VJESNIK

Dokumenti Svete Stolice
MALOLJETNI SELIOCI I IZBJEGLICE
Za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2010.
Draga braćo i sestre, proslava Svjetskog dana
selilaca i izbjeglica iznova mi pruža priliku izraziti
stalnu brigu koju Crkva gaji prema onima koji,
na različite načine, iskusili život u iseljeništvu.
Riječ je o pojavi koja, kao što sam napisao o enciklici
Caritas in veritate, impresionira zbog broja
osoba koji su njome pogođene, zbog društvenih,
ekonomskih, političkih, kulturnih i religijskih
problema koje pokreće kao i zbog dramatičnih
izazova koje postavlja pred nacionalnu i međunarodnu
zajednicu. Selilac je čovjek s neotuđivim
temeljnim pravima koje moraju poštivati svi i u
svim okolnostima (usp. 62).
Tema ove godine, “Maloljetni selioci i izbjeglice”,
dotiče vidik kojem kršćani pridaju posebnu
pozornost, spominjući se Kristove opomene, koji
će na posljednjem sudu sve ono što je učinjeno
ili nije učinjeno “jednomu od ove moje najmanje
braće” (usp. Mt 25,40.45) smatrati učinjenim sebi
samom. A zar možemo “najmanjima” ne smatrati
također maloljetne selioce i izbjeglice? Sam je
Isus kao dijete iskusio iskustvo selioca jer je, kako
prenosi evanđelje, da bi izbjegao Herodove prijetnje,
morao zajedno s Josipom i Marijom pobjeći
u Egipat (usp. Mt 2,14).
Premda Povelja o pravima djeteta jasno kaže
da se mora uvijek štititi interes maloljetnika (usp.
Čl. 3), kojem se moraju priznati temeljna prava
osobe jednako kao i odraslima, to nažalost u praksi
nije uvijek slučaj. Dok u javnome mnijenju
raste svijest o nužnosti poduzimanja točno određenih
i učinkovitih akcija u cilju zaštite maloljetnika,
u stvarnosti su mnogi od njih napušteni i,
na razne načine, izloženi opasnosti izrabljivanja.
Na dramatično stanje u kojem se nalaze upozorio
je još moj časni prethodnika Ivan Pavao II. u
poruci upućenoj 22. rujna 1990. generalnom tajniku
Ujedinjenih naroda povodom sastanka na
vrhu o djeci: “Svjedok sam - pisao je on - bolnoga
stanja u kojem se nalaze milijuni djece sa svih
kontinenata. Oni su najranjiviji jer im je mnogo
teže postići da se čuje njihov glas” (Insegnamenti
XIII, 2, 1990., str. 672). Toplo se nadam da će se
posvetiti dolična pozornost maloljetnim seliocima,
koji trebaju društvenu sredinu koja omogućuje
i pridonosi njihovu tjelesnom, kulturnom,
duhovnom i moralnom razvoju. Živjeti u stranoj
zemlji bez stvarnih referentnih točaka stvara im,
osobito onima koji žive bez potpore obitelji, bezbrojne
a katkad i silne nevolje i poteškoće.
Tipični aspekt maloljetničke migracije predstavlja
situacija u kojoj se nalaze maloljetnici rođeni
u zemljama odredišta odnosno djeca koja ne
žive s roditeljima emigrantima od svoga rođenja,
već im se pridružuju naknadno. Ti adolescenti
pripadaju dvjema kulturama s prednostima i
problematikama vezanim uz njihovu dvostruku
pripadnost. Ipak, to im stanje može pružiti mogućnost
iskusiti bogatstvo susreta različitih kulturnih
tradicija. Važno je pružiti im mogućnost
školovanja i kasnijeg uključivanja u svijet rada
te olakšati njihovo uključivanje u društvo putem
obrazovnih i društvenih struktura. Ne smije se
nikada smetnuti s uma da adolescencija predstavlja
temeljnu etapu za oblikovanje ljudskog bića.
Posebnu kategoriju maloljetnika predstavljaju
izbjeglice koji traže azil, koji, iz različitih razloga,
bježe iz svoje zemlje, gdje im nije pružena prikladna
zaštita. Statistike pokazuju da je njihov broj
u porastu. Riječ je, dakle, o pojavi koju treba pomno
istražiti i koja zahtijeva poduzeti koordinirane
akcije kao i prikladne mjere prevencije, zaštite
i prihvaćanja, sukladno onome što predviđa
također sama Povelja o pravima djeteta (usp. čl.
22).
Obraćam se sada osobito župama i mnogobrojnim
katoličkim udruženjima koja, nadahnuta
duhom vjere i ljubavi, čine velike napore kako
bi izašli ususret potrebama te naše braće i sestara.
Dok izražavam zahvalnost za sve ono što se čini
s velikom velikodušnošću, htio bih pozvati sve
kršćane da postanu svjesni društvenog i pastoral-
8 | Službeni vjesnik | br. 1 | 2010.