VJESNIK

Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija
radi grješnika, rodi se u štali radi čovjeka. Krist,
odraz Božje ljubavi jest govor, izlaganje, objašnjenje,
izjava, obećanje, objava Očeve ljubavi
prema čovjeku. Koje li radosti i nebeskog dara,
Kristovim smo rođenjem postali prijatelji Božji, a
njegovom smrću i uskrsnućem građani neba. Ne
kaže li nam: Vas sam nazvao prijateljima jer vam
priopćih sve što sam čuo od Oca svoga (Iv 15,15).
Evanđelist donosi dvije stvarnosti ili sudbine
koje doživljava utjelovljena Božja Riječ. Prva je
tužna i žalosna: K svojima dođe, i njegovi ga ne
primiše. Ove riječi oslikavaju i naše vrijeme, moj
i tvoj svijet, a nerijetko i stanje moga i tvoga srca.
Da je to tako potvrđuju naši grijesi koje činimo
mišlju, riječju, djelom i propustom.
No, Riječ se Božja utjelovila radi grješnika.
Ona u sebi nosi neobičnu snagu koja je kadra mijenjati,
preporađati. I ona to zaista čini kod svih
onih koji je prihvate, odnosno koji joj povjeruju.
Ona nas može učiniti svjedocima poput Ivana
Preteče. Druga stvarnost koju doživljava Riječ
izražena je u primjeru toga velikoga sveca koji je
prihvatio Riječ, pristao je biti svjedokom. On je
poslan od Boga... On dođe kao svjedok da posvjedoči
za Svjetlo, da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše
on Svjetlo, nego, da posvjedoči za Svjetlo. Nije li
to ohrabrenje i poticaj svima nama. Ne samo da
se može prihvatiti Riječ nego od nje i po njoj živjeti.
Dakle, u središtu Božićnog razmišljanja stoji
otajstvo Božjega rođenja, odnosno Božjega dolaska
među nas ljude. Današnja Zborna molitva
rođenje Kristovo naziva početkom i savršenstvom
svega bogoslužja. Znači da bi prvotni izraz
čovjekove radosti, i ujedno čovjekov odgovor na
događaj rođenja, trebao biti klanjanje Božićnomu
Otajstvu. Svečana božićna pjesma Radujte se narodi
poziva upravo na to klanjateljsko pristupanje
jaslicama uz radosnu pjesmu: Vidi Božje otajstvo
u podrtoj štalici...
Tu u štalici nalazi se onaj, kako ga najavljuje
sv. Ivan Krstitelj, koji bijaše prije mene iako
za mnom dolazi; nalazi se onaj kojemu nisam
dostojan odriješiti obuće na nogama. Crkva će
poslije to Otajstvo pretočiti u ispovijest vjere
koje opetuje “radi nas ljudi i radi našega spasenja
siđe s nebesa i utjelovi se po Duhu Svetom
od Marije Djevice i postade čovjekom”.
Ovo Božje otajstvo krije u sebi istinu o Bogu ali
isto tako i istinu o čovjeku. Čovjek je ljubljeno
Božje dijete koje je sklono lutanju. Ali Božja milost
ga ne napušta, spremna ga je ugrabiti zlu iz
kandža i ponovno vratiti na put vječne sreće. Riječ
ne čeka da čovjek do nje dođe nego Ona prva
čini korak. Dolazi, pristupa čovjeku sa svim svojim
sadržajima i stavlja se na raspolaganje. Sveti
pisac kaže: Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga
Sina jedinorođenca... (Iv 3,16).
Sve nas ovo poziva na ozbiljno opredjeljenje i
obraćenje. Opredijeliti se za Isusa, obratiti se i biti
potpuno njegov. Pripadati samo Njemu, biti svjedok
poput sv. Ivana Krstitelja.
Sv. Ivan Krstitelj ne samo da je svjedok nego
i prijatelj Isusov. Prisjetimo se samo čudesnog
susreta dviju rođakinja, njegove majke Elizabete
i Isusove majke Marije. Igrao je od radosti zbog
blizine Kristove. Kad je postao svjestan svoje proročke
službe znamo kako je odano i vjerno upućivao
na Mesiju koji ima doći. Uspio je uzdrmati
ondašnji svijet koji je grnuo za njim samo zato jer
je bio autentični navjestitelj. Svjesno je umanjivao
sebe, da bi Isusa uzvisio; hrabro je i odvažno
govorio o Isusu a ne o sebi; proučavao je Pisma
da bi što autentičnije naviještao mudrost Božju a
ne svoju; postio je i činio pokoru kako bi sačuvao
Kristovu liniju. Sve ga je to činilo posebnim Mesijinim
prijateljem i hrabrilo da vlastitu krv prolije
za Isusa. Da, upravo to prijateljstvo i potpuna
odanost Kristu, najboljem prijatelju, učinilo ga
je drugačijim i zato prvim novozavjetnim prorokom.
Vrijeme Došašća kao i Božićno podsjeća nas
na to veliko prijateljstvo između Isusa i Ivana. O
tom razmišljamo, to istražujemo. No, to prijateljstvo
samo istraživati nema smisla ako nam ono
neće postati život. Bog nam je dao uši da možemo
čuti Riječ, dao nam je oči da možemo prepoznati
Svjetlo, dao nam je srce da se možemo oduševiti
za Život. Uz besmrtnu dušu darovao nam je um i
razum da sve to možemo shvatiti, prihvatiti i živjeti.
Bilo bi tragično i za nas pogibeljno kad Božji
Logos sa svojom Riječi, Svjetlom i Životom ne bi
postao dio našega života a ne samo tema našega
razgovora. To bi označilo ponovnu odbačenost u
ovomu tvomu i momu vremenu.
Sv. Otac Benedikt XVI. u nagovoru svećenicima
prije nešto više od godinu dana reče:
Krist neka bude tema našega razmišljanja, argument
našega govora, motiv našega življenja.
Dragi bogoslovi i sjemeništarci, pozvani ste biti
svjedocima. Tek ako Krist postane prepoznatljiv
po našem životu, bit ćemo pravi novozavjetni proroci
i svjedoci Kristove ljubavi. To je zapravo preduvjet
da nas ljudi poslušaju i da nam povjeruju.
Službeni vjesnik | br. 1 | 2010. | 59