ISSN-2233-0917
oni koji koriste - Saff.ba
oni koji koriste - Saff.ba
- No tags were found...
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Pogledi<br />
Književnik Nikola Jovanović:<br />
“Vuk Karadžić je mitologizovana ličnost<br />
narodne populističke retorike nazvane ‘gunj i opanak’”<br />
Evo kako ta mitološka, seljačka, ali<br />
neuporedivo nadmoćnija strana<br />
Srbije opisuje recimo Vukovo<br />
opismenjavanje: “Polupismeni rođak<br />
Jefto Savić ga učio da piše guščijim<br />
perom, na papiru od puščanih<br />
fišeka, mastilom načinjenim od<br />
razmućenog baruta.”<br />
Piše: Sead Zubanović<br />
Ko<br />
K<br />
je stvarno bio čovjek čije je<br />
Kpoprsje obavezno prisutno u<br />
Ksvim aulama osnovnih i srednjih<br />
škola, fakulteta, naučnih institucija,<br />
opština, vladinih zgrada i parkova Srbije?<br />
Ko je čovjek sa turskim fesom na glavi,<br />
ogromnih, zmijolikih, nehigijenskih brkova<br />
koji često služe da prikriju krezubost<br />
njihovih vlasnika usput mu dajući autoritativan<br />
izgled, strogog pogleda uperenog<br />
tamo negdje gj daleko, daleko u prošlost?<br />
Šta predstavlja on Srbiji pa je njegova bi-<br />
sta neizostavan dekor pozadine pri davanju<br />
inervjua svih iole poznatijih ličnosti<br />
kulturnog i političkog života te zemlje. A<br />
što se tiče njegove slike, kako to da nema,<br />
niti smije biti učionice u kojoj se obrazuju<br />
srpska djeca i omladina da nije okačena.<br />
Čime je dotični to zaslužio?<br />
Đetić neznana “junaka”<br />
Rođen je 1787. godine u Tršiću, negdje<br />
kod Loznice (Osmansko carstvo), a umro<br />
u Beču 1864. ( Austrija-Ugarska). Za majku<br />
se zna da joj je ime bilo Jegda, djevojačko<br />
prezimena Zrnić, doselila iz sela Drobnjaka<br />
(Crna Gora). Oca mu slabo, blijedo<br />
ili nikako ne spominju u biografijama pa<br />
bi se moglo zaključiti da je Vuk po svemu<br />
sudeći “đetić neznana junaka”. Školovanje<br />
mu bi stalno u nekim prekidima. Nauči<br />
pisati i čitati uz jedinog pismenog čovjeka<br />
u čitavom kraju, Jevtu Savića. Obrazovanje<br />
započeto u Loznici prekinuo je zbog bolesti.<br />
Nastavi se školovati u manastiruTronoši<br />
gdje je su ga umjesto da uči, tjerali da čuva<br />
stoku pa se i odatle brzo vratio kući. Na<br />
početku Prvog srpskog ustanka bio je pisar<br />
kod hajdučkog harambaše Đorđa Ćurćije,<br />
a iste godine pokuša upisati gimnaziju u<br />
Sremskim Karlovcima. Nisu mu dali jer je<br />
već bio prestar, napunio devetnaest godina.<br />
Pa onda kažu biografi da je u Petrinji nekoliko<br />
mjeseci učio njemački jezik. Može<br />
biti da je i tada bilo nekakvih kurseva. Pokušao<br />
se dodvoriti tada prvaku<br />
srpske književnosti, ali nije išlo.<br />
Citiram: Dositej Obradović ga je<br />
grubo odbio i nije mu htio pomoći<br />
u školovanju pa je razočaran<br />
nastavio raditi kao pisar. Kasnije<br />
u nastojanju da ide regularnim<br />
putem u obrazovanju, upisuje<br />
Dositejevu školu kada je otvore-<br />
na, ali i nju ovaj put zbog “bolesti”<br />
napušta i odlazi u Novi<br />
Sad i Peštu na liječenje. Hrom,<br />
zgrčene noge u Beogradu kasnije<br />
radi kao učitelj. (Koga<br />
li je i čemu on mogao učiti sa<br />
svojim baš površnim znanjem<br />
ili bolje rečeno neznanjem?)<br />
1810. godine odlazi u Negotin<br />
gdje radi kao činovnik. Poslije<br />
propalog ustanka, preko Zemuna,<br />
sa “porodicom”, tako<br />
piše, bježi u Beč gdje ženi već<br />
poodmaklo trudnu Njemicu Anu Kras.<br />
Da je znao mogao je već tada “patentirati”<br />
taj način dobijanja “papira” koji omogućuju<br />
useljenicima pravo na boravak. Vjenčali<br />
su se u katoličkoj crkvi u kojoj su krstili<br />
jedanaestero svoje(?) djece, dvoje nisu jer su<br />
umrla po rođenju. Za njegovu vjeru piše<br />
u vjenčanom listu da je “Unijat”. (Naziv<br />
za “grkokatoličanstvo” koje je oblik katoličanstva<br />
karakterističan za područje Austro-<br />
Ugarske, što predstavlja u stvari istupanje<br />
iz pravoslavnog kanona i priznavanje pape<br />
kao vjerskog poglavara.) Slovenac Jernej<br />
Kopitar ga upoznaje kao autora “Spisa o<br />
propasti srpskog ustanka”. Ovaj intelektualac,<br />
u to vrijeme cenzor slavenskih knjiga,<br />
predloži Vuku, vidjevši valjda tu granice<br />
njegove sposobnosti, da prikuplja narodne<br />
pjesme. Međutim, on uporno nastavlja rad<br />
Crnogorska<br />
pjesnikinja<br />
Milica Kralj u<br />
svom referatu<br />
između ostalog<br />
kaže: “...da je<br />
očigledno kako<br />
se ukrštaju<br />
krugovi zla<br />
Vuka i Andrića i<br />
da je Andrićeva<br />
mržnja<br />
nastavak<br />
Vukove<br />
duhovne<br />
vertikale”.<br />
na pokušaju izmjene srpskog jezika, za koji<br />
zaista nije imao ni blizu potrebnog znanja.<br />
Knez Srbije, Miloš Obrenović, koji je dotičnog<br />
nazivao “dojučerašnjim kozarom”<br />
zabranio mu je štampanje knjiga po Srbiji,<br />
a zbog dobrih veza ostvarenih poslušnošću,<br />
i po Austriji. Uzalud mu se Vuk dodvoravao<br />
napisavši podrepaški rad 1828.<br />
“Miloš Obrenović knjaz u Srbiji”. Pored<br />
Miloša Obrenovića i Dositeja<br />
Obradovića, najveći Vukov<br />
“protivnik” bio je Jovan Hadžić,<br />
osnivač i predsjednik Matice<br />
srpske i jedan od najobra-<br />
zovanijih Srba tog vremena.<br />
Ni srpska crkva nije prihvatala<br />
njega kao budućeg jezičkog<br />
reformatora. Biografi bilježe i<br />
ovaj podatak: “Svojim dugim<br />
i plodnim radom stiče brojne<br />
prijatelje u Rusiji gdje dobija<br />
penziju 1826. godine”!? Spominje<br />
se još da je upisao medicinu<br />
pa odustao zbog “nedostatka<br />
predznanja”?! Sjedinjenjem<br />
“Magistrata” i “Suda<br />
beogradskog” g u proljeće 1831.<br />
godine imenovan je za predsjednika<br />
te institucije. (Danas<br />
bi to bila funkcija u rangu gradonačelnika<br />
Beograda, kažu<br />
da je obnašao, a čini se da zbog uljepšavanja<br />
njegove biografije o ovoj činjenjici, po<br />
običaju, lažu?) Na “njegovom” narodnom<br />
jeziku 1847. štampane su četiri knjige i to<br />
Rat za srpski jezik Đure Daničića, Pesme<br />
Branka Radičevića, Njegošev Gorski vijenac<br />
i Vukov prijevod diskutabilnog Novog<br />
zavjeta a što se određuje kao datum Kardži-<br />
ćeve “pobede”. Eto, odmah u naslovima<br />
djela nalaze se skupa ekavica i ijekavica<br />
pa kako se može reći da je to jedan jezik,<br />
kad su u pitanju dva izričaja? Prije smrti i<br />
u Beču je “izganjao” penziju (po starom<br />
crnogorskom neradničkom običaju, a<br />
prije bi to mogla biti ostvarena socijalna<br />
pomoć.). Četiri godine po njegovoj smr-<br />
ti, 1868. “priznat” mu je jezik za zvanični<br />
književni. Njegove kosti su prenesene u<br />
Beograd 1897. godine.<br />
3. maj - 23. džumade-l-uhra<br />
26