ISSN-2233-0917

Uvodnik: Na “Avazovoj’’ stranputici 

ISSN-2233-0917 

www.saff.ba 

Broj 335 

8. mart 2013. 

26. rebiu-l-ahir 1434. 

cijena godišnje 

pretplate 65KM 

Borba za opstanak 

Izrael u Republici 

Srpskoj 

Hfz. Imad el-Misri 

Tekfi r je 

uvod u 

ubijanje i 

nasilje 

Bosanske jezičke kontroverze 

Maćehinsko 

‘glačanje’ 

maternjeg jezika 

Arnoud van Doorn, nekadašnji član 

holandske desničarske stranke PVV 

prešao na islam 

Neodoljivi zov Allahove upute 

– boreći se protiv islama 

postao musliman 

Prvi bosanski konvoj humanitarne 

pomoći sirijskom narodu 

Dali smo im emanet 

da ih nećemo 

zaboraviti 

Proslava 1. marta u Egiptu 

Dr. Muhammed 

Sejjid ed-Dusuki: U 

Bosni sam osjetio 

miris Dženneta i 

šehidske krvi 

Dino Đipa, direktor Prism Researcha 

Format otvorenog pitanja o etničkoj pripadnosti 

pristrasan je u korist većeg broja “Ostalih”

Poštovani čitatelji! 

Ovim putem vas obavještavamo da je iz štampe izašla knjiga “Povratak u Džennet”, 

autora Muhameda Nasirudina el-Uvejda, koju je na bosanski jezik preveo Abdusamed Nasuf Bušatlić. 

Knjiga “Povratak u Džennet” je štivo koje se čita u jednom dahu. 

Ona tretira osnovne životne teme i na jednostavan i dopadljiv način objašnjava smisao života 

na dunjaluku kroz prizmu islama i nudi smjernice i upute za smislen i sretan život na ovom i 

postizanje potpunog uspjeha i sreće na budućem svijetu. 

Zato nikako ne propustite priliku da kupite knjigu “Povratak u Džennet”! 

Informacije na tel: 061 515-515/ 061 736-651

SAFF broj 335 

Sadržaj 

Hutbe iz tri sveta mesdžida 

Medina: El-Mesdžidu-n-nebevijj (Poslanikova džamija u Medini) 

Načini i sredstva kojima se pomaže Allahova vjera 

8 

Polumjesec 

Ludi polumjesec 

Carla del Ponte: Ko kaže da ja nemam prijatelje među Srbima? Evo, 

naprimjer, gospodin Rasim Ljaljić je moj dobar prijatelj 

10 

Društvo 

Obilježen Dan (ne)zavisnosti u livanjskom “Preporodu” 

U Livnu je odavno pravilo da tamo gdje nema šejtana uglavnom 

nema ni ljudi 

28 

Glas islamskih učenjaka 

Dr. Ahmed es-Suvejan, urednik islamskog magazina “El-Bejan” 

Posjeta Gazi mi je pomogla da se oslobodim straha, slabosti i natruha 

političkog, kulturnog i medijskog kukavičluka 

32 

Islamske teme 

Mogućnost za poboljšavanje ličnog i općeg stanja 

Snaga promjene leži u velikodušnosti i pravdi 

36 

Kutak za muslimansku omladinu 

Asocijacija studenata BiH u Egiptu 

Prvi broj “Glasa Bosne i Hercegovine” 

42 

Islamnet 

Velika Britanija 

U posljednjih deset godina na islam prešlo preko šezdeset hiljada 

Britanaca 

52 

Islambosna 

Islamske teme 

Vrline jednostavnog života 

62 

8. mart - 26. rebiu-l-ahir 

3

Uvodnik 

Na “Avazovoj” stranputici 

Nikada se nije dogodilo da 

visoka delegacija jedne od 

vjerskih zajednica u našoj 

državi bude zadržana na državnoj 

granici, kao što se prije neki dan dogodilo 

delegaciji Islamske zajednice 

koju je predvodio muftija travnički 

Nusret ef. Abdibegović, koja je na 

granici sa Hrvatskom držana četiripet 

sati u neizvjesnosti, bila izložena 

neprijatnostima u vidu preturanja 

prtljaga i odurnog odnosa graničara. 

Iako je muftija travnički u izjavi za 

medije ukazao da je to što se dogodilo 

nedopustivo, niko ga nije 

podržao, niko nije stao u njegovu 

zaštitu, pa čak se o tome 

nije oglasila ni Islamska 

zajednica. Pokušajmo zamisliti 

da se tako nešto dogodilo 

katoličkim ili pravoslavnim 

sveštenicima, kod 

nas, ili drugdje. Naravno 

da bi se prvo oglasilo Ministarstvo 

sigurnosti, jer je 

riječ o sigurnosnom problemu, 

koji se, ako postoji, 

treba rješavati na drugim 

razinama, a ne na granici. 

Ali, Ministarstvo sigurnosti pod komandom 

Fahrudina Radončića javno 

nema sluha za bošnjačke probleme, 

kao što je problem sa djelovanjem 

i postrojavanjem j paravojnog 

Četničkog pokreta u Republici 

Srpskoj. Vrli ministar sigurnosti to 

ne vidi, ali mu se priviđa sve što bi 

moglo da ugodi velikosrpskoj potrebi 

da se krivica svali na Bošnjake. Tako 

i maltretiranje muftije travničkog 

na granici sa Hrvatskom nije stvar 

interesiranja ministra sigurnosti 

Radončića. S ovom temom, očito, ne 

može ugoditi onima kojima ugađa. 

Pokazao je to i Dnevni avaz, kao propagandni 

list Radončićevog SBB-a, 

kada je na sraman način tretirao ovu 

temu, u stilu: “Zadržani na granici 

zbog bivšeg teroriste”. Namjesto 

da se akcenat stavi na nedopustivo 

ponašanje hrvatskih graničara, 

Radončićev Avaz traži opravdanje u 

jednoj nepravdi, a riječ je o tome da se 

član delegacije Safet Durguti, profesor 

Travničke medrese, nekada našao na 

nekoj crnoj listi tzv. islamskih terorista. 

A znamo kako su nakon 11. septembra 

takve liste serijski proizvođene 

u tvornici laži SDP-Alijanse, kako 

bi Lagumdžija i drugovi poltronirali 

Americi u tzv. borbi protiv terorizma. 

A kako bi se borili protiv nečega što 

ne postoji, ako to što ne postoji neće 

izmisliti?! Tako je prof. Safet Durguti 

postao jedan od stotine Bošnjaka koji 

su se obreli na kojekakvim listama, 

a po osnovu saradnje sa islamskim 

humanitarnim organizacijama. Paradoks 

ovog slučaja je da je prof. Durguti 

uklonjen sa crne liste UN-a, dakle, 

više ne postoji nikakav osnov za 

sumnju, ali mu se ipak događa neprijatnost 

na granici, kao i neprijatnost 

u medijskom prostoru. Namjesto da 

ova činjenica o Durgutijevoj nevinosti, 

i oklevetanosti, bude osnov za 

reakciju Ministarstva sigurnosti, i za 

novinarski profesionalizam 

Dnevnog avaza, na površini 

je ostala kleveta da je prof. 

Durguti nešto što nije. Mogli 

su to znati i hrvatski 

graničari, koji su svjesno 

zloupotrijebili ovu klevetu 

kako bi maltretirali delegaciju 

Travničkog muftiluka. 

Baš zbog toga bilo je mjesta 

da se oglasi Ministartstvo 

sigurnosti, kao i neke 

druge državne instance, 

uključujući i člana Predsjedništva 

BiH Bakira Izetbegovića. Svi su oni 

mogli državnim kanalima protestirati 

protiv ponašanja hrvatskih graničara, 

koji su tu informaciju o nevinosti 

prof. Durgutija mogli dobiti najviše 

za 40-50 minuta a ne za četiri-pet sati. 

Dovoljno je prosurfati pet minuta po 

internetu, pa vidjeti. Ali, niko nije bio 

pozvaniji da digne svoj glas od Rijaseta 

Islamske zajednice čiji je član 

muftija Abdibegović! Ako je već muftija 

smatrao da je taj čin zadržavanja 

na granici nedopustiv, koji je razlog 

da to isto ne smatra, i ne saopći, i Rijaset?! 

Najgore što bi se moglo desiti 

Bošnjacima, jeste da se njihova najveća 

uzdanica, Islamska zajednica, ne daj 

Bože, izgubi u mraku bošnjačkog 

političkog i ideološkog haosa, i da ih 

ostavi na milost i nemilost ljudima 

za koje su oni samo glasačka brojka, 

i koji su spremni, na njihovoj nesreći, 

graditi svoju vlastitu karijeru. Možda 

nam je, baš zbog toga, u ovim teškim 

danima, toliko potrebna Poslanikova 

dova: “Gospodaru naš, ne dopusti 

da vlast nad nama imaju oni koji nikakvog 

straha od Tebe nemaju, i koji 

nam se neće smilovati.” (Va la tusallit 

‘alejna men la jehafuke fina ve la 

jerhamuna). 

Impressum 

Izdavač 

GID SAFF 

Velikog sudije Građeše 25, 72000 Zenica 

Trg solidarnosti 13, 71000 Sarajevo 

mob: +387 61 255 322 

distribucija: +387 62 287 412 

Žiroračuni kod Raiffeisen banke dd BiH, 

Filijala Bugojno 

part br: 6764162000885351; 

transakcijski: 1613000022234395 

Glavni i odgovorni urednik 

Semir Imamović 

Redakcija 

Abdusamed Nasuf Bušatlić, 

Nusret Hodžić, Ezher Beganović, Ramiz 

Hodžić 

DTP 

Semir Šišić 

Lektor 

Abdulmedžid Nezo 

Stalni saradnici: 

Subašić H. Džemal, Ismail Ibrahim, Meho 

Bašić, Fatmir Alispahić, Safet Kadić, 

Anes Džunuzović, Abdulvaris Ribo, Almir 

Mehonić, Amir Durmić, Saladin Kovačević, 

Sejfudin Dizdarević, Esad Mahovac, Erdem 

Dizdar, Fahrudin Sinanović 

Ostali saradnici: 

Šemso Tucaković, Ekrem Tucaković, Nijaz 

Alispahić, Salko Opačin, Nedim Haračić, Adem 

Zalihić, Nedim Makarević, Ale Kamber 

Direktor 

Semir Mujić 

Direktor marketinga 

Semin Rizvić 

+387 62 343 635 

Koordinator za dijasporu 

Ramadan Rušid 

+386 41 255 239 

Štampa 

EMANET d.o.o., Zenica 

Časopis izlazi svakog drugog petka. 

Rukopisi, diskete i fotografije se ne 

vraćaju. 

ISSN 1512-651X 

redakcija@saff.ba 

saffmagazin@yahoo.com 

www.saff.ba 

Časopis je upisan u evidenciju javnih glasila 

u Federalnom ministarstvu obrazovanja, 

nauke, kulture i sporta pod brojem 622 


5

Hutba 

Neodoljivi zov Allahove upute 

– boreći se protiv islama postao musliman 

Kao što je prije više od godinu 

dana, vijest o primanju islama 

Daniela Streicha, bivšeg člana 

Švicarske narodne stranke (SVP), 

i pokretača kampanje protiv 

izgradnje minareta i džamija u 

Švicarskoj, senzacionalno odjeknula 

u cijelom svijetu, sličnu senzaciju 

izazvalo je i nedavno primanje 

islama Arnouda van Doorna, 

nekadašnjeg člana holandske 

desničarske stranke PVV, na 

čijem čelu je poznati islamofob i 

ekstremista Geert Wilders 

Hatib: Abdusamed Nasuf Bušatlić 

Uzvišeni 

U 

Allah, dž.š., objavio je 

Uu Kur’anu: Onome koga Allah 

Uželi da uputi – On srce njegovo 

prema islamu raspoloži, a onome koga želi 

da u zabludi ostavi – On srce njegovo stegne i 

umornim učini kao da čini napor da na nebo 

uzleti. Eto, tako Allah one koji ne vjeruju bez 

podrške ostavi. (El-En’am, 125.). 

Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 

“Svako dijete rađa se u čistoj i autentičnoj 

prirodi (fitra), kao što životinja rađa skladno 

mladunče (bez ikakvih nedostataka i mahana), 

pa ga onda roditelji učine jevrejom, kršćaninom 

ili vatropoklonikom.’’ (Buharija i 

Muslim). U drugoj predaji stoji da je Poslanik, 

sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Uzvišeni 

Allah je rekao: ‘Ja stvaram ljude u čistoj, 

prirodnoj vjeri, pa ih šejtan zavede i zabrani 

im ono što sam im dozvolio, i naredi im da, 

mimo Mene, obožavaju one o kojima im 

nikakav dokaz nije objavljen.’’’ (Muslim). 

Kao što je prije više od godinu dana, vijest 

o primanju islama Daniela Streicha, bivšeg 

člana Švicarske narodne stranke (SVP), 

i pokretača kampanje protiv izgradnje minareta 

i džamija u Švicarskoj, senzacionalno 

odjeknula u cijelom svijetu, sličnu senzaciju 

izazvalo je i nedavno primanje islama Arnouda 

van Doorna, nekadašnjeg člana holandske 

desničarske stranke PVV, na čijem 

čelu je poznati islamofob i ekstremista Geert 

Wilders. Svjetskoj javnosti poznato je da su 

njih dvojica, kroz holandski parlament i 

mimo njega, sijali smutnju i mržnju prema 

Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, 

islamu i islamskim vrijednostima i na sve 

načine radili na stigmatizaciji muslimana 

i oduzimanju njihovih temeljnih ljudskih 

prava. Danas je, eto, Arnoud van Doorn 

postao musliman, branitelj islama i njegov 

promotor. 

Ovo je početak mog novog života 

Zašto se samo 

u okrilju islama 

ljudi tako 

osjećaju? Zato 

što je samo 

islam vjera 

tevhida, čistog 

monoteizma 

koji znači da 

su svi ljudi 

Allahovi robovi, 

robovi istinskog 

i jedinog 

Stvoritelja, koji 

jedini zaslužuje 

obožavanje i 

robovanje. 

U intervjuu za Al-Džaziru, 

na pitanje zašto je i kako primio 

islam, Van Doorn je odgovorio: 

“Družeći se s mojim prijateljem 

muslimanom koji je član državnog 

parlamenta u Holandiji, i 

nakon dugih rasprava s njim o 

vjeri i drugim životnim temama, 

odlučio sam primiti islam. 

Učinio sam to potpuno svjesno 

i dragovoljno.’’ A govoreći o 

svom članstvu u Wildersovoj 

stranci i antiislamskom djelovanju, 

kazao je: “Svaki čovjek u 

životu pravi greške i povlači pogrešne 

poteze, no i pored toga 

valja kazati da svaki posao i 

svako životno iskustvo ima svoj 

cilj i određene koristi. Ja sam iz 

toga mnogo naučio i vjerujem 

da mi je to iskustvo na neki način 

pomoglo da izaberem islam 

za svoju vjeru i svoj životni put. 

Ovo je novi početak u mom 

životu i molim Allaha da me 

učvrsti na putu islama.’’ 

Ono što u ovoj, pomalo bajkovitoj, 

priči o Van Doornovom 

primanju islama predstavlja poseban 

kuriozitet, jeste činjenica 

da je on svoje primanje islama 

obznanio i javno posvjedočio 

u džamiji “Es-Sunne’’ u Den Hagu, koja 

je nekada bila njegova i Wildersova meta, 

kada su od holandskih vlasti tražili da se ta 

džamija zatvori i da se njen imam, Fevaz 

Džunejd protjera iz Holandije. 

Na osnovu ovog i njemu sličnih slučajeva, 

mnogi će se sigurno zapitati: šta se to 

zapravo desi u glavama ljudi koji su do jučer 

s tolikim žarom napadali islam i za koje su 

ljudi mislili da su posljednje osobe koje bi 

mogle postati muslimani? Na ovo pitanje 

islam ima jasan i nedvosmislen odgovor. 

Naime, fenomen sve učestalijeg konvertiranja 

u islam, a posebno ljudi koji su bili njegovi 

ljuti protivnici, potvrđuje da je islam 

prirodna vjera koja je urođena svakom čovjeku 

i kojoj teži svaka ljudska duša, kako 

nam to poručuju hadisi s početka hutbe. 

Tu prirodnost islama i urođenu potrebu 

ljudske duše za njim, primijetili su čak i 

neki nemuslimanski intelektualci, poput 

francuskog mislioca Džeka Burka (Jack 

Burke) koji je rekao: “Islam je nužnost i on 

će se jednoga dana sam nametnuti, 

jer je istinita vjera. Kad bi 

islam imao prave pozivače u 

vjeru, svijet bi živio u miru za 

kojim žudi. Islam je nužna istina, 

inače ne bi bio napadan, jer 

gdje god je snaga tu su i oni koji 

na nju navaljuju. Nesreća ljudskog 

uma u ovom vremenu leži 

u pojavi da uvijek napada ono 

što je blisko srcu.’’ 

Zato, sva silna propaganda, 

hajka i antiislamska kampanja, 

u koju se danas ulažu milijarde 

dolara, sve spletke, podmetanja, 

potvore i laži protiv islama, sve 

prijetnje, torture i nasilje nad 

muslimanima, padaju u vodu 

pred urođenom čežnjom ljudske 

duše za istinom, za prirodnom 

vjerom po kojoj je Allah 

sve ljude stvorio. Iako savremeni 

mediji i silna mašinerija ljudi i 

tehnike koja je uključena u antiislamsku 

propagnadu, mogu 

čak ponekad zbuniti i ljudski 

um i učiniti ga svojim vojnikom 

i poslušnim robom, oni 

ne mogu upravljati ljudskim srcima, 

jer srcima upravlja Allah, 

koji ih poziva u prirodnu vjeru 

i na čiji poziv čista ljudska srca 

ne mogu biti ravnodušna: Ti upravi lice svoje 

vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema 

kojoj je On ljude načinio, - ne treba da se mijenja 

Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna. 

(Er-Rum, 30.). 

Komentirajući ovaj ajet, poznati komentator 

Kur’ana, Ibn Ašur, veli: “Fitra 

(priroda) ovdje znači cjelokupnost i totalitet 

vjere (džumletu-d-din) po kojoj je stvoren 

čovjek, u fizičkom, intelektulanom i duhovnom 

smislu. Tako je hodanje na nogama 

u skladu sa fitrom (prirodno je), a pokušaj 

hodanja na rukama je u suprotnosti sa fitrom 

i zakonitošću po kojoj je Allah stvorio 


6

čovjeka. Deriviranje i izvođenje zaključaka 

na osnovu premisa, kao i posljedica na 

osnovu uzroka, prirodno je i u skladu sa 

razumom, dok je stav da posljedice nemaju 

svojih uzroka, suprotan prirodi, odnosno, u 

koliziji je sa zdravim razumom. Opisivanje 

islama terminom fitra (priroda) znači da su 

temelji na kojima počiva islam prirodni i da 

su dio općeg reda, poretka i harmonije koju 

je Allah uspostavio.’’ 

A šejhul-islam, Ibn Tejmijja u komentaru 

dijela hadisa s početka hutbe: “Svako 

dijete rodi se u čistoj i autentičnoj prirodi 

(fitra)’’, veli: “Mi ne kažemo da dijete kad 

izađe iz majčine utrobe zna vjeru islam, jer, 

Allah nas izvodi iz trbuha naših majki i mi 

ništa ne znamo, već se misli na fitru koja 

podrazumijeva urođeni osjećaj i potrebu za 

islamom i njegovom spoznajom. Potpuno 

je pogrešno mišljenje onih koji tvrde da su 

ljudi stvoreni kao ‘čista ploča’ (tabula rasa), 

koja prihvata da se po njoj podjednako ispisuje 

vjerovanje i nevjerovanje, bez urođenog 

osjećaja šta je dobro a šta zlo, šta istina a šta 

zabluda. To bi onda značilo da, u odnosu na 

fitru, prirodu po kojoj je sve stvoreno, nema 

razlike između dobra i zla, istine i zablude, 

odnosno između idolopoklonstva, jevrejstva 

i kršćanstva, s jedne, i islama, s druge 

strane, pa bi onda zadnja rečenica hadisa 

mogla glasiti: ‘Pa ga roditelji učine muslimanom, 

jevrejom, kršćaninom ili vatropoklonikom’.’’ 

Islam me je vratio u život, kao što 

hladna voda oživi žednog čovjeka 

Stoga treba kazati da fenomen konvertiranja 

u islam od strane njegovih ljutih 

protivnika, nije specifičan samo za naše 

doba, već on ima svoju potvrdu kroz cjelokupnu 

ljudsku povijest. Naprimjer, Kur’an 

spominje primjer sihirbaza (čarobnjaka) 

iz vremena Musaa, a.s., koji su, na poziv 

egipatskog faraona, došli da se svojim sihrom, 

čarolijom, vradžbinom, opsjenom 

i varkom, suprotstave prirodnoj vjeri, čistom 

tevhidu i monoteizmu, s kojim je 

došao Allahov poslanik, Musa, a.s. Ali, 

kada je njihova magija, koju su pokazali 

pred okupljenom svjetinom, poražena i 

“progutana’’, čarobnjaci su pali na sedždu 

i uzviknuli: “Mi vjerujemo u Gospodara 

svjetova’’ - povikaše - “Gospodara Musaova 

i Harunova!’’ (El-‘Araf, 121.). Sihirbazi su 

postali iskreni vjernici i ostali su dosljedni 

u vjeri i pored faraonove prijetnje da će ih 

poubijati. Zatim, u povijesti islama poznat 

je slučaj Omera ibn el-Hattaba, r.a., koji je 

sa isukanom sabljom pošao da ubije Muhammeda, 

sallallahu alejhi ve sellem, ali, 

kada je u kući svoje sestre, koja je već bila 

primila islam, poslušao veličanstvene ajete 

iz kur’anske sure Taha, Omerovo srce je 

prepoznalo neodoljivi zov Allahove upute 

i umjesto da ubije Muhammeda, sallallahu 

alejhi ve sellem, on je postao musliman i 

jedan od njegovih vjernih sljedbenika i ashaba 

pod čijim vođstvom je, kasnije, svjetlo 

islama obasjalo tadašnje dvije imperije, 

Perziju i Bizantiju. I ne bi bilo nikakvo 

čudo da sutra čujemo da je utočište u okrilju 

islama pronašao i Geert Wilders, zatim, 

mnogi zapadni političari, novinari, svećenici 

i drugi nemuslimani koji su danas 

poznati po islamofobičnosti i 

širenju mržnje prema islamu. 

Allah, dž.š., upućuje ljude i On 

jedini zna šta se krije u ljudskim 

srcima. 

Bitno je samo skinuti naslage 

prašine koje su prekrile 

Ono što u 

ovoj, pomalo 

bajkovitoj, 

priči o Van 

Dorrnovom 

primanju 

islama 

predstavlja 

poseban 

kuriozitet, 

jeste činjenica 

da je on svoje 

primanje 

islama 

obznanio 

i javno 

posvjedočio 

u džamiji 

“Es-Sunne’’ 

u Den Hagu, 

koja je nekada 

bila njegova 

i Wildersova 

meta. 

fitru (prirodu) po kojoj je Allah 

stvorio ljude, a koje su djelo 

ljudskih ruku, prije svega roditelja 

i okoline u kojoj se čovjek 

odgaja i živi. Kada se te naslage 

ateizma, idolatrije, zabludjelih 

ideja i vjera, zbog kojih ljudi ne 

mogu da raspoznaju istinu od 

zablude, dobro od zla, skinu sa 

srca, onda će ona biti spremna 

za prihvatanje svjetla islama 

koje će ih oživjeti nakon što su 

bila mrtva i unijeti u njih smiraj 

i istinsku sreću i zadovoljstvo. 

A, uistinu, čovjekov život 

prije i nakon primanja islama, 

nije isti niti može biti isti, jer 

nisu isti svjetlo i tama, uputa i 

zabluda, pravi put i stranputica. 

To najbolje znaju oni koji su 

kušali gorčinu zablude i koji su 

tumarali u tminama nevjerstva, 

pa su, Allahovom milošću i dobrotom, 

primili islam. Njihove 

ispovijesti su toliko dirljive da vjerničko srce 

ganu do suza, ali su istovremeno i poučne i 

inspirativne, pa ćemo neke od njih citirati. 

Tako američki intelektualac, dr. Džefri 

Lang, u svojoj knjizi Dobio sam Muhammeda 

a.s., a nisam izgubio ni Isaa, a.s., 

o svom prihvatanju islama, priča: “Izgovaranje 

šehadeta doživio sam kao kapi čiste 

hladne vode koje se spuštaju niz grlo čovjeka 

koji je zbog silne žeđi bio na izdisaju. 

Kad su me pitali kako objašnjavam moju 

tvrdnju da me slušanje Kur’ana smiruje, 

odgovorio sam: ‘Vama je dobro poznato 

da se novorođenče smiri i raduje kad čuje 

glas svoje majke. Slušajući Kur’an ja osjećam 

još veću smirenost i sigurnost i poželim 

da cijeli život budem u okrilju i pod 

zaštitom tog glasa.’’’ 

A švedski stručnjak za međunarodnu 

ekonomiju, Sebastian Blasco, o svom primanju 

islama, veli: “Islam mi je dao ono 

što sam bio izgubio od života i što sam, 

kad sam ga našao, poželio da vječno traje. 

Islam me je vratio mojoj ljudskoj prirodi, 

sa islamom sam spoznao tajnu života i 

smrti i onoga što slijedi nakon smrti. Sada 

slobodno i ponosno mogu reći: ja sam 

musliman, a znate li šta to znači? To znači: 

ja postojim. Prije islama bio sam jedinka 

koja nije bila vrijedna spomena.’’ 

Zašto se samo u okrilju 

islama ljudi tako osjećaju? Zato 

što je samo islam vjera tevhida, 

čistog monoteizma koji znači da 

su svi ljudi Allahovi robovi, robovi 

istinskog i jedinog Stvoritelja, 

koji jedini zaslužuje obožavanje i 

robovanje. Da bi se čovjek uvjerio 

u tu odliku islama, dovoljno 

je da ode u džamiju, a zatim u 

bilo koju drugu bogomolju, pa 

da vidi tu razliku, da osjeti šta 

znači tevhid, monoteizam, kroz 

ibadet, kroz namaz, ali i kroz 

islamsku arhitekturu i kompletnu 

civilizaciju, a šta znače kipovi, 

ikone i slike po drugim bogomoljama 

i može li su tu uopće 

govoriti o bilo kakvom monoteizmu. 

Zatim, islam odlikuje veličanstveni 

društveni moral koji 

štiti čast i dostojanstvo svakog 

čovjeka podjednako. Temelji 

islama su postojani i jaki, daleko 

od pretjerivanja i fanatizma, zasnovani 

na naučnoj metodologiji 

i promišljanju, a tolerancija je 

utkana u same temelje islamske 

civilizacije. 

Zbog svega spomenutog, 

i pored mnogobrojnih smutnji kojima je 

izložen savremeni čovjek i pored sveopće 

antiislamske porpagande, ne možemo a 

da se ne složimo sa riječima engleskog gpis- 

ca Bernarda Šoa, koji je rekao: “U sadašnje 

vrijeme mnogo mojih iz Europe prelazi u 

Muhammedovu vjeru i može se reći da je 

vraćanje Europe u islam već počelo.’’ Mi se 

silno radujemu novim zvijezdama islama na 

europskom nebu i učimo im dovu koju je 

učio dr. Džefri Lang, nakon što je primio 

islam: “Moj Allahu, ako bi se ikad moja 

duša ponovo poželjela vrati u nevjerstvo, 

usmrti me prije toga i oslobodi me takvog 

života. Moj Allahu, ja ne mogu živjeti ni 

jednog trena bez vjere u Tebe.’’ 


7

Hutbe iz tri sveta mesdžida 

Mekka: El-Mesdžidu-l-haram (Časni hram u Mekki) 

Medina: El-Mesdžidu-n-nebevijj 

Potvore i laži na islam 

(Poslanikov mesdžid u Medini) 

Načini i sredstva 

Hatib: dr. Abdurrahman es-Sudejs 

Preveo i sažeo: Amir Durmić 

Panični i ničim opravdan strah 

kojeg posljednjih decenija 

neki nemuslimani osjećaju 

pred širenjem islama i njegovom 

postepenom dominacijom 

u svijetu, prouzrokovao 

je fenomen poznat kao islamofobija. 

Laži i potvore 

na islam i muslimane, glavni 

su aduti u rukama njihovih 

mrzitelja. Također, dovođene 

u pitanje osnovnih postulata 

na kojima se temelji vjera 

islam, kao što su recimo 

pravda, milost, tolerancija te 

ustrajno dovođenje islama u 

direktnu vezu sa terorizmom 

i nasiljem, metode su predvodnika 

islamofobije. Pored 

svih njihovih potvora i laži 

i izuzetno podlih metoda 

preko kojih u eter plasiraju 

ovako gnusne laži i potvore, 

na nama je da reagiramo 

dostojanstveno te istinom, čvrstim 

argumentima i pozitivnom praksom, 

demantiramo sve ono što oni govore. 

Rekao je Uzvišeni: Na put Gospodara 

svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj 

i s njima ne najljepši način raspravljaj! 

Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s 

puta Njegova, i On zna one koji su na 

Pravome putu. (En-Nahl, 125.). Ma 

šta oni govorili, odgovorno tvrdimo 

da je islam vjera koja naređuje pravdu 

pa čak i prema onima koji nam nisu 

dragi: ...Neka vas mržnja koju prema 

nekim ljudima nosite nikako ne navede 

da nepravedni budete! Pravedni budite, 

to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, 

jer Allah dobro zna ono što činite! (El- 

Maide, 8.). U komentaru ovog ajeta, 

imam Er-Razi je kazao: “Budite prema 

njima pravedni pa makar vam oni i zlo 

činili...’’ Islamofobija je danas potpomognuta 

savremenenim tehnološkim 

dostignućima preko kojih se vrši nevjerovatno 

brza razmjena informacija, a 

mislimo prvenstveno na elektronske 

medije među kojima prednjači internet. 

Svjedoci smo da se određeno 

devijantno i islamom potpuno neopravdano 

ponašanje nekih muslimana 

nastoji prikazati kao islamska 

doktrina a ne kao neodgovo- 

Nemuslimani 

se ne trebaju 

bojati islama 

niti Allahovog 

vjerozakona 

a svoj strah 

i predrasude 

prebrodit će 

samo kroz 

iskreno i 

nepristrasno 

izučavanje 

islama i 

njegovih 

uzvišenih 

principa. 

Hatib: Abdulbari es-Subejti 

Preveo i sažeo: Amir Durmić 

Svako 

S 

ko barem površno izanalizira 

Sstanje u svijetu, shvatit će da je 

Splaneta Zemlja, možda više nego 

ikada do sad, postala globalni poligon na 

kojem se odvija iskonska borba između dobra 

i zla, koja u suštini nikada na njoj nije 

ni prestajala, samo što je njen intenzitet 

nekada više a nekada manje izražen. Razmislimo 

samo o sve učestalijem i intenzivnijem 

psovanju Allaha, ismijavanju Poslanika, 

s.a.v.s., omalovažavanju časnog Kur’ana i 

ostalih islamskih svetinja. S druge strane, 

beskurpulozni napadi na islamski svijet i 

muslimane su također svakim danom sve 

intenzivniji i sve otvoreniji, a krvoprolića, 

glad i neimaština koja usljed ratnih dejstava 

postaju muslimanska svakodnevnica, gotovo 

da se više i ne ubrajaju u nešto vrijedno spomena. 

U ovakvim okolnostima, svaki iskreni 

vjernik bi se, shodno riječima Uzvišenog: O 

vjernici, pomozite Allahovu vjeru... (Es-Saff, 

12.), trebao zapitati na koji način on može 

pomoći da se ovo stanje promijeni nabolje. 

Pomaganje Allahove vjere je individualna 

obaveza svakog vjernika a to podrazumijeva 

ulaganje truda s ciljem da se zaštite islamske 

svetinje, te pomagnu nastradali muslimani, 

udovice i siročad, ali i svi oni kojima je 

učinjen neki vid nepravde. Svi muslimani su 

dužni da se uključe u proces pomaganja Allahove 

vjere na svaki legitiman način, a prvo 

čime će početi jeste iskreni i nesebični rad 

na sebi s ciljem da povećaju svoju bogobojaznost 

i klone se griješenja. Ni najmanji trud 

bilo kojeg vjernika ne smije biti zanemaren. 

Nijedno dobro djelo nije toliko mizerno da 

bi vjenik sebi smio dopustiti luksuz njegovog 

zanemarivanja. Poslanik, s.a.v.s., kazao 

je: “U Džennetu sam vidio čovjeka koji je 

u njemu skončao povodom drveta koje je 

odrezao sa puta a koje je smetalo ljudima.’’ 

(Muslim). Svaki je vjernik dužan pronaći 

način kako i na koji način će pomoći Allahovu 

vjeru. Razmislimo malo o ashabima. 

Bilal je služio islamu svojim glasom učeći 

ezan, Zejd b. Sabit pismeno bilježeći Objavu, 

Halid b. Velid predvodeći islamske vojske, 

Hassan b. Sabit verbalno braneći islam 

i Poslanika, s.a.v.s., Osman b. Affan dijeleći 

svoj imetak, financirajući kopanje burno 

ponašanje pojedinca. 

Ovakvo ponašanje je potpuno 

neprihvatljivo i muslimani 

su obavezni ujediniti 

svoje snage kako bi stali 

ukraj ovoj velikoj nepravdi 

koja im se čini. Nemuslimani 

se ne trebaju bojati 

islama niti Allahovog vjerozakona 

a svoj strah i predrasude 

prebrodit će samo 

kroz iskreno i nepristrasno 

izučavanje islama i njegovih 

uzvišenih principa. 

Tada će upoznati potpuno 

prirodnu i neiskvarenu vjeru 

milosti i tolerancije koja 

poziva na sveopće dobro, vjeru koja 

svojim općim smjernicama i principima 

regulira i najsitnije detalje 

međuljudskih odnosa. Rekao je Poslanik, 

s.a.v.s.: “Lijepa riječ je sadaka, 

osmijeh kojeg uputiš svome bratu 

(muslimanu) je sadaka, ukla njanje sa 

puta onoga što ljudima smeta je sadaka.’’ 

Kakve li etike i kakvog li besprijekornog 

ponašanja?! Ovdje valja 

upozoriti na vrlo opasnu pojavu koja 

svakim danom među muslimanima 

uzima sve više maha, a koja je jedan 

od razloga koji vode ka pogrešnoj 

percepciji islama i muslimana, čak i 

od strane najobjektivnijih nemuslimana. 

Radi se o krivim tumačenjima 

i pogrešnoj interpretaciji nekih islamskih 

propisa od strane pojedinih, 

istina iskrenih, ali potpuno neukih 

i neiskusnih muslimana, koji svojim 

aktivnostima unose nemir među 

muslimane i bivaju uzrokom velikih 

problema. Protiv ove grozne pojave 

moramo se boriti educiranjem svih 

slojeva muslimanskog društva, i odgajanjem 

istih na principima časnog 

Kur’ana i vjerodostojnog sunneta, i 

to metodama naših priznatih i eminentnih 

učenjaka, čijem znanju i bogobojaznosti 

svjedoči čitav ummet. 

kojima se pomaže 

Allahova vjera 


8

Kuds: El-Mesdžidu-l-aksa 

Bereket (blagoslovljenost) Šama 

Razmislimo 

malo o 

ashabima. 

Bilal je služio 

islamu svojim 

glasom učeći 

ezan, Zejd b. 

Sabit pismeno 

bilježeći 

Objavu, 

Halid b. Velid 

predvodeći 

islamske 

vojske, 

Hassan b. 

Sabit verbalno 

braneći islam 

i Poslanika, 

s.a.v.s., Osman 

b. Affan dijeleći 

svoj imetak. 

nara, snadbijevajući 

siromašne i 

opremajući vojske, 

Mus’ab b. Umejr 

šireći vjeru u Medini 

i okolici... Poštovana 

braćo, načini na koji 

se može pomoći Allahova 

vjera su neizbrojivi, 

a svi članovi 

islamskog društva se 

mogu uključiti u taj 

blagoslovljeni posao. 

Onaj ko očisti svoj 

nijjet i na najskreniji 

način bude želio 

pomoći islam i muslimane, 

Uzvišeni Allah 

će mu upisati nagradu 

pa makar svoj 

naum i ne pretočio u 

djelo, a na to ukazuju 

mnogo vjerodostojni 

hadisi. Muslimani su dužni pomoći i svoga 

Poslanika, s.a.v.s., a najbolji vid ove pomoći 

jeste širenje njegovog, s.a.v.s., sunneta, pokoravanje 

njegovim naredbama i slijeđenje 

njegovih smjernica i uputa, te zadovoljstvo 

sa svim onim što je on preporoučio i naredio. 

Rekao je Uzvišeni: I tako Mi Gospodara 

tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u 

sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da 

onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo 

tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. 

(En-Nisa, 65.). Također, izražavanje ljubavi 

i poštovanja prema njegovoj, s.a.v.s., porodici 

i njegovim ashabima, kao i odgajanje 

vlastitog potomstva u skladu sa njegovim 

uputama, također je vid pomaganja Muhammeda, 

s.a.v.s.. Dužni smo pomagati i 

potlačene muslimane u svim krajevima svijeta 

i uvijek iznalaziti nove načine kako im 

pomoći našim rukama, jezicima i imecima. 

Ne smijemo zapostaviti ni dovu Uzvišenom 

Allahu da pomogne potlačenima i da uništi 

zulumćare i silnike koji siju nered po zemlji, 

prolijevajući krv nevinih. Na kraju, uvijek 

na umu trebamo imati činjenicu da će 

Uzvišeni Allah pomoći islam preko Svojih 

iskrenih robova, i da će Njegovo svjetlo nastaviti 

sijati punim sjajem pa makar to bilo 

mrsko nevjernicima. 

Hatib: Muhammed Selim 

Preveo i sažeo: Esad Mahovac 

Allahovi 

A 

robovi, 

Akada bi znali s ko- 

Aliko ste Allahovih 

blagodati obdareni radovali 

biste se i ne bi vam teško 

padalo to što na muke udarate. 

Vaša borba i vaš ribat 

– bdijenje na Allahovom 

putu je posebno vrijedno 

kod Allaha. Poznavanje tih 

vrlina i odlika vjerniku daje 

snage da ustraje i da se još 

više bori. 

Prva od tih odlika jeste 

da je Šam Allahova odabrana zem- 

lja kojoj je posvetio posebnu pažnju 

i zaštitu. Taj bereket obuhvata vjeru 

i dunjaluk, pa muslimani su ovdje 

na istini, a muanafici su slabi i 

poniženi. Dobro će ovdje da traje i 

dok ga ima na Zemlji bit će tu, jer 

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi 

ve sellem, kaže: “Kada se pokvare 

stanovnici Šama nikakva dobra u 

vama više neće biti.” A u drugom 

hadisu nagovještava da će za vrijeme 

fitni iman biti u Šamu i da će u nje- 

mu boraviti ispravna skupina koja će 

se boriti na Allahovom putu. Zato se 

radujte i Allahu zahvaljujte na ovako 

velikim blagodatima. 

“Blago li se 

Šamu”- rekao 

je jednom 

prilikom 

Allahov 

Poslanik, 

sallallahu 

alejhi ve 

sellem, pa su 

asbabi upitali 

o razlogu tih 

riječi, pa im 

reče: “Jer 

ga meleki 

Milostivog 

nadkrivaju 

svojim 

krilima.” 

“Blago li se Šamu”- rekao 

je jednom prilikom Allahov 

Poslanik, sallallahu alejhi ve 

sellem, pa su asbabi upitali o 

razlogu tih riječi, pa im reče: 

“Jer ga meleki Milostivog 

natkrivaju svojim krilima.” 

Osim toga tu je još i bereket 

strpljivosti na granicama 

islama, blagodat odlaska 

i dolaska iz Mesdžidu-l- 

Aksaa, te da su ova zemlja 

i njeni stanovnici pod Allahovim 

jamstvom i zaštitom. 

Na dan velikih smutnji 

i pokolja ovdje će biti tabor 

muslimana, a potpomognuti 

će biti sa Isaom, alejhi 

ve sellem, koji će sići i ubiti Dedždžala, 

velikog smutljivca i njegove sljedbenike. 

To su veliki događaji koji očekuju 

ovu zemlju i njene stanovnike, pa molite 

Allaha da budemo od onih koje je 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, 

pohvalio u svojim hadisima i spomenuo 

ih po dobru. 

Zahvalite Allahu i na tome što vas 

je odredio da živite upravo ovdje jer 

drugi ljudi će biti gonjeni vatrom da 

bi se okupili tu za dan mahšera. Islam 

ima svoju historiju koju su pisali 

veliki ljudi poput Muavije i Omera b. 

Abdulaziza i njemu pripada budućnost 

sa novim junacima i herojima, Allaha 

molimo da budemo od njih. 


9

Polumjesec 

Kosovizacija “Herceg-Bosne” 

Srbi osnivaju kanton u 

dijelovima LK i USK 

Samo dva dana 

nakon što je 

skoro hiljadu Drvarčana 

izrazilo 

nezadovoljstvo 

lokalnom i kantonalnom 

vlašću, 

pljačkom firmi i 

otpuštanjem radnika Finvesta, te simbolično u 

pet do dvanaest “sahranilo” svoj grad u avliji općine, 

Slaviša Mihajlović, predsjednik Kluba Srba 

u Skupštini Livanjskog kantona je potvrdio da 

su se u Bosanskom Grahovu sastali predstavnici 

u ovom dijelu BiH vladajućeg SNSD-a iz Drvara, 

Bosanskog Grahova i Glamoča koji sudjeluju 

u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti u općinama LK 

i FBiH. Sjednica po njemu predstavlja početak 

“Saveza srpskih općina” i svojevrsna je “preventiva 

pred predstojeće ustavne reforme”. “Slijedećih 

dana o našoj ideji ćemo upoznati i predstavnike 

SNSD-a, odnosno srpske predstavnike i u 

Bosanskom Petrovcu kako bi se i oni uključili u 

savez. U zavisnosti od dinamike i rješenja koja 

će ponuditi ustavne promjene želimo ići i prema 

srpskom kantonu kojeg bi činile ove srpske 

općine”, naglasio je Mihajlović, dodajući da će 

se sastajati mjesečno, te da je naredni sastanak 

u Drvaru, potom u Glamoču i Petrovcu, pa u 

krug. A o svemu su upoznali i šefa Partije Milorada 

Dodika u čijim venama kao i u Špirićevim 

“teče drvarska krv”. 

Mihajlović ističe da su se na ovaj korak odlučili 

jer FBiH ponižava i zaobilazi većinske 

srpske općine, te da oni žele preuzeti aktivno 

učešće u zaštiti istih. U Bosanskom Grahovu 

su usvojili i obavezujuće zaključke za sve 

svoje dužnosnike na svim nivoima po ovom 

pitanju, a među njima su najvažniji borba 

za veću zastupljenost “srpskih općina” u LK 

u budžetu, potom donošenje adekvatnijeg 

Zakona o šumama LK gdje bi općine imale 

daleko veće ovlasti i koristi, zaključili su da 

se potpiše i sporazum sa Kliničkim centrom 

Banja Luka za liječenje ovdašnjih Srba i drugih 

koji to žele u istom, odnosno u RS. 

Također su usvojili i zaključak da se podnese 

zahtjev Ustavnom sudu FBiH da se kantonalni 

grb i zastava, pošto su isključivo hrvatski, 

proglase nelegalnim, jer nema srpskih 

simbola. Zaboravili SNSD-ovci da u “hercegbosanskoj 

šahovnici” nema ni bošnjačkih 

simbola, te da je taj posao kod Ustavnog 

suda FBiH davno urađen, još 1997/98. godine, 

između ostalog i na inicijativu potpisnika 

ovih redova dok je bio federalni poslanik. 

Ustavni sud je presudio da su grb i 

zastava kao i naziv kantona (Herceg-Bosanska 

županija) neustavni, ali se to na žalost do 

danas nije implementiralo, a čitavo vrijeme 

Srbi, uz nekoliko zastupnika imaju i potpredsjednika 

kantonalne skupštine kojemu 

to kao ni njihovim zastupnicima do sada 

nije smetalo i kao što ne smeta ni potpuno 

kroatiziranim SDA-ovcima i SDP-ovcima u 

Skupštini i Vladi LK, pa i izvan njih. 

Ale Kamber 

Hag 

Oslobađajući zločinački poduhvat nečastivih sila 

Haški sud oslobodio je zločinca generala 

Momčila Perišića od krivice za 

zločine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. 

Ova oslobađajuća presuda “pukla” je k’o 

grom iz vedra neba. Pametni ljudi su još 

davno znali da će Perišić na kraju biti 

oslobođen. “Ako prihvatimo zaključak 

većine članova Vijeća zasnovan isključivo 

na konstataciji o postojanju zavisnosti, 

kao što je to ovdje slučaj, ne postavljajući 

kao uslov da ta pomoć bude konkretno 

usmjerena na pomaganje zločina, onda svi 

vojni i politički lideri za koje se na osnovu 

posrednih dokaza utvrdi da pružaju logističku 

pomoć stranoj vojsci zavisnoj od te 

pomoći mogu da ispune objektivni element 

pomaganja i podržavanja. Uz dužno 

poštovanje, smatram da je takav pristup 

očigledno u suprotnosti s pravom. Prema 

tome, uz dužno poštovanje, tvrdim da je 

većina članova Vijeća pogrešno zaključila 

da logistička pomoć i pomoć u ljudstvu 

koju je pružao Perišić ispunjava objektivne 

elemente pomaganja i podržavanja 

prema članu 7(1) Statuta”, glasi zaključak 

izdvojenog mišljenja predsjedavajućeg vijeća 

Molota u prvostepenom postupku. 

Sudija Molota presudu od 27 godina i sadržaj 

presude smatra opasnosću za vojne i 

političke lidere. Znalo se odmah nakom 

presude da postoji stav da se presuda sruši 

i Perišić oslobodi prvostepene presude. 

Donoseći drugostepenu presudu sudije 

nisu samo amnestirale Srbiju, nego su ovu 

presudu iskoristili da naprave URNEK 

na koji način NIKADA više i NIGDJE 

NIKO neće biti odgovoran za vođenje 

rata i činjenje zločina po komandnoj 

odgovornosti. Oni smatraju da je rat legitimna 

stvar i da nije zabranjen međunarodnim 

pravom. Ovdje su napravili 

urnek za sve vojske svijeta i sve politike 

koje vode ratove da je potrebno da paze 

da ne pišu na dokumentima ubistvo, 

zločin, ili u razgovorima ne spominju te 

riječi i onda nema odgovornosti. Znači, 

da bi neko bio personalno odgovoran 

kao lider ili komandant 

mora se dokazati 

ne samo da je 

organizirao ili vodio 

ili pomagao vođenje 

rata, nego u svakoj 

prilici se MORA 

dokazati konkretna 

odgovornost za počinjen 

konkretan zločin. 

Npr. avioni i jedinice 

u Afganistanu 

izvrše zločin, nikada 

ne može biti 

niko odgovoran van 

Afganistana, osim eventualno taj počinioc 

zločina, pilot ili vojnik koji je izvršio 

zločin. Ovo je dokaz da nema više 

KOMANDNE ODGOVORNOSTI i 

to upravo zbog zločina i ratova koje vode 

velike sile. Ovo je samo razrada presude 

ICJ protiv Srbije u tužubi BiH i formalno 

i faktički ovjera testa “nikaragva” koji 

je bio primijenjen na slučaju pred ICJ, 

gdje pomaganje Amerike kontrašima 

nije označeno kao činjenje zločina, nego 

pomaganje u vođenju rata. Znači, ova 

presuda definitivno jača pozicije velikh 

sila za vođenje ratova svugdje u svijetu. 

Prema saznanjima Saffaa 

za sve se ovo zna- 

lo nakon prvostepene presude Perišiću. 

Da stvar bude katasrofalnija, prva informacija 

ili nagovještaj došao je od jednog 

sudskog insajdera, koji je svoja saznanja 

prenio i žrtvama Perišićevog zločina. 

Insajder je rekao da je presuda Perišiću 

najveća opasnost za Izrael i zločine koji 

se čine spram Palestinaca. Sve je to rečeno 

sudijama, tj. da se zna da će Perišić 

biti oslobođen?? I žrtve su u nekoliko 

navrata upozoravale sudiju Merona da 

se to sprema, ali i sve druge. U Haškom 

sudu se odavno ispotiha govorilo da je 

“tamo negdje” donesena odluka kojom 

će se zaštiti oni koji vode ratove, posebno 

Izrael i Amerika! 

Da je 11. septembar bio 1991. godine, 

Allah najbolje zna, šta bi bilo sa nama 

u BiH. 

Nikada se nije desilo da žalbeno vijeće 

zaključi da je primijenjeno pogrešno 

pravo i onda žalbeno vijeće primijeni 

svoje pravo i ocijeni desetine hiljada dokaza 

i utvrdi da je presuda promašena 

i da nema dokaza. Ako se radi o tome, 

onda se u pravilu ide na poništavanje 

presude i otvaranje novog suđenja, a ne 

da neko pregleda dokaze koji su izvođeni 

godinama. Bruka. To je ona priča - dva 

pravnika, tri mišljenja. Rahmetli Fuad 

Muhić je uvijek govorio da je PRAVO 

volja vladajuće klase. 


10

Zenica 

Abdullah-Mario Ljubičić: Padnimo Allahu na sedždu! 

prošlom broju Saffa a objavili smo vi- 

Ujest da je Zeničanin Mario Ljubičić 

Uprimio islam. Zamolili smo Abdullaha- 

Maria Ljubičića da nam ispriča radosnu 

priču o svom prelasku na islam. “Zovem 

se Abdullah Ljubičić, prije sam se zvao 

Mario, rođen sam u Zenici gdje i sada živim, 

oženjen sam muslimankom, imam 

jedno muško dijete, radim u Arcellor 

Mitalu Zenica. Hobi mi je pčelarstvo i 

druženje sa svojim sinčićem. Moj put u 

islam: Mogao bih reći da je to bilo prije 

nekih tri godine, počeo sam čitati Kur’an 

i knjige o islamu iz znatiželje da bih otkrio 

šta je prava istina kršćanstvo ili islam, jer 

sam prije pročitao dvije verzije Biblije i 

bio sam pomalo zbunjen, dvije iste knjige 

a različit sadržaj u njima. Poslije sam 

saznao da još postoje 354 verzije Biblije. 

Tada sam shvatio da je takvo vjerovanje 

čista zabluda i još sam više imao želju da 

saznam o islamu. Allahova knjiga Kur’an 

me je fascinirala da nikad ništa nije u njoj 

izmijenjeno čak ni jedna tačka. Poslije 

par pročitanih knjiga o islamu počeo sam 

voditi dijalog sa svojim prijateljima muslimanima, 

oni bi nekad bili začuđeni koliko 

poznajem stvari iz islama, neki od njih bi 

govorili da sam ja već musliman. Međutim, 

ja se nisam zadovoljio time, nastavio sam 

svoje istraživanje, tako da sam odlučio da 

u 2013. godini postanem i zvanično musliman. 

Prije primanja islama, moj život se 

svodio na sami šejtanluk (alkohol, nepoštivanje 

roditelja.... i dr.), jednom riječju “sa 

šejtanom bi legao i počinjao dan s njim”. 

Moji osjećaji prije i poslije primanja islama 

su kao kad imate računar pun virusa, koji 

usporeno radi, pa kada mu oborite sistem i 

ponovo ga podignete, stavite antivirus, a on 

onda radi kao da je nov. Spoznao sam da 

svi ljudi imaju u sebi neke viruse a najbolji 

antivirus po meni je prakticiranje islama. To 

bih preporučio svim ljudima na dunjaluku. 

Zvanično sam primio islam 08.02.2013. 

godine i od tog dana klanjam svaki vakat 

namaza, tako zahvaljujem Allahu, dž.š., 

što me izveo na pravi put, put istine. I namaz 

bih po svom žargonu usporedio sa 

računarom jer kad klanjam namaz tada 

se resetujem i puno bolje funkcionišem i 

manje griješim. Ko je najzaslužniji za moje 

primanje islama? Isključivo Allahova knjiga 

Kur’an, jer kada sam je čitao imao sam 

čudne emocijonalne osjećaje. U jednom 

trenutku bih se tresao a u drugom plakao. 

To mi je otvorilo dušu i pročistilo srce. Moj 

prijašnji pogled na islam i muslimane je bio 

korektan, jer sam se družio sa muslimanima, 

ali sada muslimani i islam su mi još 

više prirasli srcu. Kada sam primio islam 

moja mama nije bila baš sretna, kao i jedan 

dio moje familije. Ali, hvala Allahu, majka 

je sada to prihvatila, naročito jer je vidjela 

da sam puno bolja osoba sada nego što 

sam bio prije primanja islama. S obzirom 

da su mi prije primanja islam prijatelji bili 

većinom muslimani i oni su to prihvatili sa 

zadovoljstvom. Hvala Allahu, čak su neki 

počeli klanjati namaz kad su vidjeli da ja 

ne propuštam nijedan namaz, čak je i moja 

supruga, koja nije klanjala od svoje desete 

godine, počela sada klanjati i pruža mi 

maksimalnu podršku. Poruka svim muslimanima: 

Dunjalučki život je prolazan i vrlo 

kratak, valja nam se dobro pripremiti za 

ahiret i Vječni život. Savjetujem muslimane 

koji ne klanjaju da nije dovoljno reći samo 

ja vjerujem a ne pridržavati se Allahovih 

naredbi. Ja sam bio kršćanin, hvala Allahu 

evo okusio sam Allahovu milost i 

uputu. 

Ljudi, zapitajte se zašto se nad vama nadvio 

oblak tame. Svima savjetujem, padnimo 

Allahu na sedždu”. 

Ludi polumjesec 

Carla del Ponte: Ko kaže da 

ja nemam prijatelje među 

Srbima? Evo, naprimjer, 

gospodin Rasim Ljaljić je 

moj dobar prijatelj 

Rasim Ljajić jedini posjetio generala 

Perišića u porodičnom 

ambijentu, izvještavaju beogradski 

mediji. “Penzionisanog generala 

Momčila Perišića po dolasku iz Haga 

u Beograd u porodičnom domu na 

Voždovcu posetio je ministar trgovine 

i telekomunikacija Rasim Ljajić, a 

telefonom ga je pozvao premijer Ivica 

Dačić. Osim Ljajića i Dačića, niko 

drugi nije pozvao Perišića niti se interesovao 

kako je”, piše Blic. 

Nekada davno Carla del Ponte se na 

ovaj način hvalila da ima prijatelja 

među Srbima Rasima Ljajića. “Ko 

kaže da ja nemam prijatelje među 

Srbima? Evo, naprimjer, gospodin 

Rasim Ljaljić je moj dobar prijatelj”, 

zaključila je Del Ponte. Ljajićev odnos 

prema srpskim zločincima, naročito 

spomenuta dirljiva posjeta 

krvniku koji je odgovoran za stradanje 

hiljada Bošnjaka tjera na pomisao 

da Carla del Ponte možda zna 

ono što drugi ne znaju. Rasim Ljajić 

je vjerni i pokorni sluga srpskih ratnih 

zločinaca. 


11

Europska unija 

Korupcija na europski 

način od bilion eura 

Često u Bosnu i Hercegovinu 

dođu ugledni evropski 

političari, lideri institucija 

Europske unije. Jedna od najčešćih 

kritika spomenutih europskih 

političara na račun bosanskohercegovačkog 

društva 

je isticanje da je naše društvo 

totalno zaraženo korupcijom 

i da nam nema napretka dok 

se ne izborimo sa tim zlom. 

Slažemo se da je korupcija jedan 

od najvećih problema 

Bosne i Hercegovine. Međutim, 

bosanskohercegovačka korupcija 

u odnosu na korupciju u 

Europskoj uniji je skoro beznačajna, 

kao da je i nema. Anna 

Cecilia Malmström, ugledna 

švedska političarka, članica 

Europske komisije objavila je 

ovih dana podatak da korupcija 

u zemljama Europske unije 

godišnje dostiže čak bilion 

eura. U Europskoj uniji se godišnje 

ukrade koliko u Bosni 

i Hercegovini ne može za sto 

godina. 

Atletika 

Hamza Alić: Srebreni(čki) šampion 

Naš bacač kugle Hamza Alić ostvario 

je veliki uspjeh na Europskom dvo- 

Nranskom prvenstvu u Geteborgu. Alić 

je hicem od 20 metara i 34 centimetra 

osvojio srebrenu medalju. Nakon osvajanja 

zlatne medalje Zlatana Saračevića, 

također u bacanju kugle na Europskom 

dvoranskom prvenstvu 1980., Alićevo 

srebro predstavlja jedan od najvećih 

uspjeha bosanskohercegovačke atletike 

i bh. sporta uopće. U bogatoj karijeri 

član Atletskog kluba Zenica, koji je 

rođen 1979. godine u Srebrenici, više 

puta proglašavan je najboljim sportistom 

BiH. Na Mediteranskim igrama 

u Pescari 2009. osvojio srebro i 2005. 

u Almeriji bronzu. Pored toga Alić je 

osvojio zlatno i bronzano odličje na 

Europskim zimskim bacačkim prvenstvima 

2010. i 2008. godine u Splitu, 

zlato na Balkanskim dvoranskom prvenstvu 

u Atini 2008., te nastupio u finalu 

Svjetskog prvenstva 2009. u Berlinu. 

Učesnik je Olimpijskih igra u Pekingu 

2008. Njegov lični rekord iznosi 21.07 

m, a postignut je 2008. u Podgorici. 

Zanimljivo je da je Hamza Alić ovaj 

uspjeh postigao nakon što su ga mnogi 

otpisali. “Želim poručiti onima koji su 

govorili da od mene nema ništa i da sam 

završio karijeru da će zbog toga zažaliti. 

Ovaj rezultat je došao kao plod mog napornog 

rada i sigurno ću nastaviti nizati 

dobre rezultate”, rekao je Alić. 

Alić je naučio dobivati teške bitke. Još jednu 

veliku bitku, odnosno iskušenje Hamza 

Alić je doživio u vrijeme genocida u 

Srebrenici. Tu tešku životnu priča Hamza 

nam je ispričao u intervjuu koji smo radili 

prije nekoliko godina. “Prilikom pada 

Srebrenice svi oni koji su se zatekli tamo 

morali su da bježe. Moj otac i ja odlučili 

smo da idemo sa konvojem preko šume 

do slobodne teritorije. Iako sam tada imao 

samo 16 godina, ja sam, a i roditelji su 

odlučili tako, zbog toga što sam bio krupniji 

od svojih vršnjaka, krenuo u šumu 

gdje sam se skrivao sa ocem, rodbinom i 

komšijama. Tako da smo u šumi proveli 

sedam-osam dana, da bismo nakon toga 

odlučili da krenemo prema slobodnoj teritoriji, 

jer su nas otkrili. Danima smo se 

skrivali po šumama. Jednog dana došli 

smo u zonu između Olova i Kladnja, došli 

smo do četničkih rovova. Primijetili smo 

da nema žena i djece. Po tome smo primijetili 

da bi ispred njih mogla biti međuzona. 

Tamo dalje vidjeli smo tranšeje, 

tenkove, vidjeli smo kako se smjenjuju. 

Molili smo Boga da padne kiša iako je danju 

bilo tako toplo, nigdje oblaka nije bilo, 

kako bismo iskoristili noć da se probijemo 

do slobodne teritorije. Navečer smo ušli u 

njihove rovove, držali smo za ranac jedan 

drugog, nije se vidio prst pred okom jer je 

Bog uslišao naše dove, zaista je kiša padala. 

Kad smo došli do prvih rovova, ja sam 

bio predzadnji, a komšija Ćamil držao se 

za moj ranac. Međutim, on se otkačio od 

mene. Tu smo se zbunili, nismo znali šta 

da radimo, kad smo iznenada začuli rafal. 

Mislili smo da je komšija Ćamil poginuo. 

Odlučili smo da krenemo naprijed. Jedina 

svjetlost koja nam je obasjavala vidik bili su 

srpski rafali. Prešli smo preko neke ogromne 

žice, prešli smo neku rječicu kod planine 

Karaula koja se nalazi između Olova 

i Kladnja. Ušli smo u šumu, skupili smo 

se onako. Bilo je hladno, bili smo gladni i 

žedni. Dok je s nama bio komšija Ćamil, 

on je imao malo šećera, nismo imali druge 

hrane, imao je oko 300 grama šećera 

tako da bi svaki dan svima davao pomalo 

kako bismo preživjeli. To nam je bila jedina 

hrana u tim danima.’’ Hamza i ostali iz 

njegove grupe uspjeli su tog dana preći na 

slobodnu teritoriju. Od tada traje njegov 

put ka sportskim pobjedama. Vjerujemo 

da osvojeno srebro nije zadnja Hamzina 

pobjeda. Aferim šampione! 

12

Sarajevo 

Bošnjačke sluge velikosrpske 

propagande (II dio) 

Uprošlom broju objavili smo tekst 

“Bošnjačke sluge velikosrpske propagande”. 

U tom tekstu upozorili smo 

na nerazumno ponašanje pojedinih 

Bošnjaka i njihovo, svjesno ili nesvjesno, 

učešće u vođenju kampanja na 

iskrivljivanju istine o agresiji na BiH. U 

tom kontekstu posebno zabrinjavajuće 

je izmišljanje optužbi da je bošnjačko 

političko rukovodstvo tokom rata osnovalo 

više terorističkih organizacija, kao 

što se navodi za grupu “Ševe”. Nažalost, 

najgrlatiji u izmišljanju ovih optužbi 

je aktuelni mistar sigurnosti Bosne i 

Hercegovine Fahrudin Radončić. Ovim 

mi ne branimo nikakve “Ševe”, niti smo 

protiv toga da pravosudni organi utvrde 

šta je prava istina, kada je u pitanju 

grupa “Ševe” i njihova uloga u ratu. 

Međutim, veoma je problematično što 

se danas pokušava nametnuti teza da 

smo mi Bošnjaci, odnosno da je Alija 

Izetbegović sa svojim mladomuslimanskim 

saradnicima tokom rata osnovao 

više terorističkih organizacija ili grupa, 

da su te grupe počinile brojne zločine, 

zločine koji su navodno pripisani srpskoj 

strani, te da su spomenute grupe i 

njihovi pripadnici i danas aktivni. Niko 

još nije spomenuo da su Srbi i Hrvati 

tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 

osnovali svoje terorističke grupe. Samo 

se priča kako su Bošnjaci u ratu osnovali 

više terorističkih grupa i kako su te 

grupe još uvijek aktivne. Ako nekom 

nije jasno šta je cilj onima koji izmišljaju 

Foto polumjeseca 

ovakve optužbe, onda treba gledati na 

posljedice. Pristajanjem na teze da je 

bošnjačko političko rukovodstvo tokom 

agresije osnovalo terorističke grupe i da 

su te grupe ili njihovi pripadnici još uvijek 

aktivni direktna je potvrda velikosrpskih 

i velikohrvatskih optužbi da je 

terorizam svojstven Bošnjacima muslimanima. 

Također, ovo je način kako da 

se udobrovolji Srbima i njihovim tezama 

da je zbog navedenih optužbi nužno 

mijenjati karakter rata u BiH. Fahrudin 

Radončić, ministar sigurnosti Bosne i 

Hercegovine proteklih dana je gostovao 

na RTRS-u u emisiji “Intervju”. Jedno 

od pitanja voditeljice spomenute emisije 

glasilo je: “Ukoliko se otvori slučaj 

‘Ševe’ otvoriće se onda i ostala ubistva, 

promijeniće se karakter svega što se 

događalo, ja vas moram pitati ko su ti 

ljudi, možemo li ih identifikovati, jer je 

očigledno da postoje te grupe danas”? 

Ne treba posebno naglašavati da je voditeljica 

RTRS-a ovakvo pitanje postavila 

jer je na ovaj način, kao i sva ostala 

srpska javnost u Republici Srpskoj, razumjela 

svakodnevno priču Fahrudina 

Radončića, Edina Garaplije i drugih 

o postojanju, j tzv. terorističke skupine 

“Ševe” i sličnih grupa. Teško je znati da 

li će izmišljanje optužbi o postojanju 

ratnih i poratnih bošnjačkih terorističkih 

skupina promijeniti karakter rata u 

Bosni i Hercegvini. Ali se zato zna ko je 

u ovoj priči kakvog karaktera! 

Tomislavgrad i Livno 

Gužve u konzularnim uredima 

Hrvatske 

iščekivanju ulaska Hrvatske u EU sve 

U su veće gužve u konzularnim uredima 

Hrvatske u Livnu (svake treće srijede) i 

Tomislavgradu (prvog ponedjeljka u mjesecu). 

U ponedjeljak, 04.03.2013. godine 

je u Tomislavgradu morala intervenirati i 

policija da zavede reda među Duvnjacima 

koji sve više traže hrvatske pasoše/putovnice 

i državljanstvo/domovnice. Među 

onima koji traže hrvatske dokumente ima 

i mladih koji to čine zbog posla i studija, 

ali i sasvim starih osoba koji to čine zarad 

putovanja djeci u Hrvatsku i po svijetu. 

Dobar dio ih treba hrvatske dokumente i 

zbog odlaska, na svega 70-tak km udaljeno 

more, bojeći se da se ipak neće moći sa 

ličnom kartom prelaziti hrvatska granica, 

što se za sada ne da naslutiti. 

Za hrvatske pasoše se plaća taksa od 79 

KM za mlađe od 21 godinu, a za starije 

106 KM, dok se za “domovnicu”, dakle 

hrvatsko državljanstvo, plaća 69 KM i naravno, 

da bi se dobila svi se koji je traže 

izjašnjavaju nacionalno kao “Hrvati” što je 

vidljivo i iz kriterija istaknutih na oglasnim 

pločama konzularnih ureda Hrvatske i u 

bh. općinama koje preferiraju “domovnice” 

i “putovnice”. 

Šta će biti sa Bošnjacima “Hrvatima”? 

Privilegij dvojnog državljanstva, hrvatskog 

i bosanskohercegovačkog, uz većinu bh. 

Hrvata, koriste i brojni Bošnjaci iz cijele 

BiH, a posebno iz pograničnih dijelova prema 

Hrvatskoj: iz Hercegovine, Livanjskog, 

Posavskog i Unsko-Sanskog kantona gdje 

ih je na desetine hiljada uzelo hrvatsko državljanstvo 

automatski se odazivajući i na 

nacionalno ime “Hrvat”. Ništa čudno što 

ljudi, više zarad posla i kretanja, a manje 

zarad stvarnog nacionalnog ubjeđenja, rade 

i takve stvari, pa ujedno budu nacionalno i 

“Bošnjaci” i “Hrvati”. Problem će se usložniti 

na predstojećem popisu stanovništva u 

BiH gdje će se moći izjasniti samo za jednu 

etničku pripadnost, pa će se novopečeni bh. 

“Hrvati” morati opredjeliti kao “Hrvati” i u 

BiH i u Hrvatskoj da bi zadržali privilegije 

susjedne države koja ih, najprostije rečeno, 

asimilira, ili će se, ako se vrate izvornom 

“Bošnjaštvu”, morati ispisati iz “Hrvata”, jer, 

ako su to Hrvatska i BiH do sada i tolerisale, 

Europa u koju ulazi Hrvatska, a uskoro i 

BiH, to neće uvažavati. Desiće se ili smanjenje 

populacije bh. Hrvata ili Bošnjaka. 


13

Aktuelno 

Ubistvo somalijskog šejha dr. Abdulkadira Nura el-Fariha 

Tekfi ekfir je uvod 

u ubijanje i nasilje 

Zamislite taj scenario: 

mladić muslimanskog 

imena Abdurrahman (rob 

Milostivog) Husejn Džami’, 

koji još nije napunio ni 19 

godina, ušao je u džamiju, 

ne da bi obavio namaz, 

nego da bi pucao i ubijao 

u džamiji, ne da bi očistio 

svoje tijelo ibadetom, 

nego da bi ga zaprljao 

grijehom, krvlju i zločinom, 

ne sa namjerom ibadeta i 

obavljanja namaza, nego 

radi skrnavljenja svetosti 

mesdžida i istjerivanja ljudi 

iz džamije 

Šejh Abdulkadir Nur el-Farih 

Prijevod s arapskog: Semir Imamović 

Atentat 

A 

na šejha Ab- 

Adulkadira Nura 

Ael-Fariha samo 

je jedan u nizu atentata na 

islamske reformatore koji 

su se desili kroz povijest. 

Jedna od žrtava atentata, 

podsjećanja radi, bio je emiru-l-mu’minin 

(vođa pravovjernih) 

Ali ibn Ebi Talib, 

radijallahu anhu, kojeg je, 

dok je išao na jutarnju molitvu, 

u klasičnoj zasjedi, 

svirepo ubio pripadnik p haridžijske 

sekte. Šejh Abdul- 

kadir ubijen je u petak, 15. 

2. 2013. u džamiji “Bedr”, u 

somalijskom gradiću Groa, 

pokrajina Puntland, za vrijeme 

obavljanja ikindija-namaza. 

Pogođen je direktnim 

hicem u glavu dok se dizao 

sa rukua na trećem rekatu. 


14 

Šejh 

Abdulkadir 

je uživao 

nesumnjivi 

ugled 

zbog svog 

nesebičnog 

zalaganja i 

doprinosa na 

polju islamskog 

daveta, na 

kojem je 

djelovao punih 

pet decenija. 

Atenator se, nakon toga, pokušao udaljiti 

sa mjesta zločina, ali su ga u tome 

spriječili lokalni stanovnici, koji su ga 

vrlo brzo savladali i predali organima 

gonjenja, iako je prije toga uspio raniti 

trojicu goniča i potrošiti svu municiju. 

Ubiti islamskog učenjaka za vrijeme 

obavljanja namaza u džamiji, najblaže 

rečeno, ravno je katastrofi. Zamislite taj 

scenario: mladić muslimanskog imena 

Abdurrahman (rob Milostivog) Husejn 

Džami’, koji još nije napunio ni 19 godina, 

ušao je u džamiju, ne da bi obavio 

namaz, nego da bi pucao i ubijao u džamiji, 

ne da bi očistio svoje tijelo ibadetom, 

nego da bi ga zaprljao grijehom, 

krvlju i zločinom, ne sa namjerom ibadeta 

i obavljanja namaza, nego radi skrnavljenja 

j svetosti mesdžida i istjerivanja 

j 

ljudi iz džamije. Šejha Abdulkadira od 

ubistva nisu spasile ni njegove godine, 

ni sijeda brada, niti činjenica da je bio 

ugledni islamski učenjak, niti to što je, 

u trenutku pucanja na njega, stajao u 

namazu, u duhovnom razgovoru sa svojim 

Gospodarom, niti činjenica da se, u 

svojstvu gosta, nalazio u Allahovoj kući. 

Sve to nije spriječilo ubicu u počinjenju 

jednog ovakvog brutalnog zločina. 

Uzimanje mesdžida za metu, napadi na 

klanjače, precizno planirani atentati na 

islamske učenjake, mislioce i političare, 

koje na terenu provode mladi ljudi, zadojeni 

fanatizmom i mržnjom, loš su 

predznak za ono što bi se u budućnosti 

moglo dešavati na prostoru Somalije, ali 

i drugim dijelovima islamskog svijeta. 

Šta se još treba desiti pa da shvatimo o 

kakvim monstrumima i bezdušnicima 

se ovdje radi. Ovaj događaj koji, istina 

je, ima i svoju povijesnu dimenziju, treba 

prije svega posmatrati kao dio šireg 

procesa koji se odvija prema unaprijed 

utvrđenom planu i u ravnomjernim fazama. 

On nije slučajan i izolovan 

incident, nego dobro 

isplanirana i pripremljena 

aktivnost, koja ima svoj kontinuitet, 

metode, krajni cilj 

i precizno odabrane ljudske 

mete. Abdulkadir Nur nije 

jedina žrtva takvih aktivnosti, 

prije njega sličnu sudbinu 

su doživjeli i drugi poznati 

somalski učenjaci, kao što 

je njegov dobri i nerazdvojni 

prijatelj dr. Ahmed Hadži 

Abdurrahman. Na razini 

islamskog ummeta, situacija 

je još ozbiljnija i očiglednija. 

Lično znam za mnoge 

slučajeve napada i atentata 

na učenjake koji su se otvoreno 

usprotivili ekstremnim 

i radikalnim tumačenjima 

islama, ali i na dojučerašnje 

članove (disidente) radikalnih 

organizacija.

Ko je šejh Abdulkadir Nur el-Farih? 

Šejh Abdulakdir rođen je 1940. u 

Mogadišu, glavnom gradu Somalije. 

Osnovnu vjersku školu završio je u Somaliji, 

a srednju u KSA (Škola islam- 

ske solidarnosti, Medresetu-t-tedamuni-l-islamijj). 

j Fakultetsko obrazovanje 

stekao je na Islamskom univerzitetu 

u Medini (KSA), Odsjek za islamsku 

teologiju i da’vu (1975.). Nakon toga 

upisao je postdiplomski studij na istom 

Univerzitetu, kojeg uspješno završava i 

biva promoviran u magistra islamske 

povjesti. Zvanje doktora stekao je na 

prestižnom sudanskom Univerzitetu 

“Nilejn”, nakon čega odlazi na Univerzitet 

Hummer u Norveškoj, gdje specijalizira 

pedagogiju, jezičke i kulturne 

znanosti. Radio je kao profesor islamske 

povijesti i civilizacije na Islamskom 

univerzitetu u Mogadišu. Bio je član 

više međunarodnih, regionalnih i lokalnih 

organizacija. Izdao je dvije knjige: 

Divanu-š-šair badli, 2002. godine, 

i Es-Sekafetu-l-‘arabijjee 

ve ruvvaduha 

fi-s-sumal, 2010. godine. Napisao je 

veliki broj studija iz različitih oblasti. 

Jedan dio svog životnog vijeka proveo 

je u Norveškoj, gdje je radio kao 

profesor islamske kulture i civilizacije 

i jezičkih znanosti. Šejh Abdulkadir 

je uživao nesumnjivi ugled zbog svog 

nesebičnog zalaganja i doprinosa na 

polju islamskog daveta, na kojem je 

djelovao punih pet decenija. 

Kategorično je odbacivao 

svaku vrstu nasilja i militantno 

djelovanje usmjereno 

protiv muslimana, po čemu 

je nadaleko bio poznat. Na 

kraju je i sam postao žrtva 

militanata. Ono što je također 

važno istaći jeste da 

je šejh Abdulkadir bio hafiz 

Kur’ana i da je značajan 

dio njegovih aktivnosti bio 

usmjeren u pravcu podučavanja 

ljudi Kur’anu. Iza sebe je ostavio 

9 sinova i dvije kćeri. 

Ko je odgovoran za ubijanje 

učenjaka u Somaliji? 

Tekfirski um 

škrtari Božijom 

milošću i 

za njega je 

nepojmljivo da 

Allah ukaže 

Svoju milost 

grješnicima 

i uvede ih u 

Džennet. 

Vijeće učenjaka Somalije (Džematu-l-i’tisami 

bi-l-kitabi ve-s-sunneti), 

kojem je pripadao šejh Abdulkadir 

Nur i u kojem je imao jednu od zapaženijih 

uloga, izdalo je specijalno saopćenje 

u kojem se kao direktni krivac 

za atentat optužuje pokret “Šebabu-l- 

mudžahidin”. 

“Sasvim je jasno da je šejh Abdulkadir 

zbog svojih odlučnih stavova prema 

ideji tekfira (proglašavanja pojedinaca 

nevjernicima), koja je nanijela neprocjenjivu 

štetu islamu i muslimanima i do 

kraja obezvrijedila ljudski život, postao 

jedna od glavnih meta spomenutog pokreta” 

– kaže se u saopćenju. 

U saopćenju, kojeg potpisuje 

predsjedavajući Izvršnog 

odbora Vijeća, Ahmed 

Abdussamed, a kojeg su 

prenijeli domaći mediji, nadalje 

se kaže: “Potvrđeno je 

da je ubica pripadao p pokretu 

“Šebabu-l-mudžahidin”, 

koji se dovodi u vezu sa El- 

Kaidom, i čiji su pripadnici 

ranije ubili dr. Ahmeda 

el-Hadža Abdurrahmana, 

dr. Mahmuda Abdija Ibrahima, 

dr. Ahmeda Abdullaha, prof. 

Ibrahima Adua, šejha Ebu Bekra 

Husejna, šejha Muhameda Tehlila i 

druge profesore, doktore i svršenike 

fakulteta u poznatom napadu na hotel 

“Šamo” u Mogadišu, ali i druge uče- 

njake. Brutalno ubistvo šejha Abdulakdira 

ukazuje na postojanje razrađenog 

plana za likvidaciju istaknutih 

učenjaka i daija, nosilaca vjerskog života 

u Somaliji, koji svoje djelovanje 

temelje na Kur’anu i Sunnetu. Razloge 

šejhovog ubistva treba prije svega 

tražiti u njegovom nepokolebljivom 

stavu kada je u pitanju istina i njeno 

doslovno tumačenje, što je princip 

kojeg su prije njega ustanovili i slijedili 

poslanici i pobožni ljudi. Nikako 

ne smijemo zaboraviti šejhov veliki 

doprinos u borbi protiv devijantnih 

ideja, u prvom planu ideje tekfira i 

ubijanja nedužnih ljudi.” 


15

Vijeće je uputilo otvoreni poziv svim 

strukturama somalijskog društva da se 

ujedine u borbi protiv zabludjelih ideja 

koje propagira p i u praksi provodi pokret 

“Eš-Šebab”, čije bi se djelovanje u naj- 

kraćem moglo opisati kao rušenje islama 

u ime islama, širenje nereda na zemlji i 

pomaganje neprijateljima islama u njihovoj 

namjeri da unište somalijski narod i 

među njih ubaci kosku razdora. Također, 

Vijeće poziva učenjake, somalijska plemena 

i vlasti da se zajedničkim snagama 

suprotstave ovoj izopačenoj sekti, koja je 

pokazala da nema nikakvih moralnih i 

vjerskih skrupula kada je u pitanju ljudski 

život, da je spremna ići do kraja u 

uništavanju somalijskog društva, ubijanju 

učenjaka, žena, djece, staraca, intelektualaca, 

trgovaca, pojedinaca i čitavih 

zajednica, i gašenju i ono malo života koji 

je preostao u napaćenoj Somaliji. 

Pouke i poruke 

Ideja tekfira se s vremena na vrijeme 

javlja u islamskom ummetu, praćena 

ubistvima i teškim nasiljem. Posljednja 

žrtva ove zabludjele ideje je somalijski 

učenjak, zagovornik srednjeg puta, šejh 

dr. Abdulkadir Nur el-Farih, kojeg su 

ubili pripadnici tekfirskog pokreta u Somaliji. 

Nisu imali obzira ni prema njegovim 

godinama, ni prema njegovom 

znanju, ni prema njegovim zaslugama, ni 

prema Allahovoj kući u kojoj se nalazio 

u vrijeme izvršenja zločina, 

ni prema svetosti namaza, ni 

prema mogućim negativnim 

reprekusijama, ni prema činjenici 

da je čovjek na kojeg 

su podigli ruku bio član renomirane 

Svjetske unije islamskih 

učenjaka, koja je poznata 

po svojim srednjim, umjerenim 

i tolerantnim stavovima. 

Možda previše očekujemo od 

ljudi koji sve muslimane, bez 

izuzetka, i one obične i učene, 

krajnje hladnokrvno proglašavaju 

nevjernicima, a zatim 

ih po nekom ustaljenom pravilu 

ubijaju. Tekfir je uvod u 

ubijanje i nasilje, i to je važno 

pravilo kojeg poznaje svako 

onaj ko je proučavao ovu 

ideju. Također, tekfir je uvod 

u istihlal l (dozvolu ubistva i oduzimanja 

imovine). Kada nekog proglasite nevjernikom, 

oskrnavite njegovu čast, vi time 

faktički želite reći da njegov život i imetak 

nemaju nikakvu vrijednost, odnosno 

da je dozvoljeno, bilo kome, tu osobu 

ubiti i uzurpirati njen imetak. 

Ovaj kratki tekst završit ću sa nekoliko 

važnih napomena u vezi sa tekfirom: 

1. Tekfir, bez sumnje, spada u naj- 

gore oblike zastranjenja u mišljenju. 

Korijeni tekfira sežu daleko u prošlost, 

i prvi put se javlja u vrijeme vladavine 

Vijeće je 

uputilo otvoreni 

poziv svim 

strukturama 

somalijskog 

društva da 

se ujedine u 

borbi protiv 

zabludjelih 

ideja koje 

propagira i u 

praksi provodi 

pokret “Eš- 

Šebab”, čije bi 

se djelovanje 

u najkraćem 

moglo opisati 

kao rušenje 

islama u ime 

islama. 

Alije ibn Ebi Taliba, radijallahu 

anhu. 

2. On nije samo mentalni 

nego i duševni poremećaj. 

“Tekfirsko” srce je grubo, 

tvrdokorno, bezosjećajano, u 

njemu nema milosti za bilo 

koga. Za njega je nepojmljivo 

da se Allah smiluje grješniku 

i uvede ga u Džennet. Vjerovatno 

su oni koji gaje ovu 

ideju zaboravili da je Allah, 

dželle šanuhu, oprostio prostitutki 

i uveo je u Džennet, 

jer je napojila žednog psa. 

3. Sljedbenici tekfira pripadaju 

onoj vrsti ljudi za koju 

je Poslanik, sallallahu alejhi 

ve sellem, rekao: “Ko kaže 

da su ljudi upropašteni, on 

je najveći propalica (prema 

drugom tumačenju: on ih je upropastio).” 

Oni nemaju simpatije prema bilo 

kome. Za njih su nevjernici i vladari i 

njihovi podanici i pomoćnici, i policija 

i vojska, i parlamentarci i oni koji to 

nisu, ali i pripadnici različitih islamskih 

pokreta. Jednom rječju: svi ljudi, izuzev 

njih, su duhovni i moralni stradalnici. 

4. Ideja tekfira nastaje i razvija se u 

sredinama koje karakterizirau neznanje 

i grubost. 

5. To je ideja koja razdvaja a ne 

spaja, koja dijeli a ne ujedinjuje. Njeni 

sljedbenici, unutar sebe, svako razilaže- 


16

nje doživljavaju kao pitanje vjerovanja i 

nevjerovanja, i spremni su jedni druge, 

i za najmanju sitnicu, proglasiti nevjernicima, 

što je potpuno suprotno praksi 

prvih generacija muslimana, ashaba i 

tabiina, koji na međusobna razilaženja 

nisu gledali kao na nešto što bi moglo 

ugroziti zajedničku istinu ili odvesti ljude 

krivim putem, nešto zbog čega bi se, 

ne daj Bože, dijelili na vjernike i nevjernike, 

nego su za različita mišljenja koristili 

termine radžih i merdžuh (pretežno 

i slabo mišljenje), savab i hata’ (ispravno 

i pogrešno mišljenje). Utemeljena pravna 

mišljenja ne mogu se, ni po kojoj 

osnovi, tretirati kao istina i zabluda, vjerovanje 

i nevjerovanje, nego mogu biti 

samo ispravna i manje ispravna (radžih 

i merdžuh), vjerodostojna i manje vjerodostojna 

(sahih i esahh), vrijedna i manje 

vrijedna (fadil i mefdul). 

6. Razmišljajući o različitim tekfirskim 

zajednicama, došao sam do zaključka 

da su njihove osnovne karakteristike: 

površnost, neobrazovanost, 

slijepo slijeđenje i indoktrinacija. 

7. Tekfirski um škrtari Božijom milošću 

i za njega je nepojmljivo da Allah 

ukaže Svoju milost grješnicima i uvede 

ih u Džennet. 

8. Sljedbenici tekfirskog učenja ne 

mogu shvatiti da propitivanje ljudskih 

postupaka (suđenje ljudima na osnovu 

njihovih postupaka) ne ulazi u uži opis 

davetske profesije, a da ne govorimo o 

običnim ljudima. Nije posao daija da 

ljude proglašavaju nevjernicima i da se 

bave njihovim postupcima, oni su rasadnici 

upute, milosti i dobrote. 

9. Sve aktivnosti tekfirskog pokreta 

su dobro smišljene i isplanirane, i bojim 

se da bi u budućnosti mogle odnijeti još 

mnogo ljudskih života, ukoliko im se, 

na sličan način (organizirano i planirano), 

ne suprotstavimo. Stvar je krajnje 

ozbiljna i tako je trebamo i posmatrati. 

Od islamskih učenjaka se očekuje da, 

kroz organiziranje posebnih tečajeva, 

radi na podizanju svijesti kod omladine 

o opasnostima guluvva (pretjerivanja, 

ekstremizma) i njegovim poražavajućim 

posljedicama, opasnostima ishitrenog 

donošenja sudova, proglašavanja ljudi 

nevjernicima i prolijevanja nedužne 

krvi. Obaveza je, također, permanentno 

raditi na razotkrivanju zavjera zločinačkih 

organizacija, čije djelovanje predstavlja 

jasno odstupanje od pravog puta. 

Na kraju, molim Uzvišenog Allaha, 

Njegovim lijepim imenima, da se 

smiluje šejhu Abdulkadiru Nuru, koji 

je bio primjer znanja, svijesti o Allahu 

i neprobojna brana islama. Allahu moj, 

podari mu najveće deredže u Džennetu, 

nadomjesti islamskom ummetu njegov 

gubitak, ostavi lijep spomen na njega kod 

ljudi i proživi ga u društvu šehida i Tvojih 

iskrenih robova. 

O ti, dušo smirena, vrati se Gospodaru svome! 

Veliki broj prisutnih na dženazi šejhu Abdulkadiru Nuru 

Tekfir svoje sljedbenike stavlja u poziciju “vrhovnih sudija” 

na zemlji, koji u isto vrijeme i sude, i izvršavaju presudu i 

dosuđuju kaznu, a to rade krajnje ležerno i hladnokrvno 

Najveći problem tekfira je što svoje sljedbenike stavlja u poziciju 

“vrhovnih sudija” na zemlji (“zemaljskih božanstava”), koji u isto 

vrijeme i sude, i izvršavaju presudu i dosuđuju kaznu (proglašavaju osobu 

nevjernikom, izvršavaju smrtnu kaznu nad njom i osuđuju je na vječni 

boravak u Džehennemu), i to sve rade krajnje ležerno i hladnokrvno kao 

da se ništa ne dešava. “Vrhovne sudije” su zaboravile jednu važnu stvar: da 

oni na ovaj način prisvajaju Božije pravo na suđenje, a samo Bog ima pravo 

suditi ljudima na ovom i budućem svijetu, ali i da je Allah, dželle šanuhu, 

objavio Svom Poslaniku, koji je se nalazio na čelu islamske države: Ti vlast 

nad njima nemaš. (Prijevod značenja, El-Gašijeh, 22.); Od tebe ne zavisi 

da li će On pokajanje njihovo primiti ili će ih na muke staviti, jer oni su 

zaista nasilnici. (Prijevod značenja, Alu ‹Imran, 128.); I reci: “Istina dolazi 

od Gospodara vašeg, pa ko hoće - neka vjeruje, a ko hoće - neka ne vjeruje!” 

(Prijevod značenja, El-Kehf, 29.). 


17

Kolumna 

Borba za opstanak 

Izrael u Republici Srpskoj 

Srbe u Republici Srpskoj uopće 

nije briga da li kome smeta 

izraelsko neprijateljstvo prema 

Bosni i Hercegovini i ulazak 

izraelskih institucija u manji 

entitet, ali Bošnjake je i te kako 

briga da im Srbi ne bi štogod 

spočitali na račun saradnje sa 

islamskim zemljama 

Piše: Fatmir Alispahić 

Uskoro 

U 

bi izraelski parlamenta- 

Urci trebali posjetiti Republiku 

USrpsku i još jednom potvrditi 

opredjeljenje Izraela da nastavi negirati 

državni subjektivitet Bosne i Hercegovine. 

U više navrata dosad najviši izraelski 

funkcioneri su Republiku Srpsku tretirali 

kao državu, tako što su posjećivali Banja 

Luku, ali ne i Sarajevo, i tako što su Milorada 

Dodika dočekivali kao državnika. 

U međuvremenu su u Republiku Srpsku 

slali razne delegacije, od novinarskih, 

preko privrednih, do turističkih, 

redovno zaobilazeći državu Bosnu i 

Hercegovinu, i Sarajevo kao metropolu. 

Poslata je i poruka da bi Izrael priznao 

nezavisnost Republike Srpske, čime 

su direktno podstaknute kriminalne, 

secesionističke težnje u RS. Sve ovo nam 

ukazuje na aktivnu, destruktivnu, neprijateljsku 

politiku Izraela prema Bosni i 

Hercegovini. Ta politika nije prikrivena, 

jednako kao što cionistički genocid nad 

Palestincima nije prikriven, već je otvoren 

u svojoj besramnosti i razvratnosti. 

Iluzorno bi bilo očekivati da će neko ko 

decenijama javno i bestidno otima tuđu 

domovinu, ubija nevine ljudske živote, 

odjednom biti drukčiji na nekoj drugoj 

adresi. Kao što JNA, koja je razarala Dubrovnik 

i Vukovar, nije mogla 1991. u 

BiH biti išta drugo do li genocidna vojska, 

tako ni Izrael, koji je Palestinu oteo 

Palestincima, ne može biti išta drugo do 

li sponzor Republike Srpske koja ima 

isto zločinačko porijeklo kao i Izrael. 

Postoje desetine regija, entiteta, kantona 

i pokrajina u Evropi – kao što je Republika 

Srpska tek kanton unutar Bosne i 

Hercegovine – ali se Izrael dobavezao 

samo Republike Srpske, da joj pomogne 

na putu ka samostalnosti. Kao da je 

moguće otcjepljenje ovog kantona čije je 

postojanje uslovljeno postojanjem Bosne 

i Hercegovine?! Zaboravlja se da bi svaki 

poremećaj unutarnjeg ustrojstva BiH vodio 

povratku u prethodno pravno stanje, 

a to je poredak iz 1992., dakle, Republika 

Bosna i Hercegovina za koju su glasali 

građani na Referendumu. 

No, Izrael iz iskustva zna kako 

je moguće međunarodno 

pravo prilagođavati principu 

sile i ucjene, pa računa da 

bi i Republika Srpska mogla 

kriminalnim postupcima 

isposlovati otcjepljenje. Kakav 

je to magnetizam koji 

privlači Izrael Republici Srpskoj? 

Magnetizam je to istog 

genocidnog porijekla, te nakaznosti 

koja uživa u tuđoj 

avliji, tuđem voćnjaku, tuđoj 

kući, nemajući nimalo kajanja 

za milione palestinskih 

i bošnjačkih života koji su 

unesrećeni u ime stvaranja 

Izraela, odnosno, Republike 

Srpske. 

Cionističko negiranje BiH 

Nakon nekoliko Dodikovih 

posjeta Izraelu, pa 

nakon nekoliko posjeta Republici 

Srpskoj od strane 

ministra vanjskih poslova Izraela 

Avigdora Libermana (koji je rekao 

da je – “Republika Srpska raj na zemlji”; 

kao što je Aušvic, recimo), kao i ministra 

turizma Izraela Stasa Misežnjikova, 

prošle godine se dogodio i susret predsjednika 

parlamenata Republike Srpske i 

Izraela Igora Radojičića i Reuvena Rivlina. 

Tada je dogovoreno da će izraelski 

parlamentarci posjetiti Republiku Srpsku, 

ali ne i Bosnu i Hercegovinu. Zanimljivo 

je da nema nikakvih reakcija od 

strane državnih funkcionera, makar iz 

reda bošnjačkog naroda, koji bi morali 

inicirati protest vladi u Izraelu zbog 

nedopustivog zaobilaženja državnih instanci 

i tretiranja entitetske vlasti kao 

državne. To godinama radi Srbija, na 

različite načine, a evo sada i Izrael. Povod 

je to da ovu temu delegiramo pred 

bošnjačke političare kao jedno od važnih 

pitanja, koje iziskuje reakciju, budući 

da se očito radi o proračunatom podrivanju 

bh. državnosti i suvereniteta od 

Da ne ostanemo 

nedorečeni... 

Ova temeljita 

briga Izraela 

za Republiku 

Srpsku je 

roditeljska i 

pobratimska, 

mada je 

proizišla iz 

jednakog 

genocidnog 

porijekla. 

strane cionističkog Izraela. U tom smislu 

vrijedi podsjetiti na raznovrsne oblike 

prisustva Izraela u Republici Srpskoj, a sa 

isključivim ciljem jačanja tog pobratimskog 

genocidnog modela na kome je 

nastao i sam Izrael. 

Republika Srpska, primjerice, 

ima nekoliko tzv. 

predstavništava, a jedno od 

njih je u Jerusalemu, na čijem 

čelu je Arije Livne, što bi 

bilo isto kao kad bi na čelu 

nekog bh. predstavništva 

bio neki iranski ili jordanski 

državljanin. Ali, to što ljudi 

sa izraelskim državljanstvom 

vode predstavništvo Republike 

Srpske ne smeta nikome. 

Upravo ovo predstavništvo 

bilo je organizator uspostavljanja 

više oblika privredne 

saradnje. 

U julu prošle godine mediji 

u Banjoj Luci su izvijestili 

da je Arije Livne, u ime Republike 

Srpske, u Privrednoj 

komori Izraela razgovarao sa 

direktorkom Odjeljenja za 

međunarodne odnose Federacije 

izraelskih privrednih 

komora Roni Rajber i šeficom 

Odjeljenja za razvoj veza 

sa inostranstvom Privredne 

komore Tel Aviva i regiona 

Centar Šaron Šitrit o uspostavljanju efi- 

kasne privredne saradnje. “Dogovoreno 

je organizovanje susreta na kojima bi se 

razmatrali uvozno-izvozni aranžmani, sa 

temeljno pripremljenom platformom. 

Naglasak tokom razgovora bio je na sektorima 

građevinarstva, neiskorištenim 

potencijalima proizvodnje energije, infrastrukturnim 

projektima, elektronskoj 

industriji, poljoprivredi, drvno-prerađivačkoj 

industriji i turizmu. Dodatni 

vid saradnje ogledat će se u razmatranju 

mogućnosti plasmana robe na treća tržišta”, 

objavila je Srna. Roni Rajber najavila 

je aktivnije predstavljanje privrede 

RS na sajmovima, seminarima i skupovima 

u Izraelu, a Šaron Šitrit predložila 

je da nadležne institucije RS organizuju 

predstavljanja potencijala za cjelokupno 

članstvo izraelske Privredne komore, što 

bi izraelska strana logistički i finansijski 

podržala. Ambasador Izraela za BiH David 

Koen podržao je ovaj projekat, mada 


18

nije objasnio kako ne može biti ambasador 

u Banjoj Luci, već samo u Sarajevu, 

iako na ovaj način pokazuje da ne priznaje 

Sarajevo. Iz ove vijesti vidimo da nema 

nikakvog objašnjenja, jer nema nikakve 

zdrave logike, u usmjerenosti izraelske 

privrede isključivo na Republiku Srpsku. 

Logično bi bilo da državna komora 

Izraela sarađuje sa državnom komorom i 

ministarstvima BiH, da cjelokupna bh. 

privreda bude uključena u predstavljanja 

i povezivanja, izuzev, ako ta saradnja nije 

uzrokovana sasvim drugim, neprivrednim, 

političkim, a zapravo genocidnim 

afinitetima. Evo i odgovora... 

Izraelski ambasador u BiH David 

Koen bio je eksplicitan u izopćavanju, 

da ne kažemo diskriminaciji bošnjačkog 

i hrvatskog naroda, kada je rekao – “da 

jevrejski i srpski narod imaju zajedničku 

istoriju i da nema naroda kao što su ova 

dva, koja su toliko propatila u Drugom 

svetskom ratu”. Sama činjenica da je 

bošnjački narod procentualno najviše 

stradao nakon Jevreja u Drugom svjetkom 

ratu (103.000 Bošnjaka, ili 8,1 

odsto od ukupne populacije), i da je 

najviše stradao upravo od velikosrpske, 

četničke ruke, ovu izjavu izraelskog ambasadora 

čine netačnom i uvredljivom. 

Drugo, teza o “zajedničkoj istoriji” nema 

se na čemu temeljiti, jer niti su Srbi iz 

Njemačke, niti su Jevreji iz Srbije, mada 

cionistički i velikosrpski projekat veže 

genocid nad muslimanima. Jevrejske i 

srpske žrtve u Drugom svjetskom ratu, 

koje su realnost, monstruozno se zloupotrebljavaju 

kako bi se pravdao genocid 

nad Palestincima, odnosno, Bošnjacima. 

Vjerovatno je to bio poriv izraelskog ambasadora 

Koena da bubne ovu nebulozu 

o “zajedničkoj istoriji”. Važan logički 

momenat koji dekonstruira “zajedničku 

istoriju” jeste činjenica da Republika 

Srpska nije ni država, a vala ni entitet, 

srpskog naroda, već je po Odluci o konstitutivnosti 

suvlasništvo sva tri naroda, 

tako da davanje ove izjave o Republici 

Srpskoj, u vidu obraćanja srpskom narodu, 

zapravo je falsifikat. Izrael se tako 

Srbima, možda, može obraćati po Srbiji, 

ali, na teritoriji Bosne i Hercegovine takvo 

obraćanje ima perfidni, šovinistički 

smisao. 

Poseban problem je povod i mjesto 

gdje je izjava plasirana. Izraelski ambasador 

je, namjesto u Sarajevu, u Banja Luci 

priredio koncert i svečani prijem povodom 

63. godišnjice nezavisnosti Izraela. 

Doduše, nije jasno o kakvoj se “nezavisnosti” 

radi, jer Izrael nije ni postojao da 

bi bio zavisan, pa postao nezavisan, taj 

Izrael je samo bahnuo, logikom zločina, 

genocida i otimanja. Kao i zločinačka 

tvorevina unutar BiH. Ovaj prvorazredni 

diplomatski skandal, to obilježavanje 

izraelskog državnog praznika u Banjoj 

Luci, skandalom nije imenovan samo 

zato što na njega niko nije 

reagirao, niti je iko vidio 

išta destruktivno u činjenici 

da ambasador jedne države 

rezidencijalnu metropolu 

premješta iz Sarajeva u Banja 

Luku. Takvu drskost dosad 

nije napravio ni ruski ambasador, 

koji ašićare sponzorira 

velikosrpske interese. Zapravo, 

ni jedan ambasador dosad 

nije ovakvim konkretnim 

gestom zaobišao Sarajevo, 

a promovirao Banja Luku 

kao mjesto svoga diplomatisanja. 

Predsednik RS Milorad 

Dodik, kao pokrovitelj 

svečanosti, u svojoj je izjavi 

pokazao raskošnu glupost, jer 

je rekao da – “RS i Izrael gaje 

dobre prijateljske odnose koji 

su rezultat zajedničke teške 

istorije i stradanja u Drugom svetskom 

ratu”. Jedino je ostao dužan objasniti 

a kako su to Republika Srpska i Izrael 

postojali u Drugom svjetskom ratu, da 

bi otad gajili prijateljske odnose?! Skandalozni 

događaj zapapren je, kako su javili 

mediji u RS – intoniranjem državnih 

himni Izraela i Republike Srpske. Ne 

bismo, eto, drukčije saznali da ovaj 

kanton unutar BiH ima svoju himnu, 

koju smatra državnom. Šta li, pobogu, 

rade toliki bošnjački političari kad im 

ovakve informacije ne udaraju na obraz?! 

Možda nemaju obraza pa hodaju, ‘nako, 

sa čeljustima?! 

Ko je kome mati 

Mogla bi se napraviti obimna hronika 

dosadašnjih udara Izraela na suverenitet 

BiH. Zavirili smo u obilje materijala, 

i pronašli štošta vrijedno komentara. 

Evo još nekoliko drastičnih primjera... 

Nije samo 

Dodik izigravao 

državnika po 

Izraelu. Činio je 

to i predsjednik 

entitetske 

Skupštine 

Radojičić. 

On je sa 

predsjednikom 

izraleskog 

Parlamenta 

Rivlinom, 

molim te 

lijepo, kao 

pravi državnik 

- “razmijenio 

mišljenja o 

situaciji na 

Bliskom istoku 

i na Balkanu”. 

Nije samo Dodik izigravao 

državnika po Izraelu. Činio 

je to i predsjednik entitetske 

Skupštine Radojičić. On je 

sa predsjednikom izraleskog 

Parlamenta Rivlinom, molim 

te lijepo, kao pravi državnik 

- “razmijenio mišljenja o 

situaciji na Bliskom istoku 

i na Balkanu”. Mogao je 

samo razmijeniti mišljenja o 

komunalnim pitanjima, jer 

su međunarodni odnosi u 

nadležnosti bh. državnih institucija. 

Ugledao se u tome 

na Dodika, koji je u novembru 

prošle godine javno davao 

podršku predsjedniku Izraela 

Šimonu Peresu u borbi 

protiv Palestinaca. - “Ovom 

prilikom želio bih da još jednom 

potvrdim moju ličnu, 

i podršku Republike Srpske i srpskog 

naroda prijateljskom jevrejskom narodu 

i naporima koje ulaže Vaša zemlja u borbi 

protiv terorizma i zaštiti teritorijalnog 

integriteta i suvereniteta države Izrael”, 

pisao je Dodik. Utom nailazimo da su 

izraelski mediji donijeli naslov: “Dodik 

srpski Ariel Šaron”. Čega se pametan 

stidi budala se ponosi. U antifašističkoj 

percepciji taj Ariel Šaron je oličenje 

krvnika, nešto kao izraelski Ratko 

Mladić. Palestinci ponajbolje j pamte sve 

zločine koje je organizirao Ariel Šaron, 

a civilizacija pamti ulogu ovog krvnika 

u masakrima u Sabri i Šatili 1982. go- 

dine. Dodik, ipak, nije Ariel Šaron, a 

činjenica da ga od te klevete brani jedan 

musliman trebala bi biti znakovita. No, 

srpstvo se ponosi ovom usporedbom 

Dodika sa zločincem Šaronom, čim se 

to sa ponosom pominje. Vodeći izraelski 

list Makor Rišon, prenose srpski mediji, 

opisuje predsednika Milorada Dodika 


19

kao državnika međunarodnih razmera, a 

novinarka Pazit Atlas-Ravina zaključuje 

da – “Dodik svojom pojavom visokog 

i markantnog čoveka, širokih ramena, 

neposrednog i asertivnog stila, podseća 

na legendarnog g izraelskog generala i 

državnika Ariela Šarona, a na taj način 

ga posmatraju i predstavnici jevrejskih 

organizacija”. Novinarka je, vele, upitala 

Dodika – “o aspiracijama Republike 

Srpske, odnosno da li su one usmerene 

na ujedinjenje sa Srbijom”, čime je 

razotkrila stvarnu pozadinu izraelskog 

tretiranja Dodika kao državnika, a polovice 

bh. teritorije kao zasebne države. 

Dodik je, naravno, kazao da voli Srbiju. 

Uistinu, čega se pametan stidi... 

U odnosu na ove ključne informacije 

koje dokazuju angažiranost cionističkog 

Izraela na disoluciji bh. države i jačanju 

secesionistikog programa Republike 

Srpske, postoji još mnoštvo, uslovno rečeno, 

manje bitnih informacija, vezanih 

za razmjene privrednih i turističkih delegacija, 

koje sežu do takvih detalja kao 

što su serije predavanja koje su izraelski 

eksperti u oblasti poljoprivrede p David 

Šaroni i Moše Kaim održali u decembru 

prošle godine za proizvođače mlijeka uz 

Republici Srpskoj. Program Ministarstva 

poljoprivrede Izraela podrazumijeva 

da se po pet dana u svakoj od opština 

RS na seminarima obrađuju segmenti 

uzgoja muznih krava, njihove reprodukcije 

i teme iz oblasti veterinarstva. Na 

osnovu čega li Bošnjaci misle da im je 

Turska mati?! 

Da ne ostanemo nedorečeni... 

Ova temeljita briga 

Izraela za Republiku Srpsku 

je roditeljska i pobratimska, 

mada je proizišla iz jednakog 

genocidnog porijekla. Takvu 

brigu Bošnjaci su osjetili u 

ratu i neposredno poslije od 

nekoliko islamskih zemalja 

i njihovih organizacija 

u BiH, čiji su predstavnici 

otjerani u ime dodvoravanja 

bošnjačkih političara velikosrbima 

i velikohrvatima. 

Ta bošnjačka nezahvalnost 

Iluzorno bi 

bilo očekivati 

da će neko ko 

decenijama 

javno i bestidno 

otima tuđu 

domovinu, 

ubija nevine 

ljudske živote, 

odjednom biti 

drukčiji na 

nekoj drugoj 

adresi. 

djeluje kao prokletstvo. Srbe 

u RS uopće nije briga da li 

kome smeta izraelsko neprijateljstvo 

prema BiH i ulazak 

izraelskih institucija u 

manji entitet, ali Bošnjake 

je i te kako briga da im Srbi 

ne bi štogod spočitali na račun 

saradnje sa islamskim 

zemljama. Domaćinsko ponašanje 

Izraela u Republici 

Srpskoj - kao da su svoji 

na svome - trebalo bi imati 

funkciju šamara za bošnjačke 

guske u magli. 

20

Intervju 

Dino Đipa, direktor Prism Researcha, agencije za marketinška, 

medijska i društvena istraživanja 

Format otvorenog pitanja 

o etničkoj pripadnosti pristrasan 

je u korist većeg broja “Ostalih” 

Međutim, u našim 

naknadnim analizama smo 

vidjeli da se u kategoriji 

“Ostali” zapravo najviše 

nalaze ispitanici koji se 

izjašnjavaju kao Muslimani. 

Nakon toga slijede 

pripadnici etničkih manjina, 

te nakon toga ispitanici 

koji se izjašnjavaju kao 

Bosanci i Hercegovci. Naše 

istraživanje je pokazalo da u 

slučaju postavljanja pitanja 

u kojem se čitaju predložene 

opcije odgovora: Bošnjaci, 

Srbi, Hrvati, Ostali (ili nešto 

drugo), odnosno ne želite 

se izjasniti, imamo znatno 

manji procenat osoba koje 

se izjašnjavaju kao “Ostali” 

Razgovarao: Ezher Beganović 

Saff: Posljednjih mjeseci 

svjedoci smo velikog interesa 

javnosti u BiH o popisu 

stanovništva koji će se održati ove godine. 

Vaša agencija je nedavno sprovela 

jedno istraživanje o etničkom – nacionalnom 

izjašnjavanju bh. građana. 

Kako ste naveli, cilj Vašeg istraživanja 

bio je odrediti da li i u kojoj mjeri 

Imate dakle 

pojavu da jedan 

te isti ispitanik 

u jednom 

formatu pitanja 

kaže da je 

Musliman, a u 

drugom formatu 

pitanja kaže 

da je Bošnjak. 

Ili da jedan 

ispitanik kaže u 

jednom formatu 

pitanja da je 

Bosanski Hrvat, 

a u drugom 

formatu pitanja 

kaže da je 

Hrvat. 

način postavljanja pitanja o etničkoj 

i nacionalnoj pripadnosti utiče na to 

u kojem procentu će se građani izjasniti 

kao pripadnici tri konstitutivna 

naroda, odnosno kao “Ostali”. 

Možete li nam reći 

nešto više o ovom važnom 

aspektu budućeg popisa 

stanovništva, odnosno zašto 

je način postavljanja pitanja 

toliko važan i u kojoj mjeri 

on može odrediti rezultate 

popisa? 

Đipa: U svim anketama 

postoji nekoliko izvora 

pogrešaka. Pogreška uzorka, 

koja je eliminirana u 

slučaju popisa jer se popis 

sprovodi na cijeloj populaciji, 

a ne samo na uzorku, 

zatim pogreška anketara 

i pogreška vezana za upitnik, 

odnosno pitanja. Do 

sada je u javnosti fokus 

diskusije bio na tome kako 

i na koji način se građani 

BiH etnički izjašnjavaju, 

kako bi se građani trebalo 

etnički, odnosno nacionalno 

izjašnjavati, itd. Mi smo 

željeli prebaciti fokus diskusije sa 

političkog na stručni teren. I mi smo 

zapravo pokazali u ovom istraživanju 

ono što je već vrlo dobro istražena i 

poznata činjenica u nauci anketnih 

istraživanja: format pitanja, način 

prezentacije odgovora značajno utiče 

na distribuciju odgovora. U našem 

istraživanju smo pokazali ono što je 

također poznato – striktno otvoreno 

pitanje (čita se samo pitanje i čeka 

se da ispitanik kaže odgovor, bez 

čitanja predloženih opcija odgovora) 

dovodi do najvećeg rasipanja odgovora. 

To za posljedicu ima značajno 

veći procenat ispitanika koji spadaju 

u kategoriju “Ostali”. Međutim, u 

našim naknadnim analizama smo 

vidjeli da se u kategoriji 

“Ostali” zapravo najviše 

nalaze ispitanici koji se 

izjašnjavaju kao Muslimani. 

Nakon toga slijede 

pripadnici etničkih manjina, 

te nakon toga ispitanici 

koji se izjašnjavaju 

kao Bosanci i Hercegovci. 

Naše istraživanje je pokazalo 

da u slučaju postavljanja 

pitanja u kojem se 

čitaju predložene opcije 

odgovora: Bošnjaci, Srbi, 

Hrvati, Ostali (ili nešto 

drugo), odnosno ne želite 

se izjasniti, imamo znatno 

manji procenat osoba koje 

se izjašnjavaju kao “Ostali”. 

Imate dakle pojavu 

da jedan te isti ispitanik 

u jednom formatu pitanja 

kaže da je Musliman, a u 

drugom formatu pitanja 

kaže da je Bošnjak. Ili da 

jedan ispitanik kaže u jednom formatu 

pitanja da je Bosanski Hrvat, 

a u drugom formatu pitanja kaže da 

je Hrvat. Jednostavno, starije osobe, 

slabijeg obrazovanja, češće ženske 

nego muške su sklone ovakvom 

ponašanju u anketama. Postavlja se 

naravno pitanje, kako onda da znamo 

koji je pravi način postavljanja 

pitanja. Odgovor na to pitanje se 

nalazi u ukrštanju podataka o vjeroispovijesti 

i jeziku sa podacima o 

etničkoj pripadnosti. Naše analize 

govore da je otprilike 6% ispitanika 

više u kategoriji ispitanika koji su 


21

Muslimani, islamske vjeroispovijesti 

i koji govore bosanskim jezikom u 

odnosu na broj ispitanika koji se 

izjašnjavaju kao Bošnjaci. To znači 

da bi na popisu moglo biti i do 6% 

manje Bošnjaka nego što ih realno 

ima. Neko pokušava da dokaže da 

osoba koja se izjašnjava kao Bošnjak, 

koja je islamske vjeroispovijesti i 

koja govori bosanskim jezikom je 

nešto potpuno drugo (pripada nekoj 

drugoj kategoriji) u odnosu na osobu 

koja se izjašnjava kao Musliman, islamske 

je vjeroispovijesti i govori bosanskim 

jezikom. Gledano etnološki, 

antropološki, sociološki, psihološki, 

historijski, to jednostavno nema 

smisla u BiH. Priznajem, kod osoba 

koje se izjašnjavaju kao Bosanci i 

Hercegovci je malo drugačija stvar. 

Iako naše istraživanje pokazuje 

da tih osoba nema više od 2-3% u 

cijeloj populaciji, interesantno je da 

preko 70% tih osoba navode da im 

je vjeroispovijest islamska, a jezik 

bosanski. Dakle, zaključujemo da 

će jedna relativno tehnička stvar 

na popisu kao što je format pitanja 

imati dalekosežne posljedice na rezultate 

popisa u smislu distribucije 

po etničkoj pripadnosti. Na kraju 

želim reći da smo mi slobodni pozvati 

i druge istraživače da analiziraju 

našu metodologiju, bazu podataka, 

ta da ponove isto istraživanje kako bi 

se uvjerili u to da li su naši rezultati 

tačni ili ne. 

Saff: Imate li informaciju 

na koji način su 

popisni anketari postavljali 

pitanja o etničkoj – nacionalnoj 

pripadnosti na probnom 

popisu stanovništva i 

može li se sada nazrijeti koji 

način postavljanja pitanja o 

etničkoj – nacionalnoj pripadnosti 

će biti implementiran 

na popisu stanovništva? 

Đipa: U probnom popisu 

koji je sproveden u 

novembru prošle godine, 

pitanje je postavljeno na 

sljedeći način: “Možete li 

mi molim vas reći koje ste 

etničke, odnosno nacionalne 

pripadnosti?” Na popisnim 

listu su napisani sljedeći 

odgovori: Bošnjačka, 

Srpska, Hrvatska, Ostalo 

i Ne želi se izjasniti. Ali ovi predloženi 

odgovori se nisu čitali. To znači 

da je ovo pitanje zapravo ekvivalentno 

potpuno otvorenom pitanju, s tim da 

postoji veća mogućnost grešaka anketara, 

popisivača, jer oni su ti koji 

odlučuju u koju kategoriju da svrstaju 

pojedine odgovore ispitanika. Iako se 

podaci dati u popisu verificiraju potpisom 

ispitanika, naravno, problem je 

u slučaju ispitanika koji su nepismeni. 

Saff: Znamo da su Vam poznati 

rezultati probnog popisa stanovništva, 

koji je održan krajem prošle godine. 

Nas najviše interesira kako i koliko 

Ali ne želim 

negirati i to da 

postoje ljudi, 

organizacije 

koji zagovaraju 

da se u 

popisu koristi 

isključivo 

otvoreno 

pitanje, jer 

navodno to 

je “jedino 

ispravno 

pitanje, jedino 

se na tom 

pitanju građani 

istinski mogu 

izraziti ko su 

i šta su po 

pitanju etničke 

pripadnosti”. 

su se procentualno izjasnili 

Bošnjaci i koliko je bilo “Ostalih”, 

odnosno šta je istina 

oko špekulacije da je na tom 

probnom popisu stanovništva 

čak 35 % građana se izjasnilo 

kao “Ostali”? 

Đipa: Budući da se bavim 

ovim poslom skoro 18 

godina, naravno da me zanimju 

razni podaci. Koliko 

mi je poznato, nije urađena 

nikakva analiza rezultata 

probnog popisa koja je 

objavljena od strane statističkih 

institucija u BiH. 

Međutim, na osnovu onoga 

što sam imao prilike čuti od 

kolegica i kolega, čini se da 

su rezultati probnog popisa 

pokazali da je otprilike oko 

8% građana koji se izjašnjavaju 

u kategoriji “Ostali”. Međutim, 

preko 50% tih osoba su zapravo osobe 

koje kažu da su Muslimani. Još je 

veći procenat njih koji govore bosanski 

jezik. Oko 20% osoba su pripadnici 

etničkih manjina u BiH (Romi, 

Ukrajinci, Crnogorci, Italijani i slično) 

i oko 20% su osobe koje se izjašnjavaju 

kao Bosanci i Hercegovci. U ukupnom 

uzorku, koliko je meni poznato, nema 

više od 2% osoba koje se izjašnjavaju 

kao Bosanci i Hercegovci. To se slaže 

i sa podacima našeg istraživanja gdje 

smo imali ne više od 3% osoba koje se 

izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci. 


22

Saff: U nedavnom intervjuu za 

jednu domaću televiziju upozorili ste 

na manipulatore i njihove namjere na 

predstojećem popisu stanovništva. Rekli 

ste da se insistira na načinu postavljanja 

pitanja koji favorizira da se što više 

građana izjasni kao “Ostali”. Možete li 

nam reći nešto više o tome i ko su ti ljudi 

i zašto to rade? 

Đipa: Nisam siguran da sam se 

baš tako izrazio. Mislim da je prejako 

u ovom trenutku koristiti riječ 

“manipulatori”, “manipulacija” 

i slično. Ja sam prije 

zagovornik teorije ljudske 

nekompetencije nego teorije 

zavjere. Jednostavno, 

olako se prelazi preko nekih 

odluka koje se tiču stručnih 

aspekata vezanih za etničko 

izjašnjavanje na popisu. Prihvataju 

se neka rješenja, a da 

se nisu ispitale konsekvence. 

Iskreno, posao koji smo mi 

uradili u našem istraživanju 

su trebale uraditi statističke 

institucije. Svrha probnog 

popisa je da se ispitaju 

različiti metodološki modaliteti 

i da se vidi koji od tih 

modaliteta najviše odgovora 

nekom činjeničnom stanju. 

Međutim, razumijem da su 

statističke institucije preokupirane 

drugim poslovima, 

pa nisu imali vremena da se 

bave ovim pitanjima. Ali ne 

želim negirati i to da postoje 

ljudi, organizacije koji 

zagovaraju da se u popisu 

koristi isključivo otvoreno 

pitanje, jer navodno to je “jedino ispravno 

pitanje, jedino se na tom pitanju 

građani istinski mogu izraziti ko 

su i šta su po pitanju etničke pripadnosti”. 

Vrlo se vješto ubacuje i priča 

o diskriminaciji u popisu, što naravno 

nema nikakve veze sa stvarnim stanjem. 

Odgovorno tvrdim da bilo koja 

varijanta pitanja nije diskriminirajuća, 

jer se u sve tri varijante pitanja ispitanicima 

daje opcija “Nešto drugo” ili 

“Ostali” koju mogu izabrati i u okviru 

koje mogu reći slobodno šta su i ko su. 

Diskriminacija bi bila u slučaju kad 

npr. ljudima kažete da se mogu samo 

izjasniti kao X, Y, ili da mogu biti 

“Neopredijeljeni” i slično… Mislim 

da iza takvih nastojanja postoji jedna 

politička agenda koja se naivno nada 

da će u slučaju da na popisu bude što 

je moguće više građana iz kategorije 

“Ostalih”, da će se Daytonski ustav 

morati radikalno mijenjati, ili da će se 

odluka u slučaju Sejdić-Finci morati 

sprovesti na drugačiji način i slično. 

Popis nema veze sa ustavnim promjenama 

u BiH. 

Mislim da 

iza takvih 

nastojanja 

postoji jedna 

politička 

agenda koja se 

naivno nada da 

će u slučaju da 

na popisu bude 

što je moguće 

više građana 

iz kategorije 

“Ostalih”, da će 

se Daytonski 

ustav morati 

radikalno 

mijenjati, ili da 

će se odluka u 

slučaju Sejdić- 

Finci morati 

sprovesti na 

drugačiji način 

i slično. 

Nema smisla tretirati osobe koje se izjašnjavaju kao Bošnjaci i 

Muslimani, ili kao Bosanski Hrvati i Hrvati, ili Srbi i Pravoslavci 

- kao pripadnike različitih naroda 

Saff: Moramo Vas pitati sljedeće, kao stručnjak i čovjek koji ima dobre informacije 

šta savjetujete Bošnjacima na šta najviše pažnje da posvete, odnosno 

kako uspješno izbjeći eventualne popisne zamke? 

Đipa: Ja zaista nisam politički, niti vjerski lider, niti nacionalni savjetnik. 

Teško mi se zamisliti u takvoj ulozi u kojoj me vidite. Postoje institucije 

u ovoj zemlji koje bi trebale voditi računa o svim aspektima popisa. 

Ja mogu reći samo sa stanovišta svoje struke da će format pitanja imati 

daleko veće posljedice na rezultate popisa nego tobožnji problemi u identitetu 

pripadnika nekih naroda, da format isključivo otvorenog pitanja o 

etničkoj pripadnosti može biti jako pristrasan u korist većeg broja “Ostalih”, 

da pitanje sa predloženim opcijama odgovora koji se čitaju dovodi 

do rezultata koji su najtačniji, te da nema nikakvog smisla tretirati osobe 

koje se izjašnjavaju kao Bošnjaci i Muslimani, ili kao Bosanski Hrvati i 

Hrvati, ili Srbi i Pravoslavci - kao pripadnike različitih naroda. Osim toga, 

potrebno je posebnu pažnju posvetiti kontroli kvalitete popisa, kako bi se 

eliminisale sve moguće zloupotrebe, te kako bi se na najmanju mjeru sveli 

mogući izvori pogrešaka. Neka se svako slobodno izjašnjava kako želi. Ali 

treba voditi računa o tome da u ovakvoj Bosni i Hercegovini, pitanje o 

etničkoj pripadnosti jeste sve samo ne isključivo statističko pitanje. 


23

Društvo 

Bosanske jezičke kontroverze 

Maćehinsko ‘glačanje’ maternjeg jezika 

Zato javno izticanje gornjeg 

stava docentice Nakaš, kao 

zvaničnog stručnog stava, 

povodom Međunarodnog 

dana maternjeg jezika, toliko 

je antimaterinski da je ravan 

pozivu majci na odricanje od 

djece, jer otvoreno nagovara 

djecu da iz majkinog krila 

uskoče pod maćehino 

okrilje, da ne uče materin, 

nego maćehin jezik 

Piše: Safet Kadić 

Jezik 

J 

kojem vas poučava škola 

nije istovjetan jeziku koji 

ste učili od majke ili u svojoj 

porodici. Kada bi bilo drugačije, 

standardizacija ne bi ni postojala”, a 

podučava javnost docentica na Odsjeku 

za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog 

fakulteta Univerziteta u Sarajevu, 

Lejla Nakaš u intervju FENI povodom 

21. februara, Međunarodnog dana 

maternjeg jezika, i poentira da “škola 

uvijek učini da taj jezik ‘izglačamo’”. 

Nasuprot tome, jedan mladi kantautor 

baš zato što sam piše svoje pjesme na 

maternjem jeziku, izjavio je na Federalnoj 

televiziji prije četiri godine: “Najbolje 

se osjećam u svom jeziku, a ne onom 

što smo učili u školi.” 

Prije otvaranja kritičkog dijaloga sa 

gornjim stavom docentice Nakaš, podastrimo 

dvije opazke. Prva je teorijska 

postavka da je tzv. standardizacija najveći 

neprijatelj maternjeg jezika i njegovog 

nesputanog razvoja, jer standardnojezička 

norma ne samo da sputava 

nesmetan prirodni razvoj jezika nego 

znatno utiče na unutarjezičke procese i 

ponekad presudno na opće tokove njegova 

razvoja. Druga je da Englezi, na 

primjer, nemaju ni ustava ni pravopisa, 

a postali su jedan od najmoćnijih naroda 

zapadne civilizacije i njeni glavni 

nosioci, a njihov jezik, na kojem oni 

bez pravopisa stvaraju više od hiljadu 

godina, postao je jezik cijele zemaljske 

kugle u ovoj eri globalizacije. Bez 

pravopisa i standardnojezičke norme 

stvarali su i Bošnjaci tokom povijesti 

svoje pismenosti nakon usvajanja starocrkvenoslavenskog 

kao zajedničkog 

književnog jezika svih Slavena 

u 9. vijeku, bilo da su pisali 

bosan(č)icom, latinicom 

ili arebicom i bili u srednjem 

vijeku najrespektabilniji balkanski 

narod, subjekti historije 

i rame uz rame uz narode 

nosioce tadašnje kulture i 

civilizacije, sve do tzv. Vukove 

reforme jezika, pisma i 

pravopisa u 19. stoljeću. Pisali 

su upravo onako kako 

su govorili i svi su se dobro 

razumili. Ta reforma bila je 

potrebna onim narodima, 

preciznije njihovoj buržoaziji, 

koji nisu imali pismeni 

kontinuitet stvaralaštva na 

narodnom jeziku, kao što su 

Srbi, na primjer. 

Srednjojužnoslavenski 

dijasistem 

Zato javno izticanje gornjeg 

stava docentice Nakaš, 

kao zvaničnog stručnog stava, 

povodom Međunarodnog 

dana maternjeg jezika, 

toliko je antimaterinski da 

je ravan pozivu majci na 

odricanje od djece, jer otvoreno 

nagovara djecu da iz 

majkinog krila uskoče pod 

maćehino okrilje, da ne uče 

materin, nego maćehin jezik. 

Takva praksa je dovela 

do toga da ovdi već odavno 

i matere govore maćehinskim 

jezikom. Ovo nikako ne može 

biti stav jednog slobodoumnog bos(a) 

niste, nego nekog fosiliziranog panslaviste 

zarobljenog uma. Upravo da bi se 

spriječila ovakva praksa i da bi se promovirala 

jezička i kulturna raznolikost 

te multilingvizam, UNESCO je 1970. 

godine donio dokument, u kojem se 

kaže: “Maternji jezik označava put 

ljudskog bića i pomoću njega ono ulazi 

u društvo, čini svojom kulturu grupe 

kojoj pripada i postavlja temelje razvoju 

svojih intelektualnih sposobnosti.” 

U Deklaraciji o kulturnoj različitosti iz 

2001. godine se kaže: “Svakoj se osobi 

Obilježavanje 

Međunarodnog 

dana maternjeg 

jezika, 21. 

februara, 

prošlo je skoro 

nezabilježeno 

u dejtonskim 

medijima 

i gluho u 

javnosti Bosne 

i Hercegovine, 

gotovo 

nezapaženo 

iako bi se, 

s obzirom 

na sociolingvističku 

situaciju, 

očekivalo 

značajne 

manifestacije. 

mora omogućiti izražavanje i stvaranje 

djela na jeziku koji izabere, posebno 

na maternjem jeziku.” Generalna 

skupština UNESCO-a proglasila je 

1999. godine 21. februar kao 

Međunarodni dan maternjeg 

jezika (engl. International 

Mother Language Day), u 

znak sjećanja na bengalske 

studente koji su 21. februara 

1952. ubijeni u glavnom gradu 

Bangladeša, Daki, tada 

Istočnom Pakistanu, jer su 

protestirali zato što njihov 

maternji jezik nije proglašen 

za zvanični. Od tada se svake 

godine obilježava u svijetu 

kao jedan od zajedničkih 

simbola ravnopravnosti svih 

naroda. Generalna skupština 

Ujedinjenih naroda 

priznala je rezolucijom ovaj 

praznik i odredila 2008. godinu 

za međunarodnu godinu 

jezika, a vijeće Evrope 

proglasilo je 26. septembar 

kao Evropski dan jezika. 

U Bosni teče obrnut 

proces. Drugim riječima, 

od jednog prirodnog jezika 

(maternjeg) prave se tri vještačka 

(maćehinska). “Na 

Odsjeku za bosanski, hrvatski 

i srpski jezik Filozofskog 

fakulteta Univerziteta 

u Sarajevu poučavamo studente 

da ta tri jezika predstavljaju 

tri standardizirane 

forme jednog prirodnog 

jezika 

nedavno imenova- 

nog neutralnim imenom 

kao srednjojužnoslavenski 

dijasistem”, obrazlaže docentica Nakaš. 

Takvo poučavanje za jednog njenog 

kolegu sa Odsjeka za književnost 

je obična “proizvodnja neznanstvenoga 

znanja”. Možda i zato naše današnje 

univerzitetate ovaj Lejlin kolega često 

naziva uniZVERitetima, a sveučilišta 

sveMUČIlištima. Za bosanski organski 

jezik odavno se u serbokroatistici 

koriste eufemizmi, kao što su štokavski 

dijalekat, srednjojužnoslavenski dijasistem, 

štokavski idiom. “Srednjojužnoslavenski 

dijasistem” je slavistička, 

tačnije rečeno serbokroatistička terminoložka 

egzibicija i čisti eufemizam 


24

za bosanski jezik, kao jezik naroda i 

zemlje Bosne u njezinim povijestnim 

okvirima i značenju, čija je gramatička 

struktura uzeta kao baza za standardne 

jezike naših susjeda. Poznato 

je da je čuveni turski putopisac p Evlija 

Ćelebija, povodom Bosansko-turskog 

ričnika M.H. Uskufije iz 1631. godine, 

uporedio bosanski jezik sa latinskim. 

Bosna je Bošnjacima majka, a bosanski 

jezik njihov maternji jezik. (Doduše, 

imali su oni kroz povijest i pomajki 

i maćeha). Neki čak uz novu dejtonsku 

himnu Bosne i Hercegovine, koja 

nema riječi, pjevaju svoje stihove kao 

svojevrstni refren: Boosna nam je maajka/ 

Boosna nam je doom/ Boosna nam 

je i otac i maaajka. I pored toga devedesetih 

godina prošlog stoljeća hrvatski 

lingvista hercegovačkih korijena, 

dr. Šimun Šonje, pitao se na jednom 

lingvističkom skupu u Sarajevu “kako 

nazvati jezik kojim se govori zapadno 

od Drine, a još nije ispijena, kao i istočno 

od Une, a nije niti nju lako ispiti”. 

Po shvaćanju dr. Šimun Šonje “Hrvati 

BiH s pravom žmirkaju pomalo na zapad, 

ali ovdje žive i govore bosanski 

već stoljećima i decenijama”. Čak i za- 

kleti negator Bošnjaka, Vuk Karadžić, 

priznaje: “Naša braća turskoga zakona 

govore ljepše našim jezikom, nego oni 

grčkoga ili rimskoga zakona.” 

Slično maloprijašnjoj terminoložkoj 

egzibiciji, isto tako je egzibicija, 

ali politička, i kad neko kaže da 

je Turska Bošnjacima majka. Turska 

im nikada nije bila majka, možda u 

neka davna sretna vremena da je bila 

pomajka, podarivši im najviše domete 

tadašnje civilizacije i obogativši im 

jezik riječima za stvari i pojmove koje 

dotad nisu poznavali. A uglavnom im 

je bila maćeha. Sve bosanske riječi porijeklom 

slavenske, bez obzira kako su 

pobošnjene, zatim riječi nastale samostalnom 

jezičkom kreacijom Bošnjaka, 

su riječi maternjeg jezika. Usvojene riječi 

iz drugih jezika, odnosno posvojenice 

(serbokroatisti ih nazivaju strane 

riječi ili tuđice), a u bosanskom jeziku 

su najbrojniji orijentalizmi i europeizmi, 

bez obzira kada su prihvaćene ili iz 

kojeg jezika, mogu se smatrati riječima 

pomajke, a sve vještački nametnute riječi 

su maćehinske, kao što su u slučaju 

Bošnjaka nametnut ijekavski izgovor 

na njihov materinski ikavski tzv. bečkim 

književnim dogovorom. 

Mletački zbornik 

A kako to docentica Nakaš ‘glača’ 

bosanski jezik i uči svoje sadašnje 

studente kao buduće ‘glačače’ jezika 

naše djece u školama, dovoljno je 

ovom prilikom navesti jedan, zaista 

eklatantan primjer. Na Prvom bosanskohercegovačkom 

slavističkom kongresu, 

održanom na njezinom matičnom 

fakultetu u Sarajevu prije tačno 

dvije godine, ona je kao moderator 

jedne sesije, falsifikovala ime Velikog 

bosanskog sudije Gradiše i prid slavistima 

iz cilog svita nazvala ga skaradnim 

imenom Građeša. Kada sam 

oštro reagovao na ovo krivotvorenje, 

ona se pravdala prid svima time da je 

njegovo ime napisano sa jat-om iza d 

pa da bi, shodno tome, tako trebalo 

čitati njegovo ime. Pokušao sam joj 

objasniti da se, zaista, na pronađenoj 

ploči sudije Gradiše iza d nalazi napi- 

san znak za jat, ali on ima vrijednost 

glasa i, odnosno čita se kao i, kao i 

u mnogim drugim slučajevima. 

Iako očito zbunjena, 

ostala je pri svome. Možda 

zato što se u slavistici prilikom 

latiničke transkripcije 

znaka za praslavenski glas 

jat koristi znak 

ĕ ili ê, ali 

bi opet i u latiničkoj transkripciji 

ovo ime bilo napisano 

kao Gradêša, ali nikako 

kao Građeša. Takvo ime 

u srednjevjekovnoj ikavskoj 

Bosni niti je postojalo niti 

je moglo postojati. Prosto 

ga je nemoguće zamisliti u 

tom geopovijestnom kontekstu 

izuzev jezičkim alhemičarima, 

poput docentice Nakaš. S druge strane, 

postojala su brojna imena ovoga 

tipa od glagolske i imenske osnove na 

–iša: Gradiša, Budiša, Tvrdiša, Radiša. 

I jedan bosanski kralj nosio je ime 

ovoga tipa: kralj Dabiša. Postojale su 

i riječi obćeg značenja na –iš š ( 

prviš, 

slatkiš, bućkuriš i sl.) Pojava jotovanja 

d u 

đ u jekavskoj supstituciji jata, datirana 

je mnogo stoljeća kasnije. Inače, 

na ploči je ono d malo oštećeno i 

nejasno, ali to u ovom razmatranju ne 

igra nikakvu ulogu. 

Ova docentica ‘glača’ bosanski 

jezik i tako što sa studentima srednjevjekovne 

bosanske kodekse čita 

ekavski iako su uglavnom ikavski, 

po čemu se uz druge osobine, među 

kojima i specifično ćirilsko pismo 

bosan(č)icu identificiraju kao bosanski. 

Možda zato što Srbi tako čitaju jat 

u svojim srednjevjekovnim crkvenoslavenskim 

tekstovima. Da je docentica 

Nakaš samo zavirila u bogat opus 

svoje predhodnice na tom Odsjeku, 

pridratne profesorice brojnih uzpješnih 

generacija, dr. Herte Kune, koja 

je bila vrstan znalac staroslavenskog 

jezika i bosanskih srednjevjekovnih 

kodeksa, sve bi joj bilo jasno. Pišući, 

tako, o jednom izuzetnom bosanskom 

kodeksu, nazvanom Mletački zbornik 

po mjestu gdje se i danas čuva – Mletcima 

(Veneciji), Kuna je izričita: “Po 

Ovo nikako 

ne može biti 

stav jednog 

slobodoumnog 

bos(a)niste, 

nego nekog 

fosiliziranog 

panslaviste 

zarobljenog 

uma. 

svome je jeziku to izrazito ikavski 

tekst, a to se vidi naročito dobro po 

nizu primjera u kojim jat stoji tamo 

gdje ga nikad nije bilo, nego je po porijeklu 

bilo i, pa tako i jat valja čita- 

ti kao i.” A govoreći o tekstovima na 

narodnom i crkvenoslavenskom jeziku 

dr. Herta Kuna iztiče: “U velikom 

broju tekstova u nizu primjera jat je 

zamijenjeno sa i, ili je napisano tamo 

gdje je iskonski bilo i, što nesumnjivo 

svjedoči o ikavskom karakteru teksta. 

Međutim, iako bi dosljedno pisanje i 

u transkripciji umjesto jata bilo najlakše 

rješenje, smatrali smo da ono ne 

bi bilo umjesno, jer čitalac tako ne bi 

dobio uvid u pravo jezičko i ortografsko 

stanje teksta.” Danas 

bih mojoj pokojnoj profesorici 

Kuni rado predložio da 

bi u latiničkoj transkripciji 

jat bilo najbolje pisati zna- 

kom ï, s kojim je jat zamije- 

njen u ukrajinskom ćirilićkom 

pismu i jeziku, koji je 

ikavski kao i starobosanski. 

Tako Ukrajinci svoj glavni 

grad pišu: Kи 

ïв 

, a izgovaraju 

Kijiv, za razliku od jekavskih 

Rusa, koji ga pišu kao 

Kиев 

, a izgovaraju Kijev. 

Taj znak bi trebalo uvesti i 

u savremenu bosansku abecedu 

na mjestu gdje je bio jat pa neka 

ga izgovara kako ko hoće. To je bila i 

Ćirilova ideja kada je za Slavene osim 

preuzetih znakova iz grčkog pisma 

stvorio i posebne slavenske znakove 

za glasove koji su postojali u slavenskom, 

a kojih nije bilo u grčkom, poput 

jat–a, znajući da se na različitom 

slavenskom terenu različito izgovara, 

negdje kao i, a negdje kao e ili diftong 

ie. Isti je slučaj i sa dvoglasom koji se 

negdje izgovarao (kao i danas) kao šć, 

a negdje kao št. 

Pohrvaćivanje bosanskih katolika 

Eto, tako je ova sredovječna docentica, 

nakon punih osamsto godina, 

postala maćeha najvišem srednjevjekovnom 

pravnom ugledniku 

i Kulinovom doglavniku, Velikom 

bosanskom sudiji Gradiši iz Gradišća 

kod današnje Zenice. I njena djeca će 

imati maternji jezik, naučen od nje, 

ali on će biti sasvim drugačiji od maternjeg 

jezika njezine nane iz Logavine 

mahale u Sarajevu. 

Povodom 21. februara, Dana maternjeg 

jezika pala mi je na pamet 

jedna anegdota sa početka bosanske 

tranzicije iz jednopartijskog u višestranačko 

društvo, kada se sa zapada na 

ono žmirkanje, koje spominje Šimun 

Šonje, odgovorilo namigivanjem pa su 

djeca iz materinog uskočila u maće- 


25

hino krilo. Potom se desilo ovo: Ako 

budem onako govorio, ni rođena 

mater me neće razumit, požalio se 

1990. godine na čistom bosanskom 

jeziku jedan bosanski katolik (Hrvat) 

prvom predsjedniku HDZBiH 

Stjepanu Kljujiću nakon završenog 

jednomjesečnog tečaja čistog hrvatskog 

jezika u Zagrebu i 

povratka u Sarajevo. Prema 

svjedočenju Stjepana Kljujića 

jednom bošnjačkom 

akademiku i tadašnjem 

čelniku jedne bošnjačke političke 

organizacije, rečeni 

bosanski Hrvat pripadao je 

najužem rukovodstvu novoformiranog 

HDZBiH, 

koje je po nalogu Franje 

Tuđmana, pozvano u Zagreb 

na jednomjesečni tečaj 

glede općenite uljudbe 

i promidžbe novohrvatskog 

jezika, kao izravnog čimbenika 

suvremenog hrvatskog 

domoljubnog identiteta. 

Naravno, ni on ni iko drugi 

nije se usudio ne odazvati 

ovome pozivu na izpiranje 

bosanskog mozga, jer 

je HDZBiH bio (i ostao) 

čista ekspozitura HDZ-a 

Hrvatske, odnosno, u ovom 

kontekstu, bosansko čedo 

hrvatske matere. Predsjedniku 

HDZBiH Stjepanu Kljujiću to 

nije teško palo, jer je on predhodno 

već duže vrijeme živio u Zagrebu i radio 

kao sportski novinar u najjačoj hrvatskoj 

novini “Vjesniku”. Tuđmanove 

ideje i takvu praksu najdosljednije 

je nastavio sve do danas “Večenji list 

BiH”, posebno akcijom “Večernjakov 

pečat” te Matica hrvatska sa svojim 

hrvatskim programima i mahanjem 

hrvatstvom. 

Nametanje novohrvatskog jezika 

kao sredstva kroatizacije (pohrvaćivanja) 

bosanskih katolika najbolje ilustrira 

političku hegemonističku pozadinu 

takvih nakana. Izključivi razlog 

je razlučivanje i razlikovnost od svojih 

komšija i jezičke sabraće Bošnjaka separatizam 

po svaku cijenu samo da se 

razlikuje od drugih ili od dosadašnjeg: 

disjunktivna, razlučujuća norma. To 

samoizgnanstvo iz majkinog krila 

pod mećehine skute vodilo je samonegaciji 

i razpamećivanju, separatizmu, 

izključivosti, segregaciji i aparthejdu 

i svakovrstnom razlučivanju, sve do 

fašizacije i opće katastrofe u ratu. Vodilo 

je posebnim školama, etničkim 

tvrtkama, odjelitim bolnicama, posebnim 

tv-stanicama i radio-postajama 

i težnji za posebnim tv-kanalom 

i, na kraju, zahtjevom za posebnim 

entitetom. Gdje god su Hrvati većina, 

Druga je da 

Englezi, na 

primjer, nemaju 

ni ustava ni 

pravopisa, a 

postali su jedan 

od najmoćnijih 

naroda zapadne 

civilizacije i 

njeni glavni 

nosioci, a 

njihov jezik, 

na kojem oni 

bez pravopisa 

stvaraju više 

od hiljadu 

godina, postao 

je jezik cijele 

zemaljske 

kugle u ovoj eri 

globalizacije. 

tu su ekskluzivno hrvatske škole, na 

novohrvatskom jeziku ili u najboljem 

slučaju dvi škole pod jednim krovom. 

U te škole ne primaju diplomirane 

profesore bosanskog/hrvatskog/srbskog 

jezika sa Filozofskog fakulteta 

u Sarajevu, koji, primjerice, čas i sat 

smatraju dubletnim sinonimima, ali 

je od jedne Bošnjakinje u 

Varešu traženo, pored ostalog, 

da u školskoj terminologiji 

izključivo koristi 

nastavni sat, a nikako školski 

čas, iako je čas slavenska 

(dakle, materinska) riječ, a 

sat ponašen orijentalizam 

iz arabskog (ekskluzivna 

bošnjačka jezička kreacija je 

verzija sahat), dakle posvo- 

jenica, tj. pomajkina riječ. 

Trenutačno stanje je dvi 

škole pod jednim krovom, 

dva kluba istog imena, kao 

što je slučaj u starom bosanskom 

gradiću zvučnog imena 

Vitez u Lašvanskoj dolini, 

u kojem se međusobno 

nadmeću vitezovi reda fudbala 

i reda nogometa. Ništa 

ne bi bilo čudno, reklo bi 

se, temeljno pravo na materinski 

jezik, da im nije ista 

i majka i pomajka. (Izvorne 

riječi su materine, posvojenice 

su riječi pomajke, a 

nametnute riječi maćehe) I za jedne i 

za druge nogomet je materinska riječ 

(kao i rukomet, glavomet), a fudbal 

pomajkina. Ali presudila je maćeha. 

U dnevniku državne televizije krajem 

februara naveden jedan “pozitivan” 

primjer saradnje dvahu sportskih kolektiva 

iz ovog srednjebosanskog gradića. 

I ništa ne bi bilo čudno da se kao 

pozitivan primjer ne uzima saradnja 

ova dva kluba istog imena (“Vitez”), 

samo nacionalno podijeljena u dva 

tabora, jedan (pretežno) bošnjački i 

drugi (izključivo) hrvatski. Obadva 

baštine ime pridratnog multietničkog 

kluba, tačnog naziva: Fudbalski 

klub “Vitez”, ali su tuđmanovski 

osviješćeni Hrvati poslije “Dejtona” 

osnovali još jedan istog imena, ali 

sa varijacijom u nazivu: Nogometni 

klub, kojim gazduju Hrvati, dok 

su u Fudbalskom klubu ostali samo 

Bošnjaci. Na formalnoj ravni razlika 

je samo u alternaciji riječi fudbal/ 

nogomet, koje su, praktično seman- 

tički sinonimi, dakle ravnopravne su 

u upotrebi u bosanskom jeziku. Ali 

u hrvatskom standardu je izključivo 

nogomet i ima značenje termina. Na 

simboličkoj ravni nogomet je maternji, 

a fudbal pomajkin jezik. Nogomet je 

domaća slavenska, pa, dakle, i bosanska 

i hrvatska, a fudbal je europeizam 

iz englezkog, koja je došla do nas zajedno 

sa ovom igrom. U Rječniku bosanskog 

jezika, koji je izdao Institut 

za jezik u Sarajevu, nema riječi fudbal 

kao posebne leksičke odrednice, samo 

nogomet, ali su u tumačenju značenja 

navodi riječ fudbal kao objašnjanje za 

nogomet. Nogomet je zapravo kalk 

(prevedenica) od fudbal (engl. football, 

njem. Fussball), a sama po sebi 

u bosanskom je morfoložki kompozit: 

noga + met-a-ti; met postoji i u drugim 

riječima slične tvorbe: vatromet 

(kalk iz njem. Feuerwerk, jače ponašena 

onim met) tj. vulkan; puškomet, 

isto što hitac. Iako su sinonimi, nogomet 

bi u bosanskom jeziku mogao 

biti preferentan kao sportski termin, 

jer je domaća riječ i postoji dosljedno 

izveden čitav rod riječi: rukomet, glavomet 

(koji smo igrali u djetinjstvu) i 

sl. U okviru obadva sportska društva 

(udruge) postoji grupa/skupina igrača 

nogometaša/fudbalera koji igraju ovu 

igru i takmiče se sa drugim sličnim 

timovima u različitom rangu takmičenja, 

ali u NK ih zovu nogometna 

momčad, a u FK ih zovu fudbalski tim 

ili nogometna ekipa. Bosanski sinonim 

bi mogao biti i družina. Manje bi zvučao 

nelogično nego ženska momčad. Iz 

priloga rečene televizije saznali smo 

da se inertni Bošnjaci sa svojim Vitezom 

bore da uđu u Prvu ligu Federacije, 

a agilni Hrvati sa svojim Vitezom 

kucaju na vrata Premijer lige države 

BiH. 

Dodikovo “čobansko” prezime 

Kao treći parametar odnosa prema 

bosanskom maternjem jeziku može 

se uzeti antibosanski, ničim izazvan, 

nastup M. Dodika u srbijanskoj skupštini, 

gdje je zabezeknute poslanike 

ubjeđivao da je on Srbin i da govori 

srpskim jezikom, a da bosanski jezik 

ne postoji i da BiH ne može obstati, 

da je pitanje vremena kada će se entitet 

RS odcijepiti od države BiH, da su 

Bošnjaci postali 1993. godine, itd. Sve 

ovo što je Dodik nabrojao su ustavne 

kategorije i njihovo negiranje je antiustavno 

djelo i antidejtonsko djelovanja 

podložno najstrožijim sankcijama, 

za šta državni tužilac po službenoj 

dužnosti mora podnijeti krivičnu prijavu. 

A može ga tužiti i sudu svaki 

građanin BiH, a što to niko do sada 

nije uradio, zato nam je ovako kako 

je... Ironija Dodikovog busanja u prsa 

srbstvom je u tome što Dodik uopće 

po porijeklu nije Srbin, kako tvrdi historičar 

Ibrahim Pašić, upućujući na 

etimologiju njegova prezimena: “Nadobudan, 

a neobrazovan za historiju i 

lingvistiku u koje se upleo, on ne zna 

da i njegovo prezime Dodik nije srp- 


26

sko i da je i ono neslavensko. Kako piše 

najpoznatiji hrvatski onomastičar, akademik 

Petar Šimunović u svojim “Hrvatskim 

prezimenima”, prezime Dodig 

izrazito je stočarsko prezime arumunsko-vlaškog 

porijekla, nastalo od imenice 

dodig/dodigalac, koje su u značenju 

‘doseljenik’ (g>k, Dodig>Dodik). 

Svakako, ukoliko Dodik ne vjeruje 

Petru Šimunoviću u vezi s porijeklom 

njegovog ‘čobanskog’ prezimena, neka 

angažira najpoznatije srpske lingviste 

i neka potraži odgovor kojem će vjerovati. 

Ono što je potpuno izvjesno i 

u čemu nema dileme jeste – Milorad 

Dodik, po svom prezimenu, nije Srbin”, 

zaključuje Pašić. 

Obilježavanje Međunarodnog dana 

maternjeg jezika, 21. februara, prošlo 

je skoro nezabilježeno u dejtonskim 

medijima i gluho u javnosti Bosne i 

Hercegovine, gotovo nezapaženo iako 

bi se, s obzirom na sociolingvističku 

situaciju, očekivalo značajne manifestacije, 

makar pokoja akademija, ako 

ne državnih, (pretežno) srbsko-hrvatskih 

institucija, a ono barem bošnjačkih 

nacionalnih institucija, ako ih ima. 

Da ne spominjemo sarajevski Institut 

za jezik, kao jedinu instituciju te vrste 

u državi, kojemu bi ovakvi datumi bili 

neponovljiva prilika da afirmira svoja 

naučna iztraživanja i dostignuća u afirmaciji 

zajedničkog bosanskog jezičkog 

naslijeđa. Samo je nekoliko medija 

zabilježilo taj događaj, a jedino je agilni 

mostarski profesor Ibrahim Kajan 

održao tim povodom predavanje “o 

bosanskom jeziku i oko njega” u nekoliko 

gradova diljem zemlje i oglasio se 

bosanski poetski akademik Abdulah 

Sidran jednim intervjuom za jednu 

stranu agenciju. 

Sve dok su to vrijednosti koje oblikuju 

ovdašnji društveni identitet, bez 

kritičkog dijaloga o svemu, analitičke i 

sintetske kreativnosti, koja neprestano 

preispituje i osporava postojeće modele 

znanja, kao sloboda dijaloga bez 

bilo kakvih granica, podrivanje svakog 

oblika moći, Bosna i Hercegovina će 

biti mentalni zatvor, zaključio bi spomenuti 

kolega docentice Nakaš. Kako 

sada stvari stoje, Bošnjaci jedino mogu 

plakati na svome maternjem jeziku, da 

parafraziram onoga veseljaka iz Rame 

i njegovo smihanje na hercegbosanskom 

turbohrvatskom jeziku, jer danas 

govore jezikom pridošle maćehe, 

a ne svoje nezamjenjive i neprežaljene 

matere. Ipak, jedna lijepa i ohrabrujuća 

vijest stigla je toga dana iz Sandžaka. 

Kako je izvijestila beogradska B92, “u 

nekoliko škola u Novom Pazaru, Sjenici, 

Tutinu i Prijepolju, na Dan maternjeg 

jezika, uvedena je pripremna 

nastava na bosanskom jeziku za oko 

500 đaka bošnjačke nacionalnosti”. 

Ni glasa, ni jezika, ni doma 

Višestruko su simptomatične, ali i inspirativne, riječi bosanskog poetskog 

akademika Abdulaha Sidrana u jednom intervjuu Agenciji 

Anadolija, koji je baš lego navakat, u vrijeme Dana nezavisnosti, kao eho 

tek mihnulog, a prešućenog Međunarodnog dana maternjeg jezika. 

“Smatram da nas niko ne treba prisiljavati kako da govorimo. Engleski 

jezik ima 1300 godina pisanu književnost, a nema pravopisa. A kod nas 

od te materije prave prvorazredno i kvarno, odvratno sredstvo političkih 

borbi. Ja ne prihvatam ništa što kodificiraju gramatici i lingvisti što nije u 

skladu sa prirodom i ekonomijom govornog organa. Njemu je teško kazati 

obveza, mnogo je lakše kazati obaveza. Ako imate nekoga ko instistira 

na takvom obliku, jasno je da njegovi razlozi nisu lingvističke prirode, 

nego neke druge. Ne mogu prihvatiti beogradsku lektorsku školu ovdje, 

a to je haralo 50, 70 godina. Ne možeš naći glumca da normalno govori. 

Ako govori s nama, ‘izišao je izkuće’, a ako je na sceni ‘izišao je iz kuće’. 

Gdje se dijete igra? Okokuće, a oni će kazati oko kuće. Pravio sam šale: 

hajde na taj način kaži navrat-nanos. To treba da shvate naši korisnici jezika 

u javnoj upotrebi. Nije tu potrebna pamet. Ako on meni kazuje da je 

ispravno oko kuće, a neispravno okokuće, on meni time govori da se moja 

mater rađa nepismena, a njegova pismena. To nije uredu, to je u velikom 

neredu. Svaki dan na televiziji neko bubne po kakvu budaleštinu. 

Vi možete danima i satima gledati neku od naših televizija, a da ne 

shvatate u kom gradu se taj program događa. Imate uposlenike koji po 

deset, petnaest godina čitaju vijesti a da ne znaju izgovoriti ovdašnja 

prezimena. Moje ime ne znaju izgovoriti. Primaju uredno plate, a ne 

znaju izgovoriti Goraždaci, nego kaže Goraždanci, k’o da su oni Indijanci 

i tako dalje. Imena gradova, rijeka... Ti ljudi, koji primaju plate od 

naših pretplata, govore o bajram-namazu kao da je to ‘eurokrem’, pa 

kažu bajram-naaamaz. To se mora čovjek zgroziti, a ne nasmijati. Nečija 

krivica u takvim stvarima mora postojati i stupidno je smatrati ustavnim 

pravom da se govori svojim jezikom tako da ne moraš znati jezik 

domaćina u čijoj kući boraviš putem TV ekrana. Ona nena ne može 

pojmiti da njoj govori Bosanac, normalan čovjek. Nije ovo tema koja me 

ostavlja ravnodušnim”, jadao se bosanski pjesnički akademik Abdulah 

Sidran u intervjuu AA. 

Još nadahnutije i ekspresivnije Sidran je zavapio u pjesmi “Mora”, nastaloj 

po vlastitom kazivanju 1985. godine, a koju je, kako kaže, “sanjao 

na makedonskom jeziku”. Tako izpada da Sidran nije smio čak ni sanjati 

na svome maternjem bosanskom jeziku. Kolika je ovo neizmjerna provalija 

u dušama nesretnih Bošnjaka! Ove potresne, skoro proročanske 

stihove, naslućene instinktom progonjene zvijeri i intuicijom geteovskog 

ili mevlanijskog nadahnuća, morao bi imati prid očima svaki “Bošnjak”, 

novokomponovani tajkun, koji zgrće narodno blago u svoje bisage i tako 

cijedi posljednje atome snage “svoga” razpamećenog naroda. Ostale Bošnjake 

od ovih stihova hvata jeza i ledi se krv u žilama. 

Što to radiš sine? 

Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam, 

a ti me pitaš, u mom snu: što to činiš, sinko? 

O čemu, u snu, pjevaš, sine? 

Pjevam, majko, kako sam imao kuću. 

A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko. 

Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao. 

A sad ni glasa, ni jezika nemam. 

Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam, 

o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu majko. 

Tih godina su zabilježene i ovi stihovi anonimnog pjesnika: “Podigoše 

se moji Desitijati/ Dom svoj da zaborave/ Neboplavi dim sa prastarih 

ognjišća/ Pod kućni prag svoj krišom sviše/ I šutke/ U gromile gromovite,/ 

U susret vječnosti, zaroniše...” (Alem Nurry) 


27

Društvo 

Obilježen Dan (ne)zavisnosti u livanjskom “Preporodu” 

U Livnu je odavno pravilo 

da tamo gdje nema šejtana uglavnom nema ni ljudi 

Zapravo su Hrvati imali 

više razloga da prisustvuju 

ovoj akademijici od 

Bošnjaka, jer su, ako 

se izuzme nekoliko 

minuta dugi pozdravni 

i patriotsko-domoljubni 

govor Filandre o značaju 

ovoga datuma, sve 

ostale sadržaje izveli 

članovi livanjske Osnovne 

glazbene škole “F.Vilhar” 

i HKUD “Dinara”, dakle, 

hrvatske sekcije, dok 

bošnjački “Preporod”, 

osim njihovog voditelja 

programa koji je 

zamuckivao na svakoj 

trećoj riječi, nije izveo 

nijednu tačku, pa se 

predsjednik Filandra na 

najbolji način mogao 

na licu mjesta uvjeriti u 

rezultate dugogodišnjeg 

rada livanjskog 

“Preporoda” 

Piše: Ale Kamber, Livno 

01.03.2013.god. 

Prepo(d)rod 

Livanjska BZK “Preporod” je u 

petak navečer, 01.03.2013. godine, 

da li slučajno baš u vrijeme jacijanamaza, 

ili možda ciljano, kako 

bi i onako skoro prazne džamije 

možda ostavila još praznijima, bila 

domaćin i organizator polusatne 

Akademije povodom Dana nezavisnosti 

BiH. Bilo kako bilo, dvije 

aktivne od pet gradskih džamija u 

funkciji (Ćurčinica se još obnav- 

lja) na jacija-namazu su imale po 

4-5 klanjača, dok su se istovremeno 

livanjski muslimani 

(Bošnjaci, Bosanci, Muslimani, 

Jugosloveni, Albanci, 

Romi, neopredijeljeni, 

ostali…i naravno oni s jednim 

od navedenih etniciteta 

pojačani još jednim: 

hrvatskim, holandskim, 

švedskim, norveškim, 

njemačkim, američkim…) 

nagurivali međusobno i sa 

velikim brojem prispjelih 

livanjskih Hrvata, pokojim 

Srbinom i “ostalim” 

za crvenu fotelju u prenapucanoj 

sali livanjskog 

“zelenog Preporoda”, kako 

bi uz hrvatske skladbe i 

“europske” note uživali 

za Dan nezavisnosti BiH. 

Na fešti u zgradi iz koje 

su za Bajram 3. aprila 

1992. godine otišli prvi 

livanjski “ljiljani”, njih 

28, potom pedesetak, 

stotinu, petsto…braniti 

Livno i BiH, prvo od 

jednog, a onda i drugog 

karađ orđ evićevsko- 

A razlog je 

da se ne bi 

“zamjerilo” 

HZHB i 

“uvrijedilo” 

komšije 

Hrvate, kojima 

su bošnjački 

dodvoraši, 

zarad foteljedvije 

i zarad 

pokojeg radnog 

mjesta, na koje 

su nakon dugo 

godina vraćeni, 

sve i zaboravili 

i halalili. 

salavetaškog agresora, nije bilo 

bošnjačkih niti bosanskih prvoboraca 

i dobrovoljaca, barem ne sa 

pozivnicama, i barem ne većine, i 

ni u kom slučaju u prvim, počasnim 

redovima. Među stotinjak posjetilaca 

bio je i znatan broj lokalnih 

Hrvata (obaju HDZ-ovaca, 

boljitkaša, radićevaca, pravaša…), 

među kojima i čelnici pjevačkih 

i glazbenih klapa, kao i Matice 

hrvatske. Jedna od rijetkih dama, 

predsjednica HKUD “Dinara” 

Božica Bralo, sjedila je u začelju 

partera, među običnom rajom. Zapravo 

su Hrvati imali više razloga 

da prisustvuju ovoj akademijici 

od Bošnjaka, jer su, ako se izuzme 

nekoliko minuta dugi pozdravni i 

patriotsko-domoljubni govor Filandre 

o značaju ovoga datuma, sve ostale 

sadržaje izveli članovi livanjske 

Osnovne glazbene škole “F.Vilhar” 

i HKUD “Dinara”, dakle, hrvatske 

sekcije, dok bošnjački 

“Preporod”, osim njihovog 

voditelja programa 

koji je zamuckivao na 

svakoj trećoj riječi, nije 

izveo nijednu tačku, pa 

se predsjednik Filandra 

na najbolji način mogao 

na licu mjesta uvjeriti u 

rezultate dugogodišnjeg 

rada livanjskog “Preporoda” 

u zgradi i dvorani 

kojoj po našminkanosti, 

zahvaljujući donacijama 

bivšeg federalnog ministra 

kulture iz Stranke za BiH 

Gavrila Grahovca, može 

pozavidjeti i Sarajevo. Filandra 

se dakle, mogao 

uvjeriti da su livanjski 

“preporodovci” za dvadesetak 

godina carevanja 

prostorijama “Preporoda” 

zapravo jedino uvježbali 

virtualnu livanjsku varijantu 

“Glamočkog gluhog 

kola”. “Okreni! Obrni! I 

jopet!!!” I tako već preko 

dvije decenije. U školama 

su u Livnu nametnuti, a onda 

“dragovoljno” od kompromisnih, 

pretežno predratnih bošnjačkih komunista, 

a postratnih antikomunista 

i nacionalista i među roditeljima i 

među tzv. “bošnjačkim predstavnicima”, 

prihvaćeni isključivo hrvatski 

nastavni planovi i programi i na 

isključivo hrvatskom jeziku za 

preko 350 bošnjačkih osnovaca i 

blizu 200 srednjoškolaca. Pošto 

“Preporod” uglavnom i kad “radi”, 

zapravo ne radi, onda i ono malo 

talentovane bošnjačke djece i omladine 

je prisiljeno čitati hrvatsku 

lektiru na hrvatskom jeziku, pjevati 

u hrvatskim pjevačkim klapama, 

puhati u flaute i trube “hrvatskih” 

glazbenih škola i društava, trzati 

“hrvatske” žice na gitari, dirati 


28

“hrvatske” dirke na harmonici, 

redovno za “hercegbosanske” i 

hrvatske “blagdane i prigode”, ali, 

eto, od ovomartovskog Dana (ne) 

zavisnosti i na vlastitom terenu, apsolutno 

vazalski i zavisno i u samom 

srcu bošnjaštva – BZK “Preporod”. 

Prisiljeno je se zapravo kroatizirati 

na očigled predsjednika “kulture 

svih Bošnjaka” Filandre i uz izun 

većine roditelja i vječitih “jedinih i 

legitimnih” predstavnika livanjskih 

i “hercegbosansko-županijskih” 

Bošnjaka. 

Čašica druženja 

Livno, jacija na Dan zavisnosti 

Nakon gromoglasnih horskih i 

limenoglazbenih hrvatskih numera 

i još gromoglasnijih frenetičnih 

bošnjačkih aplauza (i usred izvedbe, 

ne prepoznajući kraj!) u 

Bošnjačkoj zajednici kulture “Preporod”, 

voditelj je sve prisutne 

pozvao na jedinu bošnjačku numeru 

- “čašicu druženja” u kafiću 

u sklopu iste zgrade. I bilo je gužve, 

višestruko veće nego na jacijanamazu 

koji se odvijao u džamiji 

samo pedesetak metara udaljenoj, 

istovremeno kad i akademija, 

umjesto samo bar pola sata prije ili 

kasnije, pa da ko želi može na oba 

mjesta prisustvovati. Ali u Livnu je 

odavno pravilo da tamo gdje nema 

šejtana uglavnom nema ni ljudi. 

Ne da su samo liva njski, te pristigli 

duvanjski, glamočki i kupreški 

SDA-ovci, SBB-ovci, SDP-ovci, 

SBiH-ovci, bošnjački “boljitkaši”… 

preskočili namaz da bi bili na zapravo 

hrvatskoj akademiji 

u bošnjačkoj organizaciji, 

već su to preskočili i neki 

čelnici MIZ iz Livna, 

Tomislavgrada, Glamoča 

i Kupresa, pristigli po direktivi 

“državotvorne”, 

svako svoje partije. Više 

su se prepali šefova partija 

nego Uzvišenog Stvoritelja. 

Radije su aplaudirali 

komšijama Hrvatima 

nego bili na sedždi. Ako 

je suditi po onome što 

smo uspjeli čuti na ostatku 

programa nakon jacije, 

hrvatski izvođači su zaista 

kratki program izveli 

odlično, jer godinama 

rade kao sekcije za razliku 

od glamočkogluhog liva njskog 

“Prepo(d)roda”, koji, umjesto da 

sam ubire aplauze, on asistira da 

to pripadne konkurenciji na njegovom 

terenu, postajući tako zavisan 

na Dan (ne)zavisnosti. I uopće, ako 

se sagleda ukupan položaj malobrojnih 

Bošnjaka u “hercegbosanskom 

okruženju” Livanjskog kantona, 

sasvim se logičnim postavlja pitanje 

o kakvoj zapravo “nezavisnosti” 

oni zbore, te koju i čiju to “nezavisnost” 

zapravo slave u godinama 

neustavnoj “HBŽ” i kad su danas 

višestruko zavisniji nego u svrgnutom 

omraženom “komunističkom” 

režimu. 

Hrvatima valja zahvaliti na 

sudjelovanju i održanoj lekciji iz 

kulture, a livanjskim “preporodovcima” 

treba dati na znanje da 


29 

Ipak je Dan 

nezavisnosti 

BiH, na 

svojevrstan i 

hvale vrijedan 

način, obilježio 

Livnjak 

Fahrudin Bulić 

koji je nekoliko 

puta pohodio 

Potočare i koji 

je još prošle 

godine, po 

povratku iz 

istih, sebi 

dao zadatak 

da za svaku 

srebreničku 

žrtvu ukopanu 

u Potočarima 

prouči po jedan 

Ja sin, 

Bulić Fahrudin - izučio 

jasine za Srebreničane 

su zapravo sami sebi zabili 

autogolove iz kulture na 

vlastitom terenu što je i 

publika po izlasku glasno 

komentarisala, ostajući 

iznenađena činjenicom da 

“Preporod” nije pripremio 

ništa, barem kakav recital, 

kraći muzički ili 

pozorišni komad, izložbu, 

suvislu besjedu…već samo 

“čašicu druženja” nakon 

zvaničnog programa. 

Fahro osvjetlao obraz 

Ipak je Dan nezavisnosti 

BiH, na svojevrstan 

i hvale vrijedan način, 

obilježio Livnjak Fahrudin 

Bulić (jedan od dvadesetosmorice 

prvih livanjskih “ljiljana” 

koje je autor ovoga teksta sa saradnicima 

za Bajram, 3. aprila 1992. 

godine, baš iz iste sale “Preporoda” 

izveo na Krug planinu i Cincar 

da kao Samostalni bošnjački 

bataljon brane vlastiti prag, porodice 

i ovaj dio tada još nezavisne, 

međunarodno priznate RBiH) koji 

je nekoliko puta pohodio Potočare i 

koji je još prošle godine, po povratku 

iz istih, sebi dao zadatak da za 

svaku srebreničku žrtvu ukopanu u 

Potočarima prouči po jedan Ja sin, te 

11 hatmi u znak sjećanja na datum 

masakra nad srebreničkim civilima. 

Za Dan nezavisnosti BiH, uoči kojeg 

je (da li slučajno?!) oslobođen 

general Momčilo Perišić u Hagu, 

Fahrudin je završio sve planirane

I bilo je gužve, 

višestruko 

veće nego na 

jacija-namazu 

jasine za žrtve vojske kojom 

je komandovao i Perišić, a 

sa hatmama je na pola puta. 

Planira kaže, ako Bog da, 

do 15. aprila, do Dana Ar- 

BiH, čiji je bio pripadnik 

(nakon razoružanja i zatvaranja 

livanjskih Bošnjaka 

jula mjeseca 1993. godine 

od strane HV i HVO-a, 

otišao u 327. lahku brigadu 

VII Korpusa ARBiH), 

koji se odvijao 

u džamiji samo 

pedesetak 

metara 

udaljenoj, 

istovremeno 

kad i 

akademija, 

umjesto samo 

bar pola 

sata prije ili 

kasnije, pa da 

završiti i to obećanje, a do ko želi može 

ovogodišnje godišnjice u na oba mjesta 

Potočarima također biti sa prisustvovati. 

Kur’anom Časnim, i dalje 

“pobjeđujući sam sebe”. 

Naravno, Fahro, kojeg zovu 

Hodža, ali i Misimović, 

po dresovima i trenerkama koje 

nosi sa njegovim brojem i ispisanim 

imenom, je bio na jacija-namazu, a 

potom navratio da vidi šta se dešava 

i u “Preporodu”, u zgradi iz koje su 

1992. godine “procvjetali” livanjski 

“bosanski ljiljani”, a koje ni nakon 

dvadeset godina poslije,u istoj 

“bašči”, više niko “ne zalijeva”. A razlog 

je da se ne bi “zamjerilo” HZHB 

i “uvrijedilo” komšije Hrvate, kojima 

su bošnjački dodvoraši, zarad foteljedvije 

i zarad pokojeg radnog 

mjesta, na koje su nakon 

dugo godina vraćeni, 

sve i zaboravili i halalili. I 

ne samo to. Hrvatski akordi, 

uz obrazovne, privredne 

i vladajuće, sve snažnije 

Filandra među Livnjacima 

Hrvati pjevali Bošnjaci aplaudirali 

odjekuju i u “bošnjačkim” kulturnim 

institucijama. Još je preostala vjera. 

Ali sve su prilike da se i na tom 

polju radi. Džamije su sve praznije 

a komšijskozbratimljene šejtaninstitucije 

sve punije. Neka nam je 

Bog na pomoći! 


30

Islamske teme 

Edukacija mladih 

Ključ uspješne budućnosti 

Društvena struktura jedne nacije 

usko je povezana s važnošću 

obrazovanja među njenim 

stanovništvom. Posebno je značajan 

odgoj sadašnje generacije pošto 

će oni postati odgajatelji budućih 

naraštaja i sa svojim će učenicima 

dijeliti znanje koje su sami prikupili 

kroz edukaciju i iskustvo. Ključno je 

za jedno društvo i njegov moral da 

se njegove vrijednosti prenose na 

mlade kroz obrazovni proces 

Autor: Fethullah Gulen 

Preveo: Nedim Botić 

Šta podrazumijevamo pod edukacijom 

i pripremom naših 

sadašnjih i budućih generacija? 

Na koje bismo ih načine trebali 

podučavati našem sistemu vrijednosti i ko 

bi trebao biti odgovoran za sprovođenje 

ove časne zadaće? 

Na ova pitanja moramo iznaći odgovore 

ukoliko želimo da riješimo problematiku 

odgoja i obrazovanja naših budućih 

pokoljenja. 

Obrazovni sistem bez jasno definiranog 

cilja i zadaće samo može zbuniti 

omladinu budućnosti. Moramo se pobrinuti 

da im se prezentira odgovarajući 

materijal na efektan način koji će osigurati 

da se oni istinski obrazuju, a ne samo skupljaju 

informacije. 

Društvena struktura jedne nacije 

usko je povezana s važnošću obrazovanja 

među njenim stanovništvom. Posebno je 

udućnosti jednog društva 

značajan odgoj sadašnje generacije 

pošto će oni postati 

odgajatelji budućih naraštaja i 

sa svojim će učenicima dijeliti 

znanje koje su sami prikupili 

kroz edukaciju i iskustvo. 

Ključno je za jedno društvo 

i njegov moral da se njegove 

vrijednosti prenose na mlade 

kroz obrazovni proces. Transfer 

vrijednosti se najbolje sprovodi 

kroz uspješan brak, što čini porodicu 

bitnom edukacijskom 

institucijom, dapače krucijalnom 

za kontinuiranu nacionalnu 

egzistenciju. 

Kome je prepuštena 

omladina 


31 

Možemo se 

svijetla čela 

nadati boljoj 

budućnosti 

ukoliko 

umove novih 

generacija 

opskrbimo 

s naukama 

njihovog 

vremena i 

obezbijedimo 

im svrsishodnu 

edukaciju 

pruživši im 

priliku za 

napredak, 

pritom 

sačuvavši 

njihova srca 

od negativnih 

struja. 

Na izumiranje su osuđene 

one nacije koje ne uspiju da 

formiraju instituciju braka utemeljenu 

na zdravim i stabilnim 

vrijednostima, bez osvrtanja na 

duhovne i moralne (ne)uvjete 

društva. 

Na razvoj pojedinca snažno utječu 

druge individue, dominatni običaji i 

tradicije, a ponajviše njegovi roditelji. 

Slično tome, i vladajuće strukture imaju 

snažan utjecaj i autoritet nad različitim 

dijelovima stanovništva. 

Nacija koja efektno iskorištava svoje 

resurse je usklađena s mislima, konceptima 

i kulturom pojedinaca koji je 

sačinjavaju i s dalekovidnošću, iskrenom 

predanošću i odgovornošću onih na vlasti. 

Napori upravitelja koji se brinu o stanju 

pojedinaca ka ostvarenju društvenog sklada 

će biti pokazatelji njihovog ravnanja po 

poslaničkom principu “svi ste vi pastiri i 

svi ste odgovorni za svoje stado” i težnji da 

usreće druge, pa makar i nauštrb samog 

sebe. 

Važnost prethodno rečenog ne bi nikad 

smjeli da zaborave niti svi oni koji su 

odgovorni za edukaciju budućih naraštaja. 

Mi dajemo sve od sebe da kao članovi 

društva osiguramo našoj djeci bolje sutra, 

i na tom planu činimo sve što možemo i 

prevazilazimo svaku poteškoću kako oni 

ne bi bili uskraćeni niti za trun. Pa zar sav 

taj napor neće biti uzalud ukoliko ne uspijemo 

da ih uzdignemo na nivo morala i 

vrlina, kao istinsku odrednicu vrijednosti 

čovjeka, usadivši im kulturu i svijest? 

Nacije koje dođu u posjed tog bogatstva 

će steći i tajanstveni ključ svjetskih 

riznica. Nasuprot tome, mase ljudi koje ne 

dostignu taj nivo odgoja i razumijevanja 

će izgubiti svoju prvu borbu za koristan 

budući život. 

Možemo se svijetla čela nadati boljoj 

budućnosti ukoliko umove novih generacija 

opskrbimo s naukama njihovog 

vremena i obezbijedimo im svrsishodnu 

edukaciju pruživši im priliku 

za napredak, pritom 

sačuvavši njihova srca od 

negativnih struja. 

Takvi će naraštaji biti u 

stanju da se suprotstave svakoj 

prepreci u životnoj borbi, 

bit će u stanju da prevaziđu 

svaku poteškoću (materijalnu 

i duhovnu) i na tom putu 

neće padati u očaj. Tada će 

se isplatiti i sve poteškoće s 

kojima smo se borili kako bi 

našoj djeci obezbijedili bolji 

odgoj i obrazovanje. 

A oni unesrećeni i 

uskraćeni će protraćiti materijalno 

i duhovno naslijeđe 

svojih očeva, voditi nastabilne 

i pesimistične živote i na kraju 

iščeznuti u nemilosrdnim 

čeljustima poniženja. 

Današnje vlasti, koje su 

na raskršću između podizanja 

omladine na stepene 

čovječnosti ili njihovog 

prepuštanja da budu životinje 

u ljudskom obliku, moraju 

dobro da promisle o odgovornosti na 

njihovim plećima koja je teža od planina 

i moraju iznaći precizniji i trajniji lijek 

za društveno urušavanje prouzrokovano 

dugogodišnjim nemarom. 

U suprotnom će naše nesretne generacije 

koje su već izgubile svoje najdragocjenije 

potencijale zbog erozije 

obrazovanja, izgubiti u cjelosti djelatnu 

sposobnost i nalikovati nepolodnoj zemlji. 

Neće biti u stanju da pronađu svoju 

egzistenciju unutar svog naslijeđa, i slava 

prošlih dana će biti samo uspomena.

Glas islamskih učenjaka 

Dr. Ahmed es-Suvejan, urednik islamskog 

magazina El-Bejan 

Posjeta Gazi mi je pomogla 

da se oslobodim straha, 

slabosti i natruha političkog, 

kulturnog i medijskog kukavičluka 

Dr. Ahmed es-Suvejan, 

prilikom svoje nedavne 

turneje po islamskom svijetu, 

posjetio je više islamskih 

država, među kojima su 

Libija i Palestina, sa ciljem 

prikupljanja što kvalitetnijih 

informacija o aktuelnim 

dešavanjima u tim državama. 

U specijalnom intervju kojeg 

je, tim povodom, dao za 

islamski portal almoslim.net, 

dr. Suvejan prenosi neka svoja 

zapažanja sa ove turneje, 

osvrće se na posljednja 

dešavanja u islamskom svijetu 

i analizira najveće izazove s 

kojima se trenutno susreću 

vlade i narodi tih država 

PREVEO I PRILAGODIO: SEMIR IMAMOVIĆ 

Almoslim: 

A 

Čuli smo da ste, 

nedavno, posjetili Gazu. 

AMožete li u najkraćim crtama 

opisati tu posjetu i da li je ona 

ostvarila svoje ciljeve? 

Dr. Es-Suvejan: U ime Allaha, 

Milostivog, Samilosnog. Hvala Allahu, 

Gospodaru svjetova, i neka je mir i 

spas na najčasnijeg vjerovjesnika i najboljeg 

od svih poslanika, Muhammeda, 

sallallahu alejhi ve sellem, njegovu 

časnu porodicu i sve ashabe. Moja 

posjeta Gazi bila je ustvari učešće u 

konvoju “Milje osmjeha”, kojeg su organizirali 

volonteri iz raznih dijelova 

arapskog i islamskog svijeta, s ciljem 

davanja ličnog doprinosa u deblokadi 

Gaze i pružanja pomoći muslimanskoj 

braći u ovoj blagoslovljenoj 

zemlji. U tom smislu, 

ja mogu govoriti i o nekom 

svom posebnom doživljaju 

ovog Konvoja: za mene je 

on prije svega oslobađanje 

od vlastitih okova (deblokada 

samoga sebe), ja sam išao 

tamo da sebe oslobodim 

od straha, slabosti, natruha 

političkog, kulturnog i 

medijskog kukavičluka, od 

ljubavi prema dunjaluku, a 

ne da oslobađam stanovnike 

Gaze, koji imaju dovoljno 

muškosti i hrabrosti da, uz 

Allahovu pomoć i dozvolu, 

sami sebe oslobode od nepravedno 

nametnute blokade 

u kojoj učestvuju velike 

sile i neke države iz regiona. 

Čvrstina i ustrajnost stanov- 

nika Gaze nije ništa novo, 

ti ljudi su nas navikli da od 

njih vidimo i čujemo samo 

ono najbolje, oni su postali 

primjer drugima u hrabrosti, 

ustrajnosti i žrtvovanju 

na Allahovom putu. S druge 

strane, mi smo se, kao ummet, nekako 

predali i pomirili sa nepovoljnim 

stanjem na terenu i odnosu snaga, poniženje 

je nastanilo naše duše, većina 

naših arapskih medija, koji su možda i 

najbolja slika našeg unutarnjeg stanja, 

ponašaju se kao da se to njih ne tiče, 

kao da se tu, samo nekoliko kilometara 

od njihovih redakcija, ništa posebno ne 

događa. Kada mi se napokon ukazala 

prilika da uživo razgovaram s tim ljudskim 

gromadama, njihovim daijama, 

mudžahidima, islamskim aktivistima, 

običnim ljudima, otvoreno sam im 


32 

U tom smislu, 

ja mogu 

govoriti i o 

nekom svom 

posebnom 

doživljaju ovog 

Konvoja: za 

mene je on 

prije svega 

oslobađanje od 

vlastitih okova 

(deblokada 

samoga sebe), 

ja sam išao 

tamo da sebe 

oslobodim 

od straha, 

slabosti, 

natruha 

političkog, 

kulturnog i 

medijskog 

kukavičluka. 

rekao: mi nismo došli da vas učimo i 

dijelimo vam savjete, nego smo došli 

naučiti istinski islamski odgoj od vas. 

Uistinu, imali smo priliku vidjeti i 

slušati primjere humanosti, hrabrosti, 

žrtvovanja koje jezik nije u stanju opričati, 

niti pero opisati. U Gazi nema porodice 

koja, za odbranu muslimanskog 

obraza i časti, nije dala bar jednog, a 

mnoge porodice su dale i 

po dvojicu i trojicu šehida. 

Čak ima i takvih porodica 

koje su dale po deset i više 

šehida. Posjetili smo porodicu 

rahmetli šejha Nezzara 

Rejjana, i dobili informaciju 

da su šejh, njegove četiri 

žene, i sva njihova djeca koja 

su se u momentu izraelskog 

napada zatekla u kući, ukupno 

njih 17-oro, poginuli od 

direktnog pogotka izraelske 

rakete u njihovu kuću. Zamislite, 

17 šehida! Čovjek 

se pred takvim primjerima 

osjeća bezvrjedno i jadno, 

kao neko ko u njihovoj odlučnosti, 

čvrstini i ustrajnosti 

traži inspiraciju za ono 

što bi trebao biti, a nije. 

Kada tome dodamo činjenicu 

da su izraeleski zatvori 

puni mladih ljudi iz Gaze, 

dobijamo kompletnu sliku 

o veličini žrtve ovog mudžahidskog 

naroda, kojeg ne 

mogu pokolebati iskušenja, 

uplašiti bilo čija vojna sila, 

makar se ona zvala i Izrael. 

Izrael je u prethodnom periodu pokušao 

slomiti njihovu volju, kroz različite 

represivne mjere, zatvor, ubistva, 

bjesomučna bombardiranja i uništavanja 

infrastrukture, međutim ostali 

su zapanjeni kada su umjesto toga vidjeli 

samo još veću odlučnost, snagu 

i požrtvovanost. Ostao sam postiđen 

kada mi je jedan destogodišnji dječak, 

kojem sam onako kroz šalu govorio da 

će kada odraste biti doktor ili inženjer, 

rekao: “Kakav doktor i inženjer, mene 

to ne interesira, moja jedina želja je da

postanem šehid.” Vjerujte mi da se čovjek 

u takvim situacijama osjeća manjim 

od makovog zrna, i zato kada kažem 

da sam išao tamo da bi se napojio 

duhovnom energijom tih ljudi, onda 

to uistinu tako i mislim. Nakon svega 

što sam vidio i čuo u Gazi, mogu reći 

da se ne trebamo bojati za stanovnike 

Gaze, jer su oni ostali dosljedni svojim 

islamskim uvjerenjima i pored mnogih 

iskušenja koja su ih zadesila, velikog 

broja poginulih, ranjenih i zatvorenih, 

naša bojazan treba biti usmjerena prema 

nama samima i onome što radimo. 

Almoslim: Kao što vam je poznato, 

Gazu su prije vas posjetile i brojne 

druge delegacije, kao što je delegacija 

Udruženja muslimanskih učenjaka 

(Rabitatu ‘ulemai-l-muslimin). Kakvi 

su stvarni rezultati tih posjeta i koliko 

one uopće mogu utjecati na popravljanje 

položaja Gaze na regionalnom i 

globalnom planu? 

Dr. Es-Suvejan: Gazi je potrebna 

pomoć na svim poljima, prije svega političkom, 

socijalnom i humanitarnom, 

ali i na drugim poljima. Navest ću jedan 

jednostavan primjer: Gaza je uzak 

obalni pojas uz Sredozemno more i 

većina postojećih voda u ovom pojasu 

su slane vode, koje nisu za piće. I to je 

samo jedan od mnogobrojnih problema 

s kojima se susreću ti ljudi tamo. 

A šta je tek sa problemom siromaštva, 

jetima, ranjenih, hendikepiranih, a o 

političkim problemima da i ne govorimo. 

Ono što posebno boli jeste da naši, 

domaći mediji daju krivu sliku o karakteru 

palestinsko-izraelskog sukoba, 

a upravo bi trebalo biti obrnuto, arapski 

mediji bi trebali biti ti koji će, u ime 

istine i pravde, svjetskoj javnosti prenijeti 

pravo stanje sa terena i pojasniti da 

bitka koja se trenutno vodi u Palestini 

nije bitka za masline, niti za zemlju, 

niti za naciju, nego za opstanak vjere. 

Zato je organiziranje ovakvih konvoja 

i posjeta renomiranih islamskih institucija 

i učenjaka Gazi, od izuzetne 

važnosti, i jedan od sigurnih načina da 

se tim ljudima prenese jasna poruka da 

nisu napušteni i zaboravljeni, da su njihovi 

problemi i naši problemi, u skladu 

sa riječima Allaha, dželle šanuhu: 

Ja sam, doista, brat tvoj i ne žalosti se 

zbog onoga što su oni uradili. (Prijevod 

značenja, Jusuf 69.). 

Almoslim: Kakva je Vaša vizija 

budućnosti “Arapskog proljeća”, i da li 

bi se ono moglo proširiti na još neke 

države? 

Dr. Es-Suvejan: “Arapsko proljeće” 

je, bez sumnje, bilo jedno veliko 

iznenađenje, kome se niko nije nadao. 

Moje je lično mišljenje da je ono počelo 

upravo u Gazi, iako se u savremenoj 

političkoj literaturi kaže da je to bio 

Tunis, iz prostog razloga što se Gaza, 

odnosno njeno političko vođstvo 

(Hamas), prva razračunala 

sa političkim kriminalcima 

koji su ovu blagoslovljenu 

zemlju doveli na rub političke, 

društvene i ekonomske 

propasti. Danas, dvije godine 

nakon prve iskre “Arapskog 

proljeća”, imamo puno jasniju 

sliku o onome što ono jeste 

i što bi trebalo biti. Onaj ko 

je pomno pratio sva ta dešavanja, 

mogao je primijetiti da 

je “Arapsko proljeće”, ustvari 

borba za identitet. Neosporno 

je da su bivši diktatorski 

režimi radili na potpunom 

zatiranju muslimanskog identiteta, 

njegove filozofije i kulture, što 

se najbolje manifestiralo kroz školske 

programe i državne medije čiji je 

isključivi zadatak bio relativiziranje 

vjerskih vrjednosti i morala, rušenje 

muslimanske porodice i sl., kao što 

je neosporno da je “Arapsko proljeće” 

pokušaj ponovnog oživljavanja tog 

identiteta. Ljudi su počeli aktivnije 

razmišljati o svom identitetu, a uporedo 

s tim razmišljanjem, kod njih se 

javila želja za povratkom vjeri i njenim 

iskonskim vrjednostima. Muslimanski 

narodi počeli su se, pojedinačno i 

grupno, vraćati džamiji, kao svom duhovnom 

izvoru, i upravo su, inspirisani 

džamijskim duhom i porukom, izašli 

na ulice i podigli glas protiv zuluma. 

Sve to nam jasno govori da se u suštini 

radilo o borbi za identitet. Zato ćemo 

vidjeti kada su se u Egiptu i Tunisu 

događaji počeli odvijati u tom pravcu, 

pravcu oživljavanja islamskog identiteta 

arapskih naroda, liberalne struje u 

tim državama izrazile su otvorenu bojazan 

da bi to moglo dovesti da pada 

Mislim da je 

Libija zemlja 

koja nudi veliki 

broj pozitvnih 

prilika, a 

posebno kada 

je u pitanju 

islamska da’va. 

Libijsko društvo 

je poznato 

po svom 

blagonaklonom 

stavu 

prema vjeri, 

učenjacima i 

vjerskim propovjednicima 

(daijama). 

sekularnog poretka kojeg 

su oni godinama “brižno” 

gradili i branili. Naime, 

poznato je da su sekularisti, 

zadnjih nekoliko decenija, 

suvereno upravljali 

svim tokovima, političkog, 

kulturnog, ekonomskog, 

društvenog i obrazovnog 

života, i bilo je za 

očekivati da će upravo oni 

povesti neku svoju kontrarevoluciju, 

koja bi trebala 

zaustaviti “Arapsko proljeće” 

ili ga bar usmjeriti 

u svom pravcu. Smatrali 

su da je najbolji način da 

to urade, proizvodnja vještačkih 

kriza, što se jasno može vidjeti 

na primjeru Egipta. Mislim da su ljudi 

postali svjesni te činjenice i da će, uprkos 

trenutnim poteškoćama na koje 

nailazi egipatska i tuniska revolucija, 

stvari doći na svoje mjesto i da će se 

muslimanske države konačno okrenuti 

pravim problemima i izazovima. 

Naslage nereda, koji je stvaran decenijama, 

nemoguće je otklonuti za jedan 

dan, mjesec, godinu pa i više godina. 

Pred muslimanskim narodima su veliki 

izazovi: obnova, izgradnja infrastrukture, 

ponovna izgradnja društva, 

rješavanje nagomilanih problema koje 

su iza sebe ostavili diktatorski režimi, 

nezaposlenost, trgovina drogom. U 

svim sferama života potrebna je detaljna 

reorganizacija. Za jedan ovakav 

poduhvat, bit će potrebna mobilizacija 

svih ljudskih i materijalnih potencijala, 

kojima raspolažu islamske države. 

Važno je također arapskom čovjeku 

ponuditi “pametnu” alternativu, koja 

iznova može vratiti narušenu stabilnost 

i ravnotežu. 


33

Almoslim: Prije otprilike 

dva mjeseca učestovali ste na 

Konferenciji “Period nakon 

arapskog proljeća, izazovi i 

pesrpektive’’, koja je održana u 

Libiji. Kakve dojmove nosite 

sa tog skupa, i inače kakvo je 

stanje u Libiji, i koji su najveći 

problemi s kojima se sureće 

novo libijsko društvo? 

Dr. Es-Suvejan: Mislim 

da je Libija zemlja koja nudi 

veliki broj pozitivnih prilika, 

a posebno kada je u pitanju 

islamska da’va. Libijsko 

društvo je poznato po svom 

blagonaklonom stavu prema 

vjeri, učenjacima i vjerskim 

propovjednicima (daijama). 

U Libiji se trenutno provodi 

jedna cjelovita obnova. 

Možete li zamisliti da jedna 

bogata zemlja poput Libije 

nema razvijenu ili bolje rečeno ikakvu 

infrastrukturu, i da je jedan od prioriteta 

Francusko 

prisustvo u 

Maliju i inače 

na afričkom 

kontinentu nije 

nova stvar. 

Okupatorski 

mentalitet 

duboko je 

usađen u 

francusko biće. 

Francuska 

je država sa 

višestoljetnom 

kolonijalnom 

tradicijom i 

oduvijek je 

Afriku smatrala 

svojom 

interesnom 

zonom. 

novih vlasti upravo izgradnja 

infrastrukture? Nakon rušenja 

diktatorskog režima, pred 

libijskim narodom našao se 

još jedan veliki izazov – stvaranje 

države, odnosno prelazak 

iz faze revolucije u fazu 

formiranja države. Vođenje 

revolucije i stvaranje države 

su dva različita projekta i svaki 

od njih ima svoje zahtjeve. 

Ubijeđen sam da bi, ukoliko 

se iskoriste sve pogodnosti Libije, 

ova zemlja vrlo brzo mogla 

krenuti naprijed. Doduše, 

postoje određena razilaženja 

među vjerskim autoritetima 

oko prioriteta u narednoj 

fazi: neke oružane formacije 

koje su učestovale u revoluciji 

još uvjek razmišljaju 

logikom revolucije, a ne logikom 

države, pojedini vjerski 

autoriteti ne snalaze se baš najbolje u 

novonastalim mirnodopskim okolnostima, 

a razlog za to je što ne posjeduju 

jasnu viziju i cjelovit reformski program 

koji obuhavata i vojne i civilne aspekte 

izgradnje države, a tu su i druga pitanja 

oko kojih se trenutno vodi rasprava, ali 

ja mislim da je to samo prelazna faza, i 

da ogromni potencijali s kojim raspolaže 

ova zemlja, ipak ulijevaju nadu u bolju 

budućnost. 

Almoslim: Smatrate li da će francuska 

okupacija Malija potrajati? 

Dr. Es-Suvejan: Francusko prisustvo 

u Maliju i inače na afričkom kontinentu 

nije nova stvar. Okupatorski 

mentalitet duboko je usađen u francusko 

biće. Francuska je država sa višestoljetnom 

kolonijalnom tradicijom 

i uduvijek je Afriku smatrala svojom 

interesnom zonom. Njen odnos prema 

Maliju i malijskom islamskom pokretu 

i njeno gaženje osnovnih ljudskih vrijednosti, 

za koje se na međunaronim 

forumima tako žučno “zalaže’’, upravo 

treba posmatrati kroz tu prizmu. Šta se 

zapravo desilo u Maliju? Oružane grupe 

na sjeveru Malija, napustile su borbu i 

povukle se duboko u pustinju i brda, 

nakon čega su francuske trupe zajedno 

sa lokalnim vojnim snagama zaposjele 

veće gradove i za očekivati je da će se na 

ovom prostoru, u narednom periodu, 

voditi gerilski i dugotrajan iscrpljujući 

rat. Ako Francuska odluči ostati duže, 

to će dovesti do produbljenja sukoba 

i iscrpljivanja francuskih vojnih i ekonomskih 

potencijala, no ja u osnovi odbacujem 

takvu mogućnost i smatram da 

Francuska uopće nema takve namjere, 

prije će biti da francuska vlada planira 

na ove prostore dovesti jake lokalne vojne 

snage i vojne snage drugih afričkih 

država, da se, umjesto nje, bore protiv 

militanata, a to bi moglo gurnuti Mali 

u dugotrajan gerilski rat. Kao što Francusko 

prisustvo nije novost u Maliju, 

isto tako nije novost ni prisustvo separatističkih 

pokreta, kao što je Nacionalni 

pokret za oslobođenje Azavada (Azavad je 

nepriznata samoproglašena de facto suverena 

država na sjeverozapadu Afrike), 

koji na ovim prostorima datira još od 

vremena francuskog kolonijalizma. Prema 

tome, sukobi u Maliju imaju svoje 

historijske korijene, i koliko će trajati 

ovisi o zapadnim silama koje u Africi 

imaju svoje kolonijalne interese. Bog 

zna, ali sve su pretpostavke da bi ovaj rat 

mogao još dugo potrajati. 

Almoslim: Vjerujete li da će francuska 

vojna invazija na sjeveru Malija, 

proizvesti određene političke i društvene 

učinke u Maliju i susjednim državama? 

Kakvo je Vaše mišljenje o svemu tome? 

Dr. Es-Suvejan: Francuska, kao bivša 

kolonijalna sila, ima negativan imidž 

u Africi. Poznato je da je povijest europskog, 

samim time i francuskog, kolonijalizma, 

na Afričkom kontinentu usko 


34

povezana sa ropstvom, krijumčaranjem 

roblja u Europu, pljačkom ekonomskih 

potencijala i instaliranjem domaćih 

poslušničkih vlasti, koje su isključivo 

radile u službi zapadnih interesa. Afričku 

javnost kolonijalizam asocira na sve 

te stvari. Sasvim sam siguran da će ova 

vojna operacija imati konkretne političke 

i društvene posljedice, odnosno da će 

proizvesti iste one učinke koje je nekada 

davno proizveo kolonijalizam, samo 

u nešto sofisticiranijoj formi, a da će to 

s druge strane razotkriti pravo arogantno 

lice Zapada, koji je naučio da druge 

ljude, posebno one sa crnom kožom, 

gleda isključivo kao svoje robove, nižerazrednu 

vrstu i jeftinu radnu snagu. Bit 

ću krajanje precizan: Zapad na Afriku 

gleda kao na rezervni izvor dragocjenih 

resursa i tretira je svojim kolonijalnim 

protektoratom, i zato mislim da će afrički 

narodi, svi zajedno, ustati protiv novog 

kolonijalizma i braniti svoju krvavo 

stečenu slobodu. 

Almoslim: Kakva je uloga SAD-a u 

Maliju? Da li bi se moglo reći da Amerika 

opstruira francuski vojni plan, preko 

naouružanih vojnih grupa u Azavadu, 

ili je to samo privid, a u suštini se radi 

o koordiniranom djelovanju ovih dviju 

zemalja? 

Dr. Es-Suvejan: U prošlosti je Afrika 

bila područje na kojem su se preplitali 

i sukobljavali francuski i britanski 

interesi, dok je Amerika bila daleko 

od tih sukoba, međutim u novije vrijeme 

proširio se krug država-aspiranata 

na ovo područje i njegova prirodna 

i ekonomska bogatstva: s jedne strane 

imamo Francusku i Britaniju, s druge 

strane Ameriku, a opet s treće Kinu i 

Rusiju. Trenutno je situacija takva, da 

Rusija, Britanija i Francuska imaju sve 

manje utjecaja na konkretna politička 

i ekonomska dešavanja u ovom dijelu 

svijeta, a da Amerika i Kina dobivaju 

sve zapaženiju ulogu, i njihov utjecaj iz 

dana u dan raste. Amerika, naravno, nije 

sretna zbog postojanja oružanih grupa u 

pustinjskim područjima Malija, ne zbog 

toga što joj te grupe nisu potrebne i što 

ih ne može iskoristiti za svoje ciljeve, 

nego zbog činjenice da joj, nakon iscrpljujućeg 

afganistanskog i iračkog rata, 

nije potrebno otvaranje novih frontova, 

i zato mislim da Amerika sa simpatijama 

gleda na francusku vojnu invaziju u Maliju 

i da je uložila određeni diplomatski 

napor kako bi ovoj invaziji obezbijedila 

međunarodni legitimitet u UN-u, iako 

je Francuska zaobišla Vijeće sigurnosti, 

nije tražila njegovu dozvolu za izvođenje 

jedne ovakve složene operacije, istog 

onog Vijeća kojeg su, zajedno sa drugim 

velikim državama, formirali navodno 

zbog očuvanja svjetskog mira i sigurnosti. 

Zbog toga je bilo važno da se u cijeli 

slučaj uključi Amerika i, kod UN-a, 


35 

izdejstvuje kakvo-takvo pravno pokriće 

za ovu, po svemu, nezakonitu vojnu 

akciju. Prema tome, nije isključeno da 

se ovdje radi o udruženim američkofranuskim 

interesima, iako se svaka od 

ovih država bori za svoj vlastiti utjecaj 

na ovom području, ako ništa zajedničko 

im je to što se žele riješiti naoružanih 

grupa, koje bi mogle ugroziti njihove 

“afričke’’ planove. 

Almoslim: Uvaženi šejh, vjerovatno 

ste primijetili da na posljednjem Samitu 

islamskih zemalja nije uopće bilo riječi o 

progonu arapskog muslimanskog stanovništa 

u Maliju, i da Arapska liga, povodom 

toga, nije izdala nikakvo saopćenje 

u kojem bi bar osudila zločine nad njihovom 

arapskom braćom? Zašto je to tako? 

Dr. Es-Suvejan: Arapska liga, zajedno 

sa srodnim međunarodnim organizacijama, 

na našu veliku žalost, nije uspjela 

riješiti nijedan jedini problem islamskog 

ummeta, nijednu krizu u regionu, 

a sada, na primjeru Malija, pokazuju 

totalnu slabost i neuspjeh. To je jedna 

troma i neproduktivna organizacija koja 

je okovana raznim okovima, političkim, 

ekonomskim, interesnim. Ona je 

nesposobna da bilo šta uradi, da napravi 

makar jedan ispravan korak u pravcu 

popravljanja pozicije arapskog i islamskog 

ummeta, spriječi bar jednu ljudsku 

katastrofu. Ništa bolje stanje nije ni 

kada je u pitanju Organizacija islamske 

saradnje (Munezzametu-t-te’avuni-l-islamijj), 

i drugih manjih ili većih organizacija, 

zato je moje mišljenje da u njih ne 

treba polagati nikakve nade, baš kao ni 

u međunarodne organizacije. 

Almoslim: Da se ponovo vratimo 

pitanju “Arapskog proljeća”. Koliko je 

ono pomoglo Iranu da poveća svoj utjecaj 

u regionu, ili je “Arapsko proljeće”, 

ipak, u određenom smislu, suzilo krug 

iranskom djelovanju? 

Dr. Es-Suvejan: Najspecifičnija karakteristika 

“iranskog projekta’’ u regionu 

je da iza njega stoji država, sa svojom 

vlastitom doktrinom i načelima, koje je 

spremna, svim silama, braniti i za čije 

ostvarenje je spremna žrtvovati ono najdragocjenije. 

Kako se ideja o revoluciji 

nalazi u samoj srži ovog projekta, Iranu 

se uopće nije bilo teško uklopiti u kontekst 

“Arapskog proljeća”, i pokušati ga 

iskoristiti za širenje svog utjecaja u Arapskom 

svijetu. Iransko revolucionarno 

vođstvo, na samom početku “Arapskog 

proljeća”, kada je pokrenuta revolucija u 

Tunisu i Egiptu, izrazilo je, u više navrata, 

otvorenu podršku arapskim revolucionarima, 

međutim kada je, nakon toga, 

“proljeće’’ pokucalo na vrata sirijskog 

režima, Iranci napuštaju svoj prvobitni 

stav i okreću se protiv revolucije, zapravo 

pokazuju svoje pravo, sektaško, lice. 

U početku su govorili o pravu arapskih 

naroda na slobodu i pravednu vlast, da 

bi samo koju godinu kasnije, stajući 

na stranu “bratskog’’ Bešarovog režima, 

postali aktivni saučesnici u kršenju 

osnovnih ljudskih prava i brutalnih zločina 

nad nedužnim sirijskim narodom. 

Duboka involviranost iranskih vlasti u 

zločine u Iraku i Siriji, otklonula je sve 

sumnje oko iranske uloge u “Arapskom 

proljeću”. Možda bi se naivne arapske 

mase i uhvatile u zamku iransko-hezbolahskih 

parola o “svetoj borbi protiv 

cionističke države’’, da se nije desila Sirija, 

ali nakon Sirije sve te parole su pale 

u vodu, i svima je postalo jasno ko je 

Iran i šta hoće. Iran je, na taj način, sam 

sebi suzio prostor djelovanja na arapskom 

tlu, ali i dalje ostaje činjenica da 

je to država koja ima svoj projekat, od 

kojeg nikad neće odustati, i sigurno je 

da će pokušati svoj projekat realizirati u 

nekoj drugoj muslimanskoj zemlji, recimo 

Jemenu, gdje djeluje jaka havsijska 

opozicija (el-havsijjun, političko-vjerska 

organizacija koja je dobila ima po 

osnivaču Husejnu el-Havsiju kojeg su 

2004. ubile vladine snage).

Islamske teme 

prepuštanje svojim ličnim, običajnim 

ili nekim drugim “standardnim” posmatranjima, 

smatrajući ih najboljom 

mogućnošću za pravilno gledanje na 

stvari. Potrebno je tražiti izlaze za bijeg 

od vlastitih slabosti, skučenosti, koje 

neznanjem i umišljenošću možemo 

sebi donijeti. Allah nam daje smjernice 

mijenjanja percepcije sebe, snage i 

promjene općeg stanja. 

Mogućnost za poboljšavanje ličnog i 

općeg stanja 

Snaga promjen 

romjene e leži 

u velikodušnost 

elikodušnosti i i pravdi 

Kakva je to percepcija 

koju uobičajeno imamo o 

snazi? Kada mislimo samo 

umom, onda zaključujemo 

da je snaga uz novac, ljude 

koji njime raspolažu, koji 

su na visokim funkcijama 

i sl. Stoga, ljudi put za 

uspjeh i sreću traže u novcu 

i njegovom sabiranju, u 

dodvoravanju i traženju 

naklonosti bogatih, itd. Da 

pravu snagu posjeduju vrlo 

često oni koji sa bogatstvima 

ne raspolažu, dokaz su raniji 

Božiji poslanici čiji su početni 

sljedbenici bili siromašni 

ljudi. Oni su bili prvi koji 

su doprinijeli širenju ideje 

Dobra 

Piše: Fatima Jašarević 

Dok posmatramo 

stvari na uobičajen 

način, dolazimo 

uglavnom do istih 

zaključaka. Bez osvježenja 

u našim srcima i umovima, 

naše percepcije svijeta, stvari 

i dešavanja se ne mijenjaju. 

Na taj način se ne mijenja 

mnogo ni naš uticaj na 

poboljšanje, lično ili neko 

drugo. Vrlo često je naš način 

posmatranja stvarnosti 

rezultat uticaja okruženja, 

naših vlastitih iskustava, a 

našeg neznanja prije svega. 

Za pravo rješavanje 

problema potrebno je promijeniti 

tačku gledanja ili 

mentalni okvir koji možda 

zadaje ograničenja. Islamom su regulisana 

rješenja za probleme i izazove 

na koje čovjek nailazi normalno na 

ovome svijetu. Zato, nema razloga za 


36 

Snaga u srcu 

vjernika je 

tolika da je 

pozitivan kada 

se susreće 

sa izazovima. 

Ne gleda 

samo umom, 

ne posmatra 

stvarnost 

samo čulima, 

računicom i 

sl. Snaga srca, 

vjere u srcu 

je tolika da 

mu mijenja 

percepciju. 

Poznato je kako dolazi do pogrešnog 

posmatranja sebe, koje ide preko 

ličnih uvjerenja, definisanja, okoline i 

imitacije. Međutim, potrebno je znati 

da to nisu prave slike stvarnosti niti 

odskočna daska za lični napredak. To 

predstavlja zatvor i zato je potreban put 

za izlazak iz njega. 

Nivo do kojeg dopuštamo drugima 

da nas definišu, može biti ozbiljna prepreka 

prema razvoju i održavanju zdrave 

percepcije samog sebe. 

Ako si musliman i tvoj put je islam, 

mora postojati nešto u tvojoj svakodnevnoj 

rutini življenja što te vodi ka 

pozitivnoj percpeciji sebe, što te usmjerava 

ka naprijed, zbog čega onaj dio 

tebe koji te navraća da budeš slabić, da 

sebe gledaš kao osuđenika na neuspjehe, 

ne može da dođe do izražaja. 

Kao musliman, dan započinješ zahvalom 

Allahu, kako je to bila praksa 

Allahovog Poslanika, alejhis-selam. Te 

riječi znače svjesnost prisustva Allahovih 

blagodati u tvom životu, vlastitih 

uspjeha i radost zbog njih. Ta svjesnost 

biva veća od misli o teškoćama na koje 

nailaziš, i dan počinješ na taj način optimistično 

i pozitivno. 

Savjet Lukmana njegovom 

sinu bio je: “Zahvalan 

budi Allahu, jer ko zahvaljuje 

– taj zahvaljuje samo u svoju 

korist.” (Lukman, 12.). 

Ne treba gledati prvo u 

svoje slabosti, nego naprotv 

- vrijednosti prvo. To je 

način kako vjernik ispoljava 

svoj pozitivizam: počinje 

dan zahvalom, a onda zahvalu 

ponavlja tokom dana. 

Uz tu zahvalu idu svjesnost 

i priznavanje blagodati, te 

usredotočenost na dobro. 

Uzvišeni Allahu u 

Kur’anu kaže: Allah zadužuje 

svakoga samo onoliko koliko 

može podnijeti. (El-Bakara, 

266.). Ovim načinom 

obraćanja Allah usmjerava 

vjernika da ne bude okupiran 

svojim greškama, slabostima, padovima, 

nego da gleda pozitivno, da gleda 

u svoje snage i koristi ih.

Promjena percepcije snage i načina 

poboljšanja općeg stanja 

Kakva je to percepcija koju uobičajeno 

imamo o snazi? Kada mislimo 

samo umom, onda zaključujemo da je 

snaga uz novac, ljude koji njime raspolažu, 

koji su na visokim funkcijama i sl. 

Stoga, ljudi put za uspjeh i sreću traže u 

novcu i njegovom sabiranju, u dodvoravanju 

i traženju naklonosti bogatih, itd. 

Da pravu snagu posjeduju vrlo često 

oni koji sa bogatstvima ne raspolažu, 

dokaz su raniji Božiji poslanici čiji 

su početni sljedbenici bili siromašni 

ljudi. Oni su bili prvi koji su doprinijeli 

širenju ideje Dobra. 

Želja za pozitivnim promjena u 

društvu ne bi smjela značiti okretanje 

bogatima, ljudima od trenutne moći. 

Snaga ne leži s ovim ljudima niti novcu 

koji imaju, nego snaga promjene leži 

u velikodušnosti i pravdi. Okretanje 

bogatim i moćnim obično znači upravo 

služenje njima. 

Iz Kur’ana vidimo kojoj vrsti ljudi 

treba da se okrenemo. U suri Abese Allah 

ukorava Poslanika, alejhis-selam, zbog 

toga što je zanemario slabašnog, a dok se 

trudio oko bogatog čovjeka da mu udovolji, 

kome je pokušavao približiti Istinu. 

Međutim, nije snaga s tim ljudima. 

Snagu ljudi poistovjećuju i sa tjelesnom 

ili fizičkom snagom. Tako je jednom 

prilikom Poslanik, alejhis-selam, 

upitao ashabe o tome koga smatraju junakom. 

U odgovoru su se ograničili na 

fizičku snagu. Međutim, Poslanik, 

alejhis-selam, im reče 

da je to onaj koji kontroliše 

svoje emocije u ljutnji. Postoji, 

dakle, i duhovna snaga 

pored fizičke. 

“Nema moći niti snage 

osim kod Allaha!” je parola 

vjernika. Njome kao da 

vjernik, u momentima kada 

se osjeća slabo, nazaštićeno, 

kada je u potrebi za pomoći, 

kaže: “Nemam snage sa kojom 

se suočavam, koju imaju 

oni koji me obespravljuju, 

ali sam opskrbljen osloncem 

na Allaha.” 

Oni kojima su ljudi rekli kako se svijet 

okuplja zbog njih pa ih se treba pričuvati, a 

to im je pojačalo vjeru, te su kazali: “Nama 

je Allah dovoljan, a On je zaštitnik predivni.” 

(Ali Imran, 173.). 

Snaga u srcu vjernika je tolika da je 

pozitivan kada se susreće sa izazovima. 

Ne gleda samo umom, ne posmatra 

stvarnost samo čulima, računicom i sl. 

Snaga srca, vjere u srcu je tolika da mu 

mijenja percepciju. Čak i nakon poku- 

šaja obeshrabrivanja od strane drugih, 

njegova svijest o istinskoj realnosti 

stvari postaje jača. 

Tako kroz Kur’an, kroz Poslanikovu, 

alejhis-selam, misiju, Allah nas 

podučava da ne budemo oni koji će 

sebe smatrati žrtvom, neuspjelim, 

nesposobnim za uspjehe, nego potiče 

na pozitivnost, nadu. Kroz poticanje 

Snaga oslonca 

na Allaha treba 

da bude jača 

od slabosti. 

Zato, rad za 

uspjeh ne treba 

biti popraćen 

traženjem 

naklonosti 

i pomoći od 

bogatih, od 

moćnih, nego 

treba svoje 

srce zaštititi da 

ostane snažno. 

na zahvalnost Allah nas 

odgaja do optimističnih i 

pozitivnih ljudi. Kroz podsjećanje 

da su istinska moć 

i snaga samo kod Allaha, i 

da Allah treba da bude dovoljan 

kao oslonac vjerniku, 

ne dozvoljava ovisnost 

i oslanjanje na materijalno, 

na ljude, na stvoreno 

za svoje korake kroz život. 

Potiče nas na duhovni rast, 

da ispliva snaga ličnosti, da 

se oslobodimo do puteva 

različitih uspjeha, a prije 

svega mijenjanjem same 

percepcije koja nekada može da drži 

čovjeka kao zatvorenika. 

Svako posustajanje na putevima 

prema uspjesima, napretku je odraz 

pogrešne percepcije. Snaga oslonca na 

Allaha treba da bude jača od slabosti. 

Zato, rad za uspjeh ne treba biti 

popraćen traženjem naklonosti i pomoći 

od bogatih, od moćnih, nego treba svoje 

srce zaštititi da ostane snažno. Potrebno 

je biti sa ljudima kojima treba pomoć. 

Ljudi koje Allah šalje u okruženje čovjeku 

imaju različite potrebe, a Allah svakome 

daje mogućnost za dobročinstvom, bilo 

to u većim ili manje primjetnim djelima. 

Služeći ljudima, služi se Allahu, a služeći 

Allahu postaje se tek slobodan. Ljubav 

i samilost prema ljudima dolaze od 

snage vjere. I za Poslanika, alejhis-selam, 

Uzvišeni Allah kaže da je Rahmetun lil 

alemin – Milost svim svjetovima. 


37

Islamske teme 

Razmišljanja 

Omer ibn el-Hatta 

l-Hattab u Sarajevu! 

Vjerovatno će mnoge 

koji pročitaju ovaj “biser” 

novinarke uhvatiti jeza, 

vrućica ili nešto treće i ne 

vidjeti više ikakvog smisla, 

nakon toga, pisati bilo šta 

dalje. Ostati bez teksta. 

Ipak, baš je to vrlo zgodna 

prilika da se još jednom 

podastre društveno stanje 

i stepen civilizacijskog 

dostignuća u kojem 

živimo 

Piše: Piše: Mr. sc. Sedad Bešlija 

Priča se da je nedavno u jednom 

gradu u Bosanskoj krajini 

džemat raspravljao o tome 

kako nazvati novosagrađenu džamiju. 

Bilo je više prijedloga. Međutim, kada 

je jedan džematlija predložio 

da se džamija nazove po prvom 

pravednom halifi islama 

nakon Poslanika, a.s., Ebu 

Bekru es-Siddiku (Istinoljubivi), 

ustao je drugi džematija 

i kazao: “Sve je u redu, 

svaka čast svakom prijedlogu, 

međutim, ja, stvarno, 

nisam čuo da je taj tvoj Ebu 

Bekr išta dao za ovu džamiju, 

pa da se baš po njemu 

ona nazove.” 

Ne znam da li je ovo 

istina ili jedna u nizu anegdota, 

ali sam sasvim siguran 

(jer sam očima vidio, a ušima 

čuo) da je prije nekoliko 

dana na OBN-u novinarka 

u Vijestima (OBN info) tokom 

reportaže koju su vrlo 

perfidno skovali urednici na 

ovoj televiziji pokušavajući 

islamofobično problematizirati 

i osporiti izgradnju džamije 

na Stupu na ulazu u naš 

glavni grad, između ostalog, 

To je Omer 

ibn el-Hattab, 

drugi pravedni 

halifa islama, 

rastavljač istine 

od neistine 

(el-faruk), za 

kojeg je jedan 

Perzijanac, 

kada je došao 

da ga obiđe i 

našao ga pod 

drvetom u snu, 

kazao: “Pravdu 

si uspostavio, 

pa zaspao!” 

kazala sljedeće: “Džamiji je 

prije nego je i sagrađena dodijeljeno 

ime nikome poznatog 

biznismena iz Kuvajta, 

Omera ibn el-Hattaba, koji 

je za izgradnju donirao najveći 

dio sredstava.” 

Zemlja “pokošenih 

cvjetova” 

Vjerovatno će mnoge 

koji pročitaju ovaj “biser” 

novinarke uhvatiti jeza, vrućica 

ili nešto treće i ne vidjeti 

više ikakvog smisla, nakon 

toga, pisati bilo šta dalje. 

Ostati bez teksta. Ipak, baš 

je to vrlo zgodna prilika da 

se još jednom podastre društveno 

stanje i stepen civilizacijskog 

dostignuća u kojem 

živimo. 

Naime, Bosna je zemlja 

vakufa i vakifa, a Sarajevo je, 

poput mnogih drugih, šeher 

nastao na vakufu. Savremeni 

8. februar - 26. rebiu-l-ahir 

38

Bosanci i Hercegovci u mnogo čemu 

imaju zahvaliti vakufu i plemenitim 

vizionarima - vakifima koji su živjeli 

na ovim prostorima u proteklim stoljećima. 

Te ljude mnogi od nas ne mogu 

shvatiti, razumjeti i dokučiti, pojmiti. 

Posebno ne mogu, ni približno, 

shvatiti “moderne” generacije čiji je 

krajnji domet buljiti, baš u OBN, i naslađivati 

se izbušenim trbusima, probijenim 

nosevima, obrijanim dijelovima 

glava, nakostriješenim minđušarima 

i inim drugim tipovima uvezenim u 

ovu plemenitu zemlju natopljenu krvlju 

“pokošenih cvijetova”. Generacija 

“vikendaša i etažista” ne može pojmiti 

generaciju vakifa. 

A to je tako, jer Bosna je i zemlja 

napaćena mnogim destruktivnim ličnostima 

i sistemima. Zemlja koja se 

svakim danom pokušava rasparčati na 

sićušne dijelove bez ikakve svrhe i cilja. 

Ne može Omer ibn el-Hattab doći 

u Sarajevo, posebno, ne ovo današnje! 

Možda je to zbog izvjesnog, legendiziranog, 

Fatihovog sna u kojem je sanjao 

ostalu trojicu pravdenih halifa, ali ne 

i Omera ibn el-Hattaba, a što je protumačeno 

riječima da u Bosni nikada 

pravde neće biti, jer Omer simbolizira 

pravdu. Možda? Međutim, zasigurno 

ne može doći dok je god među nama 

neznalica kosmičkih razmjera od čijih 

se izjava magla ne digne ni po godinu 

dana. A kad je magla sve je magla. Gdje 

je vizija, a gdje magla?! Televizija – maglavizija? 

Ali kad već pravedni Omer ne može 

do nas doći, možemo mi, makar, svoje 

džamije nazivati njegovim imenom 

stremeći ka postizanju pravde u našoj 

lijepoj Bosni. Možemo sanjati 

i mi svoj san nadajući 

se viđenju Omera ibn el- 

Hattaba u njemu. Makar u 

njemu. 

Dabome da će se džamija 

na Stupu zvati po halifi 

Omeru! Divna li je to ideja! 

Ne postoji bolji i adekvatniji 

način da se naša generacija 

oduži svim bosanskim vakifima 

u prošlim vremenima 

od imenovanja džamije po 

čovjeku od kojeg je otpočeo 

vakuf u povijesti islama. A kada se izgradnja, 

akobogda, završi, pa otpočne 

mektepska nastava, pozvati se treba i 

ova naša novinarka sa OBN-a da nauči 

osnovne stvari u životu. 

Ko je Omer ibn el-Hattab? 

Dakako! Treba joj pružiti priliku, 

jer ako je i sam Omer el-Hattab 

krenuo Poslanika, a.s., ubiti, da bi 

mu se, nakon toga, Milostivi smilovao 

i otvorio mu kapiju islama, 

zašto novinarku sa OBN-a odbaciti?! 

Lekcija će biti kratka, a glasit će: 

“Nakon što je Poslanik, a.s., tumačeći 

ajet o izdvajanju imetka kazao: “Poslije 

smrti čovjekove, njegovi tragovi na 

ovom svijetu nestaju osim u tri slučaja: 

ako ostavi trajno dobro (sadaku), znanje 

kojim će se drugi koristiti i odgojeno 

dijete koje će se za njega moliti”. 

Inspirisan ovom izjavom, Omer ibn 

Hattab je došao Vjerovjesniku i rekao 

mu da je njegovo imanje u Hajberu 

najkorisnije i njemu najdraže i zatražio 

savjet kako da ga učini trajnom sada- 

“Džamiji je 

prije nego je 

i sagrađena 

dodijeljeno 

ime nikome 

poznatog 

biznismena 

iz Kuvajta, 

Omera ibn 

el-Hattaba, koji 

je za izgradnju 

donirao najveći 

dio sredstava.” 

kom. Poslanik mu je rekao 

da će najbolje učiniti ako 

ga izuzme iz svog posjeda i 

odredi da se ubuduće neće 

moći “ni prodati, ni naslijediti, 

niti pokloniti”. Kada 

je saslušao savjet Poslanikov, 

Omer ibn el-Hattab određuje 

da se prihodi njegova imanja 

u Hajberu imaju koristiti 

za potrebe: siromaha, njegove 

rodbine, otkup robova, 

za ratnike, putnike i goste, a 

nema grijeha i da ga upravnik 

(mutevelija) koristi za svoju ishranu 

na umjeren način kao i da nahrani 

svoga prijatelja.” 

To je Omer ibn el-Hattab, drugi 

pravedni halifa islama, rastavljač istine 

od neistine (el-faruk), za kojeg je jedan 

Perzijanac, kada je došao da ga obiđe 

i našao ga pod drvetom u snu, kazao: 

“Pravdu si uspostavio, pa zaspao!” To 

je Omer, r.a., a ne “nikome poznati 

biznismen iz Kuvajta” koji je došao u 

Sarajevo. A taj biznismen koji je došao 

iz Kuvajta je dr. Fehd el-Hanna, vrlo 

poznat biznismen u arapskom svijetu. 

A sad će biti i poznati vakif bosanski i 

tako se svrstati u red plemenitih ljudi 

koji su drugima činili dobro. 

A oni koji pokušavaju napadati 

islam, koji mrze islam, “sigurno će bez 

pomena ostati”. 

Možda bi za početak, dok mekteb 

ne počne sa radom, bilo dobro isprati 

program OBN-a popularnom serijom 

“Hz. Omer, r.a.”, koja je već postala hit 

serijom i na Balkanu. 

Korisno i za novinare i za gledateljstvo! 

8. februar - 26. rebiu-l-ahir 

39

Komentar polumjeseca 

Oslobađajuća presuda bivšem generalu VJ Momčilu Perišiću 

Haške presude dopuštaj opuštaju 

komandantima da izbegnu pravdu 

Oslobađajuća presuda 

Haškog tribunala bivšem 

generalu Vojske Jugoslavije 

(VJ) Momčilu Perišiću 

na zabrinjavajući način 

prebacuje odgovornost 

za ratne zločine sa 

komandanata na 

potčinjene koji su izvršavali 

naređenja na ratištu 

Piše: Erik Gordi, London 

J 

Jedan od načina da se sagleda 

dosadašnji rad Međunarodnog 

krivičnog tribunala za bivšu 

Jugoslaviju (MKSJ) jeste da se njegova 

jurisprudencija podeli na tri perioda. 

Do 2000. godine, bila je to institucija 

koja je jedva funkcionisala i sudila 

počiniocima nižeg ranga na koje bi gotovo 

slučajno nabasala. 

Posle 2000. godine, procesuiranje 

je koncentrisala na vojne i političke 

zvaničnike visokog ranga, nadajući se 

da će razotkriti mrežu počinilaca koji 

su uspostavljali i sprovodili programe 

stvaranja nacionalno homogenih populacija 

činjenjem krivičnih dela. 

Od 2012. godine, odlučila je dati epilog 

svom postojanju raščinivši dostignuća 

iz druge faze, primenom uskih standarda 

odgovornosti kako bi prebacila krivicu sa 

komandanata nazad na one koji nisu donosili 

odluke već sprovodili tuđe planove. 

Poslednji izraz trećeg talasa MKSJa, 

na čelu sa sudijom Teodorom Meronom, 

jeste oslobađanje bivšeg načelnika 

VJ Momčila Perišića odgovornosti 

za zločine koje su počinile zavisne vojske 

u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. 

On je optužen i zato što nije sprečio 

i kaznio one koji su izveli raketne napade 

na civile u Zagrebu izvedene 1995. 

godine, a Žalbeno veće je jednoglasno 

utvrdilo da nije komandovao počiniocima 

tog zločina. 

Veći deo žalbene presude odnosi se na 

Perišićevu ulogu u pomaganju i podržavanju 

zločina Vojske Republike Srpske 

(VRS) u Bosni i Hercegovini, posebno 

opsade Sarajeva i genocida u Srebrenici. 

Ovde se mišljenje sudije Merona 

poklapa sa mišljenjem koje 

je zabeležio u žalbenom postupku 

u slučaju “Gotovina”, 

primenivši uzak standard 

odgovornosti i odbacivši dokaze 

u vezi sa okolnostima i 

opštim okruženjem. 

Presude dovedene u 

pitanje 

Usvojeni standard odgovornosti 

je toliko isključiv 

da dovodi u pitanje sve dosadašnje 

presude u međunarodnom 

pravu zasnovane na 

dužnostima onih koji drže 

komandne i rukovodeće položaje. 

Perišićeva odgovornost za 

zločine koje je počinila VRS 

zasnivala se na ulozi VJ, kojom 

je on komandovao, u 

snabdevanju VRS oružjem, 

gorivom, ljudstvom i platama 

za oficire. 

Žalbena presuda usvaja 

standard da ova pomoć podrazumeva 

odgovornost samo ako je 

“izričito usmerena ka činjenju zločina” 

(paragraf 17 presude), ali ne ako predstavlja 

“uopštenu pomoć usmerenu ka 

ratnim naporima” (paragraf 20). 

Uparene činjenice da su činjeni 

masovni zločini i da su omogućeni uz 

pomoć VJ, odbačene su kao dokaz pomaganja 

i podržavanja na osnovu toga 

da nije sve što je VRS činila bio zločin. 

Kako se kaže u obrazloženju Žalbe- 

nog veća, “pružanje opšte pomoći koja 

se može koristiti i za zakonite i za nezakonite 

aktivnosti, nije samo po sebi dovoljno 

da se dokaže da je ta pomoć bila 

izričito usmerena ka zločinima glavnih 

počinilaca” (paragraf 44). 

Prema ovom 

standardu, 

jedini način 

da se potvrdi 

prvostepena 

presuda 

Perišiću bilo bi 

da je dokazano 

kako je on, na 

primer, rekao 

VRS: “Evo vam 

novca, oružja 

i ljudstva, a vi 

uz pomoć njih 

činite zločine.” 

se po dva osnova. Prvo, Žal- 

beno veće je utvrdilo da nije 

ustanovljeno da je “VRS bila 

organizacija čija je jedina i 

isključiva uloga bila da čini 

zločine” (paragraf 52). Ono 

je, zapravo, zaključilo da je 

“VRS sprovodila, između 

ostalog, zakonite borbene 

aktivnosti i da nije bila čisto 

zločinačka organizacija” (pa- 

Prema ovom standardu, jedini način 

da se potvrdi prvostepena presuda 

Perišiću bilo bi da je dokazano kako je 

on, na primer, rekao VRS: “Evo vam 

novca, oružja i ljudstva, a vi uz pomoć 

njih činite zločine.” 

Povodom istog ovog gpita- 

nja, Žalbeno veće je utvrdilo 

da Perišićevo znanje o zločinima 

ne predstavlja dokaz 

njegove odgovornosti za njih 

(paragraf 68). 

Ovaj zaključak obrazlaže 

ragraf 69). 

S tim u vezi, Žalbeno 

veće je ustanovilo – zato što 

je VRS činila i neke stvari 

koje nisu nezakonite – da 

Perišić nije mogao sa sigurnošću 

da zna da se pomoć 

koju je pružio koristi za nezakonita 

dela. 

Došavši do ovog zaključka, 

međutim, MKSJ delimično 

menja istoriju presuda koje su izrekla 

njegova sopstvena veća i Međunarodni 

sud pravde (MSJ) da su ratni ciljevi 

VRS – stvaranje nacionalno homogene 

teritorije ubijanjem, zastrašivanjem 

i proterivanjem nesrpskog 

stanovništva – od samog početka bili 

nezakoniti. 

Ko je naredio zločine? 

Drugi važan deo obrazloženja Žalbenog 

veća odnosi se na pitanje da li je 

Perišić komandovao oficirima VJ koji 

su poslati kao pomoć VRS i njenim oficirima 

koje je finansirala VJ. 


40

Ovde se otvara logički niz koji pokazuje 

istaknutu ulogu koju je sudija 

Meron preuzeo u procenjivanju dokaza 

pred Tribunalom. 

Među autoritetima koje Meron 

navodi u presudi Perišiću nalazi se i 

prošlogodišnja presuda Gotovini, čiji 

je autor takođe Meron. Ako Meron 

može da citira Merona kao autoritet, 

po istoj toj logici Perišić može samom 

sebi da bude podređeni. 

Žalbeno veće zapravo tvrdi da Pe- 

rišić nije formulisao politiku jer je kao 

načelnik Generalštaba bio podređen 

Vrhovnom savetu odbrane (paragraf 

49), telu čiji je i sam bio aktivni član. 

U njegovoj jg julozi u Vrhovnom savetu 

odbrane Žalbeno veće nije našlo 

dovoljno inkriminišućih dokaza, jer 

“nema dokaza da je Perišić podržavao 

pružanje pomoći izričito usmerene ka 

zločinačkim aktivnostima VRS” (paragraf 

60). 

Da sve bude neobičnije, Veće je 

donelo odluku da njegova podrška 

zločinačkim aktivnostima može da se 

dovede u pitanje jer je on “kritikovao 

‘greške’ rukovodstva Republike Srpske 

koje su za posledicu imale međunarodnu 

kritiku širih ratnih napora 

VRS” (paragraf 60). 

Ovaj argument o podređenosti 

umanjuje potencijalnu radost koju je 

Vlada Srbije osetila kada je čula žalbenu 

presudu. 

Naime, on se može protumačiti i 

tako da je Perišićeva lična odgovornost 

ograničena jer je zločine pomagala i 

podržavala država, a ne pojedinac. 

Sugestivno ali bez mnogo pomoći, 

Žalbeno veće ističe da ne može do- 

nositi odluku o “potencijalnoj odgovornosti 

država ili drugih entiteta nad 

kojima Tribunal nema odgovarajuću 

nadležnost” (paragraf 48). 

Ono upozorava i da odluku “ni na 

koji način ne treba tumačiti tako da 

omogućava vojnim liderima da izbegnu 

krivičnu odgovornost angažovanjem 

drugih da čine krivična dela” 

(paragraf 72) – što je prilično uznemirujuće 

priznanje budući da su oslobađanjem 

Perišića učinili upravo ono 

protiv čega su izrekli upozorenje. 

Novi i ograničavajući standardi 

Kao i u slučaju “Gotovina”, Žalbeno 

veće MKSJ-a je u slučaju “Perišić” 

postavilo nove i restriktivne 

standarde dokaza koji osude za komandnu 

odgovornost zbog kršenja 

međunarodnih humanitarnih zakona 

čine gotovo pa nemogućim. 

Sudija Liju Dakun u svom suprotstavljenom 

mišljenju navodi: “Budući 

da ovaj konkretan pravac nije bio 

strogo primenjivan u prošlim slučajevima, 

insistirati na takvom 

zahtevu praktično podiže 

prag odgovornosti za pomaganje 

i podržavanje.” 

On zapravo podiže prag 

do tog nivoa da svaki komandant 

koji fizički nije 

počinio zločin ili izričito 

naredio da se on počini, ne 

može ni biti osuđen. 

Dugotrajna posledica 

ovog presedana, ako ga 

usvoje drugi sudovi, biće 

obesmišljavanje kategorije 

komandne odgovornosti i 

prebacivanje odgovornosti 

za zločine sa ljudi koji ih 

planiraju, organizuju i finansiraju, 

na ljude koji izvršavaju 

njihova naređenja. 

Ova nova, treća generacija 

jurisprudencije MKSJa 

ostaviće dubokog traga u nasleđu 

Tribunala. Ponovnim vrednovanjem 

ranijih ocena o legitimnosti ratnih 

ciljeva VRS, dovodi u pitanje teo- 

Ovaj argument 

o podređenosti 

umanjuje 

potencijalnu 

radost koju je 

Vlada Srbije 

osetila kada je 

čula žalbenu 

presudu. 

Naime, on 

se može 

protumačiti 

i tako da je 

Perišićeva 

lična 

odgovornost 

ograničena 

jer je zločine 

pomagala i 

podržavala 

država, a ne 

pojedinac. 

riju na kojoj je zasnovano 

trenutno procesuiranje Radovana 

Karadžića i Ratka 

Mladića. 

Ograničivši uslove pod 

kojima se mogu izreći 

presude za komandnu odgovornost, 

koordinaciju 

i dosluh, zahteva reviziju 

presuda koje je Tribunal 

izrekao u ranijim predmetima. 

Dajući prednost restriktivnim 

teorijama odgovornosti, 

pravi korak unazad 

u odnosu na potencijal 

MKSJ-a da proizvede istorijski 

dokument koji razotkriva 

strukturu nasilja 

u ratovima. A sa pridavanjem 

prevelikog značaja 

oslobađajućim dokazima, 

praktično odustaje od interesa žrtava 

i činilaca koji žele pomirenje. 

* Erik Gordi je predavač na Univerzitetskom 

koledžu u Londonu. 


41

Kutak za islamsku omladinu 

Udruženje za afirmaciju humanih ideja AHI 

Ko vjeruje u nadoknadu, ne škrtari u davanju 

Bosanskohercegovačko društvo danas je u velikoj krizi. 

Naša omladina suočena je sa brojnim izazovima. Nažalost, 

mnogi mladi idu pogrešnim putem. Hvala Bogu ima 

mladih koji svoju mladost dostojanstveno troše služeći zajednici, 

svima nama. Među tu čestitu omladinu draga srca svrstavamo 

mlade aktiviste iz Udruženja za afirmaciju humanih 

ideja AHI. Njihova ideja vodilja nalazi se u animiranju svakog 

pojedinca, da dio onoga što posjeduje podijeli sa onima koji 

nemaju skoro ništa. Vođeni tom idejom ovi vrijedni mladi 

ljudi svaki mjesec vode projekat pomoći Piramida. Danas je 

Piramida vrlo važan, ali samo jedan od projekata koje njeni 

članovi i podržavatelji realizuju pod imenom UG AHI i motom 

– Ko vjeruje u nadoknadu, ne škrtari u davanju. U nastavku 

predstavljamo izvještaj za projekat Piramida u periodu 

decembar/januar iznos od 277,00 KM. 

“Stotinu konvertibilnih maraka za A.Č.. A. je buduća majka 

koja živi u Travniku sa mužem, kao podstanari. Nedavno je 

ostala bez posla kao i njen muž, ali muž se trudi da zaradi za kiriju 

i režije radeći noćnu smjenu. Troškovi se povećavaju iz dana 

u dan jer A. mora idi na preglede kod doktora, gdje mora sve 

plaćati, jer joj je zdravstvena knjižica u firmi gdje je dobila otkaz. 

50,00 KM su prebačene na žiro račun, broj 

3389102539435949, Amara Šabovida iz Sarajeva. Amar bo- 

luje od cistične fibroze i neophodna mu je transplantacija 

pluda van BiH, koja košta 150.000 eura. Amar je rođen sa 

teškom genetskom autoimunom bolešću, koja se manifestuje 

kroz česte upale pluća, poslije kojih svaki put ostaju trajne 

posljedice. 

100 KM su potrošene na kupovinu kućnih potrepština 

S.L.. On živi u Karauli sa suprugom i nijedno od njih 

nije stalno zaposleno. Imaju troje djece od kojih jedna 

djevojčica ima epilepsiju. Svo troje djece ide u O.Š. 

“Karaula” u Karauli.” 

Džemat Donja Orahovica - 

Medžlis IZ-e Gračanica 

Očekujemo da se 

džematlije više druže 

i posjećuju jedni druge 

Kako je postala tradicija da se 

Ksvake prve subote u mjesecu 

Kodržava tribina u džematu Donja 

Orahovica (Medžlis IZ-e Gračanica), 

i prve subote u mjesecu martu, 

tačnije 02. marta 2013. godine 

gost predavač na šestoj tribini je 

bio novi glavni imam Medžlisa IZ-e Tuzla, hafiz Ahmed ef. 

Huskanović. Hafiz Ahmed je inače rodom sa prostora općine 

Gračanica iz mjesta Doborovci tako da se on ovaj put, kako 

je i sam istakao, osjećao kao kod kuće. U društvu sa glavnim 

imamom kao gosti tribini su prisustvovala još dvojica vrijednih 

tuzlanskih imama, mr. hafiz Edin ef. Peštalić, imam Prinčeve 

džamije, i Emir ef. Šečić, imam Arslanagine (Vikaljske) 

džamije. Među oko 130 prisutnih, od čega velik broj gostiju iz 

susjednih džemata ali i sa šireg područja, tribini je prisustvovao 

i imam susjednog džemata Gornja Orahovica II, Emir ef. 

Suljanović. 

Domaćin tribine, zajedno sa hafizom Alen ef. Kehićem, 

Mevludin ef. Zaketović je otvorio tribinu u kojoj je ukratko 

predstavio gosta predavača. Istakao je da je hafiz Ahmed na 

poziciji glavnog imama naslijedio doc. dr. Amir ef. Karića, 

koji je sada novi šef Vjersko-prosvjetne službe Rijaseta IZ-e 

u BiH. Hafiz Ahmed je održao lijepo i poučno predavanje 

na temu Allahovog, dž.š., zadovoljstva, a nakon predavanja 

predsjednik Džematskog odbora je ugostio musafire iz Tuzle, 

kao i imame domaćine i jedan dio džematlija gdje se uz 

kahvu nastavilo druženje. 

Očekujemo da se džematlije, od sada više druže i posjećuju 

jedni druge na tribinama u Tuzli, Gračanici i Orahovici. 

Foto kutak islamske omladine 

OMLADINSKO UDRUŽENJE TEMPO ORGANI- 

ZUJE PREDAVANJE SA PROMOCIJOM KNJIGE 

“SMAK SVIJETA”, PROF. DR. ŠEFIKA KURDIĆA. 

MALOPRODAJNA CIJENA KNJIGE IZNOSI 25 

KM, A NA PROMOCIJI ĆE BITI 15 KM. 


42

Egipat 

Naše Azharlije nizaju tv nastupe 

Uponedjeljak, 4. marta, u 21.30 h po kairskom vremenu 

(20.30 h Sarajevo), Jusuf Džafić, naš dopisnik iz Kaira, 

je gostovao u emisiji “The Ummah Tonight” na Huda 

TV, poznatom internacionalnom muslimanskom kanalu na 

engleskom jeziku. Zajedno sa voditeljima Malikom Evangelitosom 

i Ahmedom Fevzijem, te online gostima, Džafić 

je pričao o aktualnim temama vezanim za muslimane širom 

svijeta: Ezan je dozvoljen u Švedskoj, Moskovski gradona- 

čelnik zabranio gradnju novih džamija, Crkva u Indijani je 

odlikovala muslimanskog imama. Džafić je imao priliku i da 

prezentira novi list bošnjačkih studenata u Egiptu na arapskom 

jeziku – Savt el-Busna ve el-Hersek (Glas BiH). Tako- 

đe, diskusija se više puta dotakla ezana u Bosni i bošnjačkoj 

dijaspori, te općenito stanja Bošnjaka. Na kraju, Džafić i 

voditelji su došli do zaključka da ezan na razglas u Evropi 

polahko postaje stvarnost, te da je jedna od glavnih prepreka 

na tom putu fakat da evropski muslimani uglavnom ne poznaju 

svoja osnovna ljudska prava. 

U prošlosedmičnoj emisiji gost u emisiji The Ummah Tonight 

je bio Asmir Bekrić, kolega našeg dopisnika. Zajedno 

sa voditeljima, te jednim sirijskim novinarom koji se nedavno 

vratio iz Sirije, Bekrić je diskutovao na temu humanitarne 

pomoći Siriji. Bilo je razgovora i o bh. pomoći upućenoj 

sirijskom narodu. Takođe, pravljenja su poređenja između 

rata u Bosni i Siriji. Zaključeno je da sirijski borci moraju 

učiti na iskustvima bosanskog odbrambenog rata. 

Inače, bh. studenti na El-Azharu su česti gosti na islamskim 

televizijama, posebno onim na engleskom jeziku. 

Možete ih gledati svake sedmice na Huda TV u emisiji 

“Correct Your Recitation”, u 20.00 h po kairskom vremenu 

(19.00 h Sarajevo), a skoro su stalni gosti u emisiji 

“Let’s Talk” na istoimenoj televiziji. Gosti su povremeno i 

na TV Ikre na engleskom, te televizijima Feth i Hafiz na 

arapskom jeziku. 

Asocijacija studenata BiH u Egiptu 

Prvi broj Glasa Bosne i Hercegovine (Savt El Busna Ve El Hersek) 

Asocijacija studenata BiH u Egiptu (ASUBIHEG) na- 

Ačinila je još jedan izuzetan korak naprijed u svrhu 

Ajačanja mostova prijateljstva između Bosne i Egipta. Naime, 

Asocijacija je, pored već postojećeg lista Glasnik na 

bosanskom jeziku čiji je glavni cilj promovisanje Egipta i 

bh. studenata u Egiptu među Bosancima, počela sa izdavanjem 

još jednog lista Glas Bosne i Hercegovine, odnosno 

Savt el-Busne ve el-Hersek. No ovaj list je poseban – izlazi 

na arapskom jeziku! 

Prvi broj ovog lista izašao je 1. marta povodom Dana 

nezavisnosti. Isti je promovisan tokom 

prvomartovske manifestacije koju su bh. 

studenti organizovali u Kairu. Cilj lista je 

prezentacija Bosne i bh. studenata u Egiptu, 

među Egipćanima i stranim studentima u 

Egiptu. List izlazi dvaput godišnje. Urednik 

je Abdullah Kapo, student na postidiplomskim 

studijama na El-Azharu. Tiraž prvog 

broja je čak 1.000 primjeraka. Troškove 

štampanja snosi dobrotvor koji je želio da 

ostane anoniman. 

Donosimo i sadržaj Glasa BiH: Sastanak 

egipatskog gp g i bosanskog predsjednika (Kenan 

Ćosić), ASUBIHEG (Azra Mehremić), 

Bosna u mojim očima (Fatima Ešref Abdulmaksud), 

Briga Bošnjaka za izučavanje 

arapskog jezika (Mirnes Musić), BiH – 

prošla vremena i pogledi na budućnost (dr. 

Safvet Halilović), Očaravajuća priroda BiH 

(Asmir Bekrić), Bh. velikani vjerske znanosti 

(Ajla Keserović), Srebrenička priča (Abdullah 

Kapo), Vakufi u BiH – nekad i sad 

(Nezim Halilović), IZ u BiH (Ibrahim Bukvić), 

Mustafa Prušćak – Prvi Bošnjak na El-Azharu (Jusuf 

Džafić), Bosanska kuhinja (Naida Duraković), Bosna 

je centar islama u srcu Evrope (Ibrahim Fergali), Priča se... 

o ljubavi gradova (Esad Taha), Dragulj iščupan iz zaborava 

– Džamija BiH (Sedin Šut), Ja i Egipat – Kako me je za- 

grlila Majka dunjaluka? (Sedin Šut), Balada Hasanaginica 

(prijevod: rahmetli dr. Ahmed Smajlović). 

Inače, Glas BiH je prvi bošnjački list na arapskom jeziku 

van Balkana, te jedini bošnjački list na arapskom danas u 

svijetu. 


43

Zelena transferzala 

Sandžak 

Hafiz Kujević: Naš narod je željan istine, oni su kao suha zemlja 

koja jedva čeka berićetnu kišu sa neba 

afiz Abdurrahman-ef. Kujević, pomoćnikom muftije za 

Hjužni Sandžak jedan je od najpredanijih radnika za islam u 

našoj regiji. Zato smo odlučili prenijeti najzanimljivije odgovore 

hafiza Kujevića, kojeg je dao za novi broj lista Glas islama. 

Jedan ste od alima u našoj instituciji koji je angažovan na mnogim 

poljima i resorima. Možete li nam nešto reći o Vašim funkcijama 

i aktivnostima koje obavljate? 

KUJEVIĆ: U južnom Sandžaku, u Rožajama, pri Medžlisu 

Islamske zajednice radim kao sejiri vaiz. To znači kao misionar 

koji obilazi narod, džemate poziva ih istini. U sklopu ovog 

emaneta već punih šest godina držim redovno naučno, heftično 

predavanje utorkom u Kučanskoj džamiji iz sire, tefsira, 

akaida i fikha. Također sam počašćen da obilazim sve rožajske 

džamije, posebno u gradu, svake džume gdje kroz instituciju 

hutbe ljudima dajemo smjernice za uspješan rad na svim društvenim 

poljima. Također, odnedavno smo započeli halku tefsira 

u skoro svim džamijama u gradu. Cilj nam je da prokomentarišemo 

cijeli Kur’an u našim džematima i približimo našem 

narodu razumijevanje Allahove knjige... Osim toga, angažovan 

sam kao profesor kiraeta i arapskog jezika u isturenom odjeljenju 

Medrese “Gazi Isa-beg” u Rožajama. Također, predajem i 

na Fakultetu za islamske studije u Novom Pazaru kao asistent 

za katedru hadisa. Jedan sam od osnivača, muhaffiz, a sada i 

predsjednik Upravnog odbora Škole Kur’ana Časnog u Novom 

Pazaru. Odnedavno obavljam jednu za mene najčasniju funkciju. 

Naime, imenovan sam za pomoćnika Muftije sandžačkog 

za južni Sandžak. Želim da istaknem da sam jedan od osnivača 

Bošnjačke kulturne zajednice u Crnoj Gori i zamjenik predsjednika 

ove slobodarske organizacije. 

Obzirom da ste čovjek sa misionarskog terena, možete li 

nam reći ima li odaziva kod ljudi pozivu kojeg upućujete Vi 

i Vaše kolege? 

KUJEVIĆ: Odgovorno tvrdim da je naš narod pogodno tlo 

za istinu koju je Uzvišeni Allah objavio čovječanstvu. Brzo se 

odaziva i prihvata poziv koji dođe od iskrenih ljudi i na lijep 

način. Naš narod je željan istine. Meni izgleda kao suha zemlja 

koja jedva čeka berićetnu kišu sa neba da se napoji i zadovolji 

svoje potrebe. Veliko interesovanje vlada posebno kod mladih 

ljudi. Ali i pored toga mislim da imami i ostali službenici Islamske 

zajednice trebaju mnogo više uložiti truda i napora kako bi 

iskoristili infrastrukturu Islamske zajednice da izbavimo ljude 

iz tame na svjetlo, iz robovanja 

ljudima u robovanje 

Allahu i iz skučenosti 

dunjaluka u prostranstvo 

ahireta. 

Možete li nam nešto više 

reći o radu Škole Kur’ana 

u Sandžaku, rezultatima i 

planovima u budućnosti? 

KUJEVIĆ: Škola Kur’ana 

Časnog je jako bitna ustanova 

koja je nastala pod 

pokroviteljstvom Muftijstva 

sandžačkog. Osnovana je prije tri godine u Novom Pazaru, 

a već ima preko hiljadu polaznika svih uzrasta širom Sandžaka i 

naše dijaspore. Za kratko vrijeme je iznjedrila pet novih hafiza, 

a još nekoliko polaznika je blizu da dobiju tu časnu titulu. Po 

meni, obaveza je da svaka muslimanska mahala ima odjeljenje 

j j 

Škole Kur’ana. Zato smo mi od samoga starta odlučni da u sva- 

kom sandžačkom gradu otvorimo odjeljenje ove časne ustanove. 

Dakle, u cijelom Sandžaku, i sjevernom i južnom dijelu. Valja 

napomenuti da smo ovaj svoj cilj uveliko ostvarili. Departmani 

Škole Kur’ana su već otvoreni u Tutinu, Sjenici, Ribariću, De- 

limeđu, Ljeskovi, a u pripremi je otvaranje odsjeka u Prijepolju. 

Pored Vašeg velikog angažmana na polju da’ve i vjerskog buđenja, 

Vi ste jako aktivni i na nacionalnom buđenju Bošnjaka. 

KUJEVIĆ: ... vjerujem da je nacionalna svijest Bošnjaka branik 

naše vjere i naroda od nestanka. Stoga sam postao prepoznatljiv 

u svojim govorima, hutbama i predavanjima, jer ističem da je 

bošnjaštvo sa svojim bosanskim jezikom, vjerom islamom, maticom 

Bosnom, šerijatska obaveza za sve Bošnjake, a posebno 

na ovom prostoru. 

Zbog svega navedenog podržao sam nacionalne institucije 

koje rade na ostvarivanju i afirmaciji vrijednosti koje sam 

istakao. Koristim mogućnost da pozovem sve Bošnjake svijeta 

da podrže naše institucije: Islamsku zajednicu na čelu 

sa reisu-l-ulemom u Sarajevu, Bošnjačku akademiju nauka i 

umjetnosti, Svjetski bošnjački kongres, Bošnjačku kulturnu 

zajednicu, Bošnjačku nacionalnu fondaciju i ostale organizacije 

koje rade na istinskom ostvarivanju naših vjerskih i 

nacionalnih ciljeva. 

Kosovo 

U kosovskim centralnim institucijama 

uposleno samo 1,6 posto Bošnjaka? 

Na debati o zapošljavanju Vijeće Kongresa bošnjačkih 

intelektualaca održanoj u Prizrenu, iznijet je podatak 

da od 5.506, oko 90 radnika je uposleno u centralnim državnim 

institucijama. Predsjednik VKBIK-a Mejdin Saliji, 

iznoseći statističke podatke o broju uposlenih Bošnjaka u 

državnim institucijama, ukazao je da u određenim organima 

Bošnjaka uopšte i nema. “U Ministarstvu obrazovanja, 

nauke i tehnologije, od ukupno 228 uposlenih radi osam 

Bošnjaka, u Ministarstvu unutrašnjih poslova od 885 uposleno 

je 18, u Tužilaštvu od 353 njih 11. Zabrinjava što 

Bošnjaka uopšte nema u ministarstvima pravde, finansija, 

javne administracije”. 

Nepriznavanje diploma sa određenih fakulteta na Kosovu i van 

njega je pitanje koje godinama čeka rješenje i to sve ide na štetu 

Bošnjaka koji ne mogu da obezbijede svoju egzistenciju. Na 

skupu su iznijeti stavovi da Bošnjaci pokazuju malu zainteresiranost 

prilikom objavljivanja konkursa te da bošnjački politički 

predstavnici nedovoljno pomažu u rješavanju ovog problema. 

“Ako nam se ne priznaju diplome, ne možemo naći posao 

ni ovdje ni vani. 

Ovakav negativan 

trend će dodatno 

uticati na iseljavanje 

Bošnjaka sa 

Kosova tako da nas 

za dvadesetak godina 

možda i ne bude 

ovdje”, naglasio je 

Edis Jonuzi. 


44

Hrvatska 

Život muslimana na otoku Krku 

a otoku Krku danas živi 500-tinjak Bošnjaka. I ovdje se 

Nveć duže vrijeme javljala ideja da se ti ljudi nekako okupe 

i da se taj vjerski život podigne na jednu višu razinu. Rijeka 

je kao centar jednostavno predaleko i mi smo se ovdje najprije 

okupljali u jednoj privatnoj kući, poslije u jednom apartmanu, 

a sada je naša obitelj darovala prostor od nekih 100 

kvadrata, gdje se petkom obavlja džuma-namaz (muslimanska 

molitva petkom op.ur.), a subotom održava vjeronauk”, priča 

Teofik Čočić, jedan od najstarijih i najistaknutijih članova 

muslimanske zajednice (džemata) na otoku Krku. Nakon rata 

u BiH, broj Bosanaca i Hercegovaca na otoku Krku znatno se 

povećao, tako je i okupljanje tih ljudi i organiziranje njihovog 

vjerskog života iz dana u dan postajalo sve potrebnije. “Mi 

danas na otoku Krku imamo cijelo jedno naselje Bosanaca i 

Hercegovaca koji su tu stigli prije rata, ali imamo i situaciju da 

Crna Gora 

Nakon sto godina klanjana dženaza-namaz 

šehidima Plava i Gusinja (1912-1913) 

su mnogi drugi raštrkani po cijelom otoku i takoreći dosta odsječeni.” 

Vjeronauk, pojašnjava Čočić, nije važan samo zbog 

teološke naobrazbe, već i zbog druženja i raznih kulturnih 

manifestacija koje se na ovim druženjima najavljuju i organiziraju. 

“Njegovanje 

bosanskohercegovačke 

kulturne baštine 

bitan je faktor 

u borbi protiv 

asimilacije”, kaže i 

Hajrudin Mujkanović, 

glavni imam 

džamije u Rijeci. Ujedno zadužen i za sadržaje vjeronauka na 

otoku Krku, Mujkanović smatra kako je najvažnije da Bosanci 

i Hercegovci koji ovdje žive zadrže neku kulturološku, pa tako i 

emotivnu vezu sa zemljom iz koje dolaze. “I ja moram priznati 

da su ta djeca dosta toga naučila, ipak su to bili ljudi koji su 

se bili potpuno asimilirali. Ali eto, hvala dragom Bogu, malo 

kroz džumu, malo kroz džemat, malo kroz nekakve aktivnosti, 

pogotovo kroz islamski vjeronauk i kroz tu djecu, uspijevamo, 

da tako kažem, vratiti te naše ljude iz mrtvih, da postanu svjesni 

kome pripadaju, tko su i što su i odakle su došli na kraju krajeva”, 

kaže Mujkanović. (www.islamska-zajednica.hr) 

Početkom prošle sedmice u Plavu je u organizaciji Mešihata 

Islamske zajednice u Crnoj Gori, te Islamske zajednice i 

Kulturnog centra Plava i Gusinja iz Njujorka, klanjana dženaza, 

povodom stogodišnjice zločina i nasilnog pokrštavanja Bošnjaka 

i Albanaca u Plavu i Gusinju u periodu 1912.-1913. Dženazi 

je prisustvovalo oko 2.500 Bošnjaka i Albanaca, te vjernika 

iz drugih djelova Crne Gore, te SAD- a, BiH, Kosova i Srbije. 

Gradonačelnik Plava Orhan Šahmanović, koji je i predsjed- 

nik Organizacionog odbora za obilježavanje stogodišnjice 

zločina, je kazao da je današnji dan “sjećanje na nevino stradale 

Bošnjake i Albance ovog kraja, koji su stradali nakon što 

su odbili da promijene svoju vjeru”. 

“Brutalnost onoga što se dogodilo ovdje, nikada se ne može zaboraviti 

ne samo dok živi naša generacija, nego za sva vremena. 

Nadamo se da će spomen na žrtve počinjenih zločina naći 

mjesta na stranicama istorije nove i moderne Crne Gore, a 

isto tako i da će se stanovnici ove kotline osloboditi straha, 

da im neko ne ukrade i ne sakrije istinu o 1913. Mi Bošnjaci 

i Albanci imamo obavezu, da se jasno i nedvosmisleno odredimo 

protiv zla zlih ljudi. Neutralnost pomaže dželatu, nikad 

žrtvi, a šutnja hrabri tiranina, nikad potlačenog”, kazao 

je Šahmanović dodajući da je cjelokupno stanosvništvo plav- 

sko-gusinjske kotline nasilno pokršteno, a sloboda na odabir 

vjere je bila ukinuta. “U tim trenucima stotine Plavljana 

i Gusinjana je odbilo da promijeni vjeru. Podignutog čela 

otišli su u sigurnu smrt. Za nas, to su najveći borci za ljudska 

prava. Ubijeni su zbog toga što su bili druge vjere i što su 

imali drugačija imena. Zločini o kojima govorimo ne smiju 

biti tek puke riječi koje će se prevaliti preko naših usana. 

Moramo znati osjetiti težinu zločina, svo zlo i svu bol koja 

je našim precima nanešena. Utvrđivanje i konačno priznanje 

istine o zločinima nad muslimanima Plava i Gusinja počinjenih 

od strane tadašnih crnogorskih vlasti i utvrđivanje odgovornosti 

najuzvišenija je dužnost naše generacije. Spomen 

obilježje ubijenim u 1912.-1913. godini naša je obaveza, i 

to će biti naš podsjetnik na vakat zuluma i garant da nam se 

zločini nikada više ne ponove”. 

Kosovo 

Majkl Kirbi, američki ambasador u Srbiji: SAD ne žele 

novu Republiku Srpsku na Kosovu jer to nije dobro 

ispalo ni u BiH 

irbi je novinarima u Novom Pazaru kazao da SAD sa interesovanjem razmatraju 

Kprijedlog K Beograda o zajednici srpskih opština na Kosovu. Međutim, on je kazao 

da Sjedinjene Države još ne znaju šta takav prijedlog (zajednica srpskih opština) 

zapravo znači. “Nije tajna da SAD ne žele Republiku Srpsku na Kosovu, jer to nije 

dobro ispalo ni u Bosni i Hercegovini”, dodao je ambasador Majkl Kirbi. 


45

Zločin 

Svjedočenje Srba o ratnim zločinima nad Bošnjacima - Transkripti sjednica 

Vrhovnog savjeta odbrane SRJ 

Perišić u panici: Bosanski Srbi su pred porazom 

Nastavljamo sa objavljivanjem su za dva mjeseca borbe izgubili oko 

svjedočenja Srba o ratnim 3.000 ljudi ili prosječno oko 1.500. 

zločinima nad Bošnjacima tokom Međutim, pošto je intenzitet borbenih 

dejstava bio daleko manji, taj broj 

agresije na Bosnu i Hercegovinu. 

se kreće oko 1.000 u septembru, a u 

Svjedočenja koja ćemo objaviti oktobru negdje oko 2.000 ljudi. Gubici 

u materijalnim sredstvima jesu: 

u nastavku su transkripti sa 

sjednica Vrhovnog savjeta 15 tenkova, oko 30-ak raznoraznih 

odbrane tadašnje SRJ a koji su artiljerijskih oruđa i protivavionskih i 

druga sitnija sredstva. 

objavljeni u Hagu u procesu MOMIR BULATOVIĆ: Da li su 

suđenja Momčilu Perišiću tenkovi zarobljeni ili uništeni? 

Pripremio: Ramiz Hodžić 

Srpsku stranu priče o ratnim 

zločinima nad Bošnjacima 

nastavljamo objavljivanjem 

transkripta sa sjednica Vrhovnog savjeta 

odbrane tadašnje SRJ a koji su 

objavljeni u Hagu u procesu suđenja 

Momčilu Perišiću. Transkripte koje 

ćemo objavljivati u nastavku prenosimo 

sa stranice agencije “Sense” i “Enovine”. 

Sjednica Vrhovnog savjeta održana 

28.10.1994. 

MOMČILO PERIŠIĆ: Gospodo 

predsjednici, ja bih vas u najkraćim 

crtama upoznao sa situacijom u Bosni. 

Muslimansko-hrvatske snage su 

prešle u opštu ofanzivu, sa ciljem da 

presjeku zapadni dio Republike Srpske 

na pravcu Bihać prema Bugojnu. 

Na tom prostoru ostvarile su određene 

uspjehe. 

Vidite da se ovi njihovi klinovi, što 

je predviđanje njihovih namjera, poklapaju 

otprilike sa prostorom - ova 

crna crta je ono što je Kontakt grupa 

dala da pripadne hrvatsko-muslimanskoj 

koaliciji. Znači, oni su tu prešli u 

ofanzivu, prešli su u ofanzivu na pravcu 

Bjelašnica prema Goraždu i iz Goražda 

prema Bjelašnici, sa ciljem da se 

spoje i da naprave put u ovoj enklavi. 

Takođe, imaju izražena dejstva prema 

koridoru. Do sada su, od 1. septembra 

uspjeli da osvoje 843 kvadratna kilometra 

prostora. Sa tog prostora Srbi su 

morali da povuku ukupno oko 15.750 

stanovnika. Dosadašnji ukupni gubici: 

poginulo je 536 pripadnika, teže 

ranjeno 673, lakše ranjeno 1.842, nestalo 

ili zarobljeno 235. To znači da 

MOMČILO PERIŠIĆ: Tenkovi 

su zarobljeni, jer je došlo do naglog 

povlačenja Srba sa ovog prostora. 

Postignuto je iznenađenje od strane 

Muslimana. Imamo indicija da je 

tamo još i rađeno nešto na uticaju o 

povlačenju boraca sa prve linije fronta. 

Nismo uspjeli da dokučimo da li su 

to lokalni organi vlasti, ili je to možda 

čak neko uradio po nalogu Republike 

Srpske, sa ciljem da svoj politički 

poraz, na neki način, opravdaju vojničkim 

porazom. Ti ljudi su, u prvom 

redu, psihološki iznuravani, govoreći 

im da je to prodato, šta oni brane itd. 

Drugo, postignuto je sinhronizovano 

veliko iznenađenje od strane 

muslimanskih snaga, a mi mislimo 

i drugih. Sva ova sredstva su ostala 

zbog nemogućnosti pokretanja. Nešto 

su uspeli da uništa, ali gro nije 

uništen. 

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: To 

je slična situacija sa onom u Zapadnoj 

Slavoniji, kada su odatle otišli bez 

ikakvih razloga. 

MOMČILO PERIŠIĆ: Jeste. Novi 

momenat jeste da je pored intenzivnih 

dejstava Petog korpusa, intenzivirana 

su i dejstva Sedmog korpusa muslimanskih 

snaga. Juče su se uključile 

i snage Herceg-Bosne na pravcu od 

Tomislavgrada ili Duvna, prema Malovanu, 

vjerovatno sa ciljem da presjeku 

kompletan ovaj prostor i da na taj 

način dovedu u težu poziciju Republiku 

Srpsku, a posebno Republiku Srpsku 

Krajinu. Sva ova događanja treba 

posmatrati u kontekstu, da se stvori 

što povoljnija situacija za Muslimane 

i Hrvate u Bosni, ali i Hrvate pred 

diplomatske pregovore, jer pogoršanje 

stanja ovde stvara uslove za neku 

prednost Hrvata u odnosu na RSK. 

Ako bi se to dalje nastavilo i oni prešli 

u opštu ofanzivu, obzirom na položaj 


46 

Srba, mi predviđamo sljedeće. Srbi će 

polako, kao i do sada, gubiti prostor i 

dalje, do određenog stepena, a potom 

će nastati veliki pad morala i doći će 

do masovnijeg napuštanja Republike 

Srpske, u prvom redu od strane civila, 

a u nekoj kasnijoj fazi i vojnika. 

Zašto je došlo do ovoga - lako je 

vidjeti iz odnosa snaga. Do sada je 

prednost Srba bila isključivo materijalnotehnički 

faktor; bili su inferiorni 

i u broju ljudi i u svemu, prostor 

i vrijeme nisu radili za njih, ali sada 

je izbalansiran materijalno-tehnički 

faktor i prelazi na stranu Muslimana, 

a materijalno-tehnički faktor utiče 

negativno i na moral; vrijeme radi za 

Muslimane. Dvadeset odsto Srba sa 

kompletnog tog prostora od ukupnog 

stanovništva drži 70 i nešto odsto 

prostora, što je neodrživo. Vi znate 

da su velike vojskovođe u osvajanju 

prostora, da bi išli na novi, napuštali 

stari, bez obzira što su osvojili, ali 

ovi teže po svaku cijenu da ga zadrže 

i to će u ovakvim uslovima biti nemoguće. 

Neminovno je da, i bez udara 

avijacije, postepeno gube prostor. Ako 

dođe do udara avijacije, selektivno ili 

masovnije, proces gubljenja prostora 

biće još izraženiji. Odnos snaga, na 

primjer u artiljeriji, j je skoro jedan prema 

jedan, i čak su superiorniji. Želio 

bih da napomenem kako ova situacija 

može uticati na bezbjednost SRJ. 

Prvo, stanje u Vojsci SRJ. Vi znate da 

smo preduzeli određene mjere borbene 

gotovosti. Prema razvoju situacije, 

momentalno nema potrebe za višim 

stepenom borbene gotovosti, ali obzirom 

na stanje Vojske, morali bismo 

nešto preduzeti u narednom periodu, 

a posebno po pitanju materijalnog 

faktora. 

Popunjenost ubojnim sredstvima: 

pješadijska municija za podršku u pješadiji 

je 37 odsto, što je malo. Artiljerijska 

municija za protivoklopnu borbu 

je 46 odsto. PA municija cijevna 

je 47 odsto. Kritična ubojna sredstva 

ukupno u naoružanju našem je - mina 

120 mm imamo samo 16 odsto, raketa 

64 itd. Pogonska sredstva: benzina 

imamo 46 odsto, dizel goriva 21, mlaznog 

goriva osam odsto, intendantska 

sredstva 20 odsto i odeće 25 odsto. To 

je u materijalnim rezervama Vojske 

Jugoslavije.

Da se odmah zaustavi muslimanska 

ofanziva 

Stanje je sljedeće. Ukupna popunjenost 

Vojske Jugoslavije, prema 

mirnodopskoj formaciji, odnosno po 

onom usvojenom broji 126.000. 

Mi smo momentalno popunjeni sa 

74 odsto, a ovo se prije svega odnosi 

na to što u ovom periodu moramo, na 

neki način, da premostimo nedostatak 

mladića, jer se prešlo na sistem sa 18 

na 21 godinu, a radi štednje ne pozivamo 

adekvatan broj vojnih obveznika 

da ih zamijeni, tako da je to 74 odsto. 

To ovdje imate po kategorijama. 

Izražen je odliv kadra, zbog ukupne 

situacije, a prije svega zbog neriješenih 

stambenih pitanja, zbog relativno niskih 

primanja i nuđenja većih primanja 

u drugim strukturama. Otišlo je, 

mimo penzionisanja, od 1. 1. do 30. 

9. 1994. godine, iz vojske podoficira 

391 i oficira 413 - ukupno 804 čovjeka. 

To znači da je otišlo ljudi onoliko 

koliko iškolujemo za godinu dana, 

što je veoma indikativno i složeno, o 

čemu ubuduće moramo voditi računa 

(…) Nešto bih rekao o našem prijedlogu 

mjera. 

Prvo, predlažemo da Vlada SRJ 

odmah uputi najstrožiju protestnu 

notu OUN, stalnim članicama Saveta 

bezbjednosti, predstavnicima Kontakt 

grupe i UNPROFOR-u, sa zahtjevima 

da se odmah obustavi - na diplomatskom 

planu - muslimanska ofanziva, 

a posebno ofanziva iz zaštićenih 

zona. Nisam napomenuo da je zona 

oko Sarajeva zaštićena, a oni je koriste 

za agresivne namjere, koriste i onu 

iz Bihaća itd. Mi smo blokadu prema 

Republici Srpskoj uveli sa 

ciljem da se stvore uslovi za 

mirno rješavanje krize, a nikako 

da se kriza riješi putem 

rata. Međutim, Muslimani 

su ohrabreni čak i javnom 

podrškom SAD. Ako se to 

tako nastavi, onda će Srbi 

tamo zaista doći u bezizlazni 

položaj. 

Drugo, molim da se dodijele 

finansijska sredstva 

koja su već odobrena - onih 

36 miliona, što smo do sada 

već potrošili na povećane 

mjere borbene gotovosti i što ćemo 

potrošiti. Ako ne bude ništa uz tih 36 

miliona, imamo “na glavu” da se postavimo 

i izdržaćemo do kraja godine. 

Dosadašnji 

ukupni gubici: 

poginulo je 536 

pripadnika, teže 

ranjeno 673, 

lakše ranjeno 

1.842, nestalo 

ili zarobljeno 

235. To znači 

da su za dva 

mjeseca borbe 

izgubili oko 

3.000 ljudi ili 

prosječno oko 

1.500. 

Dalje, ako je moguće, da 

se preko Savezne vlade odobre, 

pored tih 36 miliona, dodatna 

sredstva od 7,5 miliona 

dinara za utrošak za liječenje 

ranjenika iz Vojske Republike 

Srpske i bolesnika iz RSK. 

VMA nam je u izuzetno teškoj 

situaciji. Vi znate da za sanitetsko 

obezbeđjenje Vojske 

Jugoslavije nije predviđen ni 

dinar u startu - za zbrinjavanje 

ranjenika, nego samo za 

Vojsku Jugoslavije, a mi ih 

primamo non-stop. To VMA 

i druge institucije dovodi u veoma tešku 

poziciju, tim prije što oni od tih odobrenih 

sredstava moraju da utroše postojeća, 

a svi prihodi idu u Saveznu vladu. 

Oni će cio teret svoje zločinačke greške da prebace na 

one koji su najviše učinili da se sačuva taj narod 

S 

LOBODAN MILOŠEVIĆ: Podsjetio bih vas na reakciju Karadžića 

i Krajišnika kada smo im predočili razvoj situacije da će biti 

natjerani. Oni su tada rekli: “I bolje je da budemo natjerani, samo da ne 

prihvatimo!” Onda smo im rekli: “Da budete natjerani, znači mnogo mrtvih”, 

kažu: “Za žrtve se ne pita!” Prema tome, da bi svoju sujetu sačuvali, 

da nisu oni ti koji su prihvatili mirovni plan, zato što im je malo pola 

Bosne i Hercegovine, oni će da dozvole da mnogo ljudi izgine! Pozadina je 

ovo: oni će za to da optuže Vojsku Republike Srpske. Oni će cio teret svoje 

zločinačke greške da prebace na one koji su najviše učinili da se sačuva taj 

narod, a to je Vojska! Na kraju će politički Vojska tamo da plati ceh, a ne 

političko rukovodstvo! Nadam se da to neće da uspije, ali je to naciljano 

apsolutno u tom pravcu. Ja znam kako oni razmišljaju - mi smo od njih 

pravili političare. 

Njihova politička pamet je vrlo jednoznačna. Oni su našli da krivac 

bude Vojska! I Vojska će da plati, nažalost, ceh! To nije jasno Mladiću i 

njegovom štabu, jer da mu je bilo jasno, on ne bi pustio da ga tako manipulišu. 


47

Društvo 

Prvi bosanski konvoj humanitarne pomoći 

sirijskom narodu 

Dali smo im emanet 

da ih nećemo zaboraviti 

U organizaciji udruženja Piše: Zemira Gorinjac 

“Solidarnost” a u suradnji 

Prvih dana, nakon 

sa mnogim udruženjima 

što smo obznanili 

pokretanje 

iz Bosne i Hercegovine, projekta upućivanja konvoja 

humanitarne pomoći 

organizovan je prvi bosanski 

sirijskom narodu, osjetili 

konvoj humanitarne pomoći smo strah i neizvjesnost. 

sirijskom narodu. Ideja Veličina projekta nametala 

je veliku odgovornost. 

vodilja za organizovanje Pa ipak, naša čvrsta volja 

nadjačala je naše strahove 

konvoja bia je činjenica da i odlučno smo krenuli ka 

kao narod koji je doživio svom cilju. Iskreni nijet i 

čvrsta volja otvorili su nam 

strahote rata imamo 

vrata Allahove pomoći. 

obavezu pomoći druge Uz Njegovu volju ubrzo smo dobili 

konkretnu pomoć od strane brojnih 

onako kako su nas pomagali pojedinaca i udruženja. Svima smo 


48 

Vraćamo se u 

Bosnu noseći 

tešku sliku 

patnje jednog 

naroda, sliku 

koja će nas 

dugo proganjati 

i činti dušu 

nemirnom i 

ranjenom. 

saopćili važan princip ovog projekta, 

dakle, smatrali smo da konvoj 

ima svoju opravdanost samo ako 

sve bude donirano: Kamion, gorivo, 

robe. Odmah smo se dali u pronalaženje 

donatora za kamione, kombi 

vozila za logistiku konvoja, gorivo. 

Narednih mjesec dana kontaktirali 

smo bezbroj bosanskih firmi koje 

imaju, ne jedan, već nekoliko kamiona, 

ali nažalost niko nije bio voljan 

donirati svoj kamion u humanitarne 

svrhe, odnosno uspjeli smo pronaći 

samo jedan kamion i potrebno gorivo 

za njega. 

Druga faza 

S obzirom da do predviđenog 

roka nismo uspjeli 

dobiti tražene donacije 

odlučili smo se da prijevoz 

humanitarne pomoći bude 

osvaren pomoću return 

turskih kamiona. To nam 

je omogućilo prelazak u 

drugu fazu prikupljanja 

humanitarne pomoći od 

odjeće, obuće, prehrambenih 

artikala svih vrsta, 

higijenskih potrepština, 

svega onog što bi i sebi željeli. Formirali 

su se timovi udruženja “Solidarnost” 

u Tuzli, Sarajevu, Zenici,

Travniku, D. Vakufu, Cazinu, Bosanskj 

Krupi i Bihaću, kao mjestu 

gdje je sjedište Udruženja. Pored 

toga Udruženje “Tesnim”, “Pomozi 

ba”, “AHI”, “DAR”, “MIRIS”, “Selam”, 

“SADAKA”, grupe građana 

radili su na prikupljanju donacija. 

Pozive da doniraju nešto od prehrambenih 

artikala ili bilo šta drugo 

slali smo mnogim trgovačkim 

centrima, ali na žalost nismo naišli 

na spremnost da se na taj način pomogne 

akcija. Formirali smo tri sabirna 

centra gdje su građani mogli 

dostavljati svoje donacije: Sarajevo, 

Zenica i Bihać. U Bihaću smo odlučiti 

prikupljati donacije od građana 

po trgovačkim centrima što se pokazalo 

vrlo uspješnim. Naši volonteri 

u Zenici i Tuzli su kontaktirali 

pojedince i firme. Za prikupljanje 

donacija po trgovačkim centrima 

trebalo nam je mnogo volontera. 

Perid ispita limitirao je rad aktivista 

“Solidarnosti”, pošto ih je većina 

studenti. Allah nam je poslao u 

pomoć aktiviste Kluba ekstremnih 

sportova “Kodokan” koji su dali veliku 

pomoć u ovom periodu. Nakon 

završetka prikupljanja donacija građana 

slijedio je težak zadatak. Sortiranje 

artikala, izrada specifikacije i 

priprema dokumentacije za kretanje 

konvoja. Izrada specifikacije sadržaja 

humanitarne pomoći je 

bila frustrirajuća. Istovremeno 

sa zahtjevnim procesom 

izrade specifikacije 

i priprema dokumentacije 

trajala je potraga za return 

kamionima. Neočekivano 

smo naišli na problem, 

gdje nijedna od firmi sa 

kojom smo kontaktrali 

nije bila voljna za 1.500 

pa ni za 2.000 eura po 

kamionu voziti pomoć do 

Antakije, granice sa Sirijom. Umjesto 

da krenemo 2. februara mi smo 

tražili kamione punih 8 dana. Mnogi 

su se uključili u potragu i Allah je 

dao da se javi bosanska firma Activ 

trans Tuzla koja je dala najbolju ponudu 

od 4.500 eura za oba kamiona. 

Tada slijedi utovar kamiona jedan u 

Zenici i dijela brašna od 2 tone u Bihaću 

a drugi kamion bio je pomoć 

u Sarajevu i Bihaću. Nakon završenih 

procedura konačno krećemo ka 

Siriji. Prelazak granica prošao je uz 

uobičajene proceduralne komplikacije. 

Prvi odmor napravili smo u 

Bugarskoj. U Bugarskoj smo odmarali 

u kombiju na nekoj benzinskoj 

pumpi. Smrzavali smo se. Dok kombi 

ne grije užasno je hladno. Ujutro 

u petak stižemo na tursku granicu. 

Kamini su kasnili iz razloga što 

Užasna vrućina, 

sparina i 

smrad osjetio 

se u šatoru. 

Rekoše da je 

ljeti užasno, 

nepodnošljivo 

je u tome 

biti danju a 

noću hladno. 

Zaplakala sam 

vidjevši taj 

užas. 

imaju obavezu odmaranja. 

Zahvaljujući Midhatu Kasapu, 

koji je bio vođa puta 

i njegovom poznanstvu 

mnogih Bošnjaka u Turskoj 

svo vrijeme puta smo 

imali besplatno prenoćište. 

Nažalost, u Turskoj se 

suočavamo sa teškim problemima 

oko carine robe. 

Iako je problem za nas 

na momente bio nerješiv 

imali smo sreću, odnosno 

u pomoć nam je pritekao veliki humanista 

Husein Kansu koji nam je 

riješio sve probleme. 

Konačno u Antakiji 

Čini mi se da su administrativni 

problemi definitivno iz nas. Krećemo 

ka Hataju i gradu Antakija sa 

stankom u Adani gdje nas dočekuju 

Bošnjaci, nezaboravna gospoda 

Kasim i Redžo. Prelijepo druženje 

sa nasim Bošnjacima, ručak koji su 

nam priredili, dobro su nas okrijepili. 

Kasnije, navečer bez ikakvih 

poteškoća stigli smo u Antakiju gdje 

nas je dočekao Salih, predstavnik 

IHH-a. Ujutro krećemo u Rejhanli 

krizni štab IHH-a, taj dan posjećujemo 

bolnicu sa sirijskim izbjeglicama 

i jedan sabirni centar. Susret 


49

sa ranjenima u bolnici je bio dirljiv i 

bolan, pogotovo jer smo vidjeli puno 

djece invalida ali i žena. Silno smo im 

željeli pomoći i odlučili smo svakom 

od njih donirati nešto novca da sebi 

kupe što treba. Jedan dječak bez noge 

sa ožiljcima na licu, izgledao je po ponašanju 

kao starac. Nije dozvoljavao 

da se fotografiše. Djeca koja su nepokretna 

sa posebnom dozom smirenosti 

posmatrali su šta se oko njih dešava. 

Teško je bilo sve to gledati. Kasnije 

odlazimo u drugi sabirni centar gdje 

nas je stanje, koje smo tamo zatekli, 

posebno dirnulo. Na malom prostoru, 

sa samo jednim toaletom, živjelo je 

30 porodica sa preko 300 djece svih 

uzrasta. Pregrada za cijeli prostor bila 

su dva improvizirana zida od najlona. 

Nema grijanja, hranu im neko donosi, 

djeca ne idu u školu. neki mjesecima 

nisu kupani. Muškarci, žene, djeca, 

djevojke, svi zajedno. Neke sestre su 

imale i nikabe. Pitala sam se kako je tu 

noću. Tu ne postoji privatnost. Kako 

je majkama sa bebama, bebama kojih 

je tu bilo preko dvadeset. Kad smo stigli 

jedna djevojka mi priđe, jedina je 

znala govoriti engleski. Pita me da li 

sam muslimanka. Nije znala za Bosnu, 

ali njena mama i strina jesu. Pozvala 

me da uđem kod njih da sjednem, dali 

su mi spužvu da sjednem. Silno su 

željeli pričati. Jedna nana je uputila 

dovu. Objasnili su joj otkud dolazimo. 

Strina je rekla da je plakala kad je bio 

rat u Bosni. Sad je ostala bez 

muža, ostala je sama sa troje 

djece. Tu je bilo mnogo 

muškaraca sposobnih za rat, 

ali su bili tu. Kuća u kojoj 

žive nije ni u čijoj nadležnosti 

iako je unutar Turske 

u Rejhanliju. Tako da su 

prepušteni milosti humanitarnih 

organizacija koje 

navrate i nešto im doniraju. 

Sirija 

Stižu i naši kamioni što 

nas čini posebno sretnim. 

Napokon se ostvario naš cilj. 

U toku noći desio se istovar 

sa kamiona na kamion. Dogovor 

je da muški dio tima 

ide unutar Sirije sa kamionima i tamo 

dijele pomoć. Zbog opasnosti žene ne 

mogu ići, odlučeno je da sa nama ide 

jedan naš član, u razgledanje šatorskih 

naselja unutar Turske. Međutim, ja, 

Sabaha Gradinocić i Anel Mameledžija 

sjeli smo u jedan kamion sa bratom 

Salihom. Vozili smo se ne znajući 

da ćemo ići u Siriju i to preko drugog 

manjeg prelaza. Odjednom kamioni 

staju, kažu da smo zaksanili. Vojska 

je zaustavila ulazak kamiona, čekamo 

pola sahata. Dolazi Salih i brzo uskačemo 

u neki kombi bez sjedišta.Čučeći 

se vozimo i vrlo brzo stižemo do granice. 

Ne smijemo snimati i fotografisati 

Nakon 

završetka 

prikupljanja 

donacija 

građana 

slijedio je 

težak zadatak. 

Sortiranje 

artikala, izrada 

specifikacije 

i priprema 

dokumentacije 

za kretanje 

konvoja. Izrada 

specifikacije 

sadržaja 

humanitarne 

pomoći je bila 

frustrirajuća. 

zbog zabrane od strane turske 

vojske. Izlazimo na nekom 

brdu, prelazimo jedan 

dio gdje je žica razvaljena. 

Ulazimo u kombi, polahko 

krećemo i prolazimo kroz 

kamp koj broji 17.000 izbjeglica. 

Prizori su poražavajući. 

Blato svuda okolo. Šatori 

okruženi blatom. Djeca prljava, 

umazana, nijemo te 

posmatraju, očekuju da im 

nešto daš. Krišom smo im 

dali malo slatkiša. Vidimo 

male trgovine pod šatorom, 

u njima povrće, za one koji 

imaju novca. Žene iznijele 

tepihe koji se pokvase tokom 

noći od vlage na zemlji 

da se suše. Neki sjede vani u 

tom blatu i piju čaj. Drveni poljski wc, 

svuda okolo posut kreč, zbog straha 

od zaraze. 

Odlazimo u drugi kamp Atma sa 

3.000 izbjeglih i nalazimo ih u još većem 

blatu i lošijim uvjetima. Imamo 

priliku obići šatore i pogledati kako je 

unutra. U jednom živi majka sa sinčićem 

i mentalno retardiranom kćerkom. 

Ispod jastuka dječaka je nož kao 

element sigurnosti. U drugom šatoru 

majka sa 8 djece. Užasna vrućina, sparina 

i smrad osjetio se u šatoru. Rekoše 

da je ljeti užasno, nepodnošljivo je u 

tome biti danju a noću hladno. Zaplakala 

sam vidjvši taj užas. Djevojčica 

50

koja nas je sa još nekoliko djece cijelo 

vrijeme pratila reče mi na arapskom. 

“To je život“. Bol i tuga koju smo 

vidjeli ovdje su sramota za ummet, 

za nas muslimane. Donirali smo im 

500 eura za kupovinu goriva. Pitaju 

nas odakle dolazimo. Drago im je 

kad smo rekli da smo iz Bosne. Nakon 

toga, idemo se sastati sa drugim 

dijelom našeg tima koji je krenuo sa 

kamionima pomoći. Ostavljamo šatorska 

naselja i svo vrijeme puta plačemo 

i dovimo Allahu da im se smiluje. 

Salih odlazi po dio našeg tima, 

a mi ostajemo sa mladim borcima, 

koji nas ljubazno pozivaju da obavimo 

namaz u njihovim prostorijama, časte 

nas čajem i keksima. Pričaju nam o 

oslobođenju dva aerodroma i stanju u 

Siriji. Mi njih obaveštavamo šta smo 

donijeli od pomoći. Soba je mračna, 

posteljina prljava. Pitam ko im kuha. 

Rekoše žena od jednog borca ili oni 

sami. Svi su jako mladi, uglavnom do 

30 godina. Jedan mladi borac svima 

je ostao u posebnom sjećanju.Zračio 

je nekom posebnom energijom. Pjevao 

nam je u kombiju pjesmu koju vojnici 

pevaju o Siriji. Svi smo to odmah sebi 

na mobitele spremili. Dolazi i ostatak 

našeg tima, sa dva vojnika krećemo u 

obilazak kuća u podjelu naše pomoći 

po kućama. Dio pomoći sa kombijem 

smo odlučili dijeliti po kućama. I tu 

opet tuga. Po nekliko porodica sa dosta 

djece živjelo je u jako oskudnim 

prostorijama kuća koje su napuštene. 

Vidjeli smo da suše stari kruh, jedino 

što koriste je krompir i korijen jedne 

bodljikave korov biljke, i njega uskoro, 

kad nastupe suše, neće biti. Zanimljivo 

je da nisu nametljivi kao naš 

narod kad je bio rat. Kad smo dijelili 

pomoć oni su tako polagano, smireno, 

sve to primali i posmatrali nas. 

Djeca su bila presretna zbog bombona 

i drugih slatkiša. 

Približava se akšam i mi polahko 

idemo ka izlazu iz Sirije. Prolazimo 

opet kamp Kerama sa 17.000 izbjeglica. 

Izlazimo i rastajemo se teška 

srca sa mladim borcima, koji su nam 

bili pratnja. Obećali smo da ćemo 

doviti Allahu za njih. Ostavili smo 

Siriju iza sebe. Vidjeli smo Siriju siromašnu 

od strahota režima. Sirija 

i njen narod ostaju u patnji kojoj se 

kraj ne nazire. 

Povratak kući 

Vraćamo se u Bosnu noseći tešku 

sliku patnje jednog naroda, sliku koja 

će nas dugo proganjati i činiti dušu nemirnom 

i ranjenom. Do Istanbula smo 

se vozili maratonski dvadesetak sati uz 

prekid za toalet i namaz. Vjetar je zanosio 

kombi, kiša i magla su otežavali 

put. Došli smo u pet sati ujutro, sačekali 

sabah i nakon toga spavali samo 

dva i po sahata. Odlučili smo ostati 

zbog vozača Mirsada Baramovića(67), 

koji je pravi heroj, čovjek koji je svaki 

momenat koristio za učenje Kur’ana. 

Sutradan, nakon sabah-namaza krećemo 

za Bosnu, stižemo navečer u pola 

jedan u Zenicu. Rastajemo sa nakon 

12 dana zajedničkog druženja u misiji 

dobra. Tek po povratku kući emocije 

su došle do izražaja. Slike Sirije, bijede, 

rata, uvjeta u kojim žive, svega što 

taj narod proživljava, još uvijek su nam 

pred očima. Nekako dok si tamo bilo 

je lakše. Tu si uz njih. A ovako daleko 

insan želi ponovno nazad. Želiš im 

donijeti što više od ljepota koje Bosna 

ima. Želiš im donijeti slobodu, mir o 

kom sanjaju. Zahvaljujem se Allahu, 

dželle šanuhu, što je ova grupa ljudi 

bila dio tima prvog konvoja humanitarne 

pomoći. Nismo se poznavali, ali 


51 

je Allah dao da je svako od nas imao 

svoju ulgu u konvoju. Iman i ibadeti 

bili su na visokom nivou. Skromnost 

koja nas je pratila svo vrijeme i želja 

da se što manje novca utroši bila je 

odlika svih nas. Pomagali smo jedni 

druge. 

Ovom prilikom veliko hvala svima 

koji su bili dio ove akcije a posebno 

hvala firmi Activ trans koja je bila korektna 

i ispoštovala dogovoreno. Također, 

hvala direktoru firme Merkez 

oil na donaciji kombija za putnike. 

Hvala medijima koji su nas podržali 

u ovoj akciji, hvala građanima na povjerenju. 

Naša akcija podrške i pomoći sirijskom 

narodu trajat će u kontinuitetu. 

Nećemo stati. Svako ko želi može donirati 

novčana sredstva na naš račun 

sa naznakom za Siriju. Dali smo im 

emanet da ih nećemo zaboraviti da 

ćemo im pomoći.

Islamnet 

UN 

Ateisti traže od Ujedinjenih 

nacija da ne usvoje zakon o 

zabrani klevetanja religije, 

da i dalje mogu psovati i 

vrijeđati islamske svetinje 

U novembru 

prošle 

godine lideri 

21 zemlje, 

koje okuplja 

Arapska liga, 

objavili su 

pred Savjetom 

sigurnosti UN 

u New Yorku 

da njihova organizacija 

želi 

obavezujući 

međunarodni okvir kako bi se osiguralo 

da “vjera i njeni simboli budu 

poštovani“, odnosno da se donese 

zakon o blasfemiji ili međunarodna 

zakonska zabrana klevetanja religije. 

Predstavnici islamsko-muslimanskih 

zemalja u Ujedinjenim nacijama najavili 

su da će učiniti sve da postignu 

konsenzus za usvajanje međunarodnog 

zakona o vrijeđanju vjerskih 

ubjeđenja i obilježja. Turski ministar 

vanjskih poslova Ahmet Davutoglu 

rekao je pred Vijećem UN-a da raste 

trend islamofobije. “Mi osuđujemo 

sve vrste poticanja na mržnju i vjersku 

diskriminaciju protiv muslimana, 

ali i ljudi drugih vjera”, kazao je on. 

Visoki funkcioner Organizacije za 

islamsku saradnje izjavio je kako će se 

njihova organizacija usredotočiti na 

dobivanje ugovora o kriminalizaciji 

klevete u svim narednim pregovorima 

sa zapadnim zemljama. Uporedo 

sa ovim aktivnostima ovih dana na 

adresu Ujedinjenih nacija stigla je 

peticija 45 ateističkih organizacija iz 

cijelog svijeta. Ateisti traže da se odbaci 

prijedlog muslimanskih zemalja 

o vrijeđanju, kako oni kažu, islama, 

tj. da se ne dozvoli da se usvoji islamski 

zakon o blasfemiji. Ateisti traže da 

se ne smije dozvoliti usvajanje zakona 

koji će im zabraniti psovanje vjerskih, 

posebno islamskih svetinja. Oni žele 

da mogu komotno vrijeđati poslanika 

Muhammeda, a.s., paliti Kur’an, psovati 

sve islamske svetinje, a sve pod 

izgovorom da imaju pravo slobode 

govora. 

SAD 

Lindsey Graham: Ubili smo 

4.700 ljudi bespilotnim 

letjelicama 

Iran 

Građani Teherana u panici zbog 

najezde ogromnih štakora: Teže 

i po pet kila, ima ih oko dvadeset 

pet miliona 

Stanovnici Teherana muku muče s 

najezdom ogromnih štakora. Prema 

izvještaju lokalnih medija koje prenosi 

CNN, ima ih preko 25 milijuna i dosežu 

težinu od čak pet kilograma. U grad 

su se spustili s planine Alborza, odakle 

stižu svakog proljeća kad počne otapanje 

snijega koje ih istjera iz jazbina 

- no ovoga puta su “nekako drugačiji”. 

Vjeruje se da je riječ o genetski mutiranim 

štakorima. “Nevjerojatno su 


52 

Američki republikanski senator, 

ALindsey Graham, govoreći u 

Aklubu u malom gradu Easley, Južna 

Karolina, dao je dalekosežnu izjavu. 

Braneći dronove (korištenje bespilotnih 

letjelica u napadima) kao metod 

borbe na Blikom istoku, on je otkrio 

ukupan broj poginulih od ovakvih napada, 

izvještava EaslyPatch. Broj ubijenih, 

unatoč činjenici da se već osam 

godina koriste dronovi, nisu nikada 

bile otkrivene u SAD-u na zvaničnom 

nivou. “Mi smo ubili 4.700 ljudi”, 

hvalio se senator. “Nekada pogodite 

nevine ljude i ja to mrzim, ali mi smo 

u ratu, a ubili smo neke veoma visoke 

članove Al-Kaide”, rekao je senator, 

opravdavajući ubijanje muslimanskih 

žena i djece. “To je oružje koje se treba 

koristiti. Mi nemamo nikakvih jedinica 

u području pakistansko-afganistanske 

granice, inače ne bismo mogli 

da kontroliramo kretanje militanata 

u tom području”, rekao je on. Prema 

njegovim riječima, ideja Kongresa da 

napadi na specifične mete, koristeći 

bespilotne letjelice, moraju biti koordinirani 

se čini “ludom”. On je naveo 

kao primjer ubistvo Envera Al-Awlakija, 

2011. godine, američkog državljana 

i imama, koji je prema CIA bio 

ideološki lider Al-Kaide Arapskog 

poluostrva, a nakon ubistva Usame 

bin Ladena, Al-Awlaki je bio proglašen 

od strane američke vlade “teroristom 

broj jedan”. “Nisam želio da on 

ima suđenje. Mi se ne borimo protiv 

kriminala, mi vodimo rat”, rekao je 

Graham. Prema nekim istraživanjima 

apsolutno najveći broj ubijenih 

muslimana iz bespilotnih letjelica su 

civili. Prema podacima iz 2009. godine, 

sa ciljem da ubije devet komandanata 

Al-Kaide, Amerika je ubila 

700 civila. Američki mediji nedavno 

su objavili tekst o bivšem operatoru 

bespilotnih letjelica, 27-godišnjem 

Brandonu Bryantu iz Montane, koji 

je skoro deset godina radio kao operator. 

“Vidio sam kako muškarci, žene i 

djeca umiru tokom tog vremena. Nikada 

nisam mislio da ću ubiti toliko 

mnogo ljudi. U stvari, mislio sam da 

ne mogu uopšte nikoga da ubijem.” 

Bryant je istakao kako je, nakon što 

je ubio prvih dvoje ljudi u zračnom 

napadu, plakao na putu kući, vraćajući 

se s posla. Komentirao je i o tome 

kako je osjetio da gubi zdrav razum. 

Bryant je opisao u detalje kako je 

greškom, ali po naredbi, ubio dječaka 

u Afganistanu. Prije nego je projektil 

pogodio blatom prekrivenu kuću, 

dječak je hodao do uglu kuće. Bryant 

je upitao:”Jesmo li upravo ubili dječaka?” 

U odgovoru, njegov operativni 

partner je rekao:”Da, mislim da je to 

bio dječak.” 

veliki i jaki i izgledaju puno drugačije 

od onih na koje smo navikli”,rekao je 

Ismail Kahram, savjetnik za okoliš u 

gradskoj upravi Teherana. U gradu je 

osnovana posebna jedinica za borbu s 

ogromnim glodavcima. Protiv štakora 

bore se otrovima ali i - snajperima. 

Unatoč tome, do sada su ih potamanili 

tek dvije tisuće.

Saudijska Arabija 

Džihad postaje obavezan predmet u srednjem obrazovanju 

Belgija 

“Haram” riba 

Muslimani koji žive u Belgiji uputili 

su zahtjev ulemi Univerziteta 

Al Azhar u Egiptu da se donese fetva 

da li je dozvoljeno kupovati i konzumirati 

ribu koja se hrani ishranom u 

kojoj ima svinjskih sastojaka. Naime, 

Europska unija nedavno je donijela 

zakon kojim se dozvoljava upotreba 

ishrane za ribe u kojima ima proteina 

izrađenih iz svinjskih sastojaka. 

Ova ishrana je pogodna za brži rast 

ribe. Ovakva odluka upalila je alarm 

među muslimanima u Europi. Gharib 

Ministarstvo obrazovanja Saudijske 

Arabije donijelo je odluku 

da i u srednje škole uvede izučavanje 

džihada. Do sada se džihad izučavao 

samo na visokom obrazovanju. Abdullah 

Al-Dukhaini, glasnogovornik 

Ministarstva obrazovanja kaže 

za “Arab News” da se ovo ministarstvo 

odlučilo za izučavanje džihada u 

srednjem obrazovanju zbog izražene 

potrebe da se mladi Saudijci ispravno 

educiraju o osnovama džihada. “Program 

izučavanja džihada uključivat 

će sve informacije o džihadu, uključujući 

definicije i propise kada je džihad 

obavezan, uloga žene u džihadu 

i slično. Veoma je važno da se učenici 

u tim godinama upoznaju kakav 

je propis džihada u islamu. Program 

džihada uradili su šejhovi Abdullah 

Al-Mutlaq i Saleh bin Saud Al-Ali. 

Želimo srednjoškolce naučiti da je 

džihad dozvoljen samo u slučaju odbrane 

od agresije i onda kada džihad 

propiše vladar i kada se dobije dozvola 

od roditelja. Učenici će naučiti da 

nije dozvoljeno da neka muslimanska 

grupa proglasi džihad niti pojedinac 

musliman, zastavu džihada može podići 

samo vladar muslimana“, naglašava 

Abdullah Al-Dukhaini. 

Radwan, Egipćanin koji živi u Briselu 

kaže da je za muslimane izuzetno 

važno da imaju fetvu po ovom pitanju. 

Emad Sharqawi, vlasnik restorana 

u Briselu izražava svoju zabrinutost 

zbog donošenja novog zakona o 

ishrani riba. “Muslimanski imigranti 

u Belgiji i drugim evropskim zemljama 

suočeni su sa ozbiljnom dilemom 

jer je poznato da muslimani u svojoj 

ishrani koriste mnogo ribe. Ako se ne 

riješi ova dilema imat ćemo problema 

u budućnosti”. 

UAE 

U Dubai svakog dana 

dosele se tri Francuza 

Dubaiju živi preko 200 različitih 

nacija, a 88 % od ukupno 

U 

dva miliona stanovnika čine stranci. 

Jedan od razloga doseljavanja stranaca 

je svakako činjenica da je Dubai 

poreska meka. Ni za strance ni za 

domaće stanovništvo nema poreza, 

odnosno u ovoj zemlji važi pravilo da 

je bruto zarada zapravo neto zarada. 

Stranci masovno dolaze u Dubai, jer 

im ovaj grad nudi beskrajne mogućnosti. 

Zbog toga je broj Francuza 

doseljenih u Dubai udvostručen u 

poslednjih pet godina, a svakog dana 

po tri nova Francuza se naseli u taj 

arapski emirat. Pa ipak, u Dubaiju 

najbrojniji Europljani su Britanci, 

dok su Francuzi, kojih je oko 15.000, 

na drugom mjestu. Kako navodi 

francuski list Tribin, 75 % francuskih 

dosljenika u ovu arapsku državu 

ima više od 40 godina. Kao što vidimo 

stranci imaju velike privilegije i 

očekivanja od života u Dubaiju. Međutim, 

Arapi su ostali i dalje u daleko 

boljem položaju. Zakon predviđa 

da jedino Arapi mogu biti vlasnici 

zemlje. Stranac ne može samostalno 

otvoriti firmu, već samo uz sponzorstvo 

državljanina Emirata. Jedan broj 

pozicija mogu obavljati samo Arapi, 

kao što su vojska i policija. Osim toga 

kada se Arapi ožene, od države na 

poklom dobijaju kuću i oko 20.000 

dolara. Mladi bračni par oslobođen 

je plaćanja svih dažbina, jer to 

za njih čini država. Zbog ovakvih i 

niza drugih pogodnosti, državljanstvo 

Emirata je nemoguće dobiti (ni 

rođenjem, ni brakom ni na bilo koji 

drugi način) jer ta mogućnost uopće 

nije predviđena zakonom, dok se boravišna 

viza može dobiti zaposlenjem 

ili kupovinom stana ili kuće. Iako su 

Emirati bogati naftnim izvorima, oni 

obezbeđuju samo oko 20 do 30 posto 

prihoda. Ostatak dolazi od turizma i 

privrede. 


53

Palestina 

Jevrejski vojnik u mesdžidu 

Al Aksa nogom šutao Kur’an 

Sirija 

Stotine stranih dobrovoljaca iz Europe, Amerike, Afrike i 

arapskog svijeta bore se za slobodu Sirije 

Građanski rat u Siriji rasplamsava 

se svom svojom žestinom. Specifičnost 

rata u Siriji vezana je za ratovanje 

sve većeg broja stranih dobrovoljaca. 

Prema pouzdanim izvještajima u 

Siriji se danas na strani snaga koje se 

bore protiv Asadovog režima bore dobrovoljci 

iz Amerike, Maroka, Libije, 

Egipta, Tunisa, Čečenije, Kosova, za- 

padnih europskih zemalja, Australije, 

bliskoistočnih arapskih zemalja. Tako 

je Sirija već postala nekadašnji Afganistan, 

tj. mjesto gdje se sa svih strana slivaju 

ratni dobrovoljci. Spomenuti ratni 

dobrovoljci u Siriji, uglavnom, se bore 

kao pripadnici brojnih mudžahidskih 

jedinica, a najveći broj njih se bori u 

redovima grupa koje se otvoreno stavljaju 

pod zastavu Al Kaide. Prema svjedočenju 

onih koji su dobro upoznati 

sa ratnim dešavanjima u Siriji, među 

oružanim grupa, koje se bore za slobodu 

Sirije vlada pravi mali haos. Svako 

želi biti glavni. 

Generalni sekretar Oranizacije 

islamske saradnje (OIC) Ekmeleddin 

Ihsanoglu, najoštrije je osudio 

izraelske vojnike koji su u dvorištu 

džamije Al Aksa, jednog od tri sveta 

mjesta za muslimane, šutirali i gazili 

po primjerku Kur’ana Časnoga. U 

pisanom saopštenju koje je uputio 

povodom ovog incidenta, Ihsanoglu 

je kazao da je navedeno neprimjereno 

ponašanje izraelskih oficira napad na 

slobodu ispovijedanja vjere i na jedno 

od najsvetijih mjesta za muslimane, 

što je ravno kršenju međunarodnog 

prava. Ovaj je incident, kako je kazao 

Ihsanoglu, izravna provokacija i prijezira 

vrijedan zločin. Kako piše saudijski 

El-Akkaz, jedan izraelski oficir 

je oteo od jedne muslimanke mushaf, 

šutao ga nogom i na kraju ga zgazio. 

Svake nedjelje muslimanke iz Jeruzalema 

organiziraju svoje druženje uz 

predavanja. Tako je bilo i prošle nedjelje. 

Dok su žene raspravljale svoja 

pitanja na vrata babul megarib ušao 

je izraelski oficir oteo jednoj ženi 

iz ruke mushaf, šutnuo ga nogom, 

a potom zgazio. Spomenuta vrata 

u Mesdžidul-aksa izraelski agresor 

rezervirao je za židove koji polažu 

pravo na svoj dio mesdžida. Kroz ta 

vrata nerijetko ulaze cionisti, izazivaju 

muslimane na namazu i ometaju 

svetost namaza. 

Velika Britanija 

U posljednjih deset godina 

na islam prešlo preko šesdeset 

hiljada Britanaca 

Posljednjih godina zabilježen je stalni 

i značajan porast broja rođenih 

Britanaca koji primaju islam. Broj 

Britanaca koji su primili islam između 

2001. godine i 2012. je uduplan. 

Prema podacima koje je sakupio Kevin 

Brice sa Swansi univerziteta, u 2001. 

godini broj Britanaca koji su prešli na 

islam kretao se oko 60 hiljada. Deset 

godina kasnije taj broj iznosi preko 120 

hiljada. Prema istom izvoru godišnje na 


54 

islam u prosjeku pređe oko šest hiljada 

Britanaca, od toga polovica su bijelci. 

Također, 62% su žene a prosječna starosna 

dob novih britanskih muslimana 

je 27 godina.

Turska 

U Turskoj ima 82.693 džamije 

Turska Uprava za vjerske pitanja je 

objavila statističke podatke o džamijama 

u Turskoj. Prema tim podacima, 

u Turskoj ima ukupno 82.693 

džamija, od kojih se najviše njih nalazi 

u Istanbulu (3.113), a najmanje u 

provinciji Tunceli (117), piše agencija 

TRT. Prema statističkim podacima o 

broju džamija i redoslijedu po regionalnim 

jedinicama, Istanbul slijedi Konya 

(3.046), a pri vrhu su Ankara (2.817) 

Samsun (2.621), Kastamonu (2.547), 

Antalya (2.097), Trabzon (1.917), 

Izmir (1.782), Diyarbakir (1.761), 

Bursa (1.646), Sanliurfa (1.614), Mersin 

(1.447), Giresun (1.425), Sivas 

(1.317), Van (1.294), Kayseri (1.217). 

Gradovi u kojima ima najmanje džamija 

su: Tunceli (117), Kilis (214), Igdir 

(221), Bayburt (241), Kirklareli (281), 

Kirikkale (350), Nigde (402), Bilecik 

(410), Hakkari (430), Sirnak (473), 

Karaman (499), Gumushane (501), 

Osmaniye (531), Usak (536), Siirt 

(582), Duzce (661), Amasya (671), Artvin 

(680) i Canakkale (799). Prema 

podacima koje je objavila Uprava za 

vjerska pitanja, broj džamija na prostoru 

cijele Turske u posljednjih deset godina 

povećao se sa 75.369 na 82.693. 

SAD 

I to je Amerika: Žena 

imami u namazu a druge 

bez mahrama u istim 

safovima sa muškarcima 

Foto islamneta 

Sirija: Tehnike ispitivanja zarobljenog neprijatelja: Šibanjem po tabanima do 

dragocjenih informacija 

Dugo se mislilo da je ova fotografija 

iz fotoshopa i da takav 

mesdžid ne postoji sve dok se nije 

javila imama po imenu Džemila 

ez-Zejni koja je izjavila da u svojoj 

ulozi ne vidi ništa što bi kršilo 

islamske odredbe. Pored njene 

imamske uloge veliku pozornost 

izazvala je pojava žena u safu bez 

pokrivala na glavi, što je obvezujuće 

za žene. Neki islamski teolozi 

komentirali su ovu pojavu riječima: 

“I ovo je Amerika”. Imama Džemila 

izazvala je još veću reakciju činjenicom 

da je suru Fatihu citirala u prijevodu 

na engleskom jeziku. I ako 

se ova pojava događa u Americi nije 

isključeno da se ovo pitanje pojavi 

i u Europi. Nedavno smo objavili 

da je u Parizu u hinduističkoj bogomolji 

otvoren mesdžid isključivo 

za homoseksualce, a u tom gradu 

obavljeno je vjenčanje dvojice homoseksualaca 

po islamskim propisima, 

kako se citira u toj vijesti. 

Prije toga isti mesdžid otvoren je i 

u Roterdamu u Nizozemskoj. Prije 

pola godine u Nizozemskoj umrla 

je jedna muslimanka po metodi 

eutanazije, što je također izazvalo 

niz reakcija u muslimanskim redovima. 

Postavlja se pitanje koliko su 

imami spremni na ovakve pojave u 

radu sa muslimankama i muslimanima. 

(Pripremio Š.O. www.islamska-zajednica.hr) 


55

Svijet medija 

ka i prijatelja, preko razgovora i zajedničkih 

okupljanja. Takvo okruženje je 

sve rjeđe. Naravno, ko u svoju religiju 

nije upućen još od rane mladosti, on je 

gubi prije nego li je ikada i posjedovao. 

Još je rašireno mišljenje da su muslimanski 

porodični odnosi i dalje “nedodirljivi” 

i da je naslijeđe religije preko 

vjerskih zajednica prilično sigurno. No, 

nije baš tako. Sve više muslimanskih 

roditelja shvata da je u jednoj antireligioznoj 

klimi veoma teško prenijeti 

djeci znanje o vjeri, istovremeno ih pri 

tome štititi od ekstremističkih pokreta 

s jedne strane, a sa druge strane paziti 

se da se ne ode u besadržajni, gotovo 

ezoterični islam. Jer, sa institucionaliziranjem 

islama u Njemačkoj potrebe 

muslimana sve više postaju kao pingpong 

loptica između dva politička aparata: 

njemačke države i organiziranog 

islama sa svojim udruženjima. 

Zaštita od “praznovjerja i zabluda”? 

Čudotvorna očekivanja 

od islamske teologije 

Još je rašireno mišljenje 

da su muslimanski 

porodični odnosi i dalje 

“nedodirljivi” i da je 

naslijeđe religije preko 

vjerskih zajednica prilično 

sigurno. No, nije baš tako. 

Sve više muslimanskih 

roditelja shvata da je u 

jednoj antireligioznoj klimi 

veoma teško prenijeti 

djeci znanje o vjeri, 

istovremeno ih pri tome 

štititi od ekstremističkih 

pokreta s jedne strane, 

a sa druge strane 

paziti se da se ne ode 

u besadržajni, gotovo 

ezoterični islam 

Piše: Eren Güvercin* 

Izvor: www. erenguevercin.wordpress.com/tag/ 

islamische-theologie/ 

Sa institucionaliziranjem 

islama u 

Njemačkoj potrebe 

muslimana sve više postaju 

kao ping-pong loptica 

između dva politička aparata: 

njemačke države i organiziranog 

islama sa svojim 

udruženjima. 

Ranije je vjeronauka 

omladine bila zadatak roditelja, 

crkvi i vjerskih organizacija, 

i održavala se na 

nedeljnim propovijedima 

ili po omladinskim organizacijama. 

Danas je situacija 

malo drugačija. Barem 

mnogi kršćanski roditelji 

se manje brinu o vjerskom 

odgoju svoje djece i to prepuštaju 

državi. Ali, dijete 

u vjeru urasta prvenstveno 

kroz porodično okruženje, 

kroz primjer roditelja, rođa- 


56 

Trenutno 

dva politička 

aparata, na 

jednoj strani 

država i na 

drugoj strani 

organizirani 

islam sa svojim 

udruženjima, 

pokušavaju da 

etabiliranje 

islamske 

teologije i 

islamske 

vjeronauke 

instrumentaliziraju 

za svoje 

potrebe. 

Oči bivše ministrice za obrazovanje, 

Annette Schavan, zablistale su kada je 

govorila o novoosnovanom centru za 

islamsku teologiju. Tu će se ubuduće 

školovati imami i vjeroučitelji islamske 

vjeronauke. Politika od islamske 

teologije i islamske vjeronauke očekuje 

neizmjerno čudotvorstvo. Kako Schavan 

reče, centri za islamsku teologiju 

i islamsku vjeronauku trebaju da štite 

muslimane od “praznovjerja i zabluda”. 

Za muslimane je to potpuno irelevantno 

šta gospođa Schavan smatra 

praznovjerjem ili zabludom. Mnogo 

važnije je pitanje kakvu vjeronauku 

žele muslimani. 

Vjeronauka, bilo kršćanska 

ili islamska, treba u smislu 

vjere djeci i mladima da 

posreduje znanje o religiji, 

kako teoretsku osnovu znanja 

tako i praksu religije. 

To je u suprotnosti s očekivanjima 

države koja vjeronauku 

i islamsku teologiju u 

svojoj integracionoj politici 

sve više degradira u državni 

instrument. Islamska vjeronauka 

treba muslimane 

uspješno “imunizirati” od 

ekstremizma. 

Ako ipak pogledamo šta 

stoji u Ustavu, onda je jedno 

sasvim jasno: Samo vjerska 

zajednica ima ovlasti da 

odlučuje o sadržaju nastave 

svoje vjeronauke. Kako nastavni 

plan tako i nastavno 

osoblje moraju biti usklađeni 

s vjerskim zajednicama. 

Sve ostalo bi ukazivalo na jedan 

državni islam, koji nije 

u interesu vjernika i koji ne

može biti u smislu našeg ustava. Vjeronauka 

postoji zbog vjernika i mora 

pokrivati njihove potrebe, a ne potrebe 

države. 

Politički interesi su već prouzrokovali 

gnjev u konfesionalnim zajednicama 

u centru za islamsku teologiju. U 

Münsteru je tako dovedeno u pitanje 

“odanost ustavu” jednog člana koji je 

predložen od muslimana u Koordinaciono 

vijeće, tako da nije mogao biti 

imenovan u Savjetodavni odbor. 

Ministarstvo za istraživanje sa 

Schavan na čelu je inače prijetilo da 

zamrzne novčana sredstva koja su namijenjena 

za Münster. Najčudnije je 

u svemu tome da je ta ista osoba već 

odavno bila član Savjetodavnog odbora 

za islamsku vjeronauku u Nordhein- 

Westfalenu. Državne vlasti u Nordhein-Westfalenu 

za razliku od državne 

ministrice nemaju nikakvu sumnju u 

pogledu na odanost ustavu. 

Politička instrumentalizacija 

Jedan muslimanski mislilac je 

rekao da će islamska vjera nadživjeti 

koruptne političare, ali neće 

koruptne teologe. To vrlo dobro 

sažima zabrinutost vjernika u njemačko-muslimanskoj 

zajednici. 

Rasprave o islamu 

zadnjih godina pokazuju 

da se mnogostruko ne radi 

samo o odgoju, već o etabiliranju 

politički prihvatljivog 

islama. Pomagači 

s određenom poslušnošću 

se vrlo brzo nađu na 

marktu “muslimana karijerista”, 

ali ne i temeljni 

odaziv. Kako je već Patrick 

Bahners zadnjih godina 

pisao u Frankfurter Allgemeine 

Zeitung, država koja 

se obavezala na slobodnu 

vjersku ispovijest ne može 

favorizirati slobodnu interpretaciju 

Kur’ana nad postojećom. Bahners je 

s pravom protokolirao da nema garancije 

za to da “liberalna” teologija 

može proizvesti politički prihvatljive 

rezultate. 

Posebno muslimanske zajednice 

teže već desetljećima da dobiju status 

sličan kakav imaju i crkve. Ali, da li 

je to zaista idealno za muslimane u 

Njemačkoj iako su crkvene strukture 

islamu strane? Ima li podržavljanje 

vjerskog obrazovanja u ovakvom 

obliku još smisla? 

Jedan 

muslimanski 

mislilac je 

rekao da će 

islamska vjera 

nadživjeti 

koruptne 

političare, ali 

neće koruptne 

teologe. To vrlo 

dobro sažima 

zabrinutost 

vjernika u 

njemačkomuslimanskoj 

zajednici. 

Trenutno dva politička 

aparata, na jednoj strani 

država i na drugoj strani 

organizirani islam sa svojim 

udruženjima, pokušavaju 

da etabiliranje islamske 

teologije i islamske 

vjeronauke instrumentaliziraju 

za svoje potrebe: 

Dok država čini sve da 

ima politički skladnu teologiju, 

muslimanska udruženja 

su se fokusirala na to 

da preko islamske vjeronauke 

ostvare priznatost kao 

tijelo javnog prava. 

Ono što njemački muslimani 

trebaju međutim nije političko 

iskorištavanje njihovih religioznih 

potreba. Oni trebaju neovisne 

ustanove koje osiguravaju podučavanje 

djece u njihovoj vjeri, daleko 

od državnog islama ili razumijevanja 

islama koje odgovara samo muslimanima 

određenog porijekla. 

Prijevod s njemačkog: Senada 

Mešanović 

* Eren Güvercin je njemački novinar 

i publicista turskog porijekla. Član 

je vijeća centra za islamsku teologiju 

univerziteta u Münsteru. 


57

Reportaže 

Intoniranje bosanske himne 

Proslava 1. marta u Egiptu 

Dr. Muhammed Sejjid ed-Dusuki: 

“U Bosni sam osjetio miris Dženneta i šehidske e krvi” 

Na kraju, treba potcrtati da 

je ovo najbolje organizirana 

proslava nekog Dana 

nezavisnosti u Egiptu 

među stranim studentima 

ikada, sa najviše gostiju, 

najmultietničkijog sastava 

(gosti iz najmanje 15 

različitih država, sa četiri 

kontinenta, svih boja kože). 

Nama, ASUBIHEG je pripala 

privilegija da budemo 

organizatori ovakve 

priredbe 

Piše: Jusuf Džafić 

Uovo naše jadno doba, kada 

i najveći ološ vrijeđa našu 

domovinu Bosnu, te kada 

se Bosna de facto svela na 24% svoje 

teritorije, iako de jure postoji na 100% 

svoje površine, lijepo je čuti da se, eto, 

neko u dalekom Egiptu sjetio da obilježi 

1. mart, Dan nezavisnosti Republike 

Bosne i Hercegovine. 

Manifestaciju su priredili 

bosanskohercegovački studenti, 

njih 30-ak, okupljeni 

u Asocijaciji studenata BiH 

u Egiptu (ASUBIHEG), 

plativši sve troškove iz svojih 

talebanskih džepova. 

Tom prilikom je gostima 

podijeljen tiskani primjerak 

prvog broja Savt el-Busna 

ve el-Hersek (Glas Bosne i 

Hercegovine), lista ASUBI- 

HEG na arapskom jeziku, 

a upriličene su i dvije manje 

izložbe: izložba knjiga bosanskih 

autora na arapskom 

jeziku, te fotoizložba Marša 

mira Nezuk-Potočari 2011. 

godine, nastala zahvaljujući 

trojici egipatskih novinara 

koji su te godine učestvovali 

na Maršu mira. Inače, ovo je 

već druga godina zaredom 

da bosanski studenti zvanično 

obilježavaju 1. mart prigodnim 

programom. Treba 

naglasiti da se manifestacija 

ne bi desila da nije bilo uprave 

doma Daru-t-tullab el-vafidin, 

koja je ustupila svoju 

salu za priredbe. 

Prvi egipatski 

ambasador u 

BiH general 

Ahmed 

Abdurrahman 

Ebu Talib pričao 

nam je o svojim 

susretima sa 

reisom dr. 

Mustafom 

Cerićem i 

dr. Harisom 

Silajdžićem. 

“Bilo me je 

stid, jer je Haris 

Silajdžić bolje 

pričao arapski 

od mene”, 

priznao nam je 

general. 

Tako je priredba povodom 

1. marta održana u 

glavnom gradu Egipta Kairu, 

gradskom naselju Mukattam, 

kvartu broj 2, u 

sali za priredbe studenstkog 

doma Daru-t-tullab el-vafidin 

Żvanični program manifestacije 

je trebao početi 

odmah nakon akšam-namaza, 

otprilike negdje oko 

18.15 sati, no što zbog nepoznate 

lokacije (priredba 

je ipak održana u jednom 

od stotina kairskih studentskih 

domova), što zbog 

gradske gužve prouzrokovane 

prvomartovskim prosvjedima 

liberalnih antivladinih 

struja, program je 

počeo u 18.45 časova intoniranjem 

bosanske himne, 

te ašaretom kojeg jgje proučio 

Kenan Ćosić, student če- 

tvrte godine El-Azharovog 

Fakulteta arapskog jezika. 

Raduje nas činjenica 

da je broj gostiju bio veći 

od broj domaćina, budući 

da je od preko 80 prisutnih, 

bosanskih studenata 


58

ilo nešto ispod 30. Među gostima 

je najviše bilo pripadnika studentske 

populacije – iz najmanje 11 različitih 

zemalja. Bili su tu studenti iz Sandžaka 

(Crna Gora), Bugarske, Albanije, 

Turske, Egipta, Sirije, Ekvadora, Tajlanda, 

Malezije, Indonezije, Nigerije 

i dr. Nazočni su bili predstavnici iz 

četiri ambasade: BiH, Makedonija, 

Azerbejdžan, Turska, te diplomatski 

predstavnici buduće ambasade Kosova 

u Egiptu. Svojim prisustvom manifestaciju 

su uveličavali i sljedeći gosti: 

- Adil Ived, egipatski režiser 

- dr. Ahmed Zaid, profesor na Teološkom 

fakultetu u Kairu, predstavnik 

El-Azhara 

- mr. Bera Safvan, profesor na Fakultetu 

arapskog jezika, univerzitet 

El-Azhar, Kairo 

- Hasan Šaravi, jedan od egipatskih 

novinara koji je učestvovao na 

Maršu mira 2011. 

- Husein Avni Botsali, sadašnji 

ambasador Turske u Egiptu, budući 

turski ambasador u Bosni 

- Jasir el-Faharani, urednik poznatog 

egipatskog portala www.rassd. 

com 

- Mahmud Fethi el-Hidžazi, bivši 

direktor Nil centra (Merkez en-Nil) 

za učenje arapskog i tuskog jezika, te 

trenutni urednik islamskog magazina 

Hira 

- Muhamed Čengić, prvi ministar 

ambasade BiH u Egiptu 

- dr. Muhammed Sejjid ed-Dusuki, 

profesor šerijatskog prava na 

Fakultetu dar el-ulum, Kairski univerzitet, 

te poslijeratni gostujući profesor 

na FIN-u 

Učenje ašareta 

- predstavnici Udruženja 

bosansko-egipatskog prijateljstva: 

dr. Džemal Sejjid, 

poznati prevodilac sa 

južnoslavenskih jezika, i dr. 

Ibrahim Gazale, renomirani 

egipatski umjetnik 

- uprava doma Daru-ttullab 

el-vafidin: Ahmed 

Fuad, Ahmed Ibrahim el- 

Maliki, Ešref Ali i Ešref 

Mursi 

- general Ahmed Abdurrahman 

Ebu Talib, prvi ambasador 

Egipta u BiH 

- hadži Salah Fejjumi, vakif džamije 

Bosna i Hercegovina u Kairu 

- Šaban Redžepi, novinar na egipatskoj 

državnoj televiziji albanskog porijekla, 

rođen u Bosni 

- Zekerijja Ubejd, pisac knjige El- 

Busna ve el-Hersek ve ešvak es-selam 

(Bosna i Hercegovina i poteškoće mira) i 

dopisnik iz BiH za egipatsku novinsku 

agenciju u periodu 1996.-2000. godine. 

Kao što se i očekivalo, na priredbi 

nisu bili prisutni bosanskohercegovački 

studenti u Egiptu sljedbenici Nusreta 

Imamovića. Inače, ovi studenti, 

pored toga što smatraju rahmetli Aliju 

Izetbegovića kafirom, bosansku borbu 

(džihad) zabludom, a zemlju Bosnu 

novotarijom, nisu ni članovi naše Asocijacije. 

To se i može očekivati od onih 

koji samo filozofiraju i teoretišu, a kada 

se treba raditi kakav hajr, njih ni na 

vidiku. 

Nakon proučenog kur’anskog 

ašareta, prisutni su imali priliku da 

uživaju u konciznoj 5-minutnoj video 

prezentaciji Bosne. Onda se prisut- 


59 

Program 

je počeo u 

18.45 časova 

intoniranjem 

bosanske 

himne, te 

ašaretom kojeg 

je proučio 

Kenan Ćosić, 

student četvrte 

godine El- 

Azharovog 

Fakulteta 

arapskog 

jezika. 

nima obratio Ahmed Fuad, 

upravnik doma Daru-ttullab 

el-vafidin, ne sakrivši 

oduševljenost što ima čast 

da ugosti priredbu poput 

ove – priredbu povodom 

Dana nezavisnosti bratske 

zemlje Bosne, te toliki broj 

zvanica iz vrha egipatskog 

intelektualnog kruga i diplomatskog 

kora. 

Riječ je iza gospodina 

Fuada preuzeo moderator 

manifestacije Abdullah 

Kapo, student na postdiplomskim 

studijama na 

El-Azharu, koji je u ime ASUBIHEG 

zaželio dobrodošlicu svim zvanicama, 

te u kratkim crtama pojasnio historijsku 

pozadinu i važnost obilježavanja 

1. marta za bosanske građane. Zatim 

je Hasib Hadžić, predsjednik ASU- 

BIHEG, ponovo u ime Asocijacije, 

zaželio dobrodošlicu svim onima 

koji su došli na manifestaciju da svoj 

prisustvom uljepšaju Dan nezavisnosti. 

Potom su usljedila obraćanja gostiju, 

koja ćemo u kratkim crtama 

predočiti u nastavku. 

Ja sam dio Bosne i Bosna je dio mene 

Hasan Šaravi, po zanimanju novinar, 

u okviru svog posla je posjetio brojne 

zemlje širom svijeta. No, nijedna 

zemlja nije na nj ostavila takav utisak 

kao što je to Bosna. Naime, s Bosnom 

se prvi put potanko upoznao 2010. godine 

putem internet informacija. Ono 

što je pročitao o njoj, motivisalo ga je 

da već sljedeće godine posjeti Bosnu. 

Tom prilikom je učestvovao u Maršu 

mira. Parafrazirat ćemo dio utisaka

Bosanski kolači 

koji je na njega ostavila ta Bosna: Dojmilo 

me je kada sam, šetajući ulicama 

Sarajeva, čuo ezane sa brojnih sarajevskih 

munara i vidio ljude kako hrle ka 

džamijama. Bosanci su iznimno gostoljubiv 

narod, što sam najjače mogao da 

osjetim tokom Marša. Na svakom koraku 

čuješ: Bujrum na čaj, kahvu... Inače, 

mi Egipćani, za razliku od Bosanaca, 

nismo navikli na pješačenje, tako da 

mi je pješačenje 110 km do Srebrenice u 

tri dana, poteško palo. Četvrti dan smo 

klanjali dženazu šehidima Srebrenice. 

Posjeta Bosni ostavila je toliki utisak na 

mene da sam se ubrzo oženio i jednom 

Bosanskom. 

Zekerija Ubejd, egipatski novinar 

koji je proveo u Bosni četiri poslijeratne 

godine, prenio nam je svoja iskustva 

tokom boravka u Bosni. Iako je prošlo 

više od deset godina kako se vratio u 

Egipat, Bosna, Bosanci, bosanski muslimani, 

još uvijek izazivaju ljubav u njegovom 

srcu. Ja sam dio Bosne, i Bosna 

je dio mene, rekao je prilikom govora 

gospodin Ubejd. 

Prvi egipatski ambasador u BiH 

general Ahmed Abdurrahman Ebu 

Talib pričao nam je o svojim susretima 

sa reisom dr. Mustafom Cerićem i dr. 

Harisom Silajdžićem. Bilo me je stid, jer 

je Haris Silajdžić bolje pričao arapski od 

mene, priznao nam je general Abdurrahman. 

Spomenuo je kako se iznenadio 

koliki broj ljudi u Bosni njeguje 

arapski jezik, istakavši, 

prema svom mišljenju, 

svršenike El-Azhara kao najbolje. 

Hussein Avni Botsali, 

turski ambasador u Egiptu, 

na samom početku svoga govora 

ispričao se prisutnima 

što nije u stanju besjediti na 

arapskom, te je održao govor 

na engleskom jeziku. Naglasio 

je kako turskom narodu 

predstavlja veliku počast i 

privilegiju što učestvuju u 

obilježavanju Dana nezavisnosti BiH. 

Prenosimo parafraziran dio njegovog 

govora: Nažalost, i pored fakta da su u 

XX stoljeću desila dva svjetska rata na 

tlu Evrope, krajem toga stoljeća u srcu 

Evrope, u srcu civilizacije, desio se još 

jedan stravičan rat. Narod Bosne, unatoč 

tome što se nalazio okružen civilizovanim 

narodima, morao se boriti sam. 

Štaviše, morao je da sačuva toleranciju, 

da prebrodi religijski i etnički sukob, i 

još k tome da preživi i gleda unaprijed. 

Naučili smo lekciju od Bosanaca kako 

treba da izgleda civilizovan narod. 

Balkan je još jednom po ko zna 

koji put postao važan prostor, pogotovo 

Bošnjaci sa svojom tolerancijom, 

strpljivošću, iskrenošću. Nadam se da ću 

služiti Turskoj, ali i bosanskom narodu 

kada za tri mjeseca dođem na poziciju 

turskog ambasadora u BiH. 

Kao šlag 

na tortu, na 

samom kraju 

manifestaciju 

nazočni su 

pozvani da 

se posluže 

bosanskom 

kahvom i 

bosanskim 

kolačima, 

posebno našom 

baklavom – 

djelo ruku 

studnetice 

Naile Duraković 

Uspostaviti posebne veze 

između Bosne i Egipta 

Dr. Muhammed Sejjid 

ed-Dusuki je bio počasni 

gost događaja. Bosnu je 

posjetio dva puta – 1996. 

i 2008. godine. Inače, dr. 

Dusuki je napisao proslov 

za arapski prijevod romana 

“Žrtvovanje vuku”, romana 

kojeg je napisao Mirsad Sinanović, 

a na arapski preveo 

svršenik El-Azhara hfz. mr. 

Ahmed Bukvić. Parafraziramo 

dijelove njegovog zanimljivog 

govora: Posjetio sam Bosnu više 

puta. Prvi put je to bilo 1996. godine, 

kada sam otišao u Sarajevo kao gostujući 

profesor fikha na FIN-u. Moja porodica 

me je htjela zaustaviti, bojeći se za 

moju sigurnost, s obzirom da nije bilo 

prošlo ni godinu dana od kraja rata. 

No, ja sam bio odlučan... Sletjeli smo 

na Zagrebački aeodrom. Dočekao nas je 

automobil koji je IZ u BiH poslala po 

nas. Vozač nam je predložio dvije rute 

puta do Sarajeva: kraću od 6 h – preko 

srpske teritorije i dužu od 8 h – kojom 

zaobilazimo teritoriju Srba. Rekao sam: 

“Samo ne preko teritorije Srba, jer je to 

narod koji nema emaneta, iskrenosti, 

ahlaka!”...Obišao sam Bosnu uzduž 

i poprijeko. U sjećanju mi je ostao događaj 

kad sam u džamiji sreo šutljivog 

čovjeka. Upitao sam druge džematlije: 

“Zašto ovaj šuti?” Odgovorili su mi da 

60

Gosti iz preko 15 zemalja 


61 

su tom čovjeku četnici ubili brata, a 

njemu polomili zube i nanijeli takve povrede 

usne duplje da fizički više nije u 

stanju da priča. Ovi Srbi nisu hrišćani! 

Pa zar Isus nije rekao ko te udari u desni 

obraz okreni mu lijevi!?...Te 1996. godine 

ušao sam u jednu halu gdje je bilo 

smješteno preko 100 šehida izvađenih iz 

masovne grobnice. Tako mi Allaha, odmah 

sam osjetio miris Dženneta i šehidske 

krvi. Svi su goloruci nastradali. Taj 

prizor me je natjerao u plač... Kada sam 

2008. godine ponovo bio u Bosni posjetio 

sam Srebrenicu. Tada smo posjetili 

Fatu Orlović, ženu u čijem su dvorištvu 

sagradili crkvu. Koliko mi je poznato ta 

crkva i danas stoji na tom mjestu. Ova 

žena nam je pričala svoje jade u borbi 

za pravdu. Nijednog Srbina u okolini, 

ali ima crkva. Tada sam rekao Bakiru 

Izetbegoviću: “Bakire, moraš skloniti tu 

crkvu!”... Vidio sam u džamijama Bosne 

ljude koji klanjaju beš-vakat, uprkos 

tome što su ih u doba Jugosalvije u tome 

sprječavali, zatvarali džamije, azharlijama 

oduzimali pasoše... Tokom rata 

Evropa je bosanskim borcima za slobodu 

zabranila uvoz oružja, ali oni su se 

snašli i otvorili par fabrika za oružje... 

Pričali su mi bosanski borci kako bi se 

četnici razbježali od straha kada bi izgovorili 

tekbir, jer znaju da ne želimo 

ništa osim smrti. Tada bismo pobjeđivali... 

Rahmetli Alija Izetbegović bio je 

muslimanski intelektualac. On je shvatio 

da dio Evrope želi da unište muslimane 

u Bosni, te je zato potpisao Dejton... 

Primijetio sam osjetnu razliku između 

Bosne 1996. godine i Bosne 2008. godine. 

U Sarajevu 1996. godine vidio sam 

samo jedno auto kako vozi, te razrušen 

grad, dok sam 2008. godine svjedočio 

obnovljenom gradu i automobilima na 

sve strane... Prvi mart nije samo praznik 

Bosanaca. On je praznik svih muslimana, 

jer je Božiji Poslanik rekao: “Ko se ne 

brine o stanju muslimana nije od nas.” 

Također, Muhammed, s.a.v.s., je rekao 

da je primjer vjernika kao primjer tijela. 

Ako je jedan organ bolestan, cijelo 

tijelo pati. Tako je isto i svaki državni 

blagadan koji obilježava određeni muslimanski 

narod praznik svih muslimana. 

Ima u nama hajra. Moramo da se 

potpomažemo, solidarišemo. Navest ću 

primjer Turske. Kada sam 1996. godine 

bio u Turskoj za 1.000 lira nisam mogao 

kupiti ni hljeb, a 2008. godine potpuna 

razlika. Hvala Allahu na AK partiji. 

Došao nam je Poslanik sa putem; ako 

ga prihvatimo bit ćemo najbolji narod, 

a ako ga odbijemo ostat ćemo poniženi. 

Na kraju, kratko se publici obratio 

i Ibrahim Gazale, poznati egipatski 

slikar. Pričao je o svojoj posjeti Bosni 

2009. godine. Iz te posjete je nastala 

izložba “Bosna u očima Egipćana”. 

Zapanjila ga je ljepota Bosne: njenih 

šuma, planina, ali i maniri bosanskih 

ljudi. Priznao je da, nažalost, ne postoji 

posebna veza između država BiH i 

Egipta. Osjetno je veći broj Bosanaca 

koji posjećuju Egipat, od Egipćana koji 

posjećuju Bosnu. Nije vidio u Sarajevu 

Egipatski kulturni centar, ali je vidio 

Turski kulturni centar. No, nada se 

poboljšanju bosansko-egipatskih odnosa 

u budućnosti. 

Pred sami kraj programa uručeno je 

šest zahvalnica ispred Asocijacije. Zahvalnice 

su dobile osobe ili institucije 

koje su se istakle na polju promicanja 

egipatsko-bosanskih odnosa: Ahmed 

Abdurrahman Ebu Talib, Mahmud 

Fethi, Hasan Šaravi, Salah Fejjumi, te 

Zekaa Ensari u čije je ime zahvalnicu 

preuzeo njen kolega Šaban Redžepi, 

dok je zahvalnicu ispred Azhara preuzeo 

dr. Ahmed Zejd. 

Kao šlag na tortu, na samom kraju 

manifestacije nazočni su pozvani da se 

posluže bosanskom kahvom i bosanskim 

kolačima, posebno našom baklavom 

– djelo ruku studentice Naile 

Duraković. 

Na kraju, treba potcrtati da je ovo 

najbolje organizirana proslava nekog 

dana nezavisnosti u Egiptu među 

stranim studentima ikada, sa najviše 

gostiju, najmultietničkijog sastava 

(gosti iz najmanje 15 različitih država, 

sa četiri kontinenta, svih boja kože). 

Nama, ASUBIHEG je pripala privilegija 

da budemo organizatori ovakve 

priredbe.

Islamske teme 

Vrline jednostavnog života 

Da li je danas moguće živjeti 

jednostavnim životom? Šta 

se traži od nas da tako postupimo? 

Zašto jedna grupa iskorištava 

drugu ili zašto viša klasa ljudi ugrožava 

nižu klasu? Zašto se ide ka masovnom 

uništenju ljudskog roda? Zašto se otežava 

ljudima? Brani im se pravo na život, 

tlačenje na svakom mjestu, neovisno na 

rasu, boju, jezik i religiju. Zašto smo vezani 

za dunjaluk? Naša vjera nam nudi 

rješenja za jednostavan život i suživot, da 

širimo dobro i dobrotu, da pomažemo, 

da olakšavamo a ne da otežavamo, da 

obradujemo ljude a ne da ih rastužujemo. 

Kako živjeti na ovom dunjaluku? 

Da li postoje restrikcije, granice koje 

ne smijemo prelaziti? Ima li išta da 

nas zaustavi da ne činimo loše i sebi i 

drugima? Mnogo je pitanja, a pokušat 

ćemo spomenuti par ajeta i hadisa o 

jednostavnosti života, onako kako se 

traži od nas da to bude. 

Dobro poređenje i navođenje 

primjera! 

Allah, dž.š., kaže u suri Junus, 

24.: Život na ovome svijetu je sličan bilju 

zemaljskom na koje Mi spustimo s neba 

kišu s kojim se ona izmiješa, kojim se onda 

hrane ljudi i stoka. Pa kad se Zemlja ukrasi 

svojim ruhom i okiti i kad stanovnici 

njezini pomisle da su oni toga gospodari, 

dođe zapovijed Naša, noću ili danju, i Mi 

to pokosimo, kao da prije ničeg nije ni bilo. 

Eto, tako Mi potanko izlažemo dokaze narodu 

koji hoće da razmisli. 

Drugi primjer! 

U suri Hadid, 20.: Znajte da život 

na ovome svijetu nije ništa drugo do igra, 

i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno 

hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem 

djece! Primjer za to je bilje čiji rast 

poslije kiše oduševljava nevjernike, ono 

zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, 

da bi se na kraju skršilo. A na onome svijetu 

je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; 

život na ovome svijetu je samo 

varljivo naslađivanje. 

U suri Fatir, 5.: O ljudi, Allahova 

prijetnja je, zaista, istina, pa neka vas 

nikako život na ovome svijetu ne zaslijepi 

i neka vas šejtan u Allaha ne pokoleba. 

Hoćemo li i dalje odati se strastima, 

dunjaluku, užitcima, sprovođenjima 

itd.???? 

Ebu Seid el-Hudri, r.a., prenosi: “Sjedio 

je Poslanik, a.s., na minberu, a i mi 

smo sjedili oko njega, pa on reče: ‘Bojim 

se jedne stvari; kad mene više ne bude, šta 

će biti s vama kad vam se otvore dunjalučke 

ljepote i ukrasi njegovi.’” (B. i M.). 

Razmisli o ovome, koliko smo se pripremili 

za smrt koja nas ČEKA!!!! 

Enes, r.a., prenosi od Poslanika, a.s., 

da je rekao: “Umrlog prate tri stvari; obitelj, 

imetak, i njegovo djelo, pa se dvoje 

vrati, a jedno ostane; vrati se njegova obitelj 

i imetak, a ostane njegovo djelo.” (B. 

i M.). 

U ovom hadisu nas Resul, a.s., upozorava 

da usvojimo i da slijedimo put dobročinstva, 

takvaluka i pokornosti, a da 

ostavimo griješenje, nepokornost, jer ta 

djela su ustvari jedini naš pratilac u kaburu 

i koja će nam presuditi nakon smrti. 

El-Mustevrid ibn Šeddad, r.a., prenosi da 

je Poslanik, a.s., rekao: “Dunjaluk prema 

ahiretu je kao kad bi jedan od vas stavio 

prst u more, pa neka pogleda u prst čime 

se vraća.” (Muslim). 

Vrijednost dunjaluka! Ako je i ima 

uopće?? 


62 

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je 

Poslanik, a.s., rekao: “Dunjaluk je 

za vjernika zatvor a džennet za nevjernika.” 

(M.). Musliman čuva 

sebe i svoj život od požuda i strasti, 

živi vjerski život, imajući svjesnost 

o Allahu i znajući da je pod Allahovom 

kontrolom sve. Tako ovaj svijet 

postaje za vjernika zatvor jer se mora 

čuvati granica i propisa, dok nevjernika 

ništa ne sprječava da čini ono 

što mu se ćefne, nema restrikcija, 

nema ograničenja, ide onako kako 

mu njegove strasti govore i zato je 

njemu dunjaluk džennet. 

Ophođenje sa dunjalukom, 

kako se treba ponašati prema 

dunjaluku? 

Abdullah ibn Omer, r.a., je rekao: 

“Poslanik, a.s., me je uhvatio za 

rame i rekao mi: ‘Budi na dunjaluku 

kao stranac ili prolaznik.’” (B.) Sehl 

ibn Sa’d es-Sa’adi, r.a., prenosi da je 

rekao: “Došao je neki čovjek Poslaniku, 

a.s., pa je rekao: ‘O Allahov 

Poslaniče! Uputi me na posao zbog 

kojeg će me, kada ga uradim, zavoljeti 

i Allah i ljudi.’ A Poslanik, a.s., 

reče: ‘Budi skroman na dunjaluku, 

zavoljet će te Allah, i budi skroman 

prema onome što je u posjedu svijeta 

(ljudi) pa će te i svijet voljeti.’” 

(Ibn Madže).

Vrijednost dunjaluka kod 

Allaha, dž.š. 

Sehl ibn Sa’d es-Sa’adi, r.a., prenosi 

da je rekao: “Rekao je Poslanik, a.s: ‘Da 

dunjaluk vrijedi kod Allaha kao i krilce 

mušice, ne bi kafir na njemu popio 

ni gutljaj vode.’” (Tirmizi). Od Ebu 

Hurejre, r.a., se prenosi da je Poslanik, 

a.s., rekao: “Prokleto je na dunjaluku 

sve što udaljava od spominjanja Allaha 

i onoga što tome vodi, osim učenjaka i 

onoga koji uči.” 

Koliko je stvari koje nas odvraćaju 

od spominjanja Allaha, koliko 

je stvari koje nas učine da zaboravimo 

na svog Gospodara, da zaboravio 

obaviti svoju dužnost prema 

Allahu, a slabo se ko pita da li u 

tome ima hajra, da li u tome ima 

bereketa. 

Ono što imaš, čovječe, od koristi 

je: Koliko podijeliš i udijeliš 

od sadake ili dobrih djela koji će 

nam biti argumenti na SUDNJEM 

DANU. 

Abdullah ibn Šihir, r.a., prenosi 

da je rekao: “Došao sam kod Poslanika, 

a.s., dok je učio suru (elhakumutekasur) 

pa je rekao: ‘Čovjek 

govori: -Moj imetak, moj imetak, o 

čovječe, zar ti imaš od svog imetka 

osim ono što si pojeo, pa uništio, i 

što si obukao pa poderao, ili što si 

kao sadaku dao, pa ćeš za nju imati 

nagradu.’” (Muslim). 

Abdullah ibn Mugafel, r.a., 

prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: 

“Neki čovjek je rekao Poslaniku, a.s.: 

‘O Allahov Poslaniče, ja tebe volim!’ 

Poslanik mu reče: ‘Jesi li siguran u 

to što kažeš?’ Čovjek ponovi tri puta: 

‘Tako mi Allaha, ja te volim!’ Poslanik, 

a.s., mu reče: ‘Ako me voliš onda 

se pripremi za siromaštvo, jer siromaštvo 

dolazi onima koji me vole brže 

nego što voda stigne do svog kanala.’” 

Imetak je VELIKO iskušenje: 

Ka’b ibn Ijjad, r.a., prenosi da je 

čuo Allahovog Poslanika, a.s., kada je 

rekao: “Zaista svaki ummet (narod) je 

iskušavan. A iskušenje (fitna) mog 

ummeta je mal (imanje, bogatsvo).” 

(Tirmizi). 

Radosna vijest za siromahe kako 

Poslanik, a.s., kaže, od Ebu Hurejre, 

r.a.: “Siromašni će ući u Džennet prije 

bogatih na 500 godina.” (Tirmizi). 

Molim Allaha, dž.š., da nam pomogne 

da budemo umjereni, da budemo 

pravedni, da koristimo dunjaluk 

kako bi stekli pokornost svome Gospodaru, 

da nam omekša srca, da dijelimo 

ljepotu kojom smo darovani od 

Allaha sa Njegovim svorenjima, Amin 

ja Rabbel Alemin” 

Sedin Agić 

(imamsedin.wordpress.com) 

Svijet 

Cionistička 

naseljenička 

politika će biti 

kažnjena u Haagu 

IslamBosna.ba- Vijeće Ujedinjenih 

naroda za ljudska prava 

prije godinu dana najavilo je da 

će istražiti zlocinačku naseljeničku politiku 

Izraela. 

Neovisna komisija stručnjaka za 

ljudska prava zatražila je momentalno 

povlačenje izraelskih naseljenika iz 

okupirane Palestine. 

Vijeće Ujedinjenih naroda za ljudska 

prava jasno je zatražilo od Tel Aviva 

“momentalno zaustavljanje naselja i 

povlačenje svih naseljenika sa okupiranih 

teritorija!” 

Britanski Guardian piše da “Izrael 

mora evakuisati sva naselja ili će slučaj 

dospjeti pred Međunarodni krivični 

sud”. 

Samir Akram, predstavnik Pakistana 

u UN-ovom Vijeću, izrazio je zabrinutost 

Organizacije islamske konvencije 

(OIC) da će Izrael postati presedan 

kojeg će i ostale zemlje slijediti. 

“Iznenađuje nas koliko uticaja i 

razumijevanja pojedine zemlje imaju 

za Izrael iako je to suprotno svim 

njihovim međunarodnim obavezama. 

Mi u OIC-u se pitamo da li bi ovoliki 

stepen saradnje bio ukazan ijednoj 

zemlji koja nije bliska velikim silama”, 

kazao je on. 

Istražitelji UN-a za ljudska prava 

rekli su da Međunarodni krivični sud 

ima ovlasti nad deportacijama i prebacivanjem 

stanovnika na određenu teritoriju. 

“Ratifikacija Rimskog statuta od 

strane Palestine može dovesti do odgovornosti 

za ogromno kršenje zakona 

o ljudskim pravima i ozbiljnog kršenja 

međunarodnih humanitarnih zakona i 

pravde za žrtve”, navodi se u izvještaju 

UN-ovog tijela, što se odnosi na ugovor 

kojim je formiran tribunal UN-a 

u Hagu na kojem se sudi za genocid, 

ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. 

UN-ovi istražitelji intervjuirali su 

više od 50 protjeranih Palestinaca, te su 

svi izjavili kako je njihova egzistencija 

uništena, te kako su im izraelske vlasti 


63 

otele njihovu zemlju i kako su podvrgnuti 

stalnom nasilju od strane jevrejskih 

naseljenika. 

“UN-ova misija smatra kako je 

glavni razlog nasilnog ponašanja i zastrašivanje 

Palestinaca želja da se lokalno 

stanovništvo protjera daleko od svojih 

domova i tako omogući proširenje 

naselja za jevrejske doseljenike”, kaže se 

u izvještaju. 

Na osnovu izvještaja može se zaključiti 

da su Palestinci pozvani da podnesu 

krivičnu prijavu Međunarodnom krivičnom 

sudu u Haagu. 

Čitajte i gledajte na 

IslamBosna.ba 

Aktuelno iz BiH i svijeta 

“Vehabije” u Tuzlu, “Vehabije” iz 

Tuzle - Demokratija po mjeri Tuzlanske 

pete kolone - Izraelska autobuska 

linija za Paelstince (da ne 

uznemiravaju Jevreje) 

Tekstovi 

‘Sulejman Veličanstveni’ i 

Šeherzada = gubitak i šteta za 

insana 

Kako se Poslanik, a.s., odnosio 

prema novim muslimanima 

Nauka i zanimljivo 

Palestinka Eryic el-Medhun iz Gaze 

najpametnije dijete svijeta 

Video: 

Videovijesti: Turski premijer 

nazvao cionizam zločinom protiv 

čovječnosti 

IBTV:Muslimanski Indiana Dzons - 

Johann Ludwig Burckhardt

No comment 

Četvrti slučaj u Hrvatskoj: 

Zemlja progutala klupu i 

čovjeka! 

Nevjerojatan slučaj dogodio se u srijedu u 

popodnevnim satima u Lovranu, na dijelu 

lovranskoga mola u neposrednoj blizini 

Ville Lauriana. Ovo je već četvrti slučaj u 

vrlo kratkom vremenu da se pojavljuju “ničim 

izazvane” rupe u zemlji u Hrvatskoj, 

a sve je počelo poznatim slučajem kada 

je zemlja progutala ovcu kod mjesta 

Primorski Dolac, zatim je u Selnicama 

smrtno stradao jedan muškarac, a onda se 

i kod Drniša otvorila golema provalija. 

Novi list, 1. mart 2013. 

Policajca iz Prijedora 

držali za ruku i deset 

metara vukli za autom 

Policajac iz Prijedora teško je povrijeđen 

nakon što su ga dvije osobe iz tog 

grada, koje je pokušao da legitimira, 

vukle desetak metara vozilom koje je 

bilo u pokretu. 

Fena, 4. mart 2013. 

U Strigovi kod Kozarske 

Dubice pronašli zlato 

Dok Rusi traže naftu, u selu Strigova 

kod Kozarske Dubice pronašli su zlato. 

Branko Tadić iz ovog dubičkog sela, u 

riječici Strigovi pored kuće pronašao je 

grumen zlata. 

Tuzla live, 7. mart 2013. 

Znate li gdje ima najviše 

milijardera? 

U svijetu je zaključno s početkom 

ove godine bilo 1.453 ljudi s osobnim 

bogatstvom većim od milijarde dolara. 

Azija je imala 608 milijardera, 

Sjeverna Amerika 440, a Evropa 324. 

Po zemljama, milijardera je najviše u 

Sjedinjenim Državama (408), a slijedi 

Kina s 317. Dalje su na listi Rusija, 

Njemačka i Indija. Prvak među gradovima 

je Moskva, u kojoj živi 76 milijardera, 

više nego što ih je u New Yorku, 

Hong Kongu, Pekingu i Londonu. 

Oslobođenje, 7. mart 2013. 

Strava kod Cazina: Otac 

kćerke vezao konopcem 

i silovao 

Priča o pohotnom ocu iz Liskovca kod 

Cazina koji je osam godina seksualno 

zlostavljao tri maloljetne kćerke, a čije 

je nastranosti otkrila cazinska policija, 

zaprepastila je Krajinu. 

Nezavisne novine, 7. mart 2013. 

Milijuni skakavaca iz 

Egipta “napali” Izrael 

Izrael je pogođen najezdom pustinjskih 

skakavaca koji su stigli iz Egipta 

i prekrili preko 800 hektara pustinje 

tijekom noći. Vlasti su krenule u bitku 

insekticidima, a rojevi se broje u desetinama 

milijuna skakavaca. 

Dnevnik.ba, 7. mart 2013. 

Navijači napustili utakmicu 

jer je gol postigao 

– musliman 

Navijači Beitara napustili su stadion 

kada je gol za jerusalimski klub 

na meču izraelskog prvenstva protiv 

Makabija Netanje postigao musliman 

Zaur Sadajev. On je u 49. minutu doveo 

svoj tim u vođstvo od 1:0. Većina 

domaćih navijača je pozdravila ovaj 

pogodak, ali ekstremne pristalice ovog 

tima počele su da napuštaju stadion. 

Sadajev je zamijenjen u 74. minutu, a 

gosti su do kraja utakmice uspjeli da 

izjednače. 

Bportal, 4. mart 2013. 

Usred pustinje: Najljepša 

i najveća bašta prirodnog 

cvijeća na svijetu 

Dubai Miracle Garden tvrdi da ima 

“najljepšu i najveću baštu prirodnog 

cvijeća na svijetu”. 

Bašta se nalazi usred pustinje, a njihov 

inžinjer hortikulture imao je zahtjevan 

zadatak, budući da je cvijeće raspoređeno 

i u neobične horizontalne i vertikalne 

strukture. 

Bportal, 7. mart 2013. 

Četiri nepismene žene 

naučile Kur’an napamet 

Četiri nepismene Saudijke u dobi između 

46 i 74 godine nagrađene su ove 

sedmice budući da su naučile Kur’an 

napamet, nakon što su u specijaliziranom 

centru provele nešto više od šest 

godina radeći na tome. 

Žene su provodile nekoliko sati dnev- 

no slušajući druge žene, nastavnice, 

koje su učile Kur’an. Na taj način su 

pamtile poglavlje po poglavlje, te su na 

kraju uspjele zapamtiti cijeli Kur’an. 

Klix, 6. mart 2013. 

Ljudski rod je sve gluplji 

Istraživanje doktora Geralda Crabtreea 

sa Sveučilišta Stanford pod nazivom 

“Naš krhki intelekt”, objavljeno u dva 

dijela pokazalo je da je ljudski rod sve 

gluplji. Dr. Crabtree smatra da naši geni 

uz moderni tehnološki razvoj utiču na to 

da čovječanstvo postaje “sve gluplje”, a 

to objašnjava činjenicom da su mutacije 

uticale na dobar dio od oko 5.000 gena 

koje označava bazom ljudske inteligencije. 

Zbog toga je, kako navodi, moderan 

čovjek manje inteligentan od svojih predaka. 

Dakle, nije riječ samo o televiziji 

i internetu za koje mnogi okrivljuju sve 

veću idiokraciju oko nas. 

Vakat.ba, 6. mart 2013. 

Mladoženja zakasnio, pa 

se mlada udala za drugog 

Na jednom vjenčanju u Indiji mladoženja 

je uveliko kasnio, pa se nestrpljiva 

mlada udala za drugog. Kada je Jamil 

konačno stigao na vjenčanje, njegova 

vjerenica i njena porodicu nisu krili bijes, 

pa je morala da interveniše i policija. 

Klix, 6. mart 2013. 

Drama u sudnici: Zapalio 

sebe i policajca 

U hodniku Osnovnog suda u Paraćinu 

danas je G.M. (44.) polio sebe i policajca 

zapaljivom tekućinom, potom 

zapalio, pa su obojica teško ozlijeđeni, 

priopćila je Policijska uprava u 

Jagodini. Policajac i G.M. su s teškim 

tjelesnim ozljedama opasnim po život, 

zbrinuti u Općoj bolnici u Ćupriji. 

Tanjug, 7. mart 2013. 


64

Nauka 

Curiosity uzeo prve uzorke iz unutrašnjosti Marsa 

Nosity N 

ASA-ino poslalo robotsko je fotografije vozilo Curi- 

koje 

potvrđuju prvo uspješno uzimanje uzoraka 

iz unutrašnjosti nekog drugog planeta. 

Prah dobijen bušenjem tla robot 

će analizirati u svom laboratoriju. Traga 

za geološkim i hemijskim uvjetima potrebnim 

za nastanak i održanje života 

mikroorganizama. Prijašnje sonde na 

Marsu prikupljale su uzorake s tla, ali ne 

bušenjem i uzimanjem uzoraka. 

Dobra djela čine nam dobro 

Dobrovoljan rad dobar je za 

srce i u mladoj dobi, pokazala 

je studija koju su na 106 kanadskih 

adolescenata proveli istraživači sa 

Univerziteta British Columbia iz Vancouvera. 

Isto su tako procijenili samopouzdanje, 

mentalno zdravlje, raspoloženje 

i empatiju studenata. Nakon 

deset sedmica, oni koji su sudjelovali u 

dobrovoljnom radu imali su niži nivo 

holesterola i stepen upale tkiva, kao i 

manje tjelesne masti. 

Namirnice koje griju tijelo 

Pojedine namirnice mogu 

dovesti do procesa termogeneze, 

odnosno stvaranja toplote tijela 

tokom procesa probave. Na taj 

način, sagorijevanje kalorija može 

nas doslovno ugrijati. Ljute papričice, 

crni biber, đumbir, zeleni čaj 

i kokosovo ulje samo su neke od 

namirnica koje u organizmu podstiču 

proces termogeneze, odnosno 

stvaranja toplote tokom probave. 

Opasan je i nizak pritisak 

Malaksalost, bljedilo, 

nedostatak energije 

– simptomi su dobro 

poznati osobama koje pate 

od niskog krvog pritiska, 

oboljenja koje može otežati 

i najlakše svakodnevne 

poslove. Potrebno je povećati 

unos tečnosti i soli, so 

vezuje vodu u organizmu i 

povećava zapreminu cirkulirajuće 

krvi. Kofein, guarana 

i drugi stimulansi utiču na 

povećanje krvnog pritiska, 

ali ipak u povećanim dozama 

mogu izazvati ubrzano 

lupanje srca. 

Pripremio: Saladin Kovačević 

Spavanje “polovinom mozga” 

rješenje za nesanicu? 

Biološki fenomen koji fokama 

omogućava da spavaju samo 

“jednom stranom mozga” mogao 

bi biti rješenje za milione ljudi koji 

pate od nesanice ili drugog poremećaja 

sna. Dok su u vodi foke 

spavaju “lijevom stranom mozga”, 

dok je desna budna, a kada su na 

kopnu spavaju “cijelim mozgom”. 

Serotonin je u jednakim vrijednostima 

bio zastupljen i u budnoj i u 

uspavanoj polovini mozga, što je 

izazvalo iznenađenje stručnjaka jer 

se smatralo da on podstiče budnost 

mozga. 

Prehlada nekad može biti 

opasnija od alkohola 

Upoređujući reakcije 50 prehlađenih 

i 50 potpuno 

zdravih ljudi, naučnici sa Univerziteta 

Kardif su otkrili da prehlada 

usporava reakcije ljudi isto koliko i 

tri, četiri krigle piva, ili osam standardnih 

pića. Kihanje, također, vozaču 

može skrenuti pažnju sa puta 

po tri sekunde. Zato ljudi koji voze 

dok su prehlađeni trebaju biti svjesni 

rizika jer koncentracija opada za 

33 posto. 


65

ISSN-2233-0917

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?