VJESNIK
Službeni vjesnik, 1/2010. - Biskupije Mostar-Duvno Trebinje-Mrkan
Službeni vjesnik, 1/2010. - Biskupije Mostar-Duvno Trebinje-Mrkan
- No tags were found...
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine<br />
stanja? U ljudskom racionalizmu ovo će pitanje<br />
gotovo uvijek pronaći potvrdan odgovor: “Da,<br />
kriv je i zato mu ne treba pomoći”! Vrlo je lako<br />
pri tome zaključiti: da je malo više učio i radio,<br />
ili da je znao bolje iskoristiti šanse koje su mu se<br />
pružale, ili opet, da se na vrijeme počeo liječiti od<br />
svojih problema, ova mu se bijeda svakako ne bi<br />
dogodila! Problem ovog pitanja nije u tome što bi<br />
ono eventualno bilo besmisleno ili neutemeljeno,<br />
već naprotiv, mogli bi smo na paradoksalan način<br />
izreći da njegova opasnost upravo leži u njegovoj<br />
racionalnoj smislenosti i utemeljenosti. Navedeno<br />
pitanje -kako rekosmo- vodi neminovno prema<br />
zaključku “da, kriv je”, ali nije li to samo “otkrivanje<br />
tople vode”? Pa normalno da je kriv, odnosno,<br />
pa zar postoji ljudsko stvorenje pod svodom nebeskim,<br />
a da nešto nekom i zbog nečega nije krivo<br />
i dužno? Krivica se lako pronalazi, no, na kraju<br />
ostaje pitanje kako se treba prema njoj odnositi.<br />
Ovdje se svakako moramo prisjetiti da u korijenu<br />
kršćanstva ne stoji vjera u vlastitu zaslužnost<br />
i savršenstvo, nego vjera u čudesnu Božju ljubav,<br />
koja je u stanju prigrliti i ono bijedno, mizerno i<br />
nedostojno. Ta nije li Isus upravo došao radi onih<br />
kojima svijet više nije mogao ili barem nije htio<br />
pomoći? Ne druži li se on rado sa odbačenima i<br />
nečistima i nije li on liječnik bolesnih, a ne zdravih<br />
(usp. Mt 9,10-13)?<br />
Premda netko može u to posumnjati, Isus u<br />
svojoj radikalnoj spasiteljskoj ljubavi nije bio ni<br />
malo neracionalan ili nelogičan. Naime, ljubav<br />
je u suštini vrlo logična i racionalna stvarnost, s<br />
tim da se ovdje radi o jednoj višoj logici i jednoj<br />
višoj racionalnosti, koje običnom čovjeku mogu<br />
izgledati nejasno, pa čak i suludo. Pođimo ovdje<br />
od jedne jednostavne i lako shvatljive pretpostavke.<br />
Pojedinac ne može biti sretan, ukoliko cijelo<br />
društvo nije sretno i jednako tome samo obratno:<br />
društvo ne može biti u potpunosti sretno, ukoliko<br />
u njemu egzistiraju nesretni pojedinci! Kako<br />
dugo uživati u sreći, ako se u tvojoj blizini gomilaju<br />
nezadovoljstvo, gnjev i srdžba? Zapravo je više<br />
upitno, kako uopće čovjeku može pasti na pamet,<br />
da će biti sretan, ukoliko svoj mali svijet sakrije i<br />
izolira od problema i nevolja drugih ljudi? Kažu<br />
da je povijest učiteljica života, a ona nam upravo<br />
na više mjesta pripovijeda o malim zaboravljenim<br />
ljudima, koji jednog dana odlučiše na najbolniji<br />
mogući način -kroz bune i ratove- podsjetiti one<br />
velike, bogate i bezbrižne da su oni još uvijek tu<br />
i da su zapravo vrlo jaki i snažni, iako se takvima<br />
nisu činili. Zato jedna djelatna karitativna ljubav<br />
nije ni ludost, a još manje luksuz. Ona je temelj<br />
mira i jedinstva u ljudskom društvu, a ovi opet<br />
predstavljaju temelje sretnog čovjekovog života i<br />
opstanka.<br />
Svakako, djelatna kršćanska ljubav ne treba<br />
i ne smije tražiti svoje utemeljenje i opravdanje<br />
samo u potrebi socijalnog mira i sigurnosti.<br />
Ovdje dolazimo do same naravi božanske ljubavi,<br />
koja se u osobi Isusa Krista utjelovila na jedinstven<br />
i neponovljiv način. Ova ljubav svjedoči<br />
da naš Bog nije božanstvo, nego upravo jedini i<br />
pravi Bog, koji kraljuje i bdije nad svime i nad<br />
svima. Isus se tako nije pokušao obraćati samo<br />
određenim krugovima ljudi. Naprotiv, on u svom<br />
javnom poslanju pokazuje da su mu svi važni i da<br />
svi zaslužuju šansu spasenja. Svi su mu bili važni,<br />
jer je u njemu upravo prebivala ona neizmjerna<br />
ljubav prema svakom čovjeku. A ovo uvelike nadilazi<br />
ograničene kapacitete ljudske ljubavi, koja<br />
je redovito usmjerena na samo određene ljude i<br />
stvari. Tako bismo mogli reći da je osnovni smisao<br />
kršćanske djelatne ljubavi: u ime Božje ljubavi<br />
pružiti šansu svakom čovjeku; šansu za normalan<br />
i dostojan život, liječenje i obrazovanje.<br />
Svi su pozvani i sve treba pozivati<br />
na djelatnu ljubav<br />
O ljubavi je svakako lakše govoriti, nego je<br />
živjeti. Ta mi ovdje i ne pokušavamo govoriti o<br />
nekoj apstraktnoj pjesničkoj ljubavi, već o onoj<br />
živoj i djelatnoj. Također, mi ne pokušavamo govoriti<br />
ovdje o nekoj naravnoj putenoj ljubavi, koja<br />
je svakom čovjeku već po prirodi dana i samim<br />
tim dobro znana, a ne želimo govoriti niti o ljudskim<br />
simpatijama prema svojim srodnicima, prijateljima<br />
i istomišljenicima. Tome naprotiv, kako<br />
smo već naglasili, mi pokušavamo ovdje govoriti<br />
o onoj nadnaravnoj božanskoj ljubavi, koja milostivo<br />
pristupa ljudskoj bijedi i napuštenosti. Zato<br />
svakako ostaje veliko pitanje, kako jednu takvu<br />
čudesnu ljubav bolje sprovoditi u našoj svećeničkoj,<br />
ali i uopće kršćanskoj praksi? Svećenik bi pri<br />
tome izgledno trebao držati na umu uvijek dvije<br />
stvari. S jedne strane, on je svakako pozvan već<br />
snagom i naravi same svoje službe da se brine o<br />
siromašnima i s toga svakako nema pravo reći da<br />
ga se to uopće ne tiče i da mu to nije u opisu radnog<br />
mjesta. S druge strane, on opet mora znati<br />
da ta briga nije, niti smije biti samo njegova briga.<br />
Svijet ne smije ostati na tome, da djelatna ljubav<br />
bude samo nekakva vježba te izazov savršenstva<br />
Službeni vjesnik | br. 1 | 2010. | 33