VJESNIK

Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija
to znači da nas nije zahvatio lahor Božjega mira.
Zato nam je Isus ostavio sakrament pomirenja,
svetu ispovijed, da nas, grješne putnike, pomiri
sa sobom i potakne na mir s drugima. Novorođeni
Krist dolazi iz Svete Obitelji i donosi mir.
Njegov je mir posebno upućen obiteljima, koje su
toliko puta pogođene unutarnjim neredima, trzavicama,
rastavama, preljubima, nasiljima, krivim
odlukama koje donose još gora životna rješenja.
Tu je njegov mir osobito potreban.
Crkveni mir. Gledano u okviru Kristova mira
među vjernicima i svećenicima, ne možemo ne
izraziti zahvalnost Bogu da u ovoj našoj mjesnoj
Crkvi postoji određeni mir do kojega se došlo
ustrajnom molitvom i provedbom crkvenih zakona.
Istina, uvijek se nađe, tu i tamo, i nemira
onih koji ne žele živjeti i djelovati u crkvenom
jedinstvu i opsluživati crkvene odredbe, koji se
odvajaju i vode svoje zasebne skupine, uzrokujući
nered, a, koliko je do nas, želimo biti u miru “sa
svim ljudima” (Rim 12,18).
Društveni mir. Hebrejska poslovica kaže da je
“mir u svijetu” kao “kvasac u tijestu”. Pa i jest tako.
Koja je uloga i snaga mira, najjasnije doživljavamo
kada se izreknu suprotni pojmovi: nemir, bitka,
neprijateljstvo, rat. Mir je moć koja uklanja svađe,
dokida borbe, ruši antagonizme, nered pretvara u
red, a sukob u susret. Gdje se ljudi zauzimaju za
mir, tu nestaje svađe, borbe, neprijateljstva. Mir
nekada uspijeva povezati i neprijatelje i omogućuje
da i različiti narodi žive zajedno.
Mir je suodnosan pojam: mi možemo zadobiti
i imati mir u sebi samo ako mir dajemo drugima.
I obratno: ako drugi traže od nas pomirenje, dužni
smo pružiti ruku pomirnicu. To se nerijetko događa
u obiteljima, i to upravo u okružju Božićnoga
mira. Jer mir rađa mir, a nasilje rađa nasilje!
Ljudi odaju počasti herojima koji su pobijedili
neprijatelje domovine, ali treba odati priznanje i
onima koji su mirnim putem izgladili svađe, pobijedili
neprijateljstva i doveli do pravedna i trajna
mira na bilo kojem dijelu svijeta.
Postoji i lažni mir, koji ima privid mira, a ispod
toga tinja nepravda, nered, vrije osveta. Dođe se,
doduše, do prestanka rata, ali ne do pravedna
mira. Došlo se pobjede, ali izgubljene pobjede!
Kako to?
Poznata je iz grčko-rimske povijesti i postala
poslovična jedna takva “pobjeda”. Epirski kralj
Pir u Grčkoj (318.-273., kralj: 306.-302.; 297.-273.
prije Krista) pobijedio je Rimljane kod Herakleje
/Taranto/ u južnoj Italiji 280. godine. Rimljani su
izgubili 7.000 vojnika i brojne zarobljenike, a Pir
je osvojio i sam rimski tabor i izgubio 4.000 vojnika.
Godinu dana kasnije kod današnjega mjesta
Ascoli Satriano došlo je ponovo do žestoka sukoba.
Opet je pobijedio epirski suveren. Ali su mu
gubitci bili brojniji nego prije, a on ranjen u rame:
kad su mu čestitali na uspjehu, on je samo bolno
uzdahnuo: “Još jedna ovakva pobjeda i mi smo
posve izgubili.” Odatle je nastala fraza: “Pirova
pobjeda”, tj. zapovjednik ostane na životu, a sva
mu vojska ostane na bojnom polju.
Ne možemo se ne radovati društvenomu
miru među ljudima, koji u svome djelovanju
pokazuju dobru volju, jer Božji mir obuhvaća
“sav narod”, sve ljude na ovome svijetu.
Ne možemo ne pozdraviti nedavno rješenje dugotrajne
krize oko izbora gradonačelnika u Mostaru.
I želimo uspjeh i mir i gradonačelniku i gradskomu
vijeću. I iskreno želimo da se nagomilani
problemi uspješno rješavaju na dobro svih građana
ovoga grada. Mjesna Crkva također očekuje
da se i neki crkveni problemi pozitivno riješe.
Jednako bismo pozdravili kao plod i rezultat
pravoga mira kad bi se političke stranke složile
oko bitnih ljudskih i narodnih vrijednosti. Samo
njihovom uzajamnom slogom i graditeljskim
mirom bila bi omogućena i zajednička pomoć,
pa bi onda i one gradske ustanove - televizijske,
radijske, kazališne i brojne druge - koje svojom
kulturom i porukom mira nadilaze gradsku sredinu,
izašle ne samo iz zone ugroženosti, nego bi
doživjele i pravi preporod i procvat. Ovako nam
se može dogoditi ona gubitnička Pirova pobjeda:
zapovjednici nastavljaju borbu, a pristaše napuštaju
i jedne i druge. Pobijedila stranka, a narod
izgubio i svoje mehanizme obrane narodnih vrjednota,
i svoj narodni entitet i svoj identitet. Zar
se može i zamisliti, a kamoli pomiriti s time, kao
da je ljudima, pogotovo vjernicima, više stalo do
naslova vlastite pobjede, makar i pod Pirovom
zastavom, negoli do naslova “mirotvoraca, koji će
se sinovima Božjim zvati”?
Hrvatski narod, u kojem djeluje Katolička Crkva
u ovoj zemlji, ne želi, kao uostalom ni drugi
narodi, biti ničiji privjesak niti izručivati svoja
prava i slobode drugima. Želi živjeti u miru sa
svima, na temeljima pravde i ravnopravnosti, sa
svojim pravima i dužnostima, sa svojom slobodom,
identitetom i dostojanstvom, koje pripada
svakomu čovjeku i narodu. A svaki je čovjek stvoren
na sliku Božju i u toj se slici temelji njegovo
dostojanstvo.
Službeni vjesnik | br. 1 | 2010. | 55