LAHOV MOJSIJE

LAHOV MOJSIJE 

Galerija prijateljstva 

Zbirka umjetnina Mostarske biskupije 

Mostar, 2007.

Izdavač: 

Biskupski ordinarijat Mostar 

Za izdavača: 

Msgr. Srećko Majić 

Urednik: 

Mario Glibić 

Uvod: 

Msgr. Ratko Perić 

Tumačenje slika: 

Don Vjeko-Božo Jarak 

Autorova biografija: 

Don Ante Luburić 

Fotografije: 

Foto-arhiv Biskupskog ordinarijata Mostar 

Galerija prijateljstva - Zbirka umjetnina 

Mostarske biskupije 

Tisak: 

Tiskara Suton – Široki Brijeg 

Za tiskaru 

Tihomir Kujundžić 

Mostar, 2007. 

CIP – Katalogizacija u publikaciji 

Narodna knjižnica HNŽ Mostar 

UDK 74(497.6)(019.95) 

LAHOV Mojsije / [tekst Ratko Perić ; tumačenje slika Vjeko-Božo 

Jarak ; autorova biografija Ante Luburić ] . – Mostar : Biskupski 

ordinarijat, 2007 ( Široki Brijeg : Suton ) . – 44 str. : ilustr. u bojama ; 

28 cm 

Slikar Ljubo Lah: str. 3

Slikar Ljubo Lah 

Ljubo Lah rođen je 13. siječnja 1930. u Sarajevu. Otac mu 

je nestao u ratnom vrtlogu, a majka je preuzela brigu za dijete 

zajedno s njegovim očuhom. Od djetinjstva je svoga 

Ljubo pokazivao interes za slikarstvo. U Sarajevu je pohađao 

i završio Srednju školu likovnih umjetnosti (1945.-1949.). 

Kad je bio u trećem razredu, školu je posjetio hrvatski slikar 

Krsto Hegedušić. Vidjevši kako đak Ljubo slika akt dječaka s 

leđa, pokazao je veliko zanimanje za mladoga slikara. Nakon 

svršetka škole, Krsto je pozvao Ljubu u Zagreb da kod 

njega na Akademiji likovnih umjetnosti nastavi akademsko 

školovanje. Lah nije imao, na žalost, vlastitih sredstava a stipendiju 

nije mogao dobiti. 

Promatrajući sliku Vlahe Bukovca Crnogorka, Ljubo je naslikao 

svoju majku, koja je bila podrijetlom Crnogorka. Tu su 

sliku veoma pohvalili ondašnji ugledni slikari, i Mujezinović, 

njegov sarajevski profesor, i M. Milunović. 

Pohađao je četiri godine Državnu majstorsku radionicu 

Đorđa Andrejevića - Kuna u Beogradu. Iako je u toj radionici 

svladao sve vještine slikarstva, uvijek mu je ostalo u duši žao 

što nije mogao odgovoriti Hegedušiću da kod njega stekne 

akademsku formaciju, koja mu je bila ponuđena. Predavao 

je na Pedagoškoj akademiji sedam godina i potom u Školi 

za primijenjenu umjetnost u Sarajevu. Danas živi kao umirovljenik 

u rodnom gradu. 

Teme njegova slikanja jesu portreti, autoportreti, krajolici, 

cvijeće, mrtva priroda. Djela su mu, na žalost, više puta završila 

među nepozvanima, bilo ona koja su ostala u Beogradu 

nakon studija, bilo da su “nestala” u režiji priređivača njegovih 

izložbi, osobito u Italiji sedamdesetih godina. 

Supruga mu je Vera rodila Anju, a obje su našle svoje 

mjesto u Ljubinu slikarstvu. Jednom je izjavio: “Volim slikati 

portrete. I mnogo sam ih naslikao, najviše onih ženskih, 

možda zbog toga što sam bio okružen ženama: majkom, sestrama, 

suprugom i kćerkom.” Među brojnim slikama izradio 

je i portret mostarsko-duvanjskoga biskupa Pavla Žanića. 

U Lahovu slikarskom opusu značajno mjesto pripada religioznoj 

umjetnosti. Poznata su mu djela: Raspeće, Isusov 

pad pod križem, Isus s križem, Pietà i druga. 

Imao je izložbe u Beogradu 1963., u Skoplju 1964., u Trstu 

1971., u Milanu 1972., u Veneciji 1973., u Freiburgu in Br. 

1976., u Sarajevu 1990., 1993., 2000. god. 

Primao je priznanja i nagrade: Beograd, 1948.; Sarajevo, 

1963.; Tuzla, 1967.; Beograd, 1986.; Sarajevo, 1996. i 2000. 

god. 

Galerija prijateljstva - zbirka umjetnina Katoličke biskupije 

u Mostaru u suradnji s Teovizijom u Zagrebu priredila 

je 2003. god. iz pera dr. don Vjeke Bože Jaraka monografiju 

od 180 stranica pod naslovom Ljubo Lah, s razgovornim životopisom, 

odnosno sa životnim zgodama i anegdotama 

probranima iz više susreta sa slikarom, s brojnim refleksijama 

i poetskim varnicama o umjetnosti, napose o slikarstvu, 

s fragmentima iz vrijednih recenzija Lahovih radova. 

U monografiji je poredan pravi katalog s oko 80 autorovih 

umjetničkih djela. 

Zahvalni smo poštovanom umjetniku Ljubi Lahu koji se 

rado prihvatio zadatka da knjigu duhovnih vježbi mostarsko-duvanjskoga 

biskupa Ratka Perića opremi s dvadesetak 

svojih slika iz života i židovskoga vodstva velikoga zakonodavca 

Mojsija. 

Ante Luburić 

3

UVOD 

Credo izraelskoga naroda 

I Mojsije i izraelski narod najprije su spoznali 

Boga Spasitelja, Izbavitelja, Osloboditelja, pa tek onda 

Boga Stvoritelja. Izraelski Credo ne počinje riječima 

„Vjerujem u Boga Oca svemogućega, Stvoritelja neba i 

zemlje“, nego ovako: 

“Čuj, Izraele, naredbe i zapovijedi što ih danas 

izričem u tvoje uši! Naučite ih, držite i vršite…Ja sam 

Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, 

iz kuće ropstva“ (Pnz 5, 1.6). Bog se pokazao na djelu 

oslobođenja iz Egipta. Slično kao što dijete spoznaje 

svoju majku najprije kao hraniteljku, čuvaricu, 

odgojiteljicu, a tek kasnije doznaje o majci i njezinoj 

prošlosti što ga zanima. 

Zapravo i Sveto Pismo izraelskoga naroda 

nije odmah počinjalo riječima „U početku stvori Bog 

nebo i zemlju“, nego: Jahve reče Abramu: “Idi iz zemlje 

svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti 

pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću 

te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov“ (Post 

12, 1-2). Prvih jedanaest poglavlja Postanka napisano 

je i dodano posve naknadno, možda posljednje u nizu 

starozavjetnih knjiga. Uvod se i inače piše kad se djelo 

sastavi. 

Promatrati Mojsija, njegov život i djelo, znači 

pratiti djelo Boga Izbavitelja i Osloboditelja, koji se služi 

osobnošću i sposobnostima svoga sluge. 

Mojsije! Mojsije! 

Mojsije jedan od najvećih likova židovske 

povijesti. Zakonodavac i utemeljitelj pravoga štovanja 

pravoga Boga. Njemu je židovski narod pripisao 

Petoknjižje: Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojeve i 

Ponovljeni zakon, knjige koje su zadobile svoju završnu 

formu kojih 700 godina nakon Mojsijeve smrti, u 5. 

stoljeću prije Krista. 

Mojsije = dječak ili mladić, rođen od židovskih 

roditelja, oca Amrama i majke Jokebede, izvučen iz 

vode, čudesno je spašen i još čudesnije odgajan i 

školovan na faraonovu dvoru. Eto tako da je stekao svu 

mudrost egipatsku. Kada je odrastao do zrelosti - Sveto 

Pismo veli kad mu je bilo 40 godina - i osjetio u sebi 

najviše duševne moći, pameti i fizičke snage, pošao je 

pomoći svomu narodu, uvjeren: „Sad - ja ikad!“ Međutim. 

Ljudi nisu mogli ili nisu htjeli pročitati da bi on mogao 

biti taj njihov izbavitelj, a pogotovo Bog nije smatrao 

4 

da je tada došao kairos - pogodan čas narodnoga 

oslobođenja. Trebalo mu još počekati drugih 40 godina 

pedagoške pustinje i životne frustracije da uvidi da je 

izbavitelj Bog, a ne on. Da je narod Božji, a nije njegov. 

Stoga Mojsije mora, spletom raznih spletaka, u koje se 

i on sam upleo ubojstvom jednoga Egipćanina, bježati 

ispred faraona. Sklanja se u midjansku pustinju, gdje 

se posve anonimizira i privatizira: čuva ovce u svoga 

punca Jitra. I ujedno se ženi njegovom kćeri Siporom, 

koja mu je rodila dva sina. 

Nijedan od njegovih sinova, Geršon i Eliezer, 

nije ni po čemu poznat, a najmanje su imali ikakvu ulogu 

u procesu oslobođenja iz Egipta. Ostali su u sinajskom 

čobanluku. Bog suvereno bira i povjerava svoju zadaću 

komu hoće, a kod kuće ostavlja koga hoće. Oca uzima, 

sinove ostavlja. 

Najprije mu se Bog ukazuje na Horebu, vršku 

Sinaja, u Gorućem grmu: „Mojsije! Mojsije!“ Ne prilazi! 

Izuj se. Skini sve svoje ljudske ideje i obuci se u moju 

odjeću i obuću. Ovo je sveto tlo! Je li moguće da je 

pustinja sveto tlo? Jest, živa istina. Kad Bog rekne, onda 

jest. Gdje Bog stane nogom, tu je sveto tlo. Što Bog 

posveti, to je posvećeno. Ja sam Bog Abrahamov, Bog 

Izakov... Podsjeća ga na svu svetu tradiciju, izraelsku 

povijesnu memoriju. Bog nije zaboravio. On je Bog 

živih, Bog nezaboravni i nezaboravljivi. 

Mojsije razumije da je Bog sami život i samo 

milosrđe: Ja, Jahve, ja sam vidio, ja sam čuo, ja sam 

osjetio, ja sam suosjetio, ja sam odlučio, ja sam sišao, 

ja sam se smilovao. Ja sam čuo vapaj naroda svoga! On 

osjeća vapaje ljudi. Ima srca i samilosti prema ljudskomu 

rodu u nevolji, posebno prema svomu izabranom 

narodu. 

I šalje Mojsija ponovno u Egipat, ovaj put da 

oslobodi narod Božji iz ropstva i tlake. „I sad hajde!“ Kada 

Bog kaže, a ne kada ti zakrojiš. Budući da se ispričava i 

izmotava da ne može, da drugoga pošalje, sposobnijega 

i rječitijega, Jahve mu pridružuje brata Arona, kao 

pomoćnika, glasnogovornika. Tek nakon deset velikih 

neviđenih čudesa faraon popušta i Mojsije izvodi narod 

kroz pustinju. Faraon se, međutim, predomišlja i daje 

se u potjeru za njima. Čudesno prelazeći Crveno more 

suhim stopalima, Mojsije svoje spašava, dok se faraon 

u moru upropaštava. Vođa na brdu Sinaju prima od 

Boga Dvije ploče Deset zapovijedi da ih uruči narodu 

na opsluživanje. Kada je vidio da se narod odronio u 

idolopoklonstvo, od ljutine je razbio Ploče. Razbio je i 

„zlatno tele“ koje je usitnio, ubacio u vodu i dao narodu

LJ. LAH, Mojsije sa štapom, 2007. 

pastel, 65 x 50 cm, sign. d. d., Lah.

da pije! Bog ga nije prekorio zbog razbijanja Ploča, nego 

mu je napravio nove Dvije identične ploče. 

On je, po Božjem nadahnuću, vodio narod 

pustinjom 40 godina, ne dočekavši osobno ulazak 

u Obećanu zemlju, jer je pokazao znakove nevjere, 

sumnje u ideale, koje mu je Bog postavio. Izrekao je na 

Boga pred narodom neku „nesmotrenu“ riječ! (Ps 106, 

32-33). Bila mu je neoprostiva jer je ponizio svetost 

Božju. Jest u životu naređivao da se pobiju zlikovci 

bilo u drugim narodima bilo u njegovu narodu, ali je 

konačno i Bog njemu dosudio i naredio da umre. Umro 

je na samom pragu Obećane zemlje, po Božjoj odredbi, 

na gorju Pisgi na vršku zvanom Nebo. Sve je ponizno 

prihvaćao iz Božje ruke. Nije bilo skromnijega čovjeka 

na ovome svijetu, veli Sveto Pismo. 

Sluzi Božjemu Mojsiju ne zna se za grob, koji 

je negdje u stranoj zemlji, u Moapskim brdima. Na 

sprovodu mu je bio samo Bog, koji ga je pokopao i 

obavio posljednji oproštaj. Nema nikakva nadgrobnog 

spomenika. Nema uopće nikakva spomena, ploče, 

pokoja, requiescat-a, ni priziva. Nema ni hodočašća, ni 

govorancije, ni slave, ni prošteništa, ni ništa. Jednostavno 

iščezao iz uspomene. Cancellatio memoriae – brisanje 

pamćenja. 

Njega se rijetko spominje i u drugim 

starozavjetnim knjigama. U onom famoznom Psalmu 

135 gdje se hvali Bog, kao osloboditelj iz Egipta, 

spominju se razni kraljevi koji su usmrćeni, ali nema ni 

jedne jedine riječi o Mojsiju kao predvoditelju. Sve je 

učinio samo Bog. Bog i Bog. I „vječna ljubav njegova“. 

Mojsije je jednostavno nestao u Bogu. Sve je Bog uradio. 

Sluga se Božji utopio u ljubav Božju. I tu je zapravo 

njegova veličina. 

Bog je pokazao da je ozbiljan od početka do 

kraja. Nema nikakve šale s njime. Ozbiljan i prigodom 

rađanja i prigodom smrti Mojsijeve. On će dati svu 

pomoć, ako treba čudo za čudom, ali očekuje vjernost, 

povjerenje, odgovor. Njegova riječ nije „prazna riječ“, 

nego naš „život“ (Pnz 32, 47). Bog je i okvir i sadržaj 

našega života. 

Mojsije prema Poslanici Hebrejima 

U četiri knjige Petoknjižja - Izlasku, Levitskom 

zakoniku, Ponovljenom zakonu i Brojevima - govori se o 

Mojsijevu liku i djelu. A izvrstan sažet tekst o najvećem 

izraelskom vođi nalazimo na dva mjesta u Novome 

Zavjetu. Jedan je u glasovitom govoru Stjepanovu 

u Djelima apostolskim (7, 20-44), a drugi u Poslanici 

Hebrejima (11, 23-29), koju je vjerojatno sastavio učeni i 

biblijski verzirani Aleksandrinac Apolon. Idemo rečenicu 

6 

po rečenicu sasvim kratko s komentarom: 

Prva: „Vjerom su Mojsija netom rođena tri 

mjeseca krili njegovi roditelji, jer vidješe da je djetešce 

lijepo, i ne bojahu se kraljeve naredbe.“ 

- Mojsije je dijete velike vjere svojih roditelja, 

Jokebede i Amrama, koji, vidjevši dijete božanski lijepo, 

nisu ga mogli ubiti nego su ga, uzdajući se u Boga, 

pustili u košarici u šipražje Nila, pa što Bog dadne (Izl 

2, 1-10, Izl 1, 15-22). I Bog dao što je bilo prelijepo u 

njegovu božanskom planu, a što roditelji nisu mogli niti 

sanjati. 

Druga: „Vjerom Mojsije, već odrastao, odbi zvati 

se sinom kćeri faraonove. Radije izabra biti zlostavljan 

zajedno s Božjim narodom, nego se časovito okoristiti 

grijehom“. 

- Uočavaš li opet pojam vjere na prvom 

mjestu? Mojsije izbjegava zamkama egipatskih 

zavodnica. Odriče se konačno posinstva faraonkina. 

Kad je odrastao, umjesto da se oženi kojom faraonkom 

ili dvorkinjom u faraonskoj visokoj kući, srce ga ponese 

da pomogne svomu narodu. On pokazuje vjeru i 

ljubav prema svomu rodu: brani onoga sunarodnjaka 

Izraelca od prepotentnoga Egipćanina. Ali u njegovu 

narodu uvijek ima dojavljivača i dodvorica carskomu 

dvoru. Faraon ga progoni. A on radije u pustinju nego u 

grijeh. 

Treća: „Vjerom napusti Egipat, ne bojeći se 

bijesa kraljeva, postojan kao da Nevidljivoga vidi.“ 

- Mojsije pokazuje vjeru u Boga, Boga 

nevidljivoga. Sve je izgubio u Egiptu: i školu, i posao, 

i karijeru, i osiguranje, i ide u nepoznatu pustinju. 

Potpuno neizvjesna egzistencija. Spašava svoj goli život 

tada, sve po nadahnuću Božjemu, da bi kasnije mogao 

spasiti život mnogima. 

Četvrta: „Vjerom je obavio pashu i škropljenje 

krvlju da Zatornik ne dotakne prvjenaca Izraelovih.“ 

- Mojsije pokazuje vjeru kada sve poduzima da 

oslobodi Izraelce. A vrhunac je Pasha, prolaz Zatornika 

ispred kuća egipatskih prvorođenaca. Slijedi izlazak, 

éxodus iz Egipta u Palestinu, iz ropstva u slobodu, iz 

smrti u život. 

Peta: „Vjerom prođoše Crvenim morem kao po 

suhu, što i Egipćani pokušaše, ali se potopiše“. 

- Mojsije pokazuje najveći stupanj vjere kada 

na riječ Božju neokvašenim prelazi stopama preko 

Crvenoga mora. Pa ipak nije ušao u Obećanu zemlju 

upravo zbog trenutaka slabosti, sumnje, čak i nevjere 

u Boga providnosnoga kod Refidima, taborišta prije 

Sinaja. Tu su Izraelci stavili Boga na kušnju (masa) i 

osporavali ga (meriba). Stoga se to mjesto i zove Masa i 

Meriba (Izl 17, 7) ili Vode meripske (Br 20, 13). U Židova

LJ. LAH, Preobraženje na Taboru, I., 2007. 

akvarel, 62 x 46 cm, sign. d. d., Lah.

Masa i Meriba jesu kao u Grka Scila i Haribda. Ako na 

moru izbjegneš opasnu liticu ili Scilu, upast ćeš u još 

pogibeljniji vrtlog ili Haribdu. Slično i mi kažemo: srljati 

od zla na gore. I ta nam je Mojsijeva životna postaja kod 

Voda meripskih trajna opomena! 

Mojsije je imao čast gledati Boga licem u lice. 

I razgovarati s Njim kao što prijatelj razgovara s 

prijateljem. 

Mojsije pralik Isusov 

Mojsije spašen od faraonova mača smrti i iz Nila i od 

krokodila. 

- Isus spašen iz Herodove ruke u Betlehemu. 

Mojsije se vraća u Egipat da izbavi narod. 

- Isus odlučno ulazi u Jeruzalem da izvrši povjereno mu 

djelo otkupljenja. 

Mojsije četrdeset godina vodi narod pustinjom. 

Isus četrdeset dana posti u pustinji i priprema se za 

svoju otkupiteljsku misiju. 

Mojsije prolazi kroz Crveno more u Obećanu zemlju. 

Isus prolazi kroz ljudsku Smrt u slavno Uskrsnuće. 

Mojsije služi kao paradigma ili uzorak, 

„upozorenje“ nama (1 Kor 10, 11): jasno imajući u vidu 

da je Mojsije u Starome, a mi u Novome Zavjetu. 

Mojsije je vođa židovskoga naroda u Izlasku 

iz sužanjstva misirskoga na pustinjskom putu prema 

Obećanoj zemlji, do samoga praga novoga doma ili 

domovine, koji je uspio vidjeti ali ne i prag nade nogama 

prekoračiti. 

Mojsije je spomenut oko 80 puta u Novome 

Zavjetu. Abraham 73 puta. Ilija prorok, na primjer, 

30 puta. Spomenut je kad je bilo najvažnije: bio je s 

Isusom na Taboru u slavi Preobraženja, zajedno s Ilijom, 

jednim od najvećih proroka, a on, Mojsije, najveći 

zakonodavac Izraelu (Mt 17,3-4). Po tome znamo 

da su obojica pravi sveci u slavi, iako ih Crkva nikada 

nije formalno kanonizirala, jer ona kanonizira one koji 

su se odlikovali u svetosti kao njezini članovi nakon 

Isusova uskrsnuća i uzašašća. One koji su kršteni krstom 

Kristovim. A Mojsija je sam Isus „kanonizirao“! (Mt 17, 

3-4). Eto dokle ga je Bog uzvisio.A najznačajnije je da 

je, u društvu s Ilijom prorokom, bio s Isusom na Taboru 

u trenutku Gospodinova preobraženja. Eto dokle ga je 

Bog uzvisio. 

Ratko Perić 

8

LJ. LAH, Preobraženje na Taboru, II., 2007. 


JOSIPOV SUSRET S BRAĆOM 

“Ja sam Josip, brat vaš!”, reče braći na hebrejskom. “Ali se 

nemojte uznemirivati i prekoravati što ste me ovamo prodali; 

jer Bog je onaj koji me pred vama poslao da vas održi u životu” 

(Post 45,4-5). 

Na blistavoj pozadini, zasićenoj jarkim bojama, 

izdvajaju se likovi. U prvi plan izbijaju glave četvorice 

Josipove braće; naslikane su veoma škrto; riječ je 

zapravo o crtežima što su ostavljeni bijelima, jedva 

ovdje ondje dodirnuti potezom prozirne boje. Na 

lijevoj pak strani stoji Josip i u zagrljaju drži svoga 

mlađeg brata Benjamina. I Josipov se lik više ističe 

crtežom, kao i glave njegove braće, ali je ipak oslikan 

svijetloplavim tonovima što su pojačani s nekolikim 

potezima bijele tempere. 

Premda se čini kako su glave četvorice braće 

nedovršene, ostavljene gotovo na razini linearnoga 

crteža, one djeluju uvjerljivo: svaka je osoba čitljiva, 

određenoga karaktera, pred stavljena u trenutku 

duboke zamišljenosti nad viješću što ih je potresla: 

čovjek koji u Egiptu zauzima visok položaj, i sad u 

zagrljaju drži mladoga Benjamina, nije nitko drugi 

doli njihov brat Josip kojega su oni prodali stranim 

trgovcima. Samo ih njegova blaga smirenost održava 

prisebnima. Ona ih uvodi u ozračje što ga je slikar 

spretno predstavio u raspjevanoj igri svojih boja: 

svijetlocrvene i tamnocrvene, svijetloljubičaste i 

tamnoljubičaste te s nekoliko malih poteza plave. 

U tom vrtlogu raspjevanih boja niz glava Josipove 

braće održava sklad slike u cjelini: smiruje bučnost 

žestokih boja, isto dobno im ostavljajući punu 

mogućnost uvjerljiva prijenosa duhovne poruke: 

gdje se zbiva zajedništvo ljubavi i prijateljstva, tu 

nastaje ozračje raspjevane radosti i susret poprima 

razmjere svemirske svečanosti. 

10

LJ. LAH, Josip se očituje svojoj braći, 2007. 


JAKOV BLAGOSLIVLJA JOSIPOVE SINOVE 

Reče Jakov - Izrael svomu sinu Josipu: Sad, oba tvoja sina što su ti se rodila u zemlji 

egipatskoj, neka budu moji. Nato ih uze Josip obojicu - Efrajima svojom desnicom, Izraelu 

nalijevo, a Manašea svojom ljevicom, Izraelu nadesno. Ali Izrael ispruži svoju desnicu i stavi 

je na Efrajimovu glavu, premda je bio mlađi, a svoju ljevicu na glavu Manašeovu - tako je 

držao ruke unakrst - iako je Manaše bio prvorođenac (Post 48,5.13-14). 

Prizor se zbiva u neobičnu vrtlogu. Nemoguće ga je pobliže odrediti - 

uznemireno obzorje na sve strane, predjeli teško prepoznatljivi! Jezgru slike 

čine četiri lika; lijevo je starac Jakov, desno njegov sin Josip, a između njih 

dvojica Josipovih sinova: Efrajim i Manaše. Josip ih je doveo svomu ocu, 

moleći za njih blagoslov. Držeći se ustaljena reda, starijega, Manašea, stavio 

je na desnu, a mlađega, Efrajima, na lijevu stranu. Jakov rado ispunjava želju 

svoga sina i blagoslivlja svoje unuke, ali pritom mijenja položaj svojih ruku 

želeći da mu desna ruka bude na mlađem unuku. Josip ga u tome pokušava 

spriječiti, ali starac ostaje pri svome naumu. 

Čini se kako je slikar, smještajući taj prizor u uznemireno i nesređeno, u svojoj 

mašti stvoreno, ozračje, dobro proniknuo značenje Starčeve upornosti. U 

biblijskome tekstu taj se događaj odigrava neposredno prije Jakovljeve 

smrti. Jakov govori svomu voljenom sinu Josipu: “Nisam očekivao da ću još 

ikada vidjeti tvoje lice; kad, evo, Bog mi dade da vi dim i tvoje potomke” (Post 

48,11)! To će reći: tijek zbivanja izmiče našoj spoznaji i našim namislima. On 

je skriven u Bogu i treba ga s punim povjerenjem prihvatiti! Tada će se sve, 

u konačnoj odrednici, okrenuti na dobro! Tu je vjeru Jakov čuvao i njegovao 

cijeloga života pa je sada znakovito ispovijeda i očituje mijenjajući ustaljeni 

red zbivanja: daje prednost mlađemu pred starijim i svečano naglašava: “Bog 

će biti s vama i opet će vas dovesti u zemlju vaših otaca” (Post 48,21)! 

Cijela je slika slikana nemirnim, prigušenim tonovima, kao da je tvore 

uznemireni veći i manji valovi, ali njezino vezivno tkivo nisu likovi, premda su 

povezani u skladnu cjelinu, nego snaga, plavičastih tonova što odnekud iz 

daljine navire s lijeve strane te se preko starca Jakova širi na njegove potomke. 

Ta čudesna plavet djeluje čarobno, čuva jedinstvo i nudi nadu! 

12 

LJ. LAH, Jakovljev blagoslov, 2007. 

ulje na platnu 60 x 50 cm, sign. d. d., Lah.

MOJSIJE NAPUŠTA EGIPAT 

Nakon pogibije jednoga Egipćanina, Mojsije se uplaši pa će u sebi: “Tako! Ipak se saznalo.” Kad 

je faraon to dočuo, htjede Mojsija pogubiti. Zato Mojsije pobjegne od faraona i skloni se u 

midjansku zemlju (Izl 2,14-15). 

Ozračje je obilježeno prodorom svjetla. U pozadini slijeva ističu se obrisi 

piramide - taj zoran znak moći jedne od najvećih civilizacija staroga vijeka 

ostaje iza Mojsija koji, oslobođen straha i tjeskobe, odvažno stupa na bespuće, 

visoko uzdignute desnice kreće teško prohodnim, kamenitim predjelima 

u nepoznat kraj. Dostojanstveno je ozbiljan, ali istodobno snažan i čil, 

lagan kao ptica. Ne zna što ga čeka, ali je, oslobođen svih spona, spreman 

na sve. Svečano odjeven: preko plave haljine, slijeva nadesno prebačen je 

grimizan plašt što u sjećanje prizivlje njegov netom izgubljeni visok položaj u 

egipatskom društvu, ali istodobno najavljuje uzvišen zadatak što će ga uskoro 

preuzeti na se. 

14 

LJ. LAH, Mojsije napušta Egipat, 2007. 


SUSRET NA ZDENCU - ODLAZAK 

PASTIRICA 

“Midjanski je svećenik imao sedam kćeri. Dođu one da zahvate 

vode i naliju pojila, da napoje stado svoga oca. Ali dođu i 

pastiri te ih potjeraju. Mojsije ustane, obrani ih i stado im 

napoji” (Izl 2,16-17). 

Sliku tvore dvije skupine ljudskih likova. Na desnoj 

su strani tri djevojke koje odlaze sa zdenca, a na 

lijevoj Mojsije u razgovoru s dvojicom muškaraca. 

Slikar se u osnovi služio akvarelom, ali je za bijele 

površine uzeo temperu, dok je likove na pojedinim 

mjestima “učvrstio” obojenom olovkom. Bogatstvo 

raznorodnih, posebice onih jarkih boja spretno je 

držao pod nadzorom te stvorio živahnu i skladnu 

cjelinu. Prošetamo li malo pomnim pogledom po 

cijeloj površini slike, zamijetit ćemo kako je majstor 

mudro rasporedio svoje svijetloljubičaste “mrlje” (a 

i poneku tamnoljubičastu “mrlju”) te njima smirio 

rezak ton jarkih crvenih boja i ujedno pojačao 

živahnost i uravnoteženost slike u cjelini. 

Nekoć je Mojsije pokušao riješiti spor odgovarajući 

na silu silom. Sad je on drugi čovjek, odrekao se 

sile i obukao u strpljivost. Mirnim nastupom uspio 

je primiriti obijesne pastire i, eto, vodi s njima 

ozbiljan i nadasve pomirljiv razgovor što će završiti 

prijateljskim stiskom ruku. 

16

LJ. LAH, Mojsije štiti pastirice, 2007. 


GRM GORI, A NE SAGORIJEVA 

Mojsije, “goneći tako stado po pustari, dođe do Horeba, brda Božjega. Anđeo mu se Jahvin 

ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednoga grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne 

izgara” (Izl 3,1-2). 

Na prozirnoj, mekanoj pozadini s lijeve strane javlja se Mojsijev lik, nečujno 

izranja iz pozadine i nijemo promatra neviđen i nečuven prizor: pred njim 

dolje desno, na slikan snažnim potezima i jarkim bojama, Grm gori, a ne 

sagorijeva. U sredini pred njim povija se visok čempres; nabijen gustom 

bojom doimlje se snažno, ali se savio udesno kako bi Mojsiju otvorio pogled 

prema rasplamtjelu grmu. Pomislili bismo: ništa osobito - tipičan akvarel! 

Smjenjuju se lagani potezi i stvaraju ugodno ozračje - blagu igru svijetlih i 

blijedozatamnjenih površina, a onda naglo zazvuči mali prodor jarkih boja 

i opet se sve smiri te se zajedno s čempresom usmjeri u visinu. Ostaje ipak 

stanovita tajnovitost! 

Što bi mogao značiti grm što gori a ne sagorijeva? Je li to razlog duboke 

zamišljenosti Mojsijeva lica? Mojsije nije zbunjen ni uzbuđen nego je tiho 

uronuo u svoju zamišljenost ne bi li naslutio tajnovitu poruku pojave što se 

pred njim zbiva. Možda mu je slikar svojim čempresom pokušao ponuditi 

ključ razjašnjenja? Slikar je čempresu dao neobičan oblik: izvio ga je i snažno 

usmjerio prema nebu, kao da neka čudna riba izranja iz vode i poput 

ptice povijenih krila diže se put neba! Samo iz Božjega neba može doći 

snaga što preporađa zemaljska bića a da ih pritom ne zarobi, ne ozlijedi i 

ne satre. Pri proplamsaju takve misli Mojsije je zastao duboko zamišljen; u 

naviranju nagomilanih iskustava života u faraonovu Egiptu, nije bilo moguće 

ravnodušno prihvatiti pojavu novoga života u slobodi i dostojanstvu Božje 

djece. 

18 

LJ. LAH, Grm gori, a ne izgara, 2007. 


MOJSIJE I ARON U RAZGOVORU S FARAONOM 

Uzvrati im faraon: “Mojsije i Arone, zašto odvraćate svijet od njegovih dužnosti? Idite na svoj 

posao. Sad kad se svjetina tako umnožila, vi biste ih od posla odvratili?” (Izl 5,4-5). 

Slika je veoma zagonetna. Odgonetati je možemo uz pomoć biblijskih 

podataka o dugim i napornim pregovorima Mojsija i Arona s egipatskim 

faraonom o mirnu izlasku iz Egipta i odlasku u Obe ćanu zemlju. Pritom 

treba imati na umu dvoje: riječ je o kraju pregovora, o njihovoj završnici te o 

znakovitu prikazu sraza dviju sila - duhovne i grube fizičke sile. 

Na slici prevladava svečana purpurna boja. Ona bi nam trebala dočarati 

blistavu silu egipatskoga carstva. Što je sve još slikar tom zamamnom bojom 

izrazio, nije baš jasno. Vjerojatno je htio istaknuti predvorje vladareve palače 

i niz mramornih stupova što je rese, odnosno postrojenu dvorsku stražu u 

svečanim odijelima ili pak i jedno i drugo. Međutim, bila riječ o jednome ili o 

drugome, posrijedi je rasulo: svi su likovi u sebi razbijeni i samo ih slikareva 

moćna boja drži na okupu. 

Tri izrazita lika slikar je povukao u donji dio slike, odno sno skroz naskroz u prvi 

plan, i dao im prepoznatljivo obličje: na lijevoj je strani faraon, a na desnoj 

Aron i Mojsije. Faraonov lik više je nalik slabašnoj djevojci nego vladaru 

silniku. Slikar ga je oblikovao isprekidanim potezima i učinio nesigurnim, 

pre strašenim, izgubljenim. Njegovi su putovi zatvoreni, a misli pomršene. 

Naspram njemu stoji Aron u svečanoj purpurnoj odjeći, stamen i u daljinu 

zagledan. Tik uz njega je Mojsije. Slikar ga je ipak na svoj način posve izdvojio: 

predstavio ga je u bjelini. Na prvi bi se pogled učinilo kako narušava sklad 

slike u cjelini. Nu, majstor od zanata nije izgubio iz vida tu pogibao pa je 

po cijeloj površini slike “posakrivao” svojih omiljenih bijelih poteza, ovdje 

posebice na faraonovu liku kao i na Aronovoj glavi, te je Mojsijev bijeli lik 

došao na svoje pravomjesto - on zatvara krug i tvori posljednju riječ slike i 

događaja. Udivljenja je vrijedan njegov sklad odlučnosti na licu i pokretu ruka. 

On sve kazuje i ovdje ujedno sve rješava. Snaga duha ostaje neuništivom i 

uvijek odnosi pobjedu. 

20 

LJ. LAH, Mojsije i Aron kod faraona, 2007. 


POHARA ŠTETOČINA - KOMARACA I 

SKAKAVACA 

Bog reče Mojsiju: Neka Aron štapom udari po prahu da se 

pretvori u komarce. Vračari pokušaše stvoriti komarce, ali ne 

mogoše. Tada vračari reknu faraonu: “To je prst Božji!” (Izl 8,12- 

15). 

Slika predstavlja bujno raslinje i na prvi pogled 

djeluje dojmljivo: zdesna prevladava skladba stišana 

tonskog slikarstva, a slijeva provela snažne pjesme 

žarkih boja. Pođemo li na desnoj strani pogledom 

odozdol prema gore, uočit ćemo naizmjeničnu 

igru svjetlijih i tamnijih, toplijih i hladnijih tonova, 

dok će nam na lijevoj strani krajnja krošnja razotkriti 

vatromet crvene i crveno-ljubičaste boje. Vodoravna 

crta slijeva i okomita linija visoka stabla, po stavljena 

malo udesno, drže čvrsto u zagrljaju razigranost 

slikarevih poteza te cijela ploha djeluje skladno i 

uravnoteženo. 

Visoko stablo doimlje se snažno, ali, na žalost, to 

je samo pričin: ono je ukočeno, umrtvljeno, kao 

sasušeno, nema ni grana ni lišća, samo deblo, 

beživotno deblo. Isti usud prijeti i desno i lijevo. 

Na dvije krošnje lijevo sručilo se cijelo jato sitnih 

štetočina što nemilice grizu lišće, dok su se na 

ono desno okomili pogibeljni skakavci. Njima je 

slikar dao čovjekoliko obličje kako bi nas pod sjetio: 

začetnici propasti, uništavanja života, nisu ni komarci 

ni skakavci nego ljudi! Vrijeme kao da je stalo, a 

bljeskovi svjetlosti šire tugu. 

22

LJ. LAH, Navala komaraca i skakavaca, 2007. 


MOJSIJE DRŽI RUKU NAD CRVENIM MOREM 

“Mojsije je držao ruku ispruženu nad morem dok je Jahve svu noć na stranu valjao vode jakim 

istočnim vjetrom i more posušio” (Izl 14,21-22). 

Pred nama je čaroban krajolik! Je li ga slikar nekada ne gdje vidio ili ga je 

sanjao i u svojoj mašti oblikovao? Moguće je i jedno i drugo, ali u svakom 

slučaju naglasak je na tvrdnji: slikar ga je u svojoj mašti budan doživio i 

preradio, pa zato sad djeluje uvjerljivo. Mogli bismo ga unedogled promatrati 

i raščlanjivati: što su oblaci, a što zemaljski predjeli, je li nešto kopno ili more? 

Možda bismo svoja razmišljanja i raščlam be mogli presjeći pozivom na 

narodni izričaj: “To je mjesto gdje se nebo sastaje sa zemljom!” 

Naše pak pitanje glasi: otkud u tome čudesnu krajoliku Mojsije i što on tu 

čini? Mogli bismo vrlo jednostavno odgovoriti: Mojsije je na ovoj slici divan 

ukras. Na slici koja obiluje sivim i zelenkastim tonovima u raskošnu obilju, 

najednom se javlja lik što žari rasplamsalom crvenom bojom i cijeloj slici da je 

svečan izgled: kao da je sva čudesna igra tih oblika i tono va na slici samo zato 

stvorena kako bi bila pozornicom na kojoj će zablistati njegova pojava. 

Nu, očigledno, nije sve u tome! Za ovu sliku umjetnik je našao poticaj u 

Bibliji. Možda najprije kod proroka Ezekiela. Pojedini Božji suradnici i glasnici 

morali su prijeći put pri prave za službu koju im Bog bijaše namijenio. To je 

na izniman način vidljivo kod proroka Ezekiela. Njemu bijaše namijenjena 

uloga među prognanicima u Babiloniji, ali je prije toga sam morao doživjeti i 

proživjeti sve strahote ratnoga i porat noga stradanja. Nešto slično dogodilo 

se, prije toga, i s Mojsijem. On se najprije morao svega odreći, okrenuti leđa 

egipatskim loncima, zakoračiti na nesigurno tlo na kojemu noge propadaju, 

bez igdje ičega zaputiti se smjerom kojim ne vodi nikakav put. Imao je samo 

jednu nadu: povjerovati Bogu i pouzdati se u njegovu po moć. I Mojsije je to 

učinio. Okrenuo je leđa svim pogodnosti ma povlaštena položaja u Egiptu, 

stao na nesigurno tlo, ali je u svojoj skromnosti podigao ruku prema nebu na 

kojemu stoluje Bog, uvjeren kako ga On ne će iznevjeriti! 

24 

LJ. LAH, Mojsijeva ruka nad Crvenim morem, 2007. 

ulje na platnu, 60 x 60 cm, sign. d. d., Lah.

MOJSIJE POZIVA NAROD DA PRIJEĐE 

PREKO CRVENOGA MORA 

“Reci Izraelcima da krenu na put!”, reče Bog Mojsiju. A anđeo 

Božji, “koji je išao na čelu izraelskih četa, promijeni mjesto i 

stupi im za leđa. A i stup od oblaka pomakne se ispred njih i 

stade im za leđa” (Izl 14,15.19). 

Sve je na slici u gibanju: vjetar i oblaci, more i valovi! 

Nu, granice se jasno ocrtavaju: dobro je uočljiva 

granica mora i morskih valova što razdvaja vodu i 

oblake. Jednako tako na drugoj strani obale istaknuta 

je crta što dijeli kopno od mora. Također je posvema 

vidljivo povlačenje mora i nastanak slobodna 

prijelaza na obali sabranomu narodu. Narod je 

spreman i samo čeka Mojsijevu zapovijed za pokret. 

Mojsije stoji na nešto uzdignutijem predjelu obale, 

tik do narodnoga mnoštva. Zaogrnut je svečanim 

purpurnim plaštem a na nogama su mu sandale. 

Posrijedi je svečan nastup u svečanu trenutku. Lagan 

i čil, visoko je uzdignuo lijevu ruku prema nebu, dok 

desnicu upravo lagano spušta i usmjeruje prema 

razdvojenim vodenim stupovima kako bi dao znak za 

pokret, i pokazao smjer. 

26

LJ. LAH, Mojsije i narod pred Crvenim morem, 2007. 


DOGAĐAJ NA SINAJU: GRMLJAVINA I 

MUNJE NEBESKE 

U osvit dana prolomi se grmljavina, munje zasijevaše, a 

gust se oblak nadvi nad brdo. “Mojsije je govorio, a Bog mu 

grmljavinom odgovarao” (Izl 19,16.19). 

Promišljajući biblijski opis događaja na Sinaju, slikar 

je dao oduška svojim osjećajima pa je u svojoj 

uzbuđenosti zaigrao igru munjevitih poteza i oštrih 

sukoba tamnih i svijetlih boja. Čini se kao da je, u 

dosluhu s francuskim impresionistima, zaboravio 

na zadanu temu, kao da je trenutačni doživljaj zbilje 

važniji od nje same! Obnovimo li pak sjećanje na 

biblijski prikaz, s malo pozornosti možemo zamijetiti 

kako je posrijedi olujni kovitlac što svoje ishodište 

ima na vrhu brda - tu se nešto zbiva što je nalik 

užarenoj lavi i odatle sijevaju munje, rasprskavaju 

se te tako nastaju tamne, gotovo nepokretne mrlje 

i svijetla razigrana polja nalik žarištu iz kojega su te 

snažne silnice potekle. 

Živahna uzgibanost naglo prestaje pri podnožju 

brda, kao da joj je postavljena granica pa se prednji 

dio slike doimlje smirenim i zaštićenim. Na njemu 

se našlo mnoštvo ljudi što čine niz malih skupina, 

lagano uzgibanih. Oni promatraju neobičan 

vatromet, međusobno razgovaraju i iščekuju miran 

rasplet, jer su tamne površine razbijene i umrtvljene 

- predstoji im uzmak. 

28

LJ. LAH, Bogojavljenje na Sinaju, 2007. 


KLANJANJE ZLATNOM TELETU 

Aron, “primivši zlato iz njihovih ruku, rastopi kovinu u kalupu i načini 

saliveno tele. A oni poviču: ‘Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje 

egipatske’. “ (Izl 32,4). 

Vjeru nitko ne posjeduje kao trajan i neugroziv posjed. Ona 

se rađa kao plod čovjekova uvjerenja što je zahvatilo cijelo 

njegovo biće: um, volju i osjećaje te se odatle širi i potvrđuje u 

svakodnevnom životu, u odlukama i stavovima, u zauzetosti i 

nesebičnu zalaganju. Zbog toga je osobna vjera izložena usponima 

i padovima, pa i veoma pogubnim stranputicama na kojima se 

može izroditi i pretvoriti u svoju suprot nost - u magiju. Jedan 

primjer takve zablude zbio se među starim Izrael cima neposredno 

nakon sklapanja saveza s Bogom na Sinaju. Mojsije se - prema 

mišljenju mnoštva - predugo zadržao na brdu, pa je narod postao 

nestrpljivim i buntovnim. 

Oni najratoborniji okupili, su se oko Arona i zahtijevali neka im na čini 

kip od zlata kojemu bi se kao bogu klanjali. Aron je popustio pritisku 

i načinio im zlatno tele. Tako se među Izraelcima zbilo ono što se 

mnogo puta i na mnogo načina događalo u susjednih naroda, kao i 

na mnogim drugim mjestima diljem svijeta (usp, Izl 32, 1-11). 

Vodeći računa o toj pojavi, u širim razmjerima, o njezinu djelovanju 

na čovjeka pojedinca i na cijelu zajednicu, naš je slikar u slici dao 

svoj doživljaj te pojave. 

Pred nama je prizor što djeluje skladno kao dobro gra đena cjelina. 

Najveći dio slike čini podneblje: to su umješno raspoređeni, dobro 

akvarelski slikani oblaci: svijetli, svijetlo sivi i tamnosivi. U središtu je 

slike posve jednostavno zamišljeno veliko i čvrsto građeno kameno 

postolje na koje je postavljeno zlatno tele. Na prednjem dijelu slike 

je sabrano mnoštvo naroda; likovi su rađeni akvarelom i doslikavani 

sitnim potezima olovke, pa taj dio slike djeluje kao stanovita 

protuteža prozračnim i lagano raspršenim oblacima, učvršćuje sliku 

te istodobno ublažava težinu velika, kamena postelja. 

Pitamo li sada kakvu poruku slika nosi, valja najprije kazati kako 

ona u svojoj cjelini djeluje sumorno, umrtvljeno. Premda je u 

njezinu središtu visoko uzdignut moćan spomenik, on nema 

živahnosti i ostaje nijemim i nepokretnim, ne ulijeva ni radost ni 

nadu. Silno narodno mnoštvo zapravo je gomila u kojoj su uronili 

pojedinci izgubivši svoju osobnost, svoja, obilježja jedincatosti i 

neponovljivosti. 

Takav dojam pojačava i prevlast tamnih oblaka što su okružili zlatno 

tele i onda nekako zastali, posebice oni najtamniji kao da nemaju ni 

kamo ni kuda doli sručiti se na gomilu. Gomila pak tu pogibao kao 

da sluti i, čini se, samo što se nije rasula! 

U vjeri Bog čovjeka zove imenom; svaki je pojedinac odi sta 

pojedinac, jedan, jedincat, neponovljiv i u svojoj neponovljivosti 

nenadoknadiv, prijeko potreban. Počašćen je Božjim pozivom, i to je 

potvrda njegova dostojanstva, ali je i osobno odgovoran za porast 

Božjega čovjekoljublja među ljudima. Tu ulogu zlatno tele kao ni 

bilo koja druga materi jalna vrijednost ne može ispuniti: ne može u 

ljudima probuditi svijest dostojanstva i osobne odgovornosti, pa, 

sljedbeno tomu, ni pridonijeti porastu radosti i nade. 

30

LJ. LAH, Zlatno tele, 2007. 


MOJSIJE PROGLAŠUJE BOŽJI ZAKON 

Mojsije siđe k narodu i sve mu kaza. Bog izgovori ove riječi: Nemoj imati drugih bogova 

osim mene... Ne poželi žene ni kuće bližnjega svoga! (Izl 20,1-21). 

Jedan od najvećih događaja u biblijskoj povijesti starih Izraelaca nedvojbeno 

je Savez s Bogom na Sinaju i objava Božje ga zakona, poznata pod imenom 

Deset Božjih zapovijedi. Sve što je služilo kao priprava tomu događaju, što 

ga je pratilo za njegova zbivanja i što je uslijedilo kasnije kao posljedica, 

sve bijaše obilježeno s jedne strane proslavom Boga, a s druge narodnim 

ponosom. U svojoj bogatoj povijesti, stari su Izraelci znali što su to zakoni i 

propisi, naredbe i zabrane. 

I sami su se tim izričajima služili, ali, unatoč tomu, Božji zakon što ga je Bog po 

Mojsiju objavio bijaše za njih nešto po sve drugo. Njega se nikako nije moglo 

i smjelo svoditi na prav ne odredbe što se izvana ljudima nameću. Božji je 

zakon nešto neusporedivo više, uzvišenije i odsudnije. Riječju: on je upi san u 

ljudskome srcu, tvori nedjeljivo jedinstvo s ljudskim bićem. Bog ga je iz svoga 

srca upisao u ljudsko srce i dodatno ga uklesao na kamenim pločama kako bi 

ga svi ljudi mogli vidje ti i trajno imati pred očima, jer je on njihov život (usp. 

Pnz 32,46-47). 

Kako sada tu tako sudbonosnu istinu izraziti likovnim govorom: potezom i 

bojom? 

Povijest likovne umjetnosti pruža nam mnoštvo pokušaja. S jednim od njih 

susrećemo se i mi u ovoj knjizi. 

Pokušajmo ga promotriti! 

Naš je umjetnik pošao od prethodnoga prizora, od prirodnih pojava što 

bijahu prethodile tomu tako važnu događaju, do gađaju što je obilježio ne 

samo biblijsku povijest i povijest starih Izraelaca, nego i cjelokupnu povijest 

čovječanstva. 

Nakon silne grmljavine i sijevanja munja, ostalo je užareno nebo i po 

njemu crni oblaci. U podnožju brda, ispred toga stravična prizora, javlja se 

produhovljen Mojsijev lik. U visoko uzdignutim rukama Mojsije drži otvorenu 

knjigu Božjega zakona, stupa prohodnom uskom i bijelom stazom što se 

probija tik do tamne provalije. To je jedini prolaz u život; natrag se ne može, 

lijevo je provalija i sprijeda je provalija, preostaje samo jedno: slijediti Mojsija! 

To je put svjetlosti i mira, jedini put u život! 

32 

LJ. LAH, Mojsije proglašuje Božji Zakon, 2007. 


MOJSIJE PRONALAZI VODU U STIJENI 

“Zatim Mojsije podigne ruku i dvaput udari štapom o pećinu: 

voda provali u obilju, pa su mogli piti i zajednica i njezino 

blago” (Br 20,11). 

Slika djeluje snažno. Tamna pozadina odražava 

ozbiljnost stanja; nestašica vode u pustinji izazvala 

je ne samo nezadovoljstvo u narodu nego i doživljaj 

beznađa. Slikar je to gustom mrklinom svoje pozadine 

na slici dostatno uvjerljivo izrazio a da pritom nije 

potonuo u bezizlaznoj mrklini: s lijeve strane na slici 

dobro se vidi djelomično osvijetljen prolaz, a u sredini 

slike, u gornjem dijelu ispred Mojsijeve glave javlja 

se malen ali moćan prodor svjetla. Ispod njega, malo 

ulijevo, ispred ispružene Mojsijeve ruke potekao je 

vodeni mlaz. Sve je jasno kazano: tmina je moćna, ali 

nije ugasila nadu. 

U središtu je slike Mojsije, ondje gdje je mrklina ovladala 

najvećom površinom. Oko njega su tri skupine ljudi. 

Prva je du boko u pozadini s lijeve strane; tri se lika 

naziru tek svojim obrisima, ali nisu pobliže određeni. 

U prvom planu lijevo također su tri lika, slikana širokim 

potezima, dvojica s leđa, a treći sa strane. Svaki je od 

njih svijet za se predstavljen jednostavno a ipak se 

dostatno jasno razlikuje od drugih i djeluje uvjerljivo. 

Sva tri su vrlo iznenađeni i zbunjeni! S Mojsijeve 

desne strane dva su lika; jedan licem okrenut prema 

gledateljima slike, a drugi stoji u blagu zaokretu prema 

Mojsiju, odnosno lijevoj strani. I oni su iznenađeni, 

ali su zamišljeni: događaj što se pred njihovim oči ma 

zbiva, potresao ih je u duši. 

I sad treba ponoviti! U središtu je Mojsije: snažan 

lik, uspravan kao svijeća, smiren i odlučan! Njegova 

smirenost i odlučnost očituju se na njegovu licu. Lijeva 

ruka, neusiljeno položena u struku, govori kako je 

cijelo njegovo biće prožeto nepomućenim mirom. 

Desna pak, nabijena snagom, nezaustavljivo ispunjava 

Božji nalog i polučuje uspjeh. 

Za čovjeka vjere, kakav bijaše Mojsije, nema bezizlazna 

položaja niti opravdana razloga za beznadnost. 

34

LJ. LAH, Mojsije pronalazi vodu u stijeni, 2007. 


MOJSIJEVA MOLITVA - ARONOVA I 

HUROVA POTPORA 

Dok bi Mojsije držao ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali. Ali 

Mojsiju ruke klonu. Aron s jedne, a Hur s druge strane držahu 

mu ruke tako da mu izdržaše do sunčanoga zalaska (Izl 17,11- 

12). 

Pozadinu čini svjež i prozračan akvarel, ali se na 

pojedinim mjestima, posebice u gornjem dijelu, slike 

te na kraju desno javljaju zgusnute tamne olujne 

površine. Središte je slike pomaknuto malo udesno 

i tvore ga tri lika koja kao da pritišće golema stijena, 

slikana također svijetlim i prozračnim tonovima što 

su samo tu i tamo pojačani blagim potezima olovke. 

Likovi su većim dijelom površine više gvaš nego 

akva rel; i oni su pojačani olovkom, poredani su u 

obliku iskriv ljena stošca. Na prvi pogled nameće se 

Mojsijev pratitelj s lijeve strane, njegov brat Aron, 

dok je lik s desne strane, Hur, zastao na uzvišici i 

predstavljen s poleđine. Međutim, Mojsijev lik u 

sredini, premda sitan i sa svoje iznemoglosti donekle 

utonuo, ipak ima ključnu ulogu i tvori živodajno 

sre dište cijele slike. Slikar je crvenkasto-ljubičastim 

tonovima donjim rubom slike vrlo duhovito “ucrtao” 

put do njega te tako usmjerio pogled motritelja 

prema Mojsiju kojega je ogrtač također ljubičastocrvenkast 

samo znatno jače istaknut. 

Svratimo li još jednom pogled i obuhvatimo li cjelinu 

slike, zamijetit ćemo kako se oluja ustvari povlači, 

uzmiče iza brda udesno, pa Mojsijeva molitva i nije 

ustravljen vapaj za pomoć nego duboko predanje u 

Božju providnost. 

36

LJ. LAH, Aron i Hur pridržavaju Mojsijeve ruke u molitvi, 2007. 


POVRATAK UHODA IZ OBEĆANE ZEMLJE 

Kada stigoše u Obećanu zemlju, u Dolinu Eškol, “odrezaše ondje lozu s grozdom i ponesoše 

ga, udvoje, na motki” (Izl 13,23). 

Slika velikih i snažnih suprotnosti: gore nebo prekriveno tamnoplavim 

oblacima, dolje teško prohodno, tamno i hra pavo tlo, u sredini razigrano 

zeleno i plavo-svijetlo-zeleno i svijetlo-plavo ozračje kojim laganim i ubrzanim 

koracima stupaju dva vitka mladića noseći na obramenici velik grozd kao iz 

bajke. 

Prisjetimo li se biblijskoga izvješća o tom događaju, po ruka će nam slike biti i 

jasna i uvjerljiva. 

Na Božji poticaj, Mojsije je približavajući se Obećanoj zemlji poslao 12 uhoda 

(izviđača) kako bi dobro promotrili Obećanu zemlju i stanje u njoj te o tome 

izvijestili njega i Arona kao i cijelu zajednicu. Nakon 40 dana vrate se izviđači 

natrag. Desetorica od njih posvjedoče kako su žitelji te zemlje moćni te kako 

nema nikakva izgleda da bi Izraelci u nju mogli ući. Samo dvojica, Jošua 

sin Nunov i Kaleb sin Jefuneov, bijahu suprotna mišljenja! Nisu osporavali 

točnost po jedinih navoda ostalih uhoda, ali su rekli kako je riječ o prelijepoj i 

prebogatoj zemlji “u kojoj teče med i mlijeko” te su istodobno istaknuli narodu 

njegovu vlastitu prednost pred žiteljima Obećane zemlje: “Oni su bez zaštite, a 

s nama je Gospod! Ne bojte ih se” (Br 14,9)! 

Ni umjetnik nije propustio prikazati kako će pohod na Obećanu zemlju biti 

težak: valja proći taško prohodnim putom. Nu, za ljude koje nosi mladost i 

snaga Božjega duha nema ne savladive zapreke: bez unutarnjih pometnja, 

veseli i lagani kao ptice, oni i po naravnu tlu, noseći o ramenu težak teret, 

živahno poskakuju. 

38 

LJ. LAH, Izviđači donose grozd, 2007. 


MOJSIJE ODLAZI NA BRDO ZVANO NEBO 

Bog reče Mojsiju: “Popni se na goru Nebo u Abarskom gorju - ono je u moapskoj zemlji 

nasuprot Jerihonu - pa pogledaj zemlju kanaansku što ću je dati u posjed Izraelcima” (Pnz 

32,49). 

Sukladno biblijskom izvješću, Bog je Mojsija pozvao s Moapskih poljana na 

brdo Nebo i pokazao mu Obećanu zemlju. Premda bijaše u dubokoj starosti i 

premda je cijeli svoj životni vijek proveo u naporima, napetostima i pogiblima, 

Mojsije je očuvao svježinu: “Oko mu nije oslabilo niti mu je snaga popustila” 

(Pnz 34,7)! 

Taj je prizor naš umjetnik predstavio na sebi svojstven, jedincat način. 

Mojsije je, mladenački krepak i čil, na svome putu Bogu iznenađen zastao, 

zagledan u čaroban prizor ispred sebe. Našao se u procijepu: iza i iznad njega 

tmasti oblaci, neposredno pred njim prodor svijetlih oblaka što se pretvaraju 

u svijetlosrebrenastu maglicu, a malo dalje, također ispred njega, spušta se 

prava bujica žutih i zlatnih, ružičastih i svijetlosrebrenih oblačića razigranih na 

sve strane. 

Mojsije to smireno promatra, ali kao da se nečega prisjeća. Vjerojatno su mu 

oživjela sjećanja na putovanje Pustinjom. Tada je Bog njega i njegov narod 

pratio u čarobnu svijetlotamnom stupu oblaka. Tamnom bi ih stranom skrivao 

i štitio od neprijatelja, a svijetlom bi im pokazivao put kojim im je ići dalje. 

Ovdje se zbiva nešto slično, ali, čini se, konačno. Mojsije je stigao do cilja. 

Zbog toga se tamni oblak, iza i iznad njega, lagano pretvara u stablo, a svijetli 

se ispred njega spušta iz visine u svome sjaju i ostaje: Mojsije se uspeo Bogu 

koji stoluje u nepristupačnu svjetlu i ostao kod njega zauvijek. 

40 

LJ. LAH, Mojsije se penje na brdo Nebo, 2007. 

ulje na dasci, 70 x 50 cm, sign. d. d., Lah.

MOJSIJE PROMATRA OBEĆANU ZEMLJU 

Poslije toga ode Mojsije s Moapskih poljana na brdo Nebo, 

gdje mu Bog pokaza svu zemlju. I reče mu: “Dopustio sam 

da je pogledaš svojim očima, ali ti onamo ne ćeš prijeći” (Pnz 

34,1.4). 

Osijedio i ostario, iscrpljen i zamišljen, odjeven u bijelu haljinu i 

zaogrnut crnim plaštem, zastao je Mojsije na pogled krajolika 

što se neočekivano ukazao pred njegovim očima. 

Jedva zamjetljivo uzgibana, naizmjenično istaknutih bijelih i 

plavičastih površina, protječe rijeka, čista i bistra. S drugu stranu 

obale prostire se zemlja što odražava bistrinu i živahnost rijeke, 

ali je očito netaknuta: ni obrađena ni ograđena, čeka svoje 

ratare. U pozadini se širi i uzdiže plavičasto, svijetlosivo i biserno 

nebo. Za razliku od sumorna, žutoneprozirna pustinjskog 

obzorja, ovdje sve odiše svježinom i bistrinom. S onu stranu 

rijeke vide se tri stabla, krošnjata i vrlo razgranata. Na prvi 

pogled iznenađuje njihova tamna boja - crna je kao Mojsijev 

ogrtač, ali su stabla neopisivo živahna i prozračna, lepršava i 

oku ugodna. Pogled s njih sam od sebe prelazi na Mojsijev 

ogrtač te se s njega iznovice vraća stablima. Životna matica teče 

nezaustavljivo u oba smjera. Pomisao se netremice usmjeruje 

velikanima slikarskog umijeća koji bijahu zaljubljeni u crnu boju; 

odista je crna boja kraljica svih boja! 

Svratimo li pak svoju pozornost još jednom na sliku u cjelini, 

ugodno će nas iznenaditi spoznaja: slikar je svoju sliku slikao 

najprije širokim potezima prozirne akvarel boje, a onda uzeo u 

ruku “razigranu” olovku i razgibao pojedine plohe udahnjujući 

im dražest živahne razigranosti. Na kraju je iznovice uzeo u 

ruke kist i bijelu temperu te pojedinim plohama pojačao 

izražajnost i ujedno crnim plohama odredio mjeru kako svojom 

nametljivošću ne bi remetile sklad cjeline. Na poseban pak 

način doslikavajući Mojsijev lik, slikar je ostavio neizbrisive 

tragove svoje vrhunske darovitosti. 

Mojsije je ostao zamišljenim! Lijepa je Obećana zemlja, zaista 

je ona Božji dar narodu, ali nju treba obrađivati i oplemenjivati. 

Ona je dar i ujedno zadaća! Za to su potrebni mladi, sposobni 

i radini ljudi. I Mojsije shvaća i prihvaća Božju poruku; njegovo 

je vrijeme prošlo, druge treba osokoliti neka idu preko rijeke, u 

zemlju obećanja, a on će krenuti uzbrdo - Bogu! 

42

LJ. LAH, Mojsije promatra Obećanu zemlju, 2007. 


DOSAD OBJAVLJENI KATALOZI 

“Galerije prijateljstva” - Zbirke umjetnika Katoličke biskupije Mostar 

1. ZBIRKA UMJETNINA MOSTARSKE BISKUPIJE, Zagreb 1992. Katalog prvoga javnog 

predstavljanja Galerije prijateljstva, održanog od lipnja do kolovoza 1992. u 

Muzejsko-galerijskom centru. Izloženo je 248 umjetnina preko osamdesetak 

slikara, a u katalogu objavljeno više od 50 radova. 

2. ŠIMUNOVIĆ, Zagreb, 1992. Katalog s izložbe održane u listopadu i studenome 

1992. u Muzejsko-galerijskom centru u Zagrebu, danas Klovićevi dvori. 

Objavljeno je dvadesetak Šimunovićevih uljâ na platnu. 

3. GALERIJA PRIJATELJSTVA, Mostar, 2002. Katalog s izložbe iz Biskupijske zbirke 

umjetnina, održane u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače, 1.-21. travnja 

2002., u sklopu manifestacije Uskrs s Maticom 2002. 

4. ŠOHAJ, Mostar, 2002. Dvadeset i tri Šohajeve slike u različitima tehnikama. 

Katalog je priređen uz izložbu održanu u svibnju i lipnju 2002. u Pastoralnom 

središtu sv. Josipa pri mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve. 

5. LJUBO LAH, Zagreb, 2003. Opsežna fotomonografija s tekstovima dr. Vjeke Bože 

Jaraka, podijeljena u četiri tematske cjeline – portreti i autoportreti, ženski 

likovi, krajolici i cvijeće i mrtva priroda. 

6. LJUBO LAH, Mostar, 2005. Katalog s trinaest Lahovih radova različitih tehnikâ, u 

vlasništvu Galerije prijateljstva. 

7. BIFFELOV DAVID, Mostar, 2005. Katalog Biffelovih ilustracija uz knjigu Ti si taj 

čovjek – duhovne vježbe po Davidu biskupa Ratka Perića, Ti si taj čovjek. 

Petnaestak radova – pasteli i kombinirane tehnike. 

8. ĐURO SEDER, Mostar, 2005. Katalog trideset radova Đure Sedera različitih 

tehnikâ, u vlasništvu Galerije prijateljstva. 

9. FRANJO (FRANCINA) DOLENEC, Mostar, 2007. Šesnaest akvarelâ Francine Doleneca, 

s različitim detaljima iz života sv. Pavla apostola, već objavljenih uz knjigu 

biskupovih duhovnih vježbi Savle, brate, progledaj! 

Fotografija na korici: 

Kapelica Gospodinovo Uzašašća pred Svećeničkim domom u Mostaru. 

44

LAHOV MOJSIJE

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?