VJESNIK

Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija
jega dvojnika u sebi ili izvan sebe. Kako objasniti
Antikrista, kao antipoda Kristu?” (s. 132; vidi
također o Solovljevu 243-247). Antikrist kao
stvorenje, luciferski pobunjenik protiv Boga, ne
može biti “dvojnik” Kristu ni kao čovjeku, kamoli
kao Drugoj Božanskoj Osobi. Antikrist je antipod
svakomu od nas tko čini dobro poput Krista,
tko govori i svjedoči istinu poput Krista, tko teži
za svjetlošću vječnom. Ukoliko je čovjek, Isus je
imao slobodu reći Ocu “ne” svojom ljudskom voljom,
ali nije imao konkretnu volju to reći, jer je
uvijek bio okrenut na Očevu stranu. Dokazao je
to i u Getsemaniju, i na Gabati, i na Golgoti! A
svojim uskrsnućem nadišao je sve ljude, filozofe
i proroke, kraljeve i vladare ovoga svijeta. Autor
na više mjesta piše o Isusu uskrslom kao rješenju
zagonetke smrti. Ali čitamo i ovakvu rečenicu:
“Krist kaže: ‘Prijatelju, ako znaš što radiš, blago
tebi, ali ako ne znaš, proklet si i kršitelj Zakona’”
(str. 254). Gdje je to Isus rekao? Kada je to on
naučavao? Misli li tako možda Jung ili se s time
slaže i autor?
Pitanje dr. Tomcu: Ne čini li se previše riskantno
pisati o Isusu Kristu, najvećem misteriju ljudske
povijesti, više na temelju filozofskih zasada i
psihoanalitičkih prouka, nego na temelju biblijskih
tekstova i egzegeza, crkvenih koncila i kršćanskih
otaca i teologa? Ovih je drugih u knjizi puno manje
negoli ovih prvih.
Pod podnaslovom “Što za mene znači biti kršćanin?”
(str. 281-291) kao da je sažetak autorova
Creda.
Prof. Tomac piše “... moj put obraćenja bio je
slijeđenje Isusa i izvornog kršćanstva, a ne bespogovorno
prihvaćanje sentimentalnog kršćanstva
onako kako ga kao nadu za sve ljude tumači Crkva”
(str. 280). Koje je to “izvorno kršćanstvo”, a
koje “kao nadu za sve ljude tumači Crkva”? Da
naša Crkva naučava “sentimentalno kršćanstvo”,
i da ima pravoga kršćanstva koje se kao nada ne
nudi svim ljudima? Volio bih razjašnjenje.
Dr. Tomac nastavlja: “Zastupam stajalište da
se ne smije u svim uvjetima zastupati istina i da
se ne smiju držati ljudi u svim uvjetima normi,
dogmi i zakona. Dakle, protiv sam dogmatskog
tumačenja i apsolutnog važenja svih normi uključujući
i Deset zapovijedi Božjih, i time slijediti
Isusa više nego mnogi koji dosljedno provode na
dogmatski način sve norme i sve zapovijedi Božje
bez ulaženja u konkretnu situaciju” (str. 285). Na
to bismo s filozofijskog stajališta odgovorili: Dok
se, s jedne strane, tom tvrdnjom žele dokinuti sve
apsolutne norme, ta se sama tvrdnja postavlja kao
apsolutna norma, pa zato ona i samu sebe dokida.
U tim tvrdnjama krije se opasni relativizam. 10
I slično nastavlja na drugoj stranici: “Treba se
odlučiti za relativne vrednote, za Deset zapovijedi
Božjih koje se primjenjuju u konkretnim uvjetima,
u konkretnim situacijama. Dakle, i Deset zapovijedi
Božjih primjenjuju se ovisno o situaciji
i zato je nekad moguće govorenjem istine nanijeti
najveće zlo drugim ljudima pa čak i dovesti
do smrti i ubojstva” (str. 286). Ako ćemo tako
razmišljati, naučavati i živjeti, tko će nam onda
konkretno protumačiti koju ću zapovijed ukinuti,
umanjiti i ublažiti, a koje ću se “situacijski” držati?
Svatko autonomno za sebe, selektivno? Ovakvim
tumačenjem “biti kršćanin” autor u teološkom
pogledu upada u doktrinarni relativizam, a u moralnom
pogledu u “situaciju etike”. Isus, na kojega
se autor poziva, govorio je ovako: “Ne mislite da
sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao
ukinuti, nego ispuniti” (Mt 5,17).
Pitanje dr. Tomcu: Zar se ne čini da se ovakvim
rečenicama autentično kršćanstvo razvodnjava, a
ne afirmira? I zar se ovakvim tvrdnjama ne otvara
put u diktaturu relativizma? I ne ide li se ovakvim
razmišljanjem u pogibelj da se Boga prilagodi čovjeku,
a ne čovjeka Bogu?
Autor će izreći svoje iskustvo: “Moj odnos prema
Isusu moj je i samo moj odnos i do njega sam
došao svojim putem i svojom osobnom odlukom.
Drugi su mi pomogli u tome, osobito brojne knjige
koje su mi otvarale nove horizonte i ukazivale
mi na zamke koje moram izbjeći” (str. 281). Napominje
da je najprije “postao kršćanin, prihvatio
sam Isusa, ali dugo mi je trebalo da prihvatim
Katoličku crkvu i da se vratim u svoje djetinjstvo
kada sam bio dio te crkve” (str. 282). Kritizira “crkveno
kršćanstvo” (str. 275), u određenom smislu
distancira se “od crkve kao institucije” (str. 282) i
očito je da ga nije Katolička Crkva privukla Kristu
nego “osobito brojne knjige”!
6 - Smrt i kraj. Razum nema pravi odgovor
na činjenicu smrti (str. 97). A čovjek treba naći
10
Usp. I. Tadić, “Protagorin i suvremeni relativizam”, u: M. Nikić - K. Lamešić, Diktatura relativizma. Zbornik radova
znanstvenog simpozija održanog u Zagrebu 16. lipnja 2007., Zagreb, 2009., str. 41-76, ovdje 50-53.
Službeni vjesnik | br. 1 | 2010. | 109