VJESNIK

Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija
HOMILIJA KARDINALA TARCISIA BERTONEA,
DRŽAVNOGA TAJNIKA
Mostar, 23. siječnja 2010.
Gospodo kardinali,
poštovana braćo u biskupstvu,
predragi mons. Petre Rajiču,
uvaženi predstavnici vlasti,
dragi svećenici, redovnici i redovnice, braćo i
sestre!
Biblijska čitanja koja smo čuli govore nam
o misteriju poziva i poslanja, kao i o darovima
Duha Svetoga u Crkvi. Prorok Izaija predstavlja
vlastitu investituru kao iskustvo Boga, osobno i
izvanredno iskustvo njegove slave. Ta činjenica
nam već nudi polaznu točku osnovnoga razmišljanja:
kaže nam se da je poslanik Božji čovjek
koji je Njega na neki način “vidio”, upoznao Ga -
“moje su oči vidjele kralja” (Iz 6,5), kaže prorok - i
On ga je očistio, tako da je bio spreman govoriti i
djelovati u njegovo ime. Izaijin poziv je prizvan u
pamet prije svega kao teofanija. U početku je čovjek
posvema u drugom planu, pojavljuje se samo
Gospodin, kao što navješćuju serafini: “Svet, svet,
svet Gospodin Bog vojska! / Sva je zemlja puna
njegove slave” (Iz 6,3). U tom času, kao svjetlo s
druge strane u odnosu na toliki sjaj, čovjek postaje
svjestan svoje nedostojnosti, i misli da bi trebao
umrijeti. I ustvari tako bi bilo, da sam Bog nije
htio učiniti mu milost u smislu poslanja: zato ga
oslobađa krivnje i potiče njegovu raspoloživost.
Bog je apsolutni protagonista: On se objavljuje,
On čisti, On šalje. Ali tu je i čovjek, sa svim svojim
dostojanstvom i odgovornošću: razmatra, prima
oprost, nudi se za poslanje. Pravi Bog ne uništava
čovjeka, dapače, njegova slava maksimalno mu
potencira sposobnosti. U tome Izaijinu iskustvu
možemo promatrati sličnosti s pozivom Saula na
putu u Damask. I to je također objava slave Božje,
u Kristu uskrslomu, koji preoblikuje čovjeka i
pripravlja ga na poslanje za koje je bio izabran.
Prijeđimo sada na odlomak iz Markova evanđelja.
I ovo je priča o pozivu, ali koliko različita!
U toj razlici možemo mjeriti raspon Utjelovljenja:
tajnu Boga tri puta svetoga koji se u osobi svoga
Sina razodjenuo od svoje slave - onoga beskrajnoga
“plašta” koji je ispunjavao Hram (usp. Iz 6,1) - i
“došao da se nastani među nama” (Iv 1,14). Kamo
ide Isus da poziva svoje apostole? Na obalu Galilejskoga
jezera, na mjesto njihova svakodnevnoga
posla ribara. Vidi ih, poziva ih imenom i poziva
ih da ga slijede: “Učinit ću vas ribarima ljudi” (Mk
1,17). Slava Božja je skrivena, ali ne gubi autoritet,
snagu poziva koja navodi četiri zrela čovjeka
da ostave posao i obitelj, da bi pošli za onim kojega
je Ivan Krstitelj naznačio kao Mesiju (usp. Iv
1,29.35-36). Upravo Krstitelj, čija je figura prizvana
na početku današnjega odlomka, spominjući
njegovo hapšenje, jest Božji čovjek, “serafin”, novi
Ilija koji je prepoznao Isusa iz Nazareta kao Sina
Božjega i, nakon što je pročistio neke od vlastitih
učenika krštenjem pokore, postavio ih je na Njegov
trag, pravog Učitelja, očekivanoga Zaručnika,
posljednju i konačnu Riječ.
Draga braćo i sestre! Koliko je velika radost
slušati ovu Riječ Božju u okolnosti kao što je ova
koja nas je okupila ovdje u Mostaru: danas će naš
ljubljeni mons. Petar Rajič bit posvećen za biskupa,
a za njega se ovaj Riječ aktualizira, obnavljajući
misterij božanskoga poziva i crkvenoga poslanja.
Srdačno pozdravljam prisutnu gospodu
kardinale; posebnu misao upućujem preuzvišenom
gospodinu Ratku Periću, revnom biskupu
ove biskupije; proširujem svoj pozdrav na druge
biskupe, prelate koji su došli iz Rima, poštovane
predstavnike vlasti, kao i na svećenike, redovnike
i redovnice, brojne vjernike, na poseban način
rodbinu i prijatelje Ređenika. Predragi mons. Petre,
u ovom času Gospodin ponavlja svoj poziv:
42 | Službeni vjesnik | br. 1 | 2010.