Mi smo

www.saff.ba 

Broj 329 

7. decembar 2012. 

23. muharrem 1434. 

cijena godišnje 

pretplate 65KM 

Saffov probni popis 

Mi smo 

Bošnjaci

Poštovani čitatelji! 

Ovim putem vas obavještavamo da je iz štampe izašla knjiga “Povratak u Džennet”, 

autora Muhameda Nasirudina el-Uvejda, koju je na bosanski jezik preveo Abdusamed Nasuf Bušatlić. 

Knjiga “Povratak u Džennet” je štivo koje se čita u jednom dahu. 

Ona tretira osnovne životne teme i na jednostavan i dopadljiv način objašnjava smisao života 

na dunjaluku kroz prizmu islama i nudi smjernice i upute za smislen i sretan život na ovom i 

postizanje potpunog uspjeha i sreće na budućem svijetu. 

Zato nikako ne propustite priliku da kupite knjigu “Povratak u Džennet”! 

Informacije na tel: 061 515-515/ 061 736-651

SAFF broj 329 

Sadržaj 

Hutbe iz tri sveta mesdžida 

El-Mesdžidu-l-haram 

Glasine i dezinformacije te njihov loš utjecaj na stanje u islamskom 

svijetu 

8 

Polumjesec 

Bosanski prijatelj (1870) - Fra Antun Knežević 

Hoćemo da svakome jasno dokažemo da smo mi Bošnjaci na prvom 

stepenu toga slavnoga roda 

10 

Kolumna 

Borba za opstanak 

Kome je Turska mati? 

20 

Društvo 

Povodom lažne dileme o “bosanstvu” i “bošnjaštvu” 

Kako Bošnjake zaklati olovkom 

26 

Islamske teme 

Feljton: Tako se pobjeđuje očaj – 17 dio 

Odrekla se kraljevske slave zbog Dženneta 

34 

Džemat 

Znakovi na putu 

Ko želi da se nastani u najboljem dijelu dženneta, neka se drži 

zajednice (džemata) 

Islambosna 

Islamske teme 

Mudrost iskušenja 

38 

47 

Kutak za muslimansku omladinu 

AKOS 

Seminar ‘Kolektivno prenošenje islamskih vrijednosti’ 

50 

3

Uvodnik 

Ničije Sarajevo 

Naša 

N 

stranka, koju vodi tzv. 

NDenis Gratz, plasirala je još 

Njednu kompleksašku ideju – 

da gradonačelnik Sarajeva postane Jakob 

Finci. Ideja je u skladu sa činjenicom 

da se tzv. Denis Gratz do prije nekoliko 

godina zvao muslimanskim imenom, 

a onda se postidio svoga porijekla, pa je 

predjenuo ime u stranjsko, da europskije 

zvuči. I džaba što je predjenuo ime, kad se 

evo uz njegovo jg novo, stranjsko ime, uvijek 

provlači taj podatak da se zvao Šaban, 

Sadik, Mustafa ili nekako drukčije. I ova 

kandidatura Jakoba Fincija je u skladu 

sa ovim kompleksima, u stilu – zašto da 

gradonačelnik Sarajeva bude 

neko sa bosanskim imenom, 

makar i Stjepan Kljuić, kad je 

europskije da to bude Jakob 

Finci?! Po istoj logici je Haris 

Silajdžić svojevremeno za ministra 

vanjskih poslova postavio 

Svena Alkalaja – samo zato 

jer je Jevrej – računajući da 

će na taj način našoj zemlji, a 

i sebi, priskrbiti neke poene. 

Sarajevski kompleksaši tako 

računaju da će Sarajevo više 

biti europska metropola ako na čelu 

Grada bude jedan Jevrej. Čine to u ime 

navodne jednakosti tih par stotina Jevreja 

u BiH, a zapravo vrše diskriminaciju svih 

ostalih građana, koji ispadoše manje vrijedni. 

U protivnom, neko bi morao objasniti 

– a zašto baš Jakob Finci?! Čime 

je to on – a ako ne baš time što je Jevrej 

– “zadužio” sve nas pa da pristanemo da 

bude gradonačelnik naše metropole?! 

Što se tiče Jakoba Fincija, tog pre- 

dratnog činovnika u nekoj firmi, ovaj 

problem je više nego očit. On je u svojoj 

poratnoj karijeri nabrao makar desetak 

važnih funkcija. U neko doba je bio prvi 

čovjek Agencije za državnu službu i Regulatorne 

agencije za komunikacije, dvije 

ponajvažnije agencije u državi. Niko tada 

nije pitao za sekularizam kad je židovski 

sveštenik bio odjednom na više državnih 

pozicija. Kao da u našoj zemlji nema sposobnih 

ljudi!? Ali, i tada, kao i sada, po srijedi 

su bili kompleksi manje vrijednosti, 

na osnovu kojih se mislilo da je postavljanje 

Jevreja na čelnu poziciju nešto što 

godi Americi i Zapadu, pa će nas bolje 

pripaziti ako mi posvjedočimo da smo 

manje vrjedniji od drugih. 

Tako je i tzv. Denis Gratz, čim je 

predjenuo ime i prestao biti musliman, 

postao faktor, kolumnista, gost u raznim 

tv emisijama, i sl. A tako bi i Sarajevo, ako 

za gradonačelnika postavi Fincija, postalo 

više europsko, a manje muslimansko. Zapravo, 

važno je da nije muslimansko, a čije 

će biti nakon toga, sasvim je nevažno. Zato 

je projekat “Fincija za gradonačelnika” zapravo 

projekat unižavanja muslimana u 

Sarajevu! Krajnji cilj je od Sarajeva stvoriti 

tzv. distrikt, kako bi Bošnjaci izgubili 

svoju metropolu, a Srbi i Hrvati dočekali 

“pad Sarajeva”. Postavljanje Fincija za 

gradonačelnika treba da javnost obikne 

na to da je Sarajevo - ničije. A Jakob Finci 

je najpodesnija ličnost za to, jer su mu 

bliži Srbi, nego Bošnjaci. Sjećamo se kako 

je prije sedam-osam godina na Krugu 

99 promovirao opasnu ideju 

o raspisivanju referenduma o 

ustavnim promjenama, čime 

bi se ostvario pravni okvir za 

derogiranje Referenduma iz 

1992. i za otcjepljenje Republike 

Srpske. 

Krug 99 se sada stavio u 

službu Fincijeve kampanje za 

gradonačelnika, što znači da 

Sarajevom opet pušu beogradski 

i izraelski vjetrovi. Nikada 

se taj navodni Sarajlija nije 

pridružio Sarajlijama u brojnim protestima 

protiv izraelskog genocida u Palestini. 

A kad se zna za javne i tajne veze 

Izraela i Republike Srpske, i kad se uvide 

te veze sa Jakobom Fincijem, onda je potpuno 

jasno da iza ove kandidature Jakoba 

Fincija za gradonačelnika Sarajeva stoje 

(veliko)srpski i izraelski interesi. Bio bi to 

izraelski gradonačelnik Sarajeva, jer je cilj 

i Izraela i Republike Srpske da u Sarajevu, 

kao i u Jerusalemu, muslimani postanu 

podstanari. A mi Bošnjaci, koliko god se 

odricali islama, svoje povijesti, svog vjerskog, 

kulturnog i nacionalnog identiteta, i 

koliko god se pokušali dodvoriti Zapadu i 

našim istočnim i zapadnim “komšijama’’, 

nećemo dobiti njihovu naklonost, neće 

nas prestati gledati kao ljude drugog reda, 

kao strani (azijatski) faktor koji ovim prostorima 

nikako ne pripada (ko ne vjeruje 

u ove tvrdnje neka malo prosurfa srpskim 

i hrvatskim portalima i forumima), 

ili kako ih je davno opisao moderni utemeljitelj 

genocida nad Bošnjacima, Ivo 

Andrić, kao “stenoviti zid između Bosne 

i zapadnog sveta, koji će islam potom 

još više proširiti i podići do takve moći 

da se i danas još, premda se odavno raspao, 

oseća, njegovo delovanje kao mračna 

linija razdvajanja koju nije moguće preći 

bez napora i opasnosti.’’ (Andrićeva doktorska 

disertacija, str. 39). 

Impressum 

Izdavač 

GID SAFF 

Velikog sudije Građeše 25, 72000 Zenica 

Trg solidarnosti 13, 71000 Sarajevo 

mob: +387 61 255 322 

distribucija: +387 62 287 412 

Žiroračuni kod Raiffeisen banke dd BiH, 

Filijala Bugojno 

part br: 6764162000885351; 

transakcijski: 1613000022234395 

Glavni i odgovorni urednik 

Semir Imamović 

Redakcija 

Abdusamed Nasuf Bušatlić, 

Nusret Hodžić, Ezher Beganović, Ramiz 

Hodžić 

DTP 

Semir Šišić 

Lektor 

Abdulmedžid Nezo 

Stalni saradnici: 

Subašić H. Džemal, Ismail Ibrahim, Meho 

Bašić, Fatmir Alispahić, Safet Kadić, 

Anes Džunuzović, Abdulvaris Ribo, Almir 

Mehonić, Amir Durmić, Saladin Kovačević, 

Sejfudin Dizdarević, Esad Mahovac, Erdem 

Dizdar, Fahrudin Sinanović 

Ostali saradnici: 

Šemso Tucaković, Ekrem Tucaković, Nijaz 

Alispahić, Salko Opačin, Nedim Haračić, Adem 

Zalihić, Nedim Makarević, Ale Kamber 

Direktor 

Semir Mujić 

Direktor marketinga 

Semin Rizvić 

+387 62 343 635 

Koordinator za dijasporu 

Ramadan Rušid 

+386 41 255 239 

Štampa 

EMANET d.o.o., Zenica 

Časopis izlazi svakog drugog petka. 

Rukopisi, diskete i fotografije se ne 

vraćaju. 

ISSN 1512-651X 

redakcija@saff.ba 

saffmagazin@yahoo.com 

www.saff.ba 

Časopis je upisan u evidenciju javnih glasila 

u Federalnom ministarstvu obrazovanja, 

nauke, kulture i sporta pod brojem 622 

7. decembar - 23. muharrem 

5

Hutba 

Hutba o predstojećem popisu stanovništva 

Ljudi koji bježe od svoje sjene 

Ova kampanja nam je također 

konačno otkrila i jasno pokazala 

zašto se bošnjački ateisti, 

nakon što nam je vraćeno naše 

povijesno nacionalno ime, nisu 

unutar bošnjaštva osjećali kao 

kod kuće, iako se to očekivalo i 

to je njima najviše išlo na ruku, 

jer se više nisu morali blamirati i 

pisati kao muslimani sa velikim 

“M”. Afirmacijom bošnjaštva 

jednostavno je napravljena 

jasna distinkcija i razlika između 

nacionalnog i vjerskog, ali oni 

to nisu tako shvatili i doživjeli, 

iz prostog razloga što je, pored 

ostaloga, i vjerska, islamska 

komponenta sastavna odrednica 

našeg nacionalnog bića i identiteta 

Hatib: Abdusamed Nasuf Bušatlić 

Kome 

K 

Allah ne podari svjetlo 

Kupute, mnoštvo opće kulture i 

Knaobrazbe neće mu povećati ništa 

osim zablude.” (Ibn Tejmijja) 

“Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodušne, 

naivne i predane ljude beskrajno samopožrtvovane, 

spremne na svaku ličnu i kolektivnu 

žrtvu, i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno 

uskogrude, beskrajno samožive, potkupljive, 

politički ljigave i, nadasve, opsjednute 

omalovažavanjem svega vlastitoga, vlastitoga 

imena, vjere, običaja, prošlosti. Ne nalazim 

tome nikakva opravdanja.” (Alija Isaković o 

Bošnjacima) 

Antinarodna i antidržavna kampanja 

bošnjačkih ateista 

Od momenta kada je krenula sudbinski 

bitna kampanja podizanja svijesti kod Bošnjaka 

u vezi predstojećeg popisa stanovništva, 

istovremeno je pokrenuta i kontra-kampanja, 

koju vode određeni krugovi bošnjačkih ateista i 

njihovi istomišljenici i saradnici iz srpskog i hrvatskog 

naroda, a koja ima za cilj posvemašnje 

zbunjivanje i obezglavljivanje Bošnjaka, kako 

bi se što više njih, na predstojećem popisu, u 

nacionalnom smislu izjasnilo kao Bosanci i 

Hercegovci, a ne kao Bošnjaci. 

Naravno, kada je u pitanju spomenuta skupina 

to nije nikakva novost, jer, proteklih godina, 

od zaustavljanja oružane agresije na Bosnu i 

Hercegovinu, pa do danas, svjedoci smo brojnih, 

bjesomučnih i krajnje agresivnih kampanja 

koje su neke skupine bošnjačkih ateista vodile 

i vode protiv većinskog dijela vlastitog naroda 

koji se, u vjerskom smislu, izjašnjavaju kao 

muslimani. Ostat će upamćeni njihovi podli 

napadi na islamsku vjeronauku u školama i vrtićima, 

zatim huškačko djelovanje i pokretanje 

peticija protiv potpuno legalne izgradnje džamija, 

konstantni napadi na insititucije Islamske 

zajednice, posebno na instituciju Reisu-l-uleme 

i vrijeđanje muslimanskih vjerskih vođa, te sataniziranje 

Bošnjaka muslimana kroz izmišljanje 

islamskog terorizma i sl. 

Ovih dana se putem elektronskih 

i printanih medija vode žučne 

debate za i protiv bošnjaštva, 

odnosno bosanstva, i objavljuju se 

brojni komentari u kojima sljedbenici 

i zagovornici ateizma i bosanstva, 

otvoreno govore zašto su 

protiv bošnjačke nacije. Naime, u 

svim tim komentarima, bošnjački 

ateisti poručuju kako oni sebi ne 

mogu dozvoliti da se izjasne kao 

Bošnjaci samo iz jednog jedinog 

razloga, jer se bošnjaštvo povezuje 

sa islamom, a tamo gdje je islam 

ili gdje se barem naslućuje, e tu ne 

mogu biti bošnjački ateisti. 

Tako dolazimo do, čini se, 

ključnog razloga i motiva zbog 

kojeg oni vode kampanju za afirmaciju 

nove, zašto ne kazati frankeštajn-nacije, 

nacije Bosanaca i 

Hercegovaca, i zbunjivanja i nagovaranja 

Bošnjaka da se na predstojećem 

popisu stanovništva ne 

izjašnjavaju kao Bošnjaci. Dakle, 

glavni razlog i motiv te kampanje 

jeste borba protiv islama i odricanje 

od bošnjačke nacije koja je po 

njima poistovjećena sa islamom, 

kao što su na drugoj strani, kako 

oni vele, srpstvo i hrvatstvo poistovjećeni i 

izjednačeni sa pravoslavljem, odnosno katoličanstvom. 

Ova kampanja nam je također konačno 

otkrila i jasno pokazala zašto se bošnjački ateisti, 

nakon što nam je vraćeno naše povijesno 

nacionalno ime, nisu unutar bošnjaštva osjećali 

kao kod kuće, iako se to očekivalo i to je njima 

najviše išlo na ruku, jer se više nisu morali blamirati 

i pisati kao muslimani sa velikim “M”. 

Afirmacijom bošnjaštva jednostavno je napravljena 

jasna distinkcija i razlika između nacionalnog 

i vjerskog, ali oni to nisu tako shvatili 

i doživjeli, iz prostog razloga što je, pored ostaloga 

i vjerska, islamska komponenta sastavna 

odrednica našeg nacionalnog bića i identiteta. 

Bošnjački ateisti 

igraju na kartu 

da je veliki 

broj Bošnjaka 

ateističkog 

opredjeljenja, da 

nemaju veze sa 

islamom i da će 

ih lahko ubijediti 

da je bosanstvo 

najbolja opcija 

i da im ne treba 

bošnjaštvo koje 

je koherentno 

islamu. 

Uvjereni smo, kada bi se Bošnjaci odrekli islama 

i kada bi javno potvrdili da nemaju ništa sa 

islamom, da bi u tom slučaju bošnjački ateisti 

odustali od svoje ideje o bosanstvu i hercegovstvu 

kao nacionalnom identitetu. 

Ljudi koji su izgubili svoju sjenku 

Bh. javnost je već upoznata o tome da će svi 

oni koji se na popisu budu izjasnili kao Bosanci 

i Hercegovci biti svrstani u kategoriju “Ostali”. 

Zašto onda spomenuta skupina želi da na 

popisu stanovništa bude što više “Ostalih”? Pa, 

zato što su svjesni i ubijeđeni da će 

na popisu najviše biti Bošnjaka, 

Srba i Hrvata, pa onda oni, svojim 

plitkoumnim, antinarodnim i 

antidržavnim stavovima i idejama, 

hoće da zbune što više Bošnjaka 

ne bi li osigurali što veći procenat 

u korist “Ostalih”, a jasno je da se 

pod “Ostalim” uglavnom misli na 

građane Bosne i Hercegovine iz 

mješovitih brakova, ateiste, agnostike, 

odnosno nemuslimane. 

Bošnjački ateisti igraju na kartu 

da je veliki broj Bošnjaka ateističkog 

opredjeljenja, da nemaju 

veze sa islamom i da će ih lahko 

ubijediti da je bosanstvo najbolja 

opcija i da im ne treba bošnjaštvo 

koje je koherentno islamu. Iz toga 

se može zaključiti da je zapravo njima 

bitnije ideološko od nacionalnog 

opredjeljenja, i oni tako sami 

upadaju u zamku koju drugima 

podmeću, jer će se na kraju bosanstvo 

poistovijetiti sa ateizmom. 

Zbog toga je važno razotkriti i 

raksrinkati opasnu podvalu i izmišljotinu 

koju zagovornici bosanstva 

iznose u javnosti o tome kako su 

bošnjaštvo i islam sinonimi i kako 

su nezamislivi jedno bez drugog. Prije svega, suludo 

je i pomišljati, a kamoli izjaviti, vjerovati i 

druge u to ubjeđivati da se između bošnjaštva i 

islama može staviti znak jednakosti, i da je zbog 

toga, bošnjaštvo, nacionalnost rezervirana samo 

za muslimane Bosne i Hercegovine. 

Takva infantilna ideja može poniknuti samo 

u glavama onih ljudi koji osjećaju animozitet 

prema islamu i koji su nacionalno neosviješćeni, 

tj. kod onih koji su izgubili svoj nacionalni identitet, 

poput čovjeka koji je izgubio svoju sjenku, 

o kojem je pisao francuski književnik Chamisso. 

Naime, on je napisao cijeli roman o čovjeku koji 

je izgubio svoju sjenku, a zapravo je aludirao na 

čovjeka bez nacionalnog identiteta, opisujući to 

kao potpuno neprirodno i abnormalno stanje. 


6

Takva ideja može također poniknuti kod 

onih ljudi koji osjećaju kompleks inferiornosti 

zbog pripadnosti narodu i naciji čiji se duhovni 

i kulturno-civilizacijski korijeni, između ostalog, 

vežu i za islam. Njihov kompleks niko bolje ni 

vjerodostojnije nije opisao od Meše Selimovića, 

koji se u koži Bošnjaka, tada muslimana 

sa velikim “M”, osjećao upravo onako (iako je 

tu svoju zbunjenost i izgubljenost nepravedno 

htio pripisati cijelom bošnjačkom narodu) kao 

što se danas osjećaju bošnjački ateisti, pa je u 

svom romanu Derviš i smrt, zapisao: “S nejasnim 

osjećanjima stida zbog porijekla, i krivice 

zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, 

a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo 

vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. 

Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se 

izgubili, da više ne znamo ni šta smo.” 

Zatim, kako je moguće poistovijetiti bošnjaštvo 

i islam kad se arabizam kao nacija, iako 

je islam, odnosno Kur’an, objavljen na arpaskom 

jeziku, nije mogao poistovijetiti sa islamom. 

A nije mogao iz prostog razloga što Arapi 

nisu samo muslimani, jer među njima ima znatan 

broj kršćana, ateista i drugih. I ono što je 

najbitnije, niko od arapskih kršćana, ateista, budista 

itd., ne odriče se arapske nacije zbog toga 

što je islam objavljen na arapskom jeziku i što 

su muslimani najbrojnija vjerska skupina među 

Arapima. Kao što se hrvatski i srpski ateisti ne 

odriču svoje narodnosti i svog nacionalnog 

identiteta zbog toga što su većina Hrvata katolici, 

i većina Srba pravoslavci. Niko se, osim bošnjačkih 

hudih kompleksaša, ljudi “švercerskog 

menataliteta”, kako je govorio Alija Isaković 

(koji trguju i s vjerom i s nacijom podjednako, a 

glume velike patriote), ne odriče svog nacionalnog 

bića, svoje kulture, svog naroda, svoje povijesti, 

jer je to isto kao da se čovjek dobrovoljno 

odrekne nekog svog organa i pristane na njegovu 

amputaciju, jer mu se eto nešto ne sviđa, a ne 

shvata da će njegova ćosavost i sakatost izgledati 

mnogo gore i ružnije i da će biti izvrgnuta ruglu 

i podsmijehu okoline. 

Još jedna stvar je ovdje čudna i indikativna. 

Naime, čudno je to da ni bosanski pravoslavci 

ni katolici, sve do 19. stoljeća, nisu bili toliko inteligentni 

i “pronicljivi”, kao današnji bošnjački 

ateisti, da primijete tu povezanost bošnjaštva sa 

islamom, pa su se svi listom i s ponosom izjašnjavali 

kao Bošnjaci. I onda kada su se opredijelili 

za hrvatsvo i srpstvo, nisu to učinili iz 

razloga što su otkrili da je bošnjaštvo povezano 

sa islamom i da je to nacija koja je ekskluzivno 

pravo bosanskih muslimana, već su to učinili 

usljed vrlo prljave kampanje o tzv. nacionalnoj 

emancipaciji koju su, na početku, vodili srpski 

i hrvatski trgovci i prosvjetni radnici, da bi im 

se kasnije pridružila i crkva, iz Srbije i Hrvatske, 

a koja je za cilj imala teritorijalne pretenzije 

prema Bosni i Hercegovini, i koja je rezultirala 

stravičnim zločinima, pokoljem, etničkim čišćenjem 

i genocidom nad muslimanima Bosne i 

Hercegovine. 

Tako je Ilija Garašanin o toj kampanji zapisao 

sljedeće: “Na istočnog veroispovedanija 

Bošnjake veći upliv imati, neće biti za Srbiju 

težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija 

na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci 

zadobijedu.” (Načertanije, 1844.) Zatim, 

u “Letopisu Matice srpske”, za godinu 1825., 

na stranici 56-58, govori se o sloveno-serbskom 

“koljenu” i pod tačkom 3., spominju se Bošnjaci 

kao narod, koji je ovako opisan: “Bošnjaci 

žive između Drine, Vrbasa, Save, Dalmacije i 

Hema, i ima ih oko 450.000; ispovijedaju ili 

islam, ili su rimokatolici ili pravoslavci.” 

Ista je stvar i sa bosanskim Hrvatima, odnosno 

bošnjačkim katolicima. O tome je historičar 

Ferdo Šišić, u svojoj raspravi o hrvatskom 

ilirizmu, štampanoj u “Bratstvu Sv. Save”, 1921. 

godine, zapisao: “Hrvati bijahu isključivo žitelji, 

i to svi bez razlike, uže geografske 

Hrvatske, Slavonci Slavonije ..... 

Bošnjaci, veliki broj pisaca XVII i 

XVIII stoljeća nazivaju svoj narodni 

jezik bosanskim, Srbi, Kranjci, 

Štajerci, Korušci itd. Ni nacional- 

nog hrvatstva ni nacionalnog slovenstva, 

kao što ga srećemo poslije 

1850., tada još nije bilo.” 

Je li bosanstvo vijesnik 

nestanka BiH? 

Da li bi se ipak, i u kojoj varijanti, 

bosanstvo kao nacionalni 

identitet moglo smatrati afirmativnom 

i prihvatljivom idejom? 

Odgovor na ovo pitanje je, da, ali 

samo u jednom jedinom slučaju, 

kada bi se i bosanski pravoslavci i 

katolici, odnosno svi Srbi i svi Hrvati 

bez obzira na vjeru, izjasnili 

kao Bosanci i Hercegovci. 

Međutim, pošto su se bosanski 

Srbi i Hrvati davno opredijelili 

i formirali svoj nacionalni 

identitet, on se neće urušiti 

niti rasformirati ukoliko bi se formirala nova 

nacija, Bosanaca i Hercegovaca, tako da i ta 

varijanta otpada. 

Čak ako bismo naciju definirali kao državnu, 

a ne kao narodnosnu ili etničku zajednicu, 

ni tako definiranu naciju, Srbi i Hrvati ne bi 

prihvatili, jer veliko-srpske i veliko-hrvatske 

snage konstantno dovode u pitanje i državnost 

Bosne i Hercegovine, koju su već pokušali 

uništiti u temelju i zamijeniti je Republikom 

Srpskom i Herceg-Bosnom. To je nezamislivo 

iz prostog razloga što je nacija, narod, jedinstvena 

i nedjeljiva globalna zajednica u koju 

Zato nam se 

čini, da je, 

pored svih 

negativnosti, 

ideja o 

bosanstvu i 

zlosutna, poput 

jugoslovenstva, 

koje je svojim 

nastajanjem 

nagovijestilo 

nestanak 

države 

Jugoslavije, 

a nestankom 

Jugoslavije, 

nestala je i 

jugoslovenska, 

frankeštajnnacija. 

je utkan patriotizam svih njenih pripadnika. 

Nacionalnost se gradi na zajedničkoj kulturi, 

koja je širok i osebujan pojam, i ona uključuje 

čitav sistem ideja, vjerovanja, običaja, načina 

ponašanja, a ne gradi se samo na teritorijalnoj 

ili državnoj pripadnosti. S narodima Bosne 

i Hercegovine to nije slučaj. Ne samo vjera i 

kulturna baština, kod nas, iako govorimo istim 

jezikom, ni jezik nema jedinstven naziv, već ga 

jedni nazivaju srpskim, drugi hrvatskim, a treći 

bosanskim jezikom. 

Nas dakle ne povezuju vjerske i kulturne 

odrednice, već isključivo društveno-ekonomske 

i geo-političke odrednice, odnosno sudbina 

da na jednoj teritoriji i u jednoj državi 

živimo etnički izmiješani i stoga upućeni jedni 

na druge. To su fakti koje samo slijepci i zlonamjernici 

mogu negirati. 

Mi Bošnjaci, isto kao i Srbi, Hrvati i drugi 

narodi, imamo davno formiran, jedinstven 

i autentičan nacionalni i vjerski identitet s 

kojim se trebamo ponositi, a ne 

odricati se od njega i pokušavati 

ga uništiti i izbrisati. Islam jeste 

utkan u naš nacionalni identitet, 

ali to ne znači da svaki Bošnjak 

mora biti musliman, odnosno 

vjernik. Bošnjaštvo je realitet i 

povijesna činjenica, i ono se ne 

može osporavati, a vjersko opredjeljenje 

svako može birati i mijenjati 

koliko mu volja. 

Zato kažemo da je ideja o bosanskohercegovačkoj 

naciji, obična 

kalajevština koja je davno pala 

na ispitu i izgubila svaki smisao i 

kredibilitet. To je infantilna i jalova 

ideja koja se nikada ne može 

nakalemiti, niti primiti i izrasti 

u zdravu mladicu, na već davno 

formiranom nacionalnom stablu. 

Ona može biti, i to i jeste, samo 

bolest na tom stablu koja će ga 

poput karcinoma izjedati iznutra i 

polahko, al’ sigurno uništiti. Stvaranjem 

nove bosansko-hercegovačke 

nacije učinila bi se ogromna 

usluga protagonistima veliko-srpske i velikohrvatske 

ideje i umnogome im olakšalo put do 

uništenja države Bosne i Hercegovine. Ukoliko 

bi uspjeli u tome, istog trenutka nestalo bi 

i bosanskohercegovačke nacije. Zato nam se 

čini, da je, pored svih negativnosti, ideja o bosanstvu 

i zlosutna, poput jugoslovenstva, koje 

je svojim nastajanjem nagovijestilo nestanak 

države Jugoslavije, a nestankom Jugoslavije, 

nestala je i jugoslovenska, frankeštajn-nacija. 

A ako bi se to, ne daj Bože, desilo i u ovom 

slučaju, onda bi sve bilo kasno i svako pokazivanje 

prstom na krivca za naše stradanje bilo bi 

uzaludno i beskorisno. 


7

Hutbe iz tri sveta mesdžida 

Mekka: El-Mesdžidu-l-haram (Časni hram u Mekki) 

Glasine i dezinformacije te njihov loš 

utjecaj na stanje u islamskom svijetu 

Hatib: dr. Salih b. Humejd 

Preveo i sažeo: Amir Durmić 

Allahov 

A 

Poslanik, s.a.v.s., ka- 

Azao je: “Dovoljno je čovjeku 

Agrijeha da priča 

sve ono što čuje.” (Muslim). 

Ko se zamisli nad ovim hadisom, 

shvatit će da se u 

njemu krije vrlo precizna dijagnoza 

za mnoge probleme 

s kojima se danas suočava 

ummet. Riječi, bilo u usmenom 

ili pisanom obliku, 

ostavljaju tragove i prouzrokuju 

posljedice, bez obzira 

bile one izgovorene na 

hutbi, islamskom predavanju, 

na televiziji, internetu, 

sijelu, ili na bilo kojem drugom 

mjestu. Danas, kada 

se savremenim sredstvima prenošenja 

informacija vijesti šire munjevitom 

brzinom, muslimani moraju biti vrlo 

oprezni i voditi računa o svemu što izgovore, 

napišu i publiciraju, jer izgovoreno, 

tj. napisano, može prouzrokovati 

ogromne posljedice, te nanijeti neslućenu 

štetu pojedincima ali i čitavom 

društvu. Rekao je Uzvišeni: Ne povodi 

se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, 

za sve to će se, zaista, odgovarati. 

(El-Isra, 36.). Lični stavovi izgrađeni 

na strastima i izopačenoj prirodi pojedinaca, 

postalo je tako lahko plasirati 

u javnost, kako se to doskora nije moglo 

ni zamisliti. Ismijavanje istaknutih 

pojedinaca koji zaslužuju samo hvalu 

i poštovanje s jedne, i hvaljenje javnih 

grješnika, propalica i nemoralnika, s 

druge strane, kao da je velikom dijelu 

omladine postao hobi i životna preokupacija. 

Publiciranje vlastitih frustracija 

preko društvenih mreža, koje 

pod plaštom borbe za navodnu slobodu 

i ljudska prava u posljednje vrijeme 

forsiraju pokvareni pojedinci koji 

porijeklo vode iz islamskog ummeta, 

postao je trend kojem što prije treba 

stati u kraj. Istinski slobodan čovjek 

je onaj koji kotrolira svoje strasti i 

ponašanje, i koji ne dozvoljava da ga 

prokleti šejtan “zarobi” svojim zahtjevima 

i učini ga svojim poslušnikom. 

Upravo oni koji danas zagovaraju navodnu 

slobodu čovjeka u svakom pogledu, 

nisu ništa drugo do zaroblje- 

Zbog toga, 

muslimani 

moraju biti 

bogobojazni i 

dobro odgojeni, 

te mudri i 

odmjereni, i ne 

širiti osim ono 

što je potvrđeno 

kao istinito. 

nici svojih pokvarenih duša 

i robovi prokletog šejtana. 

Pored ovog, postoji sličan 

problem za kojeg možemo 

reći da je i gori od već spomenutog, 

a to je prenošenje 

laži i neprovjerenih informacija. 

Ovakva vrsta informacija 

kao da je postala 

pravilo, a istinite i provjerene 

vijesti su nažalost postale 

izuzetak. Dolaskom nepovjerljivih 

i nemoralnih osoba na vrlo važna 

i odgovorna mjesta u državnim ili 

javnim servisima, otvoren je put ka 

lahkom, brzom i jednostavnom širenju 

laži i dezinformacija. Koliko je to 

opasno i pogubno za onoga ko prenosi 

i širi ovakve informacije najbolje 

nam govori vjerodostojna predaja 

u kojoj je Poslanik, s.a.v.s., kazao da 

će čovjek ponekad izmisliti neku vijest, 

tj. slagat će, nakon čega će se ta 

vijest proširiti na sve krajeve zemlje. 

Zbog toga će biti kažnjen na način 

što će mu čelična kuka razderati njegovu 

vilicu, nos i oči, i razdvojiti mu 

glavu (na dvije pole) sve do njegovog 

potiljka. Zbog toga, muslimani moraju 

biti bogobojazni i dobro odgojeni, 

te mudri i odmjereni, i ne širiti 

osim ono što je potvrđeno kao istinito. 

Također, treba poraditi na pravilnom 

odgoju i usmjeravanju islamske 

omladine u kojoj je veliki potencijal 

koji, ako se pravilno iskoristi, ummetu 

može donijeti veliku korist. Ukoliko 

taj potencijal ne bude iskorišten 

na pravilan način, moglo bi se desiti 

da isti iskoristi prokleti šejtan kao i 

neprijatelji islamskog ummeta, te da 

sinove ummeta učine njegovim ljutim 

neprijateljima. Rekao je Uzvišeni 

Allah: I izbjegavajte ono što će dovesti 

do smutnje koja neće pogoditi samo one 

među vama koji su krivi, i znajte da 

Allah strašno kažnjava. (El-Enfal, 25.). 


8 

Medina: El-Mesdžidu-n-nebevijj 

(Poslanikov mesdžid u Medini) 

Kako se spasiti 

od nevolje 

Hatib: dr. Husejn b. Abdulaziz Alu 

Šejh 

Preveo i sažeo: Semir Imamović 

Hvala Allahu, Otklonitelju teškoće 

i Spasitelju od iskušenja. 

HSvjedočim da nema drugog 

istinskog boga, osim Allaha, Jednog, Koji 

druga nema na ovom i budućem svijetu, 

i svjedočim da je naš uglednik i vjerovjesnik 

Muhammed, Allahov rob i poslanik, 

najbolji čovjek koji se ikada predano molio 

Allahu i upućivao Mu dove. Bože moj, 

smiluj se, spasi i blagoslovi Muhammeda, 

njegovu porodicu, časne ashabe i sve one 

koji ga slijede na putu bogobojaznosti do 

Sudnjega dana. Savjetujem vam da budete 

bogobojazni, jer je bogobajznost put uspjeha 

na ovom i budućem svijetu. Čovjekov 

život na ovom svijetu ispunjen je teškoćama, 

iskušenjima, bolom i tugom, a to je 

ustvari prava istina o ovom prolaznom i 

bezvrjednom dunjaluku. Samo u svjetlu 

ovo nepobitne činjenice možemo razumijeti 

ili bar pokušati razumjeti teškoće i 

iskušenja kroz koja prolazi današnji islamski 

ummet. Možda je to jedan od njegovih 

najtežih perioda u višestoljetnoj povijesnoj 

egszistenciji. Samo se Allahu žalimo zbog 

onoga što nas je zadesilo, samo se na Njega 

oslanjamo i od Njega tražimo pomoć. No 

ono što iznenađuje i čudi jeste da, i pored 

ovako teškog stanja, islamski ummet, bar 

kada je u pitanju većina njegovih pripadnika, 

ne pokazuje dovoljno spremnosti da 

se nedaćama i iskušenjima odupre na način 

kako je to pojašanjeno u Kur’anu i Poslanikovoj 

tradiciji. Muslimani neće riješiti svoje 

kompleksne i nagomilane probleme, niti će 

se spasiti mnogoborojnih iskušenja, koristeći 

se ljudskom snagom, dostignućima i tehnologijom, 

bez obzira kolika ona bila, ako 

ne budu slijedili program kojeg su zacrtali 

Uzvišeni Allah u Kur’anu i njegov Poslanik 

u hadisu. Taj program se, prije svega, temelji 

na iskrenom osloncu na Silnog, Uzvišenog i 

Svemogućeg Stvoritelja. Kada nastupe iskušenja 

i nedaće, prvo što bi, kao pripadnici 

islama, morali uraditi jeste obnoviti i ojačati 

našu vezu i savez sa Uzvišenim Gospodarom, 

ali iskreno i istinoljubivo, ponizno i 

skrušeno, predajući Mu se srcem i dušom, 

a zatim biti potpuno ubijeđeni da su spas 

i boljitak isključivo u Božijim rukama, da 

samo On može ljudima pružiti utočište i 

spasiti ih nevolje, a o čemu govore naredni 

ajeti: Reci: “Ko vas iz strahota na kopnu

Kuds: El-Mesdžidu-l-aksa 

Važnost i vrijednost vakufa 

Niti jedan pedalj 

nepravedno 

otete 

muslimanske 

zemlje neće biti 

vraćen, niti će 

se muslimani 

osloboditi svojih 

okupatora i 

neprijatelja, 

sve dok ne 

dožive korjenitu 

unutarnju 

promjenu, dok 

njihova srca 

ne budu čvrsta 

i postojanja u 

vjerovanju u 

Božiju jednoću 

(tevhid). 

i moru izbavlja kad 

mu se i javno i tajno 

ponizno molite: ‘Ako 

nas On iz ovoga izbavi, 

sigurno ćemo 

biti zahvalni!’” Reci: 

“Allah vas iz njih i iz 

svake nevolje izbavlja, 

pa vi ipak smatrate 

da ima Njemu 

ravnih.” 

(Prijevod 

značenja, El-En’am, 

63., 64.). Niti jedan 

pedalj nepravedno 

otete muslimanske 

zemlje neće biti vraćen, 

niti će se muslimani 

osloboditi 

svojih okupatora i 

neprijatelja, sve dok 

ne dožive korjenitu 

unutarnju promjenu, 

dok njihova srca ne budu čvrsta i 

postojana u vjerovanju u Božiju jednoću 

(tevhid), a koje, između ostalog, podrazumijeva 

ubjeđenje da samo On otklanja 

poteškoću, nedaću i iskušenje. Kakvo bi 

to uvjerenje trebalo izgledati u stvarnosti, 

pokušat ćemo dočarati kroz primjer poznatog 

ashaba Avfa ibn Malika el-Ešdžeija. U 

predaji koju bilježi Ibn Ebi Hatim i drugi, 

navodi se da je Malik el-Ešdžei, došao kod 

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i požalio 

mu se da je njegov sin Avf zarobljen. 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je 

savjetovao da svome sinu, nekako, poruči, 

da što više izgovara riječi la havle ve la kuvvete 

illa billahi i (Nema snage ni moći osim 

kod Allaha), što je ovaj, kada mu je stigla 

vijest, i učinio. I gle čuda, uže kojim je bio 

svezan, samo se razvezalo, a kada je izašao 

iz kolibe u kojoj je bio zatočen, pred njom 

ga je čekalo još veće iznenađenje, odsedlana 

deva. Uzjahao je devu, i krenuo u pravcu 

Mekke. Zajedno sa sobom poveo je krdo 

deva koje je našao na obližnjem pašnjaku. 

Kada je došao kući, na vratima su ga dočekali 

otac i sluga. Nisu znali čemu bi se 

više čudili, njegovom dolasku ili krdu deva 

kojeg su vidjeli pred sobom... U vezi s tim 

objavljeni su ajeti: ...a onome koji se Allaha 

boji, On će izlaz naći i opskrbiće ga odakle 

se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, 

On mu je dosta. Allah će, zaista, ispuniti ono 

što je odlučio; Allah je svemu već rok odredio. 

(Prijevod značenja, Et-Talak, 2.-3.). 

Hatib: Muhammed Selim 

Preveo i sažeo: Esad Mahovac 

Allahove 

A 

blagodate 

Aljudima su mnogo- 

Abrojne, štaviše ne 

mogu se ni pobrojati. Jedna 

od veoma velikih blagodati 

jeste i to da se muslimanu 

dobra djela mogu pisati i nakon 

njegove smrti. Od te vrste 

djela svakako je vakuf koji 

je postao obilježje islamske 

zajednice, a nije bio poznat 

za vrijeme džahilijeta. Vakuf 

može biti imetak, zemljište ili određena 

nekretnina čija korist dopire do muslimana, 

kao i sve drugo što se može koristiti 

na Allahovom putu, poput konja 

i sl. Vakuf spada u najvrjednija i Allahu 

najdraža djela zbog čega je bio uveliko 

prihvaćen ibadet kod prvih muslimana, 

a i poslije. Prvi vakuf bio je Mesdžidul-Kuba, 

a zatim bunar koji je Osman, 

radijallahu nahu, u dva navrata kupio i 

podario muslimanima na korištenje. 

Bejtu-l-Makdis je islamski vakuf velike 

vrijednosti, a njegov mesdžidd 

među 

prvim vakufima na Zemlji, kako na to 

upućuje hadis Ebu Zerra, radijallahu 

anhu, da je pitao o prvom mesdžidu 

na Zemlji, pa je dobio odgovor da je to 

Mesdžidu-l-haram, a na nakon njega 

Mesdžidu-l-aksa koji je podignut četr- 

Bejtu-l-Makdis 

je islamski 

vakuf velike 

vrijednosti, 

a njegov 

mesdžid među 

prvim vakufima 

na Zemlji 

kako na to 

upućuje hadis 

Ebu Zerra, 

radijallahu 

anhu. 

desed godina poslije. Zato 

zamislite koliki je grijeh i 

nepravda poigravanje sa historijskim 

činjenicama i vjerskim 

odredbama kada je upitanju 

ovako veliki i značajan 

vakuf kao što je to Mesdžidul-aksa?! 

S druge strane, velika 

je čast i nagrada za onog ko 

staje u odbranu ovog vakufa 

koji se pored toga smatra ribatom 

- stajanjem na Allahovim 

granicama. 

U smislu očuvanja 

Mesdžidu-l-aksaa kao 

islamskog vakufa želio bih muslimanima 

predložiti tri opcije od kojih je 

prva podsticanje muslimana na uvakufljavanja 

imetka s kojim bi se održavale 

islamske institucije u Kudsu i 

jačao njihov značaj. Drugi prijedlog 

jeste posticaj na obrađivanje vakufske 

zemlje čime bi se pružila šansa islamskoj 

omladini za rad i sticanje nafake, 

te njeno očuvanje od neprijateljskog 

uzurpiranja. Moj treći prijedlog bio bi 

namijenjen muslimanima izvana da 

kroz saradnju sa islamskim vakufima 

u Kudsu rade na investiranju u ovom 

gradu čime će nedvojbeno ojačati muslimane 

i islam u njemu. A nema sumnje 

da zanemarivanje ove islamske svetinje 

spada u širenje nereda na Zemlji i 

pomaganje neprijatelja. 


9

Polumjesec 

Oružane snage BiH 

Deveti pripadnik 

prijevremeno 

penzionisanih vojnika 

OS BiH umro čekajući 

penziju 

Senad Hubjer, predstavnik prijevremeno 

penzionisanih pripadnika 

OS BiH za Saff iznosi najnovije detalje 

u vezi statusa ove kategorije bivših 

vojnika. “Čekajući pravo na penzionisanje 

koje nam je država dala, tj. 

državni parlament koji je 2010. godine 

usvojio dopune zakona o službi 

u OS BiH, a samim tim i pravo na 

penzionisanje, prošle sedmice umro 

je naš deveti pripadnik tako da nas je 

sada 1.502, pitamo se ko je sljedeći, 

jer dok smo služili državi sve su nam 

obećavali a sada nas tjeraju u smrt bez 

osnovnih životnih sredstava pored zakona 

koje nam je država dala. U narednom 

peridu imamo obavezu i prema 

porodicama naših umrlih da ovu 

stvar dovedemo do kraja i da se borimo 

protiv onih koji sjede u državnim 

i federalnim foteljama zbog ličnih ili 

stranačkih interesa, primajući visoke 

plate a u isto vrijeme nepoštujući zakone 

i Ustav naše BiH. Mi smo ‘mladi’ 

penzioneri koji, kako nam rekoše, 

nismo zaslužili te ‘visoke’ penzije, a 

od 23.500 penzinera koji ostvaruju 

pravo pod povoljnijim uslovima stavljeni 

smo u kategoriju koja ima najniže 

penzije...nebitno sve...ljudi umiru 

iz dana u dan...pune su bolnice i psihijatrijske 

ustanove naših ljudi koji 

nisu zaslužili te ‘visoke’ penzije kako 

nam rekoste, pored minimalno 20 

godina službe od toga 4 godine rata 

braneći Bosnu,...ma nebitno kažem... 

jedno je sigurno a to je da ova dvojica 

sa slike više nisu sa nama, čekajući 

ishod sa sjednice doma naroda u četvrtak 

jedan od njih je dobio srčani 

udar, deveti po redu ...pitanje je ko 

je slijedeći?” 

Bosanski prijatelj (1870.) - Fra Antun Knežević 

Hoćemo da svakome jasno dokažemo da smo mi Bošnjaci 

na prvom stepenu toga slavnoga roda 

Posljednjih dana pojedinci i grupe 

vode ozbiljnu kampanju zbunjivanja 

Bošnjaka u vezi predstojećeg popisa 

stanovništva. U ovom broju Saffa 

ima dosta tekstova koji argumentirano 

odbacuju sve pokušaja nametanja lažnog 

identiteta Bošnjacima. Tim argumentima 

dodajemo tekst fra Antuna 

Kneževića, urednika starog bosanskohercegovačkog 

časopisa “Bosanski prijatelj”, 

4. broj iz 1870. godine. U spomenutom 

tekstu fra Antun Knežević 

najbolje opisuje ko su Bošnjaci oduvijek 

bili i ostali. 

“Neke naše komšije vrlo se ljute, što 

se dičimo i ponosimo našim starim 

imenom, jezikom i običajima i što pod 

živu glavu nećemo da prigrlimo njihovo 

ime za oznaku narodnosti i jezika. 

U napadajima na nas složne su naše 

komšije, koje ćemo, da se bolje razumijemo, 

nazvati Jovo i Ivo. No i jedan 

i drugi traži od nas nešto drugo, jer 

između sebe ne mogu – o živu glavu 

– da se slože. Prijatelj Jovo poručuje 

nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj 

Ivo veli, “jok Bošnjače, ti si moj 

i moraš prigrliti moje ime”. Potegni 

tamo, potegni amo, a sve bez našega 

pitanja. Od same ljubavi, a zbog svoje 

beskrajne svađe, prijatelji bi nas upravo 

raskinuli; da se nijesmo već odavna 

tome priučili, mi bi se morali od 

čuda kameniti kao kulašinsko dijete. 

Al’ ovako, kako stvari stoje, zapitaćemo 

naše prijatelje, koji se bave perom 

i štampom: za što se tako svađate za 

nas, kad dobro znadete, da je Bošnjak 

od starine privikao dičiti se jezikom i 

zvati se imenom svojim, da se vjerno 

drži tradicija i uspomena svojih djedova. 

Slavni tarih (istorija) naše mile domovine 

sjeća nas onih vremena, kada 

se je naša domaća vlastela u svakoj prigodi 

jasno i otvoreno izrazila o svojoj 

narodnosti, nazivajući se ponosnim i 

junačkim imenom Bošnjak. Gledamo 

na mnoge dokumente domaćih spisatelja 

iz prošlih vjekova, u kojima se 

uvijek spominje naše pravo narodno 

ime Bošnjak, a to su oni razlozi zbog 

kojih se i mi, kao njihovi zahvalni i 

vjerni potomci zovemo slavnim imenom 

Bošnjak. Od toga nećemo niti 

smijemo otstupiti, toga ćemo se imena 

držati vijerno i stalno. Mi se ponosimo 

time, da je upravo naš jezik, a iz naše 

otadžbine uzet za osnovu književnog 

jezika naših komšija Srba i Hrvata. 

Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, 

Daničić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su 

naš lijepi jezik u književnost obaju 

rečenih naroda, te ga prozvaše kako 

su oni hotjeli jedni srpskim a drugi 

hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. 

Mi sigurno imamo prava dičiti 

se, što se našim jezikom služe danas u 

književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, 

a to će nam bar svak priznati. Ali mi 

nikako ne razumijemo, zašto naziv, 

što su ga oni našem jeziku po svojoj 

volji, a bez našeg pitanja dali, sada 

nama po što po to hoće da nametnu, 

pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj 

kući svoj jezik označujemo imenom 

našeg naroda. To je slično, kad 

bi našem djetetu neko drugi po svojoj 

volji ime nadio. Tako postupanje i taj 

zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo 

nikako kail. Ali čast i poštenje obodvojici 

naših prijatelja, Srbu i Hrvatu. 

Mi njihovu narodnost ne preziremo, 

mi na njiha krivim okom ne gledamo, 

mi nikad nećemo zanijekati, da nijesmo 

od jugoslovenskog plemena, već 

baš hoćemo, da svakome jasno dokažemo, 

da smo mi Bošnjaci na prvom 

stepenu toga slavnoga roda. Ali uvijek 

ostajemo Bošnjaci kao što su nam 

bili i pradjedovi i ništa drugo. Dakle 

nek’ se dobro ogledaju po zemlji naša 

braća, koji toliko stoljeća u Bosni i 

Hercegovini stanuju i živu, a hoće da 

su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouče 

i promozgaju”. 

10

Republika Srpska 

Razdor u Dodikovoj specijalnoj udarnoj grupi za 

ismišljanje laži o Bošnjacima i BiH 

Hrvatski novinar Domagoj 

Margetić, koji je polovinom 

prošlog mjeseca otvorio aferu Hypo 

banka, tvrdeći da su u nezakonite radnje 

umiješani predsjednik Republike 

Srpske Milorad Dodik i njegov sin 

Igor Dodik, posvjedočio je proteklih 

dana da mu je predsjednik RS u više 

navrata slao potpredsjednika RS Emila 

Vlajkija, j šefa osiguranja Miloša 

Čubrilovića, te kontraverznog 

Dževada Galijaševića “da mu 

nude pare i da mu prijete kako 

bi prestao pisati o ovom slučaju”. 

“Sve njih sam odbio i prijavio ih 

Državnoj agenciji za istrage i zaštitu 

Bosne i Hercegovine (SIPA), 

zbog prijetnji i nuđenja mita”, 

istakao je Margetić. 

Dževad Galijašević i Domagoj 

Margetić su do jučer igrali za isti, 

Dodikov, tim. Dodik ih je okupio 

u nekakv tim za borbu protiv 

terorizma sa samo jednim zadatkom, 

da javnost zatrpavaju pričom 

o terorizmu kod Bošnjaka i 

u Bosni i Hercegovini. Psihološki 

profil Margetića i Galijaševića je 

Stolac 

SDP BiH je politička stranka koja 

vješto manipulira nevladinim sektorom 

i medijima. SDP godinama izvodi 

zanimljive taktičke političke intervencije 

u nevladinom i medijskom sektoru. 

Kada je u pitanju nevladin sektor, SDP 

ima dobro razrađenu taktiku. SDP 

osnuje više nevladinih organizacija u 

koje uposli svoje stranačke kadrove 

koji na terenu dižu bunu protiv 

vlasti ili SDP-ovih političkih protivnika. 

Kada odrade svoj zadatak 

u nevladinom sektoru esdepeovci 

se vraćaju u politiku u okrilje svoje 

stranke. Takvih primjera dosta, 

a za ovaj put izdvajamo primjer 

Demira Mahmutćehajića, čovjeka 

koji je osnovao i vodio pokret 

“Dosta”, pokret koji je vodio žestoku 

kampanju pobune Sarajlija 

protiv bivše gradonačelnice Grada 

Semihe Borovac, koja je smijenjena 

a na njeno mjesto došao Alija 

isti, obojica su skloni lažima i prevarama 

za sitan novac. Margetić je očito 

ispao iz ekipe, nije više dio Dodikovog 

tala. Zato je krenuo u osvetnički pohod 

protiv svojih bivših jarana, otkrivajući 

ono što zna o njima. Margetiću se ovdje 

treba vjerovati, naročito kad govori 

o potkupljivosti Dževada Galijaševića. 

Margetić ih zna u dušu! 

SDP je politička stranka koja vješto manipulira 

nevladinim organizacijama 

Behmen, anemični i jedan od najsramotnijih 

gradonačelnika Sarajeva u njegovoj 

višestoljetnoj historiji. Nakon dolaska 

Alije Behmena, Demir Mahmutćehajić 

se povukao u mirovinu. Za dobro odrađen 

posao Mahmutćehajić je nagrađen 

pozicijom u Općinskom vijeću Stoca 

gdje danas predstavlja SDP. 

Sud BiH 

Nakon pedesetak epizoda 

konačno završena igrana 

sapunica “Mevlid Jašarević” 

Sud Bosne i Hercegovine nepravomoćno 

je osudio u četvrtak Mevlida 

Jašarevića na 18 godina zatvora zbog 

napada na Američku ambasadu u 

Sarajevu u oktobru 2011. Jašarević je 

28. oktobra prošle godine iz kalašnjikova 

pucao na zgradu Ambasade SAD-a u 

Sarajevu. Tokom 50 minuta, ispalio je 

105 metaka iz automatske puške. 

Prije napada na Ambasadu SAD-a u 

Sarajevu, Mevlida Jašarevića je u Bosni i 

Hercegovini rijetko ko znao. Njegov prvi 

javni nastup bio je šokantan i skandalozan 

do kranjih granica. Mevlid Jašarević 

je u naše domove stigao kroz televizijske 

ekrane, na ekskluzivan način, kao da je 

riječ o nekoj popularnoj akcionoj televizijskoj 

seriji. Nakon hapšenja uslijedilo 

je emitiranje redovnih epizoda igrane sapunice 

čiji glavni lik je Mevlid Jašarević. 

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine dalo je 

sve od sebe da u slučaj “Jašarević” uvuče 

više osumnjičenih. Za tu svrhu su, kako 

je rekao Ramiz Aljić, advokat optuženog 

Emraha Fojnice, kojeg je Tužilaštvo BiH 

teretila za pomoć Mevlidu Jašareviću, bili 

urađeni čak i lažni DNK nalazi. Advokat 

Aljić je uspio dokazati da su napravljeni 

lažni nalazi. Svaka emitirana epizoda sa 

suđenja Mevlidu Jašareviću na Sudu BiH 

bila je prepuna opasne, filmske priče. 

Presuda Suda BiH kojom su oslobođeni 

Emrah Fojnica i Munib Ahmetspahić i 

osuđen samo Mevlid Jašarević potvrdila 

je sumnju da je Tužilaštvo BiH u ovaj slučaj 

uvelo mnogo fikcije. Na kraju, šta reći 

o Mevlidu Jašareviću? Taj čovjek je jedna 

velika misterija, teško je shvatiti njegov 

psihološki profil. Normalan čovjek ne 

može uraditi ono što je on uradio. Iako 

nam je žao što se ovaj slučaj uopće dogodio, 

mora se zaključiti da je pravo olakšanje 

što je došao kraj ovoj igranoj sapunici. 


11

Sarajevo 

Nakon Mostara i Sarajevu 

prijeti “pokrštavanje” 

Bez nas se u Bosni i Hercegovini ne 

može ništa uraditi, mi kada nešto 

hoćemo onda to i dobijemo, rekao je 

predsjednik RS Milorad Dodik nedavno 

gostujući u emisiji u Srbiji, 

“Veče sa Ivanom Ivanovićem”, na 

Prvoj srpskoj televiziji. Stanje na terenu 

potvrđuje istinitost Dodikovih 

izjava. Milorad Dodik, odnosno srpska 

politika iz RS-a potpuno je zavladala 

Bosnom i Hercegovinom. Jedan 

od dokaza moći srpske politike u 

BiH je i odluka Komisije za državnu 

imovinu, koja je ovih dana dala 

na raspolaganje Republici Srpskoj 

državnu imovinu na lokaciji na brdu 

Zlatište iznad Sarajeva. Radi se o lokaciji 

na kojoj su tokom proteklog 

rata i opsade Sarajeva vojnici Vojske 

Republike Srpske držali položaj s kojeg 

su iz teškog naoružanja i snajpera 

gađali Sarajevo i njegove stanovnike. 

Republika Srpska je još ranije najavila 

da na tom brdu želi izgraditi 

krst visok oko 30 metara. Odlukom 

Komisije za državnu imovinu stvoreni 

su svi uvjeti da RS izgradi sporni 

krst iznad Sarajeva. Građani Sarajeva 

nemaju puno izbora a nemaju ni 

nekih izgleda da spriječe izgradnju 

spornog krsta. Srpska politika iz 

RS-a odavno vodi provokativnu politiku, 

politiku koja čini sve protiv 

interesa BiH i bošnjačkog naroda. 

Izgradnja krsta iznad Sarajeva je ozbiljna 

provokacija, a Milorad Dodik 

takve šanse ne propušta. Nažalost, 

sve su to dokazi da nakon Mostara 

i Sarajevu prijeti “pokrštavanje”. 

Ako se jednom izgradi krst iznad 

Sarajeva, svaki nasilni akt protiv tog 

rugla mržnje bit će predstavljen kao 

čin terorizma, a istovremeno neće 

postojati dobra volja i miran način 

ukljanjanja tog zla. Kao što se godinama 

događa sa krstom u Mostaru. 

Reisu-l-ulema mr. Husein ef. Kavazović 

Ne pristajemo ni na kakva rješenja koja će naš 

narod uniziti u Mostaru 

Prva radna posjeta novoizabranog 

reisu-l-uleme mr. Husein 

ef. Kavazovića nakon preuzimanja 

menšure 17.11.2012. g. bila je posjeta 

Mostaru. Reisu-l-ulema Kavazović 

je iz Mostara poručio bh.političarima: 

“Želim kazati ovdje u Mostaru; da 

Islamska zajednica u BiH s velikom 

pažnjom prati šta se dešava u i oko 

Mostara. Na diskriminaciju nećemo 

pristati. Dosadašnji odnos prema našem 

narodu u Hercegovini nije nas 

uvjerio u dobre namjere ovdašnjih politika. 

Ne pristajemo ni na kakva rješenja 

koja će naš narod uniziti, obespraviti i 

ugroziti ravnopravnost i dostojanstvo. 

Mi u Islamskoj zajednici ne govorimo 

kako će se to postići, jer je to zadatak 

politike. Mi smo jasno postavili svoj cilj 

kojeg izražava muftija Seid ef. Smajkić: 

ravnopravnost, sloboda i dostojanstvo 

Mostar 

Dan oslobađanja hrvatskih 

generala Ante Gotovine 

i Mladena Markača u Hagu u 

Hrvatskoj je obilježen kao pravi 

državni praznik. 

Bosanskohercegovački Hrvati su također 

prigodno obilježili oslobađanje 

hrvatskih generala u Hagu. 

Tako je na dan presude hrvatskim 

generalima Gotovini i Markaču u 

Hagu većina škola u zapadnom dijelu 

Mostara nije imala nastavu. 

llahov Poslanik, s.a.v.s, je nagovi- 

Ajestio A brojne događaje 

koji će doći poslije njega. 

“Požurite s vašim dobrim 

djelima prije nego se pojavi 

šestero: vladavina 

glupaka, mnoštvo policije, 

kupovina vlasti, atentati, 

prekidanje rodbinskih 

odnosa i ushićenost 

za sve. Kao što ste i do danas znali 

definirati ono što vam najbolje odgovara 

nadamo se da ćete, uz Allahovu 

pomoć, uspjeti da iznađete najbolje 

rješenje za ovaj grad, na dobrobit svih 

njegovih stanovnika. Predani smo naporima 

za postizanje bolje sadašnjosti 

i bolje budućnosti Mostara i cijele naše 

domovine”. 

Na dan presude hrvatskim generalima Gotovini i 

Markaču u Hagu većina škola u zapadnom dijelu 

Mostara nije imala nastavu 

Hadis polumjeseca 

Slično slavlje je bilo i u drugim većinski 

hrvtaskim krajevima Bosne i 

Hercegovine. 

Požurite s vašim dobrim djelima prije nego 

se pojavi šestero 

uzimanjem Kur’ana kao melodije, 

kada će preferirati one 

od vas koji milozvučno 

uče, pa makar oni među 

vama bili najmanje učeni 

i najmanje razumijevali 

vjeru!” (Buhari u Et- 

Tarihu-l-kebiru, Ahmed, 

Taberani, Ibn Ebi-Dun’ja 

i Ebu Ubejd – sahih). 


12

Hag 

Biblija u krvavim rukama 

Žalbeno vijeće Haškog tribunala po- 

Žtvrdilo je prvostepenu presudu doži- 

Žvotnog zatvora srpskom zločincu Milanu 

Lukiću. Milan Lukić je proglašen krivim 

za istrebljenje, ubistva, okrutno postupanje 

i nehumana djela u šest incidenata. 

Smatra se direktno odgovornim za “žive 

lomače”, odnosno spaljivanje bošnjačkih 

žena, djece i staraca u kućama u Pionirskoj 

ulici i naselju Bikavac u Višegradu 14. i 

27. juna 1992. godine. Tom prilikom 

ubijeno je više od sto osoba. 

Ovaj okrutni zločinac je dobio zasluženu 

kaznu. Tok izricanja presude 

Milan Lukić je pratio prelistavajući 

Bibliju. Korice Biblije koju je prelistavao 

Lukić bile su crvene boje, kao 

da se uprljala od njegove krvave zločinačke 

ruke. Možda je Lukić na ovaj 

način poslao poruku javnosti da je 

zločine počinio nadahnut čestim listanjem 

Biblije? Kako god, njegov zločin 

ne mogu oprati sve verzije Biblija na 

svijetu. 

Ludi polumjesec 

Esad Ćimić je izjavio da će ostati 

Hrvat, da živi u miješanom braku 

sa muslimankom Melihom, i da 

mu je rođeni brat Osman - Srbin 

Foto polumjeseca 

Rukuju se rukuju oni što ne druguju 

Ko su neprijatelji bošnjačkog naroda 

koji rade na tome da Bošnjaka 

na popisu bude što manje, pita se 

Nenad Kecmanović, politički mentor 

Milorada Dodika, te u nastavku daje 

odgovor. “Odgovor je jednostavan: neprijatelj 

se krije u vlastitim redovima... 

Nije stvar toliko u tome što je ovaj 

narod više puta mijenjao nacionalno 

ime, nego u tome što su se njegove elite 

kolebale i taktizirale”. Kecmanović pri 

kraju teksta navodi primjer sunovrata 

bošnjačke elite i njihovu kolebljivost 

u vrijeme ranijih popisa stanovništva 

u bivšoj Jugoslaviji. “Esad Ćimić je 

tim povodom na televiziji izjavio da 

će ostati Hrvat, da živi u miješanom 

braku sa muslimankom Melihom, i da 

mu je rođeni brat Osman - Srbin. Iako 

je sve što je rekao bila istina, izbačen 

je iz partije, a onda i sa fakulteta zato 

što je preko medija nacionalno zbunjivao 

braću Muslimane pred popis. I 

Mehmedalija - Mak Dizdar upisao se, 

ali diskretno, kao Hrvat, a Mehmed 

- Meša Selimović, kao kasnije i Emir 

Kusturica, deklarisali su se kao Srbi i 

preselili u Beograd”. 

Citirani primjeri vjerodostojno potvrđuju 

stav Nenada Kecmanovića o 

krivnji bošnjačke elite. Recimo, Esad 

Ćimić se smatra jednim od najvećih 

sociologa u ovoj regiji. Iz današnje 

perspektive normalan čovjek citiranu 

izjavu Esada Ćimića može okarakterisati 

jedino kao besmislicu, izjavu 

koju može dati čovjek koji nema pameti. 

Nažalost, i danas među nama 

Bošnjacima ima intelektualca koji na 

sulude i besmislene načine pokušavaju 

zbuniti naš narod. 


13

Anketa 

Saffov probni popis 

Mi smo Bošnjaci 

Prema Zakonu o popisu 

stanovništva u Bosni i Hercegovini 

popis će se provesti u periodu 

od 1. do 15. aprila 2013. godine. 

Pola godine prije početka popisa 

u našoj zemlji pokrenuta je 

opširna kampanja o spomenutom 

popisu stanovništva. Najviše 

polemike u ovoj predpopisnoj 

kampanji vodi se oko toga 

kako će se naš narod izjasniti, 

odnosno hoće li bošnjački narod 

biti jedinstven u potvrđivanju 

svog historijskog imena Bošnjak. 

Nažalost, ovih dana smutljivi 

pojedinci i grupe na sve načine 

pokušavaju zbuniti bošnjački 

narod, sve čine da se naš narod 

odrekne svog historijskog imena 

Bošnjak i prihvati druge, lažne 

identitete. Od 15. do 29. oktobra 

u BiH je održan probni popis, 

odnosno, simulacija popisa 

stanovništva koji će biti održan 

u aprilu 2013. Saff je u proteklih 

deset dana održao svoj probni 

popis, anketirali smo ugledne 

Bošnjake i Bošnjakinje, pitali 

smo ih hoće li se izjasniti kao 

Bošnjaci na predstojećem popisu 

stanovništva. Svi anketirani 

bošnjački uglednici izjasnili 

su se pozitivno i svi su izrazili 

svoje zadovoljstvo da učestvuju 

u anketi. Nakon ove ankete 

moramo izraziti svoje uvjerenje 

da zbunjivači bošnjačkog naroda 

neće uspjeti, Bošnjaci će u velikoj 

većini potvrditi svoji historijsko 

ime. U nastavku ibjavljujemo 

fotografije sa kratkim izjavama 

anketiranih bošnjačkih uglednika 

BOŠNJAK X 

Dževad Poturak, K-1 borac 

Mr. Fatmir Alispahić 

Nema bosanstva bez Bošnjaka 

Potpuno je jasno da je projekat tjeranja 

Bošnjaka u nepostojeće bosanstvo 

završni dio genocida nad Bošnjacima, s 

ciljem da se Bošnjaci razdijele na one koji 

će biti Bošnjaci i one koji će biti ništa. Taj 

projekat je brižno pripreman, sponzoriran, 

a što se vidi iz agresivnog i združenog 

nastupa mreže nevladinih organizacija i 

srpsko-hrvatskih medija u Sarajevu, odakle 

se Bošnjaci tjeraju da postanu ništa. 

U narednom periodu je važno indoktriniranim 

Bošnjacima objasniti da ako se 

izjasne kao Bosanci, to neće nigdje biti 

napisano, niko neće reći da u BiH ima 

toliko i toliko Bosanaca, već će biti upisano 

da ima toliko i toliko Ostalih, što 

znači da je bespredmetno izjašnjavati 

se kao Bosanac. Biti Bosanac znači biti 

nula! Predmet manipulacije je u tome 

što ovi zaluđeni Bošnjaci vjeruju kako će 

izjašnjavanjem kao Bosanac nešto učiniti, 

a jedino što će učiniti jeste da će dati 

svoj doprinos genocidu nad Bošnjacima. 

Svaki Bošnjak koji se izjasni kao Bosanac 

Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović 

Mi smo Bošnjaci, jezik nam je bosanski, a 

din nam je islam 

Tjoj T 

e tri stanuje riječi su naš naša bošnjački domovina, duh. kuća Politike 

u ko- 

koje budu zagovarale drugačije, bit će prepoznate. 

Mi ćemo učiniti sve što je do nas i pozivamo 

i druge da učine ono što je u njihovoj moći. 

Prilika je da na ovo pitanje stavimo tačku, kao 

svjestan i zreo narod. (www.preporod.com) 

BOŠNJAK X 

Dino 

Konaković, 

bivši košarkaš, 

trenutno je 

član Skupštine 

Kantona 

Sarajevo 

upisat će se na onu stranicu historije na 

kojoj su kreatori pokolja u Srebrenici i 

genocida nad Bošnjacima. Tim izmanipuliranim 

Bošnjacima treba objasniti da 

kao Bosanci postaju vojnici Radovana 

Karadžića, Milorada Dodika i njhovih 

cionističkih sponzora i savjetnika. Svaki 

Bošnjak, samo kao Bošnjak, na putu je 

očuvanja bosanske ideje, a koje nema bez 

kritične mase Bošnjaka. Ako se Bošnjaci 

raspolove, na one koji su Bošnjaci i one 

koji su ništa, nema tada ništa ni od ove 

države, ni od bosanstva. Da bi postojalo 

bosanstvo, kao zajednički imenitelj, prvo 

moraju postojati Bošnjaci. Dakle, ko želi 

da bude Bosanac, prvo mora biti i ostati 

Bošnjak. Sve drugo je podvala. 


14

Fahrudin Sinanović, novinar Dnevnog avaza 

Moje ime je – Bošnjak 

nsistirati sada, uoči Popisa, na tome da se neko izjaš- 

kao Bosanac, je isto kao insistiranje na em- 

Injava 

bargu na oružje na početku agresije pod izlikom da će 

tako biti manje ubijanja i da će se na taj način zaustaviti 

rat. Znamo svi da je taj embargo najviše štete donio 

Bošnjacima, koji, za razliku od Srba i Hrvata koji su bili u 

službi Miloševićeve i Tuđmanove politike, nisu imali svoga oružja, niti države u 

susjedstvu koja bi im to oružje mogla doturati kad hoće i koliko hoće. 

U Bosni živi tri naroda – Bošnjaci, Srbi i Hrvati – i Ostali. Tako je Ustavom rečeno. 

Bošnjak, Hrvat, Srbin, Rom, Albanac… su naša imena. Bosanac nam je prezime. Na 

ovom Popisu trebamo napisati svoje ime. Svoje nacionalno ime. Moje ime je – Bošnjak. 

Sead Kajtaz, bivši fudbaler 

Veleža, Nirnberga, i reprezentacije 

Jugoslavije: ...član Vijeća za normalizaciju 

odnosa u Fudbalskom savezu 

BiH 

BOŠNJAK X 

BOŠNJAK X 

BOŠNJAK X 

Adnan Redžović, 

profesionalni bokser 

Elvir Bolić, bivši proslavljeni 

bosanskohercegovački fudbaler 

BOŠNJAK X BOŠNJAK X BOŠNJAK X 

Tulić Samir, novinar RTV 

Usk-a 

mr. Senaid Zaimović, 

direktor Vakufske 

direkcije 

A v d o 

Huseinović: Mislio 

sam da je ta priča o 

nacionalnom pitanju 

riješena, plašio 

sam se malo mogućnosti 

da neki 

ljudi u ruralnim 

sredinama još nisu 

shvatili razlike između vjere, nacije. Kada 

kažem nacije mislim na pripadnost narodu, 

ne ulazim u pravno-politička ili druga 

razumijevanja ovog pojma. Dakle, mislio 

sam da će biti onih koji će se iz nerazumijevanja 

izjasniti kao Muslimani, međutim, 

čini mi se da je veća zbrka nastala od ljudi 

koji jako dobro razumijevaju tematiku, ali 

iz nekih razloga izazivaju nered u narodu. 

To je ovaj krug intelekualaca, ali i nekih 

NVO koje su se odjednom pojavile da 

nas uče kako smo Bosanci, a ne Bošnjaci. 

Mejra Dautović – majka 

Mejra, borac za ljudska 

prava, dvoje djece izgubila 

u logoru Manjača 

Pa čak nas o tome uče na čistom srpskom 

jeziku, varijanta ekavska, dakle, direktno 

su nam došli iz Srbije da nas uče kako da 

se izjasnimo. Što nisu u Srbiji širili ideju o 

srbijanstvu, nego su nama došli širiti ideje 

o bosanstvu na uštrb bošnjaštva. Neka idu 

u Banja Luku i tamošnjim Srbima govore 

da trebaju da se izjasne kao Bosanci, pa da 

vidim kako će se provesti. Ko je njih odjednom 

instruirao ne znam, ali je to meni očita 

stvar. A ima pojedinih novinara, profesora, 

koji su se upleli u ovu igru ili imaju 

neku korist materijalnu ili neka obećanja 

i druge stvari. Ili su toliko iskompleksirani 

da se ne stide više samo pripadnosti islamu 

nego i tome što su Bošnjaci. Dakle, nemojmo 

dozvoliti da nas ponovo izmanipuliraju, 

i navedu na grešku. JA sam Bošnjak, 

islamske vjeroispovjesti i govorim bosanski 

jezik. To je formula, moj kod, i da hoću od 

njega ne mogu pobjeći. 

Avdo Hebib: Ja pozivam sve patriote, 

sva boračka udruženja, sve veterane, 

svoje suborce, da i na ovom popisu 

budu ono što su bili tokom agresije, 

borci za Bosnu i Hercegovinu, a to 

će najbolje biti ako se nedvosmisleno 

izjasne kao Bošnjaci. Bosna je zemlja 

svih njenih naroda i građana, i neka 

se svako izjasni da pripada svome 

narodu. 

BOŠNJAK X 

Mirza Teletović je bosanskohercegovački 

košarkaš, trenutno je član 

NBA-ekipe Brooklyn Nets 


15

BOŠNJAK X 

Salko Zildžić, bivši višestruki svjetski 

i evropski prvak u low kicku 

BOŠNJAK X 

BOŠNJAK X 

prof.dr. Halid Makić, dekan 

Biotehničkog fakulteta u Bihaću 

Isnam Taljić: Ja sam Bošnjak, 

moja vjera je islam i ja govorim, a dosta 

toga sam i napisao na bosanskom. 

Čujem da se među Bošnjacima pojav- 

ljuju oni koji se smatraju Bosancima 

ili Hercegovcima. Njima poručujem 

da sam i ja Bosanac po mjestu rođenja 

i življenja, a dodaću da sam i 

Hercegovac jer mi se zemlja zove Bosna 

i Hercegovina. A to što sam Bošnjak ni 

malo ne umanjuje moje bosanstvo. Ali 

neka ih, neka se oni izjašnjavaju kako 

hoće, to je svačije pravo, ali nemoj 

druge da odvraćaju od sebe od svog 

naroda, nemoj da zbunjuju narod, da 

svojom propagandom zbunjuju i straše 

BOŠNJAK X 

Sinan Sinanović, jedno od najvećih 

imena bh.sportskog žurnalizma i 

urednik Avazovog Sporta 

BOŠNJAK X 

Bošnjake da će biti manji patrioti ako 

se ne izjasne kao Bosanci i Hercegovci. 

Što je naravno neistina, naprotiv veći 

patriotizam u ovom trenutku pokazaćemo 

ako se izjasnimo kao Bošnjaci, 

jer bez Bošnjaka neće biti ni Bosne. 

Sabahudin 

Delalić, kapiten 

i zaštitno lice 

reprezentacije 

BiH u sjedećoj 

odbojci, našeg 

najtrofejnijeg 

nacionalog 

tima 

BOŠNJAK X 

BOŠNJAK X 

Muhamed Bikić, magistar 

sporta i ugledni sportski 

novinar trenutno zaposlen na 

TV Sarajevo 

Elvir Rahimić, član bosanskohercegovačke 

fudbalske reprezentacije, 

trenutno nastupa za CSKA Moskvu 

Muhamed Konjić, bivši proslavljeni 

bosanskohercegovački fudbaler 

BOŠNJAK X 

Mr. Nijaz Alispahić, 

književnik i dramatičar 

Nagovaranje Bošnjaka da budu 

Bosanci u startu se otkriva kao antibosanska 

i antibošnjačka zamisao 

Rjednom R 

iječ “Bosanac” zakonskom ne postoji aktu Bosne 

ni u 

i Hercegovine. Riječ Bošnjak je ustavna kategorija, kao i riječ Srbin i Hrvat, pa 

kad se Bošnjak ne izjasni kao Bošnjak, onda je on sam sebe izbrisao iz jedinog 

mjesta, tog ustavnog bošnjaštva, u kome Bošnjak ostaje to što jeste. Nagovaranje 

Bošnjaka da budu Bosanci u startu se otkriva kao antibosanska i antibošnjačka 

zamisao, samim tim što se Bošnjaci tjeraju da u zakonskom smislu postanu 

Ostali, da se umanji broj Bošnjaka, nakon onih ubijenih i onih raseljenih, a što je 

ništa drugo do neprijateljski čin prema biću Bosne i Hercegovine, prema samom 

bosanstvu, koje se u ovoj sramnoj kampanji ispostavlja kao maska za nastavak 

neprijateljstva prema Bošnjacima. Zato je vrlo bitno da Bošnjaci znaju kako će se 

izjasniti i time zaštititi svoj opstanak. 

prof. dr.Mirsad Veladžić, 

Biotehnički fakultet u Bihaću 

BOŠNJAK X 

Tarik Valjevac bivši košarkaš KK 

Bosne i reprezentacije BiH 


16

BOŠNJAK X BOŠNJAK X 

BOŠNJAK X BOŠNJAK X 

Prof. dr. Enes Pelidija 

Nedžad Podžić, bivši 

sarajevski muzičar, 

danas je menadžer 

Senad Hadžifejzović, 

ugledni bh.novinar 

Vedad Ibišević, standardni član 

fudbalske reprezentacije Bosne 

i Hercegovine, trenutno igra za 

VfB Stuttgart u Bundesligi 

BOŠNJAK X 

dr. Tarik Zaimović Ekonomski 

fakultet Sarajevo 

BOŠNJAK X 

Džemaludin Latić: A kako 

bih se drukčije izjasnio nego kao 

Bošnjak. Pa zar tu može biti bilo 

kakve dileme. Apsurdno je da 

uopće postoje bilo kakve dileme i 

dvojbe po ovom pitanju. Mi smo 

narod s tim nazivom, kao što drugi 

narodi imaju svoja imena, i nije 

mi jasno da bilo ko, ko pripada 

BOŠNJAK X 

ovom narodu, ili bilo kom 

drugom narodu, može sebe 

dovesti u dilemu da li je to 

ili je nešto drugo. Nejasno 

mi je kako danas, par mje- 

seci pred popis stanovniš- 

tva, neki intelektualci, koji 

su Bošnjaci, mogu sebe svr- 

stavati u neke druge naro- 

de. Nije tu riječ o ljudima 

koji ne znaju ko su, već o onima 

koji svjesno neće da budu to što 

jesu već nešto drugo, neće da su 

Bošnjaci već hoće da su Bosanci 

ili Hercegovici ili skupa to dvo- 

je, ili pak nešto treće ili četvrto. 

To je apsurd, a šta su motivi tim 

ljudima ne znam, vi ste novinari, 

istražujte. 

BOŠNJAK X 

doc.dr.med.sci. Zijah Rifatbegović, 

šef hirurgije UKC Tuzla 

Ekrem Tucaković, rukovodilac 

Službe za odnosne sa javnošću 

Rijaseta IZ-e u BiH 

Konačno je došlo vrijeme da Bošnjaci 

kažu da je njihovo nacionalno ime 

Bošnjak/inja 

Popis stanovništva je u svakoj zemlji 

važno pitanje za koje se vrše 

ozbiljne pripreme i upotrijebe značajni 

resursi. No, planirani popis 2013. godine 

za Bošnjake je mnogo više od popisa 

stanovništva, jer nakon više od jednog 

stoljeća nacionalne neslobode, diskriminacije, 

marginalizacije, zatim etničkog 

čišćenja i genocida, što je sve praćeno i 

sistemskim nastojanjima susjednih država 

da se Bošnjacima oduzme kulturna 

i duhovna podloga, konačno je, zahvaljujući 

i krvi šehidskoj, došlo vrijeme 

da Bošnjaci kažu da je njihovo nacionalno 

ime Bošnjak/inja, jezik bosanski 

Šemsudin Mehmedović, 

Bošnjak sam i tako ću se izjasniti 

pri popisu 

a vjeroispovijest 

islamska i da se to 

zapiše u dokumentima 

države. Zato 

za Bošnjake nacionalno 

izjašnjavanje 

nije samo lični čin 

ili izraz unutarnje 

volje i raspoloženja, 

nego se u 

njemu nalazi i dug 

prema generacijama Bošnjaka koji su 

dali žrtvu za svoje nacionalno ime a nisu 

dočekali privilegiju zvaničnog priznanja 

onoga što jesu. Ne smije se zaboraviti 

da izjašnjavanjem kao Bošnjaci, ustvari, 

čuvamo hiljadugodišnji kontinuitet nacionalnog 

imena i državnog trajanja te, 

isto tako, pokazujemo da ovovremeni 

Bošnjaci cijene trud i žrtvu svojih predaka 

u očuvanju svoga identiteta i odanosti 

državi Bosni i Hercegovini. 

Hamdija Lipovača, premijer 

Unsko-sanskog kantona 

General Vahid Karavelić: Kod 

mene je sve vojnički jasno. Ja sam 

Bošnjak, govorim bosanskim jezikom 

i vjera mi je islam. 


17

BOŠNJAK X 

dr. Mustafa Cuplov, bivši ministar 

zdravlja i član Parlamenta BiH 

BOŠNJAK X 

BOŠNJAK X 

Emir Obuća, fudbaler FK Sarajevo 

Prim. dr. med. sci Safet Agović, 

Ortopedsko – traumatološka klinika 

u Tuzli: Uvijek smo bili Bošnjaci, ali su 

nam to drugi osporavali. Nastojali su da 

nas zakinu ne priznajući nam pravo na 

naciju. Pokušavali su nam naciju zamijeniti 

sa vjeroispoviješću, teritorijalnom 

pripadnošću i sličnim, kako bismo potpuno 

ostali bez nje. Ali, hvala Allahu, evo 

došlo je vrijeme da Bošnjak slobodno i 

ponosno može kazati da je Bošnjak, čija 

je vjeroispovijest islam, a jezik bosanski! 

BOŠNJAK X 

Enes Ljevaković, fetva-i-emin Vijeća 

za fetve Rijaseta Islamske zajednice 

u Bosni i Hercegovini i profesor 

na Fakultetu islamskih nauka u 

Sarajevu 

Doc. Dr. Sci. Sahmir Šadić, 

Ortopedsko – traumatološka klinika 

u Tuzli: Ja sam se uvijek osjećao 

Bošnjakom! Nisam bio ni Srbin, 

ni Hrvat. I roditelji su mi se osjećali 

Bošnjacima, ali tjerali su nas na drugačije 

izjašnjavanje. I jezik također. 

Uvijek nam je bio bosanski! 

BOŠNJAK X 

BOŠNJAK X 

Esad Hrvačić, advokat Vakufske 

direkcije 

Fikreta Hadžiavdić, inžinjer tehnologije 

na hirurškim klinikama, 

Tuzla: Osjećam se kao Bošnjakinja. I 

djedovi i pradjedovi su mi bili Bošnjaci. 

Hvala dragom Allahu što imamo pametno 

bošnjačko rukovodstvo, pa nam 

vratiše izgubljeni ponos. Sad opet imamo 

i vjeru i naciju i jezik! 

BOŠNJAK X 

Nezim Halilović Muderis, hatib 

džamije Kralj Fahd i rukovodioc 

Ureda za hadž Rijaseta IZ-e u Bosni 

i Hercegovini 

Dr. Fazlić Mirsad, Ortopedsko – 

traumatološka klinika u Tuzli: Bošnjak 

sam rođenjem, od oca Bošnjaka i majke 

Bošnjakinje. Komšije su nas zvale 

‘Bošnjacima’ i govorili da mi govorimo 

‘bošnjačkim’ (Bosanskim) jezikom. 

BOŠNJAK X 

Muris Abdulvaris Ribo, profesor 

šerijatskog prava 

BOŠNJAK X 

prof.dr. Faris Fočo, šef Klinike za 

maksilofacijalnu hirurgija iz sastava 

KCUS-a. 

Dr. Ismet ef. Bušatlić, dekan 

Fakulteta islamskih nauka 

BOŠNJAK X 

Semir Efendić, načelnik Općine 

Novi Grad Sarajevo 

Hadedina Hukić, farmaceut, 

Tuzla: Dovoljno je da kažem da sam 

rođena u ovoj divnoj Bosni, pa da svako 

zna zašto se osjećam Bošnjakinjom! 

Ja rezervne domovine nemam! I pradjedovi 

su mi iz Bosne. Vijekovima su 

pokušavali da mi domovinu pokore, 

ali Bosna je jaka! Ne da se! 

prof.dr.Dževad Jahić 

BOŠNJAK X 

Tahir Lendo, Premijer SBK - S radošću 

prihvaćam učešće u ovoj anketi 

- Časno je biti Bošnjak 


18

BOŠNJAK X 

BOŠNJAK X 

BOŠNJAK X 

BOŠNJAK X 

Emdžad Galijašević, načelnik 

općine Bihać 

prof. dr. Fikret 

Hadžić 

Abdulmelik Bašić, profesor 

šerijatskog prava 

BOŠNJAK X 

BOŠNJAK X 

BOŠNJAK X 

Adnan Pezo, zlatni ljiljan 

BOŠNJAK X 

Akademik prof. dr. Omer 

Ibrahimagić 

Alen Zulić, direktor 

Kulturnog centra Bihać 

BOŠNJAK X 

Prof.dr. Senadin 

Lavić, predsjednik 

BKZ Preporod 

BOŠNJAK X 

Admir Hadžipašić, predsjedavajući 

Skupštine 

Unsko-sanskog kantona 

BOŠNJAK X 

BOŠNJAK X 

Safet ef. Pozder 

prof.dr. Zuhdija Adilović 

Ermin Lipović predsjednik 

Kluba ekstremnih sportova 

“Limit“ 

BOŠNJAK X 

Jasmin Smailbegović, zamjenik 

predsjedatelja Doma 

Naroda FBiH 

hafiz Dževad Gološ 

BOŠNJAK X 

Enes Ratkušić, profesor 

sociologije 

Izet ef. Terzić 

mr. Safet Kuduzović 

BOŠNJAK X 

BOŠNJAK X 

Dr. sc. Džemal Subašić, direktor Sektora 

za organizaciono pravne i kadrovske poslove 

i kadrovski informacioni sistem Ž FBiH 

Emir Mehmedović, UG “Mladi Muslimani” 

Koričić Asim, prvi komadant sedme 

Muslimanske, inžinjer mašinstva 

Dijana Begović - novinar i urednik informativnog 

programa radija RTV USK-a 

Senad Ramić, izvršni direktor Radija 

TV-USK-a 

Nijazija Maslak, direktor bihaćkog muzeja 

Korjenić Kijan Muhamed, magistar filozofije 

Prim.dr. Zemira Koričić, spec. porodične 

i porodične medicine 

Aida Bajraktarević, doktor opće medicine 

i specijalizant pedijatrije 

Aladin Bajraktarević, šef RU BH MACa 

Bihać, dipl.kriminolog 

Esma Kurtagić spec. stomatološke protetike 

i načelnik stomatologije 

Halkić Senada, spec. fizikalne medicine i 

sub. spec. reumatolog 

Muhidin Čoralić, predsjednik Udruženja 

antifašista i boraca NOR-a 


19

Kolumna 

Borba za opstanak 

Kome je Turska mati? 

Naš interes je da se na pozicijama 

istine učvrsti turska politika pomoći 

i prisutnosti u BiH. Ako ne bude 

istine u tretiranju ove teme, onda 

će odnos Bosne prema Turskoj, i 

bošnjačkih političara prema turskim 

političarima, biti vazalski, na štetu 

Bosne i Bošnjaka, a što je već u 

nekoliko situacija nagoviješteno 

Piše: Fatmir Alispahić 

Prošle 

P 

hefte je u Banja Luci odr- 

Pžan naučni skup “Turska na 

PBalkanu”, a nekoliko srbijanskih 

medija je objavilo tekstove na temu “zbližavanja 

Srbije i Turske, dvije glavne sile na 

Balkanu”. U Srbiji citiraju euforični stav 

urednika turskog sajta “Todays Zaman“ 

Abdulaha Bozkurta, koji kaže da je “najvažnije 

da javno mnjenje u obe zemlje u 

najvećoj meri podržava ponovno povezivanje 

na korist i Turske i Srbije”. U ovoj 

rečenici riječ “ponovno” zapravo dekonstruira 

suštinu, i pozadinu, jer ukazuje da 

500 godina turske vladavine u Srbiji nije 

bilo okupacija, već je bilo “veza”. Ta historijska 

bliskost se vidi i iz rečenice da se ovo 

savezništvo obnavlja “uprkos negativnom 

istorijskom nasleđu i gorkim iskustvima 

koja su razdvojila dve glavne sile na Balkanu”. 

Znači li to da nisu trebale biti razdvojene?! 

U Srbiji prenose turski stav da je 

“ohrabrujuće videti da Srbi ne pokazuju 

bilo kakvu nelagodnost, već zadovoljstvo 

zbog principijelnog pristupa turske spoljne 

politike, a Ankara uviđa centralni značaj 

Srbije u uspostavljanju mira i stabilnosti 

na problematičnom Balkanu”. Saznajemo 

i da je “Turska aktivno lobirala da Srbija 

uđe u evroatlantske institucije, pre svega 

u NATO, ali i u EU”, da će “trgovinska 

razmena između Turske i Srbije kroz nekoliko 

godina dostići tri milijarde dolara”, i 

da će “Turska biti kapija za kretanje srpske 

robe ka mnogo većim tržištima na Bliskom 

istoku”. Najava da će Turkish Airlines kupiti 

nacionalnu avio-kompaniju JAT više je 

od ekonomske saradnje, jer se radi o prepuštanju 

nacionalnog suvereniteta drugoj 

zemlji. Opravdano je strahovanje da bi ta 

naprasno probuđena ljubav između Turske 

i Srbije mogla ići na štetu Bosne i Bošnjaka 

- jer ko je dobar za Srbijom, ne može biti 

dobar sa ZAVNOBiH-om. 

Na pozicijama istine 

Ne postoje dokazi iz vremena genocidne 

agresije na Bosnu i Hercegovinu 

koji bi svjedočili da se politika Republike 

Turske bitno razlikovala od politike 

Velike Britanije, Francuske, Španjolske i 

drugih država od kojih je, budi rečeno, 

ovisila ambicija Turske da postane 

dio Evropske zajednice. 

Prije će biti da je tadašnji 

odnos Turske prema BiH bio 

transmisija evropske politike, 

utoliko što je na historijskim 

i emotivnim osnovama Turska 

mogla lakše ubjeđivati bosansko 

rukovodstvo u rješenja 


20 

Sad bi trebalo 

da ne vidimo 

ono što je bilo, 

u ime ovoga 

što je sada, 

ali, ovo što je 

sada neće biti 

temeljito ako 

se napravimo 

da ne vidimo 

prošlost ovih 

odnosa koji 

su prije bili 

mimikrija, nego 

iskrenost. 

koja su nudile velike evropske 

države. Na bazi tog (veoma 

upitnog) historijskog povjerenja, 

bošnjačka politika je vjerovala 

u dobre namjere turske 

diplomatije. U nekim dokumentima 

Turska se pojavljuje 

kao “ekspert za balkanska pitanja”, 

a riječ “ekspert” nosi 

semantiku riječi “eksponent”. 

Evropska politika prema BiH 

zasnivala se na jačanju separatističkih, 

velikosrpskih i velikohrvatskih 

projekata, slabljenju 

državne vlasti u Sarajevu i 

njenom svođenju na trećinski 

legitimitet, a što se realiziralo 

kroz genocidni embargo na 

oružje Armiji RBiH, kao jedinoj 

legalnoj oružanoj sili, te 

kroz izgladnjivanje i iznurivanje stanovništva 

pod vlašću Vlade u Sarajevu. Neupitna 

je - “dvoličnost evropskih država 

koje su dozvolile da se pred njihovim očima 

desi genocid u Bosni i Hercegovini”. 

Ovo što smo stavili u navodnike 

je izjava predsjednika Velike narodne 

skupštine Republike Turske Cemila Ciceka 

koju je dao na ceremoniji otkrivanja 

biste prvog Predsjednika BiH Alije 

Izetbegovića u nekom turskom gradu. 

Izjava je data u kontekstu stalnog 

evropskog propitivanja Turske “šta je sa 

ljudskim pravima i slobodom”. Gospodin 

Cicek na ta propitivanja odgovara 

primjerom Bosne, jer je tragedija Bosne 

prava poruka Evropi da razmisli o 

svojoj dvoličnosti, pa tek onda da uzme 

Tursku u usta. Mada, taj genocid nad 

Bošnjacima se događao i pred turskim 

očima. Nije valjda da su rahmetli Alija, 

Bosna i Bošnjaci u ovoj priči samo 

sredstvo da Turska nešto odbrusi Evro- 

pi, namjesto da budu turska politička i 

moralna obaveza?! Na žalost, najmanje 

j 

stotinu godina traje bošnjačka čežnja 

za turskom brigom, koja po mnogo 

čemu podsjeća na bol djeteta kojega je 

napustio neodgovorni roditelj. 

Mnoštvo je primjera, ali, sjetimo se 

samo potresnog “Memoranduma Muslimana 

Bosne i Hercegovine, predanog 

Osmanlijskom parlamentu mjeseca februara 

1909. god. u Carigradu”. U dokumentu 

se podsjeća šta su sve Bošnjaci 

dali osmanskoj državi, izražava se očaj i 

nevjerica da će Turska “učiniti bespravnim 

robljem milion i 400 hiljada svojih 

najvjernijih podanika”, te se veli: “Zar je 

to mogao vjerovati narod koji 

je doveden do prosjačkog štapa 

boreći se za svoju nezavisnost i 

jednu državu a da ga ona prodaje 

za 2,5 miliona funata i 

preda svoj narod na milost i 

nemilost dušmana, koji hoće 

ne samo da ga odnarodi nego 

da ga potpuno istrijebi. Zar 

Turska, koja je svaki pedalj 

zemlje krvlju iskupila sad kao 

ustavna država da svoje zemlje 

prodaje onome ko nad njim 

nema nikakvih prava? Zar 

prodavati potomke Mustafapaše, 

Silahdara Jusuf-paše i 

drugih velikana i prodavati ih 

onome koji će ih gnječiti dok 

ne izdahnu? To nije prodaja 

turskih dobara, već prodaja 

suverenih prava, prodaja njih 

samih, prodaja onih koji bijahu 

uvijek spremni kurban biti 

za islamsko dobro.” 

Bošnjaci su teško podnijeli 

otkriće da oni jednim 

srcem vole Carigrad, a da u 

srcu Carigrada možda i nema 

plaho mjesta za Bosnu i Bošnjake. 

Kao što je odnos djeteta prema 

roditelju uvijek složeniji i suptilniji 

nego odnos roditelja prema djetetu, 

tako je i odnos Bošnjaka prema Turskoj, 

a posebno u kontekstu historijskih 

okolnosti, bivao mnogostruko kompleksniji. 

Bošnjačke poruke odanosti 

Turskoj slate su kroz vrijeme u raznim 

varijantama, od kojih je najupečatljivija 

izjava reisu-l-uleme dr. Mustafe ef. Cerića 

da nam je – Turska mati. Možda 

je to tačno, ali materinstvo mora biti 

priznato od “majke” i potvrđeno kao 

skrbništvo nad djetetom. Bošnjačko zazivanje 

turskog materinstva je bilo bez 

odgovora do unazad koju godinu, kada 

je zaokret u turskoj politici prema Bosni 

i Bošnjacima, predvođen harizmom 

turskog vođe Recepa Tayyipa Erdoğana, 

rasplamsao nadu da se “turska mati” zaposve 

sjetila ostavljenog djeteta.

A da li je baš to tako iskreno i istoznačno 

kako osjećaju Bošnjaci? Ili je, 

ne daj Bože, po srijedi neki turski interes, 

u kome su Bošnjaci samo sredstvo, 

samo statisti? Ako je turska otvorenost 

prema Bosni i Bošnjacima istinita i 

iskrena, onda bi se ta pojava morala 

smatrati posve novom u odnosu na 

tursku politiku od 1878. pa do početka 

2000-tih. U isti koš se ne može trpati 

turska politika u vrijeme genocidne 

agresije i danas. A upravo to je u svome 

govoru eksplicitno naveo predsjednik 

turske Skupštine Cemil Cicek, kada je 

rekao da je “Bosna i Hercegovina dio 

naše duše”, te poentirao: 

“U tzv. modernom svijetu dozvoljeno 

je da više od 250 hiljada žena, 

muškaraca i djece bude ubijeno zato što 

su muslimani. Dok su dvolične države 

samo gledale ovo krvoproliće, Turska je 

bila jedina zemlja koja je učinila sve što 

je u njenoj moći. Nadam se da će odnosi 

Turske i BiH uvijek ostati ovako dobri”. 

Recimo, ovakvu izjavu – o ubijanju 

Bošnjaka “zato što su muslimani” - nismo 

mogli čuti od turskih zvaničnika 

iz vremena dok je trajala genocidna 

agresija. A to što je čujemo danas čini 

se kao potvrda moralne obnove turske 

politike, mada se nastoji kazati kako 

je Turska i tada jednako štitila Bosnu 

i Bošnjake. U to nas suvjeravaju i rijetki 

naučni i publicistički radovi nekih 

domaćih autora koji, naspram bošnjačke 

iracionalnosti, objektiviziraju ratnu 

ulogu Turske prema Bosni i Bošnjacima. 

Evo jednog citata: 

“Tako je britanska politika svoju 

nedvosmislenu prosrpsku poziciju najbolje 

demonstrirala tako što u međunarodno 

priznatoj Bosni i Hercegovini 

dugo nije željela otvoriti ambasadu, 

dok je u nepriznatoj SRJ, odnosno 

Beogradu uporno zadržavala svoje 

diplomatsko prisustvo. Upravo zbog 

svoje politike evropeizacije i dokazivanja 

kooperativnosti prema vodećim 

evropskim silama i Turska je učinila 

isto. Brojni bh. diplomati, novinari i 

politički analitičari uočili su značajnu 

pojavu u turskim zvaničnim medijima 

tog vremena kako o ratnim dešavanjima 

na tlu bivše Jugoslavije, a posebno 

u BiH, najviše koriste vijesti beogradske 

novinske agencije Tanjug, a malo ili 

nikako onih iz bh. medija.” 

Govori se da je Turska u okviru Organizacije 

islamske konferencije, u vrijeme 

genocidne agresije, blokirala pokušaje 

islamskih zemalja da se zauzme 

tvrđi stav, te da – “turska politika nije 

imala nikakve tradicijske i vjerske motive, 

već se zasnivala na kalkulantskim 

procjenama zarad primitka unutar EU 

u koju ni nakon više od 40 godina nastojanja 

i udovoljavanja evopskim silama 

nije pozvana da uđe”. 

Iz ovog rakursa bi mogao 

biti netačan sud predsjednika 

turske Skupštine Cemila 

Ciceka da je u odnosu na sve 

druge zemlje – “Turska bila 

jedina zemlja koja je učinila 

sve što je u njenoj moći”. Ali 

to ne znači da Bošnjaci nisu 

željeli, i da dan-danas ne žele, 

da Turska za BiH “čini sve 

što je u njenoj moći”! Ovaj 

kritički osvrt zapravo je nastojanje 

da se na pozicijama 

istine učvrsti turska politika 

pomoći i prisutnosti u BiH. 

Jer ako ne bude istine u tretiranju 

ove teme, onda će odnos Bosne 

prema Turskoj, i bošnjačkih političara 

prema turskim političarima, biti vazalski, 

na štetu Bosne i Bošnjaka, a što je 

već u nekoliko situacija nagoviješteno. 

Uvjet za pobratimstvo 

Turska iz 90-tih godina je, na žalost, 

bila sva zarobljena u ambiciju da 

postane dijelom Evropske unije, a ta 

ambicija je bila neostvariva bez kooperativnosti 

sa politikom vodećih 

evropskih zemalja, koje su tada vodile 

genocidnu politiku prema Bosni i 

Bošnjacima, proklamirajući doktrinu 

“zatečenog stanja”, tj. prihvatanja realnosti 

koja je stvorena ratnim zločinima 

velikosrpskih i velikohrvatskih snaga. 

Turskoj su bili preči njeni, nego bosanski 

interesi, pa je logično što iz tog perioda 

ne nailazimo nešto što bi potvrdilo 

izjavu gospodina Ciceka da je “Turska 

bila jedina zemlja koja je učinila sve što 

je u njenoj moći”. Ne da Turska nije 

bila “jedina zemlja”, već uopće nije bila 

zemlja koja je na diplomatskom planu 

išta konkretno činila da se zaustavi 

genocid u BiH! ...Osim što je slijedila 

evropske autoritete, a naročito autoritet 

Nadajmo se da 

će Turska, kao 

“jedina zemlja 

koja čini 

sve što je u 

njenoj moći” u 

interesu Bosne 

i Hercegovine, 

bez kalkulacija 

podržati našu 

borbu za 

opstanak. A ta 

borba počinje 

u borbi za 

istinu. 

mešetarske Velike Britanije, 

čija se strategija zasnivala 

na očekivanju da će vladine 

snage u Sarajevu biti poražene 

od beogradskih i zagrebačkih 

okupatora. Mogla je 

Turska, recimo, prekinuti 

diplomatske odnose sa tzv. 

Jugoslavijom, tj. Srbijom. 

Mogla je poslati vojnu pomoć, 

naoružanje i instruktore, 

kao što je radio, recimo, 

Iran sa kojim BiH nema 

nikakvih historijskih veza. 

Mogla je negdje, narodski 

kazano, hlupiti rukom od 

sto. Svašta je mogla učiniti Turska pa 

da bude “jedina zemlja koja je učinila 

sve što je u njenoj moći”. Sad bi trebalo 

da ne vidimo ono što je bilo, u ime 

ovoga što je sada, ali, ovo što je sada 

neće biti temeljito ako se napravimo 

da ne vidimo prošlost ovih odnosa koji 

su prije bili mimikrija, nego iskrenost. 

Dokaze je moguće pronaći na mnogo 

mjesta, a moguće ih je čitati i iz tekstova 

“arhitekte Daytonskog sporazuma” 

Richarda Holebrookea koji piše da su 

Bushova i Clintonova administracija 

bile nevoljne da poduzmu neke bitnije 

korake, sve dok nije uočena činjenica 

o istrajnosti bosanskog otpora, ali i sve 

veće involviranosti islamskih zemalja 

u dopremi oružja Armiji RBiH, kao 

i dolascima dobrovoljaca na bosanska 

ratišta. U ovoj priči o pomaganju Armiji 

RBiH i Bošnjacima – nigdje nema 

Turske. Uglavnom se pominje Iran. 

Na osnovu izlaganja Petera Galbraitha, 

američkog ambasadora u Hrvatskoj, 

pred Domom komiteta za međunarodne 

odnose SAD, u maju 1996., 

jasno je da je Amerika podržavala vojnu 

pomoć bosanskim snagama koja 

je, preko Hrvatske, stizala (i) iz Irana. 

Galbraith je, između ostalog, rekao: 


21

“Bosanska vlada zatražila je dozvolu 

za tranzit oružja kroz Hrvatsku za svoju 

armiju pod opsadom. Glavni snabdjevač 

bio bi Iran. Naša administracija je 

odlučila da ne reaguje, što je značilo da 

nemamo prigovor. Vjerovao sam tada, a 

sada još i više, da je naša administracija 

donijela ispravnu odluku. Bosanci su preživjeli 

zahvaljujući naoružanju” – rekao 

je ambasador Galbraith, te naveo čitav 

niz statističkih podataka kojima dokazuje 

da je kršenje embarga na oružje 

bio jedini način da preživi bosanski 

narod. – “Enklave bez odbrane, uključujući 

Sarajevo, pale bi u ruke Srbima. 

Moglo je biti na stotine hiljada mrtvih. 

To je bio kontekst naše odluke. Dozvolite 

da ponovim kako vjerujem u to da 

smo donijeli ispravnu odluku” – rekao je 

Galbraith misleći na dozvolu da bosanska 

vlada primi iransku vojnu, a time i 

stručnu pomoć. 

A u to vrijeme Turska ima uredne 

i prisne odnose sa Beogradom! Kako 

objavljuje Miodrag Mitić, srbijanski i 

turski predsjednici, Milošević i Demirel, 

jedan drugom upućuju srdačna pisma. 

Nema nikakve zategnutosti ili nagovještaja 

diplomatskog konfrontiranja. Još 

jedna ilustracija dokazuje da Turska u 

toku genocidne agresije nije baš imala 

sluha i suosjećajnosti za bošnjačke patnje. 

Naime, vođi velikohrvatske agresije 

na Bosnu i Bošnjake, Franji Tuđmanu, 

na Univerzitetu u Ankari je 11. 02. 

2004. uručen počasni doktorat, između 

ostalog, na ime “briga i napora za razvoj 

političkih i kulturnih odnosa Turske i 

Hrvatske i za doprinos međunarodnome 

miru”. A baška ovo – “za doprinos 

miru”?! Događa se to prije Washingtonskog 

sporazuma iz marta 1994., dakle, u 

vrijeme velikohrvatske agresije. Ne može 

biti da Turska nije znala šta Tuđmanove 

trupe rade po BiH?! Pamti se i da je turski 

predsjednik Demirel bio jedini šef 

države koji je prisustvovao sahrani Franje 

Tuđmana. Pamti se i kako se turski 

predsjednik Demirel, nakon genocida u 

Srebrenici, kad se svukud znalo ko je i 

šta je Slobodan Milošević, “balkanskom 

kasapinu” obraćao riječima: “Veliki i 

dobri prijatelju...” Ove činjenice Bošnjaci 

ili ne znaju, ili neće da znaju, a bez 

kritičke valorizacije tursko-bošnjačih 

odnosa nema iskrenog prijateljstva, a 

pobratimstva, pogotovo. 

Ličnost dvoličnosti 

Upravo zbog toga moglo se dogoditi 

da Turska u avgustu ove godine ZABRA- 

NI predsjedavajućem Predsjedništva BiH 

Bakiru Izetbegoviću da sudjeluje na 16. 

Samitu nesvrstanih, među predstavnicima 

120 zemalja, od čega 30 šefova država 

i vlada, a koji predstavljaju dvije trećine 

članstva Ujedinjenih nacija, te da iskoristi 

rijetku šansu za ukazivanje 

na probleme Bosne i Hercegovine. 

Doduše, pitanje je da 

li bi Bakir Izetbegović imao 

hrabrosti da cijelom svijetu 

kaže kako se drugim sredstvima 

nastavila genocidna agresija 

na Bosnu i Bošnjake, jer 

se njegova politička doktrina 

zasniva na glađenju i zaglađivanju. 

No, to ne priječi naše 

pravo da svoju tragičnu poziciju 

i svoje rijetke šanse gledamo 

u svjetlu prirodnog nagona 

za opstankom. Zbog toga 

16. Samit nesvrstanih vidimo 

kao veliku priliku da se pred 

svjetskim auditorijumom zavapi 

zbog “dvoličnosti evropskih 

država” (Cemil Cicek) 

koje su dozvolile, i koje i danas kreiraju 

i dozvoljavaju, istrebljenje Bošnjaka i rastakanje 

Bosne i Hercegovine. Valjda bi 

Turska, kao “jedina zemlja koja čini sve 

što je u njenoj moći” za spas Bosne i Bošnjaka 

trebala sama podstaknuti i ohrabriti 

Bakira Izetbegovića da ode na Samit 

nesvrstanih i cijelom svijetu obznani šta 

se to danas događa sa Bosnom i Bošnjacima. 

Namjesto toga, Turska je, kako su 

izvještavali mediji, “uputila nalog” Bakiru 

Izetbegoviću da odustane od puta u 

Teheran, iako je Predsjedništvo BiH još 

ranije prihvatilo učešće na Samitu Pokreta 

nesvrstanih. Izetbegović je vazalski 

poslušao, bez komentara, Predsjedništvo 

BiH je poniženo, šansa je propuštena, a 

da nikada poslije u medijima ovaj slučaj 

nije uzet kao paradigma karaktera turskobosanskih, 

odnosno, tursko-bošnjačkih 

odnosa. Ako Turska ima računicu zbog 

koje je sebe i svoje podanike odvraćala 

od puta u Teheran, u našem slučaju 

nema nikakve računice. Jer da je Iran baš 

Srbija je 

Turskoj 

geostrateški 

interes, a 

Bosna, možda, 

moralna 

obaveza. A u 

politici, moral 

je samo fraza, 

a interesi 

su realnost. 

Historijsko 

iskustvo nas 

podučava 

da budemo 

oprezni u 

očekivanju da 

će nam Turska 

biti mati. 

toliko nakazan, koliko žele 

Amerika i Izrael, pa ne bi se u 

Teheranu skupilo 120 država, 

a zapravo, predstavnici dvije 

trećine Ujedinjenih nacija. 

Ipak je taj uspješni 16. Samit 

nesvrstanih u Teheranu, kome 

je prisustvovao i generalni sekretar 

Ujedinjenih nacija Ban 

Ki Mun, potvrdio prevlast i 

slobodu većine čovječanstva. 

U ime čega, onda, predsjedavajući 

Izetbegović odbija 

da realizira odluku Predsjedništva 

BiH o sudjelovanju 

na Samitu nesvrstanih? Zato 

što je Turskoj naumpalo da 

lidersku poziciju na Balkanu, 

svoju odanost Americi i status 

velesile u Evropi, gradi i tako 

što će pokazati kako predsjedniku jedne 

države može zabraniti put u Teheran? 

Naši odnosi sa Turskom imaju smisla tek 

na razini jačanja naših državotvornih i 

nacionalnih interesa. A najvažniji interes 

danas je spriječiti dalju disoluciju države 

Bosne i Hercegovine i dalje rasipanje bošnjačkog 

naroda. Nadajmo se da će Turska, 

kao “jedina zemlja koja čini sve što 

je u njenoj moći“ u interesu Bosne i Hercegovine, 

bez kalkulacija podržati našu 

borbu za opstanak. A ta borba počinje u 

borbi za istinu. A borba za istinu počinje 

sa prilikom da se bošnjački vapaj što 

glasnije čuje. Srbija je zainteresirana da se 

o bošnjačkim žrtvama što manje govori. 

A Turska je zainteresirana za partnerstvo 

sa Srbijom, što podrazumijeva i razne 

ustupke. Srbija je Turskoj geostrateški interes, 

a Bosna, možda, moralna obaveza. 

A u politici, moral je samo fraza, a interesi 

su realnost. Historijsko iskustvo nas 

podučava da budemo oprezni u očekivanju 

da će nam Turska biti mati. 


22

Poltika i društvo 

Analiza rješavanja statusa Grada Mostara 

Mostar je vitalni nacionalni interes Bošnjaka 

Rješavanje statusa 

Grada Mostara goruće je 

političko pitanje u Bosni a 

naročito u Hercegovini. O 

ovom važnom pitanju piše 

naš saradnik iz Mostara 

Adis Zilić, magistar 

historijskih nauka i vijećnik 

u Gradskom vijeću Grada 

Mostara 

Piše: Adis Zilić 

Kako 

K 

je ranije najavljivano, 

Kodmah nakon održanih 

Klokalnih izbora u Bosni i 

Hercegovini pristupilo se rješavanju 

problematike grada Mostara zato što 

samo u ovom gradu nisu održani izbori, 

zahvaljujući presudi Ustavnog 

suda. Sud je u međuvremenu i poništio 

pojedine odredbe nametnutog 

statuta, te se izbori ne mogu više održati 

po starim pravilima. Nova pravila 

po kojima će izbori biti raspisani potrebno 

je sada politički dogovoriti. 

Inicijativa OHR-a 

U toku je inicijativa OHR-a da se 

“uvuku” pojedine političke stranke u 

pregovore oko rješavanja statusa grada. 

Problem u takvom pristupu ogleda 

se u tome što stranke koje OHR 

uzima kao partnere u razgovorima 

nemaju političkog legitimiteta u Mostaru. 

Neke od stranaka nemaju nijednog 

vijećnika u Gradskom vijeću 

kao što su SBiH, SBBBiH, HSP, a 

neke su do te mjere izgubile podršku 

izabranih vijećnika da ne predstavljaju 

relevantan faktor na lokalnom 

nivou kao SDP ili NSRzB. Gotovo 

svi vijećnici koji su izabrani u Vijeće 

ispred navedenih političkih opcija, 

nezadovoljni stranačkim stavovima 

po pitanju rješavanja statusa grada, 

istupili su iz istih i imaju status nezavisnih 

vijećnika. Nažalost, neke od 

ovih političkih opcija ne pokazuju dosljednost 

u političkim opredjeljenjima 

i otvoreno zagovaraju gotovo identična 

rješenja kao HDZ i HDZ 1990, 

princip jedan čovjek, jedan glas, koji 

remeti osjetljivu ravnotežu i obezbjeđuje 

prevlast hrvatskom narodu. Ne 

smeta im omeđivanje zauzete teritorije 

križom na brdu Hum visokim 33 

metra ili zvonikom franjevačke crkve 

na Bulevaru, bivšoj liniji fronta, visokim 

107 metara. Takve klerikalne 

relikvije i nakaradna zdanja 

koja odražavaju želju za dominacijom 

će se vremenom 

pomjeriti još dalje na istok 

ukoliko se “završi započeto” 

i Mostar postane “hrvatski 

stolni grad”. 

Za OHR treba biti indikativno 

i zabrinjavajuće 

što se iz pregovora povukla 

SDA, najsnažnija parlamentarna 

stranka u Gradskom 

vijeću, nezadovoljna 

postavljenim pravilima ponašanja, 

koja su uspostavili 

međunarodni zvaničnici. Iz 

te stranke ističu da ne žele 

biti paravan za nametnutu 

odluku u režiji OHR-a, niti 

za tako nešto hoće preuzeti 

odgovornost, poučeni lošim 

iskustvom iz 2004. godine. 

SDA ima ubjedljivo najjači 

gradski odbor u državi 

upravo u Mostaru, ne zato 

što u ovom gradu žive veliki 

ili nacionalno osviješteni 

Bošnjaci, nego zato što se u 

ovom gradu bošnjački narod 

osjeća ugroženim, pa 

traži utočište u narodnoj 

stranci i što se nad Mostarom 

opasno nadvio Damaklov 

mač (bivše?) Herceg- 

Bosne. 

Šta hoće Klub Bošnjaka? 

Trenutna dešavanja oko 

statusa Mostara nisu problematika 

koju trebaju rješavati pojedine 

političke stranke nego klubovi 

naroda u Gradskom vijeću. Klub Bošnjaka, 

iako ima heterogeno članstvo 

sastavljeno od različitih političkih opcija, 

zastupa jedinstvene stavove i to je 

izgleda glavni problem za OHR, koji 

uporno ignoriše taj Klub. Svi članovi 

Kluba svjesni su pogubnosti politika 

stranačkih centrala iz Sarajeva i težine 

Klub Bošnjaka, 

iako ima 

heterogeno 

članstvo 

sastavljeno 

od različitih 

političkih 

opcija, zastupa 

jedinstvene 

stavove i to 

je izgleda 

glavni problem 

za OHR, koji 

uporno ignoriše 

taj Klub. Svi 

članovi Kluba 

svjesni su 

pogubnosti 

politika 

stranačkih 

centrala iz 

Sarajeva 

i težine 

historijskog 

trenutka za 

Mostar. 

Šta traži Klub Bošnjaka u Grad- 

skom vijeću? Ako je Ustavni sud presudio 

da su pojedine odredbe statuta 

kojeg je nametnula institucija 

visokog predstavnika 

neustavne, onda se trebamo 

vratiti na ustavna rješenja 

koja je svojom intervencijom 

ukinuo Pedi Ešdaun. To je 

jedina moguća početna pozicija 

koju Bošnjaci Mostara 

prihvataju kao osnovu za 

historijskog trenutka za Mostar. Snažnu 

podršku Klubu pružaju Islamska 

zajednica, boračke organizacije i više 

od 40 nevladinih organizacija sa područja 

Grada. 

dalje pregovore oko statusa 

Grada. Ni u kom slučaju 

to ne može biti nametnuti 

Ešdaunov statut. Međutim, 

očito je da OHR već ima u 

ladici spremno rješenje za 

Mostar čim se ignorišu legitimni 

predstavnici jednog 

naroda i nastoji se pronaći 

prazan prostor za djelovanje 

među bošnjačkim političkim 

opcijama. U spreman 

scenario međunarodnih 

zvaničnika za Mostar savršeno 

se uklapa aktuelna priča 

o ukrupnjavanju kantona 

u Federaciji. Ostavljam 

čitaocima prostor da sami 

izvedu zaključak u kojem 

kantonu su stranci zamislili 

da se sutra nađe Mostar i 

centralna Hercegovina gdje 

žive Bošnjaci. 

Klub Bošnjaka je pokrenuo 

i potpisivanje peticije 

kojom se traži vraćanje jedinica 

lokalne samouprave, 

što je jedina garancija 

ravnopravnosti i opstanka 

Bošnjaka. Potpisivanje 

je u toku i očekuje se oko 

20.000 potpisa. Ni OHR neće moći 

dugo ignorisati stavove Kluba Bošnjaka 

u Gradskom vijeću. Umjesto što 

nam visoki predstavnik piše konfuzna 

pisma u kojima obrazlaže “zamrzavanje” 

statusa vijećnika, zbog isticanja 

mandata i neodržavanja izbora, bolje 

bi mu bilo da se upusti u jedan konstruktivan 

dijalog. Nema dugoročnog, 

stabilnog rješenja ako je uspostavljeno 


23

na bilo čiju štetu, a takve negativne 

intencije primjećuju se kod visokog 

predstavnika. Dok je vijećnicima status 

zamrznut, gradonačelniku nije, 

iako je izabran iz reda vijećnika. Ali, 

gradonačelnik dolazi iz političke opcije 

za koju “navija” OHR, te je to možda 

i pravi razlog za “dvostruke aršine”. 

Ešdaunov atak na Dejtonski 

sporazum 

Visoki predstavnik je 2004. godine 

prekršio međunarodne sporazume, 

Ustav FBiH i Ustav Hercegovačkoneretvanskog 

kantona o Mostaru, nametnuvši 

uređenje Grada mimo postojećeg 

ustavnog rješenja, pretvorivši 

Mostar u grad slučaj, što je na kraju 

prepoznato i potvrđeno odlukom 

Ustavnog suda. Ukinuvši općine, visoki 

predstavnik je djelovao suprotno 

članu 6. Evropske povelje o lokalnoj 

samoupravi, koja čini sastavni dio 

ustavnog sistema ove zemlje. Također 

je tim činom narušio Dejtonski sporazum 

jer nije u njegovoj nadležnosti 

da mijenja mirovni sporazum, što je 

potvrđeno presudom Suda za ljudska 

prava u Strazburu. Dovoljno je spomenuti 

slučaj Sejdić-Finci, čije rješenje 

ne smije nametati visoki predstavnik, 

nego se njegova implementacija 

mora mukotrpno dogovarati među 

domaćim političarima u Parlamentu. 

Isto tako je visoki predstavnik, nametnuvši 

2004. godine odluku, 

ignorisao referendumom 

jasno izraženu volju 

apsolutne većine građana 

u bivšim općinama sa bošnjačkom 

većinom, koji su se 

tada izjasnili protiv ukidanja 

jedinica lokalne samouprave. 

Takva gruba kršenja 

prava pojedinaca i kolektiviteta 

mogli su evropski kolonizatori 

provoditi samo u 

zemljama tzv. trećeg svijeta. 

Nama je savršeno jasno s 

kim imamo posla i neće nas 

ponovo prevariti. 

OHR će stoga vjerovatno 

pokušati riješiti problem 

Mostara na državnom nivou, među 

političkim strankama koje nemaju legitimiteta 

na lokalnom nivou. Bitno 

im je samo da nađu “rupu” u bošnjačkim 

redovima, kako bi mogli opravdati 

novo nametanje odluke, po istom 

receptu iz 2004. godine. Nažalost, 

bošnjačke političke opcije na višim 

nivoima su toliko razjedinjene j da to 

nije teško učiniti. Žalosno je također 

i to da se sva bošnjačka “elitna” i “državotvorna” 

politika svela na pitanje 

kakvo će biti stanje od Baščaršije do 

Ilidže. Ne pokazuju nimalo interesa 

ni brige za “provinciju”. Kad su predstavnici 

Kluba Bošnjaka u Gradskom 

vijeću lobirali kod klubova naroda 

na višim nivoima vlasti, pokazalo se 

Potpuno su 

oprečni stavovi 

bošnjačkih 

i hrvatskih 

predstavnika 

o pitanju 

Mostara i ti 

problemi su 

u Vašingtonu 

gurnuti pod 

tepih. Kamen 

spoticanja 

je tada 

preskočen jer 

se u to vrijeme 

skrajala 

Federacija. 

da većina zastupnika viših 

nivoa vlasti ne posjeduje 

čak ni elementarna znanja 

o problematici Mostara, a 

trebali bi eventualno sutra 

donositi teške i odgovorne 

odluke sa dugoročnim posljedicama. 

Mostar je dejtonska 

kategorija! 

Hrvatske političke opcije 

mudro šute jer im odgovara 

da cijelu stvar završe u 

tišini i da uz pomoć OHRa 

projekat započet prije 20 

godina privedu kraju. Kad 

im neke stvari nisu politički odgovarale 

u prošlosti podizali su barikade, 

pa čak su i pucali iz vatrenog oružja 

na međunarodnog upravitelja Hansa 

Košnika, a sad poručuju da je 2012. 

godina i da ne trebamo gledati unazad. 

Gledali bismo i unaprijed, ali 

kud god se okrenemo, oči nam izbiše 

međaši osvojenih teritorija, agresivno 

istaknuti vjerski simboli i kilometarski 

tornjevi, koji su nam jasna poruka 

kakav se Mostar želi. Također, naše 

komšije nam poručuju da se okrenemo 

savremenim civilizacijskim tekovinama. 

Koje li ironije i cinizma! U 

civilizacijske tokove uljudnog ponašanja 

uvode nas isti oni koji su tenkovima 

i haubicama rušili kulturno-hi- 


24

storijsko nasljeđe Mostara, držali pod 

opsadom istočni dio grada bez vode, 

hrane, struje, pod stalnim neselektivnim 

granatiranjem i snajperskom vatrom, 

držali u koncentracionim logorima 

preko 10.000 Bošnjaka iz zapadnog 

dijela grada, odakle su i raselili po 

bijelom svijetu 30.000 Bošnjaka, čime 

su ustvari i stekli demografsku preva- 

gu, a sve u okviru borbe za lebensra- 

um. Dakle, nasilnim metodama et- 

ničkog čišćenja i progona, zbog čega 

će upravo biti zanimljiva 

sudska presuda koja usko- 

ro slijedi Prliću i ostalim 

prvacima nekadašnje para- 

državne tvorevine u Hagu. 

Zaboravlja se da je sloboda 

Bošnjaka plaćena najsku- 

pljom cijenom na svijetu, 

ljudskim životima. Obični 

mali ljudi, heroji Mostara, 

stali su gotovo goloruki na 

put velikim planovima kri- 

voustog poglavnika. 

Citirat ću ovom prilikom 

jednog značajnog državnika 

iz zapadne Evrope s kraja 

XIX stoljeća samo radi ibreta 

našim komšijama i njihovim 

stranim pomagačima. 

Čovjek pod čijom palicom 

se nacionalno ujedinila Njemačka, 

jednom prilikom je 

rekao: “Suštinska pitanja 

jedne nacije ne rješavaju se 

za zelenim stolom.” Historijska 

šansa u tom smislu 

propuštena je 1993. godine 

i sasvim sigurno se neće realizirati 

nakon 20 godina, 

u mirnodobskim uslovima. 

Ako je status Mostara ugrađen u Vašingtonski 

i Dejtonski mirovni sporazum, 

onda se ne može nametanjem odluke 

visokog predstavnika i kasnijim korekcijama 

nametnute odluke promijeniti 

stanje u korist jedne strane. Status 

Mostara je poput statusa entiteta Republika 

Srpska, to je dejtonska kategorija. 

Mostarsko rješenje j prihvatili su u 

Dejtonu i Franjo Tuđman i Gojko Šu- 

šak. Nije se slučajno ovaj grad našao na 

pregovaračkom stolu kao važna tema 

prilikom sklapanja mirovnog ugovora. 

Osnovni razlog za to leži u činjenici što 

prostor Mostara spada u vitalni nacionalni 

interes bošnjačkog naroda i mi ga 

bez borbe nećemo predati. 

Potpuno su oprečni stavovi bošnjačkih 

i hrvatskih predstavnika o pitanju 

Mostara i ti problemi su u Vašingtonu 

gurnuti pod tepih. Kamen 

spoticanja je tada preskočen jer se u 

to vrijeme skrajala Federacija. Ukoliko 

OHR istraje na manjim intervencijama 

i simboličnim korekcijama postojećeg 

nametnutog statuta u korist 

Hrvatske 

političke opcije 

mudro šute jer 

im odgovara 

da cijelu stvar 

završe u tišini 

i da uz pomoć 

OHR-a projekat 

započet prije 

20 godina 

privedu kraju. 

Kad im neke 

stvari nisu 

politički 

odgovarale 

u prošlosti 

podizali su 

barikade, pa 

čak su i pucali 

iz vatrenog 

oružja na 

međunarodnog 

upravitelja 

Hansa Košnika. 

hrvatske strane, onda nema 

razloga da ne zatražimo 

vraćanje Ustava Republike 

Bosne i Hercegovine, poništenje 

postignutih mirovnih 

sporazuma i uvođenja 

principa jedan čovjek, jedan 

glas na nivou cijele Bosne i 

Hercegovine, bez entiteta i 

kantona. Tek tada ćemo se 


25 

osjećati dovoljno zaštićenima, ako iza 

nas stoji jaka država i tek nakon toga 

možemo pristati da se Mostaru ukine 

status grada i da ponovo, kao prije 

rata, bude jedna općina. Mislim da 

međunarodni zvaničnici neće dozvoliti 

da cijela stvar ode predaleko i otme se 

kontroli, da će prevladati razum i da 

ćemo ipak na kraju morati ući u proces 

iskrenog dijaloga na zadovoljstvo svih.

Društvo 

Povodom lažne dileme o “bosanstvu” i “bošnjaštvu” 

Kako Bošnjak ošnjake zaklati olovkom 

Zar se ime Bošnjak, jezik 

bosanski i vjera islamska ne 

zatiru već, evo, 134 godine? 

Piše: Faruk Vele 

Aktuelna 

A 

debata o tome da li 

ABošnjaci trebaju krenuti pu- 

Atem “bosanstva” ili “bošnjaštva” 

u suštini predstavlja najobičniju 

podvalu i provokaciju. 

Bosanac i Bošnjak su dvije različite 

identifikacije. Bošnjak je nacionalna, a 

Bosanac teritorijalna identifikacija. I tu 

nema nikakvih dilema. Tačka! 

Ja sam Bosanac, to je sasvim jasno. 

Rođen sam i odrastao u srednjoj Bosni, 

u istom gradu gdje su stasavali Hadži 

Mustafa Bošnjak Muhlisi, dr. Fehim 

Bajraktarević, Branko Mikulić, Ahmed 

ef. Burek, Džemaludin Latić, Goran Či- 

šić... Ali, ja sam i Bošnjak koji govori bosanskim 

jezikom, ponosi se bošnjačkim 

identitetom i islamskom vjerom. 

Zablude prošlosti 

Kao što se moji susjedi Hrvati, također, 

s pravom, smatraju Bosancima i ponose 

katoličkom vjerom. Također, i komšije 

Srbi s ponosom nose pravoslavnu 

vjeru, te se (mnogi od njih) smatraju Bosancima, 

baš kao i ja. S punim pravom! 

Kao Bosance, ali i Hrvate i Srbe te naše 

susjede vide i drugi. 

Ova pitanja, historijski gledano, nikada 

nisu bila stvar problema u Bosni. Niti 

trebaju biti. Pogotovo kada se gleda iz ugla 

Bošnjaka. Poticanje sukoba u našoj zemlji, 

ove ili one vrste, uvijek je dolazilo izvana. 

Primjećuje to i ugledni britanski historičar 

Noel Malcom u svojoj “Povijesti Bosne”. 

Izvana su poticani unutrašnji sukobi u Bosni 

ili je izvana dolazila agresija na Bosnu. 

Još nešto, oni tradicionalni bosanski 

katolici i pravoslavci koji su mahom u 19. 

stoljeću prihvatili hrvatstvo i srpstvo kao 

svoje nacionalno opredjeljenje, napravili 

su izbor kojeg su odabrali. Kažu da je i 

Stjepana Radića svojevremeno u Jajcu 

dočekalo iznenađenje kada je tamošnje 

katolike oslovio “braćom Hrvatima”. Ali, 

to je neka druga priča. 

Svakako, nastojanje pojedinih krugova 

iz Sarajeva da promoviranjem “Kallayevog 

bosanstva” ovdašnje Hrvate i Srbe tjeraju 

da se odreknu nečeg što su davno prihvatili 

njihovi pradjedovi, jeste samo “šaljiva 

storija iz historije” koja ne vodi ničemu do 

novoj smutnji i previranjima. Takva priča 

će ostati mrtvo slovo na pp papiru jer su procesi 

o kojima se sada ispreda po Šeheru, 

davno završeni. 

Istovremeno, zabludu čine 

i oni koji vjeruju da su ti isti 

bosanski Hrvati i Srbi manje 

Bosanci od nas Bošnjaka. 

Ko onda meni može osporavati 

to da sam Bosanac, ako 

sam i Bošnjak ili obrnuto!? 

O takvim stvarima se može 

jalovo debatirati samo u Bosni 

i, posebno, unutar našeg, bošnjačkog 

naroda. To može biti 

samo dio one naše čudne navike 

da se prepiremo oko svega, 

pa i onog pitanja na koje je 

davno odgovoreno. 

Nije to ništa novo i neobično, 

jer se na popisu naredne, 

2013. godine Bošnjaci po 

prvi put mogu izjasniti svojim 

starim, tradicionalnim bošnjačkim 

imenom. Nakon toga 

više niko neće moći govoriti o 

nekoj nedefiniranoj masi ili, 

kako su govorili “drugovi” Milovan 

Đilas ili Eduard Kardelj 

“etničkoj grupi”, jer je to narod 

koji ima svoje ime, jezik, vjeru 

i prostor na kojem živi. 

Isto je govorio rahmetli 

Husaga Čišić na Ustavotvor- 

noj skupštini Titove Jugoslavije, 

ali je bio usamljen. Naime, i tamo 

je bilo Bošnjaka koji su zbog svojih zabluda 

i iluzija dozvolili da njihov narod 

jedini bude gurnut u “neopredijeljenost”, 

iako je Zemaljsko antifašističko 

vijeće narodnog oslobođenja Bosne i 

Hercegovine (ZAVNOBiH) u ratnim 

godinama govorilo da “Bosna nije ni 

srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, 

već i srpska i hrvatska i muslimanska”. 

No, Bošnjaci su svoju zasebnost pokazivali 

i kada su ih utjerivali u tu “neopredijeljenost”, 

kada su bili samo “muslimani” 

ili “Muslimani” u nacionalnom 

smislu. Pritom, nikada ti ljudi nisu dvojili 

oko toga da su i Bosanci. Čak i onda 

kada su ostavljali svoje kosti po Hoćinu, 

kada su se borili na Galiciji, na Kozari, 

Sutjesci ili Neretvi... 

Naglašavam, kampanja o kojoj 

govorimo ovih dana nije ni slučajna, 

niti neobična za ovdašnje uvjete. Zar 

No, Bošnjaci su 

svoju zasebnost 

pokazivali i 

kada su ih 

utjerivali u 

tu “neopredjeljenost”, 

kada su 

bili samo 

“muslimani” ili 

“Muslimani” u 

nacionalnom 

smislu. 

se ime Bošnjak, jezik bosanski i vjera 

islamska ne zatiru već, evo, 134 godine? 

Šta je sada cilj? Nakon 200 hiljada 

ubijenih Bošnjaka i sabijanja preživjelih 

po enklavama koje neodoljivo 

podsjećaju na Gazu ili Zapadnu 

Obalu, sada Bošnjake treba 

razbiti iznutra, izmrviti, kako 

kaže uvaženi reisu-l-ulema mr. 

Husein ef. Kavazović, nakon 

čega se slobodno može izmrviti 

i prostor na kojem taj narod 

živi? 

Ko to ne vidi kao izvjesnost 

nakon užasa 90-tih, u situaciji 

kada se ratne ideologije provode 

drugačijim sredstvima, 

ali s istim ciljem kao i u ratu, 

morat će ponavljati historiju. 

Jer, nakon što su nas podijelili 

na Bosance, Hercegovce, 

Sandžaklije, Krajišnike, Posavce, 

Tuzlake, Sarajlije, Zeničane..., 

sada je cilj da nas podijele 

na Bošnjake i Bosance?! To 

je dio procesa atomizacije čiji 

konačan ishod može biti samo 

nestanak bošnjačkog naroda. 

Namamiti Bošnjake 

Posebno je interesantno 

kako se lakomisleni žele namamiti 

da se zarad “bosanstva” 

odriču “bošnjaštva”, iako 

su, hudi, i Bosanci i Bošnjaci. 

Naime, Bosanci su, kao, urbani, naprednjaci... 

S druge strane, Bošnjaci su 

“papci”, džamijski miševi, vehabije... 

Onda oni koji ne žele biti “papci” trebaju 

samo potpisati da su “ostali”, pardon, Bosanci!? 

Moram priznati, odlična metoda 

za širenje smutnje. To je kao da stavljate 

potpis na pakt s Iblisom. 

Jer, kada popis jednom završi uvidjet 

će se (ako ne demaskiramo namjere spomenute 

kampanje) da u Bosni i Hercegovini 

žive Srbi i Hrvati (neki od njih su 

onako s ulaznih vrata, naravno, probnim 

popisivačima govorili da ih pišu kao Srbe 

i Hrvate), Bošnjaci, kojima prijeti manjina, 

te Bosanci koji će biti u redu “ostalih”, 

zajedno s Romima, Jevrejima, Poljacima, 

Mađarima.. To će biti uvod u trajni 

nestanak Bošnjaka u Republici Srpskoj i 

većem dijelu Hercegovine, te opadanje 

utjecaja rečenih u Federaciji BiH. 


26

Možda bi spomenuti “ostali” tražili 

da budu dio Ustava BiH, ali bi ih 

Milorad Dodik, kao onomad Sejdića i 

Fincija, poslao da se žale u Strazburg... 

A Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba. 

U situaciji kada se ni državni budžet 

lako ne usvaja, a blokade države se 

proizvode iznova i iznova, Dodik ne bi 

propustio ni ovu priliku da Bošnjacima 

i Bosancima, zajedno, zada još jedan 

dobar šamar za odsustvovanje s časova 

historije. 

Naši ahmaci 

Dušmani ove zemlje i ovog naroda 

nedvosmisleno znaju da su i Bošnjaci 

Bosanci, ali se ovdašnjim ahmacima teško 

može objasniti kako se iza svega krije 

namjera da se onaj dio naroda koji je izmakao 

ispod noža sada zakolje olovkom 

i otjera izvan brojnih prava i konstitutivnosti 

pod krov “ostalih” s kojima će 

onda biti lahko manipulirati i iznova ih 

ugoniti tamo i ovamo. 

Sad je, računaju naši dušmani, trenutak 

da se definitivno zabije glogov 

kolac u srce bošnjačkog naroda. 

Zašto je to bitno? Jer Bošnjaci su temelj 

Bosne. Uz naše komšije Srbe i Hrvate 

koji su odani ideji Bosne, Bošnjaci 

su jedina i najsnažnija brana rastakanju 

te države. 

Kampanja o “bosanstvu” kojemu je, 

kao, problem “bošnjaštvo” dio je najobičnije 

reivizije historije. Kako svojevremeno 

kaza uvaženi akademik Muhamed 

Filipović “želja je protagonoista te kampanje 

da nas vrate unazad, na vremena 

kada je bilo problematično da li mi kao 

Bošnjaci uopće postojimo”. 

“Ako Bosna nema svoj narod koji je 

imenom, historijom i sadržajem svog 

identiteta vezan za tu zemlju i državu, 

onda ona nije supstancijalna historijski. 

Onda se ona svodi na Srbe i Hrvate 

kao jedine historijske nacije”, rekao je 

akademik Muhamed Filipović. 

Ko ima dilemu o postojanju Bošnjaka 

neka se uputi u Anadoliju. Tamo i 

danas bosanski muhadžiri, o kojima je 

pjevao i Alaksa Šantić, s ponosom nose 

prezime “Bošnjak”, za sebe govore da su 

Bošnjaci i da govore bosanskim jezikom. 

Mnogi govore i našu lijepu ikavicu. 

Takvo prezime nosi i dio potomaka 

Ali-paše Rizvanbegovića iz Stoca koji 

su svoje utočište našli u Palestini gdje 

su izgradili džamiju, a koju su Izraelci 

u prošlom stoljeću pretvorili u kafanu. 

Upoznao sam neke od tih čestitih ljudi. 

Bošnjaci žive i o bošnjaštvu jasno 

(bez ikakvog utjerivanja) govore, u Albaniji, 

Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji, 

kao i diljem svijeta. Njima nisu trebali 

vrli kafanski intelektualci iz Sarajeva da 

im objasne kako zapravo nisu Bošnjaci 

već ih je neko utjerao u “bošnjaštvo”. 

Svoje daleko bošnjačko porijeklo spominje 

čak i zamjenik generalnog direktora 

UNESCO-a Munir Bušnaki (Mounire 

Bouchenaki), rođen u Alžiru. 

I u Saudijskoj Arabiji, ali i diljem svijeta 

se nalaze ljudi s ovih prostora koji se 

ne stide svog bošnjačkog porijekla. Bošnjaci 

su bili puno prije Bošnjačkog sabora 

iz 1993. godine kada je Bošnjacima samo 

vraćeno nacionalno ime. Ali, spomenuti 

često govore kako su njihovi djedovi Bosanci 

i kako su pristigli iz voljene Bosne. 

Bosanski vam besidim 

Ko ima dilemu o postojanju bosanskog 

jezika neka istraži bosansko-turski 

rječnik alhamijado pjesnika Muhameda 

Hevaije Uskufija iz 1631. godine koji je 

tokom cijelog života i rada isticao da je 

Bošnjak, a jezik kojim govori bosanski. 

“Bosanski da vam besidim, bratani, 

da slušaju dobrotelji, prijatelji znani...”, 

piše Uskufi. 

Hercegovački srpski prvaci, na primjer 

Prokopije Čokorilo, traže od Ali- 

paše Rizvanbegovića da se za vladiku 

postavi “čovjek vičan bosanskom jeziku”, 

a vođa hercegovačkog ustanka Pero Tunguz 

znao je govoriti: “Razumi me, čovječe, 

bosanski ti govorim”! 

Gramatiku bosanskog jezika za potrebe 

škola izdao je Frane Vuletić, a štampala 

Vlada BiH još 1880. godine. 

Kako bilježi Naila Hebib-Valjevac, 

jedan od najstarijih pomena bosanskog 

jezika nalazimo 1436. godine, u Kotoru 

gdje se u zapisniku o otkupu neke djevojčice 

od strane kotorskog kneza navodi da 

je ona “bosanskim jezikom djevena”. 

Kada je u pitanju vjera islam, kako 

svjedoči i britanski historičar Noel 

Malcom, već 1485. godine u BiH je 

živjelo 4.134 muslimanske porodice i 

1.064 neoženjenih muslimana. 

Svjedočeći Malcom i o postepenom 

prihvatanju islamske vjere. Jer, Bošnjake 

niko nije utjerivao u islam, kao što ih nije 

utjerivao u “bošnjaštvo”, niti im ko treba 

govoriti da su i Bosanci. 

Zato danas niko ne treba imati dileme. 

Mi smo Bosanci i Hercegovci po 

svom rođenju, kao što smo i Bošnjaci. A 

jezik nam je bosanski i vjera nam je islam. 

Ko hoće neka je ispovijeda. Nema prisile 

u vjeri (Kur’an). 

Ali, ne može reći da nije čuo za Pravi 

put. 

Također, svakog dobronamjernog čovjeka 

prihvatamo. A svakog zlikovca “što 

med pod jezikom nosi” prepoznamo. 

Iako “ne ličimo na junake, najteže nas je 

prijetnjom uplašiti”. 

Zato, dilema nema. Izaberite - nacionalnost 

Bošnjak, jezik – bosanski i vjera 

- islam. 

Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako 

se ne razjedinjujte! (Kur’an 4:13). 


27

Društvo 

Pogledi 

Bošnjaninu, i Bošnjaku, i Bosancu, 

jedna je te ista majka Bosna, iz njenog 

praha i njenog imena svi su nastali 

Do koje mjere je hipokrizija zahvatila 

sfere bosanskog duha i tkivo 

bosanskog društva svjedoče mnogo 

ozbiljnije i opasnije pojave. Osnovana 

je, čak, politička stranka pod 

imenom “Mi Bosanci i Hercegovci“, 

čiji je osnovni cilj, kako je javno na 

jednoj televiziji proklamovao njen 

osnovač i predsjednik, Hidajet 

Čehić, da u FBiH među većinskim 

Bošnjacima do narednog popisa 

propagira nacionalno izjašnjavanje 

kao “Bosanac i Hercegovac”. Više 

puta je ponovio da je on “Bosanac i 

Hercegovac”. Logička kontradikcija 

sadržana je u tome da se ovi 

pojmovi međusobno izključuju: ili si 

Bosanac, ili si Hercegovac. Obadvoje 

ne možeš biti, jer jedno drugo potire 

pa ostaje samo semantička rupa 

Piše: Prof. Safet Kadić 

Pred planirani popis stanovništva 

u Bosni i Hercegovini 2013. godine 

antibošnjačka propaganda 

smišljeno unosi razdor među Bošnjake 

lansiranjem lažnih dilema u pogledu izjašnjavanja 

o svom etničkom, nacionalnom, 

vjerskom i jezičkom identitetu, a upravo 

duhovno, idejno i političko jedinstvo Bošnjaka 

nameće se kao imperativ obstanka 

toga naroda nakon genocida. U pozadini 

takvih nastojanja mnogi Bošnjaci vide prikrivene 

namjere ojačane srbsko-hrvatske 

osovine u BiH radi ponovnog podjarmljivanja 

i eliminacije Bošnjaka kao političkog 

faktora. Srbsko-hrvatska osovina, 

stvorena u 19. stoljeću radi prisvajanja i 

podjele Bosne i podjarmljivanja Bošnjaka, 

nikad nije pukla i još uvijek snažno djeluje 

na bosanskohercegovačkoj političkoj pozornici. 

Od tada, tokom dvjestogodišnjeg 

progona, masakriranja, ugnjetavanja i hegemonije 

drastično je prekinut povijestni 

kontinuitet Bošnjaka i planski provođeno 

odrođavanje i asimilacija. Otuda 

među Bošnjacima opravdan 

strah od ponovne srbsko-hrvatske 

dominacije, jer dejtonski 

ustav nije demokratski, građanski 

ustav, koji garantuje vladavinu 

prava i jednakost prid 

zakonom, nego poznaje i priznaje 

samo etnički subjektivitet 

u vidu konstitutivnosti naroda, 

pa i Bošnjaka, koji bi popisom 

bili registrirani u enklavama, 

kao svojevrstnim rezervatima 

u sobstvenoj domovini. Zato 

agresivna propaganda nacionalnog 

bosanstva i nacionalnog 

muslimanstva raznih plaćenika, 

zaklonjenih iza samozvanih 

nevladinih organizacija, 

ne mogu se drugačije shvatiti 

nego zlonamjerno sijanje konfuzije, 

smutnje i razdora među 

ranjenim Bošnjacima. Kao karikaturalnu 

ilustraciju takvog 

stava i shvaćanja nacionalnog 

muslimanstva i njegove identifikacije 

dovoljno je uzeti samo 

jednu sekvencu iz aktuelne bosanske 

serije, koja se do bezsvijesti 

reprizira na FTV. Glavni 

lik Izet se žali policijskom načelniku, 

potvarajući njegovog 

policijskog službenika Muradifa 

da ga je maltretirao na 

nacionalnoj osnovi, a zapravo 

ga je sankcionirao zbog vožnje u pijanom 

stanju, a navodni policijski načelnik ga slavodobitno 

ukori: Kako će Vas maltretirati 

na nacionalnoj osnovi – obojica ste Muslimani, 

ti Izet, a on Muradif. 

Il’ si Bosanac il’ si Hercegovac 

Međutim, do koje mjere je hipokrizija 

zahvatila sfere bosanskog duha i tkivo 

bosanskog društva svjedoče mnogo ozbiljnije 

i opasnije pojave. Osnovana je, 

Ali, nije 

bošnjačko biti 

ili ne biti samo 

u najavljenom 

popisu, nego 

prije svega 

u zahtjevu 

za restitutio 

ad integrum, 

povratak u 

predhodno, 

predgenocidno, 

stanje, na 

ustavno-pravni 

poredak 

Republike 

Bosne i 

Hercegovine. 

čak, politička stranka pod imenom “Mi 

Bosanci i Hercegovci”, čiji je osnovni cilj, 

kako je javno na jednoj televiziji 

proklamovao njen osnovač i 

predsjednik, Hidajet Čehić, da 

u FBiH među većinskim Bošnjacima 

do narednog popisa 

propagira nacionalno izjašnjavanje 

kao “Bosanac i Hercegovac”. 

Više puta je ponovio da 

je on “Bosanac i Hercegovac”. 

Logička kontradikcija sadržana 

je u tome da se ovi pojmovi 

međusobno izključuju: ili 

si Bosanac, ili si Hercegovac. 

Obadvoje ne možeš biti, jer 

jedno drugo potire pa ostaje 

samo semantička rupa. 

U povijestnom kontekstu 

to je čista nebuloza: Kako neko 

može biti istovremeno bosanski 

ban Stjepan Kotromanić 

sa Bobovca i hercegovački vojvoda 

(herceg) Stjepan Vukčić 

Kosača sa Blagaja? Kako neko 

može biti istovremeno i Bosanac 

i Hercegovac, Husein-beg 

Gradaščević, Zmaj od Bosne, 

i secesionistički hercegovački 

namjestnik u “stolnom” Mostaru 

Ali-beg Rizvanbegović 

(Stolčanin), kad je prvi digao 

sablju na sultana radi samostalnosti 

Bosne, a ovaj drugi zabio 

glavu pod sultanove skute i 

izdao ovog prvog i tako uveo 

Bosnu u robstvo sve do danas. 

Prvi je bio Bosanac i Bošnjak, a drugi 

samo Hercegovac. Poznato je kako su zbog 

toga završili i jedan i drugi i na što je spala 

Bosna-ponosna! Dakle, ne može neko 

biti “Bosanac i Hercegovac”, ali može biti 

Bosanac, može biti Hercegovac, a obadva 

su Bošnjaci. Podsjetimo, najgorljiviji Bošnjaci 

s početka prošlog stoljeća i lučonoše 

bošnjaštva bili su Hercegovci Safvet-beg 

Bašagić (Nevesinje) i Mehmed-beg Kapetanović 

(Ljubuški) ili u skorije vrijeme 

Alija Isaković (Stolac), Safet Isović (Bileća) 


28

ili Bosanci Nedžad Ibrišimović, Enes Kišević 

i brojni drugi, sve do Safeta Sušića i 

Vahida Halilhodžića. Ako je dojako i bilo 

nekih nedoumica o tome, odjako to ne bi 

smilo biti. 

Iako je etnik Bosanac adeš sa etnikom 

Bošnjak i etnikom Bošnjanin, on se danas 

poima kao regionalna odrednica, baš 

kao i Hercegovac, Krajišnik, Posavljak, 

Sandžaklija, i sl. 

U političkom kontekstu “Bosanac i 

Hercegovac” je nagazna mina. Zamislite 

samo kako bi reagirao onaj bosnomrzac, 

haški obtuženik, koji će u povijesti ostati 

zabilježen i kao mostomrzac i rušitelj 

Starog mosta u Mostaru, kada bi mu 

neko rekao da se mora nacionalno izjasni 

kao “Bosanac i Hercegovac”. Pa, on 

bi ponovo sjeo za haubicu i gađao obnovljeni 

most. Tako i Dodik. 

Ili Čović. 

Čehićeva stvarna ili fingirana 

naivnost krajnje je 

groteskna. Kada je riječ o 

državi, cilj njegove stranke je 

da se na slijedećem popisu u 

Bosni za opciju Bosanac (ne 

Bošnjak) izjasni najmanje 

20 posto žitelja u BiH kako 

bi mogli, potom, podnijeti 

tužbu Sudu u Strasburu 

za ustavno priznavanje toga 

naroda. Tom presudom će, 

zanosi se Čehić, biti oboren 

dejtonski ustav i donesen 

novi. Kakve zablude i djetinje 

iluzije u politici! Javnost 

je ostala uzkraćena za odgovor 

na pitanje zašto ta stranka 

ne traži promjenu ustava 

i izbori se za ustavno priznavanje 

tog naroda pa, onda, 

na popisu neka se izjašnjava 

kako ko hoće. Iako, možda, 

nije primjereno, nemoguće je povodom 

ovog stava ne povući analogiju sa izjavom 

predsjednika Predsjedništva RBiH, 

Alije Izetbegovića, dok je zrak mirisao 

na rat i postajale sve glasnije priče o etničkoj 

podjeli zemlje, da je Bosnu nemoguće 

podijeliti, jer je sva (nacionalno) 

išarana kao tigrova koža i te šare je 

nemoguće izbrisati. Nećemo ni brisati, 

nego zguliti cijelu kožu, zlurado su komentarisali 

budući agresori u već pripremljenim 

bunkerima, vučijim jazbinama 

i šancima. 

Bosanstvo i muslimanstvo nisu 

oprečni, nego kompatibilni bošnjaštvu, 

kao i hercegovački identitet, ali, 

jednostavno, nisu ustavne kategorije i 

ostavljene su, namjerno ili ne, da “vise” 

izvan ustava. Uzput rečeno, propagandno 

vezivanje tzv. mješovitih brakova sa 

popisom i nacionalnim identitetom, sa 

anacionalnošću, sa bosanstvom, sa kategorijom 

“ostali”, krajnje je proizvoljno i 

neumjestno. 

Historijski se 

prvi javlja oblik 

Bošnjanin. 

Izvorno ime 

Bošnjanin 

(u latinskim 

izvorima sing. 

Bosnensis) kao 

etnik prvobitno 

označava 

pripadnika 

ranosrednjevjekovnog 

bosanskog 

teritorija, 

a potom i 

ranofeudalne 

bosanske 

države. 

Tri varijante istog imena 

Bošnjaci su slaveno-ilirski 

narod nastao i imenovan 

na tlu zemlje Bosne kao svoje 

matične domovine. Bez obzira 

na još uvijek neodkrivene 

i neiztražene naslage drevne 

prošlosti i različite interpretacije 

historijske dileme da li 

su bezimena slavenska (ili slavenizirana) 

plemena stigla sa 

prostora Krima ili južne Ukrajine 

kao eho prodora Obara 

na Balkan polovinom prvog 

milenija nove ere, činjenica je 

da su se nastanili u doline vodotokova 

centralnog Balkana, 

prvenstveno rijeke Bosne, koju 

su njeni starosjedioci Iliri imenovali 

Basan (u latinskim izvorima 

Bathinus, čit. Basinus). 

Od toga su doseljeni Slaveni, koji su se 

asimilirali sa starosjedilačkim Ilirima, izveli 

naziv Bosna, fonetskom transformacijom 

od Basan, priko Bosina, a potom Bosna 

(

U političkom 

kontekstu 

“Bosanac i 

Hercegovac” 

je nagazna 

mina. Zamislite 

samo kako bi 

reagirao onaj 

bosnomrzac, 

haški 

obtuženik, 

koji će u 

povijesti ostati 

zabilježen i kao 

mostomrzac 

i rušitelj 

Starog mosta 

u Mostaru, 

kada bi mu 

neko rekao 

da se mora 

nacionalno 

izjasni kao 

“Bosanac i 

Hercegovac”. 

nog s sa palatalnim nj tako da 

je glas nj uticao na glas 

s da se i 

on palatalizira u palatalno š pa 

smo dobili konačni oblik: bošnjanin, 

tj. Bošnjanin 

. 

Isti jezički proces desio se 

i kod tvorbe etnika Bošnjak, 

samo sa također sveslavenskim 

i praslavenskim sufiksom -jak: 

bosьn-jak 

> bosnjak 

> bosnjak 

> bošnjak, dakle: Bošnjak 

. Tokom 

14. i 15. stoljeća, kada su 

se, inače, desile mnoge promjene 

u bosanskom jeziku, 

etnonim Bošnjak sve češće 

zamjenjuje stariji naziv Bošnjanin. 

Prva dosad poznata upotreba 

riječi Bošnjak zabilježena 

je 1440. godine, kada je Tvrtko 

Drugi Kotromanić poslao 

bosansku delegaciju u Budim 

radi čestitanja poljskom kralju 

Vladislavu na izboru za kralja 

Ugarske i Hrvatske. Tada je 

vođa bosanske delegacije rekao 

da su “Bošnjakom isti pradjedovi 

bili kao i Poljakom”. 

Do dolazka Turaka taj oblik 

je podpuno potisnuo stariji 

tako da osmanlijska administracija 

isključivo koristi taj 

termin. Izrazi Bošnjak-kavmi 

i Bošnjak-milleti su označavali 

pripadnika bošnjačkog naroda 

odnosno potomke srednjovjekovnih 

Bošnjana, dok se izrazom 

Bošnjak-taifesi označava 

svaki pripadnik Bosanskog ejaleta 

bez obzira na narodnost, 

kulturu i jezik. Bošnjak-kavmi 

i Bošnjak-milleti je označavalo 

čovjeka koji je pripadao bošnjačkom 

narodu, govorio bosanski 

jezik, slijedio bošnjačku 

i bosansku kulturu te slijedio 

islamski vjerozakon. Nakon 

odlazka Turaka i dolazka drugih 

osvajača, to ime su im zanijekali 

tokom posljednja dva 

stoljeća agresivni susjedi, pretendirajući 

na njihovu zemlju, 

njihove duše i njihove živote. 

Tek su odlukom Bošnjačkog sabora iz 

1993. godine, kao najvišeg svebošnjačkog 

nacionalnog foruma, donesene u sudbonosnom 

vremenu otvorene srbske agresije 

na Bošnjake i Republiku BiH, Bošnjaci 

vratili svoje povijestno ime Bošnjak. 

Kod tvorbe etnika Bosanac sa sufiksom 

-ac (bosanac). Tako se danas mogu 

ravnopravno koristiti i sinonimi bosnista i 

bosanista, bosnisitika i bosanistika. Dakle, 

i Bošnjaninu, i Bošnjaku, i Bosancu, jedna 

je te ista majka Bosna, iz njenog praha 

i njenog imena svi su nastali. Bosna im je 

i otac i majka, što bi se reklo. Iz bošnjačke 

percepcije bosanstvo i bošnjaštvo su čvrsto 

povezani i međusobno prožeti, jer Bošnjaci 

prije svega svoj identitet vežu za domovinu 

Bosnu, ali za neke druge riječ Bosanac danas 

ima slično značenje, ako ne i identično, 

kao turski termin Bošnjak-taifesi i odnosi 

se na svakog pripadnika države Bosne i 

Hercegovine bez obzira na naciju. Od 15. 

stoljeća Bošnjaci su pretežno muslimani i 

to je značajan faktor njihova identiteta, ali 

za neke su i dalje druge vjere ostale dijelom 

njihovog naslijeđa i identiteta. Danas se 

uglavnom pod pojmom Bošnjak podrazumiva 

pripadnik bošnjačke nacije, koji 

govori bosanski jezik, slijedi bošnjačku i 

bosansku kulturu i islamsku vjeru, te vodi 

porijeklo od Bošnjana. No, kao što svi Bošnjaci 

nisu jednako lijepi i pametni, tako ni 

svi nisu jednako pobožni i vjernici. 

Bošnjaci ne žive samo u Bosni. Još u 

srednjem vijeku, u doba Bosanskog kraljevstva, 

oni su nastanjivali cijeli prostor 

centralnog Balkana, pogotovo u Otomanskom 

carstvu, od Budima do Skadra i Kotora. 

Oni su osnovali najveći broj urbanih 

naselja, jer su bili vladajući društveni sloj 

kao zemljovlasnička aristokracija ili bogati 

trgovački ili zanatlijski stalež, pored nezavisnih 

ili zavisnih seljaka. I danas znatan 

broj Bošnjaka živi u susjednim balkanskim 

državama, ali i u gotovo svim državama 

svijeta, gdje su razseljeni nakon srbske 

agresije i genocida 1992-1995. godine. 

Ako i ne računamo više miliona Bošnjaka, 

koji su se prije stoljeće i po pod prijetnjom 

susjeda izselili u Tursku i tamo asimilirali, 

danas više Bošnjaka živi van domovine, 

nego u domovini. 

Ali, nije bošnjačko biti ili ne biti samo 

u najavljenom popisu, nego prije svega u 

zahtjevu za restitutio ad integrum, povratak 

u predhodno, predgenocidno, stanje, 

na ustavno-pravni poredak Republike Bosne 

i Hercegovine. To je strateški interes 

Bošnjaka, to je nezamjenjiv temelj za obstanak 

Bošnjaka na kojem se mora izgraditi 

idejno i političko jedinstvo kao uslov 

obstanka. To znaju i neprijatelji Bošnjaka 

i zato sve čine da među njih unesu razdor, 

sumnju i bezperspektivnost. 


30

Glas islamskih učenjaka 

Doha: Proglas Svjetske asocijacije islamskih učenjaka u vezi sa 

dešavanjima u Egiptu 

Ko to želi od Egipta napraviti državu “slučaj’’ 

Epicentar najvažnijih 

svjetskih događanja 

danas se nalazi u 

islamskom svijetu. 

Islamsko-muslimanska 

društveno-politička 

scena posljednjih godina 

opterećena je brojnim 

problemima i izazovima. 

Posebno važnu ulogu u 

aktuelnim događanjima u 

islamskom svijetu imaju 

slamski učenjaci - ulema, 

čije mišljenje, savjeti i 

upozorenja presudno 

uređuju odnose među 

muslimanima u islamskom 

svijetu. Saff će od ovog 

broja redovno prenositi 

fetve, komentare, reakcije i 

druge vrste javnog nastupa 

i djelovanja islamskih 

učenjaka u svijetu, a koji se 

odnose na aktuelni razvoj na 

društveno-političkoj sceni u 

islamskom svijetu. Stavovi 

svjetske islamske uleme 

važni su i za muslimane 

u Bosni i Hercegovini. U 

ovom broju prenosimo 

reakciju islamskih učenjaka 

na aktuelna događanja u 

Egiptu. Islamski učenjaci 

svojim proglasom precizno 

detektiraju suštinu problema 

u Egiptu 

Pripremio: Semir Imamović 

Hvala Allahu, i neka su 

mir i spas na posljednjeg 

poslanika, njegovu časnu 

porodicu, ashabe i sve one koji 

su ih slijedili i koji će ih slijediti do 

Sudnjega dana. Svjetska asocijacija 

islamskih učenjaka s pažnjom prati 

dešavanja u Egiptu od samog početka 

veličanstvene revolucije, koja je bila i 

ostala svijetal primjer visokih moralnih 

vrijednosti, jedinstva i samopožrtvovanosti 

na putu istine 

i pravde, i koja je odigrala 

značajnu ulogu u suzbijanju 

smutnje, očuvanja jedinstva 

i mira u državi. Nakon 

što je njen uspjeh postao i 

više nego očit, neprijatelji 

Egipta i muslimana, sa svih 

strana, u saradnji sa ostacima 

propalog režima, počeli 

su sa izazivanjem smutnji, 

jednom iza druge, s ciljem 

unošenja nereda i cijepanja 

revolucionarnog pokreta po 

ideološkoj matrici, zavjere 

protiv islamskog Šerijata 

na kojeg su se naslanjali 

svi prethodni ustavi, a koji 

je prepoznatljiv po svojoj 

umjerenosti i srednjem 

putu, i udaljavanja Egipta 

od njegovog islamskog 

identiteta. Pokušaj Ustavnog 

suda da konstituiranje 

egipatskog parlamenta, 

kojeg su po prvi put u svojoj 

povijesti birali građani 

Egipta, na najpoštenijim 

izborima ikada održanim u 

ovoj zemlji, proglasi nezakonitim, ne 

mareći za voljom miliona Egipćana 

koji su učestovali na ovim izborima, 

kao i pokušaj da se ospori izbor donjeg 

doma parlamenta (Medžlisa Šure), ali 

i direktno ugrozi pozicija prvog čovjeka 

u državi, pokazao je da se ustvari 

ova državna institucija, umjesto slijeđenja 

principa neutralnosti, otvoreno 

svrstala na stranu protivnika novog 

egipatskog režima, tako da je dekret 

predsjednika Mursija, zapravo, bio jedini 

način da se Ustavni sud vrati u 

Apeliramo na 

sve releventne 

političke i 

društvene 

faktore ali 

i običnog 

egipatskog 

čovjeka da se 

konačno okrenu 

ka budućnosti 

i ulože 

maksimum 

napora na putu 

sveobuhvatnog 

ekonomskog 

i društvenog 

napretka, 

iskorjenjivanja 

siromaštva, 

nezaposlenosti 

i zaostalosti, 

uspostave 

vladavine 

prava. 

okvire zakona, spriječi stanje pravnog 

vakuma i anarhije, koje su neprijatelji 

revolucije željeli izazvati ovim putem. 

Kao da neko namjerno želi, od 

Egipta, koji bez sumnje predstavlja 

žilu kucavicu arapskog i islamskog 

svijeta, napraviti trajno nestabilnu zemlju, 

čije će se novofirmirane (čitaj: 

prosilamske) vlasti, umjesto razvojem 

i izgradnjom, privlačenjem stranih 

investicija, borbom protiv dva goruća 

nacionalna problema, siromaštva 

i nezaposlenosti, baviti krizama i sukobima, 

odnosno samima 

sobom. 

Sudbonosno “ne” 

neprijateljima Egipta 

Po svemu sudeći, krajnji 

cilj koji se krije iza ovakvog 

ponašanja Ustavnog suda, 

jeste poništenje rezultata 

revolucije i opstrukcija 

ostvarenja njenih ciljeva, 

a samim time povratak na 

političku scenu ostataka 

bivšeg diktatorskog režima, 

koji će uz pomoć opljačkanog 

državnog blaga i sitnošićardžijskih 

interesnih 

skupina, pokušati ponovo 

preuzeti konce vlasti u svoje 

ruke. Izgleda de je najveći 

“propust” revolucije, ako se 

tako može reći, u tome što 

nije uspjela u potpunosti 

uklonuti kolovođe zla, kao 

što to inače biva sa svakom 

uspješnom revolucijom, 

nego im je na neki način 

“omogućila” da i dalje zadrže 

važne pozicije u državi. Samo u 

ovom kontekstu moguće je ispravno 

razumjeti dekret predsjednika Mursija, 

kojim je on, koristeći se ovlastima 

predsjednika države, pokušao spasiti 

državu od destrukcije i anarhije, koja 

se, sasvim je vidljivo, provodi na terenu 

s ciljem dalje eskalacije sukoba, 

i stvaranja ambijenta nesigurnosti i 

anarhije. Mursijevu odluku podržali 

su neki od najvećih pravnih autoriteta 

i stručnjaka za ustavno pravo, kao 

što je prof. dr. Servet Bedevi, koji je 


31

izjavio “da niko nema pravo osporavati 

predsjedničke odluke koje imaju za 

cilj zaštititi zemlju od destruktivnog 

djelovanja, iza kojeg, bez sumnje, stoje 

neprijatelji ove države.” Ovaj ugledni 

pravnik nije krio svoje razočaranje 

ponašanjem pojedinih sudskih funcionera, 

koji su, stavljajući se na određenu 

stranu, “dotakli samo dno sudske 

profesije”. “Takvi bi trebali znati da su 

donešene odluke zapravo posljedica 

vanrednog stanja, i u skladu su s principom 

‘nužda mijenja zakon’ kojem, u 

sličnim okolnostima, pribjegavaju svi 

savremeni demokratski režimi”, istakao 

je Bedevi. 

U tom smislu Asocijacija je donijela 

sljedeće zaključke: 

1. Pozivamo egipatski narod da 

ostane jedinstven, odbaci svaki vid 

podjele (po bilo kojoj osnovi), okupi 

se oko jedinstvenih ciljeva revolucije 

i na taj način spriječi vanjske i unutarnje 

neprijatelje u njihovim prljavim 

nakanama, i kaže sudbonosno 

“ne” svima onima koji ne žele dobro 

Egiptu, i koji od Egipta žele napraviti 

“državu slučaj”, koja će se baviti sama 

sobom, svojim problemima i ranama, 

i tako biti daleko od svakog progresa, 

prosperiteta, blagostanja i borbe za 

svoja i prava globalne muslimanske 

zajednice (ummeta), a kao vodilja, 

na tom putu, neka im posluže riječi 

Uzvišenog: ...i ne prepirite se da ne biste 

klonuli i bez borbenog duha ostali; i 

budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na 

strani izdržljivih. (Prijevod značenja, 

El-Enfal, 46.). Čak i u slučaju postojanja 

objektivnih zamjerki na predsjednikove 

odluke, sve to se ne 

može ni izbliza uporediti sa 

smutnjom koja je gora od 

ubistva, i razdora kojeg je 

Allah nazvao nevjerstvom: 

O vjernici, ako se budete pokoravali 

nekim od onih kojima 

je data Knjiga, oni će vas, 

nakon što ste prihvatili pravu 

vjeru, ponovo vratiti u nevjernike. 

(Prijevod značenja 

Ali-Imran, 100.). Poslanik, 

sallallahu alejhi ve sellem, 

je rekao: “Ne vraćajte se, 

nakon mene, u nevjerstvo, 

tako što ćete jedni drugima 

odsijecati vratove.” Štaviše, 

Božiji poslanik, Harun, 

alejhi selam, nije ukorio svoj 

narod zbog širka, iz straha 

da to ne bi dovelo do smutnje 

i razdora. Kada ga je 

Musa upitao: “Šta te je spriječilo, kad 

si ih vidio da su zalutali, da za mnom 

nisi pošao? Zašto nisi naređenje moje 

poslušao?”, on mu je odgovorio: “O sine 

majke moje” - reče Harun - “ne hvataj 

me za bradu i za kosu moju! Ja sam se 

plašio da ti ne rekneš: ‘Razdor si među 

sinovima Israilovim posijao i nisi postupio 

onako kako sam ti rekao.’” (Prijevod 

značenja Ta-ha, 92.-94.). Zbog 

toga je, u ovoj etapi, očuvanje jedinstva 

vjerski imperativ, domovinska 

nužnost, i ima prednost u odnosu na 

zamjerke, bez obzira koliko one bile 

opravdane, posebno kada se ima u 

vidu činjenica da je dekret privremenog 

karaktera i trebao bi važiti svega 

nekoliko mjeseci. 

Svi Egipćani 

moraju se, 

udruženim 

snagama, 

suprotstaviti 

još jednoj 

zavjeri protiv 

njihove 

domovine i 

islamskog 

identiteta. 

To je jedini 

način da se 

odbiju spletke 

i razbije 

spletkaroška 

vučija jazbina, 

a mi u 

Asocijaciji smo 

ubijeđeni da 

je Egipat to u 

stanju učiniti. 

Probleme riješiti unutar 

Egipta 

2. Pozivamo sve pristalice 

revolucije, bez obzira 

na njihovo političko ili 

ideološko opredjeljenje, da 

trenutno prekinu sa svim 

unutarnjim razmiricama i 

konfliktima, jer oni najviše 

odgovaraju kadrovima bivšeg 

režima i neprijateljima 

Egipta, koji bi, pod plaštom 

opozicionog djelovanja, 

mogli iskoristiti trenutnu 

situaciju za ostvaranje vlastitih 

interesa, proizvodnju 

krize, stvaranje ambijenta 

beznađa i izazivanje smutnji 

nesagledivih razmjera. 

Zbog toga, apeliramo na 

sve političke snage, kojima 

je Egipat u srcu, da stanu uz predsjednika 

i otpočnu dijalog o svim važnim 

pitanjima koja bi mogla donijeti prosperitet 

i napredak Egiptu, i neka znaju 

da oni, pred Uzvišenim Allahom a 

zatim i svojom domovinom, nose historijsku 

odgovornost, u pozitivnom 

ili negativnom smislu. 

3. Nedopustivo je, sa šerijatskog 

aspekta, da se, u rješavanju unutarnjih 

problema, traži bilo čija pomoć i 

intervencija izvana, jer bi to predstavljalo 

izdaju uzvišenih principa vjere 

i domovine. Kroz svoju višestoljetnu 

islamsku povijest, egipatski narodi, 

bez obzira na vjersku i etničku pripadnost, 

uvijek su bili jedinstveni kada je 

trebalo braniti Egipat od vanjskih ne- 


32

prijatelja i okupatora i nikada, pa čak i 

u najtežim trenucima, nisu tražili bilo 

čiju pomoć izvana. 

4. Na egipatskoj sceni trenutno se, 

u režiji neprijatelja islama i muslimana 

i uz pomoć prljavog novca, provodi 

nezakonita revolucija, koja ima za 

cilj poništiti sva pozitivna dostignuća 

koja su ostvarena u zadnje dvije godine, 

od kojih su, svakako, najvažnija: 

održavanje prvih poštenih izbora, 

još od osamostaljenja Egipta, izbor 

Parlamenta, Donjeg doma i predsjednika 

države. Svi Egipćani moraju se, 

udruženim snagama, suprotstaviti još 

jednoj zavjeri protiv njihove domovine 

i islamskog identiteta. To je jedini 

način da se odbiju spletke i razbije 

spletkaroška vučija jazbina, a mi u 

Asocijaciji smo ubijeđeni da je Egipat 

to u stanju učiniti. 

5. Apeliramo na sve releventne političke 

i društvene faktore ali i običnog 

egipatskog čovjeka da se konačno 

okrenu ka budućnosti i ulože maksimum 

napora na putu sveobuhvatnog 

ekonomskog i društvenog napretka, 

iskorjenjivanja siromaštva, nezaposlenosti 

i zaostalosti, uspostave vladavine 

prava i stvaranja ekonomski, politički, 

tehnološki, društveno i vojno jake 

muslimanske države. Egipat je uvijek 

bio i bit će u samom vrhu, sve dok njime 

bude upravljala racionalna i poštena 

vlast. 

Sačuvati mir i dostojanstvo 

6. Pokoravanje (lojalnost) 

legitimno izabranim vlastima 

je vjerski imperativ i nepobitna 

činjenica, koju nalazimo u 

gotovo svim nebeskim objavama 

i poslanicama, i na kojoj 

počiva i opstoji svaki moderni 

sistem. U tom smislu, Uzvišeni 

Allah, dželle šanuhu, je 

rekao: O vjernici, pokoravajte 

se Allahu i pokoravajte se Poslaniku 

i predstavnicima vašim. 

(prijevod značenja, En-Nisa, 

59.). Teško je pobrojati sve 

Poslanikove, sallallahu alejhi 

ve sellem, izreke (hadise), u 

kojima su nepokornost, suprotstavljanje 

volji legitimno 

izabranog vladara i obezvrjeđivanje 

njegovih naredbi okarakterizirani 

kao veliki grijeh. 

7. Pozivamo sve proislamski orijentirane 

političke snage, Muslimansku 

braću, selefijski pokret, El-Džama’ elislamijje 

i druge, da preuzmu odgovornost 

i pokušaju spriječiti sva masovnija 

okupljanja koja bi mogla dovesti do krvoprolića 

i sukoba među suprotstavljenim 

stranama. 

8. Beskompromisno osuđujemo bilo 

koju vrstu nasilja, paljenje predstavništava 

Muslimanske braće i drugih političkih 

partija, jer to predstavlja otvoreni 

sankcionirani najstrožijim 

zakonskim kaznama. 

Ovim putem koristimo 

priliku da sve učesnike u demonstracijama 

pozovemo na 

dostojanstvo, mir, suzdržanost, 

poštivanje univerzalnih 

općeljudskih i civilizacijskih 

normi i načela ponašanja 

prilikom demonstriranja, i 

da ne dozvole destruktivnim 

snagama da ih iskoriste za 

svoje ciljeve. 

Na kraju, obraćamo se 

Uzvišenom Allahu, iskrenom 

dovom, da sačuva Egipat, njegovu 

revoluciju i legitimno 

izabrano vođstvo, od svih 

smutnji, vidljivih i nevidljivih, 

javnih i tajnih, i da osujeti i 

uništi spletke i zavjeru neprijatelja Egipta 

i muslimana, i okrene ih protiv njih samih, 

spusti na njih poniženje i neuspjeh 

u svakom poslu. Gospodaru naš, ne dopusti 

srcima našim da skrenu, kada si nam već na 

Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; 

Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje! (Prijevod 

značenja, Ali ‘Imran, 8.). 

U potpisu: prof. dr. Jusuf el-Kardavi, 

predsjedavajući Asocijacije i 

prof. dr. Ali el-Kardagi, generalni sekretar 

Beskompromisno 

osuđujemo 

bilo koju vrstu 

nasilja, paljenje 

predstavništava 

Muslimanske 

braće i drugih 

političkih 

partija, jer to 

predstavlja 

otvoreni čin 

razbojništva, 

sabotaže i 

sijanja smutnje 

i nereda na 

zemlji, koji 

bi morali biti 

sankcionirani 

najstrožijim 

zakonskim 

kaznama. 

čin razbojništva, sabotaže i 

sijanja smutnje i nereda na 

zemlji, koji bi morali biti 


33

Islamske teme 

Feljton: Tako se pobjeđuje očaj – (XVII dio) 

Odrekla se kraljevske slave zbog Dženneta 

Ako se družiš s pesimistima, oni 

će utjecati na tebi i bit ćeš kao i 

oni, ali ako se vežeš za ljude koji 

te podržavaju u tvojim pozitivnim 

nastojanjima, onda ćeš ti brzo 

preuzeti vođstvo na putu uspjeha 

i sreće 

Piše: Sevla el-Udejdan 

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf 

Bušatlić 

On je muslimanski dječak iz Indije 

koji je odgajan i odrastao 

u Južnoj Africi, u sredini u 

kojoj su harali glad, rasizam i vjerski fanatizam. 

U mladosti je radio kao prodavač 

novina, ali je Allah htio da postane jedan 

od najvećih i najpoznatijih islamskih misionara 

u proteklom stoljeću. Teško su mu 

padali napadi kršćana na njega dok je još 

bio mali i njihove optužbe kako je islam 

lažna i izmišljena vjera. Njegovo mladalačko 

srce gorjelo je od želje da im odgovori 

na njihove potvore, pa je zbog toga odlučio 

da uporedo proučava Kur’an i Bibliju. 

Bio je zaprepašten kontradiktornostima u 

evanđeljima, pa je ubrzo na kršćanske napade 

počeo odgovarati kontranapadima. 

Počeo je da im iznosi kontradiktornosti u 

evanđeljima i da im spominje promjene 

koje su izvršene ljudskom rukom u Indžilu. 

I uspio ih je ušutkati. Kada je, nakon 

mnogobrojnih poraza, prvi put osjetio slast 

pobjede, čvrsto je odlučio da se suprotstavi 

njihovoj zabludi i krivovjerju, tako da 

je ubrzo postao poznati daija i misionar 

u Južnoj Africi. Ostatak života proveo je 

pozivajući ljude u islam i vodeći debate s 

nositeljima i sljedbenicima iskrivljenog kršćanskog 

vjerovanja. Uz pomoć svog prijatelja 

Gulama Hasana Funke 

počeo je organizirati rasprave sa 

svećenicima, sve dok na kraju 

nije završio u Cape Townu gdje 

je organizirao najveće i nadaleko 

poznate debate. Svjetska 

crkva je bila zabrinuta zbog 

njega, jer je on iz temelja uzdrmao 

crkveni prijesto svojim 

debatama koje je kasnije držao 

čak i u Londonu. Najpoznatiju 

raspravu vodio je sa Jimmyem 

Swaggartom, ali i drugim kršćanskim 

svećenicima, i svi oni 

bili su poniženi i poraženi pred 

velikim, ali skromnim i ponizinim 

daijom, Ahmedom Didatom. 

Čovjekom koji je svojim 

pristupom i stavovima potresao 

svijet i nikoga nije ostavio 

ravnodušnim. Muslimani su se 

radovali njegovim dostojanstvenim nastupima 

putem kojih je Allah otklonio spletke 

nevjernika. 

Deviza 

uspješnog 

čovjeka je: 

“Postupaj 

prema ljudima 

onako kako 

bi volio da 

oni postupaju 

prema tebi”, 

a deviza 

neuspješnog 

čovjeka je: 

“Prevari ljude, 

prije nego oni 

tebe prevare.” 

Nakon toga, šejh Ahmed Didat započeo 

je izgradnju edukativnog centra 

za daije u Južnoj Africi iz kojeg je izašlo 

stotine vrsnih misionara vičnih teološkim 

raspravama i debatama sa oponentima. 

Zatim, šejh Didat je bio inicijator projekta 

prevođenja Kur’ana na druge jezike i on i 

njegovi pomagači i saradnici podijelili su 

hiljade takvih prevoda po cijelom svijetu. 

Njegov misionarski rad 

posebno dobija na težini i vrijednosti 

zbog činjenice da je 

on bio samouk, a tako se na 

debatama i predstavljao. Dakle, 

on je sam sebi bio učitelj, 

nakon što je vrlo rano napustio 

redovno školovanje zbog teške 

materijalne situacije. 

Zbog svega toga, poručujemo 

svakom nemarnom 

muslimanu, kojeg je lijenost 

ophrvala: “Ustani i radi za 

ummet, jer ummet od tebe 

mnogo očekuje i ti mu imaš 

šta ponuditi! Odbaci lijenost i 

budi poput lava predvodnika, 

jer tvoja vjera je, za razliku od 

drugih, čista i nepatvorena. Pa 

čemu i dokle više ta lijenost i 

silni kukavičluk?!” 

Ahmed Didat je na ahiret preselio 

početkom mjeseca redžeba, 1426. godine 

po Hidžri (u augustu, 2005.), iako je 


34

svijet mislio da je on umro mnogo godina 

ranije. Međutim, on je bio daleko od 

očiju javnosti jer je bio obolio od paralize 

i cijelo tijelo mu je bilo oduzeto još od 

1995. godine. No, i pored toga, on je, uz 

Allahovu pomoć, pobijedio svoju bolest 

i izumio način komuniciranja s ljudima, 

signalima i znakovima koje je davao svojim 

očima, a pomoću table na kojoj su 

bila ispisana slova. Tako je odgovarao na 

pitanja posjetioca. Veliki daija, Ahmed 

Didat nije zanemario da’wu čak ni na 

smrtnoj postelji, ostavljajući nam svijetli 

primjer spremnosti na odricanje i žrtvu u 

pozivanju u Istinu i uzdizanju Allahove 

riječi. 

I ako ne možemo ništa drugo, onda 

možemo uputiti dovu Allahu, dž.š., moleći 

Ga da nagradi Ahmeda Didata za 

sav njegov trud na promicanju Allahove 

upute i da ga obraduje društvom s Muhammedom, 

sallallahu alejhi ve sellem, u 

Džennetu, i obaspe neizmjernom milošću 

i oprostom. 

Komarci nisu bili u parku, već u 

njegovoj glavi 

Zanimljivo je iskustvo koje je prenio 

dr. Ibrahim el-Fekki, a putem kojeg je 

dokazao da negativna razmišljanja mogu 

čovjeka staviti u lažne dileme i nepostojeće 

probleme. Naime, on je jedne noći 

sjedio u parku i nakon petnaest minuta, 

iako u parku nije bilo nijednog komarca, 

počeo je osjećati alergijske reakcije 

(anafilaksija) i pokazivati simptome ujeda 

komarca. Šta je “otkrio”? Otkrio je da 

je park pun komaraca, a zapravo tamo 

nije bilo nijednog komarca, već su oni 

bili u njegovoj glavi. Uistinu, nekada 

čovjek sam sebe uznemirava bez ikakvog 

povoda, a za to je krivo negativno razmišljanje. 

Zato, neka tvoj um bude 

zauzet pozitivnim i optimističnim 

razmišljanjem i pogledom 

na svijet oko tebe, a okani se 

očaja. I svaki dan pokloni sebi 

novi početak tako što nećeš 

obraćati pažnju na negativnosti 

od prošlog dana. 

Tješi se iskušenjima drugih 

O ti, koji si pokleknuo pod 

pritiskom i težinom životnih 

iskušenja, osvrni se malo oko 

sebe, desno i lijevo, zar vidiš 

išta drugo osim iskušenja u 

svakoj kući i suza na skoro svakom 

licu?! Koliko je onih koji su iskušani 

raznim belajima, a koliko je onih koji 

strpljivo podnose ta iskušenja? Ta, nisi ti 

jedini čovjek koji doživljava iskušenja, i ne 

samo to, već su možda tvoja iskušenja u 

odnosu na druge neznatna. Koliko je bolesnih 

koji godinama leže u bolesničkoj 

postelji, koji se s mukom prevrću desno i 

lijevo dok im nesnosni bolovi kidaju utrobu? 

Koliko je zatvorenika koji godinama 

robijaju u tamnicama, ne vide ni sunca 

ni mjeseca, samo četiri mračna i hladna 

zatvorska zida. Koliko je roditelja, majki 

i očeva, koji su izgubili svoju djecu u 

najljepšim godinama, u cvijetu mladosti? 

Koliko je siromašnih, prezaduženih, uplakanih, 

nevoljnih?! Ako ništa drugo neka ti 

oni budu utjeha, i znaj da je dunjalučki život 

tamnica za vjernika, kuća tuge i nevolje. 

Često puta dunjalučki dvorci osvanu 

puni ljudi i radosnog smijeha, a omrknu 

pusti i razoreni. Budu puni mladosti, života 

i bogatstva, a onda ne prođe dugo, 

a sve to bude zamijenjeno siromaštvom, 

bolešću i smrću. Uzmi pouku iz toga i 

uporedi spomenuta iskušenja sa svojima, 

pa ćeš vidjeti da je to blagodat u odnosu na 

Ne dozvoli 

da te očaj 

savlada, već 

pogledaj tamo 

gdje sunce 

svako jutro 

izlazi, tako 

ćeš naučiti da 

zalazak sunca 

ne znači ništa 

drugo osim 

njegov ponovni 

izlazak. 

ono što je druge snalazilo i što 

ih snalazi. Zato zahvali Allahu 

na blagodatima koje ti je dao 

i budi strpljiv na iskušenjima. 

Neka ti je uvijek na umu Poslanik, 

sallallahu alejhi ve sellem, 

i njega uzmi za uzor u cjelokupnom 

životu. Sjeti se da su 

njemu bacali utrobu deve na 

glavu, da je bio stavljen u izolaciju 

sa svojim ashabima i da 

je jeo lišće sa drveća, da je protjeran 

iz Mekke, da su mu nevjernici 

zube polomili, da mu 

je supruga Aiša, r.a., potvorena 

i time napadnuta njegova i čast 

njegove porodice, da je ubijeno 

sedamdeset nejgovih najboljih ashaba, da 

je izgubio sinove i kćeri za svoga života, da 

su ga nazivali luđakom i sihirbazom. Uistinu 

su to bila velika iskušenja! 

Zatim, sjeti se da je Allahov poslanik, 

Zekrijja, a.s., ubijen na najsvirepiji način, 

da je njegov sin Jahja, a.s., zaklan, da je 

Musa, a.s., ismijavan i proganjan, da je 

Ibrahim, a.s., bio bačen u vatru, i na kraju 

su svi oni postali vođe na putu Istine. Sjeti 

se također da je Omer, r.a., umro sav u krvi 

od rane koju mu je zadao nevjernik, da je 

Osman, r.a., bio zatvoren u svojoj kući, a 

onda ubijen, da je Alija, r.a., mučki ubijen 

od strane haridžije Abdurahmana ibn 

Muldžima, da su odabrani ljudi, imami 

ovoga ummeta, mučeni, bičevani i bacani 

u tamnice. I neka ti je na umu kur’anski 

ajet: Zar vi mislite da ćete uči u džennet, a 

još niste iskusili ono što su iskusili oni koji 

su prije vas bili i nestali? Njih su satirale 

nemaština i bolest, i toliko su bili uznemiravani 

da bi poslanik, i oni koji su s njim 

vjerovali – uzviknuli: “Kada će već jednom 

Allahova pomoć!?” Eto, Allahova pomoć je 

zaista blizu! (El-Bekara, 214.). 


35

Kraljica koja je žudjela za 

Džennetom 

Odrasla je na kraljevskom dvoru i 

bila je kraljica. Dobro je upoznala sjaj i 

raskoš kraljevskog života, vidjela je silu 

i snagu kraljeva i poniznost i pokornost 

njihovih podanika, ali je svjetlo imana 

obasjalo njeno srce, pa je odbacila 

zabludu i utočište potražila u okrilju 

istinskog vjerovanja, moleći Allaha da 

je spasi života u kraljevskom dvorcu i 

okrutnog tiranina čija je supruga bila. 

Allah je uslišao njenu dovu i ona je postala 

i ostala primjer iskrenosti u vjeri. 

Ona je Asja bint Muzahim, supruga 

faraonova, koja je postala simbol iskrenog 

vjerovanja ovjekovječen u ovom 

kur’anskom ajetu: A onima koji vjeruju 

– Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, 

kad je rekla: “Gospodaru moj, 

sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i 

spasi me od faraona i mučenja njegova, i 

izbavi me od naroda nepravednog!” (Et- 

Tahrim, 11.). Kada je spoznala put istine, 

Asja je krenula njime ne strahujući 

od zablude i zuluma njenih sljedbenika. 

Povjerovala je u Allaha imanom 

koji ništa nije moglo poljuljati, tako 

da faraonove prijetnje najgorim vrstama 

mučenja, da bi je odvratio od vjere, 

nisu urodile plodom. Asja je sklopila 

trgovinu sa Allahom i trgovina je bila 

uspješna. Prodala je kraljevski ugled, 

dvorce i sluge za kuću u Džennetu. 

Asja je bila među prvima koji su povjerovali 

u Musaovo, a.s., poslanstvo. 

Kada je faraon saznao za to obuzeo ga 

je neopisivi bijes. Kako je moguće da 

njegova žena, njegova životna saputnica, 

povjeruje u neko drugo božanstvo 

mimo faraona!? Nakon što se uvjerio 

da ona neće napustiti istinsko vjerovanje, 

naredio je da se izloži stravičnom 

mučenju, ne bi li se pokajala. Između 

ostaloga, faraon je naredio vojnicima 

da je bace na zemlju i da joj ruke i noge 

vežu za četiri stuba i da je bičuju. Zatim 

je naredio da joj na grudi stave veliki 

kamen ne bi li popustila. No, ona 

je pored svega toga ostala postojana i 

strpljiva, jer je imala lijepo mišljenje 

o Allahu i čvrsto se vezala za nadu u 

Njegovu milost koja vjernika nikada 

ne smije napustiti. A onda je zamolila 

Allaha da je spasi faraona i njegovog 

mučenja, i Allah joj se odazvao i uslišao 

je njenu dovu, pa je njena duša napustila 

tijelo i vratila se svome Stvoritelju. 

Meleki su joj krilima pravili hlad na 

njenom putu ka nebeskim visinama, da 

bi se nakon toga nastanila u Džennetu. 

Asja je iskreno povjerovala u svoga 

Gospodara i zbog svog vjerovanja trpila 

je najgore vrste mučenja, pa je zaslužila 

blizinu Milostivog Allaha u džennetskim 

prostranstvima. O kakve li časti i 

divne li nagrade! 

Nije očajavao ni onda kad 

su mu napravili mrtvački 

sanduk 

Ovo je priča o Mr. Haneyu 

iz Winchestera koju je on sam 

ispričao 17. novembra 1948. 

godine u jednom hotelu u 

Bostonu, rekavši: “Dvadesetih 

godina, mnome je ovladala zabrinutost 

i očaj zbog čira koji 

je već bio počeo nagrizati i jesti 

unutrašnji zid moga želuca. 

Jedne noći imao sam strašno 

crijevno krvarenje. Prevezen 

sam u bolnicu koja je bila u sastavu medicinskog 

fakulteta u Chicagu. Tada je 

moja tjelesna težina bila spala na oko 45 

kg. Bolest se intenzivirala do te mjere da 

su mi doktori naredili da ne smijem dizati 

ruke iznad sebe, a trojica ljekara iz konzilija 

rekli su mi da je moje stanje beznadežno 

i da je moja bolest neizlječiva. Živio sam 

na alkalnom prahu, a to znači da sam svaki 

sat uzimao kašikicu praha pomiješanog s 

mlijekom. Medicinska sestra mi je stavljala 

cijevčicu u grlo u kojoj je bio sadržaj lijeka, 

koji je nakon toga dospijevao do želuca. 

Nekoliko mjeseci sam živio u takvom 

stanju. Na kraju sam rekao sam sebi: ‘Ako 

od mog života nije ostalo ništa više osim 

iščekivanja smrti, onda moram maksimalno 

iskoristiti preostalo vrijeme. Uvijek sam 

želio da proputujem svijetom prije smrti, 

pa sam odlučio da to sada uradim.’ Obavijestio 

sam doktore o mojoj namjeri i o 

tome da mogu sam uzimati lijek dva puta 

dnevno. Bili su konsternirani mojom izjavom 

i uglas su rekli: ‘Nemoguće! Ako to 

uradiš tvoj kabur će biti more.’ Odgovorio 

sam im da se to neće desiti, jer sam prije 

toga zadužio moju rodbinu, ako umrem, 

da me ukopaju u naše porodično groblje. 

Zbog toga sam odlučio sa sobom ponijeti 

i mrtvački sanduk. Osoblju broda sam 

rekao da me, ako umrem, stave u sanduk, 

a zatim da sanduk s mojim tijelom stave 

Ljudi koji su 

osjetili radost 

uspinjanja na 

vrh ljestava, 

jesu oni koji su 

krenuli s dna do 

vrha, a oni koji 

krenu s vrha, 

pred njima 

nema ništa 

drugo osim 

spuštanja na 

dno. 

u hladnjak na brodu dok se 

ne vratimo kući kako bi me 

porodica mogla sahraniti u porodičnom 

groblju. Međutim, 

kada smo se ukrcali na brod i 

krenuli na putovanje, nešto se 

čudno desilo. Naime, ja sam u 

jednom trenutku osjetio da mi 

se zdravstveno stanje poboljšalo. 

Toliko da sam se za nekoliko 

dana u potpunosti riješio alkalnog 

praha i cjevčice pomoću 

koje sam unosio lijek u želudac. 

Počeo sam jesti sve vrste hrane 

i nisam osjetio nikakvu tegobu. 

Priuštio sam sebi ono što čitav život nisam 

probao. U toku putovanja više puta smo 

bili izloženi uraganima i tajfunima, koji 

su tada, nakon što sam ozdravio, barem se 

meni tako činilo, bili jedina opasnost zbog 

koje bih na kraju mogao završiti u svom 

mrtvačkom sanduku. Na tom putovanju ja 

sam pobijedio sve vrste strahova i tjeskobe. 

Sklopio sam nova poznanstva i upoznao 

nove prijatelje s kojima sam duboko u noć 

ostajao na palubi broda uživajući u putovanju. 

Kad sam se konačno vratio u Ameriku 

u potpunosti sam se oslobodio tjeskobe i 

brige, čak sam zaboravio da sam imao čir 

na želucu, pa sam se vratio na svoj posao. 

Od tada se još nikada nisam razbolio.” 

Zatim je rekao: “Na početku sam sebi 

govorio: ‘Šta je najcrnje i najteže što ti se 

može desiti?’, pa sam dobio odgovor da je to 

smrt. Zatim, pripremao sam sebe za smrt, 

jer su mi doktori rekli da je moje stanje 

očajno, što znači da nisam imao nikakovg 

izbora. I na kraju, pokušao sam sebi dati 

oduška time što sam odlučio da maksimalno 

iskoristim vrijeme koje mi je preostalo 

od života. Da sam se predao očaju i tjeskobi 

nakon što smo se ukrcali u brod, vjerovatno 

bi se s putovanja vratio u mrtvačkom sanduku. 

Međutim, ja sam pokušao zaboraviti 

na bolest i sve probleme i to mi je priskrbilo 

psihičku smirenost. Unutrašnja snaga me je 

spasila i iznova vratila u život.” 


36

Razmisli, o ti, koji si izgubio nadu u 

izlječenje, o stanju ovog čovjeka kojeg 

nada nikada nije napustila, iako nije bio 

vjernik, pa da se osloni i pouzda u Boga i 

da kod Njega traži utočište i uputi dovu 

da mu Allah otkloni nedaće. On jednostavno 

nije imao vjere koja bi mu osvijetlila 

tmine dunjalučkog života, ali ipak 

nije očajavao. 

Pa kakvo bi onda trebalo biti stanje 

vjernika koji se nada Allahovoj nagradi, 

koji upućuje dove Onome koji mu se 

odaziva i u čijoj ruci je svako dobro. 

Kloni se pesimista 

Zapamti ovaj savjet: Mani se prijatelja 

koji ne podržavaju promjene u tvom životu! 

Mnogi od nas su se uvjerili da ima prijatelja 

koji ne podržavaju promjene i svaka 

pozitivna promjena u njima probudi ljubomoru 

i strah. Malo po malo, oni će te 

vratiti tamo gdje si nekad bio, zato se pripazi 

prijatelja i članova tvoje rodbine koji 

tako postupaju, jer oni zaporavo ne znaju 

šta rade. Ljudi s kojima prvodiš svoje vrijeme 

promijenit će tvoj život na ovaj ili onaj 

način. Ako se družiš sa pesimistima, oni 

će utjecati na tebi i bit ćeš kao i oni, ali 

ako se vežeš za ljude koji te podržavaju u 

tvojim pozitivnim nastojanjima, onda ćeš 

ti brzo preuzeti vođstvo na putu uspjeha 

i sreće. U toku dana često puta budemo 

iskušani i dovedeni u situaciju da biramo 

s kim ćemo provesti vrijeme. Kad si pred 

takvom dilemom, onda ne idi s onim koji 

vrijeme provodi u kafiću i ispraznom razgovoru 

i traču, jer će ti to oduzeti energiju 

i ubiti optimizam. Većina nas zna ko je optimista 

i pozitivna ličnost, a ko je pesimista 

iz kojeg zrači negativna energija, zato nije 

na odmet povećati oprez kod izbora prijatelja 

kojem ćemo pokloniti naše vrijeme. 

U svom nadahnutom djelu Spontani 

oporavak, Andre Weil ponudio je sljedeći 

savjet: “Napravi spisak prijatelja i poznanika 

u čijem društvu se osjećaš pozitivno, 

sretno i optimistično, zatim odaberi jednog 

od njih i provedi s njim dio svoga 

vremena.” 

Kada razgovaramo s pesimistom obično 

tu fale mogućnosti i šanse za nešto 

pozitivno, jer tim dijalogom dominira 

tjeskoba, nemir i potištenost, i tu nećemo 

čuti ni jednu novu ideju niti osjetiti i vidjeti 

kreativni humor. 

Bivši predsjednik SAD-a, Calvin Coolidge 

rekao je: “Od pesimiste ne očekuj 

inovacije.” 

S druge strane, vidimo da se među nekim 

ljudima entuzijazam širi poput epidemije. 

I kada razgovaramo sa osobom koja 

odiše optimizmom, kao da nam se grudi 

šire, jer uviđamo sve više i više mogućnosti 

za život. Danski filozof Kjerkegard je 

rekao: “Ako bi nekada nešto poželio, to 

nipošto ne bi bilo bogatstvo niti vlast, već 

bi poželio ljudsko oko koje stalno blista i 

plamti od životnog žara i poželio bih omladinu 

za koju ne postoji riječ nemoguće.” 

Razmišljaj o rješenju, a ne problemu 

Ljudski život je ili smjelost i avantura, 

ili nije ništa. 

Onima koji ništa ne rade, idu na živce 

oni koji rade. 

Ljudi koji su osjetili radost uspinjanja 

na vrh ljestava, jesu oni koji su krenuli s 

dna do vrha, a oni koji krenu s vrha, pred 

njima nema ništa drugo osim spuštanja na 

dno 

Ȯvaj svijet je dovoljno prostran za sve 

uspješne ljude, ma koliko ih bilo, a uspjeh 

koji se ne ostvaruje osim preko neuspjeha 

drugih, u suštini je poraz zaogrnut plaštom 

pobjede. 

Tvoji prijatelji mogu živjeti s tvojim 

neuspjehom, al’ nikako ne mogu živjeti s 

tvojim uspjehom. 

Da te ljudi preziru i odbacuju, a da ti 

imaš samopoštovanje i povjerenje u sebe, 

puno je lakše nego da te vole, a da ti sam 

sebe prezireš i nemaš samopoštovanja. 


37 

Najljepše u graditeljskom životu 

je da sagradiš most optimizma preko 

mora očaja i pesimizma. 

Bezuspješan čovjek je jedan od dvojice: 

ili je onaj koji radi bez planiranja; 

ili onaj koji planira, a ne radi. 

Najbolji način da ostvariš svoje snove 

je da se probudiš iz sna. 

Ako želiš da letiš kao soko, onda se 

ne spuštaj na nivo kokoši. 

Ako želiš da naučiš, onda moraš 

osjetiti bol. 

Dunjaluk je pun kamenja i ne spotići 

se na kamenje, već od njega sagradi 

stepenice koje će te odvesti do vrha. 

Pad nije neuspjeh, već je neuspjeh 

da ostaneš na mjestu gdje si pao. 

Ako želimo završiti posao bez umora, 

onda se najprije moramo umarati 

učeči posao. 

Ne možeš biti neuspješan osim ako 

odustaneš od pokušaja da uspiješ. 

Kada uspijemo u životu ili uradimo 

veliko djelo, nipošto ne zaboravimo 

onaj trenutak kada nam je neko pružio 

ruku pomoći da bi došli do uspjeha, jer 

za uspjeh je uvjek potrebno više ruku. 

Ako prestaneš ići naprijed, izlažeš 

sebe opasnosti da budeš pregažen od 

onih koji su za tobom. 

Ne povodi se za drugima i ne budi 

slijepi sljedbenik, već izgradi svoj vlastiti 

svijet. 

Ako si izabrao život na margini, 

znaj da ćeš ostat bez spomena. 

Velika je slabost pristati biti alatka u 

rukama drugih ljudi. 

Ne dozvoli da te očaj savlada, već 

pogledaj tamo gdje sunce svako jutro 

izlazi, tako ćeš naučiti da zalazak sunca 

ne znači ništa drugo osim njegov ponovni 

izlazak. 

Uspješan čovjek je onaj koji zatvori 

usta prije nego ljudi začepe uši, i koji 

otčepi uši prije nego ljudi otvore usta. 

Uspješan čovjek razmišlja o rješenju, 

a neuspješan o problemu. 

Kod uspješnog čovjeka ne presušuju 

ideje, a kod neuspješnog ne presušuju 

isprike. 

Uspješan čovjek vidi rješenje u svakom 

problemu, a neuspješan vidi problem 

u svakom rješenju. 

Uspješan čovjek kaže: “Rješenje je 

teško, ali je moguće”; neuspješan čovjek 

kaže: “Rješenje je moguće, ali je 

teško.” 

Deviza uspješnog čovjeka je: “Postupaj 

prema ljudima onako kako bi 

volio da oni postupaju prema tebi”, a 

deviza neuspješnog čovjeka je: “Prevari 

ljude, prije nego oni tebe prevare.” 

Uspješan čovjek u radu vidi nadu, 

a neuspješan u radu vidi bol i tegobu. 

Uspješan bira šta će reći, a neuspješan 

govori šta mu na um padne. 

Uspješan čovjek oblikuje događaje, 

a neuspješnog događaji oblikuju.

Islamske teme 

Znakovi na putu 

Ko želi da se nastani 

u najboljem dijelu Dženneta, 

neka se drži zajednic 

‘’Poslanik, sallallahu alejhi 

ve sellem’’, ističe Nevevi, 

‘’permanentno je radio na 

pridobijanju ljudskih srca i 

na tom putu bio je spreman 

podnijeti i najgrublje oblike 

agresivnog ponašanja, posebno 

onog verbalne naravi, kojeg su 

prema njemu, u nemalom broju 

slučajeva, ispoljavali beduini, 

licemjeri i razne druge vrste 

grubijana i probisvijeta, vjerujući 

da samo tako može očuvati mir 

i stabilnost u zajednici, ojačati 

poziciju islamske države i izvršiti 

svoju poslaničku misiju na 

najbolji mogući način.’’ 

Islam je vjera milosti i samilosti. 

Zapravo islam je u svojoj 

biti milost. Njegova milost 

manifestira se, između ostalog, i kroz 

različite doktrinarne, pravne i etičke 

odredbe i načela. Jedno od tih načela 

je načelo zajedništva, jedinstva i duhovne 

povezanosti. U hadisu kojeg je 

prenio Nu’man ibn Bešir, radijallahu 

anhu, kaže se: “Džemat (zajedništvo) 

je milost, a razdor je Božija kazna.” 

(Ahmed, sa dobrim senedom). U cilju 

promoviranja i afirmacije ovog uzvišenog 

načela, Allah, dželle šanuhu, 

je objavio više ajeta u Kur’anu, od 

kojih je najupečatljiviji onaj iz sure 

Ali-Imran: Svi se čvrsto Allahova užeta 

držite i nikako se ne razjedinjujte! I 

sjetite se Allahove milosti prema vama 

kada ste bili jedni drugima neprijatelji, 

pa je On složio srca vaša i vi ste postali, 

ajednice (džemata) 

milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste 

na ivici vatrene jame, pa vas je On nje 

spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje 

dokaze, da biste na Pravom putu istrajali. 

(Ali-Imran, 103.). Razdor, podijeljenost, 

prepirka i svađa su kazna, 

neuspjeh, gubitak, slabost i sramota, 

na što aludiraju riječi Uzvišenog: ...i 

pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, 

i ne prepirite se da ne biste klonuli 

i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, 

jer Allah je, zaista, na strani 

izdržljivih. (El-Enfal, 46.). Islam nas 

uči da je zajedništvo, jedinstvo i jednodušnost 

najveća akvizicija nakon 

imana, i najveća blagodat nakon islama, 

zato je njegovo očuvanje, njegovanje 

i unaprjeđenje jedan od najvažnijih 

vjerskih prioriteta i Božija oporuka 

svim Allahovim poslanicima: On vam 

propisuje u vjeri isto ono što je propisao 

Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i 

ono što smo naredili Ibrahimu i Musau 

i Isau: “Pravu vjeru ispovijedajte j i u 

tome se ne podvajajte!” (Eš-Šura, 13.). 

Poznati komentator Kur’ana, Ibn 

Kesir, u pojašnjenju ovoga ajeta kaže: 

“Allah je svim vjerovjesnicima i njihovim 

narodima oporučio zajedništvo i 

slogu, i zabranio im razdor i podvajanje, 

po bilo kojoj osnovi.” Bilježi Tirmizi 

od Ibn Omera, radijallahu anhu, 

da je rekao: “U svojoj poznatoj hutbi, 

koju je održao u El-Džabiji, moj otac 

je rekao: ‘Na istom ovom mjestu, Poslanik, 

sallallahu alejhi ve sellem, nam 

se obratio riječima: -Držite se zajednice, 

a budite što dalje od razdora i 

podvajanja, i znajte da je šejtan sa 

jednim čovjekom, koji se izdvojio iz 

zajednice, a od dvojice je mnogo dalji. 

Ko želi da se nastani u najboljem dijelu 

Dženneta, neka se drži zajednice 

(džemata). Koga budu radovala njegova 

dobra a žalostila njegova hrđava 

djela, taj je pravi vjernik.’” 

Interes zajednice je iznad interesa 

pojedinca 

Kako bi zaštitio instituciju džemata 

(zajednice) od razdora, podjele i međusobnih 

trvenja, Šerijat je, preventivno, 

zabranio sve što se kosi sa njegovim interesima, 

slabi njegovu snagu, pa makar 

se, u konkretnoj situaciji, radilo o provođenju 

legitimnih šerijatskih mjera i 

aktivnosti, a sve to kako ne bi došlo do 

zahladnjenja odnosa u društvu i stvaranja 

jaza i netrpeljivosti među pripadnicima 

muslimanske zajednice. Upravo iz 

tog razloga Poslanik, sallallahu alejhi ve 

sellem, je odustao od rušenja i izgradnje 

Ka’be na starim, Ibrahimovim temeljima, 

iako bi to bila potpuno legitimna 

aktivnost, jer se bojao da bi ona mogla 

izazvati pometnju i nerazumijevanje, 

pa čak i otvoreno protivljenje pojedinih 

struktura novoformirane muslimanske 

zajednice. Prenosi Muslim od Aiše, radijallahu 

anha, da je rekla: “Čula sam 

Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve 

sellem, kada je rekao: ‘Da tvoj narod 

nije nov u islamu, sav imetak kojeg su 

ljudi darovali za potrebe Ka’be, podijelio 

bi na Allahovom putu, vrata Ka’be bi 

spustio na zemlju, a u K’abu bi ulazio iz 

el-hidžra (Ismailove sobe).’’’ Iz hadisa se 

jasno razumije da je u određenim situacijama, 

kada postoji bojazan od smutnje 

i razdora, i javnog linča, dozvoljeno odustati 

od, Šerijatom propisane, aktivnosti, 

kako bi se to izbjeglo. Prema Ebu-Zinadu, 

poznatom učenjaku iz generacije 

tabi-tabiina, Poslanik, sallallahu alejhi ve 

sellem, se zbog njihovog slabog poznavanja 

islamskih propisa, s obzirom da su 

bili novi u islamu, ali i blizine paganskog 

doba i načina života, kojim su još dojučer 

živjeli i kroz čiju su prizmu gledali 

na svijet oko sebe, odustao od svoje prvobitne 

namjere da Ka’bu vrati na Ibrahimove 

temelje, jer je postojala realna 

opasnost da taj njegov postupak bude 

pogrešno protumačen, kao čin samodokazivanja, 

hvalisanja ili bilo čega drugog. 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se i 

u drugim sličnim situacijama ponašao 

u skladu sa ovim pravilom. Značajno je 

za ovu priliku istaći njegov odnos prema 

licemjerima, koji su bili i ostali rakrana 

muslimanskog društva, i “najveći 

neprijatelj’’, kako ih Kur’an opisuje u 

suri znakovitog naziva, “El-Munafikun’’ 

(Licemjeri). Iako je bi svjestan njihove 

velike opasnosti i negativnog uticaja u 

društvu, ipak je odsutao od provođenja 

represivnih mjera prema njima, samo s 

jednim ciljem, a on je očuvanje mira, 

jedinstva i stabilnosti društva. Pribjegavanje 

represivnim mjerama moglo je dovesti 

do smutnje nesagledivih razmjera, 

jer rodbina i plemena onih prema kojima 

bi te mjere bile usmjerene, ne bi sjedili 

skrštenih ruku, nego bi tražili načina 


38

kako da se osvete, a to bi onda pokrenulo 

lavinu neprijateljstva koju bi kasnije bilo 

teško zaustaviti. Da bi imali jasniju sliku 

o onome što se u to vrijeme događalo, 

navest ćemo predaju, koja u potpunosti 

razotkriva fenomen licemjerstva i licemjera 

s jedne, i daje prikaz Poslanikove 

mudre, državničke politike i uspješno 

nošenje i sa najvećim probelima i izazovima 

tog vremena, s druge strane. Jedan 

od živih svjedoka tih dešavanja, Džabir 

ibn Abdullah, o tome kaže: “Dok smo 

boravili sa Poslanikom, sallallahu alejhi 

ve sellem, u jednoj od bitaka, jedan naš 

muhadžir (prognanik iz Mekke), ničim 

izazvan, udario je, otraga, čovjeka iz skupine 

ensarija (Poslanikovih pomagača). 

Nimalo ne oklijevajući, ensarija se okrenuo 

svojim sunarodnjacima i pozvao ih 

u pomoć. Isto je učinio i muhadžir, pozvavši 

svoje sunarodnjake. Nastao je opći 

metež, koji je mogao prerasti u ozbiljan 

incident, da Poslanik, sallallahu alejhi ve 

sellem, nije povikao iz sveg glasa: “Zar 

se, u mom prisustvu, pozivate na paganske 

(plemenske) veze! Ostavite se toga, 

jer je to duhovna prljavština i opačina.’’ 

Njegove riječi su do te mjere uznemirile 

Abdullaha ibn Ubejja, predvodnika 

licemjera, da je, ponešen svojim paganskim 

zanosom, uzviknuo: “Zar da tako 

postupaju prema nama? Tako mi Allaha, 

kada se vratimo u Medinu, pokazat 

ćemo im ko je ponosan a ko ponižen, i 

ko će koga protjerati iz Medine.’’ Vijest 

o ovim Abdullahovim riječima pronijela 

se poput munje muslimanskim vojnim 

redovima, a kada je za njih čuo Omer, 

radijallahu anhu, skočio je (poput razjarenog 

lava), isukao svoju sablju i rekao: 

“Allahov Poslaniče, dopusti mi da ovom 

svojom sabljom odsiječem glavu tom 

munafiku.’’ Postupajući u maniru istinskog 

vođe i državnika, koji vodi računa 

o svakom svom podaniku i o društvu 

kao cjelini, Poslanik, sallallahu alejhi ve 

sellem, je spriječio Omera u njegovoj nakani, 

koja ne bi donijela ničega dobrog, i 

u tom kontekstu izrekao je svoje poznate 

riječi (koje svima nama mogu poslužiti 

kao obrazac ponašanja u sličnim situacijama): 

“Pusti ga, ne želim da ljudi okolo 

pričaju kako Muhammed ubija svoje ashabe 

(drugove).’’ 

Poznato je da licemjeri u islamskoj 

državi, u pogledu građanskih prava i 

dužnosti, uživaju jednakopravan status 

sa ostalim članovima zajednice, a budući 

da je licemjerstvo prikriveni vid nevjero- 

vanja, koji je poznat samo Uzvišenom 

Allahu a ne i ljudima, poduzimanje bilo 

kakvih mjera kojima bi se doveo u pita- 

nje takav njihov status, zapravo bi mogao 

značiti atak na muslimane, bar bi se to 

tako moglo tumačiti u javnosti, ili, kako 

je to Poslanik još preciznije odredio, “as- 

habe’’, a samim time i izazivanje unutra- 

njih sukoba i nereda. 

Uvažavanje realiteta 

Imam Nevevi ovaj Poslanikov, 

sallallahu alejhi ve 

sellem, postupak je protumačio 

kao izbor blaže, manje 

štetne opcije i odustajanje od 

nečega, što bi u povoljnijim 

političkim i društvenim prilikama, 

predstavljalo dobro 

rješenje, kako bi izbjegao veću 

štetu, odnosno smutnju i nered. 

“Poslanik, sallallahu alejhi 

ve sellem’’, ističe ovaj učenjak, 

“permanentno je radio na pridobijanju 

ljudskih srca, i na 

tom putu bio je spreman podnijeti 

i najgrublje oblike agresivnog 

ponašanja, posebno 

onog verbalne naravi, kojeg 

su prema njemu, u nemalom 

broju slučajeva, ispoljavali beduini, 

licemjeri i razne druge 

vrste grubijana i probisvijeta, 

vjerujući da samo tako može očuvati mir 

i stabilnost u zajednici, ojačati poziciju 

islamske države i izvršiti svoju poslaničku 

misiju na najbolji mogući način.’’ (Šerhu 

Sahihi Muslim). 

Sve ovo je samo potvrda koliko je Poslanik, 

sallallahu alejhi ve sellem, kao najveći 

moralni i duhovni uzor muslimana, 

bio dalekovidan i obazriv, vodio računa o 

eventualnim posljedicama koje određeni 

potez može proizvesti i koliko je brinuo 

za interese zajednice, njenog očuvanja i 

unapređenja i izbjegavao sve što bi moglo 

narušiti stabilnost i izazvati smutnju i nered 

u društvu. 

Ako je u cilju očuvanja zajednice i jedinstva 

dozvoljeno odustati od provođenja 

legitimnih mjera, koje imaju potporup 

u Šerijatu, šta reći za mjere i aktivnosti 

koje nemaju takav karakter i za koje se 

tek pretpostavlja da bi mogle imati pozitivan 

učinak, a ustvari predstavljaju samo 

Hudejbija je 

Poslaniku, 

sallallahu 

alejhi ve 

sellem, i 

njegovim 

sljedbenicima 

do Sudnjeg 

dana, dala 

jedno važno 

saznanje, 

po kojem 

strpljenje i 

blagost, u 

perspektivi, 

onoj 

dunjalučkoj 

i ahiretskoj, 

uvijek donose 

više dobra od 

sukobljavanja i 

konflikta. 

nadolijevanje ulja na vatru i 

daljnje raslojavanje i slabljenje 

društva. Određene aktivnosti 

koje danas na terenu provode 

pojedine islamske grupacije i 

organizacije, s ciljem, kako to 

oni vole kazati, popravljanja 

stanja u muslimanskim društvima, 

podizanja nivoa svijesti 

o islamskim načelima i principima, 

oživljavanja Poslanikove 

prakse u svakodnevnom 

životu, često znaju proizvesti 

suprotne efekte i dodatno pogoršati 

poziciju vjere i vjernika 

u savremenom društvu. Kao 

da u tim krugovima nikada 

nisu čuli za spomenute primjere, 

ili ih pogrešno razumijevaju, 

mada su oni i više nego 

jasni, ili ih pak svjesno ignoriraju, 

a sve to je nespojivo s 

misijom i zadaćom koju su 

preuzeli na svoja pleća. 

Prije nego se i počnu baviti misionarskim 

poslom, muslimani su dužni dobro 

proučiti Poslanikovu životnu biografiju, 

posebno njenu da’vetsku dimenziju, jer 

će tako uštediti i vrijeme, i ljudske i materijalne 

resurse, i, svakako, ostvariti najbolje 

rezultate. Daija ili reformator koji 

pred svojim očima ne bude imao gore 

navedene primjere poslanikove mudrosti, 

vizije i uvažavanja okolnosti i realiteta, 

neće uspjeti u svojoj misionarskoj i reformatorskoj 

nakani, bez obzira kakvim 

ljudskim, umnim i materijalnim potencijalima 

raspolagao. O tome kako uvažavanje 

realiteta itekako može utjecati na 

uspjeh ili neuspjeh u islamskom pozivu 

i misiji, veliki islamski učenjak, politolog 

i filozof Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, 

je rekao: “Gotovo da u islamskoj povijesti 

ne postoji primjer oružane pobune 

protiv vlasti, koja na kraju nije završila 

tragično i proizvela mnogo teže posljedi- 


39

ce, po cjelokupnu zajednicu, od zla koje 

je pobunom trebalo promijeniti. Rijetki 

su slučajevi pobuna koje nisu donijele 

više negativnih nego pozitivnih rezultata. 

Oni koji su ih vodili, nisu ostvarili svoje 

vjerske ciljeve, nisu uspostavili vjeru, a 

nisu donijeli ni dunjalučki boljitak i napredak. 

Allah ne traži od ljudi osim ono 

što će im donijeti napredak i prosperitet 

kako na vjerskom tako i na planu ostvarenja 

osnovnih životnih interesa, sreće i 

blagostanja, i svi ljudi, bez obzira ko oni 

bili, dužni su se kretati u tim okvirima.’’ 

Prema tome, rad za vjeru i u njeno ime, 

mora počivati na mudrosti, ispravnoj 

procjeni, dobrom razumijevanju stvari, 

razmišljanju o krajnjim konsekvencama, 

da bi on uistinu bio plodonosan, unaprijedio 

zajednicu i ujedinio ljudska srca na 

uputi i Pravom putu. 

Prosta matematička računica 

Ono što svima nama može pomoći 

u kreiranju ispravne svijesti o zajednici i 

njenoj važnosti, a potom i kreiranju zdravog 

džematskog ambijenta, pored navedenih 

poslaničkih primjera, jeste i jedna 

prosta matematička računica (kalkulacija) 

koju svako od nas može napraviti za 

sebe, a koja bi podrazumijevala detaljno 

pobrojavanje svih koristi, privilegija i 

prednosti zajednice i zajedništva, s jedne, 

i svih šteta, negativnosti i slabosti razdora, 

pocjepkanosti i podvojenosti, s druge 

strane. Rezultat bi u svim kombinacijama 

morao biti isti, odnosno na strani 

džemata, jer je korist i interes, koje je 

jedino moguće ostvariti kroz zajednicu, 

nešto čemu teži svaki normalan čovjek, a 

šteta i gubitak nešto od čega strahuje i od 

čega bježi svaki normalan čovjek. Ukoliko 

bi nečija računica dala drugačije rezultate, 

koji bi, na bilo koji način, išli u prilog 

izolaciji (usamljenosti, odvojenosti, 

samostalnom djelovanju), neka zna da 

nešto nije u redu, ili sa njim kao osobom, 

ili sa njegovom percepcijom i poimanjem 

stvari. U protivnom, morao bi znati da 

u islamskom sistemu poimanja i vrjednovanja, 

slobodna ljudska procjena da 

je nešto dobro i da bi moglo biti dobro, 

nikada ne može biti iznad ustanovljenih 

normi, koje i jesu propisane radi ljudi i 

u cilju zaštite njihovih interesa (vjere, 

života, razuma, imetka i potomstva), i 

stoga aspekta lični (pojedinačni) interesi 

se nikada ne mogu staviti iznad interesa 

zajednice, i izolacija nikada, izuzmemo li 

ekstremne situacije, ne može biti bolja od 

zajedništva (džemata). A da ljudska logika, 

u tom pogledu, itekako može podbaciti 

dokazuje nam slučaj primirja na Hudejbiji, 

kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi 

ve sellem, nakon mukoktrpnih pregovora 

i smjene nekoliko pregovaračkih delegacija, 

zaključio sa mekanskim (kurejšijevićkim) 

prvacima. Naime, poznato je da 

su određene klauzule mirovnog 

ugovora, a posebno ona 

koja je nalagala da se posjeta 

muslimana Mekki i obavljanje 

hadža, odgađa do naredne 

godine, kod ashaba, radijallahu 

anhum, izazvale ogromno 

nezadovoljstvo, a kod Omera, 

radijallahu anhu, koji je inače 

bio poznat po svom žestokom 

stavu, i otvoreno razočarenje. 

Odmah po zaključenju primirja, 

ušao je u Poslanikov 

šator, i bez ikakvog okolišanja 

upitao: “Allahov Poslaniče, zar 

mi nismo na Pravom putu, 

a oni u zabludi?’’ “Dakako’’, 

odgovorio je Poslanik. “Zar 

naši poginuli nisu u Džennetu, 

a njihovi u Džehennemu?’’ – ponovo 

je upitao. “Jesu’’ – potvrdio je Poslanik, 

sallallahu ‘alejhi ve sellem. “A zašto onda 

pravimo ustupke u vjeri, i vraćamo se 

kući bez izvojevane pobjede, prije nego 

je Allah presudio između nas i njih’’ – 

uporan je bio Omer. “O sine Hattabov, 

ja sam Allahov Poslanik, i Allah me neće 

nikada ostaviti na cjedilu’’ – pokušao ga 

je urazumiti Poslanik. No sve to nije bilo 

dovoljno, pa je Omer odlučio, odgovore 

na svoje nedoumice, potražiti kod Ebu- 

Bekra, radijallahu anhuma. Sve što je rekao 

Poslaniku, ponovio je i pred njim, a 

Ebu-Bekr, mu je dao isti odgovor kao i 

Poslanik: “On je Allahov Poslanik, i Allah 

ga nikada neće ostaviti na cjedilu.’’ Nakon 

toga, Uzvišeni Allah je, Svome Poslaniku, 

objavio suru El-Feth (Pobjeda), i on 

je pozvao Omera i proučio mu ovu suru 

od početka do kraja. “Zar se ovo može 

smatrati pobjedom, Allahov Poslaniče?’’ 

– upitao je Omer. “Da’’ – odgovorio je 

on. (Buharija). Prevelika želja za ponovnim 

viđenjem Ka’be, od koje je, mimo 

svoje volje, bio razdvojen punih 8 godi- 

Iako je bio 

svjestan njihove 

velike opasnosti 

i negativnog 

utjecaja u 

društvu, ipak 

je odsutao od 

provođenja 

represivnih 

mjera prema 

njima, samo s 

jednim ciljem, a 

on je očuvanje 

mira, jedinstva 

i stabilnosti 

društva. 

na, učinila je da Omer, radijallahu 

anhu, jednostavno nije 

mogao, u prvom trenutku, 

vidjeti ono što su vidjeli Poslanik 

i njegov najvjerniji drug, 

Ebu-Bekr, radijallahu anhu. 

Suštinska razlika je u bila u 

tome što je Omer, radijallahu 

anhu, na primirje gledao 

kratokoročno, kroz prizmu 

svojih ličnih vjerskih ambicija 

i aspiracija, a Poslanik, sallallahu 

alejhi ve sellem, nadahnut 

objavom, istu stvar je gledao 

dugoročno i kroz prizmu interesa 

muslimanske zajednice. 

Osim što nas ovaj događaj 

uči da nikada svojim 

mišljenjem i tumačenjem ne 

oponiramo objavi, makar, svojim intelektualnim 

kapacitetima, i ne bili u stanju 

proniknuti u mudrost Božijih i Poslanikovih 

riječi, on nas uči da u kriznim 

situacijama i vremenima smutnji, kada 

obično većina ljudi izgubi osjećaj za realnost, 

i kada su emocije znatno aktivnije 

od razuma, rješenja treba tražiti upravo u 

objavi, odnosno u savjetovanju sa najvećim 

učenjacima do kojih u tom trenutku 

možemo doći, i doslovnoj provedbi 

njihovih instrukcija i preporuka, makar 

one ne odgovarale našim dušama i našim 

unutarnjim osjećanjima. U jednoj mudroj 

izreci se kaže: “Strpljivost i držanje 

jasnog puta (kategoričnih vjerskih istina) 

u vremenima smutnji, najbolji je način za 

njihovo suzbijanje i što bezbolnije prevazilaženje.’’ 

Hudejbija je Poslaniku, sallallahu 

alejhi ve sellem, i njegovim sljedbenicima 

do Sudnjeg dana, dala jedno važno saznanje, 

po kojem strpljenje i blagost, u perspektivi, 

onoj dunjalučkoj i ahiretskoj, 

uvijek donose više dobra od sukobljavanja 

i konflikta. U konkretnoj situaciji, 


40

Poslanikova, sallallahu alejhi 

ve sellem, blagost i strpljenje 

na “ponižavajućim’’ uvjetima 

primirja, rezultirala je prihvatanjem 

islama od strane cjelokupnog 

mekanskog stanovništva, 

što je bio pravi dobitak za 

mladu muslimansku zajednicu, 

a ashabima, koji su se povinovali 

njegovim naredbama, 

a to nije bilo nimalo lahko, 

jer su one, po svojoj vanjskoj 

formi, djelovale kao popuštanje 

i nedosljednost, donijelo 

je onosvjetsku nagradu i 

Allahovo zadovoljstvo. Nešto 

što je svima njima na početku 

djelovalo kao veliko poniženje 

i poraz, na kraju se pokazalo 

kao veliki trijumf istine nad 

neistinom. Drugi naziv za to 

su riječi Uzvišenog: Ne volite 

nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto 

volite, a ono ispadne zlo po vas. - Allah zna, 

a vi ne znate. (El-Bekare, 216.). 

Smutnja, najveća prijetnja 

muslimanskoj zajednici 

Zajedničko držanje, rukovođenje interesima 

kolektiva, poštivanje riječi uleme, 

strpljenje, kontinuirani rad i ustrajnost 

na ispravnim idealima ukratko je 

formula koja današnjim muslimanima 

može osvijetliti Pravi put i pomoći im 

da njime koračaju smjelo, sigurno i samouvjereno, 

i, što je najvažnije, učiniti 

njihove zajednice imunim na smutnje 

koje su bile i ostale najveća prijetnja 

opstanku i stabilnosti muslimanskog 

društva, još od vremena vladavine pravovjernih 

halifa pa do današnjih dana. 

Preciznije rečeno, odmah nakon smrti 

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, 

javile su se i prve smutnje, kojima su 

Islam nas 

uči da je 

zajedništvo, 

jedinstvo i 

jednodušnost 

najveća 

akvizicija 

nakon imana, 

i najveća 

blagodat nakon 

islama, zato 

je njegovo 

očuvanje, 

njegovanje i 

unaprjeđenje 

jedan od 

najvažnijih 

vjerskih 

prioriteta, i 

Božija oporuka 

svim Allahovim 

poslanicima. 

upravljale tajne ruke licemjera 

i neprijatelja islama, i 

koje su, da nije bilo odlučnosti 

prvog muslimanskog 

halife Ebu-Bekra, radijallahu 

anhu, mogle ozbiljno ugroziti 

poziciju islama i mladu 

muslimansku državu, koja se 

prostirala na najvećem dijelu 

Arapskog poluotoka. Jedina 

olakšavajuća okolnost u 

svemu tome, ako bi se tako 

moglo kazati, bila je ta što se 

ovdje radilo o sukobu legalno 

izabranih muslimanskih 

vlasti sa različitim grupama 

vjeroodstupnika (murteda), 

koji su odbili davati zekat 

u državnu blagajnu, pa je 

lakše bilo ubijediti vjernike, 

kojih je još uvijek bio poprilično 

veliki broj, da ustanu 

u odbranu države od buntovnika. Formu 

međumuslimanskih sukoba, fitna 

(smutnja) je prvi put poprimila u vrijeme 

Osmanove vladavine, radijallahu 

anhu, kada je, predvođen poislamljenim 

jevrejom Abdullahom ibn Sebeom, jedan 

dio nomadskih plemena pokrenuo 

opću pobunu protiv Osmana, koji po 

njihovom sudu, navodno, nije zadovoljavao 

kriterije pravednog vladara i koji 

se, u upravljanju islamskom državom, 

rukovodio isključivo ličnim i familijarnim 

interesima, što naravno nije odgovaralo 

stvarnosti, jer kako neko kome je 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, još 

za svoga života obećao Džennet, može 

uopće biti doveden u vezu s jednim od 

najtežih grijeha, pronevjerom povjerenog 

mu emaneta, u njegovom slučaju 

emaneta vlasti, i nepoštivanje principa 

pravednosti? To je suludo, ali smutnja 

ljudima zamračuje razum i čini ih slijepim 

i gluhim, tako da u potpunosti zaborave, 

ili zanemare elementarne vjerske 

principe, kao što su nepovredivost ljudskog 

života i časti i zabrana prolijevanja 

nedužne krvi. A da je pobuna imala pokvarene 

a ne plemenite motive, pokazala 

su kasnija dešavanja, jer se situacija nije 

smirila ni nakon Osmanovog mučkog 

ubistva, naprotiv sukobi su eskalirali i 

pretvorili se u otvoreni rat između dva 

tabora, Alijinog i Muavijinog. Nažalost, 

rat je odnio veliki broj nedužnih života, 

a jedna od njegovih žrtava je bio lično 

Alija, radijallahu anhu. Sukobi su nakon 

toga nastavljeni i potrajali su sve do 40. 

godine po Hidžri, kada se Poslanikov 

unuk, Hasan radijallahu anhu, kako bi 

spriječio daljnje prolijevanje krvi i bratoubilački 

rat, odrekao pozicije halife u 

korist Muavije, i tako ostvario Poslanikovo 

navještenje da će “njegov potomak 

i unuk izmiriti dvije velike muslimanske 

vojske.’’ (Buharija). Sve ovo samo potvrđuje 

prethodno iznešenu konstataciju 

da smutnja predstavlja najveću prijetnju 

opstanku i stabilnosti muslimanske zajednice. 

Ko, nakon ovih sjajnih i neponovljivih 

generacija muslimana, može 

biti siguran od smutnje i njenih štetnih 

posljedica? Zato ćemo na kraju ovog 

teksta navesti stihove koji su, u prvim 

generacijama muslimana, često citirani, 

i kojima se htjelo ukazati na opasnost i 

pogubnost smutnji po pojedinca i zajednicu, 

a koliko su oni važni dovoljno 

govori činjenica da su našli mjesto u najvjerodostojnijoj 

zbirci hadisa, Buharijinom 

Sahihu. Evo tih stihova: 

Na početku, rat liči na djevojku krasoticu 

Koja želi zavesti svakog uspaljenog 

neznalicu 

Al’ se brzo pretvori u krezubu, ružnu 

staricu 

Nepoželjnu bilo kome za životnu saputnicu 


41

Islamske teme 

Razmišljanja 

Vodič za “šerijatsk erijatske e veze” 

Dalje, ako razumski razmislimo 

o vremenskom periodu od 

godinu dana, koliko se istinski 

osoba može upoznati za to 

vrijeme? Ne baš puno, zar 

ne? Ne vidimo je onakvom 

kakva ona istinski jeste, kakva 

je između četiri zida, kakva 

je kad je ljuta, kakva kad ima 

probleme. Mi naivno želimo 

da osobu upoznamo preko 

telefona, Skype-a, na kahvi. 

I tada su momak i djevojka 

nasmijani, s fiksiranim 

osmijehom na licu, uredni, 

čisti, uslužni, ljubazni. Aman, 

rekao bi insan. Zato se i desi 

stvarni šok, sutra u braku, kada 

ustvari shvate da je sve prije 

braka bila samo GLUMA, neki 

snovi. A realnost svakako nije 

ružičasta 

Piše: Nedim Botić 

Jedna od pojava koja je bila nepoznata 

prijašnjim generacijama 

muslimana i muslimanki, Ja s kojom su danas iskušane generacije 

muslimanske omladine je svakako 

tzv. šerijatska veza između mladića 

i djevojke. 

Posljedice takvih veza po srce i 

iman vjernika i vjernice su katastrofalne 

i dugoročne; čak ugrožavaju i mogućnost 

kasnijeg sretnog braka i smiraja 

u bračnoj zajednici. Nemojmo da 

nas zavaraju tzv. “razlozi i opravdanja” 

koja se mladićima i djevojkama serviraju 

jer na kraju svu bol i posljedice tih 

veza trpjet ćete samo VI. 

Lažne isprike 

Počnimo s jednim od najčešćih izgovora 

kojima se opravdava upuštanje 

u tzv. šerijatsku vezu: “Da bi brak bio 

uspješan, potrebno je da se budući supružnici, 

prije toga, dobro upoznaju. 

Najmanje godinu dana, poželjno je i 

više. Jer brak je odluka za čitav život. 

Ne treba žuriti.” 

Ovaj tip opravdanja obično koriste 

žene (muškarcima je u prosjeku dovoljno 

svega par poruka i jedan razgovor 

da upoznaju djevojku i shvate da je baš 

ONA žena njihovog života – ta ih faza 

obično prođe nakon prve svađe). Ne mo- 

žemo reći da u spomenutom izgovoru 

nema istine, svakako da je potrebno da 

se budući supružnici upoznaju, ali, da 

li je to jedini razlog “odugovlačenja”, 

ili postoje i drugi, možda čak i važniji, 

prikriveni razlozi. 

Svakako da postoje. Često je to čekanje 

da vidimo da li će novi “odabranik” 

ponoviti greške svojih prethodnika. 

Problem leži u tome što 

je značajan broj mladića i 

djevojaka, prije odluke za 

brak, iza sebe imalo više ovakvih 

“veza”, koje su na kraju 

završile raskidom, bolom u 

duši i ružnim riječima. Bol se 

samo povećavao, a razočarenje 

i ljutnja, prema osobama 

suprotnog spola, rasla. I sad, 

i kada se javi “prilika”, osoba 

je već toliko toga prošla, da 

ne vjeruje ni samoj sebi, a 

kamoli drugom. Proces odugovlačenja 

braka je jedna vrsta 

testa čiji su ciljevi: 

- saznanje da ljubav 

nije samo prolazna faza, već 

ono “pravo”; 

- razotkrivanje mogućih 

problema koji su prešućeni; 

- davanje dovoljno 

vremena srcu da zacijeli od 

bivše “veze”, nađe novu pogodnu 

“priliku”. 

Ovi razlozi se svakako ne 

mogu otvoreno reći, jer bi se tada izabranici 

povrijedili, ali zapitajmo se o 

povjerenju u ovakvim vezama. Ono nije 

baš na visokom nivou ako djevojka ili 

mladić pretpostavljaju da bi se “ljubav 

za čitav život” mogla za godinu dana ili 

kraće, razotkriti u pravom svjetlu. 

Pravo pitanje je: kako stupiti u brak 

s nekim ko nosi traume od prethodnih 

veza ili braka? Treba vremena takvoj 

osobi da to sve prođe, naravno. Ali 

nema svrhe davati drugima lažne nade. 

Tako još jedna osoba pati. A izlaz iz 

nečije boli nije u tome da nekog trećeg 

povrijedimo. 

Bolje vam je 

da budete s 

nekim ko će 

vas voljeti u 

ime Allaha 

onakvi kakvi 

jeste, nego da 

živite u ILUZIJI 

nekakve 

ljubavi; ako 

ne budete 

otvoreni, 

postoji 

opasnost 

da suprotna 

strana ne voli 

vas, već lažnu 

SLIKU koju ste 

o sebi kreirali 

i odaslali je u 

eter. 

“Glumci” i “glumice” 

Dalje, ako razumski razmislimo 

o vremenskom periodu od godinu 

dana, koliko se istinski osoba može 

upoznati za to vrijeme? Ne baš puno, 

zar ne? Ne vidimo je onakvom kakva 

ona istinski jeste, kakva je između 

četiri zida, kakva je kad je ljuta, 

kakva kad ima probleme. Mi naivno 

želimo da osobu upoznamo preko telefona, 

Skype-a, na kahvi. I tada su 

momak i djevojak nasmijani, s fiksiranim 

osmijehom na licu, uredni, čisti, 

uslužni, ljubazni. Aman, rekao bi 

insan. Zato se i desi stvarni 

šok, sutra u braku, kada 

ustvari shvate da je sve prije 

braka bila samo GLUMA, 

neki snovi. A realnost svakako 

nije ružičasta. 

Osobe koje na ovaj način 

pravdaju šerijatske veze 

očito imaju strah od vezivanja 

i braka. Iz ovakvih riječi 

se osjeti strah od neizvjesnosti, 

od nečega za što se 

čovjek nije pripremio. Nažalost, 

ovakva opravdanja 

možemo čuti čak i od roditelja 

ili odgajatelja koji, na 

ovaj način, žele ukazati na 

probleme u svojim brakovima: 

“Nemoj ponoviti moje 

greške; ja sam se udala mlada, 

nisam ga dobro upoznala. 

Prvo fakultet; pa posao, 

pa brak...” 

Ako žena živi u sretnom 

braku; ukoliko je 

istinski ispunjena, ona 

će naravno davati savjete 

drugim ženama da i one stupe u 

brak, da i one uživaju u Allahovom 

rahmetu. Ali ukoliko se, na ovaj ili 

onaj način, razočarala; ukoliko njen 

odabranik nije baš ono što je očekivala; 

u tom slučaju ona će opominjati 

druge da ne ulaze u brak; da 

ne ponove njenu grešku; da ne žure 

jer uvijek ima vremena za nesretan 

brak. Takav slučaj je i s muškarcima. 

Mi, kroz naše iskustvo i naše 

probleme, gledamo ono što se dešava 

drugima. Ali nije nužno da, ako 

neko nije imao sreće u braku, isto to 

očekuje i druge, zar ne? 

42

Danas je drugo vrijeme; pa 

nećemo se udati/oženiti za 

osobu koje ne poznajemo? 

Pravo pitanje je kako 

upoznati osobu, ako se i ti, 

sestro, i ti, brate, bojite pokazati 

kakvi stvarno jeste? Šta to 

krijete, i zašto? Kako osobu 

upoznati ako se bojite da će 

vas ona, ako vidi ko ste, napustiti? 

Zar imate toliko toga 

za kriti? Čak i da provedete s 

tom osobom, ne godinu, već 

10 godina, upoznavajući je, 

a da pri tome jedno drugom 

glumite, NEĆETE SE UPOZNATI I 

BITI SRETNI. 

Zapitajmo se zašto mladići i djevojke 

na internetu objavljuju SAMO slike na 

kojima izgledaju lijepo? Zašto se neko 

ne uslika kad se tek probudi, nateklih 

očiju i obraza? A to je realnost; to je život. 

Ako vas neko voli takve, to je prava 

ljubav. A ako vas voli samo dok imate 

šminku ili nosite odijelo, onda vas i ne 

voli istinski, već “voli’’ ono vaše vanjsko 

i prolazno. 

Bolje vam je da budete s nekim ko 

će vas voljeti u ime Allaha onakvi kakvi 

jeste, nego da živite u ILUZIJI nekakve 

ljubavi; ako ne budete otvoreni, postoji 

opasnost da suprotna strana ne voli vas, 

već lažnu SLIKU koju ste o sebi kreirali 

i odaslali je u eter. 

Ako te on 

istinski voli, on 

će u svakom 

slučaju jesti tu 

hranu, jer su 

je TVOJE RUKE 

napravile, a 

sve ostalo mu 

je nevažno. 

Nemojte ovo 

shvatiti kao 

opciju za 

propitivanje 

muževe ljubavi, 

jer to može biti 

avantura sa 

neizvjesnim 

krajem. 

Navest ćemo kao primjer 

neke banalne vrste 

straha. Djevojka se stidi 

što ne zna kuhati. Pa šta 

ako ne zna kuhati, je li to 

najveći problem u životu? 

“Ako ne pripremim hranu 

kako treba, onako kako on 

to voli, manje će me voljeti...” 

Ako te on istinski 

voli, on će u svakom slučaju 

jesti tu hranu, jer su je 

TVOJE RUKE napravile, 

a sve ostalo mu je nevažno. 

Nemojte ovo shvatiti 


43 

kao opciju za propitivanje muževe 

ljubavi, jer to može biti avantura sa 

neizvjesnim krajem. 

S druge strane, muškaraci vide problem 

u tome što nemaju svoju kuću, 

posao, auto i sl. Pravi muškarac se ne 

stidi onoga što jeste, nakon što je učinio 

sve da njegov materijalni i socijalni 

položaj budu povoljniji. j Nema se tu šta 

kriti. Šta su to naši roditelji imali kada 

su se uzimali? Ako postoji ljubav i razumijevanje 

među supružnicima, sve 

probleme je moguće riješiti. U suprotnom 

ni svo bogatstvo ovoga svijeta ne 

može im osigurati miran bračni život.

Komentar polumjeseca 

Pogledi 

Silajdžići - pogrešan primjer ili primjer do pola 

Ova priča, koju nam, 

kao podvalu ili, pak, 

kao upozorenje, u 

predvečerje samog 

popisa, servira agencija 

Anadolija - šta još 

poručuje?! Priča s preko 

dvije hiljade shareovanja 

u samo par 

dana?! To bi, zapravo, 

trebala biti priča i o 

nama, kao ostalima, 

kao odrođenima, kao 

samozaboravljenima, 

kao lutajućima, kao 

otuđenima... Još uvijek. 

Dokle više, Bošnjaci, da 

se tražite i da padate na 

takve podvale?! 

Piše: Muhamed Velić 

Dakako, porodične su stvari 

privatne, po karakteru 

i sadržaju, osobito ako su 

djeca u pitanju i priča u vezi njih, pa 

tako je i narativ o uspješnoj sarajevskoj 

porodici Silajdžić, moglo bi se 

kazati, zadiranje u privatnost. Ali, taj 

je narativ imao već svoju javnu publikaciju 

i to nekoliko puta, dakle, pojavio 

se pro foro externo (u vanjskoj 

upotrebi), tako da je to sada već javna 

stvar, a ovaj je tekst upravo zbog 

toga - zbog vanjske upotrebe i javnog 

suda. On, dakle, tretira društvene 

i objektivne posljedice, a ne zadire 

u subjektivne i privatne motive. U 

tome je poenta i razlika, naravno. 

Vjerujem, poštovani čitatelji, da 

ste već čuli i da se sjećate priče od 

prije dvije sedmice o uspješnoj i neobičnoj 

sarajevskoj porodici Silajdžić, 

priču koju nam je donijela novinska 

agencija Anadolija, a kasnije je o njima 

reportažu pravila i TV Hayat, o 

tome su pisali i mnogi portali itd. 

Da, priča je interesantna, 

govori o relativno mladom 

bračnom paru, izrazito 

uspješnom i izrazito urbanom, 

koji imaju petero 

djece i to pet sinova. Da 

budem ciničan, možda su 

među rijetkima (da, ima i 

ona bošnjačka porodica iz 

Rakovice kod Sarajeva s 

pet sinova) koji su fetvu o 

Bošnjakinji koja treba da 

rodi petero djece - u potpunosti 

ispoštovali i to s punim 

pogotkom, pet sinova, 

nije šala, mašala! Ali, nešto 

tu ne štima. No, izvadit ću 

jedan dio teksta već objavljenog 

na portalima (www. 

klix.ba, preneseno od agencije 

Anadolija - AA) a koji 

govori o Siljadžićima: 

“Silajdžići su istakli 

kako smatraju da se za imena djece 

‘baš puno i ne pitaju’, već da djeca 

nose imena koja su im suđena. Imena 

svojoj djeci su birali deset dana 

prije rođenja, a jedino važno im je 

bilo da imena nose lijepo značenje. 

‘Spletom nekih okolnosti, sva imena 

Ovo je sramota, 

užasna 

sramota! I 

šteta! Jer, 

svaki je čovjek 

bitan, prevažan, 

preznačajan 

i svako ime, 

definitivno. A 

Silajdžići su 

svojoj djeci, 

povrh svega, 

stavili takav 

teret da će 

sutra morati 

dodatno 

se lomiti 

da pojasne 

nekome, pa i 

samima sebi, 

koji je njihov 

pravi identitet. 

naše djece: David, Ismael, 

Jakub, Mikail i Jošua su 

starozavjetna. Mislim da je 

to samo koincidencija, iako 

će neko možda reći malo 

prevelika’, rekla je Sabina. 

‘Ja tragam za imenima po 

internetu. Imena im jesu 

neobična, ali oni sebi daju 

sasvim obične nadimke. 

Obično ih ili sami izmisle, 

ili čuju kako ih druga djeca 

zovu, pa to usvoje’, kazao je 

Denis. A Sabina je poručila: 

‘Moj rahmetli otac, koji 

je bio profesor na Ekonomskom 

fakultetu, govorio mi 

je da nakon svih projekata 

koje je napravio, knjiga 

koje je napisao i predavanja 

koja je održao, jedino u šta 

je vrijedilo ulagati su djeca 

i da mu je žao što nije imao 

više od dvoje. I ja radim na istom fakultetu.’” 

Dakle, ovo je isječak iz priče o sarajevskoj 

porodici Silajdžić, Denisu 

i Sabini, koji su specifični po tome 

što imaju pet sinova, a njih su dvoje 

akademski ljudi, radnici, ljudi s 


44

doktorskim diplomama i trostrukim 

magistarskim. Ali, šta je još specifično 

u ovoj priči, barem za mene, ili za 

one slične meni ili nama, a to sve u 

kontekstu priče o popisu ili čuvanju 

identiteta. Pa indikativno je to naše 

odrođavanje, samozaboravljanje, 

samootuđenje; kako bi rekao Meša 

Selimović: “S nejasnim osjećanjem 

stida zbog porijekla i krivice zbog 

otpadništva...” Mislim, ovi ljudi nisu 

jedini primjerci našeg odrođavanja i 

otuđenja, ali jesu najrecentniji i najeklatantniji 

primjer nametanja svojoj 

djeci onoga što im generacijski, 

nacionalni, dakako i vjerski emanet 

ne uvjetuje, ali, treba pogledati i, 

recimo, primjer predsjednika Naše 

stranke - Dennisa Gratza, čovjek se 

zvao Muhamed Gracić, valjda su i 

neki drugi, kako čujem, njemu bliski, 

imali istu transmisiju identiteta. 

On je davao neke komentare po tom 

pitanju, na internetu sam čitao neku 

njegovu raspru o tome, dakle, njegov 

bezuspješan pokušaj objašnjenja. Ali, 

ostavimo njega sada po strani, pogledajte, 

bukvalno pogledajte i poslušajte 

imena ove djece što su im roditelji 

nadjenuli, to su, dakle, prava pravcata 

starozavjetna imena. I oni to znaju, 

svjesni su toga da su imena njihove 

djece starozavjetna; povrh svega, ona 

je doktor ekonomskih nauka, otac joj 

je rahmetli, kako kaže, isto profesor 

na fakultetu bio, a u spavaćoj sobi, 

u televizijskoj reportaži, mogao se vidjeti 

Kur’an..., on predstavnik i izdanak 

poznate muslimanske porodice 

Silajdžić. Jedan mi je prijatelj ovakav 

komentar ostavio: “Meni ova priča 

nije nikako jasna. Pročitao sam je 

jučer na AA, sinoć TV Hayat ponovio 

reportažu na Dnevniku u sedam; 

uglavnom prikaza dotičnu porodicu, 

u jednom trenutku ustaje dotična Sabina 

da smiri bebu koja plače u drugoj 

sobi na krevetu. Kraj kreveta, na 

polici noćnog ormarića, stoji jedna 

knjiga, pogledah bolje, a ono Kur’an. 

Ništa mi ponovo nije jasno!” Dakle, 

o tome govorim, o konfuziji i zbunjivanju 

ljudi! 

“Nomen est omen - Ime je znak”, 

kažu stari Latini. Ime govori o tebi, 

o nama. Ime ili jezik je kuća bitka, 

kaže Haidegger. A Muhammed, a.s., 

nam sugerira da sebi i djeci svojoj dajemo 

lijepa imena, jer ćemo na Sudnjem 

danu biti prozivani po njima. 

Ova priča, koju nam, kao podvalu 

ili, pak, kao upozorenje, u predvečerje 

samog popisa, servira agencija 

Anadolija - šta još poručuje?! Priča 

s preko dvije hiljade share-ovanja u 

samo par dana?! To bi, zapravo, trebala 

biti priča i o nama, kao ostalima, 

kao odrođenima, kao samozaboravljenima, 

kao lutajućima, 

kao otuđenima... Još uvijek. 

Dokle više, Bošnjaci, 

da se tražite i da padate na 

takve podvale?! 

Ovo je sramota, užasna 

sramota! I šteta! Jer, svaki 

je čovjek bitan, prevažan, 

preznačajan i svako ime, 

defi nitivno. A Silajdžići 

su svojoj djeci, povrh svega, 

stavili takav teret da će 

sutra morati dodatno se lomiti 

da pojasne nekome, pa 

i samima sebi, koji je njihov 

pravi identitet. A nama 

daju loš primjer. 

Ta se djeca već sama 

odupiru agresiji i identitetu 

koji im je nametnut, jer, evo, kako 

im kaže otac: “Imena im jesu neobična, 

ali oni sebi daju sasvim obične 

nadimke. Obično ih ili sami izmisle 

ili čuju kako ih druga djeca zovu, pa 

to usvoje!” 

Šta reći, nego jedno veliko: 

STRAŠNO! 

P.S. 

Da kažem nešto i o Gazi u ovom 

kontekstu! Gaza je bolna rana svih 

muslimana, konačno, svih normalnih 

ljudi, ali je to sramota i odgovornost 

prije svega “velikih muslimana”, 

dakle, Arapa, Turaka, Iranaca, Pakistanaca... 

A mi smo dužni čuvati 

ovu svoju Gazu na krajnjem zapadu 

Ummeta i učiti dove za braću i sestre 

Mislim, ovi 

ljudi nisu 

jedini primjerci 

našeg 

odrođavanja 

i otuđenja, 

ali jesu 

najrecentniji i 

najeklatantniji 

primjer 

nametanja 

svojoj djeci 

onoga što im 

generacijski, 

nacionalni, 

dakako i 

vjerski emanet 

ne uvjetuje. 

u Palestini, koje svakodnevno 

ubijaju projektili s 

kodnim imenima “Jošua”, 

“Išmael”, “David”... Eto, 

takva kodna imena, sasvim 

“slučajno”, kako kaže majka 

ove djece, ulaze i u naše 

bošnjačke kuće. 

Dragi Bošnjače, prestani 

više biti naivan. 

Ostavit ću za kraj još jedan 

komentar, kojeg mi je 

na profi lu na FB-u ostavila 

izvjesna Elma s Bistrika: 

“Mi smo jedan iskompleksiran 

narod, koji nakon 

svih genocida, urbicida i 

sl. ne može da shvati da će 

nas i drugi početi poštovati 

i uvažavati onda kada mi sami sebe 

budemo poštovali i uvažavali. Vidjeli 

smo u posljednjem genocidu da se ni 

četnička kama, a, Boga mi, ni ustaška 

nije zaustavila pred nečijim ‘neutralnim’ 

imenom. Naša je dužnost da 

očuvamo kako svoju vjeru tako i tradiciju. 

U našoj je tradiciji da svojoj 

djeci dajemo arapska, perzijska i turska 

imena. I danas je iznimno važno 

da u tome istrajemo, da se u svojoj 

vlastitoj zemlji ne asimiliramo i ne 

utopimo u druge. Trebamo biti ponosni 

što smo Bošnjaci. Osim toga, 

to dugujemo onima koji su položili 

živote da bi se mi danas slobodno 

mogli zvati svojim lijepim bošnjačkim 

imenima.” 


45

Povratnici 

Retrospektiva života Bošnjaka povratnika 

u Republici Srpskoj nakon Bajrama i izbora 

“Stid me je što sam musliman” 

Nigdje u BiH ne dolaze do izražaja 

sve slabosti bošnjačkog naroda 

kao u manjem bh. entitetu; 

dugogodišnji kompleks manje 

vrijednosti i stid od svega onoga 

što ima prefiks bosanski i islamski 

za sobom povlači odricanje od 

svega onoga što Bošnjake čini 

narodom 

Piše: Nedim Botić 

Stid me je što sam musliman, 

riječi jednog povratnika u 

Bosansku Dubicu prolaze mi 

kroz glavu dok pišem ove redove. “Mi 

nismo narod, nismo nikad ni bili. A 

šta nam je dobra i taj nacionalizam 

donio?” 

Nigdje u BiH do izražaja ne dolaze 

sve slabosti bošnjačkog naroda kao u 

RS-u; dugogodišnji kompleks manje 

vrijednosti i stid od svega onoga što 

ima prefiks bosanski i islamski za sobom 

povlači odricanje od svega svojega. 

Koliko Bošnjaka u RS-u ustvari 

i zna i ubijeđeni su da su Bošnjaci? U 

ovim krajevima vrijeme kao da je stalo 

davno prije rata; izjašnjavanja kao 

Jugosloven, musliman ili “nesvrstan” 

nisu strana. 

Srpske političke stranke se razilaze 

po sporednim pitanjima, ali su jedinstvene 

po pitanjima nacionalnog identiteta, 

vjere, historije. Takav je i srpski 

narod. Mogu se razići po pitanju 

novca, položaja, ali svi imaju isti cilj – 

očuvanje RS-a. Mogu jedni drugima 

svašta reći, ali se i dalje smatraju Srbima, 

pravoslavcima. Pokušajte naći nekog 

Srbina kojeg je stid njegove vjere, 

koji ismijava pravoslavlje. Teško ćete 

takvog naći jer oni znaju da ismijavanjem 

vjere i svoje prošlosti, ismijavaju 

sebe i ono šta su. 

Za razliku od Srba i Hrvata, Bošnjaci 

se razilaze po ključnim pitanjima 

– nacionalnog identiteta, vjere, historije. 

I to razara tkivo našeg naroda 

koji je poput drveta bez korijena, otrgnut 

i bačen. Narod koji ne zna ko je, 

odakle je, kakva mu je historija i vjera 

– to je definicija koja nažalost precizno 

opisuje stanje Bošnjaka u RS-u. 

Jedino dragi Bog čuva naš narod i 

sačuvao ga je. A mi počesto zaboravimo 

Njega, zaboravimo da je islam za 

naš narod, poput krvi koja kola našim 

tijelima. Bošnjaci čim se udalje od 

vjere, izgube životni kompas i lutaju, 

lutaju, ne nalazeći spas... 

Bajram dođe, Bajramu se nadam... 

“Bajramski dani su uvijek bili dani 

veselja, pa i prije rata. Znalo se to po 

ljudima, atmosferi. Familije 

su se okupljale, igre i 

zabave je bilo na sve strane. 

Danas, neki se pitaju čemu 

i slavlje...Nekad se bolje živjelo, 

znalo se zašto se radi. 

A danas, ehh... Najžalije mi 

je omladine, ove naše. Kud 

će oni sa sobom? Za nas 

starije i nekako, ali mladi... 

na njima je trebalo sve da 

ostane”, kaže Nusret Dolić, 

povratnik u Bosansku Dubicu. 

Nusret je rođeni Dubičanac. 

Nakon početka 

rata, 1992. napušta rodni 

kraj i odlazi s porodicom u 

Njemačku. Nakon povratka 

u BiH, Nusret je živio 

u više gradova u BiH, a 

trenutno boravi u Dubici 

s bolesnom majkom. Radovao 

se predstojećim bajramskim 

praznicima, naročito okupljanju familije 

koju dugo nije vidio. Slično 

kao i ljude u drugim dijelovima BiH, 

teška ekonomska situacija ga najviše 

zabrinjava. 

Poput Nusreta, i ostali Bošnjaci 

povratnici u Republici Srpskoj su 

bajramske praznike proveli tiho, nenametljivo. 

Nekako Bajram dođe kao 

prilika da čovjek dva puta godišnje 

uzme predah od sumorne svakodnevnice, 

da se prisjeti sretnijih vremena i 

ljudi... 

Na mladima svijet (ne)ostaje.... 

Prema neslužbenom poslijeratnom 

popisu Bošnjaka stanovnika Bosanske 

Dubice koje je izvršio Medžlis IZ-e 

Bosanska Dubica, taj broj je 2001. 

iznosio oko 2.000 Bošnjaka. Ukoliko 

Džamije su trn u 

oku onima koji 

su htjeli da u 

ovim krajevima 

zatru sve 

što podsjeća 

na Bosnu i 

islam. One su 

neraskidivom 

niti vezane 

za samu srž 

bošnjačkog 

bića ovih 

krajeva, 

neustrašivo 

prkose zlu i 

mržnji. 

uzmemo u obzir da je od tada proteklo 

11 godina, te da je veliki dio popisanog 

stanovništva bio starije dobi, 

dolazimo do zastrašujuće činjenice da 

je taj broj danas više nego prepolovljen 

Ṅa pitanje kako mu se dopada život 

u Dubici i suživot s Srbima, Nusret 

kaže da nema nikakvih problema: 

“Nit’ koga diram, nit’ mene ko dira. 

Nisam imao nikakvih problema do 

sada.” 

A problema je do sada 

najviše imala Islamska zajednica. 

Prozori na Gradskoj 

džamiji su do sada toliko 

puta razbijani, da ih više 

niko ni ne popravlja. Nek’ 

bude na obraz silnicima i 

dušmanima. Džamije su trn 

u oku onima koji su htjeli 

da u ovim krajevima zatru 

sve što podsjeća na Bosnu 

i islam. One su neraskidivom 

niti vezane za samu srž 

bošnjačkog bića ovih krajeva, 

neustrašivo prkose zlu i 

mržnji. One su i dokaz da 

se u ove krajeve vratio život; 

dokaz pobjede svjetla nad 

tamom. 

Prijeratno stanovništvo 

Bosanske Dubice je svoje 

stanište nakon rata pronašlo 

diljem svijeta, dok je u rodnom 

kraju ostala jedino starija populacija. 

Omladine nažalost nema mnogo. 

A i ono malo što ih ima, prepušteni su 

ulici, kafani i lošem društvu. Prijeratni 

privredni pogoni su stali, prilike za 

zaposlenje nema, pa se snalazi ko kako 

može. 

Bošnjake povratnike više ne muči 

pitanje kako s “njima” živjeti, već kako 

obezbijediti egzistenciju u uvjetima života 

u RS-u. Zamislite o kakvim životnim 

uvjetima je riječ, kad možemo 

čuti i ljude srednjih godina, kako govore 

da jedva čekaju mezar i rastanak 

s ovim životom!? Gledajući stanje ljudi 

u RS-u, na um nam može pasti izjava 

Karla Junga, poznatog švicarskog psihologa 

i psihijatra koji je davno rekao: 

“Ako mi nađete jednu osobu koja je 

normalna, dovedite mi je na liječenje”, 

u smislu ko ovdje boravi i sačuva razum, 

potreban mu je pregled. 


46

Jemen 

Priča o jednom američkom pokolju 

IslamBosna.ba- U rano jutro, 

u petak 24. jula, avion je ispalio 

dva projektila na kuću u 

južnoj jemenskoj provinciji Abyan, 

u gradu Ja’ar. Prema tvrdnjama jemenskih 

dužnosnika, prvi projektil 

je gađao navodne pobunjenike koji 

su se okupili u toj kući. Kao odgovor 

na eksploziju seljani su se počeli 

okupljati na mjestu eksplozije, sa 

nadom da će uspjeti izvući preživjele 

iz ruševina. Drugi ispaljeni projektil 

ubio je 12 ljudi koji su došli da spase 

preživjele i ranio još 21 civila. 

“Zasigurno je to bio američki 

avion”, kaže jedan od svjedoka. “Mi 

nemamo takve avione. Ne znam da 

li je imao pilota ili ne. Znam samo 

ono što sam vidio svojim očima”, 

nastavlja on, pokazujući na cijeli niz 

prodavnica i kuća pretvorenih u ruševine 

i na zid prekriven krvlju. 

A nakon što je saznao za napad 

Abdulrabb Mensur al-Hadi, predsjednik 

Jemena, izrazio je “duboko 

saučešće” zbog gubitaka života, istovremeno 

osuđujući nasilje uopćenim 

terminima. “Mi nikad nećemo 

razumjeti šta to nagoni nekoga da 

terorizira svoju braću, druga ljudska 

bića, na ovaj način. Ovakvo nasilje, 

ovakvo zlo je bezosjećajno. Ono 

je izvan svake pameti”, rekao je jemenski 

predsjednik. “I dok nikad 

nećemo saznati šta to vodi nekoga 

da oduzme život drugoga, mi znamo 

šta je ono zbog čega vrijedi živjeti”, 

dodao je on. “Ljudi koje smo izgubili 

u zadnjem napadu bespilotne letjelice 

volili su i bili su voljeni. Bili su 

majke i očevi, supruge i muževi, sestre 

i braća, sinovi i kćeri, prijatelji i 

susjedi. Imali su nadu za budućnost 

i snove koje još nismo ispunili.” Čla- 

novi Međunarodnog Crvenog krsta, 

nakon što su intervjuirali stanovnike 

gradića Ja’ar u kojem se napad desio, 

sakupili su djelomičnu listu civila 

koji su ubijeni nakon drugog napada. 

Indentifi kacija u nekim slučajevima 

je bila vrlo teška, pošto su dijelovi 

tijela bili razbacani zbog siline 

eksplozije. Sa odoborenjem jemenske 

vlade i rođaka žrtava, Crveni krst je 

objavio sljedeću dokumentaciju: 

Abdullah al Hadi, star pet godina, 

i njegova sestra Suha, stara četiri 

godine, sjedili su na pragu njihove 

porodične kuće. Njihova mama, 

Ummu Abdullah, opisala ih je kao 


47 

djecu lijepog ponašanja, koja su se 

rijetko svađala između ili pokazivala 

nepoštovanje prema roditeljima. 

“Abdullah je bio naše prvo dijete,” 

rekla je ona. “Imao je tako predivne 

osobine. Čak kad je bio vrlo mali volio 

je da sluša moga muža dok recitira 

tradicionalnu poeziju u predvečerje. 

Od srca je volio tu poeziju. Mnogo 

puta bih čula Abdullaha kako je glasno 

recitira pred prijateljima. Njegova 

sestra Suha bila je vrlo stidljiva, 

krhka, poput male ptičice. Muž i ja 

smo se trudili da joj ne povredimo 

osjećaje, ali ponekad je plakala bez 

razloga, bar razloga koje bi mi mogli 

razumjeti. Mislim da je osjećala kada 

je neko tužan. Možda je zbog toga 

tada i plakala.“ 

Zejneb Abdulaziz, stara 36 

godina, pospremala je krevete u 

porodičnoj kući kada je eksplodirao 

prvi projektil. Ona je odmah napustila 

svoju kuću i pojurila na mjesto 

eksplozije. Komšije su posvjedočile 

da su je vidjele kako fanatično kopa 

ruševine, kao odgovor na jauke i zapomaganje 

jedne od žrtava. Gospođa 

Aziz bila je veoma poštovani član 

zajednice i poznata po svojim na-

porima da pomogne onima kojima 

je pomoć bila potrebna. Voljela 

je uzgajati i održavati ruže, od 

kojih je napravila svoj ružičnjak. 

Prolaznici su uvijek mogli ugasiti 

svoju žeđ sa čašom hladne, 

ružama oslađene vode, iz bunara 

koji se nalazio ispred njene kuće. 

Iza gospođe Aziz ostao je njen muž i 

četvero djece, stare od dvije do jedanaest 

godina. 

Hadži Muhamed ibn Husein, 

star 78 godina, doktor po profesiji. 

Hadž je obavio u 75-toj godini, a 

nakon povratka iz Mekke, napustio 

je svoju uspješnu praksu u glavnom 

gradu Jemena, Sani, da bi pomagao 

ljudima u svom zavičaju. Da bi platili 

njegove medicinske usluge njegovi 

pacijenti bi mu donosili kruh, med, 

datule i drugu hranu. Nakon što je 

izgubio ženu za vrijeme epidemije 

kolere 1992. godine hadži Muhammed 

se više nije ženio. Umjesto toga 

posvetio se svojoj profesiji po danu, 

a ljubavi prema literaturi po noći, 

prevodeći klasičnu arapsku prozu 

na engleski jezik. Jedan od njegovih 

omiljenih hobija jesu bila neformalna 

okupljanja djece gdje bi ima pripovijedao 

narodne priče koje je čuo još za 

vrijeme svoga djetinjstva. 

Azzedin (15), Abbas (13) i Salim 

(16) su tri brata koja su također 

raznešena u ovom napadu. Njihov 

otac, Abu Salim, farmer, doveo je svoje 

dječake u grad Ja’ar u posjetu njihovom 

daidži i njihovoj familiji. Porodica 

je bila još uvijek u žalosti zbog 

smrti Jasimove četverogodišnje kćerke 

i šestogodišnjeg sina, koji su ubijeni u 

jednom prijašnjem napadu bespilotnih 

letjelica. Govoreći dužnosnicima 

Crvenog krsta Jasim im je ispričao 

kako mu je dvoje djece umrlo na rukama 

dok ih je vozio u bolnicu. Abu 

Salim i Jasim, zajedno sa drugim 

članovima porodice, doručkovali su u 

dnevnoj sobi Jasimove kuće, napravljene 

od blata, kada je prva eksplozija 

razbila prozore i sravnila sa zemljom 

kuću njegovog komšije. Nakon što su 

komadi stakla ozbiljno ozlijedili Jasimovu 

ženu, tri brata izjurila su vani 

da potraže pomoć. Svjedoci tvrde da 

su vidjeli sivu letjelicu, nalik na orla 

kako kruži okolo i polako se spušta. 

Letjelica je ispalila drugi projektil. 

Azzedin i njegova braća Abbas i Salim 

bili su trenutno mrtvi od eksplozije. 

Ahmed al Hanouti, star 47 godina, 

posjedovao je automehaničarsku 

radnju u gradu Ja’ar. Otac petero 

djece, borio se u Afganistanu 80- 

tih godina prošlog stoljeća, kada su 

borce regrutirali i obučavali agenti 

CIA-e i kada su nazivani “borci za 

slobodu” od strane predsjednika Ronalda 

Regana, zbog njihove uloge u 

porazu Sovjeta u Afganistanu. Sada 

sredovječan Ahmed je odavno odbacio 

učešće u bilo kom obliku pobunjeništva 

ili terorizma. Komšije su ga 

opisale kao tihog, ponosnog čovjeka 

koji je teško radio da bi obezbijedio 

dostojan život za svoju porodicu. A 

uveče je uživao da sjedi ispod krošnje 

drveta u malom dvorištu koje je dijelio 

sa ostalim članovima porodice, 

ispijajući čašu za čašom čaja. “Volio 

je da priča o svojim golubovima, koje 

je uzgajao zadnjih sedam godina”, 

rekao je jedan od njegovih komšija. 

“Ahmed je sanjao o danu kada će jedan 

od njegovih golubova pobijediti 

u trci, a onda bi novcem koji bi dobio 

od nagrade mogao poslati svoga 

najstarijeg sina na Univerzitet u glavnom 

gradu.” 


48 

Kada dodatne informacije o žrtvama 

budu dostupne, pisac će dopuniti 

ovu listu, koja je daleko od toga 

da bude kompletna. A u pokušaju da 

donese smiraj narodu Jemena i oda poštovanje 

žrtvama ovog zadnjeg napada, 

predsjednik Jemena izrekao je sljedeće 

riječi: “Život je vrlo krhak...Naše vri- 

jeme na ovom svijetu je ograničeno i 

dragocjeno. I ono što je važno na kraju 

dana nisu one male, trivijalne stvari 

koje često nas zaokupljaju u našem svakodnevnom 

životu. Ono što je važno 

jeste način na koji mi izaberemo da se 

ponašamo jedni prema drugima i kako 

volimo jedni druge.” Nije mogao izgovoriti 

istinitije riječi od ovih. 

Piše: George Capaccio 

Izvor: Uruk.net 

Za IslamBosna.ba preveo: Denis 

Rizvić

Mudrost iskušenja 

U 

nevolji vjernika iz toga što ih da srce bez nje ne bi znalo ispravno se 

neprijatelj povremeno nadvlada, 

potčini ih i uzdrma, plote i hladnoće, bez žeđi, gladi, umora, 

vladati, kao što ni tijelo ne može bez to- 

postoje brojne mudrosti koje podrobno 

zna samo Uzvišeni Allah. 

različitih pogodnosti i nepogođnosti. 

Te nedaće i iskušenja uvjet su da se stekne 

Jedna mudrost je podsticanje 

potpunost i ispravnost koja se od 

privrženosti, odanosti i poniznosti Allahu, 

da Ga ljudi mole za pomoć protiv 

neprijatelja. Kad bi, neprestano 

pomagani, bili nadmoćni i sebi druge 

potčinjavali, zacijelo bi se osilili i pokvarili, 

a kad bi stalno bili potčinjeni i pokorni 

nadmoćnijem neprijatelju, vjera 

ne bi imala oslonca niti istina opstanka. 

Mudrost najvećeg Mudraca je odlučila da 

im omogući da budu čas nadmoćni, čas 

potčinjeni, jer kad su potčinjeni, pokorni 

su Gospodaru, kaju Mu se, skrušeni su i 

ponizni. Kad su potčinjeni, štite Njegovu 

vjeru, izvršavaju dužnosti koje vjera propisuje, 

naređuju dobro i zabranjuju zlo, 

bore se protiv neprijate lja vjere i pomažu 

njene sljedbenike. 

Mudrost je i u tome što bi, kad bi 

bili neprestano pomagani i nadmoćni, 

među njih se umiješao i neko čiji cilj 

nije vjera i slijeđenje Poslanika već samo 

pridruživanje onom ko je nadmoćan i 

snažan. Nasuprot tome, kad bi uvijek bili 

potčinjeni i pokoreni, niko im se ne bi 

pridružio. Božanska mudrost je odredila 

da sad oni imaju vlast, sad drugi nad njima 

vladaju. Tako se može raspoznati onaj 

ko želi Allaha i Njegovog Poslanika od 

onoga ko ne želi ništa osim ovoga svijeta 

i slave. 

Mudrost se ogleda i u tome što 

Uzvišeni Allah kod ljudi voli bogobojaznost 

u dobru i zlu, u bezbrižnosti 

i iskušenju, kad pobjeđuju i kad su 

poraženi. Uzvišenom Allahu u objema 

situacijama pripada privrženost, s uvjerenjem, 

da je situacija mudro određena, 

čovjeka očekuje, a postojanje potrebnoga 

bez onoga kome je potrebno bilo bi 

nemoguće. 

Mudrost se sastoji i u tome što ljude 

trijumf neprijatelja nad njima stavlja 

na kušnju, popravlja ih i odgaja, kao što 

Uzvišeni ističe o trijumfu nevjernika nad 

vjernicima na Uhudu: I ne gubite hrabrost 

i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete 

pravi vjernici. Ako vi dopadate rana, i 

drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi 

dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, 

da bi Allah ukazao na one koji vjeruju 

i odabrao neke od vas kao šehide — a Allah 

ne voli nevjernike – i da bi vjernike očistio, 

a nevjernike uništio. Zar mislite da ćete ući 

u Džennet, a da Allah ne ukaže na one od 

vas koji se bore i na one koji su izdržljivi? A 

vi ste smrt priželjkivali prije nego što ste se s 

njom suočili, pa ste je, eto, očima svojim vidjeli. 

Muhammed je samo poslanik, a i prije 

njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili 

ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? 

Onaj ko se stopama svojim vrati neće 

Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne 

sigurno nagraditi. (Ali-Imran, 139.-144.). 

Uzvišeni spominje nekoliko vrsta 

mudrosti zbog kojih je dao da nevjernici 

budu nadmoćni, nakon što je vjernike 

učvrstio, osnažio i obradovao ih da će se 

iznad nevjernika uzdignuti s datim vjerovanjem. 

Iako su zahvaćeni valom slabljenja 

pokornosti Allahu i Njegovome 

Poslaniku, oraspoložio ih je time što su 

njihovi neprijatelji zahvaćeni valom neprijateljstva 

prema Allahu i Njegovome 

Poslaniku. 

Uzvišeni vjernike obavještava da 

će Svojom mudrošću vlast etapno 

raspoređivati medu ljudima, da će im 

njihov udio u tome davati kao opskrbu 

u razdobljima. 

Uzvišeni obavještava i da on to čini 

da bi vjernici znali za sebe, ko su i kakvi 

su. Iako Allah Uzvišeni to sve unaprijed 

zna, iako uistinu zna kakvo je njihovo 

vjerovanje, hoće da oni jedni druge vide 

kakvi su. 

Zatim, Uzvišeni kaže im da je neophodno 

da među vjernicima bude šehida, 

a polaganje života za Istinu (šehadet) kod 

Allaha zaslužuje najviši stepen i nagradu, 

a to se postiže samo žrtvovanjem svog 

života na Njegovome putu. Da nije trijumfa 

neprijatelja, ne bi se mogao steći 

stepen šehadeta, stepen koji je Allahu 

najdraži, a čovjeku najkorisniji. 

Nakon toga, Uzvišeni dodaje da 

vjernicima želi da se od grijeha očiste 

pokajanjem i vraćanjem Njemu kroz 

traženje oprosta za grijehe zbog kojih ih 

je neprijatelj nadvladao, da, uz to, želi 

nevjernike uništiti njihovom mržnjom i 

nadmenošću, ukoliko pobijede. 

Najzad, poriče vjernicima 

očekivanja da u Džennet mogu ući bez 

borbe i strpljivosti. Poručuje im da to 

Njegova mudrost odbija, jer u Džennet 

ući uistinu ne mogu bez borbe na 

Njegovome putu i strpljivosti. Kad bi 

bili neprestano pomagani i nadmoćni, 

niko se protiv njih ne bi borio i ne bi 

bili stavljani na iskušenje zlostavljanjem 

neprijatelja koje trebaju strpljivo 

prevladati. 

Ibn Kajjim el-Dževzijje 

Čitajte i gledajte na 

IslamBosna.ba 

Aktuelno iz BiH i svijeta 

Poljoprivredni uspjeh povratnika u 

Kozarac 

Slovenija na nogama! 

Tekstovi 

Prioritet prava ljudi nad pravima 

koja pripadaju samo Allahu 

Pravac ehlus-sunneta u pogledu 

ashaba 

Nauka i zanimljivo 

Ako tražite posao, pazite šta je na 

vašem Facebook profilu 

Topljenje leda za 20 godina 

podignulo nivo mora 11 mm 

Video: 

Prva statua u Turskoj poslije pada 

halifata 

Kako su britanski policajci pronašli 

oružje u sinagogi u Tel Avivu 


49

Kutak za islamsku omladinu 

Na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću održana tribina - Lažne dileme na Popisu stanovništva 2013. 

Koalicija BBB – Ne zbunjivajte Bošnjake zaboga 

Medžlis IZ-e Bihać u saradnji sa Islamskim pedagoškim fakultetom 

u Bihaću i koalicijom nevladinih organizacija 

pod imenom “Bitno je biti Bošnjak’’ organizirali su u ponedjeljak, 

03. 12. 2012. godine, tribinu - Lažne dileme na Popisu 

stanovništva 2013. - koja je održana u amfiteatru Islamskog 

pedagoškog fakulteta. Uvodničar Adnan Bajrić, ukratko je najavio 

temu i predstavio goste predavače Sejfudina Tokića i Muhameda 

Mahmutovića. Sjefudin Tokić je 

istakao kako je ovo najvažniji Popis za Bošnjake 

u njihovoj novijoj historiji zbog toga 

što dosad nisu imali mogućnost da se etički 

identificiraju i izjasne pod imenom Bošnjaci, 

te kako niko nema namjeru da ubjeđuje 

druge narode da se tako izjasne, već se radi 

o borbi za vlastiti opstanak. U svom obraćanju 

dekan Islamskog pedagoškog g fakulteta 

dr. Muharem Štulanović je izrazio zabrinu- 

tost oko mogućih falsificiranja podataka sa 

AKOS 

Seminar “Kolektivno prenošenje islamskih vrijednosti” 

Unedjelju, 02.12.2012. godine, Asocijacija za kulturu, 

obrazovanje i sport (AKOS), organizovala je seminar 

na temu “Kolektivno prenošenje islamskih vrijednosti”. Radi 

se o nastavku seminara “Individualno prenošenje islamskih 

vrijednosti”, kojeg je Asocijacija organizovala 11.11.2012. 

godine. Kao i prošli put, druženje je organizovano u prostorijama 

Nedwe, na sarajevskom naselju Stup, a prisustvovalo 

je 30 učesnika, većinom iz Sarajeva. Seminar je počeo u 

09:30h, a završio u 15:30h. Treneri na seminaru su bili mr. 

hfz. Dževad Hrvačić i mr. Muharem Adilović. Osnovni cilj 

serijala seminara je razumijevanje važnosti i obaveze prenošenja 

islamskih vrijednosti, te pravljenje razlike između individualnog 

i kolektivnog načina. I jedna i druga metoda imaju 

svoje karakteristike, a vrlo je bitno poznavati kada pribjeći 

jednoj, odnosno drugoj. Upravo to su bile teme ovih seminara. 

Nije teško zaključiti da je naše društvo u velikoj potrebi 

za onima koji će ga povesti u neke sigurnije i bolje vode. Također, 

uvjerenja smo da oni koji treba da se odazovu tom pozivu, 

ne mogu naći inspiraciju i norme kojima će se voditi na 

tom teškom putu, osim u islamu i njegovom učenju. Upravo 

Nahla 

Zimski ciklus Škole Kur’ana 

Utoku je upis polaznica na sve stepene Škole Kur’ana. 

Škola Kur’ana je program namijenjen ženama koje žele 

naučiti pravilno čitati Kur’an. Sastoji se od pet nivoa: 

Popisa i manipulacija s istim. Stoga je skrenuo pažnju na to, 

kako relevantne državne institucije trebaju da se pozabave tim, 

kako bi otklonule svaku mogućnost manipulacije na predstojećem 

Popisu. Glavni imam prof. Mensur ef. Ćehić je kazao, 

kako neke ankete koje je sprovela Islamska zajednica pokazuju 

da nema bojazni kada je u pitanju tačno izjašnjavanje građana 

po pitanju etičke pripadnosti, međutim, postoje određene 

nejasnoće kod starije populacije kada je u 

pitanju vjerska opredjeljenost. Tako neki 

umjesto da u rubriku vjeroispovijest stave 

islam, izjasne se kao musliman. “Bošnjaci 

su doživjeli desetinu genocida i svaki put 

poslje genocida, svođeni su na manju teritoriju. 

Zato je bitan ovaj Popis da ne bi 

bili svedeni na još manju teritoriju nego što 

sad jesmo, ali ja se nadam da će Bošnjaci na 

predstojećem Popisu biti na nivou zadatka 

koji se od njih traži”, rekao je Ćehić. 

zbog toga, potrebno je educirati što veći broj pojedinaca i 

pomoći im da ovladaju ovom “vještinom”, kako bi postali 

većina i na taj način pomogli našem društvu da žive jedan 

bolji život. Potrebno je mnogo vremena da bi se postigli ovi 

ciljevi. Toga su u AKOS-u svjesni i zato su oni već krenuli 

ka edukaciji i osposobljavanju kadra koji će biti jedan o uzročnika 

boljeg društva. Kao što to i parola Asocijacije kaže 

“Zajedničkim snagama na temelju univerzalnih vrijednosti, 

odgojimo generaciju budućnosti”, njeni članovi su uvijek na 

raspolaganju u ostvarenju univerzalnih i pozitivnih ciljeva. 

I stepen - arapsko pismo 

II stepen - tedžvid I (učenje pravila za čitanje Kur’ana) 

III stepen - tedžvid II (primjena pravila za učenje Kur’ana) 

IV stepen - hifz I (učenje napamet prve polovine posljednjeg 

džuza) 

V stepen - hifz II (učenje napamet druge polovine posljednjeg 

džuza) 

Škola je besplatna za članice Centra (godišnja članarina 

je 40 KM, za učenice i studentice 20 KM, za penzionerke 

28 KM) 

Radi se u malim grupama, s maksimalno 10-12 osoba u 

grupi. U toku je upis polaznica na sve stepene. Nastava u 

zimskom ciklusu počinje 17. decembra 2012. 

Informacije i prijave: 710-650 ili info@nahla.ba 


50

UG “Svitanje“ 

Održana “Narodna govornica za spas Palestine” 

Sinoć (27.11.2012.) je u organizaciji AKOS-a i Udruženja 

“Svitanje” u sali Općine Stari Grad u Sarajevu 

održana, narodna govornica, tribina na kojoj se govorilo 

o, kako su učesnici istakli, izraelskom genocidu protiv 

naroda Palestine. 

Na tribini su govorili profesor Fakulteta Islamskih nauka 

(FIN) prof. dr. Džemaludin Latić, predsjednik Udruženja 

“Palestinska dijaspora u BiH” dr. Nabil Naser, publicisti 

mr. Fatmir Alispahić, Avdo Huseinović, književnik 

Isnam Taljić. general Armije BiH Vahid Karavelić, predsjednik 

Udruženja “Palestinsko-bosanskohercegovačkog 

prijateljstva” Avdo Hebib. 

Profesor Latić kazao je da se Bošnjaci saosjećaju s palestinskom 

narodom jer su i sami bili žrtve agresije i genocida. 

“Mi smo drugi Palestinci, evropski Palestinci. Palestina 

nije samo palestinsko ili arapsko pitanje, to je pitanje svih 

muslimana svijeta”, istakao je Latić. Napomenuo je da 

Izrael danas provodi terorizam, iako su muslimani često 

pomagali Jevrejima kada im je bilo najteže ili kada su ih 

drugi pokušavali istrijebiti. “Cionisti su sebi dali za pravo 

da rade šta god hoće. A prisjetimo se da su Osmanlije 

pružile ruku podrške i spašavali Jevreje. Mi muslimani 

nismo protiv jevrejskog naroda ali jesmo protiv cionističke 

politike”, poručio je Latić. Predsjednik Udruženja 

“Palestinska dijaspora u BiH” dr. Nabil Naser rekao je 

kako je ono što izraelska vojska godinama čini nad palestinskim 

narodom otvoreni zločin protiv čovječnosti. “Ta 

agresija i dalje sije smrt, masakre i krvoprolića. Izrael je 

nastao na okupiranju palestinske zemlje. Izrael i njegovi 

najbliži saveznici sve to rade pod krinkom borbe protiv 

terorizma i bilo kakav otpor Izraelu se smatra terorizmom”, 

tvrdi Naser. Napomenuo je da je prilikom nedavnih 

napada Izraela na Gazu cijeli svijet jasno vidio kako 

izraelska vojska provodi terorizam i ubija nevine civile, 

žene i djecu. “Turski ministar Ahmet Davutoglu prolio je 

suze kada je vidio ubijenu djecu u Gazi. Palestinci nikada 

neće pristati na izraelsku okupaciju sve dok teče krv u našim 

venama”, kazao je Naser. Napomenuo je da se BiH do 

sada bezbroj puta dokazala kao istinski prijatelj Palestine 

“jer su Bosanci u bliskoj prošlosti prolazili kroz slične tragedije 

i zločine. Važno je da iz Bosne, iz Sarajeva, šaljemo 

poruke da postoji jedna druga Bosna, a ne ona koja prodaje 

oružje Izraelu. Bošnjaci svoju sudbinu mogu ogledati 

u sudbini Palestine. Jasno je prisustvo cionizma u BiH s 

ciljem jačanja genocidnog urneka na kojem postoji Izrael, 

a to je sama Republika Srpska”, rekao je Alispahić, dodajući 

da Bošnjaci svoju sudbinu mogu ogledati u sudbini 

Palestine. Književnik Isnam Taljić je u vrlo nadahnutom 

i emotivnom govoru kritizirao Izrael “koji vrši terorizam 

nad palestinskim narodom”. “Ako iko može razumjeti 

patnje i stradanja palestinskog naroda, onda smo to mi”, 

kazao je Taljić. U prepunoj sali Općine Stari Grad prisutni 

građani nisu mogli sakriti emocije slušajući izlaganja 

o terorističkim napadima Izraela na Pojas Gaze koji su 

odnijeli veliki broj života, a posebno nevinih žena i djece. 

U sklopu tribine je organizovana i izložba fotografija na 

temu “Palestina izbliza” kao i akcija prikupljanja humanitarne 

pomoći za narod Palestine. 

www.islam-iman.com 

Moj muž puši ponekad travu, šta da radim? 

Pitanje: Es-Selamu alejkum! Imam jedno pitanje. Moj 

muž puši ponekad travu. On meni govori da to nije droga 

i da kad to puši da bolje razmišlja i o Allahu najviše. Kaže 

da ga je trava najviše dovela do Allaha. A ja ne znam šta da 

mislim. Šta vi mislite? 

Odgovor: Ve alejkumus-selam. Za pušenje trave je isti propis 

kao i za pušenje cigareta, a propis je da je haram i to zbog 

štete koju nosi sa sobom po zdravlje, kako sebe tako i okoline, 

kao i zbog trošenja imetka na ono što vodi ka šteti, a ne 

koristi. Savjetujem tvom mužu da se udalji od tog harama i 

neka traži druge halal stvari koje će ga približiti i uputiti na 

jače razmišljanje o Allahu, svt., a molim Allaha da ga pomogne. 

Novac koji daje za travu, neka proba da daje kao tajnu 

sadaku, osjetit će da je to jedno od velikih djela koja približavaju 

Allahu, s.v.t.. 

Za www.islam-iman.com – Odgovorio: Uvaženi šejh hafiz 

Imad el-Misri. 


51

Zločin 

Svjedočenje Srba o ratnim zločinima nad Bošnjacima - Transkripti sjednica 

Vrhovnog savjeta odbrane SRJ 

Milošević: Meni Radovan kaž 

aže 

da ne zna što su uzeli Jajce 

Nastavljamo sa objavljivanjem 

svjedočenja Srba o ratnim 

zločinima nad Bošnjacima 

tokom agresije na Bosnu i 

Hercegovinu. I ova svjedočenja 

koja ćemo objaviti dogodila su 

se u sklopu sudskih procesa 

pred Haškim tribunalom 

Pripremio: Ramiz Hodžić 

Srpsku stranu priče o ratnim 

zločinima nad Bošnjacima nastavljamo 

objavljivanjem transkripta 

sa sjednica Vrhovnog savjeta 

odbrane tadašnje SRJ a koji su objavljeni 

u Hagu u procesu suđenja Momčilu 

Perišiću. Transkripte koje ćemo objavljivati 

u nastavku prenosimo sa stranice 

agencije “Sense” i “E- novine”. 

6. sjednica Vrhovnog savjeta, 9. 

decembar 1992. godine 

RADOVAN RADINOVIĆ: Ja podržavam 

sve što je general Panić rekao 

samo bih nešto pokušao da izoštrim. 

Naša vojska je dimenzionisana i naši 

resursi su takvi da možemo uspješno 

da spriječimo secesiju; da porazimo svaku 

susjednu zemlju u lokalnom ratu i 

da imamo neophodne uslove za vođenje 

dugotrajnog rata, ako nam takav 

rat bude nametnut, i to rat na našem 

prostoru. Takav rat bi podrazumijevao 

ogromne gubitke, ali ako bi bili prisiljeni 

na njega, morali bismo ga voditi. 

S obzirom da bi nam rat bio nametnut 

sa distance, budući da su naše mogućnosti, 

prvo, preživljavanja toga udara, a 

naročito uzvratnog udara, ograničene - 

mi sve moramo preduzeti da nam taj rat 

ne bude nametnut - treba da definišemo 

naš stav prema eventualnoj intervenciji 

Hrvatske u Krajinama i eventualnoj intervenciji 

u Republici Srpskoj. Izvjesno 

je da se Vojska Republike Srpske i srpski 

narod u Bosni neće suprotstaviti multinacionalnim 

snagama; ali, to nam ne 

bi smio biti razlog da odmah stupimo u 

rat, jer bi bio nametnut nama, iz kojeg 

bi teško mogli izaći jer bi bio na našu 

štetu. To su neke činjenice koje Vrhovni 

savjet treba da ima u vidu; siguran sam 

da to imate u vidu kada definišemo naš 

stav prema primjeni vojne sile na prostorima 

SRJ. Mislim da je najviši nacionalni 

interes srpskog naroda sada da se 

očuva ovaj dio koji je ostao u okvirima 

granica SRJ. 

RADE POLIĆ: Gospodine predsjedniče, 

ono što je najznačajnije razrađeno 

gospodin general je izložio. Ja 

bih samo rekao par rečenica. Mi imamo 

razrađene sve procjene mogućeg 

ugrožavanja bezbjednosti naše zemlje 

po različitim situacijama i slučajevima. 

Za takve procjene na našoj teritoriji su 

razrađeni svi planovi za sve varijante. 

Međutim nemamo razrađene planove 

za upotrebu naših oružanih snaga SRJ 

na prostoru Bosne i Hercegovine i Krajine, 

ukoliko bi se tu angažovali. Mogli 

bismo razraditi posebnu varijantu angažovanja 

dela snaga na tom prostoru, 

ukoliko se donese politička odluka i 

naredi Vojsci da može da interveniše 

tamo. 

RISTO MATOVIĆ: Gospodine 

predsjedniče, možda bi trebalo razmišljati 

i o sadašnjoj pomoći narodima u 

Republici Srpskoj i Republici Srpska 

Krajina. Kao kadrovik, imam velikih 

problema u pogledu odziva ljudi u Republiku 

Srpsku - odziv starješina, koje 

su im tamo neophodne. Tamo do zločina 

i nedjela koji se prave u Bosni i Hercegovini 

od strane (...) iz slabo organizovane 

vojske i zbog nedostatka starješina, 

pa se pojedinci proglašavaju za vojvode, 

četničke komandante (...) ponašanjem 

prave to što prave. Zato, mislim da dobrovoljnost 

(...) u pogledu upućivanja 

starješina na te prostore, treba (...) 

DOBRICA ĆOSIĆ: Imate li po- 

datke o broju dobrovoljaca? 

RISTO MATOVIĆ: Ja govorim o 

odzivu starješina u Vojsci Jugoslavije sa 

tih prostora. 


52 

DOBRICA ĆOSIĆ: Hercegovina 

se žali na slabu popunjenost; zabrinjavajuće 

je slab odziv Hercegovaca. 

RISTO MATOVIĆ: Oko 1800 

starješina se nalazi na tom prostoru: 

iz bivše JNA. Jedan dio tih starješina 

su, u stvari, sadašnji dobrovoljci – njih 

nekoliko stotina - a ostali su se zatekli, 

odnosno izjasnili su se o razdvajanju 

JNA na Vojsku Jugoslavije i na Vojsku 

Republike Srpske, najveći broj je upravo 

u rejonu Banja Luke. Dok su oni 

tamo sa starješinama popunjeni preko 

80%, dotle u istočnobosanskom korpusu 

imamo brigada u kojima su rezervne 

starješine komandiri i komandanti, 

recimo, rezervni vodnici. 

DOBRICA ĆOSIĆ: Koliko imamo 

generala iz bivše JNA u Bosni i 

Hercegovini? 

RISTO MATOVIĆ: Dvojicu, 

osim Mladića. U RSK imamo trojicu 

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: Mi 

moramo da razmatramo cjelinu stvari. 

Ne može se cjelina stvari razmatrati, 

ako se u analizu ne uzme i pitanje 

“pete kolone” u našoj zemlji na 

čelu sa (...) i stranom grupom koja je, 

očigledno, na strani koalicije i snaga 

koje tu “petu kolonu” direktno podržavaju. 

Prema tome, da mi govorimo 

o tome šta će se dogoditi, a da ne govorimo 

šta nam je pod “krovom”, bilo 

bi krajnje neodgovorno i naivno. To je 

pitanje koje ozbiljno mora da se uzme 

u analizu. Drugo, svako pitanje koje 

se tiče bezbjednosti naše obaveze i odgovornosti 

da pomognemo Republici 

Srpska Krajina i Republici Srpskoj, 

moralo bi da prethodno ima vrlo temeljnu 

konsultaciju sa rukovodstvom 

i jedne i druge republike da mi s ove 

strane ne procjenjujemo sve njihove 

procjene bez njih i da vidimo u kom 

pogledu i najbolje oni mogu od nas da 

očekuju odgovarajuću pomoć. Prema 

tome, ta dva aspekta bi morali da uzmemo 

u obzir za cjelinu pitanja. Mi 

ne možemo ta pitanja da raspravljamo 

samo od elemenata kojima u ovom 

trenutku raspolažemo.

DOBRICA ĆOSIĆ: Potpuno ste 

u pravu. Ali ja sam smatrao da danas 

treba da raspravljamo o odbrani dr- 

žave koju predstavljamo, zauzimanju 

generalnih stavova političkog i vojnog 

vođstva SRJ. Mislio sam da vam po- 

sebno predložim hitne razgovore sa 

političkim vođstvima i RSK i Repu- 

blike Srpske. Vaša primjedba (obraća 

se Miloševiću) je umjesna - da mora- 

mo da razmatramo i unutrašnje ne- 

prijateljske j snage. Pored lokacije i ove 

identifikacije koju ste vi dali (obraća 

se Miloševiću), molim vas, da tome 

pridružimo razmatranje stanja političkih 

stranaka koje su potencijalno 

“petokolonaške”. 

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: I na 

njih mislim, one su uvezane sa ovim. 

DOBRICA ĆOSIĆ: Nisu sve uvezene. 

Treba da dokažemo obavještajno 

koliko je ko s kim uvezan. Ali, mi 

moramo vrlo dobro znati naše unutrašnje 

političke kolaboracionističke i 

“petokolonaške” snage koje nisu male 

i skromne. To treba da vidimo. 

ŽIVOTA PANIĆ: Slažem se; mi 

možemo samo jedan (...) 

DOBRICA ĆOSIĆ: To, doista, 

moramo da izučimo; ako nismo danas 

spremni za taj razgovor, a nemamo te 

materijale, da damo našoj obavještajnoj 

službi za to; ne znam koji je drugi 

put, osim naših javnih procjena koje 

nisu dovoljne za temeljitu analizu; da 

bude argument u odluci ovakvog vojnog 

i odbrambenog karaktera. Dakle, 

da damo nalog obavještajnim službama 

da to prouče i da to što hitnije 

dostave. 

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: 

Kada je reč o kontaktima sa jednom 

i drugom srpskom republikom, da ne 

razgovaramo o “C” dok im ne pomognemo 

oko “A” i “B”. 

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: Treba 

da vidimo šta im možemo pomoći 

u onome što im je najpotrebnije i 

šta traže od sredstava, tehnike itd, i 

šta im je moguće pomoći oko tih njihovih 

stalnih zahtjeva da otkažemo 

gostoprimstvo vojnim obveznicima 

kojih ovde među izbjeglicama ima 

nekoliko desetina hiljada, i koji bi na 

svaki način morali da se vrate, na teritoriju 

da brane svoje domove, prije 

nego što to neko drugi učini. Prema 

tome, to su sve stvari koje su itekako 

njima potrebne. 

DOBRICA ĆOSIĆ: Dobro. Pred- 

lažem da nas trojica pozovemo vođstva 

ovih republika, čim se Karadžić 

vrati iz Ženeve; da temeljito s njima 

porazgovaramo, da vidimo njihove 

potrebe, vidimo njihove procjene, da 

čujemo sve te zahtjeve. 

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: Nas 

trojica, i Žika; on je neophodan. 

DOBRICA ĆOSIĆ: 

Gospoda generali znaju - 

koliko sam ja obaviješten, a 

i vi ste obaviješteni - da činimo, 

doista, sve što možemo. 

SLOBODAN MILO- 

ŠEVIĆ: Vidite, ja nisam 

siguran da sve činimo. Na 

primjer, održavanje velike 

tehnike u Krajini je, na 

neki način, njima stavljeno 

na teret, a oni za to nemaju 

dovoljno sposobnosti. Nešto 

im pomažete. 

ŽIVOTA PANIĆ: Šalje- 

mo sve. 

SLOBODAN MILO- 

ŠEVIĆ: Drugo, oni tamo 

nemaju čak ni odgovarajuću 

količinu goriva. 

ŽIVOTA PANIĆ: Oni 

imaju 20 hiljada litara - to je 

moj jposlednji podatak. 

DOBRICA ĆOSIĆ: I ja 

imam taj jpodatak. 

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: Šta je 

to 20 hiljada litara? 

ŽIVOTA PANIĆ: Oni mogu da 

imaju nafte kolikogod hoće, jer Bosna i 

Hercegovina nije zatvorena za nabavku 

nafte. Oni mogu Dunavom iz Mađarske 

da uvezu ogromne količine nafte. 

A u pitanju su pare. Gospodine predsjedniče, 

mi ne smijemo više na rezerve, 

koje su 40% u pojedinim artiklima, da 

dajemo, ostaćemo bez municije. Molim 

da se daju pare da uvezemo i za njih 

municiju. Rekao sam vam da smo dužni 

(...) dinara “Krušiku” u Valjevu. 

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: Da ne 

idemo po tim detaljima. Vi biste morali 

da napravite budžet, potreba materijalnog 

osposobljavanja vojske koji mora 

da pokrije sve. Mi govorimo o odbrani, 

a ne obezbijedimo tehnička sredstva, 

municiju, materijalna sredstva itd. 

ŽIVOTA PANIĆ: Mi već radimo 

na tome; neke mjere smo već preduzeli; 

neke pare će da dođu i da to ublažimo. 

Uvažavam ono 

što je rekao naš 

Predsjednik, 

a to je jačanje 

islamskog 

faktora, koji 

“žari i pali” po 

svijetu i kupuje 

sve moguće 

političare. No 

da ne pričamo 

o onome što 

svi znamo. 

Ne mogu da 

se otmem 

utisku, na 

osnovu stanja 

i informacija 

koje imam, da 

možda malo 

precjenjujemo 

našu borbenu 

gotovost. 

DOBRICA ĆOSIĆ: 

Momire, šta vi mislite? 

MOMIR BULATO- 

VIĆ: Naravno da ne možemo 

predviđati kako će 

se odvijati međunarodna 

situacija, ali jedna stvar je 

sasvim izvjesna. Taj negativan 

trend u odnosu na nas 

i u odnosu na Republiku 

Srpsku Krajinu i Republiku 

Srpsku sasvim je izvjesan. 

Do juče smo se se pitali 

i dvoumili hoće li ići ili 

neće; ali sada su te informacije 

o vojnim udarima, u 

početku ograničenim, sve 

bliže Savjetu bezbjednosti. 

Uvažavam ono što je rekao 

naš predsjednik, a to je jačanje 

islamskog faktora, 

koji “žari i pali” po svijetu 

i kupuje sve moguće političare. 

No da ne pričamo o 

onome što svi znamo. Ne mogu da se 

otmem utisku, na osnovu stanja i informacija 

koje imam, da možda malo 

precjenjujemo našu borbenu gotovost. 

Mislim da smo u nekim oblastima lošiji 

nego što to na papiru p izgleda. 

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: Ne 

znaju ni oni. Meni Radovan kaže da 

ne zna što su uzeli Jajce, i to muslimanski 

grad koji nikako neće moći 

da zadrže. Zašto i jedan čovek da pogine 

za Jj Jajce? 

DOBRICA ĆOSIĆ: Zašto ratuju 

za Maglaj, Goražde itd.? 

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: 

Zato su sada i formirali Vrhovnu 

komandu i to stavili pod kontrolu. 

Oni čine dva zla: prvo, uzeli su nešto 

što će sigurno morati da napuste, jer 

im nikako ne pripada i oni znaju da 

im ne pripada; druga, stiskaju Muslimane, 

sabijaju ih na manji prostor 

- znači, veća je reakcija pred njima. 

Po toj osnovi mogu očekivati i nove 

gubitke. 


53

Zelena transferzala 

Hrvatska 

Prvo regionalno druženje islamske omladine Slavonije 

Usklopu redovitih aktivnosti Ureda za da’wu i mladež, 

u petak, 23. 11. 2012. godine, u Gunji je u još nedovršenom 

ali funkcionalnom Islamskom centru, održano 

regionalno druženje islamske omladine iz Slavonije. Prvom 

susretu takve vrste, prisustvovalo je 30-tak mladića i djevojaka, 

inače najaktivnijih u svojim medžlisima na koje 

Islamska zajednica u Hrvatskoj računa u budućim projektima. 

Osim domaćina iz Gunje, druženju su prisustvovali 

mladi iz Osijeka, Slavonskog Broda, Vinkovaca te nekoliko 

gostiju iz Brčkog. U Gunju su došli zajedno sa svojim glavnim 

imamima. 

Druženje je počelo poslije akšam-namaza. Nakon uvodnih 

rečenica glavnog imama iz Gunje Idriza ef. Bešića, koji je 

kao domaćin sve poselamio, izrazio srdačnu dobrodošlicu, 

te iskazao zadovoljstvo što Gunja može ugostiti islamsku 

mladež, prisutnima se prigodnim predavanjem obratio 

Mirza ef. Mešić, koordinator Ureda za da’wu i mladež. U 

svojim uvodnim rečenicama istaknuo je zadovoljstvo da je 

po prvi puta ovakav vid regionalnog druženja organiziran 

upravo u Gunji, koja, ponajviše zahvaljujući Idrizu ef. Bešiću, 

ima i svoj Islamski centar, u kojem će se, između ostalog, 

održavati i sve buduće aktivnosti islamske omladine. 

Prisjetio se i svojih izbjegličkih godina u Gunji i istaknuo 

svoju zahvalnost džematlijama Gunje, a posebno Idriz ef. 

Bešiću, koji ga je odmah angažirao kao praktikanta u obavljanju 

svih imamskih dužnosti. Zahvalio se i mladima i njihovim 

imamima, što su se odazvali ovom projektu, a zatim 

je iznio ciljeve i očekivanja od ovakvih druženja. 

Mirza ef. je u svome obraćanju naglasio više puta da je vjera 

najvažniji element našega identiteta, našega ukupnoga 

bića. Svega se možemo odreći, ali vjere ne možemo i ne 

smijemo. Kako nas muslimana ima malo, moramo paziti 

na svaku osobu koja se deklarira kao musliman, ali u isto 

vrijeme i raditi s tim ljudima i privlačiti ih džamijama, jer 

su džamije kao Nuhove lađe; tko god u nju ne uđe, može 

biti utopljen u oceanu izazova koji su svakim danom sve 

veći. Osobito su mladi izloženi tim izazovima koji ugrožavaju 

njihovu vjeru i njihov moral. A osim džamije i saffova, 

brak je dodatno osiguravajuće sredstvo za spas naše vjere i 

morala. Stoga mladi moraju hrabro ulaziti u brak, ili imati 

izraženu želju, a bračnog druga, ako Bog da, trebaju naći 

upravo u džamijama i mesdžidima, a ne po kafanama ili kafićima. 

To je i krajnji cilj ovakvih okupljanja, otkrio je Mirze 

ef. kroz pošalice na račun mladih koji oklijevaju stupiti 

u brak. Mladi moraju biti svjesni da su džamije i islamski 

centri prioritetna mjesta njihovih okupljanja i da se prava 

prijateljstva i prave ljubavi događaju u džamijama. 

Kosovo - Nedostatak udžbenika u obrazovaju Bošnjaka 

U srednjim školama od udžbenika samo čitanke 

Nedostatak udžbenika za srednjoškolsko obrazovanje Bošnjaka bila je 

tema okruglog stola, koji je u prisustvu najviših zvaničnika obrazovanja, 

srednjoškolskih profesora, učenika i predstavnika civilnog društva upriličila 

NVO “Relax” uz podršku Evropskog centra za manjinska pitanja (ECMI). 

U srednjim školama od udžbenika samo čitanke. Na skupu su aktivisti ove 

organizacije prezentirali analizu u kojoj je, između ostalog, iznijeto da su u 

nastavi na bosanskom u osnovnim i nižim srednjim školama uglavnom dostupni 

udžbenici, međutim, više srednje škole sa više od 15 smjerova imaju na 

raspolaganju samo čitanke za 10., 11., 12. i 13. razred. 


54 

Mladi moraju preuzeti i odgovornost u misiji pozivanja svojih 

vršnjaka u džamiju i ponuditi im razlog za dolazak i druženje. 

Mladi iz Gunje su odmah preuzeli obvezu da će se 

jednom tjedno, svake nedjelje, okupljati, družiti i osmišljavati 

buduće programe. Tu su ideju podržali i drugi i obvezali se da 

će učiniti sve što je u njihovoj moći da privuku svoje vršnjake 

u džamije i mesdžide. 

Nakon Mirze ef., mladima su se obratili i drugi imami koji su 

prisustvovali ovom prvom regionalnom druženju islamske mladeži: 

Haris ef. Opardija, Mirza ef. Delić, Husret ef. Hasanović, 

Idriz ef. Bešić i Adin ef. Hrustić nadovezali su se na izlaganje 

Mirze ef. Mešića te su hrabrili mlade da nastave sa ovakvim 

okupljanjima iznoseći vlastite ideje i načine njihove realizacije. 

Poslije izlaganja imama, svoja su razmišljanja i svoje ideje iznijeli 

i mladi. U svojim iskrenim obraćanjima prepoznala se optimističnost 

i želja da se ovakvi susreti redovnije organiziraju. 

Kako neki medžlisi poput vinkovačkog i nemaju baš najbolje 

uvjete iznijeti su problemi sa prostorima koji se u budućnosti 

moraju riješiti. Predloženo je da se napravi popis onih na koje 

se može računati u budućim okupljanjima, a istu je noć formirana 

i FB grupa REGIONALNA MUSLIMANSKA MLA- 

DEŽ koja će okupljati islamsku mladež iz Slavonije. 

Svi su se složili da je za početak najvažnije kontinuirano organiziranje 

ovakvih susreta, barem tri puta godišnje, uz definiranje 

sadržaja budućih okupljanja. Idući susret, najviše za dva 

mjeseca, dogovoren je u Slavonskom Brodu. Nakon klanjanja 

jacija-namaza, druženje je nastavljeno uz večeru koju su 

domaćini iz Gunje priredili za svoje goste. Na kraju druženja 

mladi su izmijenili kontakte, proučili nekoliko ilahija te otpjevali 

i nekoliko sevdalinki. Na kraju možemo konstatirati 

da je u potpunosti uspjelo prvo regionalno druženje islamske 

omladine iz Slavonije... Dogovoreni su konkretni zadaci sa 

vremenskim rokom realizacije. Zahvaljujemo Idrizu ef. Bešiću 

i njegovoj omladini na dobroj organizaciji i domaćinstvu. Do 

idućeg susreta u Slavonskom Brodu, es-selamu alejkum!

Crna Gora 

Težak život stanovnika budvanske Palestine 

Novi Pazar 

Posjeta turskih privrednika Sandžaku i Novom Pazaru 

Ministar u Vladi Srbije dr Sulejman Ugljanin primio je u subotu 

u Novom Pazaru delegaciju privrednika iz Turske, koji su izrazili 

interesovanje za ulaganje u privredu Srbije i tom prilikom obišli nekoliko 

fabrika kako bi se upoznali sa potencijalima za ulaganje. Ministar 

Ugljanin je istakao da očekuje pozitivne rezultate nakon ove posjete 

turskih privrednika, koji vode tamošnje gg gigante. Ugljanin gj je rekao 

da je to što su turski privrednici posjetili u petak Čačak i u subotu 

Novi Pazar rezultat njegove zvanične posjete Turskoj od 29. oktobra 

do 4.novembra. “Naš cilj je da radimo na stvaranju pozitivnog ambijenta 

za ekonomsku saradnju”, rekao je Ugljanin. Predstavnici turskog 

giganta “Anadolu Kesici Takım”, vodeća firma u preradi metala 

i metalske industrije, zainteresovani su za ulaganje i povezivanje sa 

privrednicima iz oblasti metaloprerađivačke industrije. 

Sandžak 

Obilježavanje dana Sandžaka u Švicarskoj 

Usubotu, 1. decembra ove godine u organizaciji Zajednice 

sandžačke dijaspore obilježen je Dan Sandžaka. Manifestaciji 

su pored brojnih gostiju iz Švicarske, Francuske i 

Njemačke prisustvovali i glavni imam u Švicarskoj Muris- 

ef. Purić, evropski prvak u boksu i Ambasador sandžačkog 

sporta Sanel Papić, predsjednik ZSD za Evropu Mithat-ef. 

Mujović, kao i specijalni gost manifestacije glavni muftija 

Muamer ef. Zukorlić. Prisutnima su se obratili Sanel Papić 

i Muris ef. Purić, kao i predsjednik ZSD za Evropu Mithatef. 

Mujović, koji je naglasio da je Sandžak naš emanet od 

kojeg nikada nećemo odustati. Zatim se skupu obratio glavni 

muftija Muamer-ef. Zukorlić koji je govorio o značaju 

buđenja svijesti kod Bošnjaka, o jedinstvu, o institucijama 

bošnjačkog pokreta i našoj žrtvi na putu očuvanja vjerskog, 

kulturnog i nacionalnog identiteta. 

55 

Siromaštvo, nizak stepen obrazovanja, veoma mali broj zaposlenih, 

neadekvatni stambeni uslovi – samo su neki od 

uzroka teškog položaja Roma i Egipćana kao najugroženijih 

i najmarginalizovanijih manjinskih nacionalnih zajednica u 

Crnoj Gori. Kako to zvuči u svakodnevnom životu zabilježili 

smo u najvećem romskom izbjegličkom naselju u Budvi – 

Palestini. Ne zna se kada je teže živjeti u Palestini – ljeti kada 

uzavru divlje deponije smeće i kanalizacija na preko 40 stepeni, 

ili zimi kada barake prokišnjavaju, a struje nema. Stanari 

Palestine nisu zadovoljni pomoći koju dobijaju. Bojan 

Dobrljanin iz Crvenog krsta kaže da ta organizacija planira 

popravku krovova u Palestini. 

“Sada trenutno radimo na obezbjeđenju materijala, koliko 

je u našoj mogućnosti, kako bi pokrili barake. Mi smo već 

to radili prije 4 godine međutim, dosta su barake i dotrajale. 

Trenutno smo fokusirani na to. Inače, ima i drugih 

zahtjeva u vidu pomoći u ljekovima, imamo i dva asmatičara 

i radimo na toj vrsti pomoći”, navodi Dobrljanin. 

Prema zvaničnim brojkama, trenutno u Palestini ima 37 

porodica sa 168 članova. Zaposleno je samo 22. Kažu da 

ih se društvo sjeti samo oko Nove godine. Pojedine organizacije 

donose paketiće za djecu no, sadržaj tih poklona ne 

može zadovoljiti osnovne životne potrebe. Više od polovine 

stanovnika Palestine je nepismeno. Samo 11-oro djece pohađa 

školu a samo jedan stanovnik je upisao fakultet. Iako 

se kaže da je obrazovanje besplatno, za školovanje djece treba 

puno novca kojeg stanovnici Palestine nemaju. (http:// 

bosnjak-ks.info) 

7. decembar - 23. muharrem

Islamnet 

Rusija 

Ruski muftija poručuje 

šejhu Jusufu Kardaviju: 

Rusija nije neprijatelj 

islama broj jedan 

Šejh Jusuf Kardavi nedavno 

je optužio Rusiju da je neprijatelj 

islama broj jedan. Šejh 

Kardavi je ovu optužbu izrekao 

u kontekstu podrške koju Rusija 

daje sirijskom diktatoru Bašaru 

Asadu u ubijanju sirijskih muslimana. 

Nedugo nakon citirane 

izjave šejha Kardavija uslijedila 

je reakcija velikog muftije Rusije, 

Ravila Gaintdina, koji je u 

cijelosti odbacio šejhove optužbe. 

U izjavi za rusku agenciju Interfax, 

muftija Gaintdin je kazao 

da u Rusiji živi više od 20 miliona 

muslimana i da je u posljednje 

dvije decenije islam u Rusiji 

doživio renesansu. “Svake godine 

u Rusiji izgradi se desetine 

džamija, medresa, muslimanskih 

kulturnih centara, univerziteta. 

Ja sam uvjeren da izjava u kojoj 

se Rusija dovodi u vezu sa neprijateljstvom 

prema islamu ne odgovara 

pravom stanju.” Muftija 

Gaintdin ne poriče da je u Rusiji 

posljednjih godina primjetan porast 

islamofobije. Upravo je zbog 

porasta islamofobije u Moskvi 

ove godine izdata zabrana za izgradnju 

gradske džamije i islamskog 

kulturnog centra. 

Ne treba zaboraviti ni nedavnu 

fetvu Vladimira Putina da u ruskim 

školama nema mjesta za 

muslimanke koje nose hidžab. 

Muftija Gaintdin pokušava umanjiti 

štetu za ruske muslimane 

koju bi mogla proizvesti izjava 

šejha Kardavija, međutim i on je 

svjestan svih problema s kojima 

se suočavaju ruski muslimani. 

Sirija 

Počeo rat između Kurda 

i mudžahida iz FSA za 

sjeveroistok Sirije 

rađanski rat u Siriji ulazi u nove 

Gopasne G faze. Do jučer su u sirijskom 

građanskom ratu učestvovale dvije strane, 

sirijski režim Bašara Asada i borci za slobodu 

Sirije. Posljednjih mjeseci u sukob se 

uključuju i sirijski Kurdi. Na sjeveroistoku 

Sirije, u području oko Ras al-Ainu već se 

vode žestoke borbe između Kurda i boraca 

za slobodu Sirije koje predvode džihadske 

grupe Ghuraba al-Sham i Jabhat al-Nusra. 

Odredi kurdskih Odbora narodne zaštite, 

povezani sa Strankom demokratske unije 

(PYD), sestrinske s Radničkom strankom 

Kurdistana (PKK), posljednjih nekoliko 

dana u gradiću Ras al-Ainu, na samoj 

granici s Turskom, vode žestoke borbe sa 

spomenutim džihadskim grupama Ghuraba 

al-Sham i Jabhat al-Nusra. “Borbe 

se vode neprestano već pet-šest dana, ali 

je u posljednjih 24 sata došlo do pogoršanja. 

Kurdi dovode pojačanja iz Derika i 

obližnjih sela”, rekao je Ali za AFP, koji je 

prebjegao u Tursku sa porodicom. 

Do prvog većeg sukoba između Kurda i 

pobunjenika došlo je krajem oktobra u 

Alepu, kada su pobunjenici ušli u kurdske 

i kršćanske četvrti, s namjerom da tamo 

otvore novi front protiv sirijske vojske. U 

tim sukobima poginulo je 29 ljudi. Razgovori 

između Narodnog vijeća Zapadnog 

Kurdistana i Kurdskog nacionalnog vijeća 

(KNC) o ujedinjenim kurdskim jedinicama 

vode se u iračkom Irbilu, glavnom 

gradu autonomne pokrajine Irački Kurdistan, 

pod pokroviteljstvom predsjednika 

pokrajine, Masouda Barzanija. “Početno 

smo se dogovorili o formiranju ovih zajedničkih 

jedinica, koje neće pripadati nijednoj 

strani”, rekao je AFP-u Mohammed 

Rasho, predstavnik Narodnog vijeća Zapadnog 

Kurdistana, tijela bliskog PYDu. 

Objava ujedinjenja kurdskih oružanih 

formacija dolazi samo dan nakon što je 

skupina Ghuraba al-Sham, koja je prva s 

300 vojnika upala u Ras al-Ain 8. novembra, 

u video poruci pozvala dobrovoljce da 

se okupe u Ras al-Ainu, kako bi nastavili 

napredovanje prema Qamishliju i Hassaki, 

najvećim gradovima u većinski kurdskoj 

provinciji Hassaka. “Mi iz Ghuraba 

al-Sham bataljona pozivamo Slobodnu sirijsku 

vojsku i mudžahedine da napreduju 

prema Ras al-Ainu. Povećajte našu brojnost 

kako bismo mogli osloboditi grad 

Hassaku. Upozoravamo sve koji stoje na 

putu ovom revoltu, posebice PYD, PKK 

ili bilo koju drugu oružanu skupinu, protiv 

poduzimanja bilo kakvih akcija koje se 

suprotstavljaju putu revolucije”, rekao je 

neimenovani komandant. 

Kurda u Siriji živi između dva i po i tri miliona, 

uglavnom u sjeveroistočnoj Siriji i u 

provinciji Alepo, što čini približno 10-15 

posto od ukupnog sirijskog stanovništva. 

Egipat 

Egipatski sud osudio osam ljudi na smrtnu kaznu zbog 

učešća u snimanju filma “Innocence of Muslims” 

gipatski sud osudio je osam ljudi na 

Esmrtnu E kaznu u odsustvu a zbog učešća 

u snimanju antiislamskog filma “Innocence 

of Muslims”. Među osuđenim nalazi 

se i Mark Basseley Youssef, producent 

spornog filma. Pored Marka Basseleya i 

još sedmorice egipatskih Kopta na smrtnu 

kaznu osuđen je američki pastor Terry 

Jones i to zbog paljenja Ku’rana. Sudija 

Saif al-Nasr Soliman je u obrazloženju 

presude rekao: “Optuženici su osuđeni za 

vrijeđanje vjere kroz učešće u produkciji i 

distribuciji filma koji vrijeđa islam i poslanika 

Muhameda, alejhi-selam. Osuđena 

lica su putem medija saznali za izrečenu 

presudu nakon čega su uslijedile njihove 

reakcije. Jedni se brane navodima da nisu 

učestvovali, dok se drugi brane optužujući 

egipatsko društvo i islam. 

56

Turska 

Novi rekord: U prvih 11 mjeseci Turska na izvozu 

roba zaradila 140 milijardi dolara 

Izvoz iz Turske u novembru ove godine 

povećao se za 20 posto u odnosu 

na isti mjesec 2011. i iznosio je 12 

milijardi 771 milion dolara. Ukupan 

izvoz u prvih 11 mjeseci 2012. godine 

porastao je za 13,6 posto u odnosu 

na isti period prošle godine i dostigao 

vrijednost od 139 milijardi 49 miliona 

dolara. Vrijedi istaknuti da je Turska za 

16 posto povećala izvoz svojih roba u 

Europsku uniju. 

Također, predsjednik Skupštine izvoznika 

Turske (TIM) Mehmet Buyukeksi 

saopštio je da je Turska u novembru 

ove godine oborila rekord u izvozu 

na kinesko tržište te izvezla robu u vrijednosti 

od 344,3 miliona dolara. 

Taj podatak pokazuje da se izvoz iz 

Turske na tržište Kine povećao za 51 

posto u odnosu na isti mjesec 2011. godine, 

a ujedno je i najveći iznos na mjesečnom 

nivou svih vremena. S obzirom 

da će uvoz iz Kine na tursko tržište biti 

manji u odnosu na prošlu godinu, jer 

statistike pokazuju trend pada uvoza 

od juna ove godine, procjenjuje se da 

će trgovinska razmjena dviju zemalja 

iznositi 23,9 milijardi na kraju 2012. 

Francuska 

Skandalozna naslovnica 

magazina Le Point otkriva 

koliko je u Francuskoj 

raširena mržnja prema 

islamu 

Sudan 

Tekfirovci iz Nacionalnog parka Dinder 

Sudanske specijalne snage napale su 

jedan kamp za obuku na jugoistoku 

Sudana i tom prilikom su ubijena 

dva pripadnika neimenovane naoružane 

grupe. U vijesti se još navodi da se 

radi o ekstremnim islamistima koji su 

pokrenuli pobunu protiv sudanske vlade. 

Ahmed Abbas, guverner države 

Sennar kaže da su sudanske vojne snage 

napale spomenutu ekstremnu grupu 

u udaljenoj oblasti Nacionalnog 

parka Dinder. “Ekstremisti su oformili 

kamp za obuku u Nacionalnom 

parku Dinder, u dijelu koji je veoma 

nepristupačan i koji se nalazi na granici 

naše zemlje. Prije mjesec dana ovi 

ekstremisti su napali policijsku stanicu 

prilikom čega su zarobili policijsko 

oružje. Sudanske vlasti su veoma oprezne 

u otkrivanju detalja o akciji koju 

su sproveli proteklih dana. Po načinu 

djelovanja ekstremisti koji su pokrenuli 

pobunu protiv sudanske vlade u mnogome 

sliče tekfirskom pokretu sa Sinaja 

u Egiptu, koji se posljednjih mjeseci 

bore protiv egipatske vlade. 

Malo gdje se islam mrzi kao 

u Francuskoj. Dokaz za ovu 

ozbiljnu i tešku optužbu na račun 

Francuske je novembarsko izdanje 

magazina Le Point na čijoj naslovnici 

je skandalozno objavljen 

neviđen napad na islam. Kao što 

se vidi na fotografiji na spornoj 

naslovnici piše “Taj bezobrazni 

islam”, a u podnaslovu se navodi 

kako se muslimani loše ponašaju u 

bolnicama, školama, kafeterijama, 

na bazenima i slično. Osim toga, 

uredništvo magazina Le Point je 

uz ovaj skandalozni naslov postavilo 

fotografiju muslimanke koja 

nosi nikab i koja ima posla sa policajkom. 

Ovakvu naslovnicu ne 

bi smislio ni Hitler sa svim svojim 

gebelsima. Le Point svojim naslovom 

ima opasnu ambiciju širenja 

mržnje prema islamu. Normalnim 

ljudima na ovom svijetu ovakve 

stvari su neprihvatljive. 


57

Izrael 

Izraelski ministar zdravlja: 

Nigdje ne piše da muškarci 

moraju da rade 

evrejsko društvo u Izraelu ima 

Jmnogo zanimljivih strana. Da 

bismo bolje shvatili zašto izraelski 

Jevreji toliko kidišu na prava palestinskog 

naroda dovoljno je zaviriti 

u neke njihove stavove o poglede na 

svakodnevni život. Izraelski Jevreji u 

mnogim segmentima žive na veoma 

čudan način. Evo jedan primjer kako 

su izraelski Jevreji uredili svoj život. 

Zamjenik izraelskog ministra zdravlja 

Jakov Licman, koji zapravo obavlja 

posao ministra umjesto premijera Benjamina 

Netanjahua kaže da “nigdje 

nije zapisano da muškarci moraju da 

rade, dovoljno je ako radi supruga”. 

“Uz njenu platu državne beneficije 

omogućit će da se plate računi”, smatra 

Licman. Ultraortodoksni Jevreji 

radije se odlučuju na vjerske studije 

nego rad. Samo 45 odsto odraslih 

ultraortodoksnih muškaraca je zaposleno. 

U Izraelu inače živi 700.000 

ultraortodoksnih, od oko šest miliona 

Jevreja ukupno. U intervjuu za 

poslovni magazin Marker, Licman 

je govorio o čitavom nizu tema, uključujući 

one od posebne važnosti za 

ultraortodoksne Jevreje. Komentirajući 

činjenicu da se u mnogim ultraortodoksnim 

školama, koje finansira 

država, ne uče osnovni predmeti kao 

što su matematika i nauka, između 

ostalog i da se to vidi kao prijetnja 

ekonomskoj budućosti zemlje, on je 

odgovorio: “Stvarno? Uzmite mene za 

primjer. Nisam učio ključne predmete. 

Pa šta! Je li to loše? Da li je (predsjedavajući 

Skupštinskog odbora za 

finansije) Gafni (iz Ujedinjene Tore 

judaizam) učio ključne predmete?” 

Ukrajina 

Džamija dva komunistička minareta na Krimu 

Saudijska Arabija 

Otkriveno jezero od 500 tona alkohola 

Vjerska policija u Saudijskoj Arabiji 

Vpoznata pod imenom El-Emru bil 

Vma’rufi ven-nehju anil munkeri izvijestila 

je javnost da je na jugu zemlje, u pokrajini 

Hamis Mešit na zemljanoj brani Tendeha, 

otkriveno jezero alkohola od 500 tona 

težine kao i 712 butelja vina od litra i pol 

pripremljeno da se proda i stavi na ilegalno 

tržište. Predstavnik vjerske policije šejh 

Avad el-Esmeri rekao je 

da na otkriću ovog ilegalnog 

tajnog jezera rađeno 

dugo. O tome tko 

su vlasnici ovoga jezera 

alkohola nije rečeno, 

kao ni da li su uhapšeni 

i kome su tako velike 

količine alkohola namijenjene. 

Svatko ko pročita ime najveće i najljepše 

džamije na Krimu (Krim je 

ukrajinski poluotok smješten na gornjoj 

obali Crnog mora. U političkom smislu 

predstavlja Autonomnu Republiku 

Krim koja se nalazi u sklopu Ukrajine.) 

ne može a da se u čudu ne zapita 

zašto se tako zove. Prema posljednjim 

statističkim podacima na Krimu živi 

oko 500.000 Tatara-muslimana, dok ih 

je prije rata bilo mnogo više. U gradu 

Javbatoriju nalazi se najveća i najljepša 

džamija koja je sagrađena krajem 16. 

stoljeća, a građena je po uzoru na Plavu 

džamiju u Istanbulu. Sagradio ju je 

nitko drugi do glasoviti inženjer Sinan 

Paša. Džamija je tokom povijesti nosila 

različita imena i bila je središnja vjerska 

ustanova na otoku. Kada je Staljin 1944. 

godine naredio da se Tatari sa Krima 

imaju raseliti, za kaznu, po cijeloj Rusiji, 

minareti džamije su srušeni a sama džamija 

pretvorena u muzej, i tako je ostalo 

sve 1991. godine kada je Ukrajina postala 

samostalna država. 

Tokom povijesti ova je džamija imala 

brojna imena. Sadašnje ime džamije 

podsjeća da su komunisti srušili dva minareta 

koja su ponovo podignuta. Prilikom 

progona sa sobom su mogli ponijeti 

samo što su u rukama nosili. Na njihovo 

mjesto naseljeni su Rusi s kojima Tatari i 

danas vode sudske sporove. Zahvaljujući 

svojoj upornosti veliki broj Tatara iz svijeta 

vratio se na svoja ognjišta i sada su 

brojniji od drugih narodnosti na otoku. 

Već krajem 1996. godine dva minareta 

džamije su ponovo podignuta. U džamiji 

su za vrijeme turskih sultana čitani njihovi 

fermani. U dvorištu džamije nalazi 

se groblje Egipćana koji su učestvovali u 

tursko-ruskom ratu krajem 19. stoljeća 

poznatom kao Krimski rat. Otok Krim 

je bio pod osmanskom vlašću tri stoljeća. 

Džamija se proteže na 520 m². Tatari su 

nakon progona sa Krima osnovali svoju 

posebnu republiku Tataristan na obalama 

Volge i to je najbrojnija skupina muslimana 

u Rusiji danas sa preko hiljadu 

mesdžida i džamija. Kada je u pitanju 

islamska da’va (misionarstvo) Tatari su u 

samom vrhu. Zahvaljujući njima islam 

je našao svoje mjesto u baltičkim, skandinavskim 

i drugim europskim zemljama, 

Poljskoj, Rumunjskoj i Moldaviji. 

(www.islamska-zajednica.hr) 

Iako je alkohol u Saudijskoj Arabiji strogo 

zabranjen, a kazne su oštre, Saudijci ne 

prežu doći do njega. Ne zna se tačno koliko 

je Saudijaca alkoholičara ali neki procjenjuju 

da ih ima oko deset hiljada što 

je u odnosu na druge zemlje, na primjer 

Turke, zanemarivo. Međutim, Saudijci 

u očima drugih muslimana predstavljaju 

primjer boraca protiv ove pošasti. Da to 

nije tako govori i ovaj 

primjer. Policija sumnja 

da ovo otkriveno jezero 

nije i jedino pa su odlučili 

poslati dodatne snage 

koje 12 sati dnevno češljaju 

sva područja u potrazi 

za ilegalnim destilacijama 

alkohola. (www. 

islamska-zajednica.hr) 


58

Afganistan 

Hamid Karzai i njegovi 

saradnici ukrali 900 miliona 

dolara iz Kabul banke 

Afganistan je decenijama jedna od 

Anajsiromašnijih zemalja. Višedece- 

Anijski ratovi poharali su ovu državu a 

afganistanski narod doveli na rub opstanka. 

Iako je Afganistan toliko siromašan 

u toj zemlji neki zarađuju milijarde 

dolara. Proteklih dana otkriveno 

je kako su Hamid Karzai i njegova braća 

ukrali preko 900 miliona dolara iz 

Kabul banke. Oni su jednostavno uzeli 

novac iz banke i avionom ga prebacili 

na nepoznate adrese u svijetu. Iako je 

otkriveno ko je i kako je pokrao novac 

SAD 

Ateisti u državi Kentaki mogu završiti u 

zatvoru ako ne priznaju moć i postojanje Boga 

Američki ateisti posljednjih mjeseci 

Avode kampanju protiv zakona ko- 

Ajim se nalaže svakom građaninu u državi 

Kentaki da priznaje moć i postojanje 

Boga. Ateisti su ovih dana predali peticiju 

protiv navedenog zakona Vrhovnom 

sudu SAD. Prema antiterorističkom 

Domovinskom zakonu države Kentaki 

njena sigurnost se može postići samo 

osloncem na Svemogućeg Boga. “Sigur- 

Foto islamneta 

iz Kabul banke, niko neće odgovarati. 

Hamid Karzai sa svojim saradnicima i 

mentorima iz Amerike na račun patnje 

afganistanskog naroda svake godine 

zgrće milijarde dolara. Kada ne kradu 

novac iz banaka oni prodaju drogu, 

kada rasprodaju drogu zagrabe iz kase 

koju pune Amerika i druge zemlje koje 

učestvuju u agresiji na Afganistan. 

Afganistanski narod je upao u zamku 

zločinaca iz koje će se teško izvući. 

nost Komonvelta ne može se postići bez 

oslonca na Svemogućeg Boga”. Svi građani 

Kentakija dužni su u svom javnom 

nastupu podržavati navedenu poruku 

ovog zakona. Ko se bude protivio tome 

može biti kažnjen zatvorom do 12 mjeseci. 

Sponzor ovog zakona je baptistički 

svećenik Tom Riner, koji je ujedno i politički 

predstavnik Demokrata. Zakon je 

usvojen 2006. godine. 

Dječija igra sirijskih mudžahida: Ubojite pračke - umjesto kamenica bombe 

Kuvajt 

Šiiti pobjednici parlamentarnih 

izbora a islamisti najveći 

gubitnici 

Završeni su parlamentarni izbori u 

Kuvajtu. Ovo su bili drugi parlamentarni 

izbori u Kuvajtu u ovoj, 

2012. godini. Kuvajtsko ministarstvo 

informiranja objavilo je podatak 

da je na parlamentarne izbore izašlo 

38,8% birača, dok opozicija, koja je 

bojkotirala izbore, tvrdi da ih je izašlo 

svega 26,7%. Opozicija je svojim bojkotom 

drugima omogućila senzacionalnu 

pobjedu. Takvu situaciju najbolje 

su iskoristili kuvajtski šiiti, koji 

su osvojili najviše glasova. Manjinska 

lista šiita osvojila je trećinu mjesta u 

Parlamentu, saopćeno je iz Centralne 

izborne komisije. Šiita u Kuvajtu ima 

jedna trećina od ukupnog stanovništva. 

Zahvaljujući izbornom uspjehu 

dobili su 17 mjesta u Parlamentu koji 

broji 54 zastupnika. Najteži poraz 

doživjeli su islamisti sunniti koji su 

osvojili svega 4 mjesta u odnosu na 

prošli saziv u kome su imali 23 zastupnika. 

Isto također u Parlament 

su izabrane i 3 žene. Nekoliko stranaka 

koje su u dosadašnjim sazivima 

imali velik broj zastupnika kao što su 

Minber Dimukratije, Kutlet Amel 

Ša’bi, Harek Dusturije ( Muslimanska 

Braća), nemaju ni jednog zastupnika. 

Kuvajtski mediji navode da 

ovakav parlamentarni sastav ne može 

biti vjerodostojan zastupnik kuvajtskog 

naroda jer ne odražava realno 

stanje na terenu. Prva zabrinutost, 

nakon pobjede šiita, za kuvajtske 

medije jeste dilema da li će Iran sada 

imati kakvog utjecaja na zbivanja u 

Kuvajtu. 


59

Reportaža 

Birketu-l-Hadždž: Sabirno mjesto bosanskih hadžija u Egiptu u 

vrijeme osmanske vladavine 

Nekada važno stjecište 

hadžijskih karavan 

aravana, a, a danas ... 

Birketu-l-Hadždž, nekadašnje 

selo, a danas gradsko naselje, 

nalazi se u sjeveroistočnom 

dijelu Kaira, u okrugu Merdž. 

Od centra Kaira je udaljeno je 

oko 23 km. Nekada je imalo 

7.500 hiljada stanovnika, no 

danas, nakon populacione 

ekspanzije početkom 90-ih, 

ima preko 50 000 stanovnika. 

Skoro svo stanovništvo 

čine muslimani, budući da 

u mjestu postoji preko 30 

džamija, a nijedna crkva 

Piše: Jusuf Džafić 

Nakon ramazana i Ramazanskog 

bajrama, kada 

muslimane pune svoje baterije 

duhovne snage i vjere u Uzvišenog 

Stvoritelja, dolazi međuperiod od 

dva mjeseca i sedam dana između dva 

Bajrama, odnosno nastupa vrijeme 

priprema za drugi bajram u hidžretskoj 

godini – Kurbanski ili Hadžijski 

bajram. Kao što se može zaključiti iz 

njegovog imena, ovaj Bajram u godini 

služi za dva izuzetno važna obreda 

– klanje kurbana, žrtve u ime Boga, 

te obavljanje hadža, hodočašće svetim 

mjestima u Mekki kako je Uzvišeni 

propisao u dini islamu. Oba obreda 

svjedoče izuzetno jaku povezanost 

muslimana sa životom i djelom Ibrahima, 

a.s., ocem monoteizma. Tako muslimani 

ta dva i kusur mjeseca provode, 

između ostalog, u pripremama za 

hadž i klanje kurbana. Uistinu, kada 

bismo htjeli do podrobnosti ispisati na 

papiru koristi i jednog i drugog Bajrama 

za zajednicu, prije bismo posjekli 

sve zemaljske šume i utrošili ih u proizvodnji 

papira za to pisanje, nego što 

bismo s njim završili. 

No, ograničit ćemo se samo na koristi 

drugog Bajrama za nas, odnosno 

na našu posjetu Birketu-l- 

Hadždžu za vrijeme Hadžijsko-kurbanskog 

bajrama i 

probit koju smo izvukli iz te 

posjete glede historije bošnjačkog 

odlaska na hadždž 

i njenog osmanskog poglavlja. 

Kao što smo obećali u 

prošli petak Halidu Hamidu, 

stanovniku Birketa, da 

ćemo ga zijaretiti tokom 

Kurban-bajramskih blagdana, 

te pritom razgledati 

detaljnije mjesto, tako smo 

odlučili da naše obećanje 

ispunimo. Stoga smo se u 

četvrtak naveče preko telefona 

dogovorili s njim da se 

susretnemo u džamiji Ibrahima 

Metbulija u Birketu 

u petak, 26. oktobra, prvog 

dana Bajrama, nakon džume. 

Neznanje i praznovjerje 

Ovogodišni Kurban-bajram predstavlja 

za mene posebno iskustvo, pošto 

je ovo prvi Bajram koji provodim 

u Egiptu. Egipćani drugačije doživljavaju 

bajramske praznike od Bošnjaka. 

Dok Bošnjacima klanje kurbana 

uglavnom predstavlja islamski propis 

kojega zaobilaze, u Egiptu na svakom 

koraku vidite ljude kako kolju kurban, 

iako neki od njih po “bosanskim” 

standardima ga nisu dužni zaklati. Sujevjerje 

vezano za klanje kurbana je u 

Egiptu znatno izraženije nego u Bosni, 

što je naravno povezano s velikim procentom 

nepismenog i neobrazovanog 

Historijski izvori 

prenose da su, 

između ostalih, 

i Salahuddin 

Ejjubi (1171.- 

1193.), 

memlučki 

sultan 

Nasiruddin 

Kalavun 

(1277.-1290.), 

čerskeski 

sultan Muejjed 

(1412.-1421.), te 

Muhammed Ali 

(1805.-1848.) 

koristili Birke 

kao lokaciju 

za relaksaciju 

i lov. 

stanovništva. Najčešći oblik sujevjerja 

među Egipćanima je mazanje kuća, 

automobila, pa čak i lica i drugih dijelova 

tijela kurbanskom krvlju, koja 

mada je blagoslovljena (u prenesenom 

značenju, a ne bukvalno), ipak ne mijenja 

činjenicu da ona, kao 

i svaka druga krv, spada u 

nečisti. U Egiptu sigurno 

nećete biti u prilici da vidite 

mlade ljude kako odlaze 

u diskoteke i birtije kako bi 

uz divlji tulum (nekad zloupotrijebljeno 

nazvan teferičem), 

propraćen opijanjem, 

proslavili Bajram slušajući 

uživo nemoralnu muziku 

nekog četnički nastrojenog 

srpskog turbofolk pjevača. 

Nećete vidjeti ni njihove roditelje 

kako u porodičnom 

okruženju piju “domaću 

šljivu”, a ponegdje meze i uz 

svinjetinu. Međutim, moći 

ćete da vidite kako sav Egipat, 

i staro i mlado, hrli u 

džamije i na musale, kako bi 

obavili bajram-namaz. Tada 

su druga mjesta prazna, naravno 

sa izuzetkom egipatskih 

hrišćana, te malog djela 

“modernih” muslimana 

koji ne obilježavaju islamske praznike, 

jer su islamska obilježja danas “out”, a 

oni se trude da budu “in”. 

No, ipak se mora priznati da Bajram 

ima poseban ton u Bosni, pošto 

bajramsko okruženje u Egiptu, i pored 

toga što ga skoro svi obilježavaju, 

nije na nivou one bajramske sreće i 

veselja kakav možete vidjeti u Bosni. 

Na osnovu ličnog doživljaja, propraćenog 

razgovorom sa Egipćanima, 

smatram da su glavni razlozi zašto se 

muslimani Bosne više raduju Bajramu 

nego muslimani Egipta sljedeći: neislamsko 

antiislamsko okruženje Bosne 

za razliku od Egipta koje je i uzrok 


60

Palmovici pred izumiranjem 

ugroženosti muslimana u Bosni, što 

je i rezulitralo sa deset genocida nad 

Bošnjacima, te činjenica da se duhovni 

život velikog broja Bošnjaka svodi 

samo na klanjanje bajram-namaza i 

obilježavanje bajramskih praznika, 

dok je u Egiptu taj broj mnogo manji. 

Ovi i mnogi drugi razlozi doveli su do 

toga da Bošnjaci obilježavaju Bajram 

na jedan posebno svečan i živ način, 

kakav se ne može zamijetiti u Egiptu. 

Tako smo na prvi dan Bajrama u 

petak, nakon klanjane džume, ponovo 

otišli u Birketu-l-Hadždž. U džamiji 

Ibrahima Metbulija smo se našli 

sa Halidom Hamidom, našim ljubaznim 

domaćinom. Zajedno s njim zaputili 

smo se ka njegovom domu. U 

putu smo saznali zanimljiv detalj vezan 

za njegov život - Halid Hamid 

živi sa svojih devetero braće i sestara 

u jednoj porodičnoj stambenoj zgradi. 

Naime, svako od njih ima svoj stan u 

toj petospratnici, gdje smo u njegovom 

domu uz bajramski ručak nastavali 

razgovor započet prošle sedmice. 

Poslije ikindija-namaza Halid Hamid 

nas je poveo u obilazak Birketa, 

tačnije onoga što je ostalo od nekadašnjeg 

Birketu-l-Hadždža u kome su 

se hadžije iz naših krajeva odmarale. 

Slijedi rezime našeg obilaska koje je 

trajalo do pred akšam. 

Zbog doseljeničkog buma koji je 

zahvatio Kairo prije 20-ak godina cijeli 

Merdž, pa time i Birketu-l-Hadždž 

doživjeli su veliku populacionu 

promjenu. Nekada poznat kraj po 

palmovicima i poljoprivredi, Merdž 

je postao tipično gradsko naselje Kaira, 

a njegova sela su transformisana 

u gradske četvrti. Inače, 

Merdž na arapskom jeziku 

znači polja, poljane, njive, 

što aludira na nekadašnji 

izgled tog mjesta. Ironično, 

kraj i danas nosi svoj stari 

naziv, iako je od tih poljana 

ostalo vrlo malo. Populaciona 

ekspanzija donijela je 

sa sobom veliku ekološku 

katastrofu koja je samo još 

više ubrzala naseljavanje, 

natjeravši zemljoradnike da 

prodaju svoju zemlju koju 

više zbog zagađenosti podzemnih 

voda i kanala za navodnjavanje 

nisu mogli da 

obrađuju. 

U hladu hurmi 

U Birketu-l-Hadždžu obišli smo 

ostatke nekadašnjih velikih palmovika 

koji bijahu nadaleko čuveni u 

Egiptu ne samo po hurmama nego i 

po ostalim poljoprivrednim proizvodima, 

s obzirom da su između palmi 

uzgajane razne poljoprivredne kulture. 

Ekološka katastrofa koja je zadesila 

Merdž itekako se može osjetiti u Birketu-l-Hadždžu, 

gdje je broj stanovnika 

sa 7.500 hiljada skočio na preko 

50.000 hiljada za samo nekoliko godina. 

Naime, svako povećanje stanovništva 

narušavalo je sklad uspostavljen 

između prirode i seljaka Birketa. 

Fekalije koje su po svoj prilici i prije 

povećanja življa odlagane u kanale 

za navodnjavanje, sada su zbog svog 

povećanog odlaganja u potpunosti 

zagadile kanale za navodnjavanje, ali 


61 

U Birketu-l- 

Hadždžu obišli 

smo ostatke 

nekadašnjih 

velikih 

palmovika koji 

bijahu nadaleko 

čuveni u Egiptu 

ne samo po 

hurmama nego 

i po ostalim 

poljoprivrednim 

proizvodima, s 

obzirom da su 

između palmi 

uzgajane razne 

poljoprivredne 

kulture. 

Zagađeni kanal za 

navodnjavanje 

i bunare i ostale podzemne 

vode, što je poljoprivrednike 

ostavilo bez glavnog 

oruđa za rad. Smeće, koje je 

prije povećanja stanovništva 

odlagano na određenim 

deponijama na rubovima 

sela, sada se počelo odlagati 

na divljim deponijama koje 

su nicale ko pečurke širom 

sela, uglavnom uz kanale za 

navodnjavanje. Tako je poljoprivreda 

postala nemoguća 

zbog zagađenosti vode 

i zemlje smećem i fekalijama. 

S druge strane, cijena 

zemlje je enormno skočila, 

budući da je sada mogla biti prodana 

kao građevinska zemlja. Starosjedioci, 

kojima je poljoprivreda bila glavni 

izvor prihoda preko 5.000 godina, još 

od vremena Starog Egipta, našli su se 

pred dva izbora, oba su podrazumijevala 

prodaju zemlje: prodati zemlju, 

ostati u selu i promijeniti zanimanje, 

ili prodati zemlju, iseliti se i kupiti 

mnogo veću obradivu zemlju daleko 

od gradskih naselja. Do danas je većina 

izabrala jednu od dvije ponuđene 

opcije. Ostali starosjedioci će taj izbor 

morati napraviti u narednih nekoliko 

godina. Kad taj izbor naprave i ovi 

ostaci palmovika Birketa će biti posječeni. 

Porodica našeg domaćina Halida 

Hamida još nije napravila izbor, odnosno 

još nije prodala svoje palmovike, 

ali se zato njegova porodica danas 

ne bavi više poljoprivredom, izuzevši 

stočarstvo i “branje” hurmi (uzgoj 

novih palmi je praktično nemoguć,

Ostaci vojnih kasarni 

dok su stare palme pred 

izumiranjem), budući da 

su to posljednje dvije grane 

poljoprivrede kojima se osoba 

može baviti u Birketu. 

Tokom obilaženja Birketa, 

Hamid nam je pokazao 

i svoju zemlju, objasnivši 

nam da će je kad-tad morati 

prodati, pošto je zemlju 

praktično više nemoguće 

obrađivati (arteški bunar bi 

mogao biti rješenje, ali to je 

skupo ulaganje), a palmama 

zbog zagađenosti zemlje 

prijeti sušenje. Od prodaje 

zemlje moći će uzet solidan 

novac koji će ili uložiti u 

gradnju doma za svoje petero 

djece ili u kupovinu veće obradive 

zemlje na nekom drugom mjestu. 

Tokom šetnje Birketom Halid Hamid 

nam je pokazao jedine preostale 

historijske građevine iz vremena hadžijskih 

karavana, naravno ako izuzmemo 

džamiju Ibrahima Metbulija. 

Bili smo šokirani kada smo vidjeli da 

je iz tog perioda preživjelo samo nekoliko 

zgrada vojne kasarne koje se danas 

koriste kao štale za krave! Sve ostale 

zgrade, bilo da je riječ o vilama bogatih 

Kairana, rezidentnim zgradama 

egipatskih vladara, vojnim kasarnama, 

zgradama za smještaj i gošćenje hadžija, 

bunarima, vjerskim objektima, nestale 

su sa lica zemlje kao da nisu ni 

postojale. Scenario već ustaljen u muslimanskom 

svijetu. Kao i drugdje širom 

islamskog svijeta, pa tako i ovdje, 

naselje je sustigao nemar muslimana. 

Nakon što je mjesto izgubilo svoj značaj 

pronalaskom modernih prevoznih 

Sve u svemu, 

pripala mi je 

izuzetna čast 

da ponovo 

otkrijem i 

predstavim 

našoj javnosti 

Birketul-Hadždž, 

stjecište naših 

hadžija u 

osmanskom 

dobu, ali mi 

je veoma 

žao što ga 

nisam zatekao 

onakvim 

kakvim je ostao 

u sjećanjima 

naših hadžija. 

sredstava i iščeznućem hadžijskih 

karavana, palo je u 

zaborav. Napuštene građevine 

pokazale su se pogodnim 

kao građevinski materijal 

okolnom stanovništvu. 

Građevinski materijal je 

najvjerovatnije raznešen ili 

je poslužio u gradnju novih 

stambenih objekata na 

temeljima tih napuštenih 

građevina. Egipatska vlast, 

uglavnom zaokupljena drugim 

problemima, nijemo 

je posmatrala kako se ovo 

mjesto od historijskog značaja 

uništava. Ovo ne treba 

da čudi, pošto je slična priča 

i sa mnogim mjestima u 

Bosni, samo što je gustina 

naseljenosti u Bosni mnogo 

manja nego u dolini Nila, što ispada 

kao sretna okolnost, pa su mjesta u 

Bosni doživjela manja razaranja zbog 

urbanizacije. Navest ću samo primjer 

stare tvrđave u Pruscu, čiji su zidovi 

uglavnom završili u temeljima ili 

ogradama današnjih stambenih kuća, 

smještenih unutar tvrđave i u njenoj 

j 

neposrednoj blizini. Štaviše, vanda- 

lizam u Pruscu je i danas vidljiv, pošto 

se jasno može prepoznati kamen 

prusačke tvrđave ugrađen u temelje i 

ograde dotičnih kuća. 

Birka nekad i sad 

Naš obilazak Birke je završen pola 

sata pred akšam. Iako smo bili planirali 

da se tada vratimo nazad, na 

insistiranje Halida Hamida promijenili 

smo mišljenje i odlučili da mu 

budemo gosti do jacije. Naše društvo 

su uljepšala dvojica komšija Halila 

Poklon knjiga-Me’alimu er-rahme 

fi ahlak en-nebijj (Karakteristike 

milosti u ahlaku vjerovjesnika) 

Hamida, te njegov brat doktor Iraki 

Hamid, profesor na Univerzitetu 

Ummu-l-Kurra u Mekki. Naš muhabet 

se poglavito vodio oko stanja egipatskih 

i bosanskih muslimana. Naši 

sagovornici, pogotovo doktor Iraki 

Hamid bili su oduševljeni činjenicom 

da islamska misao u Bosni nije na samrti. 

Čak, pokazuje stalnu tendenciju 

napredovanja i razvitka. Obradovala 

ih je i vijest da je Islamska zajednica 

u BiH poptpuno neovisna unatoč raznoraznim 

pritiscima, za razliku od 

Islamske zajednice u Egiptu, koja je 

za vrijeme Mubaraka bila u sličnom 

stanju u kakvom je bila naša Islamska 

zajednica tokom komunističkog 

režima, te koja tek sada ima priliku 

da slobodno djeluje. Radovalo ih je 

i saznanje da je na čelu Islamske zajednice 

u BiH 19 godina bio svršenik 

El-Azhara, te da je novi reis takođe jedan 

od alumnija ovog prestižnog univerziteta. 

Naravno, govoreći o stanju 

islamske misli i dave u Bosni, nismo 

mogli, a da se ne dotaknemo Saffa i 

njegove uloge u donkihotskoj borbi 

protiv neprijatelja islama i Bošnjaka 

na našim prostorima. 

Doktor Iraki Hamid nije mogao 

da sakrije zadovoljstvo upoznavanja 

sa jednim muslimanskim studentom 

iz srca Evrope koji studira na El-Azharu, 

te mi je pred sami rastanak poklonio 

svoje autorsko djelo iz oblasti 

ahlaka Me’alimu er-rahme fi ahlak ennebijj 

(Karakteristike milosti u ahlaku 

vjerovjesnika), na čijoj prvoj stranici je 

napisao i posvetu koja u prijevodu sa 

arapskog jezika glasi: 


62

U ime Allaha Milostivog Samilosnog, 

Posvećeno mom dragom bratu Jusufu 

Nedžadu od brata Iraki Hamida. 

Allah ti dao da se okoristiš njome... 

Amin 

Time se upravo i završila naša posjeta, 

budući da smo se nakon što sam 

dobio ovu knjigu na poklon poselamili 

sa prisutnima, te u društvu sa Halidom 

Hamidom otišli na jacija-namaz 

u džamiju Ibrahima Metbulija. Nakon 

klanjane jacije poselamili smo se i sa 

našim dostom Halidom Hamidom, 

profesorom arapskog jezika, te mu se 

zahvalili na divno provedenom vremenu. 

Sve u svemu, pripala mi je izuzetna 

čast da ponovo otkrijem i predstavim 

našoj javnosti Birketu-l-Hadždž, 

stjecište naših hadžija u osmanskom 

dobu, ali mi je veoma žao što ga nisam 

zatekao onakvim kakvim je ostao 

u sjećanjima naših hadžija – mjestom 

odmora, poznato po svojim palmovicima 

isprepletenim kanalima za navodnjavanje. 

Osnovni podaci o naselju 

Naš dopisnik u društvu domaćina 

Birketu-l-Hadždž, nekadašnje selo, 

a danas gradsko naselje, nalazi se u sjeveroistočnom 

dijelu Kaira, u okrugu 

Merdž. Od centra Kaira je udaljeno 

je oko 23 km. Nekada je imalo 7.500 

hiljada stanovnika, no danas, nakon 

populacione ekspanzije početkom 

90-ih, ima preko 50.000 stanovnika. 

Skoro svo stanovnišvo čine muslimani, 

budući da u mjestu postoji preko 

30 džamija, a nijedna crkva. Naselje je 

kroz historiju bilo poznato po sljedećim 

imenima: Birke Džubb Amire (Jezerce 

Amirinog bunara), Erdu-l-Džubb 

(Bunareva zemlja), Birketu-l-Džubb 

(Bunarevo jezerce), te na kraju kao 

Birketu-l-Hadždž (Hadžsko jezerce), 

Birketu-l-Hādždž (Jezero hadžije) i 

Birketu-l-Hudždžadž (Jezero hadžija). 

Kao što se može i naslutiti, mjesto 

je dobilo ime po hadžijama koji su se, 

od kada je Egipat pao u islamske ruke, 

pa sve do pojave modernih prevoznih 

sredstava, odmarali i napajali u Birketu 

u polasku i povratku karavana sa 

hadža. Krajem X stoljeća, za vrijeme 

fatimijske vladavine Egiptom, mjesto 

dobija i vojni značaj, budući da postaje 

mjesto na kojem egipatski vladari 

skupljaju vojsku. Zabilježeno je da je 

fatimijski vladar El-Aziz 994. godine 

skupio veliku vojsku u ovom mjestu. U 

Birketu je Salahuddin postrojio vojsku 

1187. godine prije nego što će krenuti 

na krstaše i bojevati čuvenu Bitku kod 

Hittina u kojoj je uništio glavninu krstaške 

vojske. Kroz Birketu-l-Hadždž 

je 1517. godine prošla osmanska vojska 

na čelu sa velikim vezirom Hadum Sinan-pašom 

Borovinićem, Bošnjakom 

iz Foče, prije nego što je kod Ridanijje 

u odlučujućoj bici porazila vojsku Turaka 

Čerkeza, te time uništio njihovu 

državu. Birke je imalo i dugu tradiciju 

kao mjesto izletišta i lova ne samo za 

stanovnike Kaira, nego i za egipatske 

vladare i namjesnike. Prvi vladar za 

koga je zabilježeno da je koristio Birke 

kao mjesto izletišta je fatimijski halifa 

El-Mustansir (1036.-1094.). Historijski 

izvori prenose da su, između ostalih, 

i Salahuddin Ejjubi (1171.-1193.), 

memlučki sultan Nasiruddin Kalavun 

(1277.-1290.), čerkeski sultan Muejjed 

(1412.-1421.), te Muhammed Ali 

(1805.-1848.) koristili Birke kao lokaciju 

za relaksaciju i lov. Značaj Birketa 

kao stjecišta hadžijskih karavana znatno 

je porastao dolaskom Osmanlija. 

U to doba su sve hadžije iz Zapadne 

i Sjeverne Afrike, te većina hadžija iz 

evropskog dijela Turske (među njima 

i većina naših hadžija), s obzirom da 

su na hadž išle sa egipatskim karavana 

hadžija, prolazile i odmarale se u Birketu. 

Dolaskom kolonijalnih sila, raspadom 

hilafeta i Osmanskog carstva, te 

pojavom modernih prevoznih sredstava 

ovo mjesto je palo u zaborav. 

S lijeva na desno - Halid Hamid, Haris Bečović, Jusuf Džafić, 

Iraki Hamid 


63

No comment 

Tuzla: Dozvolili mu da 

spava u Prinčevoj džamiji, 

a on ukrao nekoliko 

stvari iz džamije 

S obzirom na poprilično niske vanjske 

temperature koje su proteklih dana zabilježene 

u Tuzli, nadležni u Prinčevoj 

džamiji odlučili su izaći u susret 

Živiničaninu inicijala H.A.. Naime, 

pomenutoj osobi dozvolili su boravak i 

spavanje u prostorijama džamije, što je 

on iskoristio i iz prostorija iznio stvari 

koje su u vlasništvu Islamske zajednice. 

AKOS.ba, 1.decembar 2012. 

Da sam japanski advokat, 

nakon ovakve sudske 

odluke, izvršio bih 

harakiri! 

Jašarevićev advokat Senad Dupovac 

kazao je nakon izlaska iz sudnice da bi, 

da je japanski advokat, nakon ovakve 

sudske odluke izvršio harakiri. 

AA, 6.decembar 2012. 

Kad bi nastava završila na 

polugodištu, trećina učenika 

bi ponovila razred! 

Kada bi se nastava za učenike srednjih 

škola sada završila, tek nešto više od 

polovice dobilo bi svjedočanstvo da 

se može upisati u naredni razred. Od 

onih koji imaju ‘’jedinice’’, jedna trećina 

odmah bi bila upućena da ponovi 

razred, a ostali bi išli na popravni ispit 

iz jednog ili dva predmeta. 

Depo, 6.decembar 2012. 

Ložač R.Ž. pretukao nastavnika 

geografije M.M. 

Muškarac čiji su inicijali M.M. iz 

Donjeg Zabrđa, opština Ugljevik, 

hospitalizovan je u bijeljinskoj bolnici 

“Sveti Vračevi” zbog gpovreda koje je 

zadobio od osobe čiji su inicijali R.Ž. 

iz istog mjesta. 

Srna, 6.decembar 2012. 

Krili ključ u cipeli, ostali 

bez novca i prstena 

PRNJAVOR - Nepoznato lice ukralo 

je 1.000 KM, 100 kuna i zlatni prsten 

iz kuće u vlasništvu D.S. u mjestu 

Štrpci, opština Prnjavor.Kradljivac je 

otključao kuću originalnim ključem, 

koji se nalazio u cipeli ispred ulaznih 

vrata, i ukrao pare i zlatni nakit 

Centar javne bezbjednosti Banjaluka, 

5.decembar 2012. 

Kuće povratnika u Srebrenici 

na meti pljačkaša 

SREBRENICA - Pljačkaši su ovih 

dana “posjetili” osam kuća povratnika 

Bošnjaka koji su za vikend boravili 

kod familije u Federaciji Bosne i 

Hercegovine. 

Srebrenica, 1.decembar 2012. 

Razjareni bik ubio majku 

i sina 

U zvorničkom naselju Zelinje razjareni 

bik usmrtio je majku i sina. Od 

zadobijenih udaraca smrtno je stradala 

Jovanka Jovanović (76) i njen sin 

Jovan (52). Iz CJBBijeljina potvrđeno 

je da su jučer na livadi u mjestu 

Zelinje pronađena tijela stradalih 

Jovanovića te da je dežurni tužilac 

Okružnog tužilaštva naložio da bik 

bude ustrijeljen. 

Zvornik, 6.decembar 2012. 

U Bileći uklanjaju spomenik 

partizanima, a 

podižu četnicima 

Lokalne vlasti u istočnohercegovačkom 

gradu Bileća odlučile su da uklone spomenik 

partizanima, podignut nakon 

Drugog svjetskog rata, i da na njegovom 

mjestu postave novi, posvećen 

četnicima. Izgradnja spomenika četnicima 

počela je, prenose lokalni mediji, 

a sa centralnog gradskog trga uklonjeno 

je obilježje koje je sjećalo na pripadnike 

10. hercegovačke brigade Narodno 

oslobodilačke vojske Jugoslavije. 

Doznajemo.com, 6.decembar 2012. 

Ukrajinska konobarica 

pljuvala u hranu narodnim 

poslanicima! 

Konobarica skupštine u Ukrajini Julija 

Borščenko više od četiri godine pljuvala 

je u hranu poslanika, piše Raša tudej. 

Zbog toga je dobila otkaz, a kasnije je 

objasnila da je na taj način htela da se 

osveti političarima jer su uništili zemlju. 

Kurir, 1.decembar 2012. 

Za 365 dana ugašeno 

300 kompanija 

Predsjednik Privredne komore Kantona 

Sarajevo (PKKS) Kemal Grebo na 

današnjoj press-konferenciji je iznio 

podatak da je u Kantonu Sarajevo za 

godinu ugašeno 300 kompanija. 

Sutra.ba, 22.novembar 2012. 

Djeca gledala oca kako 

im kolje majku! 

Dejan Cvetić bacio Natašu sa prvog 

sprata porodične kuće, a zatim sišao u 

dvorište i ubo je u vrat. Djeca svjedoci 

porodične tragedije. 

Kurir, , 6.decembar 2012. 

Starac Obrad Dimitrić (77) 

tvrdi da su ga policajci tukli 

dok se nije uneredio 

Obrad Dimitrić, 77-godišnji starac iz 

Banjaluke, tvrdi za da su ga dva inspektora 

PS Obilićevo, koji su ga u petak priveli 

po prijavi komšija s kojima je duže 

vrijeme u zavadi, tukli i mučili pet sati 

sve dok se nije uneredio od batina! 

Srna, 6.decembar 2012. 

Prijedor: Starac upao u 

šaht i utopio se 

PRIJEDOR – Starac iz Prijedora čiji su 

inicijali S. M. utopio se kada je upao 

u šaht sa vodom u dvorištu porodične 

kuće u prijedorskom naselju Orlovača, 

saopšteno je danas iz Centra javne bezbjednosti 

Banjaluka. 

Nezavisne novine, 5.decembar 2012. 


64

Nauka 

Na Mars sa savršenijim aparatom od Curiosity-a 

A2020. A 

merička godine svemirska pošalje agencija na Mars (NASA) aparat namjerava savršeniji od 

da 

marsohoda Curiosity. Taj projekat će biti važan dio višegodišnjeg 

programa istraživanja Marsa, čiji je glavni cilj pilotirani 

let na Crvenu planetu negdje poslije 2030. godine. 

Aparat će biti sličan Curiosity-u. Koštaće oko milijardu i 

po dolara, dok je Curiosity koštao dvije i po. Iz NASA-e 

su, također, najavili da planiraju učestvovati u lansiranju 

evropskih marsohoda 2016. i 2018. godine. 

U maju o cenzuriranju uvrjedljivih sadržaja na internetu 

Za maj naredne godine zakazan je sastanak 

u okviru kojeg će se pregovarati o 

novoj strategiji koja bi mogla omogućiti cenzuriranje 

uvrjedljivih sadržaja na internetu. Ovaj 

sastanak će se voditi iza zatvorenih vrata i u 

toku njega očekuje se revizija deset godina starog 

sporazuma nakon čega postoji mogućnost 

da će biti omogućena cenzura slobode govora 

pa i zabrana pristupa internetu, ukoliko se to 

pokaže neophodnim. 

Kaciga koja omogućava pogled od 360 stepeni 

Francuski istraživači proizveli su kacigu koja omogućava 

pogled od 360 stepeni u realnom vremenu. 

Prototip kacige, nazvan “FlyViz”, predstavljen je na francuskom 

Institutu za istraživanje i upravljanje računarskim 

naukama (Inria). Osoba koja nosi kacigu vidi istovremeno 

ne samo ispred sebe i sa strane već i iza sebe. Cilj kacige 

je da poveća prirodno vidno polje čovjeka na 360 stepeni 

lateralno. 

Pazite na raspored hrane u frižideru 

Ako se borite s kilogramima, za svaki višak ne 

okrivljujte hranu nego raspored hrane u svom 

frižideru. Naučna studija je otkrila kako je tri puta 

vjerovatnije da ćete jesti ono što prvo primijetite u 

frižideru nego ono što je dublje u njemu. Zato, ako 

želite jesti zdravo, stavite poželjne namirnice na prvu 

liniju. 

Gubitak posla predstavlja ozbiljnu prijetnju po zdravlje 

Nezaposlenost ne škodi 

samo novčaniku već 

predstavlja i potencijalno ozbiljnu 

prijetnju po zdravlje, pokazala 

je studija koja je u SAD 

proučavala uticaj gubitka posla 

na povećani rizik od srčanog 

udara. Pokazalo se da je često 

dobijanje otkaza jednako opasno 

po zdravlje kao i rizici koji 

prate pušenje, visoki krvni pritisak 

ili druga stanja koja su loša 

po srce. 

Pripremio: Saladin Kovačević 

Žvakaćom gumom protiv 

mučnine 

Za osobe sklone mučninama tokom 

vožnje, iranski naučnici 

osmislili su žvakaću gumu koja efikasnije 

i brže otklanja tegobe u odnosu 

na aktuelne lijekove na tržištu. 

Do bolesti putovanja dolazi uslijed 

reagiranja više sistema: vidnog polja, 

ravnoteže i osjećaja j za prostor. 

Žvakaća guma kao glavni sastojak 

ima dimenhidrinat koji je među 

najboljim supstancama za tretiranje 

ovih simptoma, ističu naučnici. Isti 

sastojak nalazi se i u već poznatim 

tabletama. Međutim, njegova apsorpcija 

u organizmu je putem žvakaće 

gume mnogo brža i delotvornija. 

Crni čaj štiti od raka jajnika 

Istraživači u Australiji proučavali 

su 1.000 žena prosječno starih 

59 godina. Jedna grupa ispitanica je 

imala dijagnozu raka jajnika, dok je 

500 bilo zdravo. Ustanovili su da su 

zdrave žene bile sklonije dužem ispijanju 

crnog čaja u odnosu na učesnice 

istraživanja sa dijagnosticiranim 

rakom. One su, naime, u ranijem 

dobu počele redovno piti poznati 

napitak. 


65

Mi smo

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?