ISSN-2233-0917

Pozicija Sunneta u odnosu na Kur’an
Sunnet je prvi i glavni tumač Kur’ana,
praktična razrada njegovog sadržaja i detaljno
pojašnjenje njegovih općih odredbi.
Veliki broj obredoslovnih ali i propisa
iz domena međuljudskih odnosa, koji su
utemeljeni Kur’anom, ne bi bili sprovodivi
u praksi da nije Sunneta. To ćemo najbolje
vidjeti na sljedećim primjerima:
1. Temeljne vjerske dužnosti, namaz,
zekat, post i hadž, u Kur’anu su spomenute
u općenitom smislu, bez dodatnih
kvantitativnih (količinskih) i kvalitativnih
(načinskih) pojašnjenja, a tek su
Sunnetom dobile punu praktičnu formu.
Sunnet je definirao vremenske granice
namaza, pojasnio uvjete (šurutt
) njegove
ispravnosti, njegove sastavne elemente (erkan)
i način obavljanja (sifet-s-salat
t), kao i
razliku između obaveznog i dobrovoljnog
namaza, a slično je i sa ostalim vjerskim
temeljima.
2. Ajetima o nasljedstvu preciziraju
se nasljedni dijelovi, kao i lica koja imaju
pravo na nasljedstvo, ali se ne spominju
svi nasljednici, prava ostavitelja u smrtnoj
postelji, pitanje testamenta, nesposobnost
nasljeđivanja. Navedena pitanja pojašnjena
su u Sunnetu.
3. Kur’an se uopćeno bavi različitim
pitanjima iz domena međuljudskih odnosa,
kao što su porodične i rodbinske veze,
trgovina, zalog, povjeravanje stvari na čuvanje
(emanet), zastupništvo, poslovno
partnerstvo, odnos prema pripadnicima
drugih vjera, poslovna garancija (jemstvo),
ugovor o djelu, a u Sunnetu su data detaljna
pojašnjenja ovih pitanja.
S druge strane, Sunnetom su ustanovljeni
posebni propisi kojih nema u
Kur’anu, kao što je zabrana jedenja mesa
ptica grabljivica i divljih životinja koje love
očnjacima (zvijeri), zabrana gradnje na
kaburovima, zabrana ulaska u mjesto u
kojem se pojavila kuga i izlaska iz njega za
one koji su se u vrijeme pojavljivanja kuge
zatekli u tom mjestu, dozvola posjećivanja
mezarja, sankcija za pijenje alkohola,
dodjeljivanje nasljedstva nani, ponašanje
prilikom obavljanja fiziološke potrebe, i
mnogi drugi propisi.
Jedan dio kur’anskih propisa Sunnet
samo potvrđuje, kao što je u slučaju zabrane
prisvajanja tuđeg imetka bez pristanka
njegovog vlasnika, ili u slučaju zabrane
jedenja mesa životinja pri čijem je klanju
spomenuto nečije drugo a ne Božije ime.
Idžma’ (jednoglasnost islamskih
učenjaka)
Definicija idžma’a
Pojam idžma’ u arapskom jeziku ima
dva značenja:
- saglasnost, jednoglasnost. Kaže se
edžmea kavmun ‘ala keza, složili su se oko
određenog pitanja;
- Odlučna, čvrsta namjera.
U ovom značenju rječ idžma’
upotrijebljenja je u 71-om ajetu
sure Junus: “...onda se, zajedno
sa božanstvima svojim, odlučite,
i to ne krijte; zatim to nada
mnom izvršite i ne odgađajte!’’
Idžma’ se u pravnoj nauci
definira kao jednoglasnost
mudžtehida (vrhunskih islam-
skih učenjaka), Muhammedovog
ummeta, poslije njegove
smrti u vezi sa bilo kojim pitanjem
u jednom vremenskom
periodu.
Da bi bolje razumjeli samu
definiciju, potrebno je pojasniti
njene pojedinačne elemente.
Jednoglasnost znači jedin-
stvenost mišljenja ili uvjerenja,
koje se manifestira kroz zajednički javni
stav, ili kroz jedinstvenu praksu, ili kroz
sintezu jednog i drugog (stava i prakse), ili
na način da jedan dio učenjaka javno objelodani
svoj stav, ili ga u praksi primijeni,
a drugi dio učenjaka to prešutno odobri.
Mudžtehid d je učenjak (pravni struč-
njak) koji ulaže maksimum napora u
iznalaženju pravnih rješenja, pri tome
ostavljajući dojam da je rješenje, do kojeg
je došao, njegov krajnji domet.
Ummet je skupina (zajednica) ljudi
koju povezuju određeni interesi i zajedničke
vrijednosti. Ovdje se isključivo misli na
vjernike, sljedbenike Poslanika Muhamme-
da, sallallahu alejhi ve sellem, u bilo kojem
vremenu.
Sintagma a jednoglasnost mudžtehida
Muhamedovog ummeta isključuje
jednoglasnost mukallida a (epigona,
sljedbenika mudžtehida), ‘avamma
(običnog puka) i jednoglasnost
mudžtehida iz nekog drugog ummeta.
Sintagma poslije njegove smrti isključuje
idžma’ (jednoglasnost) koji se desio za nje-
Idžma’ podiže
vrijednost
dokazu na
kojem se
temelji, ukoliko
je taj dokaz
vjerovatnog
karaktera
(zanni), a
samim time,
propis, kojeg
on sadrži,
podiže sa
stepena
vjerovatnosti
na stepen
kategoričnosti.
govog života, jer takav idžma’,
ako je i postojao, nema pravnu
snagu i ne prozvodi konkretne
pravne učinke.
U jednom vremenskom periodu,
tj. u bilo kojem periodu
(vremenu ashaba ili nekom
drugom vremenu). Nije uvjet
ispravnosti idžma’a a da on pred-
stavlja mišljenje svih učenjaka
u različitim vremenskim razdobljima,
zapravo takvu situaciju
je teško i zamisliti.
Odrednica u vezi s bilo
kojim pitanjem nam govo-
ri da predmet idžma’aa
može
biti vjersko pitanje kao što su
propisi namaza, tumačenje
kur’anskog ajeta ili hadisa,
ili svjetovno pitanje, kao što
je ustroj vojske i vojna strategija, način
upravljanja državom, ili filozofsko pitanje,
kao što je pitanje nastanka svijeta, ili
jezičko pitanje, kao što je pitanje funkcije
pojedinih jezičkih čestica (fa
, summe) i sl.
Ne bi nas trebalo buniti to što se u ovoj definiciji,
za razliku od nekih drugih, znatno
proširuje opseg djelovanja idžma’a, tako da
osim vjerskih obuhvata i druga pitanja, jer
je cilj razmatranja (tretiranja) bilo kojeg od
spomenutih pitanja, u konačnici isti: doći
do ogovarajućeg šerijatskog propisa, pa je
utom smislu idžma’ samo sredstvo koje
vodi tom cilju.
Vrste idžma’a
Idžma’ se dijeli na: javno deklarirani
(jasni) konsenzus (idžma’ sarih) i prešutni
konsenzus (idžma’ sukuti).
Idžma’ sarih je
kada islamski učenjaci, uz postignutu saglasnost,
javno iznesu (objelodane) svoje
mišljenje o određenom pitanju i potvrde
ga konkretnim argumentima. Idžma’ sukuti
je prešutna saglasnost sa učenjacima
koji su se javno odredili prema nekom
pitanju, pod uvjetom da učenjak koji se
3. maj - 23. džumade-l-uhra
31