BIFFELOV DAVID

BIFFELOV DAVID 

Mostar, 2005.

BIFFELOV DAVID 

Katalog ilustracija uz knjigu 

TI SI TAJ ČOVJEK 

(Duhovne vježbe po Davidu) 

autora Ratka Perića 

Mostar, 2005.

2 

Josip Biffel je rođen 1933. godine u Zagrebu. 

Akademski je slikar i redoviti profesor na 

Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 

Završio je studij slikarstva 1959. godine, u godini u 

kojoj je slikar Ivo Dulčić naslikao remek djelo hrvatskoga 

sakralnog slikarstva, fresku KRIST KRALJ u crkvi 

Gospe od Zdravlja u Splitu. To je potrebno istaknuti, 

jer je dvije godine kasnije i on svojim KRIŽNIM 

PUTEM za crkvu sv. Poliona u Vinkovcima najavio 

svoje sudjelovanje u procvatu sakralne umjetnosti 

u Hrvata tijekom 20. stoljeća. Nešto kasnije, 1968. 

godine, potvrdio je tu namisao svojim freskama u 

franjevačkoj crkvi u Rami - Sćitu kod Prozora, djelima 

što su ušla u popis antologijskih djela ne samo 

sakralne, nego i cjelokupne hrvatske umjetnosti 20. 

stoljeća. Kad je 1979. godine trebao dobiti mjesto asistenta 

na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, 

čuli su se, u skladu s javnim ozračjem onoga doba, 

prigovori kako je riječ o slikaru religiozno-religijske 

usmjerenosti, na što su se bez imalo uste zanja oglasili 

profesori Akademije govoreći gotovo u jedan 

glas: “On to dobro radi!” Tako govorahu Ferdinand 

Kulmer, Dalibor Parać, Ivo Šebalj..., profesori čija 

imena mnogo govore o vrijednosti njihove prosudbe 

i ujedno karakterne dosljednosti. 

Doista! Kad je riječ o sakralnim djelima Josipa 

Biffela, ni je posrijedi zavidno umijeće prikaza pojedinih 

vjerskih sadržaja, nego je prije svega riječ o 

izrazu osobne potresenosti zbiljom suvremenoga 

svijeta, u kojoj se iskrenu sudioniku sama od sebe 

na meću teška prijeporna pitanja čovjekove usamljenosti 

i izgublje nosti koja se, u konačnoj odrednici, 

svom žestinom slijevaju u jedno: u pitanje 

smisla opstojnosti. 

U tom neizbježnu, a istodobno teško razmrsivu 

spletu, slikar iznovice otkriva Krista te slijedeći 

znakove njegove tajanstvene čovječnosti i čovjekoljublja 

stvara djela koja su odraz njegovih doživljaja 

svijeta i života sa svom upitnošću ali i s jasnim 

iskrama vjere kako ni današnji svijet a ni čovjekov 

život u njemu nije bez nade. 

Stoga je potrebno naglasiti kako je Biffelovo 

slikarstvo odista nerazdvojno vezano uz vjerskokršćanski 

svjetonazor i neprotumačivo je izvan 

Biblije i slikareva stava spram osobi i djelu Isusa iz 

Nazareta. 

Kad se danas osvrnemo na prijeđeni put, od 

KRIŽNOG PUTA iz 1961. godine pa do veličanstvene 

slike izvedene u tehnici mozaika (više od 100 četvornih 

metara) u franjevačkoj crkvi u Makarskoj, 

odnosno do slika o kojima je ovdje riječ, a koje su 

nastale kao slikareva razmišljanja o biblijskim tekstovima 

uz knjigu Duhovne vježbe po Davidu dr. 

Ratka Perića, mostarsko-duvanjskog biskupa i apostolskog 

upravitelja trebinjsko-mrkanskog, neizbježno 

se moramo ugodno iznenaditi s kolikoće i kakvoće 

slikarskih ostvarenja kojima je slikar Biffel 

obogatio našu opće kulturnu, uljudbenu i vjersku 

baštinu. Pritom valja dobro podcrtati kako kolikoća 

nije umanjila nego povećala vrsnoću. To na 

poseban način vrijedi za najnovija slikareva djela. 

U tišini i samoći svoga slikarskog prostora on se 

kreće utrtim stazama, ali uvijek u laga nu usponu. 

Njegova vrijednost raste, ali ne u bučnoj provali 

novosti nego u sve istančanijim tihim i profinjenim 

blagim pomacima: njegov crtež postaje živahnijim i 

sigurnijim, a skala boja bogatijom i raznovrsnijom, 

s pojačanom svježinom i mekoćom spretno probranih 

namaza. Nu, još jednom treba kazati kako 

nema razlike, pogotovu je nema u kakvoći, između 

sakralnih i ostalih djela. Uvijek je riječ samo o jednom: 

o slikarstvu slikara Josipa Biffela; sakralno 

je slikarstvo u svemu ravnopravan dio njegova slikarstva 

uopće.

4 

DAVIDOV CURRICULUM VITAE 

David, na hebrejskom ljubljeni, voljeni, preferirani, 

u povijesti se izraelskoga puka ukazuje 

kao idealan kralj, kao pjesnik i sastavljač 

psalama, kojima se svaki dan Božji narod duhovno 

hrani. Vladao je po prilici od 1000. do 961. godine 

prije Krista. Četrdesetak godina samo kraljevanja. 

To se razdoblje u prošlosti izabranoga naroda smatra 

«zlatnim dobom», koje izaziva židovske vapaje i 

uzdahe: Davidovo kraljevstvo! Sine Davidov! (Mt 

12, 23; 20, 30). Vjerovalo se da će samo Mesija moći 

obnoviti to razdoblje. Stoga učenici pitaju Isusa 

Mesiju: Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu 

uspostaviti kraljevstvo? (Dj 1, 6). To, biva, Davidovo 

kraljevstvo, zlatna vremena, aetas aurea. Isus je, međutim, 

mislio na drugo kraljevstvo, ono nepropadljivo, 

duhovno, vjekotrajno. 

Davidov život, pun svakovrsne pustolovine, 

plime i oseke, ispričan je u Bibliji u četiri knjige. 

Počinje od 1 Samuelove (16. poglavlje) pa preko cijele 

2 Samuelove do 1 Kraljeva (2, 12). A svemu tomu 

odgovara 19 poglavlja 1 Ljetopisa (10, 1 - 29, 30). 

David je bio osmi sin Jišaja Efraćanina u 

Betlehemu, iz plemena Judina. Braća su mu: 

Eliab, Abinadab, Šama, Jonadab, Natanael, Rada i 

Ozem. Imao je i dvije sestre: Sarviju i Abigajilu. 

Bio je seoski pastir. Čuvao ovce i goveda po brdima. 

Očito je bio odvažan i snažan dok je bio moćan 

ubijati lavove i medvjede da obrani svoje stado, 

kako nam prenosi biblijska stranica (1 Sam 17, 34). 

Odlikovao se gorljivošću i govorljivošću. 

Nakon što je kralj Šaul bio odbačen, Bog je rekao 

proroku i sucu Samuelu da nađe novoga kralja, 

koji će biti «po srcu» Božjem (1 Sam 13, 14). 

Tu će misao doslovno navesti i sv. Pavao u jednome 

svom govoru u Djelima apostolskim (13, 22). 

Kako je David dospio na Šaulov dvor? Postoji 

više verzija. Jedna je da je bio Šaulov štitonoša, 

zahvaljujući svojoj smjelosti i ujedno lakomislenosti 

da se ustoboči protiv jednoga giganta 

Filistejca, Golijata iz Gata. Ali 2 Sam 21, 19 kaže 

da je Golijata Gitejca ubio neki Elhanan, sin Jairov 

iz Betlehema, osim ako je Elhanan bio istoimenik 

Davidov dok je bio u Betlehemu, a kad se našao 

na kraljevskom dvoru, prozvan je Davidom. Ili je, 

kako se čini, bilo više „Golijata“ među Filistejcima?

(2 Sam 21,15-22). Problem jednostavno rješava 1 

Ljet 20, 5 koja kaže da je Elhanan pogubio brata 

Golijata Gitejca. 

Druga je verzija, koju Biblija privilegira, da je David 

bio izvrstan pjevač i svirač. I Šaul ga uzeo na dvor da 

mu lirom i harfom otklanja melankoliju i depresiju. 

David je na dvoru uzeo Šaulovu drugorođenu 

kćerku Mikalu za ženu, nakon što je pobio dvjesta 

Filistejaca i donio ne stotinu - kao uvjet ženidbe 

- nego dvije stotine filistejskih «obrezaka» (1 

Sam 18, 27). David je imao uspjeha na svim svojim 

putovima jer Jahve bijaše s njim (1 Sam 18, 14). 

Uspostavlja prave prijateljske odnose s Jonatanom, 

sinom Šaulovim, prijestolonasljednikom. Ali kao 

što je u početku David bio voljen, tako je tijekom 

vremena bio omražen i progonjen, čak ga je jednom, 

i dvaput, Šaul u svojoj bolesti i zavisti htio 

probosti kopljem, ali mu je on utekao. Najprije dolazi 

k Filistejcima. Kad su ga osumnjičili, sklanja se 

kralju Akišu u Gat, također na filistejskom području. 

Priključuju mu se neki od braće i sestrića i nekih 

400 do 600 vojnika, nezadovoljnika, spremnih 

na svaku vrstu razbojstva. Tu nastupa kao bandit i 

razbojnik, vjerojatno da ne bi na nj pala sumnja da 

je špijun: David je pustošio zemlju ne ostavljajući 

na životu ni čovjeka ni žene, otimao je ovce i goveda, 

magarce, deve i haljine (1 Sam 27, 9). Razumije 

se da nije ubijao Židove nego Gešurce, Gerzijce i 

Amalečane (27, 8), inače na teritoriju Judina plemena, 

iz kojega potječe i sam David. Ipak, uvijek 

pokazuje velikodušnost prema Šaulu kao pomazaniku 

Božjemu. A kad je Šaul poginuo u borbi s 

Filistejcima, David mu pjeva jedinstvenu uzvišenu 

elegiju, tužaljku. 

Na poticaj Božji, već kao tridesetogodišnjak, ide 

u Hebron gdje je posvećen za kralja Judine kuće. 

Abner, vojskovođa Šaulov, međutim, imenovao je 

Išbaala, sina Šaulova, za kralja (2 Sam 2, 9). Došlo 

je do sukoba dviju dinastija, i David je kao vještiji i 

jači izišao pobjednik. I uvijek, kad bi došlo u pitanje 

kraljevstvo, David je pokazivao nedostižnu lukavost, 

taktičnost i strategiju. Ni moral mu nije bio nikakva 

posebna zapreka u postizanju cilja - potpune i nepodijeljene 

vlasti. Cilj kraljevstva opravdava sve vrste 

sredstava. Tijekom vremena stjecao je sve više vlasti 

i teritorija i tako se nametnuo cijelom Izraelu. 

Nakon što je vladao u Hebronu 7 godina i šest 

mjeseci (i imao šest sinova), osvaja Jeruzalem, 

koji postaje „Davidov grad“. Tu mu se rodilo je-

danaest sinova. Bori se protiv Filistejaca. Osvaja 

Transjordaniju i podvrgava sebi granične narode 

Amonce, Edomce, Aramce i Moapce. Na vrhuncu 

je svoje moći, ugleda i snage. Tako Jeruzalem 

postaje ne samo politički nego uskoro i religiozni 

centar Dvanaest plemena. Dovozi Kovčeg Božji u 

grad, priprema graditi hram, ali mu prorok Natan 

savjetuje da to ne poduzima. Jer Bog kani Davidu 

sagraditi duhovni dom koji će trajati zauvijek. Iz 

korijena Davidova izići će klica... (Iz 11, 1. 10). 

Organizira bogoštovlje. 

David je slavan, moćan, premoćan, prikazan 

kao idealan vladar. 

Ali u njegovu životu nije nedostajalo teških grijeha, 

sjena i mijena. Najprije je počinio s ljepolikom 

Bat-Šebom preljub. Ubio joj je muža Uriju, 

svoga visokog časnika iz tjelesnoga zdruga i doveo 

njegovu suprugu u zamak svojih žena. Natan ga je 

oštro ukorio zbog toga dvostrukog zločina protiv 

dviju zapovijedi Božjih. Kralj je pedeset i prvim 

psalmom oplakao svoje grijehe, tražio oproštenje: 

Smiluj mi se, Bože, po velikom milosrđu svome... 

I Bog mu se smilovao. To mu je dijete, rođeno iz 

preljuba, ipak umrlo, ali mu je Bat-Šeba, legalizirana, 

rodila još četiri sina od kojih će ga jedan, po 

imenu Salomon, naslijediti. 

Drugi teški grijeh David je počinio provodeći 

popis pučanstva. Učinio je to iz taštine da pokaže 

koliko je moćan on, a ne Bog. Zbog toga je kuga 

pomorila oko 70 tisuća osoba. Tražio je od Boga 

oproštenje: “Veoma sam sagriješio što sam to učinio! 

Ali, Jahve, oprosti tu krivicu sluzi svome, jer 

sam vrlo ludo radio” (2 Sam 24, 10). 

Davida je trebao naslijediti prvorođenac Amnon, 

koji je bio obeščastio svoju polusestru Tamaru, ali 

ga je zbog toga iz života uklonio Abšalom, Tamarin 

pravi brat, po ocu i po majci. 

Abšalom se digao i protiv vlastitog oca Davida, 

koji je morao pobjeći iz Jeruzalema, ali je Abšalom, 

u potjeri za ocem, zapeo o hrastove krošnje, i tako 

zaglavio, a Davidov će mu sestrić Joab zadati smrtni 

udarac. 

Sin Adonija uspio je na svoju stranu pridobiti 

dio dvorskih službenika i u Cedronskoj se dolini 

proglasio kraljem. Ali za kratko.

Salomonu je, u spletkama s majkom Bat-Šebom 

i prorokom Natanom, pošlo za rukom nametnuti 

se narodu. Ubio je Adoniju i druge neprijatelje 

Davidove i sam se zakraljio. David je umro i pokopan 

u Jeruzalemu. 

Kralj je držao do svoje riječi, pogotovo do prisege 

Bogu. Ali ako on zbog toga nije mogao ukloniti 

nekoga svog dušmanina, ostavio je oporučno 

nasljedniku zadaću da se on obračuna s njegovim 

uvrediteljima. Umro je u svojoj 71. godini, „u lijepoj 

starosti, nauživši se života, bogatstva i slave“ (1 

Ljet 29, 28). 

U životu su Davidovu biblijski pripovjedači 

prepoznali Božje djelo i time protumačili njegov 

uspon na kraljevsko prijestolje. Na njemu je počivao 

duh Gospodnji. „David je postajao sve silnijim, 

jer je Jahve nad vojskama bio s njim“ (1 Ljet 

10, 14). Prva Knjiga Ljetopisa toliko ga je uzvisila i 

idealnim prikazala da je, čini se, namjerno ispustila 

sve one teške prekršaje Davidove: preljub, ubojstva, 

otimačine i pljačke, a pretjerano istaknula sve 

njegove zasluge i kreposti. 

Nije bio samo kralj nego i pjesnik. Pripisuje mu 

se Psalterij od 150 psalama, iako je njegova možda 

samo polovica psalama. Zato je David u umjetnosti 

redovito prikazan sa svojom sviralom. Predstavljen 

je kao onaj koji „umije udarati u harfu, hrabar je 

junak i čovjek ratnik, vješt je govornik, krasna je 

stasa, i Jahve je s njim“ (1 Sam 16,18). 

Upravo takva osoba uzima se kao primjer za 

promatranje vlastitoga života. Da se vidi u čemu 

postupamo kao David, «po srcu» Božjem, a u čemu 

odstupamo od njegove zdrave prakse, odnosno od 

Božjega puta. Njega je Bog vodio, odgajao, kažnjavao 

i nagrađivao. Dok je bio drugima voditelj, 

kralj, dao se istodobno voditi od Boga. U tome je 

njegova veličina, unatoč tolikim ljudskim padovima 

i prazninama kojima je bio izrešetan. 

Oni koji su brojili kažu da je Davidovo ime spomenuto 

oko 60 puta u Novom Zavjetu. Najčešće 

kao onaj od kojega potječe Isus Krist, Sin Božji, sin 

Davidov. 

R. Perić

8 

Gospodin Bog reče Samuelu da 

prenese Eliju: Evo, učinit ću nešto 

u Izraelu da će oba uha zujati 

svakome koji čuje. U onaj ću dan 

ispuniti na Eliju sve što sam rekao 

za kuću njegovu, od početka do kraja. 

Ti ćeš mu objaviti da osuđujem 

kuću njegovu dovijeka; on je znao 

da njegovi sinovi hule na Boga, a 

nije ih obuzdao. Zato - kunem se 

domu Elijevu - neće oprati krivicu 

Elijeva doma nikakve žrtve ni prinosi 

dovijeka (1 Sam 3, 11-14). 

BOG POZIVA SAMUELA 

(1 Sam 3,11-14) 

Slikar je svoja izražajna sredstva prilagodio okolnostima 

u kojima se taj prizor odvija. 

Usred mrkle noći Bog zove dječaka Samuela. 

Budeći se oda sna, pomisli kako ga zove njegov 

učitelj svećenik Eli pa ustaje i kuca na njegova vrata. 

Na vratima se pojavljuje ostarjeli Eli. Oko njega je 

tmina koja izražava mrklinu noći, ali i svraća pozornost 

na starčev lik: on nije pritisnut samo teretom 

godina nego i neprozirnom mrklinom svoje 

najbliže okoline. Njegovi su ga sinovi u crno zavili 

svojim neodgovornim ponašanjem. Nu, ta višeslojna 

mrklina nije potamnila njegov svijetli lik 

niti ubila toplinu njegova blaga i plemenita srca. 

Između njega i dječaka struji svijetla i topla struja 

uzajamne povezanosti što je slikovito izražava 

rasplamsali oganj, prava zublja, što širi svjetlost i 

toplinu te tako stvara ugodno ozračje, kao da se sve 

to zbiva usred bijela dana. Mrklina je tu samo zato 

kako bi se istaknula jezgra događaja: susret bića 

- osoba koje se vole i jedna drugoj vjeruju; nije 

riječ o događaju koji je uminuo nego o nadi koja 

se istom rađa i otvara pogled u budućnost. Poruka 

je jasna: još samo malo, uminut će noć i svanut će 

dan; otići će stopama otaca ostarjeli Eli, ali će nastupiti 

veliki Samuel i nastaviti njegovo djelo. 

Josip Biffel: Treći susret maloga Samuela i svećenika Elija, 2005. 

pastel-kombinirana tehnika/papir 36 x 27,5 cm 

sign.: nema

10 

Šaul je otišao u Karmel, i gle, podigao 

je ondje sebi spomenik (1 Sam 

15, 12). Spomenik oholosti i 

umišljenosti. Srž neposlušnosti 

jest oholost, srž poslušnosti jest 

poniznost. Tako oholi neposluh 

obori Šaula s njegove visoke 

kraljevske službe i postolja. 

KRALJ ŠAUL 

PODIŽE SEBI SPOMENIK 

(1 Sam 15,12) 

Nakon pobjede nad Amalečanima Šaul je, zadovoljan 

s pobjede nad nomadskim narodom 

Amalečana koji je Izraelcima, od njihova izlaska iz 

egipatskog sužanjstva pa nadalje tijekom povijesti, 

u više navrata zagorčavao život, podigao sebi spomenik 

u Karmelu, malome mjestu u južnoj Judeji, 

12 kilometara udaljenom od Hebrona. 

Uz taj događaj i proslavu Šaulove pobjede nad 

Amalečanima, sukladno biblijskom izvješću, javljaju 

se prvi znaci nezadovoljstva sa Saulovim 

kraljevanjem. Dolazi mu prorok Samuel i prekorava 

ga zbog nepoštivanja ratnih odredaba; trebao 

je uništiti sav plijen, a on to nije učinio i najavljuje 

kako će biti odbačen i neće moći biti kraljem u 

Izraelu. 

To biblijsko izvješće odraz je trajne napetosti u 

Božjem narodu: je li ili nije trebalo uspostavljati 

kraljevsku vlast!? Ta se napetost uvijek iznovice javljala 

i upadno se očitovala u nesuglasicama između 

proroka i nositelja društvene i svećeničke vlasti 

u narodu. 

Umjetnik je tu napetost zorno predstavio u prizoru 

proslave podignuća spomenika kralju Šaulu 

uspješno pronašavši rješenje koje tu napetost diže 

na općeljudsku razinu. 

Na slici je slikar visoko uzdignuo kraljev spomenik, 

ali ga je postavio na crvenu pozadinu. Kao da 

je želio reći: “Izniknuo si iz krvi!” 

U središnjem dijelu slike pojavljuje se kralj Šaul u 

svečanoj odori kako umišljen u veličinu svoje pobjede 

i svoje osobe okupljenim ljudima pokazuje 

spomenik. 

Okupljeni pak ljudi, odjeveni u tamnu odjeću, 

stoje kao da ne sudjeluju u proslavi nego kao da 

su na sprovodu: ukočeni su i nijemi. Kao da ne 

vjeruju u vrijednost i trajnost ostvarena djela pa ni 

u smisao njegove proslave. 

Josip Biffel: Na Karmelu kralj Šaul sebi postavio spomenik, 2005. 

pastel-kombinirana tehnika/papir 37 x 28 cm 

sign.: nema

12 

Čovjek gleda na oči, a Gospodin 

gleda što je u srcu (1 Sam 16, 7). 

Bog ne zaboravlja čovjeka ni u 

kojoj dobi, ni na kojem mjestu, 

a najmanje u čobanluku. 

PROROK SAMUEL 

POMAZA DAVIDA ZA KRALJA 

(1 Sam 16,1-13) 

Slika predstavlja pravi biser ortačkog i slikarskog 

umijeća. 

U prvom su planu prorok Samuel i dječak David: 

starac Samuel, zaogrnut proročkim plaštem, izlijeva 

ulje na glavu dječaka koji mu pristupa bezbrižno, 

zamalo nestašno kao da ga i ne zanima što se 

tu zapravo događa. Nu, prisjećajući se svih kasnijih 

zapleta oko Davidova dolaska na prijestolje i njegova 

držanja u tim neprilikama, bliže bi bilo istini 

kako se David, premda vrlo mlad i neiskusan, znao 

dobro postaviti, ostati smiren i naoko bezbrižan. 

S lijeve strane, malo iza proroka Samuela, stoje 

Davidovi roditelji, ozbiljni i dostojanstveno suzdržani, 

ali potiho radosni i ponosni. Zdesna, u 

izduženoj kružnici sabrala su se Davidova braća, 

od kojih jedan nedostaje; je li to naznaka nezadovoljstva 

najstarijega Elijaba, što će se kasnije bučno 

očitovati (usp. 1 Sam 17,28)? Slikar ih je s malo 

sredstava predstavio vrlo uvjerljivo: u njihovoj 

zbunjenosti i nevjerici, spremne prosvjedovati, ali 

nesigurne kako to učiniti!? 

Ponad te trostruke skupine likova raširila se raskošna 

krošnja moćna stabla pa zorno obznanjuje kako 

je posrijedi velik i nada sve važan događaj kojega će 

učinci istom kasnije moći doživjeti i vrjednovati. 

Josip Biffel: Samuel uljem maže Davida za kralja, 2005. 

pastel-kombinirana tehnika/papir 36,5 x 28 cm 

sign.: nema

14 

Ima Boga, Golijate! 

Ja idem u ime Jahve, Boga Izraelovih četa. 

Danas će te Bog predati meni u ruke. 

Sva će zemlja znati da ima Bog u Izraelu. 

Bog ne daje pobjedu mačem ni kopljem. 

Bog je gospodar bitke (1 Sam 17, 45-47). 

Eto to je Davidova vjera… 

DAVID I GOLIJAT 

(1 Sam 17,1-51) 

Dvoboj Davida i Golijata odavno je omiljen prizor 

u djelima mnogih umjetnika; u kršćanstvu 

je nazočan još od vremena rimskih katakomba. 

Pojedini umjetnici pokazuju različite sklonosti i 

u pristupu i u razradbi toga događaja; nerijetko su 

nazočni pokušaji odgonetanja njegova slikovita 

općeljudskog značenja. Tako je u naše doba njemački 

slikar Herbert Sandberg (rođen u Berlinu 

1908. godine) pod naslovom David i Golijat 

predstavio veliko ratno vozilo, tenk, komu se suprotstavlja 

običan vojnik s pištoljem u ruci, a podnaslov 

glasi: Amerika u ratu s Vijetnamom. 

Naš je umjetnik ostao u okvirima biblijskoga prikaza, 

ali mu je pokušao proniknuti dušu. 

Na njegovoj slici, u skladno zamišljenu i vjerno 

naslikanu krajoliku sučeljavaju se dva posve različita 

lika: lijevo je Golijat, desno David. Prizor 

nam te likove prikazuje u trenutku kad je David 

odapeo svoju pastirsku praćku i njegov spretno 

odabran oštar kamenčić pogodio Golijata u glavu. 

Začudo, pogođen junak Golijat ne pada naglo 

kao pokošen, što bi bilo za očekivanje, nego se 

polako urušava. Čini se kao da on i nije pogođen 

udarcem izvana, nego je uzročnik njegove pogibije 

odavno živio u njemu, iznutra ga nagrizao i, 

eto, došao je trenutak u kojem se, iznutra nagrizen 

junak, počinje nezaustavljivo urušavati i padati 

u provaliju mraka i ništavila. Nasuprot tomu, 

dječak se David, spazivši kako je njegov udarac 

pogodio cilj, poput leptira radosno raskrilio poletjevši 

u nesagledive daljine prostorja što se pred 

njim otvarahu dok se nebo počelo razvedravati. 

Prosula se silna radost, ali ne zbog pogibije 

Golijata, nego zbog rađanja slobode. 

Josip Biffel: David i Golijat, 2005. 

pastel-kombinirana tehnika/papir 36,5 x 55 cm 

sign.: nema

16 

David iziđe iza humka, pade ničice 

na zemlju i pokloni se tri puta. 

Potom se izljubiše i plakahu zajedno 

dok se nisu isplakali (1 Sam 

20, 41). 

DAVID I JONATAN 

(1 Sam 20,40-42) 

David, sin Jišajev, dolazi iz Betlehema na kraljevski 

dvor u Gibeu u svojstvu glazbenika i potom junaka, 

kraljeva štitonoše i naposljetku velikog vojskovođe. 

Došavši u krug kraljeve obitelji, vrlo se brzo 

sprijateljio s kraljevim sinom Jonatanom. Bijaše to 

iskreno i trajno prijateljstvo, jedno od najljepših u 

povijesti čovječanstva. Nastajalo je nekako samo od 

sebe, bez imalo primisli na sebičan probitak, nailazilo 

je na velike tegobe, ali je u njima sazrijevalo i 

potvrđivalo uzajamnu vjernost. 

Slika predstavlja susret Davida i Jonatana neposredno 

prije Davidova bijega u odmetništvo zbog 

Šaulove ustrajnosti u namjeri lišavanja Davida života 

i tako se osloboditi more koja ga je nerazumno 

progonila. 

Prizor je dirljiv. David i Jonatan stoje zagrljeni i plaču 

s prisilno nametnuta rastanka nakon kojega i za 

jednoga i za drugoga slijedi teško i neizvjesno razdoblje; 

moraju se rastati, a ne znaju ni kamo će poći ni 

koliko će njihov rastanak trajati, a uzrok je rastanku: 

nepromišljena i bolesna odluka Jonatanova oca kralja 

Saula koji se nije dao razuvjeriti u svome umišljaju 

kako mu je David protivnik, kojega se, pod 

svaku cijenu, mora osloboditi ubojstvom. 

Iz neposredna biblijskoga izvješća dalo bi se zaključiti 

kako je taj rastanak teže pao Davidu negoli 

Jonatanu. U širem pak sklopu promatrano David je 

taj rastanak ipak lakše podnio. Bio je čvršći i u svojim 

stavovima i odlukama samostalniji. Jonatan je bio 

znatno mekši i osjećajniji, vezan uza svoju obitelj 

i obziran prema svojim prijateljima. I na našoj slici 

Jonatan se prignuo i glavu naslonio na Davidovo 

rame; David je malo nagnuo glavu, ali je svoj pogled 

usmjerio naprijed, daleko u nepoznat kraj; on 

se na svome putu ne zaustavlja; u ovome trenutku 

ne zna kamo će, ali zna kako treba otići, i on odlazi, 

odlučan i hrabar, rekli bismo i bezobziran. Jonatan 

nema te odlučnosti ni takve bezobzirnosti. David u 

životnim nedaćama opstaje, Jonatan stradava. 

Josip Biffel: Jonatan, sin Šaulov, odriče se kraljevstva u korist Davida, 2005. 


sign.: nema

18 

Abigajila: 

Oprosti službenici svojoj njezinu krivnju! 

David: 

Vrati se s mirom svojoj kući. 

Gle, uslišao sam tvoj glas i obazreo se na tebe. 

(1 Sam 25, 28. 35). 

DAVID I ABIGAJILA 

(1 Sam 25,21-35) 

David je u bijegu. Skrivajući se pred Šaulom, lunja 

po gorskim predjelima i boravi u tajnim skrovištima. 

Uza nj su njegovi pristaše, ljuti bojovnici koji se iz 

dana u dan množe i bivaju strah i trepet za svakoga 

tko im se suprotstavi; nesmiljeno, premda bez 

otvorena proglasa, prijete i kralju preuzimanjem 

prevlasti u cijelom kraljevstvu. U svojim za okolinu 

nepredvidivim pokretima nailaze na veliko stado 

bogataša Nabala. Premda se nalaze u teškoćama gledom 

na opskrbu, ponašaju se uljudno: ne pljačkaju 

nego pomažu pastirima čuvati stado nadajući se da 

će gospodar to vidjeti i nagraditi. Nu, to se nije dogodilo. 

Na izričitu Davidovu zamolbu za pomoć, on 

odgovara grubo. Nato David odluči kazniti njegovu 

bezobraštinu. Nabalova supruga, lijepa i plemenita 

Abigajila, doznaje za Davidov naum i svjesna pogibli 

koja im prijeti, ne rekavši ništa mužu, pođe s darovima 

Davidu u susret. 

Taj je događaj naš slikar ovjekovječio uspjelim umjetničkim 

djelom. 

Slika predstavlja susret Abigajile i Davida. Riječ je o 

vrlo skladnoj cjelini s dobro uravnoteženim dijelovima; 

sve je na svom mjestu, odmjereno i skladno 

postavljeno. Ni jedna se pojedinost ne izdvaja i ne 

nameće. Pa ipak iz Abigajilina lica zrači plemenitost 

koja sve ispunja i svemu utiskuje pečat smirenosti i 

nepatvorene plemenitosti. Doživjevši tako nastup 

svoje gospodarice, njezin je sluga zastao iznenađen, 

a David je u znak poštovanja ne samo odustao od 

svojih grubih namjera, nego je i skromno prignuo 

glavu. 

Taj opći dojam blagosti slikar je znatno pojačao stavljajući 

iznad Abigajile i Davida raspjevanu krošnju 

stabla, a još više, uvodeći između njih magarca ponosno 

uzdignute glave i ujedno vrlo smirena i pitoma 

držanja, što cijeloj slici daje obilježje sanjane plemenitosti 

i dobrote. 

Josip Biffel: Abigajila drži mudri govor. David zahvaljuje, 2005. 


sign.: nema

20 

A jednoga dana predvečer usta 

David sa svoje postelje i prošeta 

se po krovu svoje palače. Opazi s 

krova ženu gdje se kupa. Ta žena 

bijaše izvanredno lijepa. David se 

propita za tu ženu, i rekoše mu: 

«Pa to je Bat-Šeba, kći Eliamova 

i žena Urije Hetita!» Nato David 

posla glasnika da je dovedu k njemu 

(2 Sam 11, 2-4). 

DAVID I BAT-ŠEBA 

(2 Sam 11,2-4) 

Pristupajući tomu slikarskom zadatku, Rembrandt 

se bijaše usredištio na lik prelijepe mlade žene; sve 

je drugo zanemario. Naš je umjetnik izabrao drugi 

pristup. Slijedeći svoj put i svoja opredjeljenja, zahvatio 

je prizor u cjelini, uvjeren kako su u ovome 

događaju sve pojedinosti važne. Čini se ipak kako 

je pošao vodeći se značenjem samog imena Bat- 

Šeba, što znači Raskošna, pa je naslikao raskošnu 

sliku. Naslikao je krasan, sanjarski lijep krajolik 

i u nj smjestio glavne likove Davida i Bat-Šebu. 

Oboje su mladi i lijepi, a prelijepi krajolik kao da 

ih svojom čarobnom ljepotom omamljuje i gura 

u vatru probuđenih strasti. Bat-Šeba nije kao kod 

Rembrandta i nekih drugih slikara razodjenuta, 

nego je, reklo bi se, slikarski škrto predstavljena, 

ali svojim držanjem daje naslutiti kako je svjesna 

čarobne ljepote pa se neusiljeno šepiri i izaziva. 

Nasuprot Bat-Šebinoj prividnoj ravnodušnosti i 

nemarnu držanju stoji David, otmjen i odlučan, 

uvjeren u svoju moć i bezobziran u svojim prohtjevima; 

vidno je uzbuđen, ali i ne pomišlja kamo 

ga njegov naum može odvesti i u kakvu ga provaliju 

može strovaliti. Svoj je pogled usmjerio u Bat- 

Šebu, i ništa više niti vidi niti gleda doli nju jedinu. 

Čini se kako bi pokretima ruku donekle i htio 

smiriti i pod nadzorom zadržati svoju strastvenu 

uzbuđenost, ali mu to očito ne uspijeva; oči i usta 

najavljuju nezaustavljivu provalu strasti. 

Josip Biffel: David s terase ugleda ženu, 2005. 

pastel-kombinirana tehnika/papir 36,5 x 27,5 cm 

sign.: nema

22 

Zato Joab, opsjedajući grad, postavi 

Uriju na mjesto gdje je znao da stoje 

najhrabriji ratnici. Kad su onda 

građani provalili van i pobili se s 

Joabom, pade nekoliko od njegove 

vojske od Davidovih ljudi, a pogibe 

i Urije Hetit (2 Sam 11, 16-17). 

POGIBIJA URIJE HETITA 

(2 Sam 11,14-21) 

Joab, vojskovođa kralja Davida, opsjeda grad Rabu. 

Po kraljevu nalogu pošalje Uriju Hetita u najvatreniji 

okršaj i on zajedno s nekolicinom drugih vojnika 

bude ubijen. 

Naš je slikar taj prizor predstavio na izniman način, 

sebi svojstven, sa svim vlastitostima svoga slikarstva. 

Skup mladih ratnika u pokretu, skladno raspoređenih, 

dobro nacrtanih i pomno naslikanih. Svaki 

je vojnik u drugačijem položaju pa bi svaki za se 

mogao pomisliti kako je upravo njega slikar želio 

istaknuti posvetivši mu posebnu pozornost, ali zanimljivo 

je promatrati kako to islikavanje pojedinih 

dijelova ne ide na štetu sklada cjeline nego samo 

pridonosi bogatstvu njezine raskošne ljepote. Slika 

djeluje kao nerazdvojna prirodna cjelina. Mala bojna 

vojnika biva pogođena strijelama i kopljima: neki 

su već pali na tlo, drugi se ruše. Pred njima se uzdiže 

neosvojiva tvrđava, ali nije predstavljena kao uobičajena 

vojna utvrda nego više kao neko sablasno 

živo biće; ona se uvija i izvija, izmiče dosegu osvajača 

i prkosno im prijeti, neuhvatljiva i neosvojiva, 

a ujedno i grozomorna s ubitačnom hladnoćom 

svojih zelenih vrata koja kao da zorno predstavljaju 

i ubojitost hladna oružja i hladnokrvnost ubojica. 

Začudo! Ubojice se ne vide, kao da ih uopće nema, 

pa se čovjek i nehotice pita: tko ustrijeli te mlade 

ljude koji padaju kao pokošeni? Poruka je jasna. 

Ubojica je onaj tko je ovaj bezuman pothvat zlobno 

smislio. Taj je skriven u dubokoj pozadini. Doista 

vojnici su pogođeni s leđa, ustrijelili su ih oni koji 

su ih u ovaj boj poslali. 

Josip Biffel: Urija s odredom vojnika pogođen strijelama pred zidinama Rabe, 2005. 


sign.: nema

24 

Tada Natan reče Davidu: 

Ti si taj čovjek (2 Sam 12, 7). 

Hebrejski još kraće: 

Attah haiš = Ti čovjek! Ti si 

taj! Ti si taj čovjek! Ti si taj 

nečovjek! Ti se pitaš je li taj 

čovjek u tvome kraljevstvu. 

Nije, nego u tebi, u tvom srcu, 

u tvojoj savjesti! 

SUSRET PROROKA NATANA 

I KRALJA DAVIDA 

“Ti si taj čovjek!” (2 Sam 12,1-12) 

Pošto kralj David bijaše zaveo lijepu Bat-Šebu i u 

smrt poslao njezina supruga Uriju, dolazi mu prorok 

Natan i ispripovjedi kratku priču. 

Bijaše neki čovjek siromah koji ne imađaše ništa 

doli jednu jedinu ovčicu; nju je neizmjerno volio, 

ali mu je ugrabi bogataš i zakolje. 

Čuvši priču, David plane gnjevom i reče kako je taj 

čovjek zaslužio smrt! Nato mu prorok odgovori: “Ti 

si taj čovjek!” 

Taj potresan prizor, jedan od najpotresnijih u 

Starome Zavjetu, a jedincat u cjelokupnoj povijesti 

staroga vijeka, predstavio je slikar Biffel, uz brojne 

druge umjetnike, dakako na svoj način. Na priloženoj 

je slici oslikao trenutak u kojemu je prorok 

Natan upravo izgovarao navedene riječi. 

Dostojanstven starac, duboko zamišljen i smiren, ali vrlo 

čvrst i odlučan, ispružio je svoju ruku prema Davidu te 

izustio tu kao mačem odsječenu kratku rečenicu: “Ti si 

taj čovjek!” 

David, raskošno odjeven, sjeđaše za stolom, čuvši 

te riječi, naglo se trgnuo i zaprepašteno pogledao 

u proroka. On sebe najprije ne bijaše prepoznao u 

Natanovoj priči, ali mu sad najednom sinu misao 

kako je zapravo sama sebe osudio na smrt! Čini se 

kako se u tom trenu sve stubokom izmijenilo: ispod 

prelijepa crvena zastora prodire u sobu strašna mrklina, 

površina se stola uznemirila, cvijeće i voće se 

nekako skupilo i iskrivilo... Davidu zastala riječ u 

grlu, strah se uselio u dušu, a na oči izbija zaprepaštenost. 

Prizor odista potresan, ali jedincat, svojstven samo 

Bibliji! U onodobnoj zbilji i nezamisliv! Nezamisliva 

je, a ne samo nezabilježena, pojava nekoga proroka 

Natana na nekom kraljevskom dvoru kako s onodobnim 

vlastodršcem vodi sličan razgovor! Nu, kad 

bi se nešto slično i bilo dogodilo, ishod bismo sebi 

lako mogli predočiti. Natan ne bi drugi put došao. S 

tim bi susretom za nj sve bilo zauvijek odlučeno. 

Josip Biffel: Susret proroka Natana i kralja Davida, 2005. 


sign.: nema

26 

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, 

po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje. 

Čisto srce stvori mi, Bože, 

i duh postojan obnovi u meni! 

(Ps 51, 1. 12). 

ISHOD NATANOVA 

SUSRETA S KRALJEM 

DAVIDOM 

“Sagriješio sam protiv Gospoda!” (2 Sam 12,13-17) 

Pošto je, ukočen i izbezumljen, netremice saslušao 

Natanovo kratko razjašnjenje Božje poruke, David 

je prekidajući svoj muk izustio skrušeno priznanje 

svoje krivice: “Sagriješio sam protiv Gospoda!” To 

rekavši, prostre se na pod do Natanovih nogu licem 

okrenut prema tlu. 

Na slici se osjeća šutnja; sve je naglo utihnulo kako 

je naglo i počelo. Pozadina slike daje naslutiti kako 

su se pokrenule neke čudesne sile, pune strahobne 

prijetnje. Nu, ozračje, čini se, ipak nije posve beznadno. 

Naglo su se, doduše, pojavili znaci strave, 

krvavi i mračni, spuštaju se prema tlu na kojem 

leži skrušen i raskajan David, ali im se ispriječio 

stamen, produhovljen i smiren lik proroka Natana 

i zaustavio ih u njihovu naumu da se na kralja 

obruše. David je shvatio svu dubinu i te¬žinu 

zla što ga bijaše počinio, ali ga je vjera u beskrajnu 

Božju dobrotu spasila od pada u suprotnu krajnost, 

u bezdan beznađa. U sučeljenosti s Bogom, 

shvatio je svu strahotu svoje zapletenosti u mrežu 

zla, ali je istodobno naslutio mogućnost izbavljenja 

pouzdanjem u Božje smilovanje. 

Josip Biffel: David se kaje pred Natanom, 2005. 


sign.: nema

28 

Amnon zovne slugu i reče mu: 

Otjeraj ovu od mene. Izbaci je i 

zaključaj vrata za njom 

(2 Sam 13, 17). 

AMNON I TAMARA 

(2 Sam 13,1-20) 

Pred nama je djelo nepatvorena doživljaja i ujedno 

vjerno predstavljena stanja pojedinih likova u 

trenutku raspleta potresna događaja. Davidov sin 

Amnon izvršio je nasilje nad svojom polusestrom 

Tamarom, a potom je grubo odgurnuo od sebe. 

U središtu je slike lijepa Tamara. Učinjeno nasilje 

duboko ju je potreslo i učinilo ojađenom. U licu 

se skamenila i zanijemila, ali se u dubini duše nije 

promijenila; ostala je u licu lijepa i u duši plemenita. 

Učinjeno joj je veliko zlo, ali to ju je još više udaljilo 

od svake zle namisli - ona, premda duboko povrijeđena, 

ne bi mogla drugoga povrijediti. 

Njezin je nasilnik također zanijemio - i on je potresen 

onim što se dogodilo. Nu on nije ožalošćen 

nego zlovoljan. I dalje je nasilnički raspoložen. S 

lica mu se čita odbojnost. Pritišće ga pustoš što ju 

je u sebi osjetio učinivši gnusan zločin, ali - duhovno 

nezreo i duševno nesposoban spoznati i priznati 

svoju krivicu - gonjen unutarnjim nemirom, on 

iznovice nasrće na nedužnu Tamaru. Iz njega provaljuje 

bijes i on je goni od sebe - pokušava ukloniti 

zoran znak i živ dokaz svoje krivice; odlučno izgovara 

bijesne riječi, ali u dubinskim slojevima, čini 

se, ostaje ipak nesiguran i strepi pred onim što bi se 

moglo dogoditi. 

Jedini odlučan i u svojoj ulozi siguran ostaje sluga. 

Dobio je jasan i određen zadatak: istjerati Tamaru. 

On taj posao odrađuje bez imalo oklijevanja. Tko 

zna po koji put biva jasnim kako je mnogo lakše biti 

sluga - rob negoli slobodan i odgovoran čovjek. 

Josip Biffel: Amnon naređuje sluzi da potjera osramoćenu Tamaru, 2005. 


sign.: nema

30 

Abšalom je jahao na mazgi, a mazga 

naiđe pod grane velika hrasta, tako 

te je Abšalomu glava zapela o grane, 

i on osta viseći između neba i zemlje, 

dok je mazga ispod njega otišla dalje 

(2 Sam 18, 9). 

ABŠALOMOVA SMRT 

(2 Sam 18, 9-15) 

Umjetnik se malo izmaknuo tražeći rješenje za svoj 

zadatak kako predstaviti Abšalomovu smrt koja je 

u Bibliji prikazana zorno i maštovito. Pogled iz stanovite 

udaljenosti olakšao mu je prodor u središte, 

žarište cjelokupnoga zapleta pa, sljedbeno tome, i 

same smrti. 

Slikara je očigledno potresao usud mlada i darovita, 

lijepa i u obitelji voljena čovjeka, pred kojim 

je, sudeći prema svim okolnostima, bila lijepa budućnost, 

ali ga je njegov nemiran i nesređen duh 

zaveo na stranputicu i doveo u bezizlazan položaj. 

U trenutku velike nesreće što ju je njegovoj sestri 

Tamari priredio polubrat Amnon, Abšalom je 

izgubio nadzor nad sobom pa je, obuzet mržnjom, 

ubio Amnona, a potom se odmetnuo postavši državni 

buntovnik i predvodnik buntovnika. Kralj 

mu je sve oprostio i pokušao ga ljubavlju primiriti. 

Nu, bezuspješno. Buntovni je mladić nastavio 

produbljivati i širiti razdor čineći očita zlodjela. 

Time je u sebi postajao sve nezadovoljnijim i u 

odnosima spram drugima sve površnijim, praznijim 

pa je doživljaj posvemašnje usamljenosti bio 

neizbježiv. 

Umjetnik je dobro proniknuo u taj sklop raznorodnih 

zbivanja i onda se usredištio samo na jedno: 

zorno predočenje posvemašnje bezizlaznosti 

Abšalomova položaja. Nije on slučajno svojom 

bujnom kosom zapeo za krošnju nekog stabla 

nego je doživio potpun slom: njegovi su vojnici 

poraženi, on je ostao sam, pa je i mazga od njega 

pobjegla; i nebo se nad njim zatvorilo, oko njega 

bijahu sablasna stabla i prazan prostor, izlaza nikamo 

i nikuda. I to je najveća tragedija koja završava 

smrću glavnoga junaka. 

Josip Biffel: Abšalom se zapleo u hrastove grane, 2005. 


sign.: nema

32 

Potražiše dakle lijepu djevojku 

po svoj zemlji izraelskoj; i nađoše 

Abišagu Šunamku, te je dovedoše 

kralju. Djevojka je bila izvanredno 

lijepa; njegovala je kralja i 

služila mu, ali je on ne upozna 

(1 Kr 1, 3-4). 

DAVID I ABIŠAGA 

(1 Kr 1,1-4) 

Slika predstavlja uspješno rješenje teška zadatka: 

višestruko moćan kralj doživljuje svoju posvemašnju 

nemoć! 

Doimlje se kako kralj David još uvijek sjedi na kraljevskom 

prijestolju, ali je više mrtav nego živ; iz 

njega izbija mrtvačka boja: svijetlo-žuta i žuto-zelenkasto-smeđa. 

Noge su obamrle i otkazale posluh; 

ruke su malaksale i uzalud pokušavaju pridržati 

ogrtač i spriječiti prevlast pogubne hladnoće 

u kojoj se gube ostaci živodajne snage koje zapravo 

više i nema. Slika je u cijelosti potresna, ali su 

najpotresnije kraljeve oči: izbuljene su i nemirne, 

visoko uzdignuta pogleda traže nešto, ali se ipak 

još ne smiruju. 

Ispred kralja zdesna klekla je mlada djevojka, lijepa 

je i stidljivo čista, svojim rukama trlja kraljeva 

stopala i uzalud ih pokušava zagrijati. U biblijskom 

izvješću stoji kako je kralj nije “upoznao”. 

Upotrijebljen je višeznačan i sadržajem krcat izraz. 

Na ovome mjestu on znači: kralj više nije bio sposoban 

uspostaviti i zadržati normalan i svjestan 

dodir sa svojom okolinom pa ni s onim tko ga u 

tom trenutku njeguje. Slikar je to zorno predstavio: 

David je duhom odsutan; on i ne zamjećuje 

nazočnost mlade djevojke; on je bespomoćno 

biće, predmet liječničke pozornosti, i ništa više. 

Njegov je položaj krajnje ugrožen: s njegove lijeve 

strane nagomilana je strašna mrklina što prodire 

ispod kraljeve stolice te mu prolazi iza leđa. Kralju 

je preostalo samo jedno: potonuti u crnu zemlju. 

U biblijskom se izvješću spominje kako je kralj 

David vladao u strahu Božjem te na koncu svoga 

života ispovjedio vjeru u svoj spas. Naš je slikar s 

desne kraljeve strane, nasuprot neprozirnoj tmini 

što se nezaustavljivo širi slijeva, ostavio donekle 

osvijetljen prolaz u nebesku plavet, gustu ali ipak 

razvidnu. 

Josip Biffel: David i Abišaga, 2005. 


sign.: nema

34 

Novo kraljevstvo: Ne boj se, 

Marijo! Evo, začet ćeš i roditi Sina 

i nadjenut ćeš mu ime Isus... Njemu 

će Gospodin Bog dati prijestolje 

Davida, oca njegova, i kraljevat će 

nad domom Jakovljevim uvijeke i 

njegovu kraljevstvu neće biti kraja 

(Lk 1, 30-31). 

POGLED U BUDUĆNOST 

(Iz 11,1) 

David je nezaobilazna pojave u biblijskoj povijesti. 

Pojedini njezini graditelji, kao i narod u cjelini, 

uvijek su se vraćali u prošlost i razmišljali o velikim 

događajima i njihovim sudionicima, malim 

i velikim ljudima. Uz Abrahama i Mojsija, David 

je najčešće spominjano ime. U svim umjetnostima. 

Sjetimo se Marulićeva Davida, njegova spjeva 

Davidijada. Njegova se vladalačka loza dugo zadržala, 

ali je i njoj došao kraj. Sluteći približavanje 

toga kraja, prorok je Izaija izrekao veliku misao: 

“Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će 

izbit iz njegova korijena” (Iz 11,1). 

Bit će to izniman, izuzetan, jedincat lik i njegovim 

će dolaskom nastupiti velika prekretnica. 

Našavši se pred tim zadatkom: likovno predočiti 

pojavu Izdanka iz Davidova plemena, ali ipak 

bitno različita od nje¬ga, nag je slikar zastao pri 

dovršenu nizu likovno pred¬stavljenih prizora iz 

Davidova života. Kao da mu je za nov zadatak bio 

potrebit veći zalet, vratio se duboko u prošlost, sve 

do rane renesanse, kako bi načinio odskok i dovinuo 

se do uvjerljiva izričaja onoga što bi trebala 

predstavljati ta velika prekretnica. 

Nastaje novo obzorje, vidici su na sve strane 

otvoreni, ozračje je čisto i prozirno. Učinak je to 

Izdanka Davidove loze, njegova oca Jišaja, na kojemu 

počiva Duh Božji. Njegovo djelovanje na 

poseban način osjećaju ugroženi i ojađeni ljudi jer 

preko njega Božja nazočnost na svijetu dolazi do 

snažnijeg izražaja i potvrđuje se kao istinsko čovjekoljublje 

u pravednosti i svetosti. 

Sve je jednostavno i u svojoj jednostavnosti uvjerljivo: 

čisto i bistro ozračje, uzdignuta prorokova 

ruka, kao zoran znak uspravna stava, i Izdankova 

molitva kao izraz posvemašnje predanosti u volju 

Božju. Upravo je to molio i raskajani kralj David: 

“Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi 

u meni!” (Ps 51,12). 

Josip Biffel: Anđeo Gospodnji navijestio Mariji, 2005. 


sign.: nema

Izdavač: 

Biskupski ordinarijat Mostar 

Za izdavača: 

Msgr. Luka Pavlović 

Urednik: 

Don Ante Luburić 

Tekstovi uz ilustracije: 

Dr. Vjeko-Božo Jarak 

Fotografije: 

Foto-arhiv Biskupskog ordinarijata Mostar 

Galerija prijateljstva – Zbirka umjetnina 

Katoličke biskupije Mostar 

Tisak: 

Suton, Široki Brijeg 

Za tiskaru: 

Tihomir Kujundžić 

Naklada: 

1000 primjeraka 

CIP – Katalogizacija u publikaciji 

Gradska knjižnica Mostar 

UDK 75.04(497.5)(019.95) 

BIFFELOV David : katalog ilustracija uz knjigu Ti si taj čovjek 

(duhovne vježbe po Davidu) autora Ratka Perića ; [ tekstovi uz 

ilustracije Vjeko Božo Jarak ; fotografije foto-arhiv Biskupskog 

ordinarijata Mostar ... [etc] . – Mostar : Biskupski ordinarijat, 2005 

(Široki Brijeg : Suton) . – 36 str. : ilustr. u bojama ; 28 cm]

Dosad objavljeni KATALOZI 

‘Galerije prijateljstva’ - Zbirke umjetnina Katoličke biskupije Mostar 

1 - Zbirka umjetnina Mostarske biskupije, Zagreb, 1992. 

2 - Šimunović, Zagreb, 1992. 

3 - Galerija prijateljstva, Mostar, 2002. 

4 - Šohaj, Mostar, 2002. 

5 - Ljubo Lah, Zagreb, 2003. 

Fotografija na korici: 

Biskupska rezidencija, Svećenički dom, Kulturni centar, Katedrala

BIFFELOV DAVID

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?