničena 

još na Samarkand, a sredinom 10. 

stoljeća osnovani su mlinovi za papir 

i u ostalim mjestima kao što su Basra 

i Damask. U Egiptu se upotreba 

papirusa mogla još nešto duže zadržati. 

Arapski historičar ‘Abd al-Malik al- 

Tha’alibi je nabrajao razne zemlje kao 

autohtone u poizvodnji papira; u svojoj 

knjizi Kitabu-l- gara’ibi vel-‘adžaib; 

Knjiga o nepoznatim i neobičnim 

stvarima reče: “Papir je između ostalog 

bio specijalnost Samarqanda; on je 

mnogo bolji i mnogo gipkiji, te je lakši 

za rukovanje i mnogo je pogodniji 

za pisanje od papirusa kao i kože 

životinja”. 

Dva vrlo važna materijala bila su 

poznata u stara vremena, -papirus 

i papir-, a, kineski zatvorinici 

koji su bili zarobljeni od arapskog 

vojskovođe Ziyad ibn Saliha nakon 

bitke kod Talasa 751. god., prenijeli su 

tehnologiju izrade papira u Samarqand. 

Nakon toga, industrijalizacija papira je 

uzela maha i prešla u opće upotrebe, 

tako da je ovaj materijal postao jedan 

od najvažnijh proizvoda i izvoznih 

artikala Samarqanda. Al-Tha’alibi 

dalje piše: “Vrijednost papira je već 

bila poznata u svjetskim razmjerama, 

a ljudi su počeli da ga koriste umjesto 

već ostavljenih materijala.” ‘’ 

Papir je stigao u Evropu prije oko 

1.000 godina, a u 11. i 12. stoljeću, 

Evropljani su počeli sa proizvodnjom 

papira nakon što su ga muslimani 

počeli prvi koristiti i proizvoditi u 

Španiji. 

Njemac Ulman Stromer, koji je 

vidio i naučio tehniku pravljenja papira 

u Italiji, bio je prvi koji je prenio ovu 

tehniku sjeverno od Alpa u Nurenberg 

u drugom dijelu 14. stoljeća. 

Kulturna revolucija u Evropi koja 

je pokrenuta pojavljivanjem štamparije 

Johana Gutenberga u 15. stoljeću, ne 

bi imala svoj značaj da nije bilo takvih 

mašina za izradu papira kao što su 

Stromersove. 

U to vrijeme stare štamparije, iako 

su bile primitivne izrade, bile su ipak 

brže u štampanju knjiga nego pisati ih 

rukom.

Danas pojavom compjutera, koji 

je nas oslobodio korišćenja velikih 

količina papira, ipak mi ovaj artikal 

koristimo u velikom obimu, ne samo 

za pisanje, nego i u mnoge druge 

svrhe: ambalaže, filtriranje, razne 

konstrukcije, domaćinstvo... itd. 

Al-Qalam (Pero) 

Riječ “Al-Qalam” ili pero, se 

pojavljuje u Kura’nu na četiri mjesta, 

i to u sljedećim surama: Ali-Imran, 

Luqman, Al-Qalam, i u suri Al-Alaq; 

To su nepoznate vijesti koje ti 

objavljujemo. Ti nisi bio među njima 

kada su pera svoja od trske pobacili da 

bi vidjeli koji će se od njih o Merjemi 

brinuti. (Ali-Imran, 44.). 

Da su sva stabla na zemlji pisaljke, 

a da se u more, kad presahne, ulije još 

sedam mora, ne bi se ispisale Allahove 

riječi; Allah je, uistinu, Silan i Mudar. 

(Luqman, 27.). 

Nun. Tako Mi kalem i onoga što oni 

pišu. (Al-Qalam, 1.). 

Koji poučava peru. (Al-Alaq, 4.). 

Za pisanje tintom upotebljavalo se 

pero od trstike. Rimljani su također 

pisali perom od trstike koje su zvali 

“kalamus”. Ova riječ ima sličnosti sa 

arapskom riječi “kalem”. Mjesto trstike 

nekad je upotrebljavano guščije ili 

orlovo pero. Dosta je staro i metalno 

pero, ali se raširilo tek u kasnije doba. 

Tinta 

Riječ “Midad” ili tinta odnosno 

mastilo se pojavljuje u Kur›anu samo na 

jednom mjestu, i to u suri Al-Kahf; 

Reci: “Kad bi more bilo mastilo da 

se ispišu riječi Gospodaru moga, more bi 

presahlo, ali ne i riječi Gospodara moga, pa 

i kad bismo se pomogli još jednim sličnim.” 

(Al-Kahf, 109.). 

Tinta je starija od papira. Tinta se i 

u Tevratu spominje, a razumije se da se 

nekom vrstom tinte pisalo po daskama i 

zidovima. 

U otkopinama Pompeja našlo se 

pismenih ostataka pisanih izvrsnom 

tintom. Muslimani su naročito mnogo 

polagali važnosti tinti, te su u tome 

nadmašili druge; izumili su raznobojne 

fine tinte koje daju vrlo lijep izgled 

knjigama. 

Kao oruđe za pisanje služilo je trščano 

pero (qalam), koje se zarezivalo džepnim 

nožem na odsječenoj stabljici. Tinta (hibr) 

pravila se po raznim recepturama, bilo iz 

čađi, bilo iz šišarke ili iz raznih biljaka, 

i lijevala u tintarnicu koja je ispunjena 

mehkanim vlaknom. Pera, tintarnica, 

džepni nožić, odsječena stabljika i drugi 

pribor čuvani su u sanduku od kartona 

ili kovine, tintarnica se mogla pričvrstiti i 

vani na sanduku. 

Zaključak 

Povijest arapske književnosti 

započinje s pojavom, oko kraja 5. st. 

nove ere, na sjeveroistoku Arabije i na 

rubu Eufrata škole arapskih pjesnika, 

čiji su veći ili manji odlomci sačuvani. 

Druga generacija te škole, kod koje je 

najistaknutiji bio Imru’l- Qajs, razvila je 

svoje tehničke i umjetničke metode do 

visokog stupnja savršenosti. Njihove ode, 

tehnički nazivane kasida (Qasida množ. 

qasa’id) dale su tipove i uzore kasnijim 

generacijama arapskih pjesnika. Djela 

te škole raširila su se velikom brzinom 

po Arabiji i područjima arapskog 

stanovništva u Siriji i Mezapotamiji. 

Tokom prvog stoljeća islama kasida 

se gotovo isključivo njegovala od grupe 

pjesnika beduinskog porijekla u Iraku 

i Mezopotamiji, a koji su poglavito 

predstavljali el-Ahtal, Džerir, el-Ferezdaq 

i Zu’r-Rumma. U ovo vrijeme kasida, kao 

jedno umjetničko djelo, se čuvala usmeno 

tako da nisu zabilježene pisane vrste ovog 

tipa, bez obzira o kakvim temama su one 

govorile, da li o mufahara, hamasa, risaa, 

gazel ili o bilo kojoj drugoj vrsti. 

Traganjem za Poslanikovom predajom 

(hadis), koje se razvilo u 2. stoljeću po 

Hidžri i pojavljivanjem mnogih knjiga 

koje podupiru u tom pravcu kao što su 

“šest knjiga”, al-Buharija, Muslima, at- 

Tirmizija, Abu Davud, Ibn Madže i an- 

Nisaii, u namjeri da učvrste vladajuće 

mjesto koje je bilo stečeno u pravnim 

znanostima. Isto i Musned Ahmeda ibn 

Hanbala 855. god., možemo svrstati u 

istom pravcu koji podržava ove druge 

vrste knjige koje su podržavale određeni 

LITERATURA 

Knjige: 

1. Mehmed Handžić, eseji, rasprave, 

članci, (urednik i priređivač 

Enes Karić) - Sarajevo: Ogledalo 

1999. god. 

2. Fazlur Rahman, Duh islama, 

Prosveta- Beograd 1983. god. 

3. Nerkez Smailagić, Leksikon 

islama, Svjetlost-Sarajevo 1990. 

god. 


63 

pravac u historiji islamske kulture koja je 

išla tako brzo u vrijeme kada je Zapad za 

cijelo stoljeće bio iza nje. 

Pravne škole, s druge strane, već su 

dosegle stadij stvaranja velikih djela, u 

isti mah izlaganja i sporova. Hanefijska 

škola Iraka stala je na čelu, s Abu 

Jusufom 789.god. i Muhammedom aš- 

Šejbanijem 804. god., dok je medinska 

škola stvorila prvi važan korpus 

sudbenih hadisa u zborniku al-Muvatta’ 

od Malika ibn Enesa 795. god.. Od 

naredne generacije, aš-Šafii je mogao 

uspostaviti i braniti, u nizu rasprava 

(al-Umm), principe koje su trebali, od 

sada, upravljati pravnim razmišljanjem 

sunnitskog islama. 

Što se tiče kur’anskih izučavanja, 

praksa usmenog prenošenja još uvijek 

je prevladavala, a prvo djelo sastavljeno 

o tumačenju Kur’ana, čini se da je bilo 

djelo Abu Ubajde. 

Na kraju možemo reći da je 

razvijanjem metoda, tehničke obrade 

i proizvodnje papira i korišćenja 

pribora za pisanja, islamska kultura 

dosegla zvjezdane visine izučavanjem 

helenističke kulture, i prenošenja 

plodova te kulture prevođenjem grčkih 

djela iz raznih oblasti znanosti. 

Štampanje knjiga, muslimane 

prilično rano, još u srednjem stoljeću, 

dovelo je do prave kulturne revolucije 

i renesanse svih oblika znanja i nauke 

u zemljama pod muslimanskom 

upravom, gdje su stvoreni optimalni 

uvjeti za prenošenje svih oblika znanja 

i znanosti u Evropi, kao i očuvanja 

nasljeđa starih naroda kao i helenističke 

kulture od gubljenja. 

Muslimani su odigrali vrlo važnu 

ulogu u svim kulturnim dešavanjima u 

srednjem vijeku i imali su dosta toga čime 

bi se ponosili, za razliku od sadašnjega 

vremena, kad su ostavili i zanemarili 

nauku, pa su morali potpasti pod razne 

uticaje u raznim oblastima, a pogotovo 

naučnim. 

Ostali izvori: 

1. Kur’an s prevodom, Besim Korkut, 

štampan u Medini 1412.h.g. 

2. E.J. Brill, The encyclopaedia of 

islam - new edition (Enciklopedija 

islama -VIII dio), 1995.god. 

3. http://www.saudiaramcoworld. 

com, Papyrus in Two, Written by 

Jonathan M. Bloom 

4. http://www.saudiaramcoworld. 

com, A History of Paper, Jonathan 

M. Bloom

No comment 

Zbog puštanja vjetra prijeti 

mu 10 godina zatvora 

Harold Wayne Hardley, 19-godišnjak 

iz Mississippija, mogao bi 

ostati zapamćen kao osoba koja 

je završila u zatvoru na 10 godina 

zbog običnog ispuštanja vjetra u 

univerzitetskoj biblioteci. Harold 

je na toaletnom papiru ispisao 

poruku da je u biblioteci “ispustio 

bombu”. Stvari su tada ubrzo 

eskalirale i prije nego što je nesretni 

Harold uspio reći: ‘Čekaj, je 

l’ to mene neko zeza’, fakultet su 

preuzele 11 agencija i sigurnosnih 

službi koje su krenule u potragu za 

“teroristom”. Rukopis je odmah 

prepoznat i Harold je uhapšen, a 

zbog nespretno sastavljene obavijesti 

o tome kako je ispustio vjetar u 

biblioteci prijeti mu čak 10 godina 

zatvora. 

Dnevni avaz, 14. februar 2012. 

Konkurs za najbolju novu 

hrvatsku riječ 

Evo nekih od riječi koje su ove 

godine pristigle - brojomat (uređaj 

koji izbacuje broj mjesta u 

redu za čekanje), odobrenica (licenca), 

zatipak (tipfeler), razvojnik 

(developer, onaj koji što razvija), 

bezoklijevno (promptno), 

daroteka (gift shop), dodirnik 

(touch screen), klizinica (slajd), 

ponovak (repriza), jušnjača (šefla), 

nejasnica (nejasna riječ), 

blaćenik (osoba izvrgnuta javnoj 

poruzi, koju blate), iskočnik (pop 

up window, prozor na mrežnim 

stranicama koji sam iskoči), bojomet 

(paintball), rasprodajnica 

(outlet), rječarenje (rafting), 

sunčaljka (ležaljka za sunčanje, 

ligištul), spojnik (modem), nekapnica 

(napravica koja se utakne u 

grlić vinske boce, sprječava kapanje 

vina pri nalijevanju), cjelozrni 

(integralni), zapozorje (backastage), 

bocar (osoba koja za život 

zarađuje skupljajući i prodajući 

boce), biciklati (voziti bicikl), 

spojište (modem). 

Depo.ba, 15. februar 2012. 

Mladići iz Koraja napravili 

prvu snježnu 

džamiju 

Naslov u Dnevnom avazu, 17. februar 

2012. 

Slovenija: 100 eura kazne 

za kukurikanje 

U općini Log - Dragomer, kraj 

Ljubljane, zabranjeno je glasanje životinja 

tijekom noći. Oni koji ne utišaju 

svog pijetla ili psa moraju platiti 100 

eura kazne. 

Poskok.info, 17. februar 2012. 

Najgluplje izjave George Busha 

Prnjavor: Popo Zlatko 

Zabranio sahranu partizana 

Press.rs, 18. februar 2012. 

Promijenili tok rijeke 

kako bi gazda Čečenije 

mogao napraviti dvorac 

od zlata 

Jutarnji list, 22. februar 2012. 

Bivši predsjednik SAD Džordž Buš će biti upamćen po mnogobrojnim gafovima, 

gramatičkim greškama i neobičnim grimasama. Britanski “Telegraf” 

sačinio je listu najnepromišljenijih izjava američkog lidera. 

1. “I tako, u mojoj državi... mojoj Državi Unije... ili samo državi... moj govor 

naciji, kako god da je zovete, govor naciji... Tražio sam od Amerikanaca da 

daju 4.000 godina... 4.000 sati tokom narednih, odnosno tokom ostatka njihovih 

života, kako bi služili Americi. To sam tražio, 4.000 sati”. 

2. “Znam da ljudi i ribe mogu zajedno da žive u miru.” 

3. “Rijetko se postavlja pitanje da li naša djeca uče.” 

4. “Nemam nimalo sumnje, nijednu jedinu sumnju, da ćemo propasti.” 

5. “Bilo bi pogrešno da Senat Sjedinjenih Država dozvoli da bilo koja vrsta 

ljudskog kloniranja izađe iz te komore.” 

6. “Želim da se zahvalim desetinama primjera ljudi koji su sa socijalne pomoći 

prešli na posao, stvarnim primjerima ljudi koji su osnovali firmu i svečano se 

obavezali da će uporno raditi na sopstvenom poboljšanju.” 

7. “Postoji jedna stara izreka u Tenesiju, znam da je to u Teksasu, vjerovatno u 

Tenesiju, koja kaže: Ako me prevariš jednom, srami, srami se. Ako me prevariš, 

ne možeš ponovo biti prevaren.” 

8. “Naši neprijatelji su inovativni i imaju izvore, kao i mi. Oni nikada ne 

prestaju da smišljaju nove načine da povrijede našu zemlju i naše ljude, kao 

ni mi.” 

9. “Previše dobrih ljekara napušta posao. Previše ginekologa širom ove zemlje 

nije u mogućnosti da praktikuje svoju ljubav sa ženama.” 

10. “Nije uvijek bilo tako da su Sjedinjene Države i Amerika imale bliske odnose. 

Nakon svega, 60 godina smo bili u ratu, prije 60 godina smo bili u ratu.” 

11. “Hvala vam, Vaša Svetosti. Strašan govor!” 16. april 2008. u obraćanju 

papi Benediktu XVI. 

12. “Činjenica da su kupili tu mašinu znači da je neko napravio tu mašinu. 

A kada neko napravi mašinu znači da ima posla tamo gde se prave mašine.” 

13. “Sjećam se susreta sa majkom djeteta koje su oteli Severnokorejci upravo 

ovdje u Ovalnoj sobi.” 

Financial Times, 20. februar 2012. 


64

Nauka 

Fluor koristan samo u ograničenim količinima 

Fluor je koristan za pravilan rast 

zuba kod djece, ali samo u ograničenim 

količinima, upozorili su francuski 

zubari, pedijatri i toksikolozi. 

Istraživanja su pokazala da unosom 

male količine fluora zube činimo dva 

puta otpornijim na karijes. Ipak, velike 

količine mogu izazvati poremećaj koji 

se naziva fluoroza - trajne mrlje na zubima. 

Pripremio: Saladin Kovačević 

Hod i stisak ruke važni 

zdravstveni pokazatelji 

Brzina hodanja može ukazati 

kolike su šanse da osoba 

oboli od demencije u kasnijem 

periodu života, saopćili su 

američki naučnici. Također su 

objavili i da snaga stiska ruke 

u srednjoj životnoj dobi, može 

se dovesti u vezu sa šansama za 

moždani udar. Naučnici su zaključili 

da sporiji hod ukazuje 

na veće šanse od pojave demencije, 

a snažniji stisak na niži rizik 

od moždanog udara. 

Švicarci će očistiti Zemljinu orbitu 

Švicarci su odlučili očistiti 

Zemljinu orbitu od 

gomile satelitskog otpada, koji 

njome kruži. U tu svrhu dizajniraju 

poseban satelit, koji 

će ugrabiti i uništiti svemirski 

otpad u Zemljinoj orbiti, 

poput potrošenih raketnih 

dijelova, pokvarenih satelita 

i ostalog otpada. U narednih 

pet godina naučnici se nadaju 

kako će njihov “orbitalni smećar”, 

poletjeti u orbitu i početi 

s - čišćenjem neba iznad nas. 

Pamćenje se može poboljšati 

Pamćenje je moguće 

poboljšati stimuliranjem 

određenih oblasti 

mozga, tvrde američki stručnjaci. 

Poslije prvih obećavajućih 

nalaza, stručni tim 

najavljuje nastavak istraživanja 

kako bi zaključci bili 

potvrđeni, a zatim otkriveni 

i eventualni načini primjene 

u praksi. Grupa američkih 

neurologa pokazala je da je 

moguće podstaći pamćenje 

stimuliranjem posebne oblasti 

u mozgu. 

Muškarci mogu od očeva 

naslijediti bolesti srca 

Britanski naučnici su otkrili 

da muškarci mogu od očeva 

naslijediti bolesti srca preko 

Y hromosoma. Mediji su objavili 

rezultate analize DNK koji sugeriraju 

kako je jedna od verzija 

Y hromosoma povezana s 50 posto 

većim rizikom obolijevanja 

od bolesti srca. Istraživači procjenjuju 

kako je ova vrsta Y hromosoma 

prisutna kod 20 posto 

muškaraca. 


65

Sadržaj

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?