ISSN-2233-0917

More documents

Recommendations

Info

najbliži je odgovoru na pitanje, ko je Vuk Karadžić? ? Evo kako ta mitološka, seljačka, ali neuporedivo nadmoćnija strana Srbije opisuje recimo Vukovo opismenjavanje: “Polupismeni rođak Jefto Savić ga učio da piše guščijim perom, na papiru od puščanih fišeka, mastilom načinjenim od razmućenog baruta.” Narod čija vjera podupire mit, čija je prošlost mit, koji živi mit i čija je budućnost već postala mit, odabrao je Vuka Stefanovića Karadžića da bude “Vožd srpskog kulturnog ustanka”. Taj vožd je “vodio rat” sa moćnim protivnikom. (Inače kod Srba ništa ne vrijedi, ako nije ratom ostvareno, mada su oni 95% svojih ratova izgubili.) Ali, zato je tu “mit”. Njegova glavna svrha je lažima falsifikovati prošlost. “Dugo je ta prosvjetiteljeva borba bila neravnopravna. Sam je izdržao nebrojane juriše učenih Srba, srpske crkve i srpske države”!? Rasprave koje je vodio su: “borba, rat, revolucija, front.” Vuk je “heroj, dobio rat, narodni genije”. Poraženi su “antiheroji, Vukovi protivnici. Vuk sam protiv svih”! Jezik Bosne U Beču je 1850. godine održan takozvani Bečki književni dogovor čiji su potpisnici Ivan Mažuranić sa hrvatske i Vuk Karadžić sa srpske strane, koji sada i jedni i drugi redovno prešućuju. Hrvati su se tada odrekli kajkavštine, a Srbi slaveno-serbskog jezika i prihvatili kao zajedničko štokavsko narječje ijekavskog izgovora. (Ljudevit Gaj nije bio potpisnik tog dokumenta, ali ga je, citiram, “sa sevdahom” prihvatio). Jezik Bosne je upisan Zaista nema logičnog odgovora kako je još uvijek tako visoko rangiran u srpskom narodu čovjek za koga se zna da je njegovo obrazovanje bilo na nivou današnja četiri razreda osnovne škole, da je njegov jezik, jezik konjušara i pijace, da je bio iskompleksirano obogaljeno seljačko dijete. kao temelj tog zajedničkog književnog jezika. Hrvati ga se i danas drže, a napadaju Vuka, a u Srbiji nikada nisu prihvatili južno narječje jezika, a kuju Vuka u zvijezde. Mirko Vidović, hrvatski akademik, je povodom tog dogovora rekao ovako: “Na prostoru starog ILLYRILUMA postojao je jedan koherentan i u kontinuitetu razvojan jezik- jezik Bosne. Svi okolni govori su iz političkih razloga proglašavani posebnim jezicima, a zapravo su – dijalekt tog izvornog jezika, jezika Bosne. To je prvi, prije četiri stotine godina, shvatio Bartol Krasić. Prije 162 godine u povodu Bečkog dogovora uzet je “kao podloga za nadgradnju hrvatskog jezika”. Ko može danas Srbima objasniti (dokazati je to lahko, uvidom u sto preostalih sačuvanih članova) da je Dušanov zakonik, za koji kažu da je “ustav srednjovjekovne Srbije” napisan “bosančicom”, na jeziku Bosne u periodu 1349.-1355. godine, kada im je Vuk rekao da “u Sarajevu sevdalinke pjevaju Srpkinje turskog zakona”. Ovo nazivanje Bošnjaka Turcima nije samo iz razloga njima pripisivanja otomanske krivice. Osnovni razlog je to što se na taj način Bošnjaci odvajaju od države (teritorije) i od svog jezika pa tako gube pravo na svoje postojanje! Koliko otrova krije samo njegova knjiga Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona. U prijevodu, Srbi svi i svuda. “Ko god govori štokavski, Srbin je”, objašnjava uporno sudijama u Hagu i golobrazi vojvoda Šešelj i nimalo slučajno uporno ponavlja: “Turci ne govore srpski, nego turski jezik”! Doduše on to kaže ovako: “Tuvci ne govove svpski, nego tuvski jezik”, pa ga je malo teže razumiti. Otac Svetog Save (Rastka), reformatora i osnivača samo i isključivo srpske vjere “Svetosavlja”, Stevan Nemanja u svojoj “oporuci” ostavlja amanet svim Srbima da naprave što veće zemaljsko carstvo, jer će i nebesko srpsko carstvo biti istih dimenzija. Poručuje im još da u njima kola krv njihovih predaka koja ih poziva i obavezuje na osvetu, ali nije rekao ni kome ni zašto, (pa se oni zato stalno nekome svete) za koju nikad nije kasno. On kaže da je srpska zemlja sve dokle se čuje njihova pjesma i svirka. Obavezuje ih da čuvaju frulu, “u kojoj se može ponijeti cijela Srbija, a stane u džep”, kao sveti srpski muzički instrument. (E, to ga nisu poslušali jer je Vuk donio gusle i štampao Njegoša). Sve ovo može izgledati smiješno, ali Srbi u ovaj vjerski mit slijepo vjeruju. Rezultat između ostalog i ovih uputa je da 1876. godine srpsko seljaštvo pod vođstvom Miloša Obrenovića u genocidu i urbicidu koji on nazva “Dobijanje gradova”, ušlo u gradove Srbije po odlasku otomanske vojske, ubijajući, pljačkajući i zauvijek protjerujući mislimansko gradsko stanovništvo. Ogromna većina Srba seljaka je tada po prvi put u životu ušla u kuću. Do tada su, kao nomadi, spavali u pećinama, katunima i štalama skupa sa stokom, više tuđom nego svojom. Samo u Beogradu su, u dva njihova nazovi ustanka, ispravno rečeno genocida i urbicida, srušene 273 džamije (danas postoji samo jedna koju povremeno zapale). U njemu je živilo 98.000 stanovnika od čega muslimana 77.000. Najveći grad zapadne Srbije Soko, koji je brojao osamdeset hiljada stanovnika, isključivo muslimana, više nije naseljen i ne postoji! Nisu ga mogli vojno osvojiti. Predat je Srbima na osnovu dogovora velikih sila, a onda do zadnje kuće miniran i sravnjen sa zemljom. Kažu da su to učinili u “dogovoru” sa Turskom!? Pošto je taj grad bio “stratište Srba, mjesto gje su paćeni”, što je čista glupost odnosno opet mit (laž), izbetoniran je jedan plato i na njemu postavljen ogromni krst. Danas, u 2012. godini, Srbiji nedostaje milion kupatila. Pomnoženo sa prosječno četiri člana porodice dolazi se do rezultata da se četiri miliona Srba nema gdje okupati, a to je mnogo više od polovine stanovnoštva. (Podatak iz debatne TV emisije RTS-a skraja 2011. godine.) Ličnu nehigijenu prati i mentalna, zvana mitomanija, a njeni simptomi su bolesna sklonost za izmišljanje priča o nevjerovatnim događajima, izvrtanje istine i pretjerivanje u opisivanju stvarnih događaja. Razlog tome je emocionalna nezrelost i potisnuti osjećaj manje vrijednosti. Oboljele osobe, mitomani, nastoje da vjeruju u svoju istinu i uvjeravaju svakoga u nju, a onoga ko ne vjeruje proglašavaju neprijateljem. Ako 3. maj - 23. džumade-l-uhra 28
se bolest na vrijeme ne liječi prerasta u šovinizam (raspirivanje nacionalne mržnje i propovijedanje nacionalne isključivosti) pa u kolektivnu šizofreniju koja primarno pogađa sposobnost razmišljanja sa otežanom percepcijom stvarnosti. Grčka riječ “schizo” (podijeliti, pocijepati) znači: “podijeljeni razum ili rascjep duše”. U nepravilnim vremenskim razmacima, obično kada je država na pragu ekonomskog kraha, vlast prije putem narodnih proglasa i guslara, a sada je to daleko lakše putem medija, lažima o ugroženosti, obespravljenosti i slično, svjesno inficira skoro cijeli narod dovodeći ga do doživljavaja kolektivnog napada ludila. A to im nije teško postići jer u Srbiji se godišnje ne radi, nego slavi i praznuje, skoro tri mjeseca. Te histerične faze su jako opasne po zdravo okruženje, ako ih ono nije spremno fizički obuzdati, jer rezultiraju namjernim podmetanjem požara, ubijanjem i to na psihopatima omiljeni način klanjem, pijenjem krvi žrtava propraćenim silovanjem i pljačkom. Po završetku pokolja dolazi do glume opšte amnezije, navodnog gubitka pamćenja i negiranja krivice. Pod naslovom Pravoslavlje ili smrt u listu Danas gospođica Dragana Vučković je, kao borac za ljudska prava, taksativno nabrajala primjere nacionalizma, šovinizma, fašizma, boljševizma, primitivizma, rasizma i antisemitizma od kojeg je njen narod obolio. U istom listu je ovih dana objavljena pjesma čiji jedan dio glasi ovako : Prijedor, Foča, Srebrenica, Trnopolje, Vlasenica, Suva Reka, Podujevo, Omarska i Srebrenica To su moji logori i jame Potomak sam ocila i kame. Krugovi zla Srbijanski književnik Svetislav Basara Vuka naziva, “neobrazovanim avanturistom” jer je pokvario srpski jezik, dok se na skupu o crnogorskom jeziku na Cetinju konstatuje da je “Vuk nanio veliku nepravdu Crnoj Gori i Crnogorcima čije posljedice i danas traju”. Jevrem Brković, Vuka naziva posrbiteljem Balkana koji je pokrao crnogorsko naslijeđe (prisvajanjem knjiga, hrisovulja, priča, pjesama) i asimilovao ga u srpski nacionalni i vjerski korpus. On je za sve nesrbe antiheroj! Crnogorska pjesnikinja Milica Kralj u svom referatu, između ostalog, kaže “da je očigledno kako se ukrštavaju krugovi zla Vuka i Andrića i da je Andrićeva mržnja nastavak Vukove duhovne vertikale”. (Njegoša je nepravedno izostavila.). Ni pjesnici gradske provicijencije kao što su Đura Jakšić i Jovan Jovanović Zmaj 3. maj - 23. džumade-l-uhra 29 nisu zauzeli mjesto koje im pripada u srpskoj književnosti. Vidjevši kuda je Srbija krenula slijedeći svoje mitove i Vuka, doktor Jova zavapi : A kuda će Srbin, zar on da se dade Putu, na kom nema ni Boga ni nade ? Slikar i književnik, spomenuti Đura na glas upita: “Ah, zašta ginusmo i stradasmo - a šta dobismo?” O karakteru naroda kojeg nosi kroz vrijeme mit, najbolji je primjer odnos Srbije prema Austro- Ugarskoj. 1886. godine, poslije “grozne vojne katastrofe”, kako istoričari nazivaju poraz Srbije u ratu sa Bugarskom, kada je bila izvjesna totalna okupacija poražene strane i njen faktički nestanak sa geografskih karti, srbijanska diplomatija moli i preklinje Austro-Ugarsku za pomoć, obećavajući vječnu pokornost i bezuslovno savezništvo. Bojeći se ultimatuma kojeg im tada najjača vojna sila posla, Bugarska se povlači u svoje granice i Srbija opstaje. Nakon ovog događaja Ilija Garašanin hitno je “prepravio” plan o velikoj Srbiji, smanjivši granice, u koju je trebala silom biti uključena i Bugarska. U znak obećane “zahvalnosti”, po uputama Beograda, terorista Princip u Sarajevu ubija 1914. godine austro-ugarskog prestolonasljednika i njegovu trudnu suprugu poslije čega dolazi do Prvog svjetskog rata, a Srbija se svrstava na stranu protivnika Monarhije, koju po svom starom mitskom lažljivom običaju i prevari i slaga. Na jednom od mnogobrojnih ratnih frontova u Rusiji poginuo je i Vukov sin. Njegova sahrana posta pravi problem kada je konstatovano da je katolik. Jedva su pronašli svećenika koji je obavio pripadajući mu vjerski obred. Srpskom narodu je ostala od Vuka Karadžića i peta knjiga u amanet, koja je “pronađena” tek 1974. godine! U njoj je “opismenitelj” svih Srba sakupio erotske narodne pjesme u ogromnoj većini slučajeva izuzetno vulgarnog sadržaja. Naziv zbirke je Crveni ban. Te dvije riječi nesumnjivo asociraju na muški spolni organ čiji crtež i jeste ilustracija naslovne stranice mnogobrojnih izdanja. Rekoše da je to najbolje prodavana od svih Vukovih knjiga. Za rubriku “vjerovali ili ne” može konkurisati podatak da je ta nazovi pjesmarica, čije iščitavanje izaziva osjećaj velikog stida i u muškom društvu, uvrštena u obavezno štivo na svim srbijanskim fakultetima književnosti?! Meni se čini da je Vuk Stefanović Karadžić, naslovom te knjige, nešto htio poručiti Srbima. P.S. U našem narodu kažu da ime u veoma, veoma mnogo slučajeva odeđuje karakterne crte, odnosno osobine njegovog vlasnika. Da je to tačno, možete lahko provjeriti. Samo se malo zagledajte u oči, a zatim u lik i djelo živih Vukova, Draškovića i Jeremića. Sve će vam se samo kazati!
Page 1 and 2: Uvodnik: BlagDAN džamija ISSN-2233
Page 3: SAFF broj 339 Sadržaj Hutbe iz tri
Page 6 and 7: Hutba Na mizanu - ahiretskoj vagi,
Page 8 and 9: Hutbe iz tri sveta mesdžida Mekka:
Page 10 and 11: Polumjesec Popis stanovništva u Bi
Page 12 and 13: Islam My Life TV Albin Hadžič je
Page 14 and 15: Društvo Dvadeset godina Udruženja
Page 16: Umrežavanje bošnjačko - musliman
Page 19 and 20: je i taj psihosocijalni faktor u Sr
Page 21 and 22: Društvo odgovorio: “Eh, evo ti,
Page 23 and 24: Hadži Ejub Vidimlić prebivalište
Page 25 and 26: Spuštanje u kabur rahmetli Ejuba V
Page 27: Mit o Vuku Znači, trebalo je da pr
Page 31 and 32: Pozicija Sunneta u odnosu na Kur’
Page 33 and 34: Islamske teme Zamisli Hakeza istesl
Page 35 and 36: mjestima i tako dočekali jutro. Od
Page 37 and 38: U ajetima, koji govore o Karunu, Al
Page 40 and 41: Kutak mudrosti Umorom se Džennet s
Page 42 and 43: Kutak za islamsku omladinu Tuzla OA
Page 44 and 45: Komentar polumjeseca Serijali - Kon
Page 46 and 47: Zločin (a) Ženevskih konvencija i
Page 48 and 49: Zelena transferzala Crna Gora Islam
Page 50 and 51: Islamnet SAD Novi talas islamofobij
Page 52 and 53: Sirija Sirijska slobodna vojska odb
Page 54 and 55: Svijet medija Terorizam i druge vje
Page 56 and 57: Svijet medija Njemačko političko
Page 58 and 59: Zanimljivo Iz povijesti muslimana K
Page 60 and 61: drla u unutrašnjost Ka’be, poru
Page 62 and 63: cima znamenitog El-Azhara i učitel
Page 64 and 65: No comment Lopovi u Srbiji ukrali z

ISSN-2233-0917

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?