ISSN-2233-0917

More documents

Recommendations

Info

Kolumna Borba za opstanak Priorite rioritet t je rušenje Dejtona Treba mačku o rep objesiti izvinjenje predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, i svako drugo izvinjenje, i svaki formalni srpski dolazak u Srebrenicu, jer jedino izvinjenje Bošnjacima koje ima smisla zove se: ukidanje Republike Srpske Piše: Fatmir Alispahić Navršilo se deset godina otkako u Saffu izlazi kolumna “Borba za opstanak”. Bio sam kolumnista mnogih listova, godinama (Oslobođenje, “Walter”, “Ljiljan”, itd.), ali ni u jednom nisam bio deset godina. Dosad je u Saffu objavljeno oko 250 kolumni. Moj prijatelj Munir Mujezinović upravo završava izbor od 40 kolumni koje će se uskoro naći među koricama knjige. Svaki jubilej, pa i ovaj, povod je da se pretresu događaji. Kada bismo samo poredali i analizirali medijske afere koje su izbijale tragom ovih kolumni, mogli bismo sačiniti knjigu “aferima”. A u toj knjizi bi posebno poglavlje morala zauzimati sva ona vrata koja su mi se u životu pozatvarala zbog ovih tekstova, odnosno, zbog totalitarnog i represivnog ambijenta u našoj zemlji. Naravno, najzanimljivija su ona vrata koja su mi zatvarali muslimani. Ali, to je baška tema. U ovom povodu, pokušao sam da sažmem nekoliko tematskih cjelina koje su bile najprisutnije u ovih deset godina, i za koje mislim da imaju programski karakter u borbi za opstanak Bosne i Bošnjaka. Agresija jučer i danas Srpski i hrvatski hegemonisti su izbacili tezu da raspad Jugoslavije vodi raspadu BiH. Po njihovoj logici, ako tri naroda nisu mogla zajedno u Jugoslaviji, ne mogu ni u BiH. Oni su u pravu sa stanovišta k’o drva, dosad bi Španija dala dr- žavu Baskima, Velika Britanija Ircima, Turska Kurdima, itd. No, problem BiH je u kršćanskoj podršci međunarodne zajednice srpskoj i hrvatskoj hegemoniji. Problem je u, recimo otvoreno – muslimanima. Evropa ne može u svome primitivizmu podnijeti mogućnost hegemonije, agresije i genocida. No, sa stanovišta historicizma i legaliteta, njihova postavka je kriminogena. Da se u Svijetu mogu granice rezati da na njenom tlu postoji jedinstvena država u kojoj će muslimani biti većina. Zalud to što su ti muslimani operirani od izvornog islama, i što imaju evropske, pa i kršćanske navike. Otud je Evropa odobrila Postoji samo jedna računica koju međunarodna zajednica stavlja iznad svojih lobističkih i krstaških afiniteta – to je pravno slovo. Ako je po međunarodnom pravu nešto definirano, ne postoji mogućnost njegove redefinicije. srpsko-hrvatski genocid nad Bošnjacima. Embargo na oružje, izgladnjivanje, pritisci na bosansko rukovodstvo da pristane na podjelu BiH… - sve su to oblici evropskog saučesništva u genocidu. Kad se uočilo da bošnjački narod ne može biti istrebljen, da je izrastao do vojne samoodrživosti, primijenjen je plan “B”: Bošnjaci će biti istrebljeni drugim sredstvima, a s istim ciljevima; nestat će u miru, politički, vojno, ekonomski, kulturno… Dovoljno bi bilo analizirati samo odnos prema našem preseljeništvu, tzv. dijaspori, ili sve podvale vezane za Popis, ili cionistički model oduzimanja zemlje prognanicima iz Republike Srpske, itd. – pa u svemu tome iznaći nepobitne elemente nastavka genocida. Sve to ne bi bilo tako pogubno da bošnjački zvaničnici vide, ili smiju vidjeti ovaj problem, pa da mu se suprotstavljaju javno, slobodno, organizirano. Namjesto toga etiketiraju se rijetki pojedinci koji o tome govore, najčešće od samih bošnjačkih zvaničnika, koji očito rade u korist bošnjačke štete. Zato su Bošnjaci sve manje slobodan i ponosan narod. Ako se tako nastavi, Bošnjaci će još neko vrijeme postojati kao ustavna kategorija, ali je to već danas u mnogim segmentima tek ikebana. Sutra, možda, neće biti ni ikebana. Nagrađivanje genocida Dejtonski sporazum, autora Ričarda Holbruka, nagradio je zločince. Tu je stvar posve jasna. Priznavanje Republike Srpske je otvoreno legaliziranje genocida, poruka da se zločin i etničko čišćenje isplate, ali, kad su usmjereni protiv muslimana. Isto vrijedi i za etnički očišćene dijelove zapadne Hercegovine, u kojima stoluje svehrvatska vlast. Njemačka je porazom u Drugom svjetskom ratu mogla izvući pouku i moralnu katarzu. Zamislimo da je Gebels ili neki njegov saradnik imenovan za predsjedavajućeg Generalne skupštine UN, kao što je to danas Vuk Jeremić, koji se ne odriče Miloševićeve politike hegemonizma prema BiH?! Srbija i Hrvatska nemaju nikakvog razloga da sumnjaju u isplativost svojih genocidnih hegemonija. To što će šačica srpskih i hrvatskih zločinaca dobiti fasung od Haškog tribunala, irelevantno je u odnosu na ustavnu kategoriju genocidnih tvorevina. Napose, nelogično je da se sudi Karadžiću i Mladiću, a da njihovo zlodjelo živi u Ustavu BiH. Ili te monstrume treba pretvoriti u slobodne građane, pa nek’ šetaju Sarajevom, ili treba ukinuti Republiku Srpsku! Jedno s drugim ne ide. U tom kontekstu treba mačku o rep objesiti izvinjenje predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, i svako drugo izvinjenje, i svaki formalni srpski dolazak u Srebrenicu, jer jedino izvinjenje Bošnjacima koje ima smisla zove se: ukidanje Republike Srpske. U ovoj priči bitan 3. maj - 23. džumade-l-uhra 18
je i taj psihosocijalni faktor u Srba i Hrvata, koji je izgrađen na uvjerenju da se zločin isplati. Taj faktor već godinama gradi genocidnu agresivnost ovih društava u odnosu prema Bošnjacima. Pošto je srpski i hrvatski narod u kritičnoj masi opijen islamofobijskim šovinizmom, ne postoji mogućnost svjesnog opiranja fašističkim slastima i strastima. Međunarodna zajednica je Dejtonskim sporazumom Srbima i Hrvatima stavila do znanja da je validno kada se oni osjećaju nadnacijama, nadljudima, kad kolju i protjeruju muslimane, ruše džamije, mlate muslimansku djecu… Baš zato agresija se nastavila! Srbi i Hrvati nisu zadovoljili svoje šovinističke apetite, i neće, sve dok: ili ne nestane Bošnjaka, ili dok im se silom ne objasni da ne mogu imati išta veća prava od svojih bošnjačkih komšija. Budući da im to nema ko silom objasniti, tragična priča se nastavlja… Bošnjaci i pamćenje Kako objasniti nedopustiv odnos bošnjačkih institucija prema bošnjačkom stradanju? U najzabitijim selima Republike Srpske iznikli su ogromni spomenici “srpskim oslobodiocima”. U Prijedoru ili Bijeljini to su ogromne spomeničke gromade, nalik na one iz Titovog režima. Srbi umiju da označe mjesta genocidnih osvajanja, i da ih pri tome odjenu u “oslobodilačko” značenje. I Hrvati umiju, sa onim križačama. Bošnjaci su uglavnom skromno označili mjesta svoga stradanja. Tek pokoja česma, ploča, pokoja knjiga koja je nastala voljom autora, a ne strateškim opredjeljenjem bošnjačke zajednice. Gdje je muzej genocida, gdje su doktorati, filmovi, gdje su desetine književnih djela koja su dosad trebala biti ispisana, i u lektiru uvrštena…? Zašto je to tako? Mislim da se Bošnjaci stide onoga što im se dogodilo! Bošnjaci su u Jugoslaviji svikli na ravnopravnost, makar i u iluziji. Osjećali su se građanima Evrope. Osjećali su se Srbima i Hrvatima. I sad, odjednom, neko ih kolje, protjeruje, ponižava… Bošnjaci danas čeznu da se probude u vremenima od prije agresije. Zato do mahnitosti, u kritičnoj masi, ponovo obožavaju ekavsko kukumakanje, slušaju Jednostavno, u Bošnjaka to nema ko učiniti. Uzdamo se u BANU, pa u Svjetski bošnjački kongres, ali nas anemičnost ovih adresa, pa i neka kadrovska rješenja (npr. nepoznata lica imenovana u Izvršni odbor SBK), upozoravaju da su naše želje i potrebe jedno, a realnost drugo. srbijanski folk, gledaju srpske serije, kupuju hrvatske i slovenačke proizvode. …Sve čine kako bi stvorili iluziju da se genocid nije ni dogodio. Takvim Bošnjacima najveći su neprijatelji oni Bošnjaci koji ih upozoravaju na važnost pamćenja. Takvi kad ugledaju majke Srebrenice, kako svakog 11. u mjesecu podsjećaju na svoje nestale, okrenu program, sa gnušanjem. Jer, molim te lijepo, oni su iznad tog primitivizma, oni upisuju djecu u katoličke škole i gledaju hrvatske tv kanale, oni, jednostavno, nisu odavle. Takav odnos prema svojoj sudbini, od koje nema bježanja, greška je, tragičnija od one koja je prethodila ovom genocidu, kada su Bošnjaci živjeli ispranog mozga od pamćenja genocida u Drugom svjetskom ratu. Kažemo – tragičnija – jer je onaj sistem represijom sprovodio zaborav, a u ovom postoji barem tračak više slobode u kome bi bošnjačke i muslimanske institucije mogle planski raditi na planu institucionaliziranja pamćenja. Trebalo je strateški 3. maj - 23. džumade-l-uhra 19
Page 1 and 2: Uvodnik: BlagDAN džamija ISSN-2233
Page 3: SAFF broj 339 Sadržaj Hutbe iz tri
Page 6 and 7: Hutba Na mizanu - ahiretskoj vagi,
Page 8 and 9: Hutbe iz tri sveta mesdžida Mekka:
Page 10 and 11: Polumjesec Popis stanovništva u Bi
Page 12 and 13: Islam My Life TV Albin Hadžič je
Page 14 and 15: Društvo Dvadeset godina Udruženja
Page 16: Umrežavanje bošnjačko - musliman
Page 21 and 22: Društvo odgovorio: “Eh, evo ti,
Page 23 and 24: Hadži Ejub Vidimlić prebivalište
Page 25 and 26: Spuštanje u kabur rahmetli Ejuba V
Page 27 and 28: Mit o Vuku Znači, trebalo je da pr
Page 29 and 30: se bolest na vrijeme ne liječi pre
Page 31 and 32: Pozicija Sunneta u odnosu na Kur’
Page 33 and 34: Islamske teme Zamisli Hakeza istesl
Page 35 and 36: mjestima i tako dočekali jutro. Od
Page 37 and 38: U ajetima, koji govore o Karunu, Al
Page 40 and 41: Kutak mudrosti Umorom se Džennet s
Page 42 and 43: Kutak za islamsku omladinu Tuzla OA
Page 44 and 45: Komentar polumjeseca Serijali - Kon
Page 46 and 47: Zločin (a) Ženevskih konvencija i
Page 48 and 49: Zelena transferzala Crna Gora Islam
Page 50 and 51: Islamnet SAD Novi talas islamofobij
Page 52 and 53: Sirija Sirijska slobodna vojska odb
Page 54 and 55: Svijet medija Terorizam i druge vje
Page 56 and 57: Svijet medija Njemačko političko
Page 58 and 59: Zanimljivo Iz povijesti muslimana K
Page 60 and 61: drla u unutrašnjost Ka’be, poru
Page 62 and 63: cima znamenitog El-Azhara i učitel
Page 64 and 65: No comment Lopovi u Srbiji ukrali z

ISSN-2233-0917

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?