VJESNIK

Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija
neko rješenje ako želi “ostati normalan i psihički
zdrav” (str. 259). Autor ovako o ljudskoj smrti i
budućem životu: “Moja mistična iskustva, kada
sam već bio na putu prema Bogu, kao kap prema
moru, stvorili su u meni duboko uvjerenje da
se čovjekova duša utapa u Duh Sveti, da se vraća
cjelini duha (Bogu), odnosno da postaje Bog kao
što kap postaje more” (str. 92). Otići ćemo u panteizam!
- Naša duša, kad se u smrti rastavlja od
tijela, zadržava svoju individualnost. Ne govorimo
o osobi, jer je osoba duh i tijelo zajedno - i to
će biti nakon Sudnjega dana - ali govorimo o besmrtnoj
supstanciji koja je različita od Duha Božjega.
Kako je ona povezana s Bogom, ne znamo,
ali ne smatramo da se pretvara u Duha Svetoga,
kao “kap u more”, da postaje Bog. Ovo može biti
mišljenje svećenika Silderbrandta u Krležinim
“Glembajevima” ili pjesnički izraz Silesiusovih
pjesama (str. 232), ali nije to katolički katekizam.
Zaključak. Autor se kreće kroz raskošnu biblioteku
knjiga koje je pročitao, iz kojih bira misli,
uspoređuje ih sa svojima, teoretizira obraćenje,
intelektualizira vraćanje k Bogu. Citira filozofa
Blaisea Pascala. On u svojim Mislima kaže: “Srce
ima svoje razloge koje razum ne razumnije.” 11
Vrijedi i obrnuto: Razum ima svoje razloge koje
srce ne razumije. Ali Pascal je izrekao i ovu misao
svakomu onomu koji se uzda u svoj razum i
u svoju narav: “Ponizi se, nemoćni razume; ušuti,
tupoglava naravi!” 12 Drastično rečeno. Ali svatko
može na sebe primijeniti koliko je to životno istinito
i iskustveno izraženo!
Vratio bih se na Stari zavjet, i to na Božje riječi
koje prenosi prorok Izaija: “misli vaše nisu moje
misli, i puti moji nisu vaši puti!” (55, 8). Obraćenje
se, dakle, događa kada ja svoje misli uskladim
s Božjim mislima, a svoje pute s Božjim putovima!
A k tomu molim kao prorok Jeremija: “Obrati
me, da se obratim!” (31,18). To je istina! Svakim
danom moramo potvrđivati svoj čin obraćenja,
svoj pristanak uz Boga, uz Kristovo djelo. I čvrsto
stajati na ravnalu vjere i Crkve. “Tko dakle misli
da stoji, neka pazi da ne padne”, poručuje nam sv.
Pavao (1 Kor 10,12). Tko “misli” da stoji, a ne tko
stoji! Krhko je naše obraćenje u tolikim kušnjama
i uma i srca.
/U knjizi s naslovom “Obraćenje” probuđeniji
bi čitatelj poželio više razmišljanja o Isusovu
Evanđelju, o njegovim dijalozima s osobama, o
njegovim jedinstvenim prispodobama, čudesima.
Čitatelj bi se radovao da nađe više prouke, refleksije,
doživljaja u odnosu na Krista i konkretno
njegovo djelo, na otkupljenje i križ, na apostole i
Crkvu./
Na kraju, s ovim kritičkim mislima i pitanjima,
i sa svim poštovanjem autorova nikodemskog traženja
istine, istaknuo bih njegovu otvorenost prema
Bogu i intelektualno poštenje da prizna kako
je išao “za lažnim idealima i za lažnim zvijezdama”
(str. 15, 111). To je dobar put da nadiđe i one
poteškoće, koje ga, očito, još uvijek muče. I rado
ga povjeravamo “Bogu i Riječi milosti njegove”
(Dj 20,32), da ga kušnje učine još jačim i odvažnijim
Kristovim učenikom i katoličkim vjernikom!
11
B. Pascal, Pensées, nr. 277: Le coeur a ses raisons que la raison de connaît point.
12
B. Pascal, Pensées, nr. 3: Humiliez vous, raison impuissante; taisez vous, nature imbecille.
110 | Službeni vjesnik | br. 1 | 2010.