Sadržaj

SAFF broj 283 

Sadržaj 

Hutbe iz tri sveta mesdžida 

Medina: Dr. Ali el-Huzejfi 

Allah neće popraviti stanje ummeta, dok ummet ne 

popravi svoj odnos prema Njemu 

8 

Polumjesec 

Ludi polumjesec 

Mensur Osmović je čudo udbaškog otpora! 

Kolumna 

Borba za opstanak 

Palestinski memorijal u Sarajevu 

Društvo 

Leksikografski temelji pokoljenja 

Riječnik bosanskog duha 

Pogledi 

Definicije borbe za Republiku Bosnu i Hercegovinu (2. dio) 

Vratiti BiH iz područja dogovora u područje prava 

10 

20 

26 

29 

Pobožnost 

Tevekkul (pouzdanje u Allaha) 

Ko se u Allaha pouzda, On mu je dovoljan 

36 

Islamsko pravo 

Propisi u hadisima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: 

Obredoslovlje 

Voda je čista i ništa je ne može zaprljati (onečistiti) 

42 

3

Uvodnik 

Izgubljene godine 

Građanski SDP ušao je u vlast 

sa njihovim dojučerašnjim 

ideološkim protivnicima iz 

SDA. Nakon desetljeća i po neprijateljstava, 

medijskih harangi, pljuvanja, poniženja 

jedni od drugih, svakakvih podmetanja 

i klevetanja dobili smo, konačno, odane 

saveznike u vlasti. 

Je li to što je vlast svakome draga ili 

što su u SDP-u i SDA-u shvatili kako 

imaju dodirnih tačaka, nije više važno. 

Problem je u ovih 15 godina mira, u 

kojima se trebala stvoriti normalna i 

funkcionalna država, a koje su zauvijek 

izgubljene. Neko je jednom 

rekao kako u BiH vladaju 

nestašice fundamentalnih 

stvari za njen opstanak, ali 

da od svega ova država ima 

najmanje vremena. 

Prvi put nakon osvajanja 

vlasti od SDP-a nemamo 

priče o hapšenjima ideoloških 

protivnika, nemamo prijetnje 

o punim zatvorima, čemu 

smo svjedočili tokom 

vladavine SDP-Alijanse za 

promjene od 2000. do 2002. godine. 

Danas se samo govori o matematici 

u pravljenju vlasti, dok neki novinari 

govore kako koalicija SDP i SDA 

nije ideološkog karaktera nego 

državotvornog. To je, nažalost, sve 

ovo vrijeme bila providna bošnjačka 

politika. Samo vlast i ništa više. 

Danas je to jasnije nego ikad. Neko 

bi ipak morao dati objašnjenje: Zašto 

danas može nešto što nije moglo 15 

godina? Zašto danas u SDP-u nema 

ni daška priče o nacionalističkim 

političarima iz SDA? Je li Dodik 

izliječio Lagumdžiju od bilo kakve 

ideologije? Kako je moguće da jedan 

socijaldemokrata bude ideološki 

blizak, a državotvorno “udaljen”. 

Otkud kod “nacionalista” iz SDA 

sada toliko državotvornosti, kad je 15 

godina nije bilo? 

Nekad su u SDP-u govorili da se 

nipošto ne može sa SDA-om, SDS-om i 

HDZ-om praviti vlast. Da li je zbog toga 

odbačen HDZ, jer nema smisla rušiti 

glavom zid koji si sam sazidao. Govorilo 

se: “Sve tri strane”, “nacionalisti svih 

boja”. Šta danas rade ideolozi? Uoči i 

nakon izbora koketirali su i sa SDSom. 

Ideologija i državotvornost na sve 

strane, a sve je sadržano u “ne daj Bože 

Fahra Radončića”. 

Ovaj paradoksalni susret SDP-a i 

SDA u vlasti omogućio je da jedno 

ozbiljno pitanje konačno dođe 

u fokus: Ekonomija, rješavanje 

problema nezaposlenosti, težak život 

ljudi, uz desetinu sličnih, do sada 

nikad riješenih problema ove države. 

I danas mislim o “Alžircima 

” u 

Gvantanamu. Vlast SDP-Alijanse 

koja je deportirala te ljude nije jedina 

kriva. Sjetimo se da tada niti riječ 

odbrane tih ljudi nije došla iz SDA. 

Čak ni riječ ljudskog razumijevanja 

i suosjećanja prema tim ljudima. U 

slučaju Guantanamo i jedna 

i druga stranka su tada 

bile ideološki jedinstvene. 

Problem je međutim bio 

mnogo dublji. I, premda do 

sada nismo imali niti jednu 

riječi pokajanja, bilo bi 

dobro da dočekamo makar 

kakvo objašnjenje i od 

SDA i od SDP-a o jednom 

sramotnom periodu bh. 

politike. Onaj koji ispravlja 

greške dijelom ispravlja i 

vlastitu historijsku krivicu. U ime 

čega se morao izmišljati terorizam 

među Bošnjacima i bacati ljaga na ovu 

državu? Nakon strašnog genocida 

došli smo u priliku da se branimo od 

optužbi za terorizam. Oni što su nas 

ubijali tvrdili su da su to radili u ime 

nečega što je uslijedilo nakon deset 

godina i to dva kontinenta i jedan 

okean daleko od BiH. Bilo je u toj 

prljavoj kampanji svega i svačega, 

ali najviše pokušaja poniženja 

bosanskih muslimana. Kad su 

počeli zatvaranje Gvantanama, 

dojučerašnji medijski i politički 

dželati ovih ljudi, govorili su o borbi 

za njihovu slobodu. Ispalo je kako 

se tu Barak Obama nije ništa pitao 

ili se nije mogao oduprijeti ovim 

političkim i medijskim pritiscima 

iz Sarajeva. Zaboravilo se da su i u 

domaćim zatvorima ležali Bošnjaci 

nevino optuženi za terorizam. O 

njima niko do danas nije progovorio 

riječi utjehe ili pravde. BiH se nikad 

nije prestala optuživati kao nekakvo 

leglo terorizma. To je ostavština 

svih ovih godina vlasti od SDA do 

SDP-a. Kleveta navodnog terorizma 

bosanskih muslimana stoji i pred 

ovom vladajućom koalicijom. Šta će 

učiniti po tom pitanju, pratit ćemo. 

Impressum 

Izdavač 

GID SAFF 

Velikog sudije Građeše 25, 72000 Zenica 

Trg solidarnosti 13, 71000 Sarajevo 

mob: +387 61 255 322 

distribucija: +387 62 287 412 

Žiroračuni kod Raiffeisen banke dd BiH, 

Filijala Zenica 

(KM) 1610550001210010 

(DV) 502012000550080 

swift: RZBABA2S 

Glavni i odgovorni urednik 

Semir Imamović 

Redakcija 

Abdusamed Nasuf Bušatlić, 

Nusret Hodžić, Ezher Beganović, Ramiz 

Hodžić 

DTP 

Semir Šišić 

Lektor 

Abdulmedžid Nezo 

Stalni saradnici: 

Subašić H. Džemal, Ismail Ibrahim, Meho 

Bašić, Fatmir Alispahić, Safet Kadić, 

Anes Džunuzović, Abdulvaris Ribo, Almir 

Mehonić, Amir Durmić, Saladin Kovačević, 

Sejfudin Dizdarević, Esad Mahovac, Erdem 

Dizdar 

Ostali saradnici: 

Šemso Tucaković, Ekrem Tucaković, Nijaz 

Alispahić, Salko Opačin, Nedim Haračić, 

Adem Zalihić, Nedim Makarević 

Direktor 

Semir Mujić 

Direktor marketinga 

Semin Rizvić 

+387 62 343 635 

Koordinator za dijasporu 

Ramadan Rušid 

+386 41 255 239 

Štampa 

EMANET d.o.o., Zenica 

Časopis izlazi svakog drugog petka. 

Rukopisi, diskete i fotografije se ne 

vraćaju. 

ISSN 1512-651X 

redakcija@saff.ba 

saffmagazin@yahoo.com 

www.saff.ba 

Časopis je upisan u evidenciju javnih glasila 

u Federalnom ministarstvu obrazovanja, 

nauke, kulture i sporta pod brojem 622 

24. decembar - 18. muharrem 

5

Hutba 

Povodom godišnjice zločina nad muslimanima Gaze 

Čekajući Omera i Salahudina 

Hatib: Abdusamed Nasuf Bušatlić 

Ebu Umame el-Bahili prenosi 

da je Poslanik, sallallahu alejhi 

ve sellem, rekao: “Neprestano 

će u mom umetu biti skupina koja će 

biti na istini i koja će pobjeđivati svoje 

neprijatelje. Neće im naškoditi oni koji 

im se suprotstave, osim što će biti izloženi 

drugim vrstama iskušenja, sve dok ne 

dođe Allahova odredba, a oni postojani 

na istini.” Upitali su: “A gdje će biti ta 

skupina, Allahov Poslaniče?” Odgovorio 

je: “U Bejtul-Makdisu i njegovoj okolini.” 

(Ahmed i Taberani). 

U toku pripremanja ove hutbe izraelska 

okupatorska vojska ponovo je grantirala 

muslimanska naselja u Palestini, 

odnosno u Gazi, nastavljajući tako svoj 

krvavi pir koji je započela terorističkim 

napadima, masakrima i zločinom, davne 

1948. godine, minulog stoljeća, kada se, 

pod pokroviteljstvom Engleske, u svetoj 

zemlji Palestini, zemlji poslaničkog nasljeđa: 

Objave, tevhida i čistog monoteizma, 

rodilo nedonošče kojem su dali ime 

Izrael. 

Stravični prizori jednog genocida u 

kontinuitetu 

Nigdje se, kao na primjeru Kudsa i 

odnosa prema njemu i onima koji u njemu 

žive, ne može sagledavati suština judaizma, 

kršćanstva i islama, i civilizacija 

koje su iz njih proistekle. To je egzemplar 

iz kojeg se reflektira ukupan odnos tih 

civilizacija prema životu općenitu, a njihov 

odnos prema drugom i drugačijem, 

posebno. Kad je riječ o judaističkoj i kršćanskoj 

civilizaciji, bez imalo pretjerivanja 

možemo ustvrditi, na osnovu Kudsa 

kao egzemplarnog primjera, da one, nažalost, 

imaju genocidnu podlogu i da su 

protkane rasističko-šovinističkim ideja- 

ma i varvarskom praksom. Mnoštvo je 

primjera koji to potvrđuju i njih ne treba 

posmatrati odvojeno, selektiv 

no, već kao 

jedan genocid koji se dešava u kontinuitetu, 

a njegove slike i vijesti o njemu liče 

ko’ jaje jajetu, svejedno desio se ili dešavao 

se u Kudsu, Iraku, Afganistanu, Bosni i 

Hercegovini, Čečeniji, ili nekoj drugoj 

muslimanskoj zemlji. 

Uistinu jednako krvavo i stravično 

zvuče i izgledaju vijesti i slike zločina od 

prije dvije godine u Gazi, kao i one iz 

Iraka i Afganistana, o pokolju i masakru 

nad civilima, o logorima smrti, o silovanju 

hiljada a muslimanki, o ubijanju djece, o 

mučenju i progonima, i istim takvim zločinima 

u Bosni i Hercegovini od prije petnaestak 

godina, kao i one vijesti i slike iz 

krstaških pohoda u XI i inkvizicije u XV 

stoljeću, zatim, one iz šezdesetih, sedamdesetih 

i osamdesetih godina prošlog stoljeća, 

iz Der Jasina, Kudsa, Gaze, Taberije, 

Kalkilije, Kufr Kasima, Sabre i Šatile. 

Pošto smo zločine judeo-kršćanskog saveza 

novijeg datuma gledali, slušali i osjetili 

na vlastitoj koži, navest ćemo samo neke 

primjere iz bliže i dalje prošlosti 

kao potvrdu te sličnosti i 

kontinuiteta zločina. Javljajući 

o pokolju koji su davne 1982. 

godine zajedno izvršili židovi 

i kršćani nad muslimanima 

u izbjegličkim jg kampovima u 

Sabri i Šatili, londonski radio 

je objavio: “Desničarske snage 

u Bejrutu ubile su na stotine 

ljudi i žena u dva palestinska 

kampa u južnom dijelu grada. 

Buldožeri su zidine kuća nabacali 

na leševe da bi ih sakrili, a 

naš izvještač javlja da je vidio 

ubijene ljude na ulicama i u kućama 

u kojima su tijela mrtvih 

muškaraca, žena, djece i majki 

s bebama u naručju.’’ A krstaški 

genocid u Kudsu 1099. 

godine, svećenik Rajmond 

Dadžil, ovako je opisao: 

“Dogodilo se pravo čudo kada 

su naši kršćani osvojili zidine 

Jerusalema i njegova utvrđenja. 

Nekim Arapima su odsjekli 

glave, nekima su rasporili trbuhe, neke 

od njih su bacili sa vrha zidina, a mnoge 

su spalili na lomači. Nisu se naši ‘pobožni’ 

kršćani zadovoljili time, već su održali sastanak 

na kojem su odlučili poubijati sve 

stanovnike Jerusalema, i to ne samo muslimane 

i židove, već i kršćane koji su se 

na bilo koji način protivili tom zvjerstvu. 

I za osam dana likvidirali su 60.000 ljudi, 

ne poštedivši ni djecu, ni žene, ni starce.” 

(Gustav Lebon, Civilizacija Arapa, 144. 

str.). Ovoj krvavoj zločinačkoj slici treba 

svakako pridodati i nedavnu izjavu pape 

Benedikta XVI koji je u svojoj poruci u 

povodu 44. svjetskog dana mira Katoličke 

crkve, koji se obilježava 1. januara 2011., 

rugajući se svim muslimanima i njihovim 

Muslimani 

cijelog svijeta, 

a ne samo 

oni u Kudsu 

i Palestini, 

gledaju na Kuds 

kao jedan od 

tri sveta grada, 

kao na centar 

monoteističke 

kulture koja se 

mora očuvati. 

žrtvama od Palestine do Bosne, izjavio: 

“Trenutno su kršćani vjerska skupina 

koja pati najviše zbog progona motiviranih 

religijom.” Samo naivni i neupućeni 

mogu biti iznenađeni ovom papinom izjavom, 

jer, upravo su pape poput Bendikta 

XVI i pokretali “svete” krstaške ratove i 

bili ideolozi najvećih zločina u povijesti 

ljudskog roda. A kakav je bio odnos 

muslimana kao pobjednika i osvajača, 

prema poraženim narodima, prije svega 

u Kudsu? Namjerno nećemo spominjati 

muslimanske izvore koji o tome govore, 

već ćemo se ponovo pozvati na gore spomenutog 

svećenika Rajmonda, 

koji je ovako opisao osvajanje 

(čitaj - oslobađanje) Kudsa od 

strane muslimana u vrijeme 

Salahudina Ejjubija: “Nije želio 

Salahudin da kršćanima učini 

ono što su kršćani prije toga 

učinili muslimanima, mučeći 

ih i ubijajući do istrebljenja, već 

se zadovoljio neznatnom džizijom 

(porezom) i zabranio je da 

se pljačka imovina kršćana.” 

Omerov dokument – simbol 

islamske tolerancije 

Osim ovog svjedočenja, 

važno je ovdje, dok pišemo o 

Kudsu i njegovoj sudbini, sjetiti 

se jednog dokumenta koji 

je u sebi sublimirao osnovne 

postulate vjere islama i islamske 

civilizacije, a koji određuju 

ponašanje muslimana prema 

nemuslimanima, odnosno 

prema svim građanima islamske 

države. Taj dokument je poznat kao 

Omerov dokument ili Omerova garancija, 

i on od početka do kraja svjedoči duboku 

povezanost islamske civilizacije sa svetim 

nasljeđem Allahovih poslanika: Ibrahima, 

Ishaka, Ismaila, Davuda, Sulejmana, 

Zekerijaa, Jahjaa, Isaa, a.s., i njegove časne 

majke Merjeme, i svjedoči da je to nasljeđe 

poteklo sa istog, Božanskog, izvora, i da 

su muslimani jedini autentični i prirodni 

nasljednici i čuvari tog nasljeđa. Evo tog 

dokumenta: “U ime Allaha, Milostivog, 

Samilosnog! Ovo je garancija i obećanje 

koje je Allahov rob, Omer ibn el-Hattab, 

vođa pravovjernih, dao stanovnicima 

Kudsa. Dao im je sigurnost i garanciju u 

pogledu njihovih života, imetaka, crkava i 

6

križeva. Njihove crkve muslimani ne smiju 

nastanjivati, niti ih rušiti, niti se od njih 

i njihovog zemljišta smije nešto oduzeti 

i umanjiti, kao ni od njihovih privatnih 

posjeda. Stanovnici Kudsa ne smiju se prisiljavati 

da napuste svoju vjeru niti im se 

smije bilo kakva šteta učiniti. Stanovnici 

Kudsa obavezuju se na plaćanje džizije 

kao i stanovnici drugih gradova, a ako 

neko želi dobrovoljno napustiti Kuds, on 

to može učiniti i sa sobom ponijeti svoj 

imetak i vjerske relikvije, a mi im garantiramo 

bezbjedno napuštanje grada. Ovaj 

dokument je jamstvo od Allaha, Njegovog 

Poslanika, muslimanskih vođa i svih muslimana, 

ukoliko stanovnici Kudsa plate 

džiziju na koju su s obavezali. Svjedoci ove 

garancije su: Halid ibn Velid, Amr ibn 

As, Abdurahman ibn Avf i Muavija ibn 

Ebi Sufjan.’’ Ovaj Omerov dokument 

potvrda je islamske tolerancije, poštivanja 

ljudskih prava i sloboda, i čuvanja tuđih: 

života, vjere, časti i imetaka. Blagodati tog 

dokumenta i njegovih zaključaka u praksi 

su kušali i osjetili i kršćani i židovi, a posebno 

židovi koji su bili izloženi stalnim 

progonima i pogromima od strane kršćana. 

Vrhunac tih pogroma židovi su doživjeli 

u vrijeme zločinca Hitlera, jer tada nije 

bilo ni Omera, ni Salahudina, ni sultana 

Mehmeda Fatiha, niti jake islamske države 

da ih uzme u zaštitu, a da je postojala takva 

država, bez sumnje bi ih zaštitila i prihvatila 

u svoje okrilje. No i pored toga, židovi 

i njihova cionistička vlada, evo već više od 

pola stoljeća, na muslimansku dobrotu i 

zaštitu uzvraćaju zločinom i genocidom 

nad muslimanima Palestine i Kudsa. 

Muslimani imaju vjersko-povijesnu 

obavezu čuvanja Kudsa 

Pored toga što je Omerov dokume 

nt 

dokaz muslimanske tolerancije i čuvanja 

ljudskih prava, on je i dokaz svetosti Kudsa 

i mjesta koje zauzima kod muslimana. Od 

trenutka potpisivanja Omerovog dokumenta, 

Kuds i svi njegovi stanovnici uživali su 

zaštitu muslimanskih vladara kao što je uživaju 

Ka’ba u Mekki i Poslanikov, sallallahu 

alejhi ve sellem, mesdžid u Medini. Život 

u miru, slobodi i blagostanju u Kudsu se 

nije prekidao sve dok njegovu svetost nisu 

oskrnavile krstaške horde koje su ga osvojile 

1099. godine i vladale njime do 1187. 

godine. A zatim se život u svjetlu posljednje 

Allahove Objave u gradu Objave, Kudsu, 

nastavio sve do 1948., odnosno 1967. godine, 

od kada Kuds i muslimani u njemu žive 

besane noći i dočekuju krvava i bolna jutra 

i to pred licem velikih sila i naroda koji se 

pozivaju na svetu povijest i zaklinju u poslaničku 

tradiciju. Da su muslimani zaista 

čuvali svetost Kudsa i nepovredivost ljudskih 

prava, svjedoči također i ugovor koji 

je potpisao abbasijski halifa, Harun er-Rešid 

sa kršćanskim vođom Karlom Velikim 

796. godine, dozvolivši mu tom prilikom da 

popravi crkve u Kudsu i dajući garanciju o 

zaštiti kršćanskih hodočasnika Kudsu. 

Muslimani cijelog svijeta, a ne samo 

oni u Kudsu i Palestini, gledaju na Kuds kao 

jedan od tri sveta grada, kao na 

centar monotei 

stičke kulture 

koja se mora očuvati. Oni posjećuju 

Kuds kao grad i mesdžid 

u kojem je jedan namaz 500 

puta vrjedniji od namaza u nekom 

drugom mesdžidu, osim 

namaza u Mesdžidul-Haramu 

i u Poslanikovom mesdžidu u 

Medini. U Kudsu se, jednako 

kao i u Mekk 

ki, nalaze tragovi te 

jedinstvene kulture i civilizacije. 

Ako je Ibrahim, a.s. 

, udario temelje 

Ka 

be u Mekki, pa njegovo 

tijelo je, kako stoji u mnogim predajam, 

ukopano u Kudsu. Ako 

muslimani svakodnevno u namazu okreću 

svoja lica prema Kabi, oni nisu zaboravili da 

su Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i 

njegovi ashabi, šesnaest mjeseci okretali lica 

prema Kudsu, i u Medini i danas postoji 

mesdžid sa dvije kible, Mesdžidul-kibletejn, 

koji svjedoči tu praksu. Muslimani na Kuds 

gledaju kao na mjesto u kojem je Allah, 

dž.š. , 

govorio s Musaom, a.s., u kojem je obradovao 

Zekerijjaa sinom Jahjaom, u kojem su ptice i 

brda zajedno s Davudom, a.s. 

, veličali Allaha, 

u kojem je rođen Isa, 

a.s. 

, i u kojem je progovorio 

u kolijevci, zatim, u kojem mu je spuštena 

sofra s nebesa kao jasna mu’džiza i dokaz 

njegovog poslanstva, i odakle je uzdignut na 

nebo kada su ga nevjernici i zločinci, slični današnjim 

cionistima, htjeli ubiti 

. I naposlijetku, 

muslimani na Kuds gledaju kao na mjesto 

koje je bilo zadnja tačka Muhammedovog, 

sallallahu alejhi ve sellem, Israa, blagoslovljenog 

putovanja iz Mekke u Bejtul-Makdis i 

početna tačka njegovog Mi’radža i uzdignuća 

na nebo. 

Nećemo lažne mirovne konferencije, 

hoćemo samo Omera 

Za razliku od muslimana, židovi 

i kršćani, a posebno ovi prvi, imali 

su izuzetno negativan odnos prema 

Omerov 

dokument 

potvrda je 

islamske 

tolerancije, 

poštivanja 

ljudskih prava 

i sloboda, i 

čuvanja tuđih: 

života, vjere, 

časti i imetaka. 

naslijeđu o kojem govorimo. Poslanici 

koje smo nabrojali, kao i Isaova majka, 

Merjem, bili su zlostavljani od tadašnjih 

židovskih glavešina, iako su i sami pripadali 

tom narodu. I da nije Allahove 

pomoći i podrške, ni jedan od njih ne 

bi izvršio zadatak s kojim ga je Allah 

zadužio, i vjerovatno bi doživjeli istu 

sudbinu kao i Zekerijja, a.s., i njegov sin 

Jahja, a.s., koji su ubijeni na najsvirepiji 

način. Eto, zbog toga kažemo da se na 

primjeru Kudsa i odnosa prema njegovoj 

povijesti i njegovim stanovnicima, otkriva 

tajna rušilačkog karaktera 

i zločinačkih namjera a i djela 

judeo-kršćanskog saveza u savremenom 

dobu. Međutim, 

oni bi morali znati da njihova 

dominacija neće trajati vječno 

i trebali bi imati na umu 

dobronamjernu poruku i apel 

poznatog engleskog historičara 

Arnolda Tojnbija, koji 

je uputio židovima u Izraelu 

1955. godine, poručivši im: 

“Ne ponavljajte grešku i zločin 

kršćana! Zaostalost, rascjepkanost, 

anarhija i sveopća 

smutnja koja je u X i XI stoljeću 

vladala arapsko-islamskim svijetom, 

učinila je da su kršćani u svom pohodu 

uspjeli pobijediti muslimane u mnogim 

bitkama i uspjeli su srušiti, uništiti i ubiti 

sve ono do čega je došla njihova noga i 

njihova sablja, uvjereni da mogu protjerati 

Arape i da sabljom mogu zbrisati sa 

lica zemlje sve što podsjeća na arabizam 

i islam, isto kao što su židovske vođe s 

punim ubjeđenjem vjerovali u to 1948. 

godine. Međutim, konstantni porazi 

muslimana u vrijeme krstaških ratova, 

otvorili su muslimanima oči i oni su 

shvatili svoje slabosti, kao što su shvatili 

da je izvor njihove snage u jedinstvu, pa 

su pod komandom Salahudina Ejubija, 

ostvarili veličanstvenu pobjedu, 3. jula, 

1187. godine na Hitinu.” Kao da im je 

želio poručiti da je samo pitanje dana 

kada će muslimani pod vođstvom 

Omerovog i Salahudinovog nasljednika 

ponovo osloboditi Kuds i iznova oživjeti 

duh poslaničke civilizacije, i kao 

nekada Omer i Salahudin, uspostaviti 

pravdu u Kudsu i svim ljudima obezbijediti 

slobodu vjere, života i sva ljudska 

prava. Jer, 

u Kudsu i kamen progovara: 

Ne samit, ne mirovna konferencija! 

Mi želimo samo hazreti Omera. 


7

Hutbe iz tri sveta mesdžida 

Mekka: Salih b. Abdullah b. Humejd 

Savjetujem vam bogobojaznost 

i dobra djela! 

Medina: Dr. Ali el-Huzejfi 

Allah neće popraviti 

dok ummet ne popravi svo 

Preveo i sažeo: Amir Durmić 

OAllahovi robovi, bojte se 

Uzvišenog Allaha koji na 

vas stalno motri i od Čijeg 

pogleda niste skriveni niti koliko jedan 

tren. Stalno Mu budite zahvalni 

na obilatim blagodatima kojima 

vas obasipa i koje niste u 

stanju pobrojati. Pokajte 

se za grijehe koje ste činili 

i spremajte se za Dan kada 

će ljudi za kike i noge ščepani 

biti. Evo nalazimo se 

na samom početku Nove 

hidžretske godine za koju 

molim Uzvišenog Allaha 

da nam bude blagoslovljena 

i dobrim djelima ispunjena, 

i da u njoj Uzvišeni 

Allah muslimanima 

podari pobjedu i konačni 

trijumf istine. Poštovana 

braćo, svi mi moramo 

čvrsto vjerovati u Allahovo 

obećanje, i Njegovu 

odredbu sa zadovoljstvom 

prihvatiti. Ne smijemo 

biti ovisni o stvorenjima niti se za 

njih previše vezivati tako da zbog 

njih zaboravimo na našeg Stvoritelja. 

Dunjaluk smijemo stjecati samo 

na način koji je šerijatski legitiman 

i po islamu dozvoljen. Naš jekinčvrsto 

vjerovanje i ubjeđenje u istinitost 

Allahovog obećanja mora nas 

spriječiti da ugađamo stvorenjima 

čineći time nepokornost Uzvišenom 

Allahu. Allah je Onaj koji daje 

opskrbu, i niko je ne može ni dati 

a niti uskratiti osim Njega Uzvišenog. 

Onaj ko posjeduje jekin, taj je 

istinski bogataš jer mu je srce zadovoljno, 

a onaj ko nema jekina, takav 

je pravi siromah jer mu je srce 

pohlepno i nezasito. Nikakav trud 

niti bilo kakvo zalaganje od strane 

čovjeka neće mu priskrbiti više 

od onoga što mu je Uzvišeni Allah 

unaprijed odredio, niti će roba snaći 

ikakva nevolja ili dobro osim s 

Istinski snažan 

čovjek je onaj 

koji se ponaša 

jednako lijepo i 

dostojanstveno 

i u bogatstvu i 

u siromaštvu, 

i u snazi i 

u nemoći, i 

onda kada 

je utjecajan 

i ugledan 

ali i kada je 

neprimjetan i 

zanemaren. 

Njegovom voljom i dopuštenjem. 

Onaj ko se na 

Allaha osloni, On mu je 

dovoljan i On će mu podariti 

ono što od Njega 

traži. Skromnost je neiscrpna 

riznica svekolikog 

dobra koje se ne troši, a 

zadovoljstvo onim što se 

ima je imetak koji ne odlazi. 

Dobročinstvo i dobra 

djela su istinska investicija 

koja nikada neće propasti, 

a grijesi kod Allaha nikada 

zaboravljeni neće biti. 

Istinski snažan čovjek je 

onaj koji se ponaša jednako lijepo 

i dostojanstveno i u bogatstvu i u 

siromaštvu, i u snazi i u nemoći, i 

onda kada je utjecajan i ugledan ali 

i kada je neprimjetan i zanemaren. 

Mnogi bogataši su umorni od mnoštva 

imetka i stalne potrage za njim, 

tako da im se na licu vide nezadovoljstvo, 

umor i patnja, a s druge 

strane , mnogi siromasi su izuzetno 

sretni i veseli jer su zadovoljni onim 

što imaju. Pored toga, neznalice 

su oni koji misle da se skromnost 

ogleda u izbjegavanju i odbacivanju 

dunjalučkih ukrasa koje je dozvolio 

Uzvišeni Allah. To je pogrešno rezonovanje 

i na to upućuju mnogi šerijatski 

tekstovi. Istinska skromnost 

je skromnost srca i duše, te usklađivanje 

života s pravilima i normama 

koje je propisao Uzvišeni Allah i s 

onim čime je On zadovoljan. 

Preveo i sažeo: 

Semir 

Imamović 

Čovjek ov 

u spjeh, 

spas i sreća 

na oba svijeta 

u uskoj su vezi 

sa samoobračunom 

i samosavlađivanjem, 

te 

pod sticanjem 

vlastite duše na 

ono što će joj 

priskrbiti Allahovo 

zadovoljstvo 

i udaljiti 

je od Njegove 

Od nas samih 

i naše iskrene 

želje za 

popravkom i 

slijeđenjem 

Božije upute 

najviše ovisi 

da li će Allah, 

dželle šanuhu, 

preuzeti brigu 

o islamskom 

ummetu, 

promijeniti 

njegovo stanje 

nabolje i 

zaštititi ga od 

dušmanskih 

spletki. 

srdžbe. Uzvišeni, 

u prijevodu 

značenja, veli: O vjernici, Allaha 

se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta 

je za sutra pripremio i Allaha se bojte 

jer On dobro zna šta radite. (El-Hašr, 

18.). Nedaće i iskušenja s kojima se 

susreće islamski ummet, a o kojima 

imamo priliku slušati skoro svaki dan 

putem naših tv i radio prijemnika, 

samo su plod naših grijeha, neposlušnosti 

i zapostavljanja Božijih naredbi 

i farzova, čemu nas, između ostalog, 

uče i riječi Uzvišenog u suri Eš-Šu- 

ra: Kakva god vas bijeda zadesi, to je 

zbog grijehova koje ste zaradili, a On 

mnoge i oprosti. (Eš-Šura, 30.). Allah, 

Uzvišeni, voli pokajnike, bogobojazne 

i On ima Svoje prirodne zakone 

koji se sprovode nad Njegovim stvorenjima, 

pravedno i mudro, i u tome 

Ga niko ne može omesti, niti svojim 


8

fi 

iti stanje ummeta, 

svoj odnos prema Njemu 

prigovorom spriječiti, a On je obećao 

da neće kazniti onoga ko bude vjerovao 

u Njega i bude Mu zahvalan. 

Rekao je Uzvišeni, u prijevodu značenja: 

Zašto bi vas Allah kažnjavao ako 

budete zahvaljivali i vjerovali? Allah 

je blagodaran i sveznajući. (En-Nisa, 

147.). Tj. Allah vas neće kazniti na 

ovom i budućem svijetu ako Mu budete 

zahvalni na blagodatima i znali 

cijeniti njihovu vrijednost, i budete 

vjerovali u vašeg Gospodara, čineći 

dobra djela. On će samo kazniti one 

koji nisu vjerovali u Njega, nisu Mu 

zahvaljivali na blagodatima i koji su 

činili teške grijehe i prijestupe. Ima 

li veće pravednosti i plemenitosti od 

ove? Stanje islamskog ummeta će se 

popraviti onoga momenta kada on 

popravi svoj odnos prema Uzvišenom 

Bogu. Allah Uzvišeni nikome ne čini 

nepravdu, za sve što se ljudima desi, 

krivi su oni sami. Čovjek je sam sebi 

najveći neprijatelj. Dakle, od nas samih 

i naše iskrene želje za popravkom 

i slijeđenjem Božije upute najviše ovisi 

da li će Allah, dželle šanuhu, preuzeti 

brigu o islamskom ummetu, promijeniti 

njegovo stanje nabolje i zaštititi ga 

od dušmanskih spletki, kao što kaže 

Uzvišeni, u prijevodu značenja: Ako 

kakvo dobro dočekate, to ih ozlojedi, a 

zadesi li vas kakva nevolja, obraduju joj 

se. Ako budete strpljivi i ono što vam se 

zabranjuje izbjegavali, njihovo lukavstvo 

vam neće nimalo nauditi. Allah, 

zaista, dobro zna ono što oni rade. (Ali 

‘Imran, 120.). Namaz i ostvarivanje 

čistog tevhida (jednoboštva) dobra je 

polazna osnova za popravak globalnog 

stanja, ali iza toga mora nužno 

uslijediti cjelovit i sveobuhvatan povratak 

islamskoj jpraksi, Božijem vjerozakonu 

(Šerijatu) i iskrenom pozivu 

u Allahovu vjeru. Koliko je praktični 

aspekt, prije svega redovno izvršavanje 

namaza, važan u islamu, najbolje 

svjedoči sljedeći hadis: “Prvo za šta će 

čovjek odgovarati na Sudnjem danu, 

bit će namaz. Ako on bude primljen 

(kabul), primljena će biti i ostala djela, 

a ako on ne bude prihvaćen, isto će 

biti i sa ostalim djelima.” 

Kuds: Muhammed Selim 

Život muslimana – nekada i sada 

Preveo i sažeo: 

Esad Mahovac 

Ud anima 

koji su iza 

nas pokušali 

smo dukučiti 

smisao Hidžre 

kao jedne velike 

prekretnice u 

historiji islama. 

Tada su muslimani 

iz slabosti 

prešli u snagu, 

iz poziva u državu, 

iz poniženja 

u ponos, iz 

straha u sigurnost. 

Konstatovali smo 

da je naša hidžra povratak 

sunnetu Allahova 

Poslanika, sallallahu alejhi 

ve selem, i napuštanje 

onoga što nam je on naredio 

jer to je svojstvo najboljeg 

muhadžira. 

Nakon Hidžre Allahov 

Poslanik, salallahu alejhi 

ve sellem, poduzeo je veoma 

bitne poduhvate u kojima 

su vječite pouke za 

muslimane, a osobito za 

nas danas kada možemo 

uspjeti i spasiti se ovog 

zla u kojem se nalazimo 

samo putem slijeđenja 

njegovog pravca. Prvi od 

mudrih poduhvata bio je gradnja 

mesdžida koji je imao ulogu centralne 

institucije u novonastaloj državi. 

Osim namaza i drugih ibadeta 

mesdžid je bio centar svakog značajnijeg 

dešavanja. Ovome nas je 

podučio Poslanik, sallallahu alejhi 

ve sellem, a gdje smo mi u odnosu 

na ove lekcije? Zašto su muslimani 

danas zaboravili na njegovu 

važnost? Zašto mi i naša djeca više 

posjećujemo neka sumnjiva mjesta 

i internet klubove nego što posjećujemo 

Allahove kuće? Ne morate 

ići daleko, jer ovaj mesdžid je najbolji 

dokaz protiv nas. Osim toga, 

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi 

ve sellem, je na najbolji način ojačao 

islamsko društvo tako što je 

pobratimio muslimane i izmirio 

Danas se 

muslimanski 

vladari sastaju, 

održavaju 

samite i donose 

deklaracije, 

ali one, 

nažalost, vrlo 

često govore 

o ustupcima 

koji se daju 

nemuslimanima 

na uštrb vjere 

i besmislena 

opravdanja 

da mi nismo 

onakvi kakvim 

nas oni 

zamišljaju. 

dva, stotinama godina, 

zaraćena plemena, Evs i 

Hazredž. Muslimani su 

dijelili svoj imetak i svoje 

kuće. Dok su muslimani 

živjeli u takvom blagostanju 

mi se vraćamo u 

period džahilijjeta. Jedni 

drugima činimo nepravdu, 

prepiremo se i sijemo 

nered među muslimanima. 

Zaboravljamo da je 

Poslanik, sallallahu alejhi 

ve sellem, rekao da je 

pravi musliman onaj od 

čijeg jezika i ruku su sigurni 

ostali muslimani. 

Poslanik je radio na očuvanju 

ovog jedinstva, te 

ga je sačuvao od spoljnih faktora, 

neprijatelja koji mu je mogao nauditi. 

Zato je odmah sačinio ugovor 

između muslimana i Jevreja i taj 

ugovor je štitio muslimanska prava. 

Danas se muslimanski vladari 

sastaju, održavaju samite i donose 

deklaracije, ali one, nažalost, vrlo 

često govore o ustupcima koji se 

daju nemuslimanima na uštrb vjere 

i besmislena opravdanja da mi 

nismo onakvi kakvim nas oni zamišljaju. 

Dok je Poslanik mislio na 

druge i njihova prava mi danas, u 

zemljama koje se nazivaju islamskim, 

nemamo ni osnovnih ljudskih, 

a kamoli vjerskih, prava. Naš 

spas i uspjeh jeste samo na način na 

koji su uspjeli oni prvi, Poslanik i 

prve dobre generacije. 


9

Polumjesec 

Ludi polumjesec 

Mensur Osmović je čudo 

udbaškog otpora! 

Sarajevski 

dnevni 

list San 

predvodi stari 

udbaš Mensur 

Osmović. 

Ovo čudo udbaškog 

otpora 

svako malo u 

svojim novinama 

objavi 

monstruoznu laž na račun vjernika. 

Osmović je novinarski zanat pekao u 

Titinoj državi kada je naučio propagandne 

tehnike proganjanja vjernika. Evo 

kako je Mensur Osmović nekada pisao 

o vjernicima: “Naši neprijatelji, koji se 

deklarišu kao vjernici’’, ovo je citat iz 

Osmovićevog teksta “Maske skinute – 

ćud ista” – Večernje novosti, 13. septembar 

1981. godine. Za Osmovića vjernici 

su i dalje njegovi neprijatelji. Danas, kad 

god je u našoj javnosti vehabizam aktuelna 

tema, Osmović po udbaškoj navici, 

u svojim novinama objavi po neku besmislenu 

vijest o navedenoj temi. Tako 

je prije nekoliko godina objavio da se 

vehabije okupljaju u štali nekog Mensura 

Mujića iz Gornjeg Šepka. “Navodno, 

skupljaju se u štali čiji je vlasnik Mensur 

Mujić. Redovno se ispred štale može 

vidjeti njih desetak u dugim razgovorima”. 

Prije nekoliko dana Osmović je 

ponovio istu stvar. Ovaj put, odnosno 

prije nekoliko dana, Osmović je pronašao 

vehabije kako se šetaju po Vlašiću. 

“Pravu dramu doživjeli su oni koji su 

se prošle nedjelje, 19. decembra, nešto 

malo iza 14 sati zatekli u klancu na 

Šantića putu na Vlašiću! Tu se iznenada 

pojavila grupa vehabija koji su bili u 

maskirnim uniformama, sa rancima na 

leđima i naoružani puškama, pištoljima 

i noževima. Njih deset su bili u istim 

uniformama, a predvodio ih je čovjek 

u braon vindjaci. Nisu pravili nikakve 

incidente niti su nekoga napali, ali je njihovo 

pojavljivanje u punoj ratnoj spremi 

izazvalo strah”. Mensur Osmović će 

izgleda do kraja života izmišljati laži na 

račun vjernika. Naravno to nas ne čudi, 

jer čovjek je izdresiran da za neprijatelje 

uvijek uzima vjernike. 

Ministar unutrašnjih poslova SR Njemačke dr. Thomas de Maizier razgovarao 

sa imamima Bonna 

Zajednički rad na suzbijanju islamofobije i predrasuda 

prema islamu i muslimanima 

Ministar unutrašnjih poslova 

SR Njemačke dr. Thomas 

de Maizière (CDU), u okviru 

Njemačke islamske konferencije 

(DIK) i temama u nadležnosti 

radne grupe “Fortbildung von religiosem 

Personal” (Obrazovanje 

vjerskog personala), 8.12.2010. 

organizirao je susret sa imamima 

islamskih zajednica učesnika na 

DIK-u. To je prvi put u novijoj historiji 

Njemačke da jedan ministar 

organizira takav susret sa imamima, 

što je privuklo veliku pažnju 

medija. Na sastanku je prisustvovalo 

16 imama sa predsjednicima 

IZ-a i u jednoj prijatnoj atmosferi 

razgovaralo o trenutnim problemima 

s kojima se susreću muslimani 

ali i većinsko njemačko društvo. 

Ministar je u kratkom izlaganju 

na početku sastanka dao nekoliko 

napomena o tradiciji zemlje u kojoj 

imami trenutno rade, bazirajući 

svoj govor na prazničkoj atmosferi 

i obilježavanju praznika i tradicije 

koju ova zemlja ima. 

Cilj ovog sastanka, 

kako je istakao ministar, 

je bio da se lično 

upozna sa problemima 

s kojima se imami 

susreću. “Došao 

sam da slušam”, rekao 

je ministar i naglasio 

da su prisutni 

imami članovi islamskih 

zajednica koje 

učestvuju u DIK-u. 

“Imami imaju veliku 

odgovornost kao posrednici 

između džamija 

i javnosti, kao 

multiplikatori u integracionom 

procesu 

i kod sprječavanja extremizma. 

Dok veći broj vjerskih službenika 

koji su odrasli u Njemačkoj i koji 

su se ovdje obrazovali ne bude mogao 

raditi u džamijama, do tada je 

prioritet doobrazovanja sadašnjih 

imama od velikog značaja”, istakao 

je de Maiziere. Spomenuta radna 

grupa u DIK-u priprema “konceptualni 

model doškolovavanja” za 

poboljšanja jezičkih i društvenih 

sposobnosti kod imama i drugih 

aktivista u islamskim zajednicama. 

Ovaj model bi trebao biti predstavljan 

početkom 2011. godine na plenarnoj 

sjednici DIK-a. 

Razgovor sa imamima je tekao u 

smjeru nekoliko bitnih aktuelnih 

pitanja za muslimane. Iskazan je 

zajednički stav da svi zajedno trebamo 

raditi na suzbijanju islamofobije, 

predrasuda prema islamu, neprijateljstva 

prema muslimanima i njihovim 

džamijama, pojavama extremizma i 

radikalizma jer “ovim pojavama nije 

mjesto u ovom društvu”, istakao je 

de Maizier. Razgovaralo se o društvenim 

izazovima s kojima se susreću 

muslimani, navodeći konkretne primjere 

i strahove iz svakodnevnice te 

mogućnosti da se takve pojave preventivno 

spriječe. Imami su ministru 

otvoreno govorili o problemima i 

iskazali svoju zabrinutost za negativne 

pojave u društvu. Ministar je 

najoštrije osudio pokušaje paljenja 

džamije prošle sedmice u Berlinu i 

naglasio da “neprijateljstvo prema 

islamu nema mjesta u društvu, kao 

što ni poduzete mjere sigurnosti protiv 

potencijalnih terorističkih opasnosti 

u Njemačkoj nemaju ništa sa 

našim odnosom prema islamu.” 

Razgovoru su prisustvovlae sve 

islamske zajednice učesnice 

Konferencije (DITIB, IGBD, VIKZ, 

ZMaD, AABF) a Islamsku zajednicu 

Bošnjaka u Njemačkoj su predstavljali 

muftija Mustafa ef. Klanco, 

Muhamed ef. Baščelić i dr. Nedim 

Makarević. U Njemačkoj živi preko 

4 miliona muslimana sa oko 2.600 

objekata i preko 2.000 imama. 


10

WikiLeaks 

Kakvu korist ima Amerika od izvještaja 

o Arziji Mahmutović? 

Prema objavljenim depešama 

Ambasade SAD iz Sarajeva vidi 

se da se američka administracija u 

Sarajevu bavila Arzijom Mahmutović, 

direktoricom sarajevskih vrtića 

Djeca Sarajeva. Nikako ne možemo 

razumijeti šta jedna Amerika ima 

sa Arzijom 

Mahmutović. 

Kakvu korist 

ima Amerika 

od toga što 

ih je njihov 

ambasador 

u Bosni i 

Hercegovini 

obavještavao 

o tome da 

li Arzija 

Mahmutović 

dozvoljava ili 

ne da Djeda 

mraz posjeti 

sarajevske 

vrtiće i da li 

su Sarajlije 

saglasne 

Mediji 

Amerikanci pomažu podobne medije u BiH 

Američka agencija 

USAID promovirala 

je ovih dana 

početak novog medijskog 

projekta pomoć 

nezavisnim medijima 

u BiH, preko 

kojeg će u narednih 

nekoliko godina ovdašnju 

medijsku scenu 

pomoći sa blizu 

6 miliona dolara. Na 

promociji USAIDove 

pomoći okupili 

su se brojni medijski 

lešinari iz BiH koji 

godinama žive na 

jaslama stranih donacija. 

Poznavajući 

našu medijsku scenu 

te narav i zahtjeve 

Amerikanaca (iz 

Wikileaksovih izvještaja se vidi o 

čemu Amerikanci najviše vode brigu 

u BiH), ne sumnjamo da ćemo u 

sa uvođenjem islamske vjeronauke 

u vrtiće. Sigurni smo da SAD od 

ovakvih izvještaja nemaju nikakve 

koristi. Ovdje je jasno o čemu se radi. 

Američka adminstracija u Sarajevu se 

ne može oduprijeti islamofobičnim 

nasrtajima. 

narednim danima lahko prepoznati 

one koji su omastili brke američkim 

dolarima. 

Zeleno – crveno bratstvo i jednistvo 

Sulejman Tihić na reveru 

nosi ljiljan, a u srcu SDPovu 

zvijezdu petokraku 

Sulejman Tihić je zaista jedinstven 

slučaj. Nakon oktobarskih 

izbora Sulejman Tihić 

je imao desetine javnih nastupa. 

U skoro svim tim istupima 

Sulejman Tihić je zastupao interese 

SDP-a a ne SDA. Ovakav 

slučaj još nije zabilježen, barem 

na političkoj sceni Bosne i 

Hercegovine. To da predsjednik 

jedne stranke zastupa, promovira 

i štiti interese druge stranke 

nepoznato je političkoj sceni 

Bosne i Hercegovine. Prije nekoliko 

dana Sulejman Tihić lijepo 

kaže da je za SDA neprihvatljivo 

da sklopi koalicijski savez sa drugim 

partijama koje ne prihvataju 

SDP za partnera. Neki će reći da 

je Sulejman Tihić vješt političar 

koji na ovaj način pokušava za 

SDA izvući što bolju političku 

korist. Možda je to tako, međutim 

svi su izgledi da je Sulejman 

Tihić najiskreniji i najdosljedniji 

sljedbenik komunističkog političkog 

naslijeđa. Sulejman Tihić 

na reveru nosi ljiljan a u srcu 

SDP-vu zvijezdu petokraku. 


11

Gimnazija “Ismet Mujezinović” 

Humanost na djelu 

U 

prošli petak je u 

Gimnaziji “Ismet 

Mujezinović”, u organizaciji 

Vijeća učenika i Historijskohumanitarne 

sekcije ove škole, 

održano prikupljanje slatkiša 

u sklopu akcije “Jedan slatkiš, 

jedno dijete”. U ovoj akciji 

učestvovali su učenici od 

prvog do četvrtog razreda gimnazije 

koji su poklonili 1.606 

slatkiša. “Pravo je zadovoljstvo 

da učestvujemo u ovoj akciji te 

da pokažemo našu humanost. 

Osjećamo se posebno i ispunjeno 

kada darivanjem slatkiša 

izazovemo osmijeh mališana”, 

istakla je jedna od učenica 

ove škole. Udruženje “Zemlja 

djece” TTC “Telex” već petu 

godinu za redom implementira 

humanitarnu akciju pod nazivom 

“Jedan slatkiš, jedno dijete” 

koja ove godine ima za 

cilj da obezbijedi novogodišnje 

paketiće djeci koja su članovi 

TTC “Telex”, djeci koja se nalaze 

na evidenciji Centra za socijalni 

rad Tuzla, te djeci oboljeloj 

od celijakije i dijabetesa. 

“Iskreno se nadamo da ćete 

kroz vaš medij prezentirati ovu 

akciju i objaviti informaciju 

o humanosti naših učenika.” 

(Kemal Nedžibović, predsjednik 

Vijeća učenika Gimnazije 

“Ismet Mujezinović”). 

Ambasada SAD 

Iz Wikileaksovih dokumenata se vidi da ambasador 

Charles English nije volio islam i muslimane u BiH 

WikiLeaks je proteklih dana objavio 

Wdvije depeše iz Ambasade SAD-a 

Wu Sarajevu. Iz tih depeša se vidi da je bivši 

američki ambasador 

Charles English, čovjek 

koji voli da o muslimanima 

piše onako iz dna 

svoje islamofobične duše. 

Način na koji je ambasador 

Charles English tretirao 

reisa dr. Mustafu ef. 

Cerića u svojim izvještajima 

je skandalozan i sramotan. Također, 

vidi se da je ambasador Charles English 

Reagiranje na izjavu Edhema Muftića da su “Mladi muslimani” fašistička 

organizacija 

“Mladi muslimani” su jednakom snagom antifašisti i 

antikomunisti 

Edhem Muftić, profesor sociologi- 

Eje i jedan od uvodničara održanog 

simpozija u Sarajevu pod nazivom 

“Antifašizam i fašizam danas” izjavio 

je: “U BiH su i dalje na sceni tri fašistička 

pokreta koja je godinama konstantno 

ruše, a to su pročetnički, proustaški 

i mladomuslimanski pokret’’. 

Simpozij su organizirali Savez anifašista 

i boraca NOR-a Kantona Sarajevo i 

Fakultet političkih nauka, uz podršku 

gradonačelnika Sarajeva Alije Behmena 

i Federalnog ministarstva kulture i 

sporta. Udruženje “Mladi muslimani” 

oštro protestuje na ovu izjavu u kojoj 

se mladomuslimanski pokret svrstava u 

fašistički pokret i stavlja rame uz rame 

sa četničkim i ustaškim pokretom. 

Tražimo i javno izvinjenje gospodina 

Muftića ili će na sudu morati dokazati 

svoje tvrdnje. Mladomuslimanski pokret 

nastao je 1939. godine kao pokret 

osviješćenih bošnjačkih intelektualaca. 

Tokom Drugog svjetskog rata bavili 

su se uglavnom humanitarnim radom 

i zbrinjavanjem izbjeglih Bošnjaka sa 

prostora BiH koje su okupirali četnici 

i ustaše. Veliki broj pripadnika 

mladomuslimanskog pokreta bio je u 

redovima antifašističkog partizanskog 

pokreta, a neki su čak završili i u njemačkim 

logorima. Također, molimo 

gospodina Muftića da nam imenom i 

prezimenom navede pripadnika mladomuslimanskog 

pokreta koji je bilo 

bio sklon da barata neprovjerenim informacijama, 

da usvaja medijske izvještaje, 

bez obzira što se radilo o netačnim izvještajima. 

Kada sve sagledamo 

ambasador Charles English je 

bio veoma neiskren i opasan 

čovjek za Bošnjake muslimane. 

Hvala Bogu pa je napustio 

našu zemlju. Nažalost, iako je 

napustio našu zemlju njegovu 

smutnju još uvijek osjećamo. 

Nadamo se da je aktuelni 

američki ambasador makar malo iskreniji 

od svog prethodnika. 

kome tokom Drugog svjetskog rata ili 

kasnije, sve do danas, naudio na bilo 

koji način. Ili, neka imenom i prezimenom 

kaže i jednu žrtvu koja je stradala 

od ruke pripadnika mladomuslimasnkog 

pokreta! Dok su “Mladi muslimani” 

stradali od komunističke ruke, pa 

imamo 13 ubijenih neposredno nakon 

rata, mnogi su ubijeni u istražnom postupku, 

a nekima se ne zna ni grobno 

mjesto, dok je 1.200 pripadnika pokreta 

prošlo kroz komunističke zatvore 

uključujući rahmetli predsjednika Aliju 

Izetbegovića, kao i rahmetli Omera 

Behmena. Motiv zbog koga Muftić 

iznosi ovakve tvrdnje leži u činjenici da 

su mladomuslimani jedankom snagom 

antifašisti i antikomunisti, te u činjenici 

da treba naći na silu trećeg, pandam 

četnicima i ustašama, te zabraniti njihovo 

postojanje zakonom! Gospodinu 

Muftiću očito ne odgovara činjenica 

da su mladomuslimani protivnici komunizma 

pa nas svrstava u koš sa ustašama 

i četnicima. 


12

Karl Bilt 

Karlo velikosrpski 

SAD usporavale Bilta u zatvaranju 

OHR-a, glasi naslov jedne 

od depeša koje je proteklih 

dana objavio WikiLeaks. 

Integracija zapadnog Balkana 

u Evropsku uniju bio je prioritet 

Švedske za vrijeme 

njenog predsjedavanja EU, a 

švedski šef diplomatije Karl 

Bilt zalagao se za brzo ukidanje 

OHR-a. Povjerljiva diplomatska 

prepiska otkriva da 

zahvaljujući Biltovom insistiranju 

EU želi što prije da zatvori OHR. 

Ova vijest je pokazala i dokazala da je 

Bilt u BiH pokušavao sprovoditi srpsku 

politiku. Dobro znamo da je Milorad 

Dodik, odnosno da su političari 

iz Republike Srpske 

jako zainteresirani za gašenje 

OHR. Također, u proteklom 

periodu se jasno vidjelo da 

Milorad Dodik ima prave informacije 

o budućnosti i snazi 

OHR-a u BiH. Sada vidimo 

sa kog se vrela informisao 

Milorad Dodik. Karl Bilt je 

radio za srpske interese u BiH. 

To se vidjelo iz nebesa. Sada smo dobili 

potvrdu da je to zaista bilo tako. 

Srpske zločinačke parole 

“Nož, žica, Čavkarica” 

Foto polumjeseca 

Igrale se ustaše nasred zemlje bosanske 

Mostar: Malonogometna ekipa HVO Srednja Bosna “Dario Kordić” 

pobjednik je 16. međunarodnog Božićnog turnir u malom 

nogometu “HVIDR-a Mostar 2010.”! 

Kada sam devedeset i prve 

godine, radeći jedan prilog 

za TV Sarajevo, došao da fotografišem 

jamu Čavkaricu u kojoj 

je završila stvarna junakinja moje 

priče, primijetili smo natpis koji 

nas je ostavio bez teksta, a glasio 

je: “Nož, žica, Čavkarica”. U 

potpisu je stajalo “SPO” (Srpski 

pokret obnove), kojeg je osnovao 

srbijanski pisac i doskorašnji 

ministar spoljnih poslova Srbije, 

rođeni Gačanin, Vuk Drašković. 

Po povratku u Sarajevo sam na 

konferenciji za štampu u MBO 

4. aprila 1991. godine, referišući 

o stanju u istočnoj Hercegovini, 

kazao kratko: ‘Ponoviće se’, kaže 

publicista, novinar i pisac Tahir 

Pervan za DEPO portal. Mi 

Bošnjaci zaista kratko pamtimo 

svoju prošlost. Na našu žalost, 

srpski zločini ništa ne zaboravljaju 

od svoje prošlosti. Nikud oni 

ne idu bez noža i žice, nikad se 

ne zna kad će im se pružiti prilika 

da iskuju novu parolu. Jučer 

“Nož, žica, Čavkarica”, danas 

“Nož, žica, Srebrenica”, a sutra, 

imaju li srpski zločinci već spremnu 

novu parolu? 


13

Analiza 

Odnos prema islamu i muslimanima u BiH u 2010. 

Godišnjak 

Pripremio: Ezher Beganović 

islamofobije 

I ova, 2010./1431. godina za nas Bošnjake muslimane ostat će 

upamćena po intenzivnim medijskim, političkim, policijskim i 

drugim vrstama napada na islam i ostale muslimanske vrijednosti. 

Sada kada na kraju godine sumiramo rezultate tih napada, možemo 

slobodno konstatirati da će 2010./1431. godina ostati upamćena kao 

godina u kojoj se dogodio veliki broj izuzetno opasnih slučajeva 

napada i uvreda na islam i muslimane u Bosni i Hercegovini. Kao i 

ranijih godina i u 2010./1431. je napadana Islamska zajednica Bosne 

i Hercegovine te reis dr. Mustafa ef. Cerić. Nažalost, najdrastičniji 

primjer kršenja prava muslimana u BiH u ovoj godini dogodio se u 

Livnu u selu Sturba gdje su Hrvati srušili mesdžid. U ovom tekstu 

donosimo izbor najočitijih primjera napada na islam i muslimane, 

kao i druge primjere koji su imali negativnu intenciju prema islamu 

i muslimanima u Bosni i Hercegovini 

Livno 

Dževad ef. Hadžić: Teško je bilo 

gledati kako nam komšije ruše 

mesdžid 

Prva trećina 

svetog mjeseca 

ramazana u 

BiH obilježena 

je rušenjem 

mesdžida u 

džematu Sturba. 

Ovaj događaj 

ražalostio je 

sve muslimane 

u Bosni i 

Herceg ovini. 

Rušenje mesdžida u džematu 

Sturba u općini Livno nova je 

stranica dejtonske povijesti BiH, 

jer je ovo prvi muslimanski vjerski 

objekt koji je srušen nakon završetka 

rata. Svima je jasno da mesdžid u 

Sturbama nije morao biti srušen, bez 

obzira na to što nije imao urednu 

dokumentaciju, jer je takvih objekata 

i u samom Livnu na stotine, a u 

dejtonskoj državi ih ima na desetine 

hiljada. Mesdžid je proračunato 

srušen u ramazanu, isključivo u 

ime nacionalne i vjerske mržnje i 

netrpeljivosti prema bošnjačkom 

narodu, i tu nema nikakve dileme. 

Dokaz za to je 1.500 prikupljenih 

potpisa livanjskih Hrvata koji složno 

podržavaju rušenje mesdžida i 

time ovom zločinu daju kolektivnu 

dimenziju. 

Manji BiH entitet 

Napad na Bošnjake 

Drugog dana ramazana, oko četiri 

sahata ujutru, kada su se postači 

spremali za klanjanje sabah-namaza, 

policija Republike Srpske je napala 

bošnjačke povratnike u Bosanskom 

Novom i Bosanskoj Dubici. 

Uhapšeno je pet Bošnjaka, lica koje 

je MUP Republike Srpske optužio 

za vehabizam. Istog dana oko podne 

svi uhapšeni su pušteni na slobodu. 

Puštanje na slobodu svih uhapšenih 

dokaz je da policija RS-a uopće nije 

imala povoda niti opravdanja za 

izvođenje jedne tako spektakularne 

akcije. Međutim, taj napad je bio 

povod za medije u BiH i regiji da 

se o muslimanima i islamu izgovore 

najteže optužbe. Televizijski prilozi 

hapšenja spomenutih Bošnjaka 

ledili su krv u žilama. Tih dana su 

mediji u RS-u opasno širili strah 

i nesigurnost, čime su dugoročno 

ugrozili bošnjačke povratnike. Sve 

je izgledalo kao da se ponavlja 1992. 

godina. “Taj dan ćemo još dugo 

pamtiti, odnosno nikada ga nećemo 

zaboraviti kao što će sjećanje na ’92. 

godinu ostati u nama do kraja života. 

Sve je podsjećalo na tu 1992. godinu 

kada su nas srpski policajci i vojnici 

hapsili i odvodili u logore. Srpska 

policija nas je ovom akcijom još 

jednom podsjetila koliko je sigurnost 

nas povratnika upitna i kako je malo 

potrebno da se počini zločin nad 

nama”, govorili su tih dana bošnjački 

povratnici u Bosanskom Novom i 

Bosanskoj Dubici. 

Bugojno gj 

Tekfirsko-obavještajna agresija na 

Bošnjake i islam 

Teroristički napad u Bugojnu koji 

se dogodio na dan Ajvatovice unio 

je strah i nemir u srca svih građana 

Bosne i Hercegovine. Pa ipak, ovaj 

sramotni događaj najviše štete donio 

je nama Bošnjacima. Neprijatelji 

Bošnjaka muslimana i islama nisu 

mogli poželjeti ljepši poklon od 

počinioca spomenutog terorističkog 


14

napada. Ovaj nesretni događaj opasno 

je unio smutnju među Bošnjake. Ovaj 

teroristički napad najviše su iskoristili 

brojni islamofobi koji ne prestaju sa 

pozivima na linč svih iskrenih vjernika 

muslimana, a dušmani našeg naroda 

iz reda srpsko – hrvatskog naroda 

koriste ovu priliku da nas Bošnjake 

satjeraju u ćošak. Nažalost, ovaj 

događaj mnogim neprijateljima BiH 

služi za motivaciju i za signal da je 

vrijeme da se krene u rušenje Bosne 

i Hercegovine. Naravno, ima tu još 

mnogo sekundarnih posljedica koje 

bi mogle imati nesagledive posljedice 

po interese islama i muslimana u BiH. 

Nakon terorističkog napada u Bugojnu 

u BiH su nastupili dani velike smutnje. 

Sud BiH – Slučaj Rustempašić i 

ostali 

Suđenje islamu 

Početkom 2010. godine na Sudu 

BiH je počeo sudski proces protiv 

Rijada Rustempašića, Abdulaha 

Handžića i Edisa Velića koji su 

optuženi da su “djelovali u namjeri 

da na teritoriji BiH izvrše teroristički 

čin. Ovaj sudski proces razlikuje se 

od drugih sudskih procesa koji se 

sprovode na Sudu BiH po tome 

što je Tužilaštvo BiH već u samom 

koncipiranju optužnice iznijelo 

niz teških kvalifikacija na račun 

islama, odnosno sam čin dosljednog 

prakticiranja islama doveden je u 

inkriminirajući položaj. Također, 

u nastavku spomenutog procesa 

konstantno su iznošene veoma 

teške i nedopustive negativne 

kvalifikacije na račun islama. Iako 

je prof. dr. Enes Ljevaković, fetvai-emin 

Islamske zajednice u Bosni 

i Hercegovini, prije početka ovog 

suđenja, uputio oštro upozorenje 

Tužilaštvu BiH zbog inkriminiranja 

Šerijata i islama u ovom slučaju, 

Tužilaštvo i Sud BiH se nisu 

osvrtali na ova upozorenja. Dakle, 

da ne bude zabune, a s obzirom 

da su pojedini tužioci pokušali u 

javnosti predstaviti upozorenja da 

se ne smije inkriminirati islam, 

odnosno Šerijat, kao čin pritiska 

na Sud i Tužilaštvo, posebno 

ističemo da mi ne štitimo bilo koga 

od optuženih, niti vršimo pritisak 

na Sud i na Tužilaštvo BiH. Ako 

su optuženi krivi za djelo koje 

im se stavlja na teret, neka snose 

svoju odgovornost. Međutim, 

nedopustivo je da se o islamu i na 

račun ljudi koji dosljedno vjeruju u 

Allaha, dž.š., govori i piše na način 

kako se to činilo proteklih mjeseci 

u Sudu BiH. 

Srpska pravoslavna crkva 

Patrijarh Irinej je pokazao da mrzi 

islam iz dna duše 

Samo što je preuzeo tron Srpske 

pravoslavne crkve patrijarh 

srpski Irinej je odmah krenuo sa 

vrijeđanjem islama i muslimana. 

Patrijarh srpski Irinej je u Nišu 

27.01.2010. godine rekao: “... mi 

znamo šta je otprilike filozofija i 

psihologija islama. Oni kada su u 

manjem broju umeju da se ponašaju 

i da budu korektni. Kada postanu 

ravni po broju, onda oni već dižu 

glavu, a kada postanu nadmoćni 

i superiorni, čine pritisak ili da 

se isele, ili da se priđe njima. To 

je filozofija islama...”. Osim ove 

skandalozne izjave, patrijarh Irinej 

je tokom protekle godine dao više 

izjava protiv Bosne i Hercegovine. 

Irinejove izjave nam jasno poručuju 

da Srpska pravoslavna crkva ne 

mijenja svoju zločinačku ćud. 


15 

Radio-televizija FBiH 

Dženaza krmetu 

Federalna televizija se u ovoj godini 

više puta dokazala na polju širenja 

islamofobije u BiH. Međutim, u 

jednom slučaju su prevršili mjeru. 

Dakle, riječ je o emisiji “Lud, 

zbunjen, normalan’’ u kojoj se 

na najgrublji način ismijavalo 

sa islamskim vrijednostima. U 

prošlosti je bilo raznih uvreda 

na račun islama, međutim niko 

kao autori serije “Lud, zbunjen, 

normalan” nije klanjao dženazu 

krmetu. Nakon prikazivanja 

sporne serije u kojoj se spominje 

klanjanje dženaze krmetu, 

muslimanska javnost je digla 

svoj glas. Federalnoj televiziji su 

upućeni brojni prigovori. Islamska 

zajednica u BiH je najoštrije osudila 

sramno ponašanje Federalne 

televizije. “Islamska zajednica u 

Bosni i Hercegovini, na različitim 

razinama od džemata do Rijaseta, 

zaprimila je mnoge proteste 

nezadovoljnih vjernika zbog 

emitiranih sadržaja u seriji “Lud, 

zbunjen, normalan” na Federalnoj 

televiziji”, navodi se u saopćenju 

Islamske zajednice u BiH. I, 

umjesto da upute izvinjenje za svoj 

propust na Federalnoj televiziji 

su nastavili sa vrijeđanjem, 

izmišljajući da je muslimanima 

krivo što se na spomenutoj televiziji 

pojavilo krme. Na takvo ponašanje 

FTV ponovo je odgovorila IZ 

u BiH: “Islamska zajednica 

je u više navrata ukazivala na 

širenje pošasti netrpeljivosti 

prema islamskim vrijednostima, 

odsustvo argumentiranih rasprava 

i uvažavanja, što opasno truje 

širi društveni ambijent i može 

imati veoma štetne posljedice u 

budućnosti. Korištenje pozicije na 

javnom servisu ne može biti u cilju 

iskazivanja frustracija i ideoloških 

preferencija, sijanja straha i 

beznađa’’.

Gornja Maoča 

Akcija koja je razotkrila kako je vlast 

u BiH “lahka na obaraču” kada treba 

napasti islam i muslimane 

U selu Gornja Maoča kod Brčkog 

početkom februara izvedena je najveća 

policijska operacija u modernoj historiji 

Bosne i Hercegovine. U operaciji 

združenih policijsko-sigurnosnih 

snaga u BiH pod kodnim nazivom 

“Svjetlost” učestvovalo je blizu 

hiljadu policijskih službenika raznih 

profila. Prema zvaničnim navodima 

Tužilaštva BiH, operacija “Svjetlost” 

izvedena je radi hapšenja osoba koje 

se sumnjiče “da su u periodu 2002.- 

2010. godina, djelovanjem u okviru 

takozvane ‘vehabijske zajednice’ 

formirane na području Gornje Maoče, 

u općini Srebrenik, organizirali 

zločinačku organizaciju čiji je cilj bio 

da upotrebom ili prijetnjom upotrebe 

fizičke sile pokušaju promijeniti 

ustavni poredak Bosne i Hercegovine 

ili da svrgnu njene najviše institucije, 

te da na isti način pokušaju otcijepiti 

dio teritorije Bosne i Hercegovine.” 

Nekoliko mjeseci kasnije svi uhapšeni 

su pušteni na slobodu a protiv njih 

nije podignuta optužnica, a vjerovatno 

nikada neće biti ni podignuta. Od 

silnih optužbi za rušenje ustavnog 

poretka BiH ne bi ništa. Ova akcija 

je do kraja otkrila koliko su institucije 

vlasti u BiH “lahke na obaraču” kada 

treba napasti islam i muslimane. 

Ljudska glupost nema granica 

Damir Kaletović zvani “oružje za 

masovno uništavanje” 

Ako bismo pravili izbor koja ili čija izjava 

bi mogla biti proglašena najglupljom 

u kategoriji svih do sada objavljenih 

islamofobičnih izjava , onda bi pobjedu 

u tom izboru sigurno odnio Damir 

Kaletović, novinar FTV-a, i njegova 

sljedeća izjava: “U Gornjoj Maoči 

zaplijenjeni su dokumenti koji ukazuju 

na planove o proizvodnji oružja za 

masovno uništenje!’’ Vjerujemo da se 

sam Kaletović crvenio pred rođenim 

televizorom dok se slušao šta govori. 

Ako ga je slušao George Bush ili Dick 

Cheney, bivši vladari Sjedinjenih 

Američkih Država, koji su se polomili 

tražeći Saddamovo naoružanje za 

masovno uništenje, mogli su konačno 

ushićeno pomisliti da je Saddam 

naoružanje sklonio u Gornjoj Maoči. 

Ko zna, možda ćemo upravo narednih 

dana putem emisije “60 minuta” 

ekskluzivno uz jezovitu muziku čuti 

Damira Kaletovića kako je svojim 

istraživačkim novinarstvom došao do 

podatka da je Saddam Hussein svoje 

oružje za masovno naoružanje na 

vrijeme sklonio u Gornju Maoču. 

Zavadi pa vladaj 

Obavještajno – medijski smutljivci 

i njihov doprinos širenju islamofobije 

Akcija bh. pravosudno - sigurnosnih 

agencija u Gornjoj Maoči, suđenje 

grupi Rijada Rustempašića i teroristički 

napad u Bugojnu tri su velika događaja 

u 2010.godini, događaja koje su obavještajno 

– medijski smutljivci nastojali 

što više iskoristiti kako bi nanijeli 

što više štete islamu i muslimanima u 

Bosni i Hercegovini. Objavljeno je na 

hiljade novinarskih priloga u kojima 

se iznose gnusne laži. Jednu od takvih 

laži i podvala već smo naveli u antreu 

o Damiru Kaletoviću i njegovom oružju 

za masovno uništavanje iz Gornje 

Maoče. Također, sjetimo se kako su 


16 

obavještajne službe u saradnji sa medijima 

pokušali iskoristi nesretnog Elviza 

Aličića iz Bužima koji živi u Mostaru, 

kada su ga nagovorili da lažno prijavi 

SIPA-i dvojicu Bošnjaka iz Jablanice 

da su navodno posjedovali 54 kilograma 

eksploziva. Kasnije je u medijima 

Dževad Galijašević ustvrdio da je taj 

eksploziv dovezen iz Gornje Maoče i 

sakriven na području Jablanice. Sve se 

brzo pokazalo kao još jedna prevara a 

Elviz Aličić je na kraju priznao da je slagao. 

Također, tu su priče o okupljanju 

naoružanih vehabija na Vlašiću i slične 

gluposti. Svi ovi primjeri i još mnogo 

drugih mnogima su poslužili da iz sebe 

istresu svoje islamofobične osjećaje 

Ko je “spiskao” terorizam 

Lažni spisak otkrio ko, kako i šta 

radi protiv islama i muslimana u institucijama 

vlasti BiH 

Godinu na isteku pamtićemo po 

Avazovom otkriću tajnog spiska opasnih 

organizacija i terorista koji je 

iz Ministarstva sigurnosti Bosne i 

Hercegovine poslan u Vijeće sigurnosti 

UN-a. Danima se vodila intezivna javna 

polemika o ovom tajnom spisku. Na 

kraju se ispostavilo da je riječ o lažnom 

spisku, odnosno o spisku koji su napravili 

srpski predstavnici iz Republike 

Srpske i pripadnici sigurnosnih agencija 

Bosne i Hercegovine. Ovaj slučaj je 

pokazao kako neprijatelji islama, muslimana 

i Bosne i Hercegovine vješto 

zloupotrebljavaju pozicije u institucijama 

vlasti Bosne i Hercegovine da nanesu 

što više štete našoj državi, narodu 

i vjeri islamu. Također, ovaj slučaj je 

pokazao kako spomenuti neprijatelji 

islama, muslimana i BiH mogu raditi 

šta im je volja jer bošnjački predstavnici 

u vlasti ništa ne rade, osim što gledaju 

kako da namaknu sebi koju hiljadu 

više KM.

Medijske refleksije 

Kiseljački prasci 

U subotu 17. aprila 2010. u centru 

Kiseljaka, na poslovnici “BH 

Telecoma’’ osvanula je ogromna 

reklama o uzgoju prasadi. Kada 

su uposlenici “BH Telecoma’’ u 

ponedjeljak ujutru došli na posao, ostali 

su zaprepašteni prizorom. Spomenuta 

reklama privlačila je ogromnu pažnju 

i drugih ljudi koji su to jutro prolazili 

kroz centar Kiseljaka. Kao što se vidi 

na fotografiji, sporna reklama je toliko 

napadna i toliko velika da bode u oči 

svakog ko se nađe u njenoj blizini. A 

da se radi o čistoj provokaciji govori 

podatak do kojeg smo došli, odnosno 

da firma “Marković” koja se reklamira 

na spornoj reklami, nema ništa sa 

postavljanjem iste na poslovnicu “BH 

Telecoma”. U ponedjeljak 19. aprila 

“BH Telecom” je pokušavao da riješi 

nastali problem. Istog dana u 18 

sati pojavila se skupina mladića koji 

su zgulili spornu reklamu. Kako je 

postavljena, tako je i nestala. Niti se zna 

ko je postavio, niti se zna ko je uništio 

praseću reklamu.Iz svega se jasno vidi 

da je postavljanje reklame o prodaji 

prasadi na poslovnicu “BH Telecoma” 

bio čin čiste provokacije. Nema sumnje 

da su provokatori kiseljačkih Bošnjaka 

ideju za provokaciju dobili od Federalne 

televizije koja je samo nekoliko dana 

ranije, preko igrane serije “Lud, 

zbunjen, normalan”, na neprimjeren 

način dovela u vezu krmetinu i 

klanjanje dženaze. Podsjećanja radi, 

u spomenutoj, tj. spornoj seriji “Lud, 

zbunjen, normalan” glavni lik serije 

Izet Fazlinović sprema se da ide prodati 

krme u Kiseljak jer ga nema kome 

prodati u Sarajevu. 

Parlament Bosne i Hercegovine 

Parlamentarna islamofobija Za razliku od ranijih godina 

Parlament BiH se u 2010. godini veoma 

često bavio islamom i muslimanima. 

Poznato je da su naši parlamentarci 

održali više parlamentarnih 

rasprava o spomenutoj temi. Također, 

srpski predstavnici Predstavničkog 

doma Parlamentarne skupštine Bosne 

i Hercegovine više puta su upućivali 

na usvajanje prijedloge zakona o zabrani 

nošenja nikaba, zabrani vehabija 

i slično. U spomenutim raspravama u 

Parlamentu BiH moglo se svašta čuti. 

Naravno, predstavnici srpskog naroda 

iz Republike Srpske nisu propustili 

priliku da iznose veoma neprimjerene 

uvrede na račun islama, Bošnjaka i 

Islamske zajednice u BiH. 

Željko Ivanković 

Neumorni mrzitelj islama 

Jedan od onih koji se istakao u javnom 

iznošenju neprimjerenih mišljenja o 

islamu i muslimanima u 2010. godini 

bio je Željko Ivanković, hrvatski 

književnik iz Vareša. Željko Ivankvić 

se u svojim kolumnama u Nezavisnim 

novinama a i Oslobođenju veoma često 

bavio islamom i muslimanima. 

Nažalost, Ivanković je u skoro svakoj 

drugoj kolumni uNezavisnim novinama 

za metu uzimao islam i muslimane. 

Također, Ivanković je redovno u 

svojim kolumnama kritizirao druge 

kada ne poštuju tuđe vrijednosti i 

kada druge vrijeđaju na vjerskoj i 

nacionalnoj osnovi. Međutim, u istim 

tim svojim spisima on nikada nije 

prezao od najprizemnijeg vrijeđanja 

islamskih svetinja. Evo kako naprimjer 

Ivanković piše o Muhammedu, a.s.: 

“Isusov nauk iz evanđelja o dobru 

učinjenom ‘najmanjem od braće’, a 

koji će poslije ‘prepisati’ i Muhamed u 

jedan svoj hadis.” Dakle, čovjek našeg 


17 

Poslanika smatra prepisivačem ili još 

jednostavnije rečeno falsifikatorom 

tuđih ideja i ideala. Zaista ovaj čovjek 

mrzi islam iz dna duše. 

Zlatko Miletić 

Zašto međunarodna zajednica insistira 

na širenju islamofobije u BiH? 

Nakon prisustvovanja sjednici Zajedničke 

komisije za odbranu i sigurnost u BiH, 

koja je održana sredinom jula 2010., 

Zlatko Miletić, direktor Federalne uprave 

policije izjavio je da neki međunarodni 

krugovi od naših predstavnika vlasti 

traže da se u Bosni i Hercegovini razvija 

islamofobija.“Nama nije cilj da razvijamo 

islamofobiju, a iz međunarodne 

zajednice ima ljudi koji upravo to hoće.” 

Na ovu izjavu niko u BiH nije posebno 

reagirao. A moralo se. Jer, veoma je 

zabrinjavajuće stanje u našoj zemlji kad 

i direktor policije, čovjek koji je slovio 

za kadar te iste međunarodne zajednice, 

kaže da se od njega i ostalih traži da šire 

islamofobiju. Iako mi Bošnjaci na svojoj 

koži osjetimo rezultate te islamofobije 

koja se potiče iz međunarodne zajednice, 

ipak je ovo bilo zvanično očitovanje 

najodgovornije osobe za našu sigurnost u 

Federaciji BiH. 

Almir Džuvo, direktor Obavještajnosigurnosne 

agencije BiH 

Džuvo i 3.000 terorista 

Almir Džuvo, direktor Obavještajnosigurnosne 

agencije BiH, je svojim 

izjavama da u Bosni i Hercegovini 

ima 3.000 ljudi (ovdje je Džuvo mislio 

na 3.000 muslimana) koji u svakom 

momentu mogu da naprave teroristički 

akt koji će imati puno teže posljedice 

od ovog u 

B u g o j nu, 

te traženjem 

dozvole od 

političkih vlasti 

da on i njegova 

služba pohapse 

svih tri hiljade 

osumnjičenih 

muslimana, 

svjesno ili ne, pozvao na linč svih 

onih koji ne izgledaju, ne misle i ne 

vjeruju kao Almir Džuvo i njemu

slični. Svjedoci smo da neprijatelji 

BiH i Bošnjaka uzimaju ovu Džuvinu 

izjavu kao zvaničnu potvrdu da u BiH 

ima hiljade Bošnjaka muslimana koji 

su teroristi. Naravno, Džuvo je svojim 

izjavama omogućio neprijateljima 

islama i muslimana u BiH da slobodno 

pretjeruju u svojim mišljenima na ovu 

temu. Danas smo svjedoci da neprijatelji 

BiH i Bošnjaka uzimaju ovu Džuvinu 

izjavu kao zvaničnu potvrdu da u BiH 

ima hiljade Bošnjaka muslimana koji 

su teroristi. Naravno, Džuvo je svojim 

izjavama omogućio neprijateljima islama i 

muslimana u BiH da slobodno pretjeruju 

u svojim mišljenima na ovu temu. 

Rajko Vasić 

Zakrvavljeni islamomrzac 

Sačuvaj me Bože muslimanskog antifašizma, 

glasi naslov jedne od kolumni Rajka 

Vasića, kako se voli predstavljati, portparola 

Stranke nezavisnih socijaldemokrata. U 

ostatku kolumne Rajko je muslimane iz 

BiH optužio da su listom stali uz njemački 

fašizam te da su muslimani gori od ustaša 

i od četnika. 

“Poznato je da 

su muslimani, 

bogate čaršijlije 

i vjerski službenici, 

listom stali 

uz okupatorske 

Nijemce i slizali 

se s njima prisnije 

nego ijedan ustaša ili četnik.” Rajko 

Vasić je u 2010. godini napisao dosta sličnih 

tekstova u kojima na još gori način piše 

o islamu i muslimanima. Zanimljivo je primijetiti 

da ovaj zakrvavljeni islamomrzac 

ranijih godina nije iznosio ovakve stavove 

o islamu i muslimanima. Zato se u 2010. 

namirio za sve protekle godine. Nije nam 

poznato šta je natjeralo Rajka Vasića da na 

ovako ružan način piše o svojim komšijama 

muslimanima. 

Marko Vešović 

Islamofobični prostak 

I ove godine je Marko Vešović zaslužio 

da ga stavimo na listu islamofibičara u BiH. 

Marka Vešovića stavljamo na listu islamofobičara 

jer je u Parlamentu Federacije BiH 

tokom 2010. godine, kao nezavisni poslanik 

ovog parlamenta, više puta zloupotrijebio 

svoju poziciju parlamentarca u iznošenju 

neprimjerenih izjava o muslimanima u 

BiH. U jednom od takvih istupa Vešović 

je podržao navode da je postojanje stranke 

muslimanskog naroda bilo dovoljno 

za raspad BiH. Bošnjački poslanici su ga 

upozorili kako to nije prvi put da Vešović 

vrijeđa muslimane, podsjetivši i na njegove 

viceve o hadžijama i fesovima, a potom ga 

lijepo zamolili da se bavi svojim narodom. 

Također, ne možemo a da ne navedemo 

uvrede koje je ovaj prostak iznio na račun 

našeg kolumniste Fatmira Alispahića. 

Vešović je magazinu Dani o Fatmiru na- 

pisao sljedeće uvrede: bolesnik, ovan, ovanpredvodnik, 

magarac sa titulom magistra, 

bjegunac iz Jagomira, magarac koji je 

magistrirao, (koji) bleji, smjesa tukca i bolesnika, 

gad, debil, smeće, fašista, ustaška 

sablast, hajvan s titulom magistra, imbecil. 

Zvanični stav 

Islamska zajednica o islamofobiji 

Sredinom 

2010. godine 

Islamska 

zajednica je 

izdala saopćenje 

u kojem se 

govori o stepenu 

islamofobije 

u bh. društvu. “Muslimani u Bosni i 

Hercegovini su suočeni s tendencijom kršenja 

ljudskih prava kroz širenje predrasuda, 

netrpeljivosti, straha i vrijeđanja a njihovih 

vjerskih osjećanja i tradicije, kao osnovnim 

obilježjima islamofobije kako je ona definirana 

u dokumentima relevantnih međunarodnih 

organizacija za praćenje i zaštitu 

ljudskih prava. Brojni su primjeri kršenja 

ljudskih prava muslimana: stavljanje u neprimjeren 

kontekst džamija, izrugivanje s 

vjerskim obredom, vulgarno etiketiranje 

njihovih autoriteta u vjeri, dovođenje u 

korelaciju vjeronauke s fašizmom, govor 

mržnje, proizvoljno tumačenje islamskog 

učenja u javnom prostoru, vulgarizacija 

islamske terminologije i simbola, stavljanje 

imamske profesije u kontekst nemoralnih 

radnji. Islamska zajednica ove tendencije 

smatra nastavkom kampanje diskreditacije 

islamskih vrijednosti u bosanskom društvu, 

pri čemu je naglašena namjera sataniziranja 

imamske profesije i grubo vrijeđanje 

tradicije generacija bosanskih imama koji 

su časno i odgovorno, u iznimno teškim 

uvjetima, ponekad rizikujući svoju fizičku 

egzistenciju, radili i služili misiji islama i potrebama 

muslimana u Bosni i Hercegovini. 

Islamska zajednica ne može prihvatiti vrijeđanje 

islamske tradicije, vjerskih osjećanja 

muslimana...” 

Raffi Gregorian 

Otišao je ostavivši iza sebe smrd- 

ljivi trag islamofobije 

Raffi Gregorian, bivši zamjenik visokog 

predstavnika u BiH, je prije napuštanja 

BiH u avgustu 2010. godine u javnim 

istupima više puta veoma neprimjereno 

vrijeđao reisa dr. Mustafu ef. Cerića. 

Gregorian je u tim svojim oproštajnim 


18 

medijskim istupima našeg reisa nazvao 

licemjerem. Slične bljuvotine o reisu 

Ceriću danas možemo čitati u tajnim izvještajima 

Američke ambasade iz Sarajeva 

koje je objavio Wikileaks. Nema sumnje 

da je i u tim izvještajima svoje prste imao 

Raffi Gregorian. Gregorian je očigledno 

jedan od onih likova iz međunarodne 

zajednice o 

kojima je govorio 

Zlatko 

Miletić, bivši 

direktor 

Fed eral ne 

uprave policije 

kada 

je rekao: 

“Nama nije cilj da razvijamo islamofobiju, 

a iz međunarodne zajednice ima ljudi 

koji upravo to hoće”. 

Feđa Isović, scenarista serije 

“Lud, zbunjen, normalan” 

Bošnjak za koga je islamska 

vjeronauka fašizam 

Napadi na islamsku vjeronauku 

nisu nova pojava i nisu nešto što bi 

iznenadilo prosječno informiranog 

građanina. Naprotiv, raspaliti po 

islamskoj vjeronauci značilo je često 

obznanu pripadnosti skupini građana, 

najčešće ateista, koji sebi uzimaju 

za pravo da drugim građanima, u 

ovom slučaju vjernicima, sole pamet. 

Zloupotrebljavajući Javni servis, 

Feđa Isović, scenarista serije “Lud, 

zbunjen, normalan“ je u Dnevniku 

2 FTV, 13.02.2010. godine, u svom 

komentaru “Fašizam u nama, oko 

nas i u njima” iznio nedopustive 

kvalifikacije o vjeronauci. U tom svom 

komentaru Feđa Isović je jasno rekao 

da je vjeronauka u školama zapravo 

poduka fašizmu jer se djeca razdvajaju 

ili, kako kaže, oni koji ne idu, oni se 

“izopćavaju”. Podsjetimo i to da je ovaj 

čovjek najodgovorniji, jer je to njegov 

tekst, za klanjanje dženaze krmetu u 

seriji “Lud, zbunjen, normalan”. Zbog 

ova dva opasna javna nastupa Feđa 

Isović je postao jedan od predvodnika 

islamofobije u BiH.

Pogledi 

U povodu najave snimanja srpskog filma u Sarajevu, koji branitelje 

Sarajeva prikazuje kao kriminalce 

Znači, opet 

neki Emir! 

Obrazloženje ministra kulture 

Kantona Sarajevo da “ne treba 

miješati politiku i kulturu... 

te da nema cenzure ni ovom 

filmu”, izaziva gnušanje; 

vrijeđa dostojanstvo branitelja 

Sarajeva i Republike BiH, dignitet 

našeg odbrambenog rata - a 

rehabilitira troipogodišnju opsadu 

bh. prijestolnice, ubijanje i 

teroriziranje njenih građana, te 

njeno rušenje sa okolnih brda 

Emir Hadžihafizbegović, 

ministar kulture i sporta 

Kantona Sarajevo, kadrovik 

SDA i poznati bh. glumac, je 

odobrio sarajevski segment snimanja 

srpskog filma “Top je bio vreo”, 

režisera Bobana Skerlića i scenariste 

Vladimira Kecmanovića, sina mnogo 

poznatijeg oca Nenada, četničkog 

ideologa. Problem nije u tome što je 

scenarista filma sin bivšeg sarajevskog 

sveučilišnog profesora koji se 

među prvima, još krajem 1970-tih 

godina, svrstao u otvorene velikosrpske 

ideologe, već u osnovnoj poruci 

Kecmanovića mlađeg, po čijem istoimenom 

romanu je napisan scenarij, 

da su branioci Sarajeva kriminalci, 

silovatelji i ubice srpskih civila. A 

najveći problem je taj, što je ministar 

Hadžihafizbegović, dozvolio snimanje 

tog filma na području Sarajeva. 

Režiser je ponudio uloge i 

nekim bh. glumcima, a tražio 

je i tehničku podršku od 

stručnjaka u Sarajevu; svi su 

ga odbili iz moralnih razloga, 

ali ne i ministar. 

Obrazloženje ministra 

kulture Kantona Sarajevo 

da “ne treba miješati politiku 

i kulturu... te da nema 

cenzure ni ovom filmu”, izaziva 

gnušanje; vrijeđa dostojanstvo 

branitelja Sarajeva 

i Republike BiH, dignitet 

našeg odbrambenog rata - a 

rehabilitira troipogodišnju 

opsadu bh. prijestolnice, 

ubijanje i teroriziranje njenih 

građana, te njeno rušenje sa 

okolnih brda. Poruka filma 

je apsolutno velikosrpska, 

antibosanska, pa je ujedno 

i filmska podrška zločincu 

Karadžiću i njegovim sljedbenicima. 

Ali bolji poznavaoci lika i 

djela Emira Hadžihafizbegovića, ne 

bi trebali biti iznenađeni još jednim 

njegovim sramnim ministarskim potezom, 

jer je, npr., prošle godine on 

podržao (i financijski) koncert Lepe 

Brene u Sarajevu i mimo njemu i javnosti 

podastrtih dokaza da se dotična 

slikala u vojnoj uniformi u rodnom 

Brčkom za vrijeme agresije. Ne mogu 

se prihvatiti ministrove nesuvisle teze 

Srpski 

hegemonisti 

su i krivi i 

dužni dobili 

dva pojačanja 

u dvojici 

izvornih Emira, 

bosanskih i 

bošnjačkih 

izroda. 

da je tu riječ o filmskoj umjetnosti i da 

to ne treba politizirati. A to što je temeljna 

poruka filma politička, propagandistička, 

četnička, antibosanska, 

što je to još jedan u nizu 

sinhroniziranih pokušaja iz 

Beograda da se redefinira 

karakter rata u BiH, nije 

ministru bitno, nego on to 

sve trpa pod “umjetnost”. 

Ne smije se smetnuti 

sa uma da je taj Emir 

Hadžihafizbegović kadar 

Sulejmana Tihića, čovjeka 

koji godinama puše u srpska 

hegemonistička jedra, 

kao niti to da je on arogantno 

prešao i preko činjenice 

da su sarajevski glumci odbili 

igrati u takvom filmu; 

navodno, on se, jadan, bori 

za “umjetnost bez politike” 

- bez obzira što je film 

u konkretnom slučaju itekako 

u funkciji jedne politike 

koja je odnijela toliko 

sarajevskih i bh. života, 

proizvela tolika zla na prostorima 

BiH. Znači, opet neki Emir! 

Ovaj, doduše, nije postao konvertit 

Nemanja, ali svejedno: srpski hegemonisti 

su i krivi i dužni dobili dva 

pojačanja u dvojici izvornih Emira, 

bosanskih i bošnjačkih izroda. Jedan 

se odavno nastanio “tamo daleko”, 

dok ovaj drugi, ako ništa drugo, ima 

zagarantiranu tezgu po Beogradu i 

Srbiji nakon skorog odlaska iz ministarske 

fotelje. 


19

Kolumna 

Borba za opstanak 

Palestinski memorijal 

u Sarajevu 

prije dvije godine, kada je izraelska armija 

ubila 1.400 ljudi u Gazi, a nekoliko 

hiljada ljudi učinila invalidima, od čega 

1.500 djece - ne obazirući se na vapaje i sa 

Zapada i sa Istoka, da se obustavi taj monstruozni 

javni masakr nedužnih ljudi. 

Prije dvije godine buknula je 

genocidna agresija Izraela na 

Gazu. Za 22 dana ubijeno je 

1.400 Palestinaca, od čega 300 

djece. Tortura nije okončana. 

Izraelsko zločinstvo računa 

na “zamor materijala”, na 

iscrpljivanje naših mogućnosti 

da suosjećamo iz hefte u heftu, 

što se i događa. Lijek protiv 

zaborava je aktivno i kreativno 

pamćenje. Otud predlažemo da 

Sarajevo bude centar evropskog 

sjećanja na Palestinu, kroz 

podizanje spomenika palestinskim 

žrtvama i kroz izgradnju kulturne 

i komemorativne institucije 

Palestinskog doma 

Piše: Fatmir Alispahić 

Da li bi se u u Washingtonu 

mogao pronaći jedan komad 

zemljišta na kome bi američka 

vlada podigla spomenik za 1.400 žrtava 

izraelske agresije na pojas Gaze, koja 

je počela 28. decembra 2008. godine i u 

genocidnom intenzitetu trajala 22 dana? 

Ako Washington, pak, ne želi da podigne 

spomenik za svih 1.400 žrtava, jer sumnja 

da tu ima i naoružanih lica, neka barem 

to učini za 300 djece, ubijene u ovih 22 

dana. Lijepo je što u Washingtonu postoji 

Muzej holokausta – pa se američki 

narod obrazuje na historijskom pamćenju 

– ali bi jednako lijepo bilo da se u 

Washingtonu uspostavi ma kakav oblik 

sjećanja na palestinske žrtve. Ipak nam 

se Amerika predstavlja kao svjetski pravednik! 

Od Washingtona su jednako 

daleko Evropa, u kojoj se dogodio holokaust, 

kao i Palestina, u kojoj desetljećima 

traje genocid nad Palestincima, tako 

da su istovjetni moralni argumenti zbog 

kojih bi Washington trebao sa jednakim 

pijetetom pamtiti i jevrejske i palestinske 

žrtve. A mogao bi, vala, pamtiti i iračke 

žrtve, pa na jedan zid uklesati 

imena preko 100.000 imena 

civilnih žrtava, za čiju smrt je 

kriva američka administracija! 

Ovaj antifašistički test je 

dovoljan da naslutimo kako 

zvanični Washington, na žalost, 

nema demokratski i moralni 

kapacitet po kome bi sve 

žrtve ratnog zločina tretirao sa 

jednakim poštovanjem. A čim 

je nekome jedna žrtva više 

žrtva, a druga žrtva manje 

žrtva, taj ili je upetljan u zao 

čin, ili je daleko od antifašističke 

osjećajnosti. Činjenica 

je da mnogi advokati antifašizma 

punih usta pamte 

holokaust, a istovremeno prešutkuju 

palestinske ili iračke 

žrtve, čije su smrti izazvane 

istim karakterom zločinačkog 

bezumlja, kao i jevrejske žrtve 

u Drugom svjetskom ratu. 

Za mene osobno nema 

nikakve zapreke u jednakom 

poštovanju prema žrtvama 

holokausta i prema žrtvama 

cionističkih zločina. Samo 

nečasni umovi mogu biti 

protiv jednakog edukativnog 

značaja sudbine Ane Frank i 

ma kojeg od onih 300 djece 

koju su izraelski zločinci ubili prije dvije 

godine. U ime rehabilitacije nevine žrtve, 

ma kojem narodu pripadala, prisjećamo 

se jednog od najgorih javnih zločina pred 

licem civilizacije, kakav je bio onaj od 


20 

Zašto bi baš 

Sarajevo 

moralo 

biti centar 

evropskog 

sjećanja na 

Palestinu. To 

što Sarajevo 

više ne krvari, 

ne znači da su 

rane zacijelile. 

Jedna od tih 

rana zove 

se – zaborav. 

A zaborav 

boli više od 

sjećanja. 

Cioniziranje svijeta 

Zašto očekujemo da se Nijemci u 

Berlinu prisjećaju genocida u Srebrenici, 

a da se mi ne prisjećamo 22 dana u Gazi? 

Gaza bi trebala biti bliža nama, koji smo 

preživjeli opsade i masakre, nego što bi 

Srebrenica trebala biti bliska Nijemcima, 

koji nakon zločina u Drezdenu 13. februara 

1945, kada je u savezničkom 

bombardovanju 

bez potrebe ubijeno 25.000 

njemačkih civila - nisu preživjeli 

ništa. Pa ipak, ljudi se u 

Svijetu prisjećaju Srebrenice. 

I u Evropi i u Americi ljudi 

demonstriraju protiv cionističkih 

zločina. Prisjetimo se, 

prije dvije godine su širom 

Evrope organizirani protesti 

protiv izraelske agresije na 

pojas Gaze. U Sarajevu je 

održano nekoliko veličanstvenih 

skupova, koji su nas 

uvjerili da smo živi kao ljudi, 

humanisti i antifašisti, te da 

nismo utušeni u te medijske 

stereotipe o tzv. palestinskim 

militantima. Održano je nekoliko 

tribina, na kojima se 

govorilo o otimanju Palestine 

i nasilnom pravljenju izraelske 

“Republike Srpske”. Održana 

je masovna “Šetnja za 

Palestinu”, od Predsjedništva 

do Sebilja na Baščaršiji, a rediteljica 

Jasmila Žbanić je 

okupila umjetnike koji su sa 

žutim trakama na rukavu 

poslali poruku da - Palestinci 

u Gazi doživljavaju sudbinu 

Jevreja u Drugom svjetskom 

ratu. Treba naglasiti da ni jednom od 

ovih skupova nije prisustvovao ni jedan 

politički zvaničnik u BiH, ni Bošnjak, ni 

Srbin, ni Hrvat, ne što ne bi htjeli prikazati 

se narodu i stati za mikrofon, već

zato što nisu smjeli. Od koga, 

upitat ćemo se? Političari u 

BiH, poput trgovaca, znaju 

stanje na svome tržištu, koje 

nije određeno hrabrošću i 

moralom, već spremnošću da 

se služi zapadnim kostolomcima, 

a oni ne bi blagonaklono 

gledali na solidarisanje sa 

tragedijom u Gazi. Napose, 

ni na Zapadu nije bilo lidera 

koji su izrazili ogorčenje zbog 

izraelskih zločina u Gazi, po 

čemu možemo pretpostaviti 

da je Svijet uzjahala cionistička 

ideologija, koja je odgojila 

taj osjećaj autocenzure u političkim zvaničnicima. 

Direktno rečeno: Zapadni 

političari i oni koje Zapad kontrolira, 

lutkarske su figure koje pokreće Tel Aviv. 

Negdje je to direktno političko ropstvo, 

a negdje pak ta suptilna autocenzura, 

koja podrazumijeva da premijere svih 

evropskih država ne dotiče kad jedna 

država u 22 dana ubije 300 i rani 1.500 

mališana. Zapadni državnici su poput 

pasa na lancu i krava na kanafi, ne mogu 

misliti, ne znaju govoriti, za razliku od 

široke javnosti kojoj savremene tehnološke 

mogućnosti omogućavaju da ostane 

slobodna i da moralne i humanističke 

osjećaje širi putem alternativnih medijskih 

mreža. Tako se događa da države i 

Samo nečasni 

umovi mogu 

biti protiv 

jednakog 

edukativnog 

značaja 

sudbine Ane 

Frank i ma 

kojeg od onih 

300 djece koju 

su izraelski 

zločinci ubili 

prije dvije 

godine. 

njihovi narodi žive posve različite 

ljudske osjećajnosti, jer 

dok je narod demonstrirao 

protiv izraelskog zločina u 

Gazi, dotle su oni koji zastupaju 

narod šutjeli, i robovali. 

...Bilo da se radi o Bosni i 

Hercegovini, o Italiji, Španiji 

ili Danskoj. Demonstranti su 

svugdje tražili od svojih vlada 

da se oglase u povodu izraelske 

agresije na Gazu, ali su 

smetnuli s uma da se evropskim 

vladama, kao i vladom 

u Washingtonu, vlada iz Tel 

Aviva. To cioniziranje svijeta 

postaje ozbiljan problem, tim prije što se 

svaka kritika u vezi sa porobljavanjem demokratske 

i ljudske osjećajnosti od strane 

Izraela, tumači kao antisemitizam. Ne, 

niko nema ništa protiv Jevreja, niti iko 

misli relativizirati žrtve holokausta, ali se 

antifašistički refleks normalnog čovjeka 

ne može miriti sa izraelskim genocidom 

nad Palestincima, i sa političkim jadom i 

kukavičlukom koji prati taj masakr. 

Kao što smo vidjeli, sarajevski umjetnici 

su napravili usporedbu između nacističkog 

zločina nad Jevrejima i cionističkog 

zločina nad Palestincima, a ta usporedba 

je opće mjesto planetarnog čuđenja nad 

Jevrejima koji su sebi dozvolili da nakon 

iskustva holokausta potonu u bestijalnost 


21

kolektivne krivice za kontinuirani genocid 

nad Palestincima. Teško je govoriti o stepenicima 

bestijalnosti, jer je svaki zločin uvijek 

zločin, bilo da je to masovno strijeljanje 

pred zajedničkim grobnicama u Podrinju, 

bilo da je to masovno ubistvo u gasnim 

komorama u nacističkim logorima, ili masovno 

granatiranje civilnih ciljeva u Gazi. 

Zločini u Drugom svjetskom ratu nisu 

imali direktan tv prenos i nisu ostvarivali 

interaktivnu relaciju sa političkom i širokom 

javnošću. Poslije smo saznavali za 

strahote holokausta. Tek sa zločinima u 

Bosni ostvaruje se dnevni dodir događaja, 

njegovog jg gmedijskog gpredstavljanja j i reakcije 

na sam događaj. Sa strahotama u Čečeniji, 

u Iraku i Afganistanu, ovaj medijski lanac 

postaje još čvršći, tako da smo izraelske zločine 

u Gazi, od prije dvije godine, u istom 

mahu osjetili i kao događaj i kao reakciju. 

Iz tog razloga je sudbina žrtava u Gazi teža 

od sudbine svih dosadašnjih žrtava, jer su 

te palestinske žrtve ostale same, prepuštene 

ubicama, uprkos tome što je uz njih aktivno 

bio sav miroljubivi svijet. Uz Jevreje, 

kad su ubijani u gasnim komorama, uz 

građane Hirošime i Nagasakija, uz građane 

Drezdena, ili poslije uz Vijetnamce – nije 

bio niko, jer niko u tom času nije znao za 

sudbine tih nesretnih ljudi. Njihova bol je 

poslije došla do nas. A bol masakriranih 

Palestinaca je momentalno bivala s nama, 

i bivala je tim jača što su oni znali da im 

ne možemo pomoći, i što smo mi znali da 

ne postoji način da im pomognemo i da 

zaustavimo tu bestidnu svjetsku promociju 

nesputanog zločinstva. 

Sarajevo, centar Evropskog sjećanja 

na Palestinu 

Navikavanje žrtve da je žrtva, da svoju 

poziciju žrtve prihvati kao normalno 

stanje, kao i navikavanje javnosti da je 

neko žrtva, pa da Palestinci i ne zavređuju 

bolji kvalitet života od onog kojeg 

imaju – sofisticirani je zločin. Zaboravili 

smo Gazu, zar ne? Vjerujemo da se život u 

Gazi normalizirao nakon 22 dana masakra, 

a ne znamo za torture i blokade koje 

su se nastavile. Ne pitamo se šta je sa traumama 

tih 1.500 ranjene djece, niti kakve 

su boli onih familija čijih 1.400 najmilijih 

je ubijeno izraelskim bombama. 

Izraelsko zločinstvo računa na “zamor 

materijala”, na iscrpljivanje naših 

mogućnosti da suosjećamo iz hefte u 

heftu, što se i događa, jer dugo već nema 

nikakvih vijesti o Gazi, a ni akcija civilnog 

društva. A izraelska agresija nije nikad 

ni okončana, već se samo stišala. I 

poslije ova krvava 22 dana bilo je brutalnih 

ataka, kao što su avionski napadi koji 

su bili usmjereni i na Zapadnu obalu. 

Čak su i britanski mediji pisali o spaljiva- 

nju Kur’ana od strane izraelskih vojnika, 

o napadima na palestinske 

kuće, o torturama na bezbrojnim 

tzv. kontrolnim punktovima 

koje moraju proći 

Palestinci da bi došli do škole, 

ureda, ljekarske pomoći. Ne 

samo da nije okončana blokada 

Gaze, koja podrazumijeva 

povremene vojne atake i stalna 

maltretiranja Palestinaca, 

već je nastavljena politička 

blokada s ciljem da se spriječi 

obnova mnogobrojnih 

porušenih objekata i svakako 

oskudnih privrednih kapaciteta. 

Kad se tome dodaju blokade 

humanitarnih konvoja, a te blokade 

pomažu i neke muslimanske zemlje, 

onda se sudbina milion i po Palestinaca 

u Gazi ne može nikako drukčije odrediti 

nego kao – živi genocid. Ali, to je genocid 

za koji nisu krivi samo oni koji ga 

čine, već i oni koji ga dozvoljavaju, potpomažu, 

blokirajući čak i pomisao konkretnog 

sankcioniranja zločina. Sjećamo 

se bespomoćnog Sarajeva, Srebrenice, 

rezolucije i konferencija. 

Dokle je uznapredovalo preimućstvo 

zločinaca najprije svjedoči jezik u 

medijima, u kojim se odomaćilo da se 

ubistva Palestinaca zovu “incidentima”, 

a da se ljudski otpor za odbranu golih 

života naziva “akcijama palestinskih 

militanata”. Jedino se nigdje ne određuje 

fašistički, hitlerovski karakter izraelske 

armije, čiji ideološki identitet je 

određen genocidom nad Palestincima. 

To bi značilo da i naše suosjećanje sa 

palestinskim žrtvama ima karakter diverzije 

i subverzije, samim tim što je 

sistem političkih, ekonomskih i medijskih 

relacija usmjeren na bezosjećajnost 

i kukavičko podržavanje jačeg. 

Treba naglasiti 

da ni jednom 

od ovih 

skupova nije 

prisustvovao ni 

jedan politički 

zvaničnik u 

BiH, ni Bošnjak, 

ni Srbin, ni 

Hrvat, ne što 

ne bi htjeli 

prikazati se 

narodu i stati 

za mikrofon, 

već zato što 

nisu smjeli. 

Baš zato otvaramo ideju 

izgradnje Palestinskog memorijala 

(ili Palestinskog doma) u 

Sarajevu, koji može biti u formi 

jednog objekta, sa bibliotekom 

o Palestini i njenoj golgoti, 

sa stalnom postavkom 

fotografija i dokumenata o 

izraelskim zločinima i o stradanju 

Palestinaca, sa manjom 

konferencijskom salom u kojoj 

bi se priređivala predavanja 

i promocije, ne samo vezana 

za Palestinu. Sagradili bismo 

prvi evropski spomenik za žrtve 

Palestine, u umjetničkoj 

formi, ili pak, kao spomenik sa imenima 

žrtava, na kojem bismo se okupljali u 

povodu Dana Kudsa, u povodu 28. decembra 

i masakra koji je trajao 22 dana. 

Očekujemo da će se na spomeniku ubijenim 

Palestincima okupiti svi oni koji se 

okupljaju i na Dan holokausta. Jer žrtva 

je žrtva, zločin je zločin, i istinski antifašisti 

jednako pamte i jednako opominju. 

Na žalost, nisu svi istinski, mnogo 

je lažnjaka, koji svoj fašizam sakrivaju 

iza jednih, a protiv drugih žrtava. Otud 

ideja o izgradnji spomenika ubijenim 

Palestincima u Sarajevu vjerovatno neće 

imati podršku sarajevskih vlasti. Bitno je 

da ima podršku naroda! Jer, narod ima 

njive, i šta je koga briga što će čestiti bošnjački 

domaćin na svome imanju dozvoliti 

podizanje spomenika palestinskoj žrtvi. 

A bošnjačkih imanja ima i usred Sarajeva. 

Ne postoji ni jedan razlog protiv, 

a ima ih hiljade “ZA” – zašto bi baš 

Sarajevo moralo biti centar Evropskog 

sjećanja na Palestinu. To što Sarajevo više 

ne krvari, ne znači da su rane zacijelile. 

Jedna od tih rana zove se – zaborav. A 

zaborav boli više od sjećanja. 


22

Intervju 

Dr. Dževad Jahić, univerzitetski profesor i autor desetotomnog 

Rječnika bosanskog jezika 

Sada imamo 

Rječnik, potreban 

nam je još pravopis 

i ozbiljnija gramatika 

Ovaj bi se Rječnik mogao 

sagledati u vremenu 

nakon Prvog Simpozija o 

bosanskom jeziku koji je 

održan u septembru 1998. 

godine u Bihaću. Ovaj 

Simpozij će u historiji 

bosanskog jezika vjerovatno 

imati nivo značaja koji 

je imao Bečki književni 

dogovor za srpskohrvatski 

jezik. Na tom Simpoziju 

je zaključeno da se uradi 

gramatika bosanskoga 

jezika, velika, ozbiljna 

gramatika. Zatim da se 

uradi višetomni rječnik, 

ali se imalo u vidu da 

to radi Institut za jezik. 

Međutim, Institut kao 

i svi mi iz organizacije 

Simpozija i svi od kojih 

se očekuju da realiziraju 

zaključke, imamo problema 

sa sredstvima iz budžeta. 

Jednostavno se nije moglo 

čekati i ja sam se nadhvatio 

da realiziram jedan od 

zaključaka Simpozija, a to 

je, kao što sam već rekao, 

izrada višetomnog rječnika 

bosanskog jezika 

Piše: Anes Džunuzović 

Prije nekoliko mjeseci 

iz štampe su izašla dva 

toma Vašeg Rječnika bosanskog jezika. 

Molim Vas da nam ukratko kažete 

osnovne karakteristike i značaj ovog 

djela za bosanski jezik? 

Jahić: Prvi put mi dobijamo višetomni 

enciklopedijski rječnik. Njega treba 

razlikovati od drugih rječnika, pogotovo 

ga treba razlikovati od ovih dvojezičnih 

rječnika. Dakle, ovo je projekt koji se radi 

deceniju, dvije, tri, pa i više. Te projekte u 

svijetu rade institucije. Kod nas, pošto je 

situacija takva kakva jeste, ovakve projekte 

rade pojedinci. Pojedinci to mogu raditi 

i to nije problem, problem je što pojedinci 

nemaju pravu i odgovarajuću podršku 

od društva i nadležnih institucija, a koja 

je neophodna da bi se izišlo pred svjetsku 

naučnu javnost sa jednim djelom koje te 

u odnosu na tu javnost predstavlja kao 

kulturnu, civiliziranu sredinu i na kraju 

krajeva taj naš standardni jezik predstavlja 

kao civilizirani, savremeni, moderni 

evropski jezik. Sve to bosanski jezik jeste, 

ali mi eto mukotrpno i teško dolazimo 

do rezultata koji potvrđuju da on to jeste. 

Znači, ovo je rječnik u 10 tomova, urađen 

naučno sa jedne strane, utemeljen na građi, 

na oko 500 do 600 izvora: književna 

djela, naučna djela, publicistička djela, djela 

usmene narodne književnosti, narodnih 

mudrosti, naše bosanske kuhinje na 

primjer, djela iz svih onih oblasti koje nas 

kao autentičnu kulturu predstavljaju nama 

i drugima. To je dakle naučni pristup. Sa 


23 

druge strane, urađen je tako da ima praktičnu, 

upotrebnu vrijednost. Znači, da rješava 

što je moguće veći broj tzv. jezičkih 

nedoumica: oblik riječi, značenje, akcenat, 

gramatički opis. Naročito je potkrjepljen 

velikim brojem primjera. Ovaj Rječnik se 

razlikuje od svih dosadašnjih rječnika, nemamo 

ih mnogo ali imamo ih, po tome 

što je dosljednije primjenjena savremena 

leksikografska metoda. Utemeljena je na 

građi, konkretnoj građi toga jezika, a ta 

građa je obrađena tako da recimo postoji 

oko 300 odrednica kojem funkcionalnom 

stilu riječ pripada. Znači to je ta precizna 

leksikografska savremena metodologija. To 

dvoje je spojeno i ambicije su da to bude 

rječnik koji će biti zaista upotrebljiv za 

svakodnevnu jezičku situaciju u bilo kojoj 

oblasti života. To je njegova ambicija. 

Rekli ste da je ovaj Rječnik desetotomni. 

Iz štampe su izašla dva toma, jeste 

li Rječnik završili u cijelosti ili samo 

ova dva toma koja su izašla iz štampe? 

Jahić: Negdje 60-70 % je urađeno, 

za ostalo je izvršena selekcija, napravljen 

kostur. Međutim, kad kažem urađeno 

to podrazumijeva da nije “izbrušeno”. A 

“brušenje” je poseban posao koji je možda 

nekad teži i od samoga pisanja. Tu ide autorsko 

“brušenje”, pa tehnička dorada, to 

je vrlo, vrlo mukotrpan posao. Ja trenutno 

radim na finalnom “brušenju” trećeg 

i četvrtog toma. Plan je bio da do kraja 

godine ova dva toma idu u štampariju, ali 

uvijek ima nekih odgađanja kad je u pitanju 

moj neposredni rad, ali sada kako 

stvari stoje treći i četvrti tom bi se trebali

pojaviti u martu mjesecu iduće godine. 

Izdavač će biti isti, a to je “Bošnjačka asocijacija 

33”. To je jedna mlada organizacija 

koja je prepoznala značaj ovog djela, prije 

nego su to institucije nadležne za to, i 

koja se potrudila da prva dva toma izađu 

iz štampe, a koja će se potruditi i da ostali 

tomovi rječnika budu oštampani. Iako, i 

sami kao mlada organizacija nisu riješili 

mnoga bitna pitanja za svoje postojanje i 

opstanak. 

Uvaženi profesore, ako Bog da, 

kada završite Rječnik imat ćemo jednu 

bitnu kariku u lancu koji se zove 

bosanski jezik. Šta je to još što je ne- 

ophodno uraditi da bismo odredili naš 

jezik, da bi mogli reći ovo je naš jezik, 

jesu li to pravopis, gramatika...? Da li 

sa na tome uopće radi? 

Jahić: Ovaj bi se Rječnik mogao sagledati 

u vremenu nakon Prvog Simpozija 

o bosanskom jeziku koji je održan u 

septembru 1998. godine u Bihaću. Ovaj 

Simpozij će u historiji bosanskog jezika 

vjerovatno imati nivo značaja koji je imao 

Bečki književni dogovor za srpskohrvatski 

jezik. Na tom Simpoziju je zaključeno da 

se uradi gramatika bosanskoga jezika, velika, 

ozbiljna gramatika. Zatim da se uradi 

višetomni rječnik, ali se imalo u vidu da 

to radi Institut za jezik. Međutim, Institut 

kao i svi mi iz organizacije Simpozija i 

svi od kojih se očekuju da realiziraju zaključke, 

imamo problema sa sredstvima iz 

budžeta. Jednostavno se nije moglo čekati 

i ja sam se nadhvatio da realiziram jedan 

od zaključaka Simpozija, a to je kao što 

sam već rekao izrada višetomnog rječnika 

bosanskog jezika. Ja sam u realizaciju, 

odnosno izradu rječnika krenuo odmah 

negdje nakon tog Simpozija. Znači radim 

već nekih 12 godina na njemu. Mi imamo 

već neke rječnike bosanskog jezika. 

Jednotomni rječnik bosanskog jezika koji 

je radio Institut za jezik, a koji je objavljen 

2007. godine. Ja sam u predgovoru svoga 

rječnika na dva mjesta govorio i o tome 

rječniku. Pred svakim našim rječnikom 

treba ustati, radovati mu se istinski, jer to 

smo mi, to je naš jezik. I ja sam ukazao 

na njegove kvalitete. Međutim, on ima i 

niz slabosti. I o tim slabostima sam ja govorio 

u predgovoru. Osnovna slabost je u 

tome što on uopće nema nikakvu građu, 

a Institut je naučna institucija koja sve svoje 

napore usmjerava na izradu publikacija 

koje su utemeljene na građi. Imali smo i 

Rječnik Alije Isakovića, Rječnik karakteristične 

leksike. Zatim moj školski rječnik 

u sastavu trilogije. Ovo je praktički četvrti 

po redu rječnik bosanskog jezika. Ali želim 

reći da je svaki od tih naših rječnika 

prvi, prvi u nečemu. Ali je ovaj moj najkompletniji, 

najdublji. 

Na tom Simpozijumu u Bihaću, 

osim zaključka da se izradi rječnik je 

li bilo još nekih zaključaka i da li su 

realizirani? 

Jahić: Kad se pogledaju ti zaključci 

većina njih je uglavnom, začudo, realizirana. 

Gramatiku smo uradili prije 10 godina 

i moram reći da smo je prebrzo uradili, 

ali je urađena. Ona je važeća, ali to ne znači 

da sad ne treba pristupiti izradi veće i 

bolje gramatike. Sa pravopisom se zapelo. 

Trebalo je formirati pravopisnu komisiju, 

kako to inače mora biti. Samo za pravopis 

je neophodna komisija, a rječnik i gramatiku 

može raditi i pojedinac. Dakle, 

ministarstvo federalno ili kantonalno, ali 


24 

pozvanije je federalno je trebalo formirati 

pravopisnu komisiju, ali do toga nije došlo. 

Sa naše katedre, sa Odsjeka za bosanski 

jezik Filozofskog fakulteta u Sarajevu 

je bila inicijativa, međutim, oni to zbog 

nečega nisu uspjeli realizirati. Dakle, naša 

najveća potreba sada je izrada pravopisa 

bosanskog jezika, i to komisijska izrada u 

kojoj bi bilo 6,7,8 ljudi. 

Dakle, iako se radi o jako bitnim 

projektima ne samo za jezik, nego i za 

naciju i državu, ipak nema novčane podrške 

od strane nadležnih institucija? 

Jahić: Nažalost, da! Nema podrške od 

institucija koje su pozvane da to podrže. 

Istina, moram to naglasiti, sarajevsko kantonalno 

ministarstvo obrazovanja i nauke, 

zahvaljujući agilnosti ministra Safeta 

Keše, bilo se usmjerilo na formiranje 

pomenute komisije, ali negdje je zapelo. 

Jednostavno, ovo je ministarstvo pokazalo 

spremnost, ali bez podrške federalnog 

ministarstva nije moglo realizirati ideju. 

Pomenuli ste nekoliko puta Institut 

za jezik. Svi ovi projekti trebali bi biti 

realizirani na Institutu!? Šta je problem 

kod Instituta, jesu li samo sredstva? 

Jahić: Sa jedne strane finansije, sa 

druge unutarnja organizacija, a sa treće 

kadrovsko siromaštvo. 

Da li je kadrovsko siromaštvo generalni 

problem kod nas kada je u pitanju 

bosanski jezik? 

Jahić: Pa jeste i to problem, mada mi 

imamo dosta mladih, talentiranih ljudi 

koji završavaju studije, ali nemamo gdje 

da ih smjestimo. Ministarstvo, odnosno 

Vlada treba dati odobrenje za svako radno 

mjesto u Institutu, a to onda ide sporo, 

gotovo nikako. Institut za jezik ima tričetiri 

čovjeka, veći dio njih je već blizu 

penzije, nema nikakvog podmlađivanja, 

tako da je situacija sa Institutom jako 

teška. 

Da se vratimo Vašem rječniku. 

Nakon što su izašla iz štampe prva 

dva toma uslijedile su i kritike od pojedinih 

Vaših kolega. Iako je i totalnim 

laicima jasno da je ovaj Rječnik 

kapitalno djelo sa ogromnom važnosti 

za bosanski jezik, ipak postoje 

kritičari. Da li se tu radi o sujetama, 

drugačijem pristupu, metodologiji 

izrade rječnika, ili čemu već!? Stekao 

sam dojam da ove kritike nemaju 

puno veze sa strukom, ali ipak postavljam 

ovo pitanje kako bismo prepoznali 

i ovaj problem sa kojim se 

susreće naučni rad u BiH!?

Jahić: Šta je tu pitanje našeg mentaliteta 

da neke rezultate u startu dovodimo 

u pitanje, čak i da negiramo, da odbacujemo, 

šta je tu stvar naše psihologije, šta 

je tu stvar institucionalne neorganiziranosti, 

a šta spada čisto u sujete, ne znam, 

ali svega po malo tu ima. I, nažalost, mi 

nismo zrela sredina da naučno valoriziramo 

nešto što se pojavljuje, da mu nađemo 

mjesto koje zauzima. Znači, bilo kakvi rezultati, 

rezultati bilo kakvog napora nam 

ništa ne znače, nemamo mehanizma da ih 

priznamo. Priznajemo samo pojedinačne 

promocije, koje, znamo svi, idu u znaku 

hvalospjeva ili predstavljanja pred kamerama 

itd. A stvarnog, naučnoga priznavanja, 

isticanja vrijednosti, pa i slabosti koje 

će koristiti svima kako bi se kasnije nešto 

bolje uradilo, mi to nemamo. 

Profesore Jahiću, molim Vas da 

iskoristimo ovu priliku i da pokušamo 

razjasniti neke dileme koje se postavljaju 

pred naš jezik. Prva dilema je zašto 

bosanski, a ne bošnjački jezik? 

Jahić: Te dileme samo su odraz naših 

nesnalaženja i nedostatka osnovnih spoznaja 

o biću toga jezika. Mi nismo izabrali 

naziv bosanski jezik, nego je on sam 

postojao kroz historiju, a mi smo ga samo 

prihvatili kao takvog. Kako su se jezički 

procesi kretali onda je došlo do toga da 

bosanski jezik bude upravo standardni, 

književni jezik Bošnjaka i svih onih koji 

Bosnu doživljavaju kao primarno svoju 

matičnu državu i svoju domovinu. Ta dilema 

bošnjački ili bosanski je nametnuta, 

Kad smo kod Sandžaka da kažemo 

nešto i o dijalektima kod bosanskog 

jezika. Koliko u Sandžaku 

ima bosanskog jezika. Meni kao laiku 

se čini da je puno ekavice u jeziku 

kojim govore Bošnjaci u Novom 

Pazaru, Sjenici, Tutinu, pa možda i 

u Bijelom Polju, Prijepolju, Novoj 

Varoši i Priboju, ali manje? 

Jahić: Mi smo nedavno imali promociju 

upravo ovog Rječnika u Novom 

Pazaru i ja sam imao izlaganje, upravo 

o tome. Dijalekatska baza sandžačkog 

dijalekta u sklopu dijalekata bosanskog 

jezika je naravno specifična i tu se radi 

o prevladavanju govora koji u dugim 

slogovima imaju refleks “ije” (vrijeme, 

bijelo, mlijeko), a u kratkim slogovima 

imaju “e” (vetar, pesma). Znači to je dijalekatska 

crta i sandžački, novopazarski 

Bošnjaci, pa i bjelopoljski, koji su u 

crnogorskom dijelu Sandžaka, govore 

ona nije iz nauke mogla poteći. Nauka je 

davno to riješila, i te dileme praktično ne 

postoje osim u glavama ljudi koji ili nedovoljno 

poznaju problematiku toga ili imaju 

komplekse, govorimo o Bošnjacima, ili 

o ovim drugim koji nemaju dobre namjere 

i koji nastupaju sa pozicije da oni tobože 

bolje poznaju kako se naš jezik zove od 

nas samih. To bi vam isto bilo kao kad bi 

meni neko rekao ti nisi Dževad nego si 

Nedžad, pa da ja pristanem na to. 

U Crnoj Gori na popisu stanovništa 

na listi ponuđenih jezika našao se bošnjački, 

a ne bosanski jezik. Zvanična 

Crna Gora očito nas hoće “naučiti” da 

se naš jezik zove bošnjački, odnosno, 

da ste Vi Nedžad, a ne Dževad? Takve 

tendencije imaju i neki jezičari u drugim 

susjednim zemljama!? 

Jahić: To se može tako pojaviti u 

Crnoj Gori samo ako je na to pristala 

bošnjačka zajednica tamo. Ako nije, 

onda se nikako to ne može nametnuti. 

Ali, koliko ja znam tako što se neće pojaviti 

u formuliranju naziva jezika u dijelu 

Sandžaka koji pripada Srbiji. 

Kakva je situacija sa bosanskim 

jezikom među Bošnjacima u dijaspori, 

koji su u raznim etapama odlazili 

sa ovih prostora i naseljavali razne 

krajeva svijeta!? Gledao sam neke 

bošnjačke zajednice u Turskoj koje 

su odselile nekad davno i koje govore 

nekim jezikom koji ću ja kao laik 

nazvati starobosanskim. Koriste se 

Bosanska i sandžačka varijanta bosanskog jezika 

jednim dijalekatskim tipom koji u dugim 

slogovima ima “ije”, a u kratkim 

“e”. I to samo na prvi pogled izgleda 

kao ekavski, on nije dosljedno ekavski, 

on je ijekavsko-ekavski. A taj ijekavkoekavski 

refleks zapravo odlikuje nešto 

što bi se moglo i što je već nazvano u 

literaturi sandžakom ili istočnom varijantom 

bosanskog jezika. Zapravo, ja 

sam prvi iznio tu tezu 1999. godine u 

knjizi “Bosanski jezik – sto pitanja, sto 

odgovora”, o postojanju dvije varijante 

bosanskog jezika, bosanska i sandžačka. 

Govorio sam o odlikama po kojima se 

razlikuju te dvije varijante. U svom radu 

na ovom Rječniku ja sam počeo dobijati 

konkretne potvrde te moje teze. Mnoge 

riječi koje imaju tu varijantsku izpolariziranost 

imaju obilježje “varijanta istočna” 

i “varijnata zapadna”. Međutim, to 

se ne pokazuje samo na nivou leksema, 

nego i refleksa “jata” možda i nekih akcenatskih 

osobina itd. 

riječi kao što je “preklani” koje danas 

nemamo u jeziku. Koristi se i ikavski 

dijalekat? 

Jahić: Posebna je situacija sa dijasporom 

u Turskoj. Mi imamo i Katedru za 

bosanski jezik u Turskoj. Uglavnom, 

iz raznih krajeva, dobrim dijelom 

iz Sandžaka, ali i iz Krajine, srednje 

Bosne, Sarajeva, imamo Bošnjaka u 

Turskoj, pa imamo dijalekatsku razuđenost. 

Međutim, u Turskoj je očito da 

naš jezik ostaje na nivou upotrebe familijarnog 

jezika, isključivo usmenog, govornog, 

po pamćenju. U Turskoj vidimo 

da mlađe generacije gube jezik. Taj 

je proces u toku, a ne čini se puno ni sa 

jedne strane da se to zaustavi, ni sa naše 

strane ni sa strane Turske. 

Pomenuli ste Katedru bosanskog 

jezika u Turskoj? 

Jahić: U Jedrenu, evo četvrta godina, 

radi se, problemi postoje, zapali smo u 

krupnije kadrovske probleme i ne znamo 

šta će biti dalje sa Katedrom, ali uglavnom 

postoji generacija studenata koja završava 

bosanski jezik. Ova Katedra se nalazi na 

Katedri za balkanske jezike u Jedrenu, 

međutim, naš je cilj uprkos problemima 

da se otvore katedre u Istanbulu i Ankari. 

Da li će biti nešto od toga vidjećemo. 

Turska nažalost nije puno raspoložena za 

ulaganje u ove katedre, pa šta će biti tek 

ćemo vidjeti. Ali svakako treba pozdraviti 

ovo, jer se radi o prvoj katedri za bosanski 

jezik izvan naših prostora. 

Da, Prijepolje je Prijepolje, a nije 

Prepolje. 

Jahić: Prijepolje nije Prepolje, jer je 

dugi slog. 

A zašto Sjenica nije Senica, kad je 

kratki slog!? Mada Sjeničaci ne govore 

Sjenica, nego Senica, sa karakterističnim 

naglaskom!? 

Jahić: To potvrđuje upravo ovo što 

govorim. Znači u toj dijalekatskoj fazi je 

zaista odlika koja će se izgleda napokon 

pojaviti i u književnom djelu. Pojavljuju se 

pisci, razgovarao sam jednom sa Enesom 

Halilovićem, savremenim novopazarskim 

piscem, koji se nosio tom mišlju i pitao 

mene za savjet, kako da sve to pretoči u svoje 

književno djelo. To je vrlo jednostavno 

i pojavit će se dakle književna djela koja 

imaju “ije” u dugim slogovima, a “e” u 

kratkim slogovima. 


25

Društvo 

Leksikografski temelji pokoljenja 

Riječnik bosanskog duha 

Ono što će sigurno ovaj 

riječnik označiti kao 

prekretnicu u posmatranju, 

izučavanju i normiranju 

bosanskog jezika i 

postuliranju bosnistike 

jeste jedna smjela, javno 

obznanjena teza ovoga 

filologa o dvovarijantnosti 

(dvoizgovornosti) bosanskog 

jezika: istočnoj ijekavskoštakavskoj 

(sandžačkoj) i 

zapadnoj ikavsko-šćakavskoj 

(bosanskoj) 

Piše: Safet Kadić (safetkadic@ 

hotmail.com) 

Jesu 

J 

li sve riječi potrošene? Je 

li lingvistika, jednako kao 

i epistemiologija i filozofija, 

stavila tačku izvan (saznajnog) 

kruga. Da li je o jeziku sve rečeno? 

Da li je vas svijet rečen, objašnjen, 

osmišljen u jeziku? Da li su 

iscrpljeni svi modeli produciranja 

smisla i da li je prepunjen libidov 

zakon supstance jezika, da li su 

iscrpljene sve mogućnosti jezičke 

projekcije ljudske nade? Neke odgovore 

na ova pitanja ponudit će 

jedno trijumfalno djelo bosanske 

leksikografije. Pojava prvih dvahu 

tomova desetotomnog Rječnika bosanskog 

jezika profesora Dževada 

Jahića podkraj ove godine predstavlja 

naučni, kulturni i politički 

događaj brez presedana u novijoj 

povijesti, jer je, kako smatra glavni 

urednik ovoga izdanja, akademik 

Muhamed Filipović, “rječnik određenog 

jezika jedan od prvih dokaza 

postojanja takvih kulturno i duhovno 

osviješćenih zajednica kao 

otvorenih ljudskih zajednica i kao 

kulturnih sredina, odnosno kao 

proizvođača duhovnih vrijednosti”. 

Napominjući dalje da “sve ljudske 

kulture u svojoj osnovi imaju poštovanje 

prema riječi i govoru, kao 

identifikacionom mjestu čovjeka, 

njegove svijesti i znanja i kao načinu 

kojim do nas dolazi ono što 

je skriveni smisao postojanja svega 

oko nas”, akademik Filipović posebno 

iztiče: “U našoj kulturi riječ 

je oduvijek imala najbitnije značenje 

i predstavljala je iskon mišljenja 

i čina. Od nje je sve započelo, jer 

nam je prvotno rečeno da učimo, tj. 

da izgovaramo i ponavljamo riječi 

koje nam donose svjetlost znanja i 

istine, od kada se riječ mora poštovati 

kao izvor znanja i istine.” 

Takvo shvaćanje uloge i značaja 

riječi dijeli i autor ovoga riječnika 

Dževad Jahić, iztaknuti filolog 

i ugledni profesor na Filozofskom 

fakultetu u Sarajevu te u Edrenu, 

Mostaru i Novom Pazaru, koji u 

predgovoru, pored ostalog, napominje: 

“Svaki jezik prepoznaje se prije 

svega po svom rječničkom fondu i taj 

fond jeste glavna odrednica svakog 

jezika, zapravo glavna ‘prepoznanica’ 

svakog jezika.” 

Neponovljivi poduhvat 

Podsjećajući da u tom 

smislu ni bosanski jezik 

nije nikakav izuzetak, 

već, naprotiv, tipičan i 

karakterističan po svome 

leksičkom bogatstvu i slojevitosti, 

Jahić zaključuje: 

“On je leksički bogat i 

slojevit sutog što je narod 

čiji je to matični jezik i 

sam kao historijska pojava 

prošao kroz izuzetno 

složene i također slojevite faze svoga 

razvitka na svom teškome putu 

opstanka ili nestanka. Leksičko bogatstvo 

bosanskog jezika na sreću 

svjedoči ne o nestanku već upravo o 

opstanku toga naroda kao specifične 

etničke posebnosti u evropskim 

razmjerama. U leksici bosanskog 

Nema nikakve 

sumnje 

da je ovaj 

leksikografski 

zahvat u 

bosanski jezik 

od presudnog 

značaja i 

nedvojbeno 

predstavlja 

podvig 

generacije. 

jezika izrazito je svojastvo simbioze, 

a naučni je fakt da je u porodici 

slavenskih jezika upravo bosanski 

jezik, kao jezik Bošnjaka, pa i 

svih onih koji Bosnu i Hercegovinu 

osjećaju kao svoj matični kulturni 

prostor, u leksičkom i frazeološkom 

pogledu najslojevitiji jezik i da mu 

u tom smislu premca nema čak ni u 

užoj porodici južnoslavenskih balkanskih 

jezika.” (Treba podsjetiti 

da se areal bosanskog jezika prostire 

znatno šire od sadašnjih državnih 

granica BiH i da bosanskim 

jezikom od pamtivijeka govore i 

mnogi ljudi koji nisu Bošnjaci.) 

O motivima i razlozima ovakvog 

pregnuća autor svjedoči ovako: 

“Bosanskom jeziku kroz njegovu 

hiljadugodišnju historiju radilo se 

o glavi iz raznoraznih pravaca, na 

njeg se “pucalo” iz svakojakih busija, 

podmetalo mu se sve i svašta, 

zbog mnogo čega mnogima njegovo 

postojanje i njegova neosporna historičnost 

nisu nimalo odgovarali. 

A glavni razlog je bio uvijek taj što 

im zbog mnogo čega nije odgovarala 

ni Bosna kao autentični 

kulturni prostor, pa tako 

ni bosanski jezik, čija je 

matica u toj istoj Bosni. 

Taj njen jezik u stvari je 

i glavni pokazatelj autentičnosti 

i samosvojnosti 

toga prostora i te i takve 

Bosne, kao državne 

i kao kulturnohistorijske 

cjeline.” Jahić, nadalje, 

smatra da “naučnim utemeljenjem 

i naučno utemeljenim 

normiranjem 

bosanskog jezika i sam 

bošnjački narod uspijeva 

se u današnjim prilikama 

kuturno revitalizirati i predstaviti 

kao savremeni evropski narod 

formiran na prostoru Balkana, a u 

čijem formiranju značajnu ulogu 

igraju ne samo slavenski korijeni 

već i ilirski supstratski, a potom i 

bogumulski i orijentalno-islamski 

kao adstratski...” 


26

Ne umanjujući značaj i domete 

izuzetnih i neponovljivih umjetničkih 

ostvarenja u ovoj godini, kakvi 

su filmovi Belvedere Ahmeda 

Imamovića, zatim četverotomni 

historijski roman Dugo svitanje 

Halida Kadrića, ali i tradicionalne 

kulturne manifestacije kao što 

su MESS Dine Mustafića, SFF 

Mirsada Purivatre, Sarajevski dani 

poezije Hadžema Hajdarevića, 

Sarajevo jazz-fest Edina Zubčevića, 

(pa i Sarajevska zima Ibrahima 

Spahića ili Baščaršijske noći Halida 

Kuburovića), mora se naglasiti 

da su za ovaj neponovljivi naučni 

leksikografski poduhvat vezani 

sve sami ekskluziviteti. O kakvom 

se grandioznom ljudskom podvigu 

radi govori i činjenica da će se 

Rječnik sastojati od deset tomova 

u kojem će biti obuhvaćeno oko 

80.000 natuknica, a unutar njih 

oko 350.000 razrađenih i opisanih 

jezičkih jedinica, a taj naučni podvig 

izveo je samo jedan čovjek tokom 

desetogodišnjeg rada. Posebno 

ohrabruje činjenica da je na kraju, 

zahvaljujući razumivanju akademika 

Muhameda Filipovića, prvi put 

najviša naučno-umjetnička institucija 

u državi, kao što je Akademija 

nauka i umjetnosti BiH, istina zasad 

samo pokroviteljski, stala iza 

ovakvog projekta, što bi moglo 

nagovješćivati da će se pitanje bosanskog 

jezika odsad postavljati u 

najvišim i najodgovornijim naučnim 

projektima i planovima naučnih 

kao i državnih institucija. 

Ovaj čin ravan je nekom velikom 

ljudskom odkriću: jednom se zbude 

i nikad više! Radi se o prvom naučno 

utemeljenom opisno-normativnom 

riječniku bosanskog jezika 

enciklopedijskog zahvata, u kojem 

se sveobuhvatno i sistematično, po 

uzusima savremene naučne akribije 

i najviših standarda moderne leksikologije, 

fundira bosanski duh u 

bosanskim riječima. U tom smislu 

primijenjen je i savremeni metodološki 

postupak. U okviru svake 

natuknice daju se etimologija, zatim 

relevantni gramatički opis sa 

akcenatskim kategorijama u duhu 

standardnog jezika, značenja i definicije, 

a posebno sintagmatski i 

frazeološki izrazi. Kako napominje 

sam autor, u Rječniku je sakupljena 

ogromna građa bosanskog jezika, 

kakva dosad nigdje, ni ublizu 

ovakvog obima, nije predstavljena 

ni objašnjena. U njemu je pri put 

cjelovitije, modernom leksikografskom 

metodom, predstavljeno 

leksičko bogatstvo bosanskog 

jezika, autentično jezičko 

naslijeđe. “Rječnik 

obiluje ogromnom građom, 

koja praktički zahvata sve 

nivoe i funkcionalne stilove 

standardnoga bosanskog 

jezika. On obiluje također 

ogromnom građom primjera 

iz jezika bošnjačke usmene 

književnosti, što se prije 

svega odnosi na narodnu 

epsku pjesmu, a posebno 

na sevdalinku i baladu. 

U njemu je, kao potvrda 

upotrebe riječi u natuknici, veliki 

broj primjera iz jezika najznačajnijih 

bošnjačkih pisaca, od onih 

najstarijih do savremenih, što sve 

skupa služi kao svojevrsna i pouzdana 

ilustracija izvornosti bosanske 

Leksičko 

bogatstvo 

bosanskog 

jezika na sreću 

svjedoči ne 

o nestanku 

već upravo o 

opstanku toga 

naroda kao 

specifične 

etničke 

posebnosti 

u evropskim 

razmjerama. 

jezičke tradicije i samosvojnosti 

bosanskog jezika. 

Značajan dio građe 

Rječnika sačinjava 

i naučna, publicistička 

i druga slična literatura”, 

objašnjava profesor 

Jahić. 

Dvovarijantnost 

bosanskog jezika 

Potrebno je podsjetiti 

da između nauke i 

umjetnosti postoji bitna 

razlika: nauka traga za istinom, a 

umjetnost za ljepotom, naučnik je 

dužan govoriti istinu, a umjetnik 

lagati istinito, ali je, po Picassou, 

umjetnost laž koja nam služi da 

dođemo do istine, a bosanski jezik 


27

je u ovom riječniku konačno našao 

svoju istinu, a da se i ne govori o 

nemjerljivom značaju i doprinosu 

bosanskoj kulturi kroz susretanje i 

dijalog bosanskog jezika i duha sa 

drugim jezicima, kulturama i narodima. 

Ono što će sigurno ovaj 

riječnik označiti kao prekretnicu u 

posmatranju, izučavanju i normiranju 

bosanskog jezika i postuliranju 

bosnistike jeste jedna smjela, javno 

obznanjena teza ovoga filologa 

o dvovarijantnosti (dvoizgovornosti) 

bosanskog jezika: istočnoj ijekavsko-štakavskoj 

(sandžačkoj) i 

zapadnoj ikavsko-šćakavskoj (bosanskoj). 

Slijedeći tu svoju ideju (i 

moju skromnu prijateljsku sugestiju), 

Jahić, kao prvi jezikoslovac 

ikad, daje u ovom riječniku normativni 

legitimitet izvornim ikavskošćakavskim 

oblicima iz bosanskog 

organskog idioma, što će imati 

dalekosežne posljedice ne samo za 

unapređenje ljudskih prava nego i 

za razmah bosnistike, i smjer normativistike, 

ali i kao prvi korak deviktimizacije 

Bošnjaka. Istina, ne 

radi se o ravnopravnim riječničkim 

odrednicama, nego samo o obavijesti 

o ikavskim i šćakavskim (akcentovanim) 

oblicima u zagradi iza 

riječničke natuknice, na primjer: 

cijèna (ik. cína), cjelìna (ik. cilìna); 

Sarajevski filološki 

susreti 

Završetak ove godine 

obilježen je svojevrstnom 

“bosnističkom euforijom”. 

Nakon promocije 

Rječnika bosanskog jezika u 

septembru, u oktobru je održana 

dvodnevna međunarodna 

naučna konferencija: Sarajevski 

filološki susreti, a u 

decembru na zimskom sajmu 

knjige pojavio se i Oksfordski 

englesko-bosanski rječnik, 

što nepobitno svjedoči o nezaustavljivom 

razmahu bosnistike. 

bìralīšte (šćak. bìralīšće), bòrilīšte 

(šćak. bòrilīšće), što je, mada prvi 

i nepodpun, značajan korak u priznavanju 

sobstvenog narodnog jezika. 

U tome je pionirska zasluga 

profesora Jahića i po tome je ovaj 

riječnik, kao i po mnogo čemu 

drugom, ‘prvi’ i ‘pionirski’. (Kao 

nesvakidašnji primjer pregalaštva 

treba iztaknuti da je profesor Jahić 

uporedo sa radom na Rječniku, pisao 

i roman “Ustraga”, koji je, također, 

ugledao svjetlo dana kada i 

Rječnik.) 

Nema nikakve sumnje da je 

ovaj leksikografski zahvat u bosanski 

jezik od presudnog značaja 

i nedvojbeno predstavlja podvig 

generacije. Pojava ovog riječnika 

trajno će obilježiti jedno vrijeme 

i neizbrisivo označiti ovu godinu 

u povijesti Bosne i Bošnjaka, kao 

onu sudbonosnu tačku njihovog 

uzpravljanja nakon srbsko-hrvatske 

agresije na Bosnu i srbskog 

genocida nad Bošnjacima krajem 

proteklog stoljeća, jer “jedan od 

najtežih aspekata naše tužne historije 

jeste historija manipulacija 

našim bosanskim jezikom, čiji su 

pogubni rezultati vidljivi u mnogim 

apsurdima našeg života”. U 

tome je epohalan značaj ovoga 

riječnika. 

Filološki susreti, koje su 

tako dalekovido osmislili, 

organizovali i vodili dvojica 

mladih univerzitetskih profesora 

Sanjin Kodrić i Ismail 

Palić upravo nude model 

kako jedna mala nacionalna 

kultura može stupiti u kontakt 

sa velikim kulturama, 

kako se određeni povodi 

mogu izkoristiti za afirmaciju 

bosanskog jezika i književnosti. 

“Osnovni cilj konferencije 

bio je potaknuti izučavanje 

opusa trojice velikana bosanskog 

jezika i književnosti 

Meše Selimovića, Skendera 

Kulenovića i Derviša Sušića, 

a zatim povodom stogodišnjica, 

odnosno 85-togodišnjice 

njihovog rođenja prezentirati 

i afirmirati njihovo književno 

djelo i to na način da 

o književnim opusima ovih 

autora ne govore samo naučnici 

iz BiH već i naše kolege 

sa uglednih evropskih i svjetskih 

univerziteta, a njih je ov- 

Kada i ako budu, na slobodnom 

prostoru na Marindvoru i 

budućem modernom centru metropolisa 

Sarajevo, uokolo palača 

Vlade i Skupštine BiH, izgrađeni 

Muzej savremene svjetske 

umjetnosti – ars aevi, reprezentativna 

koncertna dvorana, te uz 

postojeći Zemaljski i Historijski 

muzej, također i Memorijalni 

muzej genocida i Muzej obsade 

grada, - značit će to da su zaklopljene 

strašne stranice stradalničke 

povijesti i otvorena nova 

stranica evropske budućnosti 

Bosne i Bošnjaka. Budući da će 

Bošnjaci kao autohtoni evropski 

muslimani u budućem pluralnom 

evropskom društvu predstavljati 

ekskluzivitet, logično bi bilo planirati 

na istom prostoru izgradnju 

reprezentativnog islamskog 

kulturnog centra za sve muslimane 

ne samo Balkana nego i 

Evrope, ali o tom elementarnom 

pravu Bošnjaci ni u rođenoj zemlji 

ne mogu ni sanjati, jer balkansko 

i evropsko (pa i bosansko) 

okruženje još uvijek je toliko 

ksenofobično i islamofobično da 

to ne predstavlja samo neku daleku 

blagu sjenku nad njima, već 

prijeteći holujni oblak na evropskom 

horizontu. 

dje 90 iz 13 država svijeta”, 

zasvjedočio je predsjednik 

Organizacionog odbora Sanjin 

Kodrić. On je najavio i 

objavljivanje dvahu zbornika 

naučnih referata prezentiranih 

na skupu od po 600 stranica, 

jedan iz oblasti književnosti, 

a drugi sa temama iz 

bosanskog jezika. 

Oksfordski englesko-bosanski 

rječnik dovodi u direktnu 

i ravnopravnu komunikaciju 

bosanski jezik sa velikim 

engleskim jezikom po najvišim 

leksikografskim standardima. 

Vrijedi ovdi navesti napomenu 

izdavača “o jezičkim 

varijantama”: “Rječnik pored 

izvornih riječi na bosanskom 

jeziku sadrži i najfrekventnije 

varijante riječi u upotrebi na 

srpskom i hrvatskom jeziku u 

Bosni i Hercegovini.” 


28

Pogledi 

Definicije borbe za Republiku Bosnu i Hercegovinu (2. dio) 

Vratiti 

BiH iz područja 

dogovora u područje prava 

Dejtonske institucije u koje 

se delegira volja entiteta 

nisu institucije države, nego 

unije država. Agencije, 

uprave i direkcije koje 

preuzimaju nadležnosti 

ministarstava, institucija 

monetarne i fiskalne politike 

sa nivoa države a zadržavaju 

ih na nivou entiteta, nisu 

organi države nego unije 

država - kakve imaju, npr., 

Francuska, Njemačka i 

druge države koje se mogu 

udruživati ali i razdruživati 

kroz organe EU. 

Sarajevo, 7.11.2010. 

Najviši 

N 

status kojeg jednom 

narodu daje ustavno pravo, 

je ustavni narod (spomenut u 

ustavu). A konstitutivnost naroda, u svijetu 

je nepoznata; ovdje je to dizanje naroda 

iznad građanina i teritorijaliziranje 

duhovnosti uvedeno da BiH podijele 

na osnovu srpske autokefalne svetosavske 

dogme teritorijalizirane duhovnosti 

“narodne države” i sestrinske hrvatske 

rimokatoličke dogme teritorijalizirane 

duhovnosti cuius regio, eius religio (čija 

je regija/država, toga je i religija, i vice 

versa) – koje nemaju nikakvog uporišta 

u Povelji UN i Internacionalnom pravu. 

Konstitutivnost naroda na teritoriji 

BiH, kao i drastičniji ekskluzivitet religija-narod-teritorija-država 

zacrtan u 

Aneksu 4 u formi Republike srpske (RS) 

i dodatno zahtijevan u formi ‘Hrvatske 

Republike Herceg-Bosne’ ili njenih varijanti 

poput hrvatske federalne jedinice 

ili hrvatskih kantona, služe da građani 

RBiH ove dvije dogme - primjenom 

kojih bi se raspale skoro sve 

evropske i svjetske države - 

prihvate u globalu i nastave 

sudjelovati u podjeli BiH, 

jer je princip da je opći interes 

vrhovni državni interes, 

Aneksom 4 zadržan na nivou 

“srpskog entiteta”, čime se 

RS potvrđuje kao srpska država 

unutar koje i samo prema 

odluci koje, nesrbi mogu 

eventualno dobiti minimum 

zvani ljudska pravaa 

ili opti- 

mum zvani građanska prava. 

U oba slučaja, Aneksom 4 je 

nesrbima čak i nadanje tom 

dobitku, ubijeno. Jedan od 

dokaza da je Dejtonski ustav 

(Aneks 4) nametnuo svetosavsku 

“narodnu državu”, a 

kriminalno odbacio princip 

Univerzalnosti građanstva 

kao nadnarodnu kategoriju 

prema Povelji UN, je u stalnom 

insistiranju na pristanak 

RS na drugačija ustavna 

rješenja - premda se pravo RS 

na učešće u pregovorima i 

uvjetovanje ustavnih rješenja može lagano 

osporiti jer su, uz njenu začetnu 

ilegalnost, i ona i ‘Dejton’ osuđeni na 

Svjetskom sudu i u rezolucijama Savjeta 

sigurnosti UN (kao rezultat agresije i genocida), 

te da se od strane kojoj se sudi i 

presudi, ne traži suglasnost za pravni sistem 

po kojemu joj se sudilo i presudilo, 

a prema kojemu ona, Republika srpska, 

ne može niti postojati. Nije na odmet 

spomenuti da su najniže adrese sa kojima 

Sarajevo treba razgovarati, Zagreb 

Ipak je ‘Dejton’ 

propao. Ne 

zato što nije 

“doveden do 

kraja” (iako 

tom cilju hrle), 

nego zato što je 

njegov temelj 

nezakonit i zato 

što su njegovi 

ciljevi lažni, 

protupravni. 

i Beograd, a jedina ispravna adresa, 

East River New York, uz konsultacije u 

Briselu i Washingtonu. 

Država je definirana ustavom, granicama 

i teritorijima na kojima se taj 

ustav primjenjuje na način 

jedinstva podjele vlasti na 

predstavničku/zakonodavnu 

(skupština - op. a., sinonimi: 

parlament, sabor), sudsku 

(pravosuđe) i izvršnu (predsjednik 

i vlada sa resornim 

ministarstvima) – što RS 

sve ima, sa lokacijom centralnih 

državnih institucija u 

Banjaluci. Svaki pokušaj da 

se zajednica (unija) dvije ili 

više takvih cjelina – od kojih 

svaka ima vlastiti ustav i 

jedinstvo podjele ove tri vlasti 

- proglasi državom, je bježanje 

od istine o dejtonskoj 

uniji BiH. Čuvari ‘Dejtona’, 

a time i RS, u strankama 

koje okupljaju Bošnjake, to 

često zamagljuju tvrdnjom 

da je BiH u Dejtonu sačuvala 

vanjski suverenitet a žrtvovala 

unutarnji. To je laž, 

jer je suverenitet po definiciji 

nedjeljiv – te ako se podijeli 

na vanjski i unutarnji, žrtvovan 

je čitav, jer mu je oduzet 

jedan od tri glavna atributa, nedjeljivost. 

Uostalom, stalno pljušte dokazi da 

dejtonska BiH nije država nego tek ad 

hoc, privremena, nestabilna - i po ruši- 

telje RBiH oportuna - unija sastavljena 

od jedne države u procesu legalizacije, 

RS, i deset mini-država (kantona) labavo 

uvezanih u nestabilnu Federaciju 

BiH, koja nema niti vanjskog suvereniteta: 

RS uvelike sklapa internacionalne 

ugovore, po svijetu otvara predstavništva 

i angažira lobiste, ucjenom uvjetuje 


29

vanjsku politiku BiH, ekskluzivno prima 

svjetske i susjedne državnike, diplomate, 

emisare u Banjaluci… Sva priča 

dejtonskih političara o državnosti, suverenitetu 

dejtonske BiH, propagandna 

je laž, korištena da se odane građane 

RBiH vara dok “Dejton dovedu do kraja”. 

To je prevara “drži bure vodu, dok 

majstori ne odu”. 

Dejtonske institucije u koje se delegira 

volja entiteta nisu institucije države, 

nego unije država. Agencije, uprave 

i direkcije koje preuzimaju nadležnosti 

ministarstava, institucija monetarne i 

fiskalne politike sa nivoa države a zadržavaju 

ih na nivou entiteta, nisu organi 

države nego unije država - kakve imaju, 

npr., Francuska, Njemačka i druge 

države koje se mogu udruživati ali i razdruživati 

kroz organe EU. Proglašavati 

“napretkom” ukidanje institucija RBiH 

u ‘Dejtonskom procesu’ uz izgradnju 

institucija koje legaliziraju diskontinuitet 

države BiH putem udruživanja entiteta 

i stvaranja pravnog osnova za razdruživanje, 

je doista djelovanje u korist 

osnovnog cilja zbog kojeg su agresija i 

genocid počinjeni: diskontinuiteta državnosti 

jedinstvene BiH u korist novog 

kontinuiteta zajedničke (!) BiH, koja bi 

svoj početak slavila kao ‘Dan 

Dejtona’ - ustavne kapitulacije 

države BiH. 

Institucije države se definiraju 

osnivačem i budžetom, 

a ne načinom kako se npr. plaća grijanje 

muzeja. U institucijama kao što je 

UIO, jedinstveni računi su po karakteru 

samo prelazni računi prema kvotama 

za pojedine entitete. Sredstva na prelaznim 

računima ne čine aktivu ni preduzeća 

ni države, i još su jedna potvrda nepostojanja 

suvereniteta (u ovom slučaju 

fiskalnog). Ovaj primjer je spomenut 

kao tipičan zbog naglašenog korištenja 

u retorici o “napretku u reintegraciji 

BiH” po dejtonskoj formuli. Ovo se 

odnosi na sve institucije; pogotovo one 

koje su u diskusiji povodom inicijativa 

EU o napuštanju ‘Dejtona’ i formiranja 

BiH po principima Države i Prava. 

Pravno propali projekt 

Ipak je ‘Dejton’ propao. Ne zato 

što nije “doveden do kraja” (iako tom 

cilju hrle), nego zato što je njegov temelj 

nezakonit i zato što su njegovi ciljevi 

lažni, protupravni. Svi u BiH, 

EU i SAD, koji ga čuvaju i ratificiraju/ 

Konferencija 

u Augsburgu 

1555. - Rimsko 

carstvo dijeli 

zemlje 

oživljavaju amandmanima 

(dogradnjama), obavljaju težak 

posao - jer su se zavjerili 

ne samo protiv prava RBiH 

na kontinuitet i opstanak, 

nego i protiv Prava uopće na 

cijelom svijetu. Čuvari ‘Dejtona’ totalno 

derogiraju, odbacuju Povelju UN, 

Internacionalno pravo, Konvenciju o genocidu, 

Presudu Svjetskog suda (organa 

UN!) i dosege svjetske civilizacije i institucije 

tog domena. Za razliku od institucija, 

protagonisti ‘Dejtona’ moraju slati 

šifrirane poruke “kako je RS ‘Dejtonom’ 

garantirana, te zbog toga ne može nestati” 

i tajne koverte liderima stranaka (sa 

kojima prave i tajna sijela). Upravo zato 

što je Aneksom 4 garantirana, RS može 

nestati kao i sam Aneks 4 (nelegalan od 

nastanka, nelegalan po Presudi Svjetskog 

suda, a i neispunjen ugovor). Tada ne 

propada RBiH, nego propada RS koja je 

nastala Aneksom 4 - te se po imperativnim 

postulatima Internacionalnog prava, 

automatski vraća prethodno pravno 

stanje (status quo ante), Ustav RBiH koji 

je ionako nelegalno suspendiran. 

Inozemnim čuvarima ‘Dejtona’ 

je otežan posao njegove obrane jer se 

moraju skrivati od svoje javnosti da bi 

30

legalizaciju genocida prodali kao “provedbu 

(ili izmjenu) Dejtona”. Zato moraju 

raditi kroz nezvanične institucije, 

nevladine organizacije, pa osnivaju ili 

angažiraju famozne NVO poput nekih 

“instituta za mir”, te sve to guraju preko 

potrošivih, sluganskih političara. Njihov 

posao je mnogo teži nego onih koji jednostavno 

i javno mogu ‘Dejton’ suprotstaviti 

Povelji UN, te jasno kazati istinu 

upotrebom od naše javnosti skrivenog 

izraza koji omogućava direktno vraćanje 

BiH iz područja dogovora u područje 

prava. To je izraz nefunkcionirajući ustav, 

koji u izvještaju Venecijanske komisije iz 

2004., poziva na povratak slučaja države 

BiH iz Poglavlja 6 (uvjetno-dogovornog, 

nagodbenog) u Poglavlje 7 (pravno obvezujućeg) 

Povelje UN. Mimo te spasonosne 

ponude, zagovaranje “dogovora 

domaćih snaga” i promjena ustava ili 

pravljenja novog ustava a kroz “institucije 

(dejtonskog) sistema”, znači držanje BiH 

u okovu u kojem RS ima pravo veta bez 

obzira što je sam taj okvir upravo razlog 

za stavljanje ‘Dejtona’ ad acta a od strane 

Internacionalnog prava. 

Nakon izjašnjavanja Venecijanske komisije 

(referentnog pravnog organa Vijeća 

Evrope) i Kongresa SAD, u prah je 2006. 

pretvoren pokušaj odbrane ‘Dejtona’ 

pod vodstvom nevladinog lobija oko nevladine 

organizacije ‘Institut za mir’ iz 

Washingtona i ambasadora UK i SAD, 

koji su, priključujući se NVO sektoru, 

pokušali obaviti prljav posao kao Richard 

Holbrooke, bez posljedica za vladin sektor 

vlastitih zemalja. Američki ambasador 

Douglas McElhaney je 2006., inicijativom 

za legalizaciju Aneksa 4 kroz prihvaćanje 

amandmana (‘Aprilski paket’), radio 

tajno jer je bio u sukobu sa Rezolucijom 

400, kongresa vlastite države. 

Izvan bodljikave žice 

Dejtonski ugovor i njegov Aneks 

4, nametnut u bunkeru unutar ograda 

bodljikave žice vojnog aerodroma, 

pokrenuo je proces kojeg su godinama 

analizirali, tumačili i eksponirali predani 

branioci RBiH, uključujući i ovog autora, 

da bi u svjetlu dokumenata Venecijanske 

komisije EU i Odbora za vanjsku politiku 

Američkog kongresa, u internetom 

distribuiranoj analizi maja 2005., ukazali 

na put proboja izvan tih aerodromskih 

bodljikavih ograda i povratak u domen 

Internacionalnog prava, a naročito 

Konvencije o genocidu i ostalih dostignuća 

civilizacije, te putem njihove primjene, 

odbrane države Bosne i Hercegovine - 

kako od susjednih agresora i njihovih surogata, 

plus internacionalnih hohštaplera, 

tako i od domaćih dejtonskih karijerista, 

poltrona, lažova, profitera, glupana, lopova, 

šibicara. Zaključak analize je da 

u spašavanje države BiH treba ići putem 

Internacionalnog prava a ne putem vansudskih 

nagodbi sa počiniocima agresije, 

ratnih zločina i genocida; situacija u BiH 

je nastala dvodržavnom agresijom na 

RBiH, te se ne može riješiti na lokalnom, 

nego isključivo na internacionalnom nivou; 

to je internacionalni problem. 

Institucije, pravna tijela EU, Vijeća 

Evrope, Parlamenta EU i njihove komisije, 

kao i Odbor za vanjsku politiku 

Kongresa SAD, bilo eksplicite, bilo 

implicite su proglasili Dejtonski ustav 

nefunkcionirajućim! To je Venecijanska 

komisija obznanila 2004., a Kongres 

SAD implicite 2006. u Rezoluciji 400. 

Važnost tih akata i značenje termina nefunkcionirajući, 

dejtonske snage skrivaju. 

U kontekstu Povelje UN, termin nefunkcionirajući 

i ukazuje da za smjenu takvog 

ustava ne postoji obaveza suglasnosti entiteta 

- a posebno ne RS, čiji nastanak, 

postojanje i djelovanje je i povod i razlog 

zašto je taj ustav nefunkcionirajući. 

Univerzalnost građanstva 

Države, jest jednako nacije, su članice 

Organizacije ujedinjenih nacija (OUN). 

“Ujedinjeni narodi” ne postoje! Države 

su nadnarodne kategorije, pa OUN ne 

okuplja narode, nego nacije - koje su svaka 

konvencija o (su)životu njenih građana, 

koji mogu pripadati ujedno i raznim 

narodima, vjerskim skupinama, rasama. 

Građani - jest jednako pripadnici nacije, 

jest jednako državljani - ujedno mogu pripadati 

i jednom od više naroda u jednoj 

državi. Narod u državi može biti zaštićen, 

ali samo na nivou narodne kulture, 

etničkog identiteta, naslijeđa i prakse, ali 

ne na višem nivou ekskluzivne narodne 

teritorije organizirane u “(jedno)narodnu 

državu” sa pravom veta o pitanjima postojanja 

i funkcioniranja države. Kada 

bi dogma srpske autokefalne svetosavske 

teritorijalizirane duhovnosti “(jedno) 

narodne države” i sestrinska hrvatska rimokatolička 

dogma “čija je regija/država, 

toga je i religija, i vice versa” - na kojima se 

zasnivaju RS i zahtjev za nekom formom 

‘Herceg-Bosne’ – bili prihvaćeni, OUN 

ne bi brojala do 200 nego preko 2.000 

članica, odn. koliko god naroda postoji 

na planeti; a građanske (ujedno i multietničke) 

države bi se raspale. Realno, skoro 

su sve države na svijetu, multietničke: građani 

ponaosob pripadaju nekom od više 

naroda u skoro svakoj državi. A uzdizanje 

građanina (državljanina) iznad naroda 

(etnosa), vjere i rase, temelj je principa 

Univerzalnosti građanstva, na kojemu 

stoji svjetski poredak. 


31 

Nažalost, i pored svjetske šanse dane 

državi BiH, u Sarajevu se godinama u 

medijima i strankama, te među “neovisnim 

intelektualcima” (neovisnim 

od morala, znanja i hrabrosti), stvara i 

podržava fama, nestrpljivo očekivanje, 

pa i paranoja u snebivanjima kako će 

na bilo koji potez reagirati parlament 

RS, Dodik, Tadić, Visoki predstavnik. 

Venecijanska komisija je 2004-2005 

naznačila da bi po pitanju ustava BiH 

“dobro bilo da se ... suglasi i Republika 

srpska”, ali njenu suglasnost ne zahtijeva. 

Američki kongres ide još dalje u korist 

BiH kada u Rezoluciji 400, etnitete niti 

ne spominje, a time niti ne prepoznaje 

kao relevantan faktor. Kongres spominje, 

a time priznaje, jedino državu Bosnu 

i Hercegovinu. Svjetskim pravnim tijelima 

za pitanja ustava nije potreban pristanak 

RS, a kamoli njen diktat. Naprotiv, 

EU i Kongres SAD su u periodu 2004- 

2006, dali do znanja da su principi, organizmi 

i instrumenti nefunkcionirajućeg 

ustava također nefunkcionirajući ili 

razlogom nefunkcioniranja (države). To 

znači da je po državu BiH destruktivno 

pozivanje i očekivanje odluka parlamenta 

RS o tome hoće li ili neće biti poštovan 

nefunkcionirajući Dejtonski ustav i 

hoće li ili neće RS staviti veto na bilo što, 

pogotovu nakon Presude Svjetskog suda 

od 26.2.2007.! 

U raspravama se farsa strmoglavljuje 

do papagajskog “Dejton je dobar jer 

je zaustavio rat”, premda je zaustavio 

Armiju RBiH kada je oslobađala po jedno 

naselje dnevno, od Ključa do predgrađa 

Banjaluke; a da se i ne spominje 

suradnja sa HV-HVO u operacijama 

augusta 1995., koje su mogle osloboditi 

RBiH u tili čas. Kada su nezadržive formacije 

legendarnih generala Mehmeda 

Alagića i Atifa Dudakovića u ljeto 1995. 

napredovale u Krajini, a četnici bili “na 

točkovima” u paničnom bijegu, Nikola 

Koljević je u Banjaluci za američki CNN 

TV, novinaru pred kamerom u mikrofon 

histerično urlao da ako u narednih 

36 sati NATO ne zaustavi taj prodor, 

“dolazi do sloma srpske komponente u 

BiH!” Bolni su i pro-dejtonski mazohistički 

argumenti predstavnika samih 

žrtava, kada kažu “Dejton je dobar jer je 

zaustavio genocid”, premda je totalni genocid 

spriječila Armija RBiH, i to ranije; 

a upravo je prednacrt ‘Dejtona’ iz Ženeve 

nazvan ‘Plan Kontakt grupe’, nakon 

parafa Muhameda Sacirbeya, direktno 

potakao pokolj u Srebrenici – enklavi 

koja je, zajedno s Goraždom onemogućavala 

provođenje tog plana - tog zbira 

svih dotadašnjih planova o podjeli BiH, 

od Lisabona preko Sarajeva, Ženeve, 

Washingtona, New Yorka, do Dejtona.

Mladi i društvo 

Delinkvencija mladih, oblici individualnog ponašanja (V) 

Neposredni društveni uzroci 

delinkventnog ponašanja 

Svi opštedruštveni uslovi 

delinkventnog ponašanja 

mladih posredno se ispoljavaju 

putem neposrednih uzroka 

delinkventnog ponašanja. 

Među najvažnije takve faktore 

spadaju: 1. Uticaji porodične 

sredine; 2. Uticaji školske 

sredine i obrazovanja; 3. 

Uticaji slobodnog vremena i 4. 

Uticaj sredstava za masovne 

komunikacije 

Piše: Džemal Subašić 

Delinkventno 

ponašanje 

predstavlja kompleksnu 

društvenu pojavu koja se 

može pravilno shvatiti i naučno objasniti 

samo ako se posmatra kao izraz 

djelovanja, kako individualnog uticaja, 

tako i svih faktora koje možemo 

naći u opštim uslovima života i društvenim 

odnosima na kojima počiva 

određeno društvo. Ovi opšti uslovi 

rađaju teške materijalne prilike, nezaposlenost, 

siromaštvo, zaostalost, 

primitivizam, deficijentnu porodicu, 

alkoholizam i druge pojave, među 

kojima svakako i emocionalne napetosti 

i lične devijacije. Prema tome, 

na kriminalitet i ujedno i na delinkventno 

ponašanje mladih gleda se 

kao na izraz djelovanja opštih uslova 

koji karakterišu društvo kao cjelinu 

i djelovanja posebnih faktora koji 

imaju karakter neposrednih uzroka 

ovakvog društveno neprihvatljivog 

ponašanja. Opšti uslovi kriminaliteta 

leže u društveno-materijalnim 

uslovima ekonomske, klasne i druge 

osnovne strukture i protivrječnosti, 

dezorganizacija društva kao cjeline i 

svih njegovih sastavnih elemenata i 

oni predstavljaju osnovnu snagu koja 

determiniše pojavu kriminalne djelatnosti 

u krajnjoj instanci. Nasuprot 

njima, krajnji uzroci kriminaliteta se 

ostvaruju putem neposrednih faktora, 

tj. onih faktora koji svojom 

snagom djeluju na pojedince 

u pravcu njihove 

kriminalizacije dobijajući 

u konačnom ishodu svoj 

izraz u njihovom delinkventnom 

ponašanju. (R. 

F. Mlađenović – Kupčević, 

Kriminologija, Sarajevo, 

1982., str. , 163). Svi opštedruštveni 

uslovi delinkventnog 

ponašanja mladih posredno 

se ispoljavaju putem 

neposrednih uzroka delinkventnog 

ponašanja. Među 

najvažnije takve faktore 

spadaju: 1. Uticaji porodične 

sredine; 2. Uticaji školske 

sredine i obrazovanja; 3. 

Uticaji slobodnog vremena 

i 4. Uticaj sredstava za masovne 

komunikacije. 

Uticaji porodične sredine 

Prema prof. Bakiću, porodica 

je historijski oblik 

socijalnog i ekonomskog 

zajedništva ljudi različitog 

spola, uzrasta, raznih 

bioloških i kulturnih potreba 

i težnji u okviru 

koje se odvijaju primarni 

biološko-edukativni procesi 

u funkciji produžetka vrste. 

Ovakvo određenje porodice 

zahvata i tri glavna 

elementa i procesa na kojima 

se zasniva i iz kojih izvodi svoje 

funkcije. To su: prirodno–reproduktivni 

(biološki), socijalno-kulturni i 

Pri proučavanju 

samog 

problema 

delinkvencije, 

kao i u 

proučavanju 

etiologije 

kriminaliteta 

uopšte, 

posebna 

se pažnja 

poklanjala 

siromaštvu, 

bogatstvu, 

socijalnom i 

ekonomskom 

statusu i 

pripadnosti 

određenom 

društvenom 

sloju. 

ekonomski aspekt strukture porodice. 

Za nas su ovdje posebno interesantna 

dva posljednja elementa koja igraju 

veliku ulogu, odnosno koja imaju bitan 

uticaj na oblikovanje ličnosti mladih 

i proces njihova odgoja i socijalizacije. 

Prema Personsu, porodica ima 

dvije “temeljne i neraskidive 

funkcije” koje su zajedničke 

porodici u svim društvima. 

To su: primarna socijalizacija 

djece i stabilizacija odraslih 

ličnosti kao pripadnika 

društva. Ova prva funkcija 

se sastoji u socijalizaciji ličnosti 

u djetinjstvu i to, kao 

primarna socijalizacija koja 

se ostvaruje u ranim godinama 

i to u okviru porodice 

i sekundarna koja se dešava 

u kasnijim godinama u kojima 

opada uticaj porodice, 

a jačaju uticaji škole i faktora 

u društvu. Primarna 

socijalizacija obuhvata dva 

temeljna procesa: internacionalizacija 

(usvajanje) 

kulture društva i struktuiranje 

ličnosti. Usvajanje 

kulture, prema Parsonsu 

se shvaća kao skup zajedničkih 

vrijednosti i normi 

društva i oni se usvajaju 

kao dio strukture ličnosti. 

U skladu s tim Parsons porodicu 

naziva “tvornicom 

koja proizvodi ljudske ličnosti” 

(Prof. dr I. Bakić, 

Sociologija, Sarajevo, 1997., 

str. 146.). 

Neosporno je da je porodica 

kao jedna od primarnih 

društvenih grupa 

ta u kojoj se, prema različitim 

uticajima oblikuje ličnost 

mladih u širem smislu. Ona je 

društvena zajednica u kojoj se, pored 

obezbjeđenja materijalnih i drugih 


32

objektivnih uslova života mladih, 

ostvaruje i zaštitna odgojno-moralna 

funkcija. Međutim, mora se imati u 

vidu da ta funkcija ovisi i o cjelokupnoj 

strukturi porodice, položaju u 

određenoj društvenoj sredini, te načinu 

i kvalitetu ostvarenja ostalih mjernih 

funkcija. U porodici dijete gradi 

svoj moralni lik, upoznaje se s 

osnovnim socijalnim idealima, stječe 

ljubav, sliku o vlastitoj vrijednosti i 

vrijednosti drugih osoba. U porodici 

vlada živa, složena i višestruka interakcija 

i međusobna ovisnost članova 

porodica. Proces socijalizacije mladih 

upravo se odvija na osnovu te interakcije, 

jer članovi porodice u ostvarenju 

svojih funkcija i uloga utiču međusobno 

jedan na drugoga. Tako se socijalizacija 

shvata kao proces u kojem, 

uz pomoć kontrolne funkcije porodice, 

mlada osoba prihvaća odgovarajuće 

predodžbe, uzora i vrijednosti, te 

se u njemu izgrađuje i odgovarajuća 

etička kontrolna karika. (M. Singer i 

Lj. Miksaj-Todorović, Delinkvencija 

mladih, Zagreb, 1993., str. 

134). Mnogi naučnici su se 

bavili pitanjima porodice i 

njene uloge u procesu socijalizacije 

mladih razmatrajući 

osnovne funkcije porodice. 

Međutim, poznato je da 

funkcija porodice nije ista u 

različitim društvenim epohama, 

različitim sredinama 

i društvenim slojevima. 

Naime, porodične situacije 

koje u nekim socijalnim, 

društveno-političkim i 

kulturnim uslovima mogu 

izazvati različite sukobe, ne 

moraju iste posljedice imati 

u drugim prilikama. Treba 

imati u vidu da se institucija 

braka i porodice nalazi 

u fazi velikih i dinamičkih 

promjena u skladu sa bržim 

razvojem demokratičnosti 

društva. To je odvelo do situacije da 

na mjesto nekadašnje tradicionalne, 

u većini slučajeva patrijarhalne velike 

porodice danas dolazi mala porodica 

koja se obično sastoji samo od 

roditelja i maloljetne djece. U takvoj 

situaciji javljaju se i popratne pojave 

koje se ogledaju kroz gubitak pojedinih 

funkcija porodice, u prvom redu 

odgojne funkcije. Također, dolazi i 

do opadanja autoriteta oca koji je sve 

manje vidljiv u porodici, jer ga rad i 

slobodno vrijeme van porodice sve 

više zaokuplja, pa majka preuzima 

odgovornost i brigu za dijete, što se 

pokazalo nedovoljnim za uspješan odgoj 

djeteta. Do problema u porodici 

Također, dolazi 

i do opadanja 

autoriteta oca 

koji je sve 

manje vidljiv u 

porodici, jer ga 

rad i slobodno 

vrijeme van 

porodice sve 

više zaokuplja, 

pa majka 

preuzima 

odgovornost i 

brigu za dijete, 

što se pokazalo 

nedovoljnim za 

uspješan odgoj 

djeteta. 

dolazi i usljed migracionih kretanja 

stanovništva prema urbanim sredinama, 

kao i prodora industrijalizacije 

i urbanizacije u ruralna područja. 

Pored napetosti koja proizlazi iz neprilagođavanja 

novim uslovima života, 

kao i pravilima ponašanja, ovaj proces 

dovodi i od sukoba gledišta i ideala 

između roditelja i djece, između moralnih 

normi koji su roditelji prihvatili 

i donijeli iz prijašnjih prebivališta 

i normi nove sredine u kojoj njihova 

djeca rastu. To dovodi do umanjenja 

i ugrožavanja odgojne funkcije porodice, 

pa čak djeluje i destruktivno. 

Povezanost između porodičnih prilika 

i devijacija u ponašanju djece bila 

je tema mnogobrojnih teorijskih koncepcija 

koje su pojedinim obilježjima 

porodice, kao što su: cjelovitost, socijalno-ekonomski 

status, ponašanje 

članova porodice, odnosi u porodici, 

odgoj, asocijalne pojave u porodici i 

dr., ne smije gubiti iz vida dinamička 

koncepcija djelovanja kriminogenih 

faktora i multikauzalni pristup objašnjenju 

pojava kriminaliteta. 

Socijalno-ekonomski 

status porodice 

Socijalno-ekonomski 

status delinkvenata, kao i 

pripadnost njegove porodice 

određenim društvenim 

slojevima, bilo je predmet 

interesovanja kriminologa 

i sociologa još od samih 

početaka razvoja ovih 

znanstvenih disciplina. Pri 

proučavanju samog problema 

delinkvencije, kao 

i u proučavanju etiologije 

kriminaliteta uopšte, posebna 

se pažnja poklanjala 

siromaštvu, bogatstvu, 

socijalnom i ekonomskom 

statusu i pripadnosti određenom 

društvenom sloju. 

Zaključak o tome kakav je socijalnoekonomski 

status neke porodice izvodi 

se na osnovu niza podataka, kao 

što su: visina prihoda porodice, zaposlenje 

njenih članova, zanimanja, razine 

njihovog obrazovanja, standarda 

stanovanja, predjela u kojem stanuju 

i sl. Prilikom ocjenjivanja pojedinih 

obilježja kriminalitetu maloljetnika 

treba imati u vidu da se ta obilježja 

međusobno isprepliću i preklapaju. 

Tako, npr., pripadnost porodice socijalnim 

slojevima nižeg ekonomskog 

statusa često povlači za sobom lošiji 

društveni ugled, slabije prihode, lošije 

uslove stanovanja, veći broj djece, 

češću pojavu asocijalnog ponašanja 

odraslih članova porodice itd. Prema 

tome, utvrđivanje kriminalno-etiološkog 

značaja socijalno-ekonomskog 

statusa porodice je veoma složen i 

komplikovan problem. Mnogobrojna 

istraživanja kriminaliteta maloljetnika 

razmatrala su i materijalni položaj 

porodice u kojoj maloljetnik živi, kao 

uticaj siromaštva i bogatstva, materijalni 

položaj zemlje, predjela, grada, 

društvenog sloja na nastanak ove pojave. 

Nastojalo se utvrditi da li postoji 

uzročno-posljedična veza između siromaštva, 

odnosno lošeg materijalnog 

položaja porodice i vršenja kriminaliteta. 

Međutim, mišljenja o tom pitanju 

su različita i kreću se od onih 

kojima se ta veza potpuno negira, do 

onih koji tu vezu smatraju primarnim 

i neposrednim uzrokom kriminalnog 

ponašanja. Nezavisno od pomenutih 

neslaganja sigurno je da teške materijalne 

prilike predstavljaju jedan 

od neposrednih društvenih uzroka 

delinkventnog ponašanja, ali koji se 

ne može posmatrati izolovano, nego 

samo u zajedništvu sa ostalim faktorima. 

Ukoliko je porodica suočena sa 

teškim materijalnim uslovima, to se 

odražava i na odgojno funkcionisanje 

porodice. U takvim uslovima roditelji 

su zabrinuti i okupirani teškoćama 

materijalne prirode, te nisu u stanju 

da posvete dovoljnu pažnju odgoju 

djece. Okupirani tim brigama roditelji 

u porodicu unose nemir, što se 

negativno odražava na djecu. Stoga 

djeca mogu, bilo usljed nedovoljnog 

odgoja ili zbog nemogućnosti da na 

društveno prihvatljiv način doprinesu 

poboljšanju materijalne situacije, 

pribjeći kriminalnim radnjama. U 

nekim slučajevima, siromaštvo može 

ostvariti presudan uticaj na vršenje 

krivičnih djela. Uticaj ovog kriminogenog 

faktora na pojavu kriminaliteta 

nije jednak kod svih krivičnih djela. 

On je, ipak, najprisutniji kod nastanka 

imovinskih krivičnih djela, kao što 

su krađe, prevare, razbojništva, itd. 

Teške materijalne prilike mogu uticati 

i na pojavu nekih drugih oblika 

delinkvencije, kao što je asocijalno 

ponašanje. Taj uticaj ima prvenstveno 

svoj odraz u psihičkom stanju ličnosti, 

što je naglašeno kod djece koja se 

u tim prilikama otuđuju od porodice, 

bježe iz škole, napuštaju dalje školovanje, 

itd. Faktor koji stoji u uskoj vezi 

sa socijalno-ekonomskim statusom 

porodice jeste nezaposlenost. Upravo 

ona dovodi do opadanja materijalnih 

prilika pojedinih slojeva, što u krajnjoj 

liniji dovodi do degradacije porodice 

i teškoća u uspješnom odgoju i 

obrazovanju djece. 


33

Duplerica 

Fotopriča 

Sjećanje na Gazu 

Pripremio: Semir imamović 

Četiri dana nakon izlaska ovog broja 

Saffa, 28. decembra, navršit će se 

tačno dvije godine od izraelske agresije 

na pojas Gaze, koja je, u nesmanjenom 

intenzitetu, trajala 22 dana. Tokom ovog 

zločinačkog poduhvata izraelske vlade, u 

opsadi kakvu novija historija ne pamti, i 

naočigled licemjerne zapadne i kukavičko 

-poltronske arapske politike, ubijeno je 

1.400 nedužnih ljudi, od kojih čak 300 

djece. Donosimo nekoliko fotografija iz 

tog perioda, kojima želimo osvježiti naše 

pamćenje i sjećanje na sve nedužno ubijene 

palestinske civile, kao i apelirati na 

savjest svih onih koji mogu spriječiti nove 

pokolje i pogrome nad tamošnjim stanovništvom, 

da to učine danas, jer će sutra 

već biti kasno. 


34


35

Putevi duhovnog uzdizanja 

Tevekkul (pouzdanje u Allaha) 

Ko se u Allaha pouzda, 

On mu je dovoljan 

Onaj ko zna da su Allahove 

riznice nepresušne, neće 

očajavati ukoliko nešto izgubi 

ili ne ostvari kada on to želi. 

Vjernik svoje srce i svoj slučaj 

potpuno predaje Allahu i kaže 

isto ono što je rekao vjernik 

iz faraonove porodice: “A ja 

Allahu prepuštam svoj slučaj; 

Allah, uistinu, robove Svoje 

vidi.” 

Piše: Muhamed Nasirudin el-Uvejd 

Preveo i prilagodio: Abdusamed 

Nasuf Bušatlić 

Tevekkul znači iskreno i potpuno 

pouzdanje u Allaha 

u nastojanju da se ostvari 

neka korist i otkloni šteta, uz prihvatanje 

i uvažavanje uzroka i posljedica 

koje se dešavaju kroz fizičke 

i hemijske procese i druge zakonitosti 

koje je Allah uspostavio u cjelokupnom 

kosmosu, i na kraju zadovoljstvo 

sa Allahovom odredbom 

ma kakva ona bila. Tevekkul se ne 

može upotpuniti bez dvije temeljne 

odrednice. Prva je tzv. tefwid – što 

znači potpuno povjeravanje svog slučaja 

Allahu, prije Allahove odredbe, 

za koju čovjek ne zna kakva će biti. 

Drugo, zadovoljstvo sa onim što 

je Allah odredio i što mu se desilo 

kao posljedica te odredbe. Onaj ko 

nije zadovoljan sa Allahovom odredbom, 

njegov oslonac ili tevekkul je 

ništavan. Zbog toga je lijepo i preporučljivo 

da vjernik i vjernica prije 

izvršenja nekog djela, prouče sljedeću 

dovu: “Gospodaru moj, ja svoj 

slučaj Tebi povjeravam i zadovoljan 

sam Tvojom odredbom, pa učini da 

me prati dobro u svakoj situaciji.” 

Možda je najbolji primjer istinskog 

oslonca i pouzdanja u Allaha, prije 

i nakon odredbe, hadis Allahovog 

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, 

o istihara-namazu. Naime, Džabir 

ibn Abdullah je re rekao: “Poslanik, 

sallallahu alejhi ve sellem, podučavao 

nas je istihari u svakoj prilici kao što 

nas je podučavao surama iz Kur’ana. 

Ako vas pritisnu brige, ili ako nešto 

želite učiniti, klanjajte dva rekata 

neobaveznog namaza, a nakon toga 

proučite ovu dovu: ‘Allahu Dragi, od 

Tebe tražim odgovor i rješenje pomoću 

Tvog sveznanja, i od Tebe pomoć 

tražim putem Tvoje svemoći. Molim 

Te za Tvoju neizmjernu dobrotu, jer 

Ti to možeš, a ja ne mogu, Ti znaš, 

a ja ne znam. Ti si jedini znalac tajnog. 

Allahu Dragi, ako je ova stvar 

dobra po mene, po moju vjeru, moj 

život i moju smrt (imenovati o čemu 

se radi), onda omogući da se dogodi 

i olakšaj mi je, zatim me blagoslovi 

time. A ako je u ovome zlo po mene, 

moj život i smrt, onda to otkloni od 

mene i sačuvaj me. Učini mi u tome 

dobro kako god da bude, i učini da 

budem zadovoljan time.’” (Buharija). 

Ko upotpuni takvaluk (bogobojaznost) 

i tevekkul (pouzdanje u 

Allaha), to mu je dosta za postizanje 

i ostvarenje dunjalučkih i ahiretskih 

blagodati. U tom smislu je kur’anski 

ajet: A onome koji se Allaha boji, On 

će izlaz naći, i opskrbit će ga odakle 

se i ne nada; onome koji se u Allaha 

uzda, On mu je dosta. (Et-Talak, 2. 

i 3.) Prenosi se od Omera, r.a., da je 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, 

rekao: “Kada biste se vi istinski pouzdavali 

u Allaha, On bi vas opskrbio 

kao što ptice opskrbljuje, one iz 


36 

svojih staništa odlaze gladne, a vraćaju 

se site.” (Tirmizi, Ibn Madže). 

Komentirajući ovaj hadis, Ebu Hatim 

er-Razi, rekao je: “Ovaj hadis je osnov 

tevekkula ili pouzdanja u Allaha, i 

jedan od najvećih uzroka opskrbe.” A 

Seid ibn Džubejr je kazao: “Tevekkul 

sadrži cjeloviti iman i vjerovanje.” 

Treba znati da tevekkul ili pouzdanje 

u Allaha, ne negira uzroke i zakonitosti 

koje je Allah stvorio i po kojima 

se odvija život. Ponašanje u skladu 

s tim zakonima, odnosno materijalnim 

uzrocima i oslonac na Allaha u 

srcu, znači ispravno razumijevanje 

vjere. Na to aludira kur’anski ajet: O 

vjernici budite oprezni i nastupajte ili 

u četama ili odjednom svi. (En-Nisa, 

71.). Rekao je Sehl: “Ko potcjenjuje 

i zanemaruje materijalne uzroke, on 

se izigrava sa sunnetom, a ko potcjenjuje 

i zanemaruje tevekkul, on 

se izigrava sa samim vjerovanjem.” 

Enes ibn Malik, r.a., prenosi da je 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, 

čovjeku koji ga je pitao hoće li svezati 

devu ili će se pouzdati u Allaha, rekao: 

“Prvo je sveži, pa se onda pouzdaj 

u Allaha.” To znači, vezanje deve 

je poštivanje zakona koje je Allah 

stvorio i to je sastavni dio tevekkula i 

pouzdanja u Allaha. 

Suština pouzdanja u Allaha 

Poznati učenjak, Ez-Zubjedi, u 

svom djelu Tadžu-l-arus, između 

ostalog je rekao: “Suština tevekkula 

je u tome da si potpuno siguran u 

ono što je kod Allaha, a nesiguran u 

ono što ljudi posjeduju. To znači, srcem 

se pouzdati u Allaha, uz preduzimanje 

svih potrebnih radnji i uvažavanje 

zakonitosti putem kojih se 

nešto dešava i ostvaruje, s potpunim 

ubjeđenjem i znanjem da je Allah

Opskrbitelj i Stvoritelj i da 

drugog boga osim Njega 

nema.” Tevekkul ima dvojako 

značenje: pouzdanje u 

Allaha u smislu da te pomogne 

u djelu koje namjeravaš 

uraditi, i pouzdanje 

u Allaha u smislu da ti da 

ono što ti nisi kadar sam 

sebi priskrbiti. 

Kada se vjernik istinski 

pouzda u Allaha, On mu je 

dosta, On će odagnati zlo 

od njega, podarit će mu 

ono što želi i sačuvat će ga od njegovih 

neprijatelja. Uzvišeni je objavio: 

O Vjerovjesniče, Allah je dovoljan tebi 

i vjernicima koji te slijede. (El-Enfal, 

64.) 

Prenosi se da je neko upitao 

Šekika el-Belhija na čemu temelji 

svoj tevekkul, pa je on odgovorio: 

“Svoj tevekkul i pouzdanje u Allaha, 

temeljim na četiri spoznaje: Znam 

da imam obaveze koje niko za mene 

neće izvršiti, pa se trudim da ih u 

potpunosti izvršim, znam da moju 

nafaku neće drugi pojesti i zbog toga 

sam potpuno smiren u duši, znam 

da me Allah vidi u svakoj situaciji 

i u svakom stanju, pa Ga se stidim, 

znam da mi je rok određen i da me 

smrt čeka, pa se stalno pripremam 

za taj čas da me smrt ne iznenadi.” 

(Ebu Nuajm, Hilyetul-evlija). A u 

Ko upotpuni 

takvaluk 

(bogobojaznost) 

i tevekkul 

(pouzdanje 

u Allaha), to 

mu je dosta 

za postizanje 

i ostvarenje 

dunjalučkih 

i ahiretskih 

blagodati. 

istom djelu spominje se da 

je Hatimul-Esamm, rekao: 

“Ko osvane a kod njega 

se nalaze četiri stvari, on 

je u Allahovom zadovoljstvu: 

iskreno vjerovanje u 

Allaha, tevekkul, iskrenost 

i spoznaja.” 

Bez spoznaje Allahovih 

svojstava savršenstva 

nema istinskog tevekkula 

Ispravnom i istinskom 

pouzdanju u Allaha, prethodi istinska 

spoznaja Allahovih svojstava 

savršenstva, a prije svega, Njegove 

svemoći. Onaj koji nije dokučio značenje 

Allahovih imena i svojstava, 

teško da se može istinski osloniti i 

pouzdati u Allaha. Zatim, istinskom 

tevekkulu prethodi i potvrda zakona 

kauzalnosti ili uzročno-posljedičnih 

veza u prirodi. Ko negira materijalne 

uzroke i zakonitosti koje je Allah 

uspostavio u životu, on dovodi u pitanje 

ispravnost svoga vjerovanja, a 

samim tim upitno je i njegovo pouzdanje 

u Allaha. Jer, ko ne posije žito 

neće ga ni požnjeti, ko se ne oženi, 

uzalud će čekati da mu roda djecu 

donese. Poštivanje prirodnih zakonitosti 

naređuje se u Kur’anu: On 

vam je Zemlju pogodnom učinio, pa 

hodajte predjelima njezinim i hranite 

se onim što On daje, Njemu ćete poslije 

oživljenja odgovarati. (El-Mulk, 

15.); A kada se molitva obavi, onda se 

po zemlji raziđite i Allahove blagodati 

tražite i Allaha mnogo spominjite da 

biste postigli što želite. (El-Džumu’a, 

10.). Onaj ko kaže: “Ja neću ništa 

raditi, ja ću se pouzdati u Allaha i 

čekati da mi dođe obećana nafaka”, 

on je obična neznalica, i to jasnim 

slovom Kur’ana. U Kur’anu stoji: On 

zna da će među vama biti bolesnih, 

i onih koji će po svijetu putovati i 

Allahove blagodati tražiti, i onih koji 

će se na Allahovu putu boriti – zato 

izgovarajte iz njega(Kur’ana) ono što 

vam je lahko, i molitvu obavljajte, 

i milostinju udjeljujte, i draga srca 

Allahu zajam dajte! (El-Muzemmil, 

20.). Dakle, Allah je odredio svakom 

nafaku, ali je naredio ljudima 

da putuju, trguju i da ulože trud 

kako bi došli do nafake koja im je 

obećana. Prenosi se od Saliha, sina 

Ahmeda ibn Hanbela, da je Ubejj 

upitan o onima koji ništa ne rade i 

kažu: “Mi se oslanjamo na Allaha”, 

pa je odgovorio: “To su pravi novotari.” 

Abudullah Ibn Abbas je ukorio 

i kritikovao hadžije iz Jemena koji su 

pošli na hadž bez hrane i vode, govoreći: 

“Mi se samo na Allaha oslanjamo”, 

a kada su došli u Mekku tražili 

su od drugih hadži ja hranu i vodu, 

pa je Allah objavio: I onim, što vam 


37

je potrebno za put, snabdijte 

se. A najbolja opskrba je bogobojaznost. 

(El-Bekare, 197.). 

Osim spoznaje Allahovih 

lijepih imena i svojstava savršenstva, 

a kao preduvjet za 

ispravnost tevekkula, vjernik 

mora imati lijepo mišljenje 

o Allahu i svoj život 

potpuno povjeriti Njemu. 

To znači da vjernik i vjernica 

trebaju biti sigurniji u 

ono što je u Allahovoj ruci, 

nego u ono što je u njihovim 

rukama. Vjernik se neće 

razočarati ni očajavati ako izgubi nešto 

od dunjalučkih blagodati, ili ako 

ne ostvari ono što je želio i očekivao. 

Njegovo stanje je poput onoga kojem 

je vladar dao kesu dirhema, pa mu ih 

neko ukrao, a onda mu je vladar rekao: 

“Ne brini i ne tuguj, jer u mojoj hazni 

ima mnogo novca. Ako dođeš dobit ćeš 

mnogo više nego što si izgubio.” Onaj 

ko zna da su Allahove riznice nepresušne, 

neće očajavati ukoliko nešto izgubi 

ili ne ostvari kada on to želi. Vjernik 

svoje srce i svoj slučaj potpuno predaje 

Allahu i kaže isto ono što je rekao vjernik 

iz faraonove porodice: “A ja Allahu 

prepuštam svoj slučaj; Allah, uistinu, robove 

Svoje vidi.” (El-Mu’min, 44.). 

Važno je napomenuti da je sujevjerje, 

koje se nažalost danas mnogo 

proširilo u muslimanskim sredinama, 

negacija tevekkula, ali i samog vjerovanja. 

Mnogo je danas muslimana 

Rekao je 

Ibnul-Kajjim 

el-Dževzijje: 

“Kada bi se 

u pomjeranju 

brda sa 

njegovog 

mjesta, čovjek 

istinski oslonio 

na Allaha, a bilo 

mu naređeno da 

to učini, uspio 

bi ga pomjeriti.’’ 

koji, iako kažu da vjeruju u 

Allaha, kada im mačka presječe 

put, vjeruju da će ih 

zlo zadesiti. Ili, ako kupujući 

avionsku kartu dobiju 

broj sjedišta 13, oni će odgoditi 

putovanje makar im 

bilo i važno, jer vjeruju da je 

broj 13 nesretan i zloslutan 

broj. Prenosi se da je neki 

astrolog došao kod Alije, 

r.a., u vrijeme kada je on 

pripremao vojsku za pohod, 

i rekao mu: “Vođo pravovjernih, 

ja sam na osnovu 

zvijezda vidio da, ukoliko izvedeš 

vojsku u borbu, tebe i tvoju vojsku 

čeka nesreća i poraz.” Međutim, 

iskreni i ubijeđeni vjernik, kakav je 

bio hazreti Alija, r.a., nije poslušao 

astrologa i njegova proricanja, već je 

izašao s vojskom u borbu i izvojevao 

veličanstvenu pobjedu. Tako isto treba 

postupiti svaki vjernik u svim situacijama 

i raditi suprotno onome što 

kažu, nagađaju i proriču, vračari, gatari, 

sihirbazi, astrolozi i njima slični 

lažovi i obmanjivači. Prenosi se od 

Abdullaha ibn Ukejma da je Poslanik, 

sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko 

objesi talisman na vrat, bit će prepušten 

njemu.” (Tirmizi). Bez obzira šta 

pisalo na tom papiru ili koži (talismanu, 

zapisu, hamajliji), jer, čovjek svoje 

srce veže za talisman i u njega se uzda, 

a vjernik treba da se i srcem i dušom 

oslanja samo na Allaha. 

Vrijednost tevekkula 

Tevekkul je uzvišen stepen, 

jedna od najvažnijih naredbi i zahtjeva 

imana, najbolje djelo i ibadet 

kojim se približava Allahu i 

najveći stepen tevhida, jer se ništa 

ne može postići bez pouzdanja u 

Allaha i traženja Njegove pomoći. 

To je stepen prije inabeta (vraćanja 

Allahu i istinskog pokajanja), jer 

čovjek se pouzdava u Allaha da bi 

postigao ono što želi, i to je sredstvo, 

a inabet je cilj. U tom smislu 

su i riječi Ibnul-Kajjima u djelu 

Medaridž es-salikin: “Tevekkul 

(pouzdanje u Allaha) je pola vjere 

a druga polovica je inabet (pokajanje 

i vraćanje Allahu), jer vjera je 

ibadet i istianet (traženje pomoći 

od Allaha). Tevekkul je istianet, a 

inabet je ibadet.” Putem tevekkula 

Allah tešku stvar čini lahkom i 

čovjek postiže ono što želi, nakon 

čega mu srce postaje smireno i zadovoljno 

Allahovom odredbom. 

Rekao je Ibnul-Kajjim el-Dževzijje: 

“Kada bi se u pomjeranju 

brda sa njegovog mjesta, čovjek 

istinski oslonio na Allaha, a bilo 

mu naređeno da to učini, uspio bi 

ga pomjeriti.” 

Tevekkul je osobina istinskih 

vjernika, koje je opisao 

Muhammed, sallallahu alejhi ve 

sellem, u svom hadisu kada je rekao: 

“Pokazani su mi narodi i vidio 


38

sam poslanika s kojim je bio samo 

jedan njegov sljedbenik, zatim sam 

vidio poslanik koji je imao samo dva 

sljedbenika, zatim, poslanika koji 

je imao manju skupinu sljedbenika, 

kao i poslanika s kojim nije bilo nikoga. 

Onda sam vidio jednu ogromnu 

skupinu koja je zakrivala svod 

iznad sebe, i poželio sam da to bude 

moj ummet, pa mi je rečeno: ‘To je 

Musa, a.s., i njegov narod.’ Onda mi 

je rečeno: ‘Pogledaj’, pa kada sam 

pogledao gdje mi je bilo naređeno, 

ugledao sam također mnogobrojnu 

skupinu od koje se nije 

vidio svod iznad njih, i 

rečeno mi je: ‘To je tvoj 

ummet, a među njima 

ima skupina od sedamdeset 

hiljada koja će ući 

u Džennet bez polaganja 

računa.’ Nakon toga ljudi 

su se razišli, a Poslanik 

nije objasnio pojedinosti 

o toj skupini. Ashabi su 

međusobno raspravljali o 

tome, pa su neki od njih 

kazali: “Mi smo rođeni 

kao mušrici, a onda smo 

primili islam. Vjerovatno 

se to ne odnosi na nas, već 

na našu djecu.” Saznao je Poslanik, 

sallallahu alejhi ve sellem, za njihove 

rasprave i mišljenja, pa im je rekao: 

“Nije tako kako vi govorite. To 

su oni koji nisu bili sujevjerni, već 

su se samo u Allaha pouzdavali.” 

Onda je ustao Ukaša ibn Mihsan i 

upitao: “Allahov Poslaniče, jesam 

li ja u toj skupini?” “Da”, odgovorio 

je Poslanik, sallallahu alejhi ve 

sellem. Zatim je drugi ashab ustao 

i upitao: “A ja, Allahov Poslaniče?” 

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, 

odgovorio mu je: “Pretekao te 

Ukaša.” Dakle, tevekkul je svojstvo 

po kojem se prepoznaju iskreni vjernici. 

O njima je Allah objavio: Pravi 

vjernici su samo oni čija se srca strahom 

ispune kad se Allah spomene, a kad im 

se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im 

učvršćuju i samo se na Gospodara svoga 

oslanjaju. (El-Enfal, 2.). Ibrahim, 

a.s., je zajedno sa svojim sljedbenicima 

upućivao dovu Allahu i molio: 

“Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo 

i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se 

vratiti.” (El-Mumtahina, 4.) Zbog 

istinskog oslonca na Allaha i snage 

njihovog imana, Allah je naredio da 

ih uzmemo za uzor. Prenosi se da je 

Abdullah ibn Abbas rekao: “Riječi: 

hasbunnallahu ve ni’me-l-vekil – 

Dovoljan nam je Allah i divan je on 

zaštitnik, izgovorio je Ibrahim, a.s., 

kada je bio bačen u vatru, a također 

Važno je 

napomenuti da 

je sujevjerje, 

koje se nažalost 

danas mnogo 

proširilo u 

muslimanskim 

sredinama, 

negacija 

tevekkula, 

ali i samog 

vjerovanja. 

i Muhammed, sallallahu alejhi ve 

sellem, i njegovi sljedbenici kad su 

im ljudi rekli: “Neprijatelji se okupljaju 

zbog vas, treba da ih se pričuvate!” 

– to učvrstilo vjerovanje, pa 

su rekli: “Dovoljan je nama Allah i 

divan je On Gospodar!” (El-Ahzab, 

173.).” 

Dokaz vrijednosti tevekkula je 

i u tome što ga Allah naređuje uz 

najveličanstvenija i najbolja djela. 

Tako Allah naređuje tevekkul uz 

ibadet, na šta aludira sljedeći ajet: 

Allah zna tajne nebesa i Zemlje i 

njemu se sve vraća, zato 

se samo Njemu klanjaj 

i samo se u Njega uzdaj! 

A Gospodar tvoj motri 

na ono što radite. (Hud 

123.). Tevekkul je naređen 

uz da’vu i pozivanje 

ljudi u islam. U Kur’anu 

stoji: A ako oni glave 

okrenu, ti reci: “Meni 

je dovoljan Allah, nema 

boga osim Njega; samo 

se uzdam u Njega, On je 

Gospodar svemira veličanstvenoga!” 

(Et-Tevbe, 

129.). Tevekkul je naređen 

u zakonodavstvu i 

sudstvu: “Ma u čemu se razilazili, 

treba da presudu da Allah. To vam 

je, eto, Allah, Gospodar moj – u 

Njega se ja uzdam i Njemu se obraćam.” 

(Eš-Šura, 10.). Zatim, na- 

ređen je u džihadu: Ako oni budu 

skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj 

se u Allaha, jer On, uistinu, 

sve čuje i sve vidi. (El-Enfal, 61.). 

Zatim, prilikom međusobnog dogovaranja 

(šure) o važnim poslovima. 

U tom smislu je kur’anski 

ajet: Samo Allahovom milošću ti si 

blag prema njima; a da si osoran i 

grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. 

Zato im praštaj i moli se da im bude 

oprošteno i dogovaraj se s njima. A 

kada se odlučiš, onda se pouzdaj 

u Allaha, jer Allah zaista voli one 

koji se uzdaju u Njega. (Ali Imran, 

159.). Šura je jedan od vidova uva- 

žavanja materijalnih uzroka, jer su 

mišljenja pojedinaca o određenom 

pitanju bitna i ona mogu pomoći 

da se nađe pravo rješenje, ali 

vjernik se ne smije osloniti samo 

na to makar imao najbolje i najpametnije 

savjetnike i stručnjake, 

i ne smije zaboraviti oslonac samo 

na Allaha, i onda kada se pobjeđuje 

i kada se gubi i kada su vjernici 

u većini i kada su u manjini. 

Tevekkul je također naređen prilikom 

Hidžre. To potvrđuje sljedeći 

ajet: Onima koji se isele Allaha 

radi, nakon što su bili progonjeni, 

Mi ćemo još na ovom svijetu na lijepo 

mjesto smjestiti; a nagrada na 

onom svijetu bit će još veća – kad bi 

oni samo znali! – onima koji budu 

trpjeli i u Gospodara svoga se uzdali. 

(En-Nahl, 41.-42.). I na kraju, 

tevekkul je naređen prilikom sklapanja 

trgovačkih i bračnih ugovora 

i sklapanja drugih poslova. Kada 

je Musa, a.s., sklopio ugovor sa dobrim 

čovjekom iz Medjena, rekao 

je: “Neka bude tako između mene 

i tebe!” – reče Musa – “koji god od 

dva roka ispunim, nema mi se šta 

prigovoriti, a Allah je jamac za ono 

što smo utanačili.” (El-Kasas, 28.). 

Šta misliš o dvojici s kojima je 

Allah treći 

Kompletan život Muhammeda, 

sallallahu alejhi ve sellem, bio je u 

znaku tevekkula i istinskog oslonca 

na Allaha, a ovdje ćemo navesti 

samo neke primjere da bi nam bilo 

jasnije njegovo značenje. Jedanput 

je Muhammed, sallallahu alejhi 

ve sellem, odmarao sa ashabima u 

jednoj dolini i legao je ispod stabla, 

a prethodno je sablju okačio 

o stablo. Njegovi ashabi su se bili 

razišli po dolini tražeći svaki sebi 

stablo sa dobrom sjenom da legne 

u njegovu hladovinu. Nedugo zatim, 

Poslanik, sallallahu alejhi ve 

sellem, pozvao ih je, a kada su se 

okupili, vidjeli su pored njega nepoznatog 

čovjeka sa sabljom u ruci. 

Tada im je Muhammed, sallallahu 

alejhi ve sellem, rekao: “Ovaj čovjek 

je došao dok sam ja spavao i 

uzeo je moju sablju, a zatim je sa 

isukanom sabljom prišao, probudio 

me i upitao: ‘Muhammede, ko 

će te sada spasiti od mene?’ Ja sam 

mu odgovorio: ‘Allah!’, i njemu je 

sablja ispala iz ruke.” (Buharija i 

Muslim) A u hadisu koji prenosi 

Enes ibn Malik, stoji da je Ebu 

Bekr, r.a., dok je s Muhammedom, 

sallallahu alejhi ve sellem, u toku 

Hidžre u Medini, boravio u pećini 

Sevr, a nevjernička potjera bila na 

ulazu u pećinu, rekao Poslaniku, 

sallallahu alejhi ve sellem: “Kada 

bi se samo sagnuli vidjeli bi nam 

noge.” Muhammed, sallallahu 

alejhi ve sellem, smireno je odgovorio: 

“Ebu Bekre, šta misliš o 

dvojici s kojima je Allah treći!?” 

To je dokaz istinskog tevekkula i 

prepuštanja Allahu u najtežim trenucima. 

Poslanikovo srce je bilo 

potpuno predano Allahu i sigurno 

u Njegovu pomoć i zaštitu. 


39

Fetve 

Aktuelna pitanja i dileme 

Allah, dželle šanuhu, iskušenjima 

čisti čovjeka od grijeha i podiže mu stepen kod Sebe 

Saff redovno prenosi fetve 

eminentnih islamskih 

učenjaka iz različitih pravnih 

i drugih islamskih naučnih 

oblasti i cjelina 

Pripremio: Mr. Semir Imamović 

Zekat na naslijeđenu imovinu 

Selam alejkum. Imam pitanje u 

vezi zekata i mislim da mi možete 

pomoći. Problem glasi: imam određeni 

iznos novca kod kuće ali i određeni 

iznos novca u banci koji mi je 

otac ostavio ali je preselio u međuvremenu 

i nije podijelio novac i sad 

to mora sud da odredi jer ima 5 na- 

sljednika i ne znam koliko ću ja da 

dobijem i to se možda oduži do kraja 

godine ili do sljedeće godine, a mislio 

sam da dam zekat u mjesecu ramazanu. 

Šta da radim, da čekam do 

pred kraj godine i da vidim hoće li 

se završiti suđenje ili da sad dam na 

trenutni novac? 

Dr. Enes Ljevaković, fetva-i-emin 

Alejkemu selam! Vi izdvojite zekat 

na imovinu koju trenutno posjedujete, 

ukoliko dostiže iznos zekata, a kada 

dobijete Vaš dio nasljedstva, onda izdvojite 

zekat i na taj dio ukoliko dostiže 

iznos nisaba. (Izvor: www.rijaset.ba, 

pitanja i odgovori) 

Protivljenje Božijoj odredbi 

Kakav je šerijatski status osobe 

koja se protivi Božijoj odredbi, i to 

ispoljava na različite načine? 

Muhamed ibn Salih el-‘Usejmin 

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova 

i neka su Božiji mir i blagoslov na 

Poslanika, Muhammeda, sallallahu 

alejhi ve sellem, njegovu porodicu i časne 

ashabe i sve one koji ih budu slijedili 

u dobročinstvu do Sudnjega dana. 

Vjerovanje u Allahovu odredbu dobra 

i zla, i znanje da ono što nas je snašlo, 

nismo mogli izbjeći, i ono što nas je 

mimoišlo, nije nas nikako moglo snaći, 

spada u osnove (fundamente) islamskog 

vjerovanja. Musliman čvrsto vjeruje da 

je sve u Božijim rukama, i da sve što 

mu se dogodi, od dobra ili zla, ima svoju 

mudrost i obrazloženje, koji su samo 

Njemu Uzvišenom podrobno poznati. 

Shodno tome, nedaće s kojima Allah, 

dželle šanuhu, iskušava ljude, možemo 

podijeliti u dvije vrste: nedaće putem 

kojih Allah, dželle šanuhu, čisti čovjeka 

od grijeha i pogreški kojima je svakodnevno 

izložen i usmjerava ga u pravcu 

popravljanja vlastitog stanja (duhovnog 

i moralnog), a o čemu, između ostalog, 

kazuju riječi Uzvišenog, u prijevodu 

značenja: Kakva god vas bijeda zadesi, 

to je zbog grijehova koje ste zaradili, a 

On mnoge i oprosti. (Eš-Šura, 30.); kao i 

riječi: Zbog onoga što ljudi rade, pojavio 

se metež i na kopnu i na moru, da im On 

da da iskuse kaznu zbog onoga što rade, 

ne bi li se popravili. (Er-Rum, 41.), i nedaće 

putem kojih Allah, dželle šanuhu, 

podiže čovjekov stepen (deredžu) kod 

Sebe, dželle šanuhu, i daje mu priliku 

da dostigne deredžu sabra (strpljivosti), 

za koju je On pripremio posebnu nagradu, 

i zbog koje će On, one koji se 

budu okitili ovim svojstvom, bez računa 

nagraditi, kao što nam to sugerira 

ajet iz sure Ez-Zumer: Reci: “O robovi 

Moji koji vjerujete, bojte se Gospodara 

svoga! One koji na ovom svijetu dobra 

djela budu činili čeka nagrada, a 

Allahova zemlja je prostrana; samo oni 

koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni.” 

(prijevod značenja, Ez-Zumer, 

10.). U ovu vrstu spadaju nedaće koje 

su pratile Poslanika, sallallahu alejhi ve 

sellem, kroz cijeli period njegovog poslaničkog 

života. I kada je bio bolestan, 

to je bila bolest za dvojicu ljudi, i sva 

ostala iskušenja na koja je nailazio bila 

su samo iz jednog razloga – postizanja 

najvećih stepeni pobožnosti i strpljivosti, 

što je on i ostvario. Bio je najstrpljiviji 

u pokornosti Allahu, dželle šanuhu, 

u ostavljanju onoga što je On zabranio 

i u iskušenjima. Slijedom prethodno 


40 

kazanog jasno proizilazi da je strpljivo 

podnošenje Božije odredbe stroga 

vjerska dužnost, a bilo kakvo negodovanje 

i protivljenje tome ukazuje na 

manjkavost čovjekovog vjerovanja u 

Božiji rububijjet – apsolutnu vlast, moć 

i upravljanje. Jedna od nužnih posljedica 

Božijeg apsolutnog rububijjeta je i 

ta da On radi šta hoće, On Svoga roba 

iskušava onako kako On to želi, ali ga i 

nagrađuje ukoliko se strpi na tim iskušenjima, 

nadajući se Njegovoj nagradi. 

Neki učenjaci su ljude, u njihovom 

odnosu prema iskušenjima i nedaćama, 

podijelili u četiri kategorije. Prva 

kategorija su oni koji se protive Božijoj 

odredbi i iskazuju otvorenu srdžbu 

spram iskušenja koje ih je zadesilo, bilo 

srcem, riječima ili djelom, što je strogo 

zabranjeno (haram). Srčano protivljenje 

ogleda se u tome da čovjek smatra 

da mu je Allah, dželle šanuhu, samim 

time što ga je iskušao, nanio nepravdu 

i da osobe poput nje ne zaslužuju takav 

tretman kod Boga. Ovo je izuzetno 

opasna stvar, i njenog vlasnika izlaže 

očitoj propasti, a o čemu govori sljedeći 

ajet: Ima ljudi koji se Allahu klanjaju, 

ali bez pravog uvjerenja; ako ga prati sreća, 

on je smiren, a ako zapadne i u najmanje 

iskušenje, vraća se nevjerstvu, pa 

tako izgubi i ovaj i onaj svijet. To je, uistinu, 

očiti gubitak. (Prijevod značenja, 

El-Hadždž, 11.). Verbalno protivljenje 

Božijoj odredbi ogleda se u paganskim 

naricanjima, žalopojkama i kuknjavi, i 

svemu onome što nedvosmisleno ukazuje 

na čovjekovo negodovanje, suprotstavljanje 

i opiranje Božijioj volji i određenju. 

Fizičko protivljenje ogleda se u 

trganju odjeće, udaranju po licu, čupanju 

kose i sl. Poslanik, sallallahu alejhi 

ve sellem, se odrekao onih koji tako postupaju, 

rekavši: “Nije od nas onaj koji 

trga odjeću, udara se po licu i nariče 

kao što nariču pagani.” Dakle, protivljenje 

Božijoj volji i odredbi je zabranjeno 

i spada u velike grijehe, a najgori 

oblik protivljenja je ono koje potiče iz 

srca. Druga kategorija su oni koji sve to 

strpljivo (stoički) podnose, nadajući se

Allahovoj nagradi. Svjesni su da strpljenje, 

u ovom slučaju, nema alternativu, 

bez obzira na težinu i obim iskušenja 

i nedaće. Jer nasuprot strpljenju može 

stajati jedino srdžba, negodovanje i 

protivljenje, a to je, kako smo pojasnili, 

veliki grijeh. Poslanik, sallallahu alejhi 

ve sellem, je naredio ženi, čije je dijete 

bilo na umrlu, a ona ga je prije toga zamolila 

da prisustvuje ukopu, da se strpi 

i nada Allahovoj nagradi. Treća kategorija 

su oni koji su potpuno zadovoljni 

Allahovom odredbom. Postoji razilaženje 

među islamskim učenjacima 

oko toga da li je zadovoljstvo Božijom 

odredbom i iskušenjima obaveza (vadžib) 

ili je na stepenu pohvalnog djela. 

Ispravno je da je to bogougodan čin, ali 

ne i obavezan, jer predstavlja viši stepen 

u odnosu na strpljivost. Osnovna razlika 

između strpljenja i zadovoljstva je u 

tome što strpljenje ne isključuje prezir 

srca prema iskušenju i nedaći, i veću 

naklonjenost ka blagostanju i normalnom 

životnom toku, dok zadovoljstvo 

znači prihvatanje iskušenja onakvim 

kakvo ono jeste, i gledanje na stanje 

blagostanja i iskušenja potpuno ravnopravno, 

bez preferiranja bilo kojeg od 

njih, s obzirom da je iskušenje samo 

nužni produkt Božijeg postupanja i da 

je čovjek, u oba slučaja, samo Božiji rob. 

Moguća je i prihvatljiva pretpostavka 

da zadovoljna i predana osoba na iskušenje 

gleda kao na potencijalni kapital, 

kojeg će “unovčiti” na Sudnjem danu, 

budući da je Allah, dželle šanuhu, obećao 

onima koji se strpe na iskušenjima 

oprost grijeha i veliku nagradu, te da se 

na osnovu te računice kazna pretvara 

u nagradu, a bol u užitak. 

Četvrta kategorija su oni koji 

kada ih snađe kakvo iskušenje 

zahvaljuju Allahu, dželle 

šanuhu, da li zbog toga što ih 

je sačuvao težeg i većeg iskušenja 

ili zbog toga što je bol 

iskušenja, bez obzira koliko 

čovjek živio, kratak i prolazan, 

a nagrada koju je Allah, 

dželle šanuhu, pripremio za 

strpljive i zahvalne vječna i 

neprolazna. Nije nužno da se 

ova zahvala desi odmah, pri 

prvom udarcu, štaviše to je 

u koliziji sa ljudskom naravi, 

ali je realno očekivati da se 

čovjek, nakon razmišljanja i pomnog 

analiziranja cijelog slučaja, ipak povuče 

i naknadno iskaže zahvalnost, pretpostavljajući 

da mu se moglo desiti nešto 

znatno gore i po njegovu vjeru kobnije. 

Stepen zahvalanosti, je, bez ikakve 

sumnje, najveći stepen kojeg čovjek 

može postići u odnosu prema iskušenjima 

i nedaćama. A Allah najbolje zna! 

(Izvor: www. almoslim.net) 

Zekat na nakit 

Es-selamu alejkum! Moje pitanje 

se odnosi na zekat na zlato. 

Imam nakit, nešto od toga nosim 

a nešto ne. Kako da znam koliki zekat 

moram dati jer taj nakit uglavnom 

nije čisto zlato i u sebi ima 

kamenja, neko je vrijedno a drugo 

nije. Koliko sam upoznata, zekat se 

ne daje na bisere, ali molim da mi 

potvrdite. 

Vjerovanje 

u Allahovu 

odredbu dobra i 

zla, i znanje da 

ono što nas je 

snašlo, nismo 

mogli izbjeći, 

i ono što nas 

je mimoišlo, 

nije nas nikako 

moglo snaći, 

spada u osnove 

(fundamente) 

islamskog 

vjerovanja. 

Dr. Enes Ljevaković, 

fetva-i-emin 

Alejkemu selam! Zekat 

na zlatni nakit je obavezan u 

našem mezhebu ako njegova 

težina iznosi 91,6 grama 

i više. Ako zlato preteže u 

odnosu na druge primjese, u 

obzir se uzima preovlađujući 

elemenat (zlato). Na biser 

i ostali nakit od dragog kamenja 

ne daje se zekat osim 

ako se s njim trguje, kada se 

tretira kao trgovačka roba. 

(Izvor: www.rijaset.ba, pitanja 

i odgovori). 

Musafir i skraćivanje namaza 

Es-selamu alejkum. Ja sam stalno 

nastanjen u Sarajevu, a mjesto rada i 

privremenog boravka tokom radnih 

dana je Banja Luka. U Banja a Luku 

krećem ponedjeljkom ujutro, a vraćam 

se petkom prije džuma- 

namaza. 

Da li mogu ili da li trebam da skraćujem 

namaze dok boravim u Banja 

Luci? 

Dr. Enes Ljevaković, fetva-i-emin 

Alejkemu selam! Ako imate smještaj 

u Banja Luci i potreban komoditet 

za normalno obavljanje namaza, 

nema potrebe za skraćivanjem namaza 

dok boravite tu na radu. Praktično, 

više provodite vremena u Banja Luci 

nego u Sarajevu. Trebate skraćivati 

četverorekatne namaze samo tokom 

putovanja između Sarajeva i Banja 

Luke. (Izvor: www.rijaset.ba, pitanja 

i odgovori). 

41

Islamsko pravo 

Pravni propisi u hadisima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem 

Voda je čista i ništa 

je ne može zaprljati (onečistiti) 

Dvije su vrste vode, čista i 

nečista. Čista je ona koja je 

zadržala svoju osnovnu formu ili 

je doživjela određenu promjenu 

u kontaktu sa nečim što je čisto, 

kao što su sapun, zemlja, ali 

je i dalje zadržala opću formu 

vode, dok je nečista voda ona 

koja je doživjela promjenu u 

kontaktu sa nečistoćom. Na 

ovakvu pravnu klasifikaciju vode 

ukazuju vjerodostojni hadisi, 

između ostalog i ovaj hadis, s 

druge strane, klasifikacija koja 

spomenutim vrstama dodaje i 

treću a to je čista ali ne i čisteća 

voda, nema jasno uporište 

u kur’anskim i Poslanikovim 

iskazima koji se bave ovom 

temom, nego je plod pravničkog 

promišljanja i razumijevanja 

tih iskaza. Jer da je tako, da 

postoji ova međuvrsta, Poslanik, 

sallallhu alejhi ve sellem, ne 

bi kategorično ustvrdio “da je 

voda čista i da je ništa ne može 

zaprljati (onečistiti)” 

Piše: Mr. Semir Imamović 

Ebu-Seid el-Hudri, radijallahu 

anhu, pripovijeda: “Neko je 

upitao: ‘Allahov Poslaniče, 

da li nam je dozvoljeno da se abdestimo 

vodom iz bunara Budā’a?’, tj. 

bunara u kojeg su ljudi bacali uginule 

pse, prljavštinu i ženske krpe 

(krpe koje su žene koristile u vrijeme 

mjesečnice). Poslanik, sallallahu 

alejhi ve sellem, je odgovorio: ‘Voda 

je čista i ništa je ne može zaprljati 

(onečistiti)’.” 1 

Ocjena hadisa 

Rekao je imam Tirmizi: “Ovaj hadis 

je dobar. Ebu Usame (prvi u nizu prenosilaca, 

Hammad ibn Usame) je svojim 

lancem prenosilaca podigao kvalitet 

ovome hadisu, i prenio je verziju koja je 

bolja i kvalitetnija od svih ostalih verzija.” 

2 Šajh Nasirudin el-Albani ocijenio 

je ovaj hadis vjerodostojnim. 3 Hafiz Ibn 

Hadžer u Et-Telhisu zabilježio je predaju 

koja se može smatrati potporom (šahid) 

ovom hadisu, i naveo je da su Ahmed, 

Jahja ibn Mein i Ibn Hazm ovaj hadis 

ocijenili vjerodostojnim. 4 

Opća pravna pitanja 

Neki teoretičari islamskog prava ovaj 

hadis navode kao primjer za specifikaciju 

općeg kur’anskog ili hadiskog iskaza 

konsenzusom (jednoglasnim mišljenjem 

islamskih učenjaka). Naime, i više je 

nego očito da Poslanikove, sallallahu 

alejhi ve sellem, riječi “ništa je ne može 

zaprljati’’ sugeriraju općenitost, tj. nepostojanje 

situacije u kojoj se voda može 

zaprljati (onečistiti), bez obzira s čim se 

pomiješala i u kojoj količini i formi to 

bilo. Nasuprot tome, imamo jednoglasan 

stav islamskih učenjaka da se voda 

u koju je upala nečistoća i promijenila 

neko od njenih fizičkih svojstava (boju, 

okus ili miris) smatra nečistom, i izdvaja 

se iz ovog općeg propisa, tako da u konačnici 

imamo specificiranje općeg iskaza 

konsenzusom učenjaka. 5 

Drugi opet smatraju da uzrok specifikacije 

u ovom slučaju nije isključivo i 

jedino konsenzus, nego da postoje drugi 

iskazi koji ukazuju na to da je nečisto 

sve ono što, u kontaktu s nečistoćom, 

doživi fizičku promjenu, kao što su riječi 

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: 

“Kada voda dostigne količinu od dva 

vrča, nečistoća je ne može zaprljati.” 6 

Ovdje je bitno naglasiti da učenjaci koji 


42 

zagovaraju i podržavaju mogućnost specifikacije 

općeg iskaza konsenzusom, 

dodatno pojašnjavaju da se ovdje ne radi 

o specifikaciji svetog (božanskog) iskaza 

ljudskim (profanim) mišljenjem, u ovom 

slučaju mišljenjem do kojeg je više učenjaka, 

neovisno jedni o drugima, došlo 

svojim subjektivnim tumačenjem, nego 

argumentom (iz Kur’ana i Sunneta), na 

kojeg su se tom prilikom pozvali. 7 

Nema 

ništa sporno u tome da jedan vjerski 

iskaz specifikuje drugi, ili da ga dodatno 

pojasni. 

Propisi 

1. Voda se, u šerijatsko-pravnom smislu, 

smatra čistom, i može poslužiti kao 

sredstvo za odstranjivanje fizičkih nečistoća 

sa tijela i odjeće, bilo da se radi o 

težem obliku nečistoće, kao što je u slučaju 

pseće pljuvačke, bilo da se radi o blažoj 

formi, kao što je slučaj sa mokraćom 

muškog djeteta, koje se hrani majčinim 

mlijekom, bilo o formi između ovih dviju, 

kao što je slučaj sa svim ostalim vrstama 

fizičkih nečistoća. Također, vodu je, 

na osnovu navedenog hadisa, dozvoljeno 

koristiti i u svrhu pravnog čišćenja (abdesta 

i gusula). Da voda ima ovakvu funkciju, 

slažu se sve relevantne pravne škole 

u islamu. 8 

2. Dvije su vrste vode, čista i nečista. 

Čista je ona koja je zadržala svoju osnovnu 

formu ili je doživjela određenu promjenu 

u kontaktu sa nečim što je čisto, kao što 

su sapun, zemlja, ali je i dalje zadržala 

opću formu vode, dok je nečista voda ona 

koja je doživjela promjenu u kontaktu sa 

nečistoćom. Na ovakvu pravnu klasifikaciju 

vode ukazuju vjerodostojni hadisi, između 

ostalog i ovaj hadis, s druge strane, 

klasifikacija koja spomenutim vrstama 

dodaje i treću a to je čista ali ne i čisteća 

voda 9 , nema jasno uporište u kur’anskim 

i Poslanikovim iskazima koji se bave 

ovom temom, nego je plod pravničkog

promišljanja i razumijevanja tih iskaza. 

Jer da je tako, da postoji ova međuvrsta, 

Poslanik, sallallhu alejhi ve sellem, ne bi 

kategorično ustvrdio “da je voda čista i 

da je ništa ne može zaprljati (onečistiti).” 10 

3. U nekim verzijama ovog hadisa postoji 

dodatak: “... osim ukoliko nečistoća, 

koja upadne u nju, ne promijeni njen miris, 

okus ili boju.’’ 11 Iz ovog dodatka razumije 

se da samo ona nečistoća koja dođe 

u direktni kontakt sa vodom, tj. upadne 

u nju, može zaprljati vodu, ukoliko promijeni 

jedno od njenih svojstava. Ako bi 

voda promijenila okus, miris ili boju zbog 

nečistoće koja se nalazi van nje, u njenoj 

blizini (recimo da se u blizini rijeke ili 

mora nalazi lešina), smatrat će se i dalje 

čistom. 

4. Ukoliko se voda zaprlja nečistoćom, 

ispravno je i legitimno poduzeti 

bilo koji korak koji će je vratiti u prvobitno 

stanje ili pomoći u odstranjivanju 

nečistoće, jer u teoriji šerijatskog prava 

važi pravilo “da propis važi dok postoji 

pravni razlog za to”. Recimo, dozvoljeno 

je nečistoću neutralizirati upotrebom 

hemikalija, ili pustiti da prirodni agensi 

(zrak, vjetar, sunce) djeluju u tom pravcu, 

ili odstraniti samo onaj dio vode koji 

je zahvaćen nečistoćom, ukoliko je njen 

utjecaj ograničen na taj dio vode, ili zaprljanoj 

vodi dodati određenu količinu 

vode koja će joj pomoći da “prevlada” 

nečistoću ili je razgradi, ili na bilo koji 

drugi način. 12 

Bilješke: 

1. Ahmed, 3/31., Ebu-Davud, br. 66., Tirmizi, br. 66., Nesai, 326. 

2. Sunen Et-Tirmizi. 

3. Irvaul-galil, 1/45. 

4. Et-Telhisu-l-habir, str., 3., 4. 

5. Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/58. 

6. Ebu-Davud, br. 63., Tirmizi, br. 67., Nesai, br. 52., Ibn-Madže, 517. 

7. Me’alimu usulil-fikhi ‘inde ehli-s-sunneti vel-džemā’ati, 430. 

8. El-Idžma’, Ibn el-Munzir, str. 2. 

9. Ovo je mišljenje kojeg zastupaju pravnici hanbelijske, malikijske i šafijske 

pravne škole. (Pogledaj: hnabelijski mezheb: El-Hidaje, 1/10., El-Mugni, 

1/13., El-Insaf, 1/21.; malikijski mezheb: El-Kafi, Ibn Abdulberr, 1/155., 

El-Išraf, 1/2, Ez-Zehire, 1/168.; šafijski mezheb: El-Umm, 1/3, El-Medžmu’, 

1/84., Mugnil-muhtadž, 1/17.) 


11. Ibn Madže, 521., Bejheki, 1/259, od Ebu-Umame el-Bahilija, radijallahu 

anhu. Lanac ovog hadisa je slab jer ga je samo Rešdin ibn S’ad – jedan 

od njegovih prenosilaca – prenio u formi merfu’a. Rekao je Ebu-Hatim: 

“Rešdin ibn S’ad nije pouzdan prenosilac hadisa, a ispravno je da je ovaj 

hadis mursel”, tj. postoji prekid u lanci između tabiina i Poslanika, sallallahu 

alejhi ve sellem. (Et-Telhis, 1/14., 15, ‘Ilelul-hadisi, 1/44.). I pored slabosti 

ovog dodatka, islamski učenjaci su složni u pogledu njegovog značenja, tako 

da se može reći da je ovo jedan od slučajeva u kojem su se učenjaci usaglasili 

oko značenja hadisa, kojeg su hadiski stručnjaci okvalificirali slabim. 



43

Zelena transferzala 

Članovi Konsultativnog vijeća zajednica Kosova posjetili ranjenog 

Edin Islamović se oporavlja! 

Edin Islamović je ranjen u 

nedavnom gnusnom napadu 

na sjeveru Kosova kada je 

ubijen Šefko Salković sa kojim 

je iz rodnog sela Rvatske u 

općini Leposavić nosio podatke 

potrebne za posmatrače za 

parlamentarne izbore koji su 

se održavali u Prištini 

Piše: Refki Alija 

Utorak, 21. decembar 2010. 

članovi Konsultativnog vijeća 

zajednica Kosova, iz 

bošnjačke zajednice, Ćerim Bajrami, 

potpredsjednik i Sahit Kandić, član 

Vijeća, te Isak Meta, član predsjedništva 

Bošnjačkog savjeta Kosova, posjetili 

su u Kliničkom centru u Prištini 

teško ranjenog Edina Islamovića. 

Ovaj Bošnjak je ranjen u nedavnom 

gnusnom napadu na sjeveru Kosova 

kada je ubijen Šefko Salković koji je 

također bio komesar Centralne izborne 

komisije Kosova. Prije dvije nedjelje 

rahmetli Šefko Salković s ranjenim 

Edinom Islamovićem autom su krenuli 

iz rodnog sela Rvatske u općini 

Leposavić noseći podatke potrebne za 

posmatrače za parlamentarne izbore 

koji su se održavali za tri dana, u CIK 

u Prištini. 

Prvi utisak, nakon posjete bošnjačkih 

predstavnika ranjenom 

Islamoviću jeste da se ovaj 25-ogodišnji 

Bošnjak, unatoč teškim povredama 

od šest metaka ispaljenih 

u njega, ipak oporavlja. “Očigledno 

najkritičniji period oporavka ovog 

hrabrog mladića je iza njega, i on je 

samo Božijom voljom ostao u životu, 

s obzirom da je bio pogođen sa 

šest metaka po gornjem dijelu tijela”, 

naglašava Ćerim Bajrami, te prenosi 

Islamovićeve riječi da je svo vrijeme 

poslije gnusnog napada i ranjavanja 

od vatrenog oružja, bio svjestan sve 

dok je stigao u bolnicu u Mitrovici, 

da bi kasnije došao sebi tek u KBC 

u Prištini. 

Opisujući 

oružani napad na 

njih u po bijela 

dana, Islamović 

je pokušao da 

poslije prvog 

pogotka pobjegne 

iz vozila, ali 

dvojica maskiranih 

ubica su ga i 

dalje gađali i pogodili 

više puta. 

Prestali su sa paljbom 

tek kad su 

vjerovatno pomislili 

da je ubijen, 

pošto je uspio da 

se skotrlja u rijeku 

Lim. 

Po njegovim 

riječima, na njega 

kao vozača, 

pucao je suvozač 

iz omanjeg auta 

bez registarskih 

tablica koje se 

nalazilo ispred 

njih, dok je vozač 

tog auta pucao 

u rahmetli 

Šefku Salkovića, 

koji je bio pored 

Islamovića kao suvozač. 

Šefko je prvim hicem u 

lice bio smrtno pogođen. 

Islamović je još kazao da 

su, kako je u međuvremenu 

saznao, rahmetli 

Šefku zločinci dodatno 

izrešetali na sjedištu njihovog 

automobila. Šefko 

Salković je ukopan u 

Novom Pazaru, gdje mu 

žive roditelji. 

Č l a n o v i 

Konsultativnog vijeća su 

poželjeli Edinu Islamoviću 

brzi oporavak, sabur, i savjetovali 

mu oprez. Inače Islamović 

je pod policijskim nadzorom 24 

sata. Ćerim Bajrami i Sahit Kandić 

su također uputili apel Bošnjacima 

gdje god da žive da budu solidarni, 

pruže podršku i pomognu Bošnjake 

sa sjevera Kosova. 

Očigledno 

najkritičniji 

period 

oporavka 

ovog hrabrog 

mladića je iza 

njega, i on je 

samo Božijom 

voljom ostao 

u životu, s 

obzirom da je 

bio pogođen sa 

šest metaka po 

gornjem dijelu 

tijela. 

Ponosnim Bošnjacima 

sela Rvatske i preostalim 

pripadnicima bošnjačkog 

naroda na sjeveru Kosova, 

članovi Konsultativnog vijeća 

i Bošnjačkog savjeta 

Kosova su uputili molbu da 

ne napuštaju svoja vjekovna 

ognjišta, ali i da budu oprezni 

u svim vidovima javnih 

aktivnosti, s obzirom na veoma 

teške okolnosti i prilike 

u tom dijelu Kosova, koji 

je pod “ingerencijom” tzv. 

“paralelnih struktura” iz 

Beograda. 

Od organa reda Kosova, Eulexa i 

Kfora još jednom su zatražili da zaštite 

Bošnjake na sjeveru Kosova te 

da istragu povodom zadnjeg gnusnog 

napada, ubistva Salkovića i ranjavanja 

Islamovića, dovedu do kraja i pronađu 

zločince. 


44


Prenosimo radosnu vijest: Od Njemačke do južnog Sandžaka 

U Plavu Njemica Antonia 

Roschelman primila islam 

Iz daleke Njemačke 

bračni par Claus i Antonia 

Roschelman su došli da 

na oštrom planinskom 

nezagađenom zraku nađu 

lijeka oboljeloj Antoniji. U 

Plav je došla u kolicima, a 

u džamiju prije dva dana 

na svojim nogama 

Piše: Muhamed ef. Cecunjanin 

Dana 20.12.2010. godine 

pred mnogobrojnim 

vjernicima i imamima 

Njemica Antonia Roschelman proučila 

je kelim i šehadet, i time potvrdila 

svoju pripadnost islamu. U 

Staroj džamiji u Plavu pred gl. imamom 

Sinan ef. Latićem i imamima 

Mersid ef. Halilovićem i Muhamed 

ef. Cecunjaninom, te velikim brojem 

vjernika Njemica Antonia 

Roschelman je i zvanično primila 

islam i promijenila ime u Amina. 

Ljeta 2005. godine grad Plav je 

postao bogatiji za još dva stanovnika. 

Iz daleke Njemačke bračni 

par Claus i Antonia Roschelman 

su došli da na oštrom planinskom 

nezagađenom zraku nađu lijeka 

oboljeloj Antoniji. U Plav je došla 

u kolicima, a u džamiju prije dva 

dana na svojim nogama. Antonia 

nam je priznala da su i ona i muž 

pomalo bili uplašeni kada su došli 

u grad pun muslimana jer se danas 

islam i muslimani povezuju samo 

sa nasiljem, bombaškim napadima, 

terorizmom. Iznajmili su kuću 

u Rudom Polju i vidjeli koliko su 

ljubazni i srdačne njihove komšije. 


45

Ali oni su muslimani!? 

Tek tada počeli su da 

upoznaju prvo muslimane 

ovog kraja i njihovu 

kulturu i običaje koje su 

zavoljeli a potom su činili 

sve napore da dođu do literature 

o islamu na njemačkom 

jeziku. Jedino 

što su uspjeli naći jeste 

prijevod dijelova Kur’ana 

na njemački jezik u audio 

formi. Sa ushićenjem 

su slušali Božije riječi stalno podsjećajući 

svoje komšije koliko su 

sretni što su se rodili u islamu. 

Poput djece su se radovali bajramskim 

danima i kao i svi muslimani 

pripremali i ukrašavali svoju kuću, 

pripremali hranu i pića i ono što 

ih je posebno veselilo kupovali 

bonbone i čokolade dijeleći ih 

sretnoj i nasmijanoj djeci i veselili 

se zajedno s njima. U potpunosti 

su se osjećali dijelom plavsko-gusinjskog 

naroda. Živjeli su sretnim 

životom sa svojim novim komšijama, 

u svom novom gradu kojeg su 

zavoljeli. Claus nije nikada pomislio 

da se vrati u Njemačku. Kupio 

je plac i na njemu izgradio vikendicu. 

Nažalost, dana 18. decembra 

2010. godine Melek smrti je došao 

do njegovog uzglavlja. Njegov 

amanet je bio da se ukopa ondje 

Antonia je 

ostala bez 

Clausa. Ali nije 

ostala sama. 

Ona ima novu 

porodicu, svoje 

komšije. I još 

veću, svoj 

ummet, svoju 

braću i sestre, 

Plavljane i 

Gusinjane. 

gdje i svim srcem pripada: 

među svojom braćom 

na muslimanskom mezarju. 

Njegove komšije 

su potvrdile da je za života 

očitovao šehadet i 

manifestovao islam. Dok 

je povorka polahko koračala 

za mejtom put mezarja, 

Antonia je sjedila 

u autu i gledala. U jednom 

trenutku rekla je da 

je njen muž tamo umro, 

na ukopu bi mu bilo svega 3-4 ljudi. 

A ovdje u ovoj dalekoj zemlji 

toliko ljudi... i suze su se prolile 

dok se tabut spuštao u mokru zemlju. 

Antonia i Claus imaju četvoro 

djece. Samo sa jednom ćerkom 

su bili u kontaktu. Kada je svoju 

ćerku Antonia nazvala da je obavijesti 

o smrti njenoga oca ova je bila 

na poslu. Na vijest o smrti svoga 

oca kćerka je samo rekla: “Na poslu 

sam, ne mogu sad” i prekinula 

vezu. “To je posljednji poziv koji 

sam joj u životu uputila”, kaže 

nam Antonia. Odnose u porodici 

na Zapadu opisala je jednom riječju 

INTERES. 

Antonia je ostala bez 

Clausa. Ali nije ostala sama. 

Ona ima novu porodicu, 

svoje komšije. I još veću, 

svoj ummet, svoju braću i 

sestre, Plavljane i Gusinjane. 

Za nju, novi život je počeo 

dolaskom u Plav, a sada 

još ljepše prihvatanjem 

islama. 

“Sa Njemačkom je završeno”, 

kratko nam je rekla. 

“Moje mjesto je među 

mojom novom braćom i sestrama, 

i ako Bog da, kraj 

mog Clausa.” 

Molimo Allaha da 

im se smiluje i upiše ih 

među dobre robove Svoje. 

AMIN! 


46


Sandžački 

Bez 

putokazi 

autonomije 

nema slobode 

Jedno je sigurno, autonomija 

je trajno opredjeljenje 

većine Sandžaklija. S toga, 

ako je autonomija sloboda, 

onda je sasvim logično da 

bez autonomije Sandžak i 

Sandžaklije nikada neće biti 

slobodne 

Piše: Almir MEHONIĆ 

Svakako da se procesi koji 

su se desili u Sandžaku 

u 2010. godini mogu nazvati 

historijskim. Prije svega 

zbog poraza srpske državne politike, 

personifikovane u srpskim 

ministrima Rasimom Ljajićem i 

Sulejmanom Ugljaninom. 

Po ko zna koji put narod 

Sandžaka je pokazao svoj slobodarski 

duh, koji je sada, sasvim 

je jasno, historijski ukorijenjen 

u Sandžaklijama. No, primjetan 

je nastavak ignorantskog odnosa 

zvanične srpske vlasti spram 

Sandžaka, čak i otvorena opstrukcija 

pojedinih ministarstava 

i ministara u procesu verifikacije 

izborne volje sandžakih 

Bošnjaka. 

Jedan od ključnih momenata 

u 2010. godini sigurno je održavanje 

Bošnjačkog nacionalnog sabora 

i odluke koje su proizašle sa 

tog skupa. Treba istaći odluku o 

formiranju Inicijativnog odbora 

za obnavljanje Narodnog vijeća 

Sandžaka, organa koji svoj kontinuitet 

crpi iz nekadašnjeg 

Zemaljskog antifašističkog 

vijeća narodnog oslobođenja 

Sandžaka, kao i 

isticanje zahtjeva za autonomijom 

Sandžaka. 

Ispred Sandžaka se 

nalazi 2011., godina koja 

će biti jednako turbulentna 

kao 2010. Pred 

Sandžakom su brojni ozbiljni 

zadaci. Prije svega 

vjerovatno izborna godina, 

zaokruživanje patriotskog 

bloka, koji bi se 

trebao pojaviti naspram 

Ugljanina i Ljajića i borba 

za internacionalizaciju 

sandžačkog pitanja, koja, 

čini se, nije dala velike 

rezultate u izlazećoj 

godini. 

Pored pomenutog, 

tu je svakako jedno od 

najznačajnijih pitanja, 

status Bošnjačkog nacionalnog 

savjeta, aktivnosti 

prilikom eventualnog 

raspisivanja 

izbora od strane srbijanskog 

Ministarstva za ljudska i 

manjinska prava i aktivnosti već 

formiranog BNS. 

Svakako da je autonomija 

Sandžaka cilj, kojem skoro 100 godina 

teže narodi Sandžaka. U 2011. 

godini očekivati je transformaciju 

Autonomija 

Sandžaka ne 

može biti samo 

bošnjački 

projekat, isto 

kao što to nije 

bio 1943. kada 

je na čelo 

Sandžaka, 

kao njegov 

predsjednik, 

izabran Sreten 

Vukosavljević. 

Inicijativnog odbora za obnavljanje 

Narodnog vijeća Sandžaka u 

Narodno vijeće Sandžaka, organa 

koji bi trebao da se 

bavi rješavanjem statusa 

Sandžaka. Za očekivati je 

da se u ovaj organ uključi 

široki spektar intelektualaca, 

ne zaboravivši i onaj 

dio koji pripada srpskom 

i crnogorskom narodu. 

Autonomija Sandžaka ne 

može biti samo bošnjački 

projekat, isto kao što to 

nije bio 1943. kada je na 

čelo Sandžaka, kao njegov 

predsjednik, izabran 

Sreten Vukosavljević. U 

Sandžaku sigurno ima 

pripadnika srpskog i crnogorskog 

naroda koji 

bi podržali ovu historijsku 

ideju. To bi omogućilo 

bolju poziciju i 

razumijevanje međunarodne 

zajednice za status 

Sandžaka. 

Pred sandžačkim patriotskim 

vođstvom je 

značajna godina i značajne 

odluke i aktivnosti. 

Jedno je sigurno, 

autonomija je trajno 

opredjeljenje većine Sandžaklija. 

S toga, ako je autonomija sloboda, 

onda je sasvim logično da bez 

autonomije Sandžak i Sandžaklije 

nikada neće biti slobodne. Zato 

je autonomija cilj kojem treba 

težiti. 


47

Prenosimo 

www.bošnjaci.net 

Samoubilački napad u Štokholmu 

i njegove posljedice u švedskom društvu 

Piše: Adnan Balo 

Usubotu 

U 

11. decembra čo- 

Uvjek po imenu Taimour 

UAbdulwahab, porijeklom iz 

Iraka, detonirao je na sebi bombu u centru 

Štokholma, usred subotnje gužve koja 

je još tjesnija u ovo doba godine u švedskoj 

prijestolnici zbog jurnjave za kupovinom 

božićnih i novogodišnjih poklona. Hvala 

Allahu, što osim samog Abdulwahaba 

koji jje pg poginuo, niko drugi od civila nije 

stradao. Čin je izazvao burnu reakciju u 

Švedskoj, kao i šok, s obzirom da je ovo 

prvi put da je samoubilački napad izveden 

na švedskoj teritoriji. Novine su još uvijek 

pune natpisa u vezi sa Abdulwahabovim 

kontaktima, porodicom, motivima, životom 

itd. Abdulwahab, koji je uspio 

detonirati samo jednu od tri bombe koje 

je imao na sebi, zbog čega nije došlo do 

puno većeg krvoprolića, ne samo da nije 

bio ekstreman tokom svog odstrastanja u 

švedskom gradiću Tranås nego uopće nije 

bio, kako kažu, prakticirajući musliman. 

Tek sa odlaskom na studije u Englesku, 

mladić je po izvješću medija očito pao 

pod uticaj radikalnih grupa sa vezama 

sa raznim terorističkim grupacijama u 

Iraku i na Bliskom Istoku, uključujući 

možda i sa zloglasnom Al Kaidom. Prije 

detonacije, samoproglašeni “borac” za 

Islam je ostavio poruku u kojoj je poručio 

da će “švedski narod sada patiti kao što 

pati muslimanski narod”. Jedino možda 

Abdulwahab nije razmislio o tome da je 

Švedska spasila oko 400.000 muslimana 

od rata, bijede i loših ekonomskih prilika 

širom svijeta (uključujući oko 50.000 

Bošnjaka). Isto tako je možda zaboravio 

na to da je centar Štokholma gotovo pa 

obavezno i uvijek pun baš muslimana, i to 

muslimana koje bi on, da je bio uspješan, 

pobio i osakatio. 

Nema potrebe govoriti o silnim dokazima 

iz Kur’ana i sunneta koji potvrđuju 

kako ovaj čin nema nikakve veze sa islamom. 

Dovoljno je možda navesti neke od 

najočitijih, kao ajet u kojem Allah, dž.š., 

kaže: “Ko ubije samo jednog nevinog čovjeka, 

na Sudnjem danu će biti tretiran 

kao da je pobio cijeli svijet. Ko spasi samo 

jednog nevinog čovjeka, na Sudnjem danu 

će biti tretiran kao da je spasio cijeli svijet.” 

Ili na činjenicu da je Poslanik, s.a.v.s., kada 

je ostavio Aliju ibn Ebu Taliba, r.a., da 

spava u njegovom krevetu iste noći kada 

su ga Kurejšije naumile ubiti, 

naredio da se pobrine da im se 

svima vrate njihove stvari! Ako 

je ovako razmišljao Poslanik, 

s.a.v.s., o tuđoj imovini, šta li 

je tek mislio o tuđem životu? 

Svakako, stvarni džihad i borba, 

onakav kakav je vođen u 

Bosni i Hercegovini, podrazumjeva 

ubijanje neprijatelja, nikako 

nevinih ljudi. Nažalost, i 

to prije svega za njega samog, 

čovjeka koji je upravo dobio 

svoje treće dijete, Abdulwahab 

to nije razumio ili nije htio da 

razumije. 

No, sada su u švedskom 

društvu nastali drugi problemi. 

Islamofobičari i prikriveni 

rasisti su jedva dočekali priliku 

da navale sa lavinom napada 

na islam i muslimane. Skoro 

odmah poslije napada, u popularnim 

švedskim novinama 

Expressen, ultra-desničarski 

kolumnist Ulf Nilsson pisao je 

o opasnom opadanju nataliteta 

etničkih Šveđana nasuprot 

doseljeničkih (muslimanskih) 

švedskih građana, završavajući 

riječima 

“mi smo u 

ratu”. No, na 

Nilssonovu 

kolumnu se 

odmah izlila 

kiša osuda, 

kritika i 

napada od 

strane vodećih 

švedskih 

novinara, što 

je svakako 

ohrabrujuće. 

Švedska kao društvo i država je jako ra- 

zvijena i uspješna, ali kao i svaka druga 

ima svoje probleme. To što ultra-desničari 

Nakon ovolikog 

niza laži i 

demagogije 

u samo 

jednom malom 

tekstu, i to još 

objavljenom 

u novinama 

koje važe za 

umjerene, 15 

godina nakon 

agresije, da 

li je moguće 

vjerovati 

u iskreno 

pomirenje, 

suživot i svijetlu 

budućnost na 

Balkanu ? 

pokušavaju uraditi je povezati sve od kriminala 

do islamskog terorizma i svaliti na 

jednog krivca - imigrante. Svakako, oni 

nisu brojni, i dobili su tek 5% glasova na 

prošlim izborima u septembru ove godine. 

Ali, svaka manjina može 

prerasti u većinu. 

Ovog gpetka nije bilo džamije 

u Švedskoj gdje nije drža- 

na hutba o događaju koji se desio 

u ime islama, muslimanska 

udruženja su organizovala i 

protest i marš protiv terorizma 

u glavnom gradu Švedske u 

danima nakon napada. Za svakog 

sa jasnim i dobrim namjerama 

sasvim je jasno da islam 

nisu bombe, kao ni imigranti, 

a za onoga koji i nakon svega 

sumnja u to, svakako je loših 

namjera. Na švedskim muslimanima 

je da se nastave boriti 

protiv neznanja i ekstremizma 

u vlastitim redovima, koji, 

ruku na srce, nije proširen (tek 

200 individua prema raportu 

švedske tajne službe Säpo), i na 

širenju znanja o islamu onakav 

kakav on stvarno jeste. I to ne 

samo odstupanjem od jednog 

velikog harama (pretjerivanja 

u vjeri), već i svih drugih (kriminala, 

poroka, laži...), i da se 

svim silama bore sa drugim 

(većinskim) 

demokratskim 

građanima 

Švedske pro- 

tiv ekstremne 

desnice 

i njihovih 

laži. Uz to, 

samo pravi 

islamski odgoj 

i znanje 

o islamu od 

malih nogu 

može sačuvati 

buduće 

muslimane 

od uticaja raznoraznih ekstremnih grupa, 

jer da se suprotstaviš lažnim argumentima 

potrebni su stvarni argumenti. 


48

Zločin 

Ratni zločini silovanja Bošnjakinja u Pounju 

Kršile su ruke 

i molile se Bogu 

Nakon što smo u više 

brojeva detaljno obradili 

četničke zločine nad 

Bošnjacima u općinama 

Pounja nastavljamo sa 

ispovijestima silovanih 

Bošnjakinja iz istih oopćina 

Pripremio: Ramiz Hodžić 

Ovo su svjedočanstva iz knjige 

“Molila sam ih da me ubiju 

- Zločin nad ženom Bosne i 

Hercegovine” u izdanju Centra za istraživanje 

i dokumentaciju Saveza logoraša BiH. 

Šifra: “Velika Srbija” 

Uhapšena sam u Prijedoru, početkom 

juna 1992. godine, i odvedena na ispitivanje 

u policijsku stanicu. Poslije ispitivanja, 

koje je trajalo nekoliko sati, došao je 

Brkić, vozač ATP, u maskirnoj uniformi 

i rekao da pođem sa njim. Pošto sam poznavala 

Brkića, upitala sam ga kuda me 

vozi. On mi je odgovorio da me vozi do 

kasarne “Žarka Zgonjanina”. Kada smo 

došli u kasarnu, uveo me je u hodnik gdje 

su stajala dva čovjeka i rekao mi da sačekam. 

Dok sam čekala, vidjela sam puno 

vojnika u kasarni. Tada je neko povikao: 

“Suljanović!” Čula sam da se taj Suljanović 

javio. Onda ponovo drugi glas: “Jesi li ti 

doktor Suljanović?” Ovaj je odgovorio da 

jeste i rekli su mu da uđe. 

Čekajući da doktora Suljanovića ispitaju, 

čula sam kako mu prijete: “Priznaćeš ti 

nama sve!” Odjednom je utrčao vojnik u 

hodnik i viknuo: “Uza zid! Ruke na potiljak!” 

Čovjek koji je bio pored mene i ja, 

stali smo uza zid. Prišao mi je s leđa, zavezao 

mi oči i odveo me u neku prostoriju. 

Nisam znala gdje sam. Odmah potom su 

u prostoriju ušla dvojica četnika i tu su me 

oborili na pod. Stegnuli su mi čvrsto povez 

na očima. Jedan me je čvrsto držao, a drugi 

me je svukao i silovao, obeščastio. U toj 

tami, dok su me zlostavljali, silovali, osjetila 

sam užasne bolove. Četnici su bili snažni 

i krupni, a iz usta im se osjećao alkohol. 

Onda su me zaključali i otišli. Skinula sam 

sebi krpu sa očiju. U prostoriji nije bilo prozora. 

Bila je mračna. Napipala sam jedan 

ćošak i tu sam zgrčeno i skupljeno sjedila 

i plakala. 

Iz susjedne prostorije se čulo: “Zbor vojsko!” 

i poče prozivka: Zoran Teić, Milan 

Pupavac, Rade Gnjatović, Milenko Žigić, 

Dragan Končar, Milan Janković, Brane 

Berić, Dragan Grahovac. “Idite na zadatak 

koga ste dobili od kapetana i ne vraćajte se 

dok ne izvršite naredbu.” Odjeknuo je odgovor: 

“Razumemo!” Čula sam da neko 

dolazi pred vrata prostorije u kojoj sam bila 

i brzo sam stavila krpu na oči, skupivši se u 

ćošku. Vojnik me je uzeo za ruku i odveo 

pred istu prostoriju u hodnik. Drugi vojnik 

je otvorio vrata i rekao mi da skinem 

krpu sa očiju, upitavši me: “Koja je to budala 

uradila?” Bio je u maskirnoj uniformi, 

srednjeg rasta, crne kose i zelenih očiju. 

Vidio je da plačem, da sam sva krvava, 

pošto sam dobila ženski odljev. Dao mi je 

ćebe da se zamotam i pitao me odakle sam, 

gdje stanujem. Odgovorila sam da stanujem 

iza autobuske stanice. Onda me je poveo 

sa sobom, uveo u bijelog “stojadina” i 

dovezao me pred moj stan. 

Putem radija su tih dana najavljivali pretrese 

stanova i kuća. Ako se kod Bošnjaka 

i Hrvata nađe oružje, bit će mu pobijena 

cijela porodica, prijetili su. Onda su nas 

obavijestili da trebamo biti lojalni prema 

srpskim vlasima i da svi Bošnjaci i Hrvati 

u Prijedoru moraju objesiti bijela platna 

na stanove i kuće, što smo morali uraditi. 

Poslije se počelo sa pretresom stanova, kuća. 

Pred moj stan je došao Miodrag Kićanović 

sa još 2 – 3 vojnika u maskirnim uniformama 

JNA. Druga grupa je otišla pred kuću 


50 

Faruka Rizvića sa “Strikom” i još nekoliko 

vojnika u uniformama JNA. Miodrag 

Kićanović, vozač ATP, ušao je u moj stan, 

a ostali vojnici su hodali oko zgrade. Ušao 

je i sve razbacao po stanu, prevrnuo kauče 

i izbacio sve iz regala. Stajala sam u hodniku 

i sve nijemo i sa strahom posmatrala. 

Tada mi je prišao, udario snažno šakom u 

vilicu i oborio me na pod. Počela sam se 

braniti, a on me je šamarao i opsovao mi 

balijsku majku. Svukao mi je trenerku i silovao 

me na podu. Kada je završio, ustao 

je, obukao se i rekao: “Ako ikome kažeš za 

ovo, ja ću doći navečer i svu te iskasapiti. 

Ovo ti je iz osvete.” Nemoćna, pretučena, 

ponižena i prestrašena samo sam plakala. 

Poslije dva dana sam izašla napolje da pokupim 

i unesem veš koji sam taj dan prala. 

Pred mojim stanom se zaustavio zeleni 

“mercedes”, koga je vozio milicioner, Rade 

Strika. Prišao mi je i rekao da sa njim moram 

poći u MUP. Ušla sam u stan, ostavila 

veš, obukla drugu odjeću i pošla sa njim. 

Dok smo se vozili prema MUP-u udario 

mi je dva puta šamar i psovao mi tursku 

i balijsku majku. Govorio je kako smo mi 

Bošnjaci i Hrvati protiv srpske vlasti, protiv 

Jugoslavije i Slobodana Miloševića i kako 

nas sve treba pobiti. Kada smo došli do 

MUP-a, Strika me je poveo iza zgrade prema 

jednoj prostoriji koja se zvala “Buhara”. 

Prilazeći, vidjela sam kako Faruka Rizvića, 

njegovog radnika Osmana i još par ljudi 

izvode iz te prostorije i uvode ih u “maricu”. 

Policijska marica 

Strika me je uveo u tu prostoriju, u 

kojoj nije bilo prozora, već samo komad 

lima na oknu koji je bio izbušen. Bilo 

je samo malo svjetla i vidjela sam da je 

oko mene sve bilo krvavo. Krevet sa spužvom 

i na njemu dva ćebeta, bila su sva 

od krvi. Poslije je došao Željko Goronja 

sa dva vojnika u maskirnim uniformama 

i maskama na glavi. Željka sam i 

prije poznavala. Prišao mi je, udario me

pesnicom u stomak i bradu i 

rekao kako smo mi Bošnjaci 

i Hrvati za sve krivi, jer nećemo 

da poštujemo Slobodana 

Miloševića. Tada su mi dva 

snažna vojnika JNA prišla i 

počela da me tuku i skidaju. 

Branila sam se, plakala, molila 

milost, vriskala. Željko 

se izmakao i prislonio se na 

vrata gledajući sve mirno. Na 

silu su me skidali i došli do gaćica. Nisam 

se dala, pa su mi gaćice rasparali nožem i 

ozlijedili me. Dok me je jedan vojnik silovao, 

drugi me je čvrsto držao. Svo vrijeme 

su vriskali, a Željko je sve to samo hladno 

posmatrao. 

Sutradan je došao četnik Laić i donio 

mi sendvič i plastičnu čašu vode. 

Zamolila sam ga da me pusti da odem 

do wc-a, što mi je dopustio. Umila sam 

se, oprala i ponovo se vratila u prostoriju. 

Predvečer je Strika došao po mene, uveo 

me u zeleni mercedes i odvezao pred logor 

“Keraterm”. Odmah zatim je stigla policijska 

“marica” iz MUP-a, koju je vozio 

Bojić, Lugarev sin, i on me je pozvao da 

uđem, rekavši mi da ću da idem sa njim. 

Kada smo izašli iz “Keraterma”, skrenuli 

smo lijevo, tako da sam znala da idemo 

dalje. U “marici” nas je bilo četvero, ali 

Ponovo je došao 

Mladen Radić 

“Krkan” po mene. 

Bio je sav rumen i 

znojav. Smrdio je 

na alkohol. Počeo 

je opet da me silom 

ljubi, a ja sam ga 

ponovo molila da 

me pusti. 

se sada ne mogu sjetiti ko je 

sve bio. Dok smo se vozili, 

nismo smjeli pričati. Kada 

smo stigli, već je bila noć, ali 

sam bila sigurna da smo došli 

u logor “Omarska”. Vidjela 

sam puno ljudi kako stisnuti 

jedan uz drugog sjede na toj 

pisti od betona, pod vedrim 

nebom, bez igdje išta. Većinu 

ljudi sam poznavala. Uveli 

su me u logor “Omarska”, u prostoriju za 

žene. Oko mene je bilo još nekoliko žena 

koje nisu spavale od straha. Kršile su ruke 

i molile se Bogu. Tu noć, od velikog straha, 

nisam mogla zaspati. Čula sam krike, 

jauke i zapomaganja ljudi koje su Srbi 

tukli. 

Tu večer je Mladen Radić došao u 

našu sobu i prozvao me da izađem. U tom 

momentu su mi se svakakve misli počele 

motati u glavi. Plašila sam da će me ubiti 

dok idem niz stepenice za njim, jer su 

inače ispod tih stepenica tukli ljude. Uveo 

me je u jednu malu prostoriju, gdje je na 

sredini bio postavljen sto i naredio mi da 

se skinem gola. Šutjela sam, jer sam znala 

da ni molba ni plač ne mogu da mi pomognu. 

Prvo me je silovao potpuno golu na 

tom stolu, a onda se obrecnuo na mene: 

“Sada ćeš otići do ‘Bijele kuće’ da posjetiš 

svoje balije.” Izveo me je na pistu i pozvao 

stražara Stakića da me odvede na par minuta 

u “Bijelu kuću”. 

Poslije nekog vremena, pozvao me je 

opet Mladen Radić da očistim sto gdje 

su stražari večerali. Kada sam se vraćala 

kroz restoran i pošla kroz hodnik prema 

stepenicama, vidjela sam Mladena kako 

sjedi na stolici. Uhvatio me je naglo za 

ruku i uveo u onu istu prostoriju i opet me 

silovao na stolu. Kada je zadovoljio svoje 

strasti, izašao je u hodnik, a ja sam u sobi 

ostala plačući. Kada sam izašla iz prostorije, 

pred vratima, u hodniku, je stajao 

Mladen i komandir Željko Mejakić. Tada 

mi je Željko prišao, ošamario me, i rekao: 

“Šta cmizdriš kurvo jedna!” Mladen me je 

isto ošamario i rekao da idem u wc da se 

umijem i da se vratim u svoju sobu. Kada 

sam ušla u wc zatekla sam Sadiju Avdić 

kako pere ruke. Pitala je šta mi je, a ja sam 

odgovorila kako mi nije ništa. Ušla sam u 

sobu i legla. Nisam nikome ništa pričala, 

niti me je bilo ko od žena išta pitao. 

Poslije par dana došao je stražar 

“Brko” i prozvao mene i Sadiju Avdić da 

izađemo do zelenog kombija. Nas dvije 

smo izašle. Znale smo od prije da onaj, 

ko ode sa tim zelenim kombijem, više se 

ne vraća. “Brko” je ušao u kombi i rekao 

da i mi uđemo za njim. Kada smo ušle, 

uzeo je naše podatke i nije nam ništa 

govorio. Izašli smo odatle i krenuli prema 

Separaciji rudnika. Pred kapijom na 

Separaciji smo zatekli Dragana Janjića 

koji nas je preuzeo, odveo u restoran i 

rekao da treba da ga očistimo. Kada smo 

došli, ja sam odmah otišla da se operem 

sapunom. Vratila sam se u sobu, ali je 

vrlo brzo, Mladen Radić, zvani “Krkan”, 

došao i pozvao me da dođem kod njega 

na razgovor. Rekao mi je: “Idemo dole u 

sobu da popijemo kahvu.” Morala sam 

otići. Sišli smo i popili kahvu. Prišao mi 

je i silom htio da me poljubi. Branila sam 

se, a on mi je govorio: “Sad kad mirišeš, 

ja te moram.” Molila sam ga da me ostavi 

na miru, a on mi je rekao: “Još sad i neću 

više.” Onda me je natjerao, izvadivši nož 

iza pojasa, i igrajući se njime u rukama, 

da se ne opirem i na silu me ponovo uzeo. 

Tu istu večer, negdje poslije deset sati, 

ponovo je došao Mladen Radić “Krkan” 

po mene da mu skuham kahvu. Morala 

sam izaći. Kada sam izašla iz sobe, uzeo 

me je za ruku i ponovo sveo dolje u sobu. 

Bio je sav rumen i znojav. Smrdio je na 

alkohol. Počeo je opet da me silom ljubi, 

a ja sam ga ponovo molila da me pusti. 

To ga je još više razbjesnilo, pa me je 

jako ošamario, udario šakom u stomak, 

povalio me na sto i silovao me na njemu. 

Onda mi je, kada se manijak zadovoljio, 

dao jedan mali sapun i smijući se rekao: 

“Evo da se možeš oprati posle seksa, jer 

vi balinke to radite.” 


51

Islamnet 

Egipat 

Mubarakova ulema izdala 

fetvu kojom se poziva na 

ubistvo dr. Al Baradeia 

D 

r. Mohamed Mostafa Al Baradei, 

dobitnik Nobelove nagrade za 

mir 2005. godine i nekadašnji generalni 

direktor Međunarodne agencije 

za atomsku energiju, nakon napuštanja 

spomenute funkcije vratio se u Egipat 

gdje je obznanio svoju kandidaturu za 

predsjednika Egipta. Dr. Mohamed Al 

Baradei ovih dana vodi ozbiljnu javnu 

kampanju protiv vladajućeg egipatskog 

režima, pozivajući građane Egipta 

da dignu svoj glas protiv diktature 

Hosnia Mubaraka. Dr. Mohamed Al 

Baradei svakim danom ima sve više 

pristalica što ga čini veoma ozbiljnim 

konkurentom Hosniu Mubaraku na 

predsjedničkim izborima koji će biti 

održani naredne godine. Nagli porast 

popularnosti dr. Al Baradeia je uplašio 

Hosnia Mubaraka koji je odlučio da 

uzme stvar u svoje ruke. Tako je ovih 

dana protiv dr. Al Baradeia izdata fetva 

kojom se poziva na njegovo ubistvo. 

Fetvu je izdao šejh Mahmoud Amer. U 

obrazloženju svoje fetve šejh Mahmoud 

Amer kaže da je dr. Al Baradei zbog 

pozivanja na građanski neposluh prema 

predsjedniku Hosniu Mubaraku 

zaslužio da bude ubijen. Organizacije 

za ljudska prava u Egiptu pozivaju egipatske 

sudske vlasti da procesuiraju šejha 

Mahmoud Amera. Dr. Mohamed 

Al Baradei ne krije svoju zabrinutost i 

strah za vlastiti život, jer Mubarak je 

spreman na sve. 

Sudan 

Omar al Bashir - Ako se jug odcijepi uvest ćemo Šerijat 

Afganistan 

Kako se bliži 9. januar 2011. 

godine, dan kada će se održati 

referendum o nezavisnosti 

južnog Sudana, situacija u ovoj 

zemlji se sve više usložnjava. 

Sudanska vlada 

posljednjih dana upozorava 

da će najavljeni 

referendum imati nesagledive 

posljedice po 

čitav region. Međutim, 

najoriginalniji u ubjeđivanju 

moćnih zapadnih 

zemalja da će referendum 

o nezavisnosti 

južnog Sudana proizvesti 

novo stanje u Sudanu 

i regiji jeste sudanski 

predsjednik Omar 

al Bashir koji je prije 

nekoliko dana poručio 

svijetu da će Sudanom 

upotpunosti zavladati 

Šerijat. “Ukoliko se 

sljedećeg mjeseca na 

referendumu jug naše 

zemlje odluči za nezavisnost 

promijenit ćemo ustav. Šerijat 

i islam će biti jedini izvori našeg 

ustava, islam zvanična religija 

i arapski kao zvanični jezik.” 

U 2010. talibani ubili preko 700 NATO vojnika 

UA f g a- 

nistanu 

uveliko 

teče deseta 

godina rata 

koji predvode 

SAD i 

Velika Britanija. 

Ova, 

deseta godina 

ujedno je 

najfatalnija 

godina za 

okupatorske 

snage u Afganistanu. 

U 

2010. godini 

talibani su 

uspjeli ubiti 

preko 700 

okupatorskih vojnika. U godini koja 

je na isteku najviše je ubijeno američkih 

vojnika, tačnije ubijeno je 494 

Amerikanca. Ukupan broj ubijenih 

zapadnih vojnika u Afganistanu tokom 

proteklih 

godina 

rata 

je 2.272 

voj nika. 

Najviše je 

ubij eno 

Amerikanaca, 

njih 

1.441, zatim 

slijede 

Britan c i 

sa 346 

poginulih 

voj nika, 

Kanađ a - 

ni sa 154 

voj nika 

itd. Ono 

što najviše 

brine okupacijske snage u Afganistanu 

jeste povećanje broja ubijenih 

vojnika. Kako odmiče rat talibani 

postaju uspješniji u ubijanju svojih 

protivnika. 

52

Francuska 

Evropa se guši u islamofobiji 

Evropa se danas guši u islamofobiji. 

Postalo je “normalno” 

da se u Evropi organiziraju čak i 

knoferencije protiv islama. Jedna 

takva konferencija održana je 

ovih dana u Francuskoj gdje su 

se okupili evropski desničari poput 

Holanđanina Gerta Wildersa. 

Spomenuta konferencija je održana 

pod nazivom 

“Stop islamizaciji 

Evrope”, a na 

ovoj konferenciji 

okupili su se desničari 

iz Francuske, 

Švicarske, 

Holandije, 

Švedske, Velike 

Britanije i drugih 

evropskih 

zemalja. Evropski 

desničari na 

ovaj način, odnosno 

putem 

Rusija 

Magazin “Islam u Rusiji” – prvi list na arapskom jeziku 

Moskvi je ovih dana promoviran 

prvi magazin na arapskom 

U 

jeziku. Magazin “Islam u Rusiji”, je 

namijenjen za ruske muslimane, odnosno 

za arapske zajednice koje žive 

u Rusiji a bavit će se svim bitnim 

temama i problemima koji se dotiču 

muslimana 

koji žive 

u Rusiji. Također, 

magazin 

“Islam u 

Rusiji” ima za 

cilj da bude 

medijski most 

između arapskog 

svijeta i 

Rusije. “Želja 

nam je da 

damo posebnu 

pažnju ulozi 

arapskog svijeta 

u Rusiji, odnosno 

odnosima 

Rusije i 

arapskog svijeta 

po svim aspektima”, 

kaže 

urednik magazina 

“Islam u 

širenja islamofobije jačaju svoje 

redove i pripremaju se za zauzimanje 

što boljih političkih pozicija u 

institucijama vlasti svojih zemalja, 

tj. institucijama Evropske unije. 

Evropski desničari svakim danom 

postaju brojniji i opasniji. Njihovim 

jačanjem jača intezitet islamofobije 

u Evropi. 

Rusiji” dr. Riad Mustafa. Prve kopije 

ovog magazina podijeljene se kao 

besplatan primjerak svim važnim 

vladinim i nevladinim institucijama 

u Rusiji i ambasadama arapskih zemalja. 

Za sada će magazin “Islam u 

Rusiji” izlaziti jednom mjesečno. 

Saudijska Arabija 

Šejh Selman - Al 

Awlaki prestani 

sa krvavim pohodom 

u Jemenu 

Prošlog petka, putem satelitskog 

kanala MBC, šejh 

Selman al Audah uputio je poziv 

Anwaru al Awlakiu, vođi Al 

Kaide u Jemenu da se boji Allah, 

dž.š., i Sudnjeg dana i da prestane 

sa krvavim pohodom u 

Jemenu. Šejh Selman je upozorio 

Al Awlakia da prestane sa 

aktivnostima koje neminovno 

vode ka međumuslimanskom 

sukobu u Jemenu. Šejh također 

upozorava da jednostrano vođenje 

borbe neće popraviti stanje 

muslimanskog naroda u Jemenu. 

U nastavku svog obraćanja šejh 

Selman je ispričao da je imao 

priliku da se lično upozna sa Al 

Awlakijem u Saudijskoj Arabiji. 

“Kada sam se prije mnogo godina 

sreo sa njim vidio sam da 

se radi o veoma utjecajnom daiji. 

Međutim, ja sam iznenađen 

kako se on promijenio nakon 11. 

septembra”. Na kraju svog obraćanja, 

šejh Selman je podsjetio 

Al Awlakia da je hrabrost kada 

čovjek iskreno i kritički sagleda 

svoja djela i javno prizna svoju 

grešku kada je pogriješio. Nakon 

šejhovog obraćanja nije zabilježeno 

da je Al Awlaki odgovorio 

na ove prozivke. 


53

Njemačka 

Ortopedski ćilim za 

klanjanje! 

njemačkom gradu Karlsruheu 

proizveden je poseban 

U 

ortopedski ćilim za molitvu. 

Kako prenosi “Deutsche Welle”, 

ideja je došla iz trgovine tepisima 

“Kuća tepiha Yenerer”, vlasnika 

Turgaya Yenerera, koji je zajedno 

sa svojom braćom izumio ortopedski 

ćilim. Turgay Yenerer 

kaže da je na ovu ideju došao 

kada je primijetio da mu roditelji 

imaju problema prilikom svakodnevnog 

obavljanja molitve. 

“Počelo je s tim da su roditelji 

imali problema sa koljenima. 

Svaka molitva je za njih postala 

bolno iskustvo. I tada smo došli 

na ideju da razvijemo ovaj tepih 

i mislim da je dosada mnogima 

pomogao”. Glavni sastojak ortopedskog 

ćilima je specijalna vrsta 

pjenaste gume kakva se inače 

upotrebljava u rehabilitacijskim 

centrima. Međutim, za razliku 

od podloga za gimnasticiranje, 

materijal u ortopedskom ćilimu 

ima amortizaciona svojstva. Ortopedskim 

ćilimom su oduševljeni 

mnogi. U probnoj fazi prodaje, 

prodano je više od 1.000 

komada i to po cijeni od 70 eura. 

Međutim, potražnja i dalje raste. 

Narudžbe dolaze iz Indonezije, 

države sa najvećim brojem muslimana 

na svijetu, ali i iz Australije. 

Tepih se najviše prodaje preko 

interneta. I u centralnoj džamiji 

u Karlsruheu je prostrto nekoliki 

ortopedskih molitvenih ćilima. 

Jedan je rezervisan i za hodžu. 

Jemen 

Propagandi rat Amr Khaleda protiv Al Kaide 

SAD 

Amr Khaled, poznati egipatski 

islamski misionar proteklih 

je dana u saradnji sa jemenskom 

vladom pokrenuo javnu kampanju 

stvaranja fronta protiv ideja 

koje propagira Al Kaida u Jemenu. 

Amru Khaledu je pomogla grupa 

islamskih misionara, a oni su 

djelovali u više pravaca. Mediji i 

džamije su bili glavno polje djelovanja. 

Amr Khaled i njegova grupa 

su imali na raspolaganju skoro sve 

printane i elektronske medije kao i 

džamije gdje su jemenskom narodu 

objašnjavali ispravan islamski put. 

Drugo polje djelovanja bio je aktivni 

rad sa jemenskom omladinom i 

na kraju rad i sradnja sa jemenskom 

ulemom. Ova javna kampanja je 

trajala oko mjesec dana. 

Holbrookove posljednje riječi – Morate zaustaviti ovaj 

rat u Afganistanu 

Članovi familije Richarda Holbrookea 

izjavili su za američke 

medije da su Holbrookove 

posljednje 

riječi bile: “Morate 

zaustaviti ovaj rat u 

Afganistanu”. Ovu 

vijest objavili su skoro 

svi američki i britanski 

mediji. Holbrookove 

posljednje 

riječi nisu bile u skladu 

sa njegovim djelima 

dok je bio živ. Posljednje 

sekunde svog 

života Holbrooke je 

proveo u Afganistanu 

gdje je kao specijalni 

izaslanik Sjedinjenih 

Američkih Država 

za Afganistan i Pakistan 

sprovodio okupacioni plan 

svoje zemlje. 


54

Austrija 

Katolička crkva u Austriji ove godine izgubila 80.000 

svojih vjernika 

Katolička crkva u Austriji ove 

godine je izgubila veliki broj 

svojih vjernika. “Još od vremena 

nacizma nismo imali takav 

val odlazaka. Računam da će do 

kraja 2010. do 80 hiljada vjernika 

istupiti iz crkve”, izjavio je 

bečki nadbiskup, kardinal Christoph 

Schönborn u razgovoru za 

austrijski dnevni list Tirolertageszeitung. 

Za usporedbu, lani je katoličku 

crkvu u Austriji napustilo 

53.216 katolika razočaranih klerom, 

pretprošle 40.596, a 2007. 

godine leđa ih je crkvi okrenulo 

36.858. 

Palestina 

Wikileaks sije smutnju 

među muslimanima 

Foto islamneta 

Najveća i najljepša džamija u zapadnoj Evropi 

Holandija: U Roterdamu je otvorena džamija As Salam, najveća u zapadnoj 

Evropi, sa dva minareta visoka 50 metara, koja može da primi 3.000 ljudi 

prošlom broju Saffa zaključili 

U smo da će Wikileaks objavljivanjem 

navodnih tajnih američkih 

izvještaja nanijeti najveću štetu 

muslimanima. Svi Wikileaksovi izvještaji 

o muslimanima imaju jednu 

tešku notu. Ti izvještaji najčešće 

huškaju muslimane da se međusobno 

obračunavaju. U jednom od navedenih 

izvještaja se navodi da je 

Fatah tražio od Izraela da napadne 

Hamas: “Članovi pokreta Fatah 

palestinskog predsjednika Mahmouda 

Abbasa tražili su od Izraela da 

napadne palestinski pokret Hamas 

2007. godine”. Navode se izjave 

Yuvala Diskina, šefa izraelske bezbjednosne 

agencije Shin Bet, koji 

je rekao američkim diplomatama 

da su zvaničnici Fataha “demoralisani” 

u Pojasu Gaze i da traže 

pomoć zbog jačanja Hamasa. “Oni 

se približavaju situaciji u kojoj neće 

imati šta da dobiju, niti da izgube, 

a ipak traže od nas da napadnemo 

Hamas. Očajni su”, rekao je Diskin 

američkim zvaničnicima. 

Ovakvi izvještaji su prevelika smutnja. 

Niko sa sigurnošću ne može 

reći da su Wikileaksovi tajni izvještaji 

tačni, niti da nisu tačni. 

Jedno je sigurno, ovi izvještaji ubacuju 

sjeme sumnje. Navedeni dokumenti 

će vjerovatno unijeti još 

veći razdor među Fatah i Hamas. 

Očito je to i bio cilj autoru izvještaja 

i izvoru koji ih je plasirao u 

javnost. 


55

Svijet medija 

Njemačke dileme 

Da li je islamofobija 

novi antisemitizam? 

Svakako bi se moglo bolje 

pogledati i diferencirano pitati: 

da li zapravo strah od islama, 

strah koji se svakodnevno i 

na razne načine ispoljava, 

ili neprijateljstvo prema 

islamu nemaju strukturne 

sličnosti s određenim oblikom 

antisemitizma. Svakako, ne 

s onim od SS-a, ali zasigurno 

s onim kakvog je imao veliki 

dio nacionalno-liberalne 

inteligencije Njemačkog 

carstva, osnovanog 1871. 

Piše: Micha Brumlik* 

OBJAVLJENO U NJEMAČKIM DNEVNIM NO- 

VINAMA “Frankfurter Rundschau” 

15.12.2010 

PRIJEVOD S NJEMAČKOG: Senada 

Mešanović 

Jer se uopće usudio usporediti 

islamofobiju s antisemitizmom, 

uvaženog historičara 

Wolfanga Benca, koji u aprilu 

zbog starosti napušta funkciju direktora 

Berlinskog centra za istraživanje antisemitizma, 

zapljusnuo je val mržnje u 

Njemačkoj. 

Naročito blogosfera, odnosno internet 

stranice koje se poput “Politically 

incorrect” ili “Achse des Guten” zauzimaju 

za borbu protiv navodne islamizacije, 

raspirile su pravu hajku. S 

pravom? 

Najbolji, obično samo nagoviješteni 

razlog je insistiranje na neponovljivosti 

– ali ne nacističkog ggenocida nad evropskim 

Židovima, već antižidovskim 

stavovima uopće. To se striktno mora 

razlikovati od bilo kakve forme rasizma 

i seksizma. Tako je naprimjer pitanje 

jednog sociolga “ZAŠTO Židovi? ” pogrešno 

postavljeno, ali, upita li 

se “Zašto ŽIDOVI? ”, odmah 

postaje jasno da nijedna druga 

ideologija nije imala tako 

dug historijat kao antisemitizam: 

od pagansko-rimskih 

pg 

ismijavanja Židova, preko 

krvavog, crkvenog antijudaizma, 

rasističke prakse huškanja 

i ubijanja u devetnaestom 

i dvadesetom stoljeću, sve do 

anticionista, čiji cij je također 

njihovo uništavanje. 

Na to se nadovezuje još 

nedokazana pretpostavka, 

da je islamizam, možda čak 

i islam kao cjelina u svakom 

slučaju neprijateljski j raspoložen 

prema Židovima. 

Briga o navodnom 

“paralelnom društvu” 

Svakako bi se moglo bolje 

pogledati i diferencirano 

pitati: da li zapravo strah 

od islama, strah koji se svakodnevno 

i na razne načine ispoljava, 

ili neprijateljstvo prema islamu nemaju 

strukturne sličnosti s određenim 

oblikom antisemitizma. Svakako, ne 

s onim od SS-a, ali zasigurno s onim 

kakvog je imao veliki dio nacionalno-liberalne 

inteligencije Njemačkog 

carstva, osnovanog 1871. Također bi 

se moglo istaknuti da je antisemitizam 

19. stoljeća, tj. antisemitistički strah od 

“države u državi”, ispoljen u 18. stoljeću, 

danas prisutan kod islamofoba. 

Danas se formula nastala u 18. stoljeću, 

doduše zbog savremene sociološke 

zabrinutosti, zamjenjuje s navodnim 

“paralelnim društvom”. 

to, također i Židovi pretež- 

no.” Pretežno! 

Židovi su za sebe, ali i za 

druge, uvijek davali sliku 

skupine, koja je kako nacionalno 

tako i religiozno 

determinirana. To danas 

ne izgleda drugačije, jer, u 

Kao i tada, tako i danas prisutan 

je strah od mješavine “strane religije” 

i “strane kulture”. Tako je Thilo 

Sarrazin 7. decembra u intervjuu za 

dnevne novine Taz priznao 

da je u svom manuskriptu, 

po nalogu lektora, riječ 

“rasa” zamijenio sa “etničke 

skupine”, obrazlažući da: 

“Mora biti jasno da se oni 

koji se ovdje dosele moraju 

pomiješati. Mi, Nijemci, 

smo uvijek bili spremni na 

Na to se 

nadovezuje još 

nedokazana 

pretpostavka, 

da je 

islamizam, 

možda čak 

i islam kao 

cjelina u 

svakom slučaju 

neprijateljski 

raspoložen 

prema 

Židovima. 

islamofobičnom diskursu 

se islamska religija i turska 

nacionalnost obično miješa- 

ju jedna s drugom. Najbolji 

primjer za to je bivši kancelar 

Schmidt, koji je 23. novembra 

za Bild-Zeitung, na 

pitanje da li ima pozitivnu 

prognozu za integraciju na 

milione muslimana, izjavio: 

“Ne, ne za sve muslimane i ne za 

naredne godine. Ja naravno znam da 

su se mnogi muslimani integrisali i da 

ih zbog toga ne primjećujemo nešto 

posebno. Međutim, ja pogotovo nemam 

pozitivnu prognozu ukoliko se 

nastavi zalaganje za pristup Turske u 

EU, jer tada će desetine miliona muslimana 

imati slobodan pristup cijeloj 

Evropi, koji će preplaviti naše tržište 

rada i naše socijalne sisteme. Onda 

bismo mogli omogućiti pristup i 

Alžiru, Maroku, Libanu i Siriju. I njihovi 

konflikti, kao naprimjer između 

Turaka i Kurda, će se prenijeti u naše 

gradove.” 


56

Antijudaizam postaje 

antisemitizam 

Ali, izraženi strah od “preplavljivanja” 

s istoka, iz kojeg 

danas desničarske stranke 

u svim susjednim zemljama 

Njemačke crpe svoju snagu i 

koji im omogućuje mjesta u 

parlamentima, bio je već jednom 

na ovim prostorima, i to 

onih 1880-ih godina, kada su 

se pri osnivanju Bismarkovog 

(Njemačkog) carstva pojavile 

prve društvene napetosti, 

politički sukobi i ekonomske 

krize, ugrožavajući euforiju 

iz prvih godina osnivanja. 

U to vrijeme su se pojavile 

razne skupine i stranke, čiji 

je najvažniji j cilj bio agitacija 

protiv Židova. Najmoderniji 

među njima su se oprostili 

od tradicionalno-crkvenog 

antijudaizma i svoju mržnju 

su postavili na, navodno naučno 

dokazane, rasne i jezičke 

temelje: 1879. je novinar 

Wilhelm Marr uveo pojam 

“antisemitizam” s ciljem da 

se pitanje Židova više ne po- 

smatra s tačke “konfesionalnih 

pozicija”. 

Vrlo značajni nacionalno-liberalni 

historičar 

Heinrich von Treitschke se 

prihvatio ove teme, povezao 

je sa strahom od imigracije 

i tako isprovocirao tzv. 

Berlinski antisemitistički 

sukob. Treitschke u zloglasnom 

članku iz 1879. godine 

u Preussischen Jahrbuechern 

piše: “Preko naše istočne 

granice iz godine u godinu 

iz neiscrpne poljske kolijevke 

prodire čopor odlučnih 

mladića, čija djeca i unuci 

treba jednog dana da zavladaju 

njemačkim burzama i 

medijima. Imigracija ubrzano raste, i 

sve ozbiljnije se postavlja pitanje kako 

mi možemo spojiti stranu kulturu s 

našom.” 

Zbog toga zahtijeva Treitschke od 

“naših židovskih sugrađana” jednostavno 

da: “Postanu Nijemci, kratko 

i jasno rečeno da se osjećaju kao 

Nijemci, bez prava bilo kakvog pogoršavanja 

njihovog vjerovanja i njihovih 

drevnih, svetih uspomena, koje svi mi 

poštujemo. Jer, mi ne želimo da na eru 

hiljadu-dugogodišnje njemačke civilizacije 

slijedi era njemačko-židovske 

mješovite kulture”. 

Heinrich von 

Treitschke 

je tada znao 

ono što danas 

zna Thilo 

Sarrazin – da 

se sa žustrim 

židovskim, 

odnosno 

neprijateljima 

islama, ne 

smije isuviše 

poistovijetiti, 

ali da se 

njihova srdžba 

može koristiti. 

Od Treitschka do Sarrazina 

Heinrich von Treitschke 

je tada znao ono što danas 

zna Thilo Sarrazin – da se 

sa žustrim židovskim, odnosno 

neprijateljima islama, 

ne smije isuviše poistovije-i 

titi, ali da se njihova srdžba 

može koristiti u svakom 

slučaju kao povod za rušenje 

navodnog tabua: “Prirodnoj 

reakciji njemačkog osjećaja 

pripada zasluga da od nas 

odstrani jednu neistinu; pobjeda 

je da se o zlu, kojeg 

svako osjeća ali ne želi da 

mu se posveti, sada otvoreno govori. 

Ne smijemo se zavaravati (...) Do najviših 

obrazovnih krugova, kod ljudi 

koji bi svaku pomisao o crkvenoj netolerantnosti 

ili nacionalnoj nadmenosti 

s prezirom odbacili, danas se misli kao 

u jedan glas ‘Židovi su naša propast’.” 

U svemu ovome mora biti jasno da 

se pri dokazu strukturalne identičnosti 

tadašnjeg antisemitizma i današnje 

islamofobije ne radi o tome da se 

tadašnja židovska imigracija izjednačava 

sa današnjom muslimanskom, 

već se radi o poređenju reagovanja. 

Današnji desničarski populisti sa 

svojom stravstvenom ljubavi 

za prava žena i homoseksualaca, 

ali i svojom naklonosti 

Židovima, tvrde da je pre- 

sudna razlika u tome da je 

odbojnost prema Židovima 

u to vrijeme bila neosnovana, 

dok je sadašnja borba 

protiv muslimana potpuno 

opravdana, te da su paralele 

sasvim slučajne. 

Sedmicu dana nakon intervjua 

Helmuta Schmidta 

za Bild su u berlinskim 

poštanskim sandučićima 

osvanuli leci desničarskog 

pokreta Pro-Berlin, koji su 

sa slikom bivšeg kancelara 

i njegovih izjava reklamirali 

da se “od Njemačke, koja 

ipak ima hiljadugodišnju 

tradiciju od vremena Otta 

I., ne može naknadno praviti 

mjesto miješanja kul- 

tura”. Citat koji bi također 

mogao biti napisan perom 

Heinricha von Treitschkea. 

Mnoge indicije 

Da simbioza filosemitizma 

i islamofobije ipak 

ne funkcioniše, pokazuju 

zahtjevi pokreta Pro- 

Berlin: “Sloboda vjeroispovijesti ne 

znači i pravo na izgradnju džamija i 

minareta; prisilnog braka maloljetnih; 

dozvolu obrezivanja žena; ubistva iz 

časti; dozvolu ritualnog klanja životinja”. 

Šta li bi centralno vijeće Židova 

u Njemačkoj reklo za zahtjev zabrane 

rituala životinja? 

Bilo kako bilo, u stukturi identiteta 

antisemitizma kasnog s kraja 19. stoljeća 

i današnje islamofobije, te u semantičkim 

sličnostima izjava Treitschkea, 

Sarrazina i Helmuta Schmidta, nailazi 

se na veliki broj indicija, tako da je jedna 

naučna konferencija kakvu je Benz 

organizovao, ne samo dopuštena, već 

zapravo potrebna. 

Uspjeh Sarrazinove knjige, tog 

Treitschkea ranog 21. stoljeća naknadno 

Wolfgangu Benzu daje za 

pravo. Istraživanja Detlefa Pollacka i 

Wilhelma Heitmeyera dvojici sociologa 

religije iz Münstera potvrđuju da u 

poređenju s ostalim europskim susjednim 

zemljama u Njemačkoj je prisutan 

znatno viši stepen islamofobije. 

*Micha Brumlik je profesor pedagogije 

na univerzitetu u Frankfurtu. 

Od 2000.-2005. je bio direktor Fritz 

Bauer instituta za dokumentaciju 

holokausta 


57

Svijet medija 

Kontroverzne knjige političara Thila Sarrazina 

Njemačka kao najveće 

uporište islamofobije 

PIŠE: Hülya Gürler 

OBJAVLJENO U NJEMAČKOM SEDMIČNJA- 

KU “Der Freitag” 09.12.2010 

PRIJEVOD S NJEMAČKOG: Dizdarević 

Sejfuddin 

Iprije knjiga Thila Sarrazina 

Nijemci su imali više predrasuda 

naspram muslimana od 

drugih Evropljana. Sada ih samo slobodnije 

ispoljavaju. O ovome svjedoče 

ne samo islamske krovne organizacije. 

I opet napad na džamiju. Krajem 

novembra je vatra zahvatila “Al- 

Nur” džamiju u berlinskom kvartu 

Neukölln. Malo prije toga na redu je 

bila Şehitlik džamija – po četvrti put 

za 6 mjeseci. U međuvremenu ovo spada 

u njemačku svakodnevnicu – kao 

i brojna prijeteća pisma upućena ne 

samo muslimanskim organizacijama 

nego i sekularnim udruženjima migranata, 

kao što je npr. Turska zajednica 

u Njemačkoj (Türkische Gemeinde 

Deutschland (TGD)). Protiv njihovog 

predsjednika je na fejsbuku napravljena 

stranica: oko 130 korisnika 

tamo je potpisalo peticiju za “protjerivanje 

Kenana Kolata” u kojoj se kaže 

da “zbog anti-njemačkih izjava ovaj 

parazit mora bezuvjetno biti protjeran”. 

Osnivač grupe je Franz Herbert 

Schneider, član desno-ekstremne 

stranke “Pro-NRW”. 

“Uvjek kada u se u javnosti pojave 

negativni klišeji o muslimanima, 

Turcima ili Arapima, tada nam češće 

stižu pisma mržnje”, komentariše jedan 

glasnogovornik Centralnog savjeta 

muslimana Njemačke (Zentralrat 

der Muslime). Ovo potvrđuje i Erol 

Pürlü iz Koordinacijskog savjeta muslimana 

Njemačke (Koordinationsrat der 

Muslime). Mržnja naspram muslimana 

se pokazuje sve očiglednije: na gradilištu 

jedne džamije u Neckarsulmu 

bačeni su dijelovi svinje i naslikani 

kukasti križevi. Ali ovo nisu samo 

pojedinačni slučajevi: u jednoj koordiniranoj 

akciji su ovog proljeća na 

adrese mnogih džamija poslani paketi 

sa odrezanih svinjskim ušima, stoji na 

islamskom portalu islam.de. 

Prijeteći mailovi i pisma mržnje su 

inspirisana aktuelnim upozorenjima 

od terorističkih napada: “Ako u ponedjeljak 

izvedete bombaški napad, onda 

ćemo vas još isti dan sve 

iskorijeniti”. Poziva se i na 

zadnje izjave političara kao 

onu od predsjednika socijalkršćana 

Horsta Seehofera o 

tzv. ‘kulturnim krugovima’: 

“Gubite se u vaš kulturni 

krug. Tada ćemo i mi i vi 

biti sretni.” Očigledno da 

desno-populističke izjave 

pojedinih političara već sada 

donose plodove: “Posebno 

nakon izlaska kontroverzne 

knjige političara Thila 

Sarrazina su mailovi postali 

bezobrazniji i direktniji 

nego ranije”, kaže Kenan 

Kolat. 

“Otvorena mržnja prema 

muslimanima” 

Jedno istraživanje univerziteta 

u Münsteru, objavljeno 

prošlog vikenda, je 

došlo do zaključka da su 

Nijemci islamofobičniji od 

četiri druge nacije obuhvaćene u studiji 

– Francuza, Danaca, Holanđana 

i Portugalaca. Predrasude i mržnja 

naspram muslimana su postojale i prije 

izlaska Sarrazinove knjige. Skoro 

istovremeno je sociolog Wilhelm 

Heitmeyer iz Bielefelda objavio rezultate 

svoje dugoročne studije o “rasizmu 

grupa”. Došao je do rezultata da se islamofobija 

posebno ukorjenjava u sredini 

društva kao i kod političke ljevice. 

Centralni savjet muslimana 

Njemačke (Zentralrat der Muslime) 

je i nakon 11.09.2001. dobivao pisma 

mržnje, “ali ona nisu ni izbliza dosegnula 

silinu sadašnjih pisama”, kažu 

Sa rigoroznom 

politikom protiv 

imigranata 

je desnica 

odnijela već 

tri pobjede 

a socijaldemokrati 

i socijalisti 

su iz straha 

od daljnih 

poraza također 

prešli na 

antiimigrantsku 

retoriku. 

nam u Centralnom savjetu. Osim toga 

pisma nakon 11.09.2001. su veoma 

brzo splahnula, što danas nije slučaj. 

Ovakva pisma i mailovi muslimanske 

organizacije predaju policiji, ali koja je 

“zbog obima mailova preopterećena”. 

Kenan Kolat zahtijeva 

“da snage sigurnosti sistematski 

i statistički obuhvate 

količinu antiislamskih 

krivičnih djela”. Policija diferencira 

između krivičnih 

djela naspram “stranaca” 

i “antisemitskih motiviranih 

krivičnih djela”. Ali 

se posebno ne obuhvaćaju 

antimuslimanska krivična 

djela. Ovo se konačno mora 

promijeniti. I ne samo to. 

Sljedeći korak bi mogao biti 

policijska zaštita džamija, 

kakve uživaju i sinagoge. 

Policija i društvo moraju 

biti svjesni krivičnih djela 

motiviranih islamofobijom. 

Krivično gonjenje i kažnjavanje 

počinilaca moraju biti 

prisutni i u medijima. 

Vrijednim krivičnog gonjenja 

ne treba smatrati činjenicu 

da se ljudi etiketiraju 

kao “paraziti” – kako su 

se nekada nazivali Jevreji. U 

međuvremenu u Njemačkoj se jednom 

u mjesecu izvrši teroristički napad na 

džamiju, bez da to javnost uopće primi 

k znanju. Zar nije iritirajuće da je 

“postalo normalno, pa ljudi o tome i 

ne pričaju kada se na muslimanke sa 

hidžabom u po bijela dana pljuje”, 

kako kaže Bekir Yilmaz, predsjednik 

berlinskog ogranka Turske zajednice 

u Njemačkoj (Türkische Gemeinde 

Deutschland (TGD)). Krajnje je vrijeme 

da se dosljednije zaštite ljudska 

prava religioznih i sekularnih 

muslimana. 

* Hülya Gürler je diplomirani pedagog 

i piše o diskriminaciji 


58

Feljton 

Skrivena disertacija: Šta je sve pogrešno a šta nije nikako napisano u 

disertaciji (IV dio): Umjetnost knjige 

Ljepota kojoj mogu 

odoljeti samo sitne duše 

Bosanci nisu bili ni glupi ni 

lijeni, kako ih prikazuje Andrić 

uporno u svojim “istorijskim 

romanima”. Naprotiv. Bili su 

iznenađujuće znatiželjni i 

kreativni. Istočnu kulturu i 

umjetnost osjetili su bliskom 

svom vlastitom duhu i dali veliki 

doprinos. Osim obilne književne 

djelatnosti na bosanskom ali i na 

arapskom, turskom i perzijskom 

jeziku, Bošnjaci su uzeli učešća 

i u “umjetnosti knjige” 

Piše: Kemal Zukić 

Ako 

A 

bismo htjeli biti toliko na- 

Aivni do gluposti pa sve ono 

Aružno i odvratno što je Andrić 

naizmišljao o Bosni u tursko doba, kao 

i sve ono pozitivno što je sistematski 

zaobilazio i prešućivao, ako bismo sve 

to pokušali objasniti samo Andrićevim 

neznanjem i neobavještenošću, onda njegov 

odnos naspram “umjetnosti knjige” 

nikako drugačije ne možemo objasniti 

nego zlom namjerom i nemoralnim 

odnosom. 

Remek djelo petorice umjetnika 

“Umjetnost knjige” je specifičan fenomen 

vezan isključivo za islamski svijet, 

koji je i u Bosnu došao preko Turaka. 

To je skup od pet različitih umjetničkih 

grana. Pet umjetnika rade zajednički i 

koordinirano da bi napravili jedan manuskript. 

Prvo tekstopisac napiše fabulu, 

umjetnički je uobliči riječima. Zatim taj 

tekst ispisuje kaligraf. Kaligrafija je opet 

specifična, imanentno islamska grana 

umjetnosti, koja ne postoji u drugim 

kulturama. Postojalo je oko četrdesetak 

raznih vrsta ukrasnih, kaligrafskih načina 

ispisivanja, svaka za posebne potrebe. 

Nakon kaligrafa stranice knjige dođu u 

ruke iluminatora koji ukrašava zaglavlja, 

margine, interpunkciju. Slikar minijaturist 

slika ilustracije teksta o kojem je 

riječ ili tako što na cijeloj posebnoj stranici 

radi minijaturu u vezi s tekstom ili 

tako što sa kaligrafom, na jednoj stranici, 

kombinuje, ispreplete tekst i ilustraciju. 

To islamsko minijaturno 

slikarstvo je ustvari prvo apstraktno 

slikarstvo u svijetu. 

Islamski slikari su radili apstrakciju 

nekoliko stoljeća prije 

nego će Evropa trijumfalno 

otkriti apstraktno slikarstvo. 

Konačno, tako završenu knjigu 

poseban specijalista koriči 

u kožni povez na kojem reljefno 

utisne naslovnicu u formi 

kompozicije figura ljudi i 

životinja, ili spletom biljnih ili 

geometrijskih dekoracija. Sve 

se to pažljivo i boji vodeći računa 

o tome koja boja ide na 

koju kožu i kako će se ponašati 

boja i koža nakon izvjesnog 

vremena. 

Tako se dobije jedna knjiga, 

najčešće remek-djelo petorice 

umjetnika, na radost i 

uživanje čitalaca. 

U vrijeme nevjerovatnog 

uspona islama tokom više 

od jednog milenija blistave 

kulture svijeta islama, knjiga 

je bila beskrajno cijenjena i 

voljena. Zato ih je pravljeno 

jako mnogo a za to je bilo potrebno 

imati velike ateljee. Razvilo se šest 

velikih škola islamskog minijaturnog slikarstva 

sa kojim su bile povezane i ostale 

umjetničke grane uključene u “umjetnost 

knjige”. Pored velikih ateljea širom 

islamskog svijeta, u dva navrata su bila 


60 

Umjesto da se 

otvori prema 

javnosti, Andrić 

se panično 

žalio Jandriću 

šta bi se desilo 

da se novinari 

dočepaju 

nekih podatka 

o njemu, 

“Razapeli bi me 

na krst“, tako 

je pretjerano 

kukao. 

izgrađena i čitava dva grada namijenjena 

i izgrađena samo za “umjetnost knjige”, 

jedan u Iranu a drugi u Mogulskoj Indiji. 

Ta “umjetnost knjige” došla je sa 

Turcima i u Bosnu. Bosna nije bila u 

Osmanskom carstvu zabačena i zatucana 

provincija. Naprotiv! Začuđujuće 

je to koliko je narod Bosne bio otvoren 

i primjemčiv za ono najljepše i najvrjednije 

što je sa Istoka došlo preko Turaka. 

Knjiga se volila i poštovala u starim 

bošnjačkim porodicama tokom stoljeća. 

Tako je naprimjer u Sarajevu bilo 

sačuvano sve do posljednje agresije na 

BiH 1992.-1995. g. izuzetno vrijedno 

djelo “astrološki spisi” koje je napisano 

i ilustrovano negdje u Iranu najmanje 

dva stoljeća prije nego su Turci i došli u 

Bosnu. Izgorili su u “Orijentalnom institutu” 

u Sarajevu kada su Karadžićevi 

divljaci zapaljivim granatama uništili 

ovu vrijednu instituciju, ali, taj divni manuskript 

neki je bosanski ljubitelj knjige 

donio čak iz dalekog Irana i to je brižno 

čuvano stoljećima. 

Bosanci nisu bili ni glupi ni lijeni, 

kako ih prikazuje Andrić 

uporno u svojim “istorijskim 

romanima”. Naprotiv. Bili 

su iznenađujuće znatiželjni i 

kreativni. Istočnu kulturu i 

umjetnost osjetili su bliskom 

svom vlastitom duhu i dali 

veliki doprinos. Osim obilne 

književne djelatnosti na bosanskom 

ali i na arapskom, 

turskom i perzijskom jeziku, 

Bošnjaci su uzeli učešća i u 

“umjetnosti knjige”. 

Oči mu “iskapale” od 

traženja 

U Istanbulu, za vrijeme sultana 

Sulejmana Zakonodavca, 

postojao je veliki atelje u kojem 

su rađene knjige. Jedan od 

najvećih tekstopisaca za ova djela 

bio je jedan Bošnjak iz Foče. 

Bilo je kaligrafa, iluminatora i 

minijaturista iz Bosne. Postoje 

nepotvrđene indicije da je u 

tom velikom sultanskom atelju, 

u kojem su radili brojni 

slikari raznih nacionalnosti, 

glavni slikar bio Bošnjak. 

Kad je prošlo zlatno doba islamskog 

svijeta, sa kojim je bila povezana i ljubav 

za knjigu, dolazi period svakolike krize 

i odmah opadanje interesa za knjigu. 

Sa kolonizacijom sve najljepše knjige sa 

ilustracijama našle su se na Zapadu, u

eligijskih zajednica u Bosni. Već ovaj detalj 

bi pokazao kako ti odnosi nisu bili 

toliko prepuni mržnje kako to Andrić 

predstavlja u svojoj disertaciji. Pokazalo 

bi to i toleranciju koja je očito vladala u 

to davno doba a koju Andrić uporno prešućuje, 

i u disertaciji i svim svojim “historijskim 

romanima”. 

Strah od istine 

Evropi i Americi ali i u Rusiji. 

Niko ne objašnjava kako se 

to desilo pa je jedino logično 

objašnjenje da je to dio 

sveopće kolonijalne pljačke. 

Posljednih godina Iranci pokušavaju 

da otkupljuju vrijedne 

manuskripte sa minijaturama, 

koje su davno radili 

njihovi preci, ali sada po astronomskim, 

ustvari stvarnim 

cijenama. 

Turska imperija, pa i 

Bosna u njenom sklopu, dijelila 

je u svemu sudbinu cijelog 

islamskog svijeta. Tako 

su se najvrjedniji brojni manuskripti 

iz Bosne “preselili“ 

u biblioteke u Zagrebu i 

Beogradu. Iako je to za žaljenje, 

ipak ima u tome i sreće. 

Naime, tamo niko još ne uništava te vrijedne 

knjige dok je dobar dio od onog 

malog broja koji je ostao u Bosni stalno 

na udaru. Tako je najveći dio planski 

uništen u zapaljenom “Orijentalnom institutu”. 

Tako sa gorčinom moramo reći, 

neka ih u Zagrebu i Beogradu, umjesto 

u Sarajevu, ako je to uslov da prežive na 

nesretnim prostorima Balkana. 

Andrić se hvalio kasnije Jandriću 

kako je svoje oči iskapao po arhivama, 

između ostalih, i u Zagrebu, Beogradu, 

Sarajevu i Istanbulu. I tu je jedna čudna 

stvar. Kako je moguće, ako je tačno da 

je oči iskapao, kako je moguća da nije 

nabasao niti na jednu jedinu od ovih 

divnih knjiga sa ilustracijama, i ako jest 

nabasao, kako je uspio da se ne oduševi 

i bar nešto o tome ne napiše u disertaciji 

ili kasnije u nekom djelu? Andrić se bavio 

historijom Bosne u osmansko doba a 

nije znao ni arapski, ni turski ni perzijski 

Mora se 

naglasiti, 

kad je riječ o 

“umjetnosti 

knjige” da su 

rijetki ljudi koji 

su u rukama 

imali takve 

knjige a da 

nisu ostali 

zadivljeni. 

Andrić je morao 

nabasati bar 

na neke od tih 

knjiga ali, on je 

jedini čovjek od 

umjetnosti koji 

je ostao hladan 

na tu ljepotu. 

jezik. Bez poznavanja tih 

jezika on se nije mogao na 

pravi način baviti historijom 

Bosne. Ali, mogao je konsultovati 

Bašagićeve knjige, ili 

njega lično, jer je bio u Beču 

u vrijeme kad je Andrić bio u 

Gracu. Ali, Andriću nije stalo 

do istine. I ne trebaju mu fakti 

i dokumenti. On izmišlja 

sve najgore o svojoj domovini 

i zaobilazi sve ono što bi moglo 

bar malo ublažiti mračnu 

ružnu sliku Bosne koju on 

šalje u Evropu, prema kojoj 

teži i Bosna od austrougarske 

okupacije. 

Kako je sve svoje držao 

u potpunoj tajnosti Andrića 

niko nije nikad mogao upitati 

za sve ružne stvari koje je 

radio. Posebno bi bilo interesantno čuti 

objašnjenje kako je zaobišao i prešutio 

“umjetnost knjige” u Bosni, s obzirom 

da je on književnik. Niko od njegovih 

brojnih apologeta, najčešće Srba, nije mu 

nikad postavio ovo teško pitanje, niti je 

iko od njih i pokušao objasniti ovaj fenomen. 

A sada je kasno, jer o mrtvima 

sve najbolje. 

Još jedan detalj vezan za knjige može 

ilustrovati koliko je Andrić bio uporno 

i dosljedno zlonamjeran. Naime, brojna 

pravoslavna jevanđelja su ukrašena, iluminirana 

tako da se svi stručnjaci slažu 

da su to radili umjetnici-iluminatori 

Bošnjaci. To se lahko zaključuje po stilu, 

ornamentici, motivima i tehnici rada 

pa ovo još niko nije pokušao osporiti. 

Nije osporio ni Andrić, ali jest prešutio. 

Zašto? Upravo ovaj mali primjer saradnje 

na svetim knjigama mogao bi baciti 

malo pozitivnog svjetla na odnose raznih 

Umjesto da se otvori prema javnosti, 

Andrić se panično žalio Jandriću šta bi se 

desilo da se novinari dočepaju nekih podatka 

o njemu, “Razapeli bi me na krst”, 

tako je pretjerano kukao. 

Zbog objektivnosti, moramo reći 

da je dio krivice i na bošnjačkim intelektualcima 

koji su, zabavljeni svojim 

elementarnim preživljavanjem i opstankom, 

zaboravili na veliko zlo koje im donosi 

Andrić. Istina, i kad je to pokušao 

Šukrija Kurtović, srbofil, solunski borac 

i veliki komunista, i on je bio spriječen da 

objavi u Jugoslaviji svoju raspravu u kojoj 

je raskrinkavao Andrićevu mržnju prema 

Bošnjacima izraženu u romanima. 

Ovaj iskreni i pošteni društveni radnik 

pitao se zašto se dozvoljava Andriću da 

tako bestidno udara na bratstvo i jedinstvo 

bez ikakvih posljedica. Posljedice 

je imao Kurtović, pa je svoj rad mogao 

objaviti tek mnogo kasnije, u inostranstvu, 

uz pomoć bošnjačke dijaspore. Ali, 

to je omalovaženo i obezvrijeđeno, kao i 

sve što dovodi u sumnju Andrićev moralni 

lik. 

Tek će kasnije, jedan od Andrićevih 

apologeta, Aleksandar Popović blago 

kritikovati ovo Andrićevo pogrešno tumačenje 

i tretiranje slikarstva u islamu. 

Ipak, i ovo je više u službi odbrane svega 

lošeg u duhu Andrića nego što bi bila oštra 

kritika Andriću, kakvu on zaslužuje. 

Mora se naglasiti, kad je riječ o 

“umjetnosti knjige” da su rijetki ljudi koji 

su u rukama imali takve knjige a da nisu 

ostali zadivljeni. Andrić je morao nabasati 

bar na neke od tih knjiga ali, on je jedini 

čovjek od umjetnosti koji je ostao hladan 

na tu ljepotu. Da li su arapska slova 

bila ta koja su ga odmah odbila od tih 

knjiga? Ili je za to krivo njegovo potpuno 

odsustvo likovne kulture i talenta za 

vizuelne umjetnosti? Rijetki su svakako 

književnici koji su sami sebe do te mjere 

oslijepili za ljepote minijature kako je to 

uspio Andrić. 

Osnova svega lošeg što je Andrić 

uradio je patološka mržnja prema islamu, 

islamskom svijetu uopće a naročito 

prema bosanskim muslimanima, 

Bošnjacima, koje on uporno naziva 

Turcima, uz sve najgore što uz to ime ide 

u njegovoj huškačkoj guslarsko-deseteračkoj 

svijesti i Njegoševskoj mržnji. 


61

Islamske teme 

Memorija ćelija 

Časni 

Č 

Kur’an, Vječna Knjiga, 

Knjiga je koja vodi ka vjerova- 

Čnju j u Boga, ne ostavlja prosto- Čra za sumnju. Čitajući Časni Kur’an 

vidjet ćete i osjetiti ajete prepune nadnaravnosti 

- među tim nadnaravnostima 

je i znanstveni i’džaz. 

Elektromagnetno polje 

Električna komponenta srčanog polja 

je oko 60 puta veće amplitude i 

prožima svaku ćeliju u tijelu. Magnetna 

komponenta je oko 5.000 

puta jača od magnetnog polja mozga 

i može biti detektovana osjetljivim 

magnetometrom na nekoliko 

metara od tijela. 

Slika br. 1 prikazuje elektromagnetno 

polje srca, koje je najdjelotvornije 

u ljudskom tijelu; ne samo da 

obuhvata svaku ćeliju u tijelu već, 

također, izlazi na prostor koji ga 

okružuje. Polje se može otkriti i izmjeriti 

osjetljivim magnetometrom 

na nekoliko metara od tijela. 

Crtež nam pokazuje kako, kada se dva 

čovjeka približe jedan drugom ili se dotaknu, 

srce jednog pobuđuje moždane 

talase drugog. 

Na desnoj strani crteža (slika br. 2) možete 

vidjeti da, kada se dvije osobe drže za 

ruke, prijenos električne energije vrši se iz 

srca osobe B u mozak osobe A, što može 

biti “uhvaćeno” na EEG-u. 

Trenutno na Univerzitetu Arizona jedan 

od znanstvenika provodi istraživanje 

na 300 osoba kojima je transplantirano 

srce nastojeći da potvrdi kardio-električnu 

teoriju koja kaže da postoji razmjena 

energije i informacija između srca i mozga 

posredstvom elektromagnetnog polja. On 

pokušava doznati koliko primatelja osjeća 

promjene u svojoj osobnosti ili načinu prehrane 

te nastoji odgovoriti na pitanja koja 

se tiču etičke tačke gledišta: ako neko primi 

srce zločinca šta će se dogoditi s njim? 

Naš zaključak je, na temelju svih navedenih 

riječi, da je Kur’an Knjiga istine i to 

kako Allah, dž.š., opisuje: 

Laž joj je strana, bilo s koje strane, ona je 

Objava od Mudroga i hvale Dostojnoga. 

(Fussilet, 42.). 

Svi argumenti koje smo priložili dokazuju 

vezu između srca i svih duhovnih stanja i 

obilježja vjere. To će nam obezbijediti jaču 

podlogu za razumijevanje sljedećih ajeta: 

Kako oni ne razmisle o Kur’anu, ili su im na 

srcima katanci! (Muhammed, 24.); i 

Na Dan kada protiv njih budu svjedočili 

jezici njihovi, i ruke njihove, i noge njihove 

za ono što su radili. (En-Nur, 24.). 

Provest ćemo pojedinačna istraživanja, 

ako Bog da, koja će govoriti o svojstvima 

koja srce posjeduje u skladu sa Kur’anom 

i u skladu sa znanstvenim stajalištem. Vidjet 

ćemo da je svaka riječ spomenuta u 

Kur’anu znanstvena istina koja dokazuje 

da vjera nije mit kako je definirana u nekim 

enciklopedijama. 

U stvari, Časni Kur’an je Božija Knjiga; 

svaka riječ, svaki harf sadrži u sebi i’džaz 

koji pojačava iman onih koji vjeruju u 

njega i privlači njihovu pažnju na nadnaravnost 

u svemiru i čovjekovom stvaranju. 

On prosvjećuje i obraća se svim obrazovnim 

stepenima. I nepismen i neobrazovan 

može pronaći ono što će ga uvjeriti u božansko 

porijeklo Kur’ana i ojačati njegovo 

vjerovanje. Suprotno drugim svetim 

knjigama, on stoji sam naspram ateizma 

i opovrgava njegove tobožnje koncepte. 

Ljudi iz vremena poslanstva istrajavali su 

u druženju sa Kur’anom i mnogi od njih 

su umrli zarad njegove odbrane, a isto su 

činile i generacije poslije njih. Danas, uz 

sve znanstvene spoznaje o kojima slušamo 

svakog momenta, Kur’an stoji sam, nepokolebljiv, 

dok sa ostalima to nije slučaj. To 

je jedina knjiga koja je ostala nepromijenjena 

i netaknuta, bez ijedne ubačene riječi 

ili harfa. Ova Sveta knjiga obraća se 

ljudskoj duši. Ona izgrađuje i oblikuje lik 

muslimana pojedinim ajetima koji se fokusiraju 

na ulogu čovjeka u ovom svemiru. 

Bog čovjeku pokazuje njegovu 

ulogu u svemiru kako bi shvatio svoj 

značaj u njemu. U tom smislu, Bog 

u Časnom Kur’anu kaže u prijevodu 

značenja: 

A kada Gospodar tvoj reče melekima: 

“Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!” 

(El-Bekara, 30). 

U islamu, čovjek nije samo biće koje 

provede neko vrijeme, a zatim odlazi. 

Prema Časnom Kur’anu čovjek 

je počašćen i uvijek je pod Božijom 

paskom. Čovjek nije prepušten sam 

sebi u ovom svemiru. U tom smislu 

Bog kaže u Časnom Kur’anu, u prijevodu 

značenja: 

Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; 

dali smo im da kopnom i 

morem putuju, i opskrbili ih ukusnim 

jelima, i dali im velike prednosti nad 

mnogima koje smo stvorili. (El-Isra’, 

70). 

Kur’an je jedina knjiga koja pruža 

istinsku sliku o Bogu. U Časnom 

Kur’anu Bog nije utjelovljen niti počovječen. 

Reci: “On je Allah – jedan! Allah je 

utočište svakom! Nije rodio i rođen nije, i 

niko Mu ravan nije!”. (Al-Ihlas, 1.-4.). 

Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje! Primjer 

svjetlosti Njegove je udubina u zidu u 

kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a 

kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže 

blagoslovljenim drvetom maslinovim, i 

istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija 

kad ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad 

svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga 

koga On hoće. Allah navodi primjere ljudima, 

Allah sve dobro zna. (En-Nur, 35.). 

Kad čitate Kur’an možete osjetiti kao da 

milosrdna ruka blago dodiruje vaše srce 

uklanjajući tugu i beznađe. Kur’an obuhvata 

sve znanosti i znanje do kojeg je 

čovjek došao, pa čak i ono do kojeg još 

nije, stoga kada ga čitate, vaše vrijeme nije 

uzalud provedeno. Oni koji sumnjaju u 

Božiju egzistenciju mogu pronaći odgovore 

na svoja pitanja. Bog kaže u Časnom 

Kur’anu, u prijevodu značenja: 

Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima 

svemirskim, a i u njima samim, dok 

im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. 

A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o 

svemu obaviješten? (Fussilet, 53.). 

Izvor: www.quran-m.net 

Autori: Dr. Noha Abo-Kresha & Abd 

AlDa’em Al-Kaheel uz prilog Magdy Abd 

Al-Shafyja 

Prijevod teksta: Muamer Neimarlija 


62

Ožiljci vremena 

Jorgandžija Avdo i lijepa 

vremena djevojačkog ruha 

Tada je bilo dosta posla. Išli 

smo po selima i za djevojačko 

ruho pravili jorgane 

i dušeke. Eh, kakvo bi to veselje 

bilo. Narod nas je fino dočekivao. 

A sada više ne, kupi se gotovo. 

Ulaskom u jorgandžijsku radnju 

Avde Palaske, na Baščaršji, u 

Ulici Prote Nenadovića na broju 

13, čovjek dobije želju da sve one 

industrijske madrace, lio i druge 

jorgane od sintetičkih materijala, 

jastuke sa silikonskim i spužvenim 

punjenima - kroz prozor 

izbaci iz kuće. Da se više nikad 

ni u snu ne vrate. Jer baš snu i 

smetaju. 

U Bosni je najcjenjenija vuna 

Ovaj stari dućan, čiji su zidovi 

zapamtili mnogo mušterija koji 

cijene ručni rad, dobri čovjek 

Avdo ima od 1965. godine. Tu je 

sa svojom suprugom, koja je otišla 

na bolji svijet 1981. godine, 

zarađivao hljeb čineći ljude odmornima 

i sretnima, koji su ga, 

nema nikakve sumnje, često blagosiljali 

nakon lijepo prospavane 

noći. Mnogi još spavaju u njegovim 

svilenim jorganima, jer ručni 

rad dugo traje; ovakvi jorgani 

mogu ispratiti i dvije-tri generacije 

a da se, uz lijepo čuvanje, ne 

pohabaju. 

Ovaj posao radi još od 1952. 

godine kada je napustio rodnu 

Đakovicu, i trbuhom za kruhom 

stigao u Sarajevo. U magazi svoje 

kuće kod Pivare, zajedno sa svojom 

hanumom češljao je vunu - 

koju je prije toga pažljivo oprao, 

osušio – na fine tanke, vazdušaste 

niti, zbog kojih kasnije, kada 

njome Avdo napuni dušek, možete 

na trenutak pomisliti da plovite 

na oblaku. Danas to radi sam. 

Tog sunčanog decembarskog 

dana, zatekli smo ga na kamariji 

dućana, gdje sa ahbabom ispreda 

još jednu priču iz svoje svakodnevnice. 

Sa jednostavnošću koju 

može imati samo čovjek sa ovog 

tla, pokazivao je sve faze rada na 

jednom jorganu. 

“Vuna je moja i konac, a brokatsvilu 

i pamučni materijal mušterija 

kupuje sam, jer je najsigurnije 

kada on izabere dezen i boju koja 

mu paše. To ga može koštati oko 

40 maraka. A ja naplaćujem vunu, 

konac i rad. Konac mora biti dobar 

i jak, pamučni... A vuna... ona je 

u nas najcjenjenija, jer je jeftina, 

zdrava i topla”, govori Avdo dok 

se namješta u poluležeći položaj 

naslanjajući se na lijevu podlakticu. 

Jer, tako je jedino moguće 

vladati jorganom koji ima zamašne 

dimenzije, sa tri do tri i po kilograma 

vune sa vlašićkih ovaca. 

Za jedan jorgan, ako je za jedan 

krevet, Avdo utroši oko četiri sata 

rada. Prvo opšije krajeve pa onda 

radi sredinu. Mustra, koja nastaje 

prošivanjem konca kroz jorgan, 

može biti na baklave, na kvadrate, 

ili na bademe, već prema volji 

mušterije. Nekada se radilo i sa 

perjem, pa i pamukom, ali ih više 

nema na tržištu. 

Posljednji sarajevski jorg andžija 

Avdo Palaska nekada je bio jedan 

od pet jorgandžija na Čaršiji. 

“Tada je bilo dosta posla. Išli smo 

po selima i za djevojačko ruho 

Čitajte i gledajte na IslamBosna.ba 

Aktuelno iz BiH i svijeta 

Azerbejdžan zabranio mahrame 

u školama 

Islamska zajednica u Srebrenici 

odbila nagradu 

Tekstovi 

U jednom srcu se ne može naći 

zavidnost i iman 

Malezijsko ekonomsko čudo 

pravili jorgane i dušeke. Eh, kakvo 

bi to veselje bilo. Narod nas 

je fino dočekivao. A sada više ne, 

kupi se gotovo, i ostao sam samo 

ja na Baščaršiji. Ali, fala Bogu, 

ljudi su vidjeli da kineska roba ne 

valja.” 

Najtraženije su, Avdo ih zove – 

štep deke. To su malo deblji jorgani 

koji su manjih dimenzija i 

služe kao dušeci. U njih ne ide 

mnogo vune, pa su prilično savitljivi 

i zauzimaju malo prostora. 

Stare dušeke više niko ne traži. 

Ovaj skromni majstor svoga zanata 

ima i nekoliko savjeta za sve 

one koji poznaju vrijednost ovakve 

robe. Nema potrebe u dušeke, 

jorgane i jastuke stavljati naftalin. 

Da bi spriječili moljce da 

izjedu njima tako omiljenu vunu, 

dovoljno je jednom u dva-tri mjeseca 

prespavati u njima. 

“Naftalin guši i od njega se ne 

može spavati. Ali, ako ne koristite 

svoju posteljinu duže vremena, 

onda je dovoljno ubaciti u vunu 

malo lavande, ili je poprskati sa 

bilo kojom kolonjskom vodom, 

jer moljac ne voli jake mirise.” 

I, na kraju, ovaj majstor je na 

usluzi i svim ljubiteljima vunenih 

jastuka: Ako se jastuk zbije, 

što se mora desiti nakon dvije-tri 

godine upotrebe, donesete ga lijepo 

Avdi i on će, na svojoj mašini 

vunovlačari, tvrdi grumen 

vune ponovo pretvoriti u oblak. 

Nauka i zanimljivo 

Da li postoji lijek protiv 

starenja? 

Qatar-1b, prva planeta arapskog 

svijeta 

IB TV 

Dr.Zakir Naik - Prava žene u 

islamu 

Islam i nauka 


63

No comment 

Puši 15 odsto osnovaca 

Aida Ramić-Čatak, federalna koordinatorica 

za kontrolu duhana - Oko 15 

odsto učenika osnovnih škola u FBiH 

konzumira cigarete. Poražavajući su 

podaci da je oko 60 odsto stanovništva 

svakodnevno izloženo duhanskom 

dimu na radnom mjestu, a oko 90 odsto 

djece pasivnom pušenju u kući. 

Nezavisne novine, 20. decembar 2010. 

Američki policajac kupio ženu u BiH za 

1.000 dolara 

Kathryn Bolkovac, bivša službenica 

IPTF-a u BiH, čija dužnost je bila ispitivanje 

žena žrtava seksualnog iskorištavanja, 

napisala je knjigu u kojoj 

navodi konkretne slučajeve. Jedan od 

njih je da je američki policajac kupio 

jednu od tih žena za 1.000 dolara, te je 

držao zaključanu u svom stanu i seksualno 

iskorištavao kad mu se prohtjelo. 

SRNA, 21. decembar 2010. 

Desetine hiljada KM za čestitke i prijeme 

Većina kompanija u državnom vlasništvu 

i organa vlasti u BiH ne želi 

se odreći formalnosti slanja novogodišnjih 

čestitki i održavanja svečanih 

prijema u korist humanosti i društvene 

odgovornosti. Za prijeme i čestitke 

potrošiće desetine hiljada KM i tvrde 

da je to stvar opšte kulture, jer je iznos 

koji se u ovu svrhu izdvaja mizeran. 

Nezavisne novine, 22. decembar 2010. 

Udario pješakinju i semafor, izašao iz automobila 

pa šakom slomio nos prolazniku 

Sarajlija K.M. skrenuo u desnu stranu 

i na trotoaru zahvatio i oborio pješakinju 

a potom udario u stup semafora. 

Odmah nakon nesreće, K.M. je bez 

ikakvog povoda fizički napao B.M. 

iz Sarajeva, koji se zatekao na mjestu 

događaja, nanijevši mu teške tjelesne 

ozljede. 

Bljesak.info, 22. decembar 2010. 

Sarajevo nije ni blizu islamizirano, koliko 

je Banja Luka pravoslavizirana 

Bojan Bajić, Depo.ba, 12. decembar 

2010. 

Oklopne gaće 

Najnoviji komad visokotehnološke borbene 

opreme koji su dobile britanske 

vojne snage stacionirane u Afganistanu 

je oklopni donji veš koji štiti genitalije 

britanskih vojnika i neutralizira dejstvo 

sitnih komada šrapnela. Oko 45.000 komada 

veša već je podijeljeno vojnicima. 

Dnevni avaz, 18. decembar 2010. 

Cigarete skrivao u mrtvačkim kolima 

Vozač mrtvačkog vozila sa bh registracijama 

je rekao carinicima da nema ništa 

za prijaviti te su oni krenuli u pretragu 

automobila. U podu su pronašli 

skriveni dograđeni prostor koji se protezao 

cijelom dužinom vozila u kojem 

su bile cigarete. 

Index.hr, 20. decembar 2010. 

Alkalaj namješta konkurs za sina Karadžićevog 

saradnika! 

Šef bh. diplomatije Sven Alkalaj namješta 

posao za Stefana Grkovića, sina 

Ljube Grkovića, prvog šefa kabineta 

ratnog zločinca Radovana Karadžića! 


Velika je razlika između komunista i komunjara 

Josip Joška Broz, zurnal.info, 19. decembar 

2010. 

Renovirajući kuću pronašao 300.000 

eura i prijavio policiji 

Renovirajući kuću u Ghentu, u kojoj 

je prije deset godina bila smještena 

banka, Turčin, koji godinama živi u 

Belgiji, pronašao je blizu 300.000 eura. 

Sarajevo-x.com, 20. decembar 2010. 

Banovići - Rudara pokosio infarkt dok je 

igrao u kolu 


Šta sa Kur’anom ispisanim krvlju Saddama 

Husseina 

Sadašnje iračke vođe pokušavaju donijeti 

najbolju odluku o Kur’anu koji je 

ispisan krvlju bivšeg iračkog diktatora 

Saddama Husseina. 

Guardian, 21. decembar 2010. 


64

Nauka 

Pomozite organizmu redovnim unosom cvekle 

Torganizmu T 

okom zimskih da se mjeseci izbori sa pomozite 

stalnim 

naletima mikroorganizama redovnim 

unosom cvekle. Bordo korjenčići tijelo 

snabdijevaju energijom, mineralima, vitaminima... 

Svježe iscijeđen i sok pravi je 

lijek za organizam koji je izmoren borbom 

sa mikroorganizmima. U njezinim 

korjenčićima ima dosta ugljenih hidrata 

koji u kratkom roku osiguravaju veliku 

količinu energije. Natrijum, magnezijum, 

kalcijum, gvožđe i fosfor samo su 

neki od veoma važnih minerala koje 

unosom cvekle snabdijevamo organizam. 

Vitaminima A i C, nijacinom i 

Programirane bakterije 

Grupa američkih naučnika uspjela 

je „napraviti” bakteriju koja se 

može programirati poput kompjuterskog 

programa. Ovo predstavlja osnov 

Savjeti za istrajnost u vježbanju 

vlaknima nagradićemo tijelo svaki put 

kada pojedemo salatu od cvekle, navode 

nutricionisti, ističući prednosti tog korjenastog 

povrća u svježem obliku. 

za dalji napredak i povezivanje biološkog 

i digitalnog svijeta, kao i mogućnosti 

ostvarivanja ćelijske komunikacije 

nalik onoj na kompjuterima. 

Istraživači sa ogranka kalifornijskog 

Univerziteta u San Francisku uspjeli 

su od genetske strukture napraviti „logičke 

kapije”, glavne gradivne komponente 

elektronskih kola, i integrirati 

ih u nizove bakterijske DNK strukture 

Escherichie coli. Iako su funkcije 

ćelije za sada svedene na najosnovnije 

istaživanje je postavilo osnov za dalji 

napredak i povezivanje biološkog i 

digitalnog svijeta, kao i mogućnosti 

ostvarivanja ćelijske komunikacije nalik 

onoj na kompjuterima. 

Brojne blagotvorne efekte fizičkih 

aktivnosti možemo osjetiti tek 

kada uporno i redovno odlazimo na 

treninge. Ipak, često i najistrajniji preskoče 

odlazak u vježbaonicu. Uz nekoliko 

savjeta stručnjaka odoljećete 

izazovima. Vježbajte 

uvijek ponedeljkom. To će 

vas navesti da od samog početka 

nedjelje naviknete na tu 

obavezu. Ukoliko je moguće, 

fizičke aktivnosti planirajte 

za prijepodnevne časove. 

Kako odmiče dan nalazićete 

sve više razloga da ne odete 

na trening. Nikada nemojte 

dva puta zaredom preskakati 

termin. Iako je riječ o najmanjem 

mogućem uspjehu, uvijek 

to prihvatite kao napredak i budite 

zadovoljni zbog toga. Vježbajte nekoliko 

puta tokom sedmice. Nije dovoljno 

igrati košarku sa drugarima dva puta 

mjesečno... 

NOVOSTI IZ NAUKE 

Pripremio: Saladin Kovačević 

Dužina prstiju pokazatelj 

rizika od raka prostate!? 

oliko je muškarac izložen riziku od raka 

Kprostate K dobar pokazatelj može biti i 

razlika u dužini kažiprsta i domalog prsta, 

tvrde britanski naučnici. Rezultati istraživanja 

pokazali su da, što je prednost domalog 

prsta veća, to je veća sklonost ka oboljevanju. 

Više od 50 posto učesnika u istraživanju imalo 

je kraći kažiprst od domalog prsta. Ustanovljeno 

je da su učesnici 

čiji je kažiprst 

duži od domalog 

prsta izloženi 33 

posto manjoj opasnosti 

obolijevanja 

od raka prostate 

od ostalih. 

Cigarete su neprijatelji ljepote 

Duhanski dim veoma brzo narušava 

zdravlje, ali i izgled zuba i kože. 

DOd pušenja koža postaje siva i bez sjaja, 

a zubi dobijaju žućkastu boju. Dokazano 

je da pušači imaju 10 puta više bora 

od nepušača. Bivši pušači već poslije nekoliko 

mjeseci primijete i da im je koža 

ljepša, zategnutija, sa boljim tonusom, a 

da im lice prosto sine. Prerano starenje i 

bore, žuti prsti, tanja kosa, samo su neke 

od negativnih strana ove loše navike, pa 

zaključak da pušenje zaista narušava vaš 

izgled nije bez osnova. A dokazano je 

da su žene pušači 

izložene i povećanom 

riziku nastanka 

raka dojke 

i grlića materice. 

Dobro čuvajte žutu mrlju oka 

Najvažniji dio 

oka, žutu 

mrlju, treba poštediti 

dugotrajnog 

rada na računaru, 

ukazuju oftalmolozi. 

Makula ili 

žuta mrlja, centar 

je vida uz pomoć 

kojeg stvaramo sliku o pokretima, oblicima 

i bojama. Zbog toga treba znati kako 

prepoznati simptome bolesti. Simptomi 

poput iskrivljene slike, slabije vidne oštrine, 

poteškoća sa čitanjem, poteškoća u 

razlikovanju boja znak su da se treba javiti 

ljekaru. Propadanje žute mrlje jedan je od 

gorućih problema u oftalmologiji. Veoma 

je česta kod starije populacije. 


65

Sadržaj

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?