VJESNIK

Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija
poziva da probudi “vjeru” u preporođenje odozgor
(3,3). Taj je razgovor u njemu morao ostaviti
biljeg u pamćenju i svjetlo u poimanju Isusove
osobe i djela. Zaokuplja ga pitanje nepravde,
smrti, spasenja. A ne može ničemu stati u kraj.On
se umno razvija i u svojim 60-im godinama, kao
mladić. Vidi se to i iz sljedećega njegova nastupa.
U Ivanovu 7. poglavlju Nikodem se na plenumu
Vijeća na neki način zauzima za Isusa,
odnosno za poštovanje Zakona. Glavari su naime
poslali svoje specijalce da Isusa uhite i privedu.
Policajci se vratili neobavljena posla: Hajde ga vi
uhvatite! Nikad nitko ovako govorio nije! vele im
uhode. Na to ih glavari izdevetaše: “Zar ste se i vi
dali zavesti? Ta je li itko od glavara ili farizeja povjerovao
u njega?” Javi se i naš Nikodem, stidljivo
i bojažljivo kao ono po noći, ali se javi, i postavi
ovo junačko i juridičko pitanje: “Zar naš Zakon
sudi čovjeku ako ga prije ne sasluša?” Citira on
Izlazak 23,1 i Ponovljeni zakon 1,16. Brani on
Isusa posredno. Normalna reakcija, koju bi svaki
član Sinedrija, makar i ne bio pravnik, morao primijeniti,
a to formulira samo disident Nikodem.
Drugi ni to. Ali nije on još uzrastao da nastupa
samostalno. Da prizna Isusa “pred ljudima” (Mt
10,32). Nije u njemu vjera u Isusa nadjačala ljudske
obzire i uvjerenje da je Sinedrij vječna i neuništiva
ustanova. A kolege mu glavari ironično
dobaciše: “Da nisi i ti iz Galileje? Istraži pa ćeš
vidjeti da iz Galileje ne ustaje prorok” (Iv 7,47-
52). Oni, eto, “znaju”! I raziđoše se svojim kućama.
Nikodem ne prestaje rasti u svom uvjerenju
da je Isus više od obična čovjeka, više od proroka,
više od Sinedrija!
U Ivanovu 19. poglavlju Nikodem postaje Isusov
javni učenik, i to na razmeđi smrti i uskrsnuća.
Smogao je toliko snage da preskoči plot bojažljivosti
i zajedno s Arimatejcem uzme Isusovo
tijelo, oblije ga u sto libara smirne i aloja i pokopa
u grob, “u koji još ne bijaše nitko položen” (Lk
23,53). Nikodem progledao kad je Isus oči zaklopio.
U predstavljanju knjige Obraćenje prof.
Zdravka Tomca ovdje u Mostaru čini mi se uputnim
prisjetiti se ovoga biblijskog intelektualca
prije 2.000 godina. Volio bih kad bi se i ovo predstavljanje
pretvorilo u dijalog, onako pošten razgovor
kakav je bio one noći u Jeruzalemu, razgovor
koji uključuje kritičke primjedbe i prosudbe.
Da iskreno postavimo neka pitanja. Svi smo učenici
Gospodnji i svima nam je rasti u duhu pred
Bogom, obratiti se. Autor je svjestan na mnogim
stranicama da je to proces koji nikada ne prestaje
na zemlji. Dok dišemo, možemo otpasti zauvijek
i možemo se spasiti zauvijek. Svima nam je moliti
Gospodina Isusa: Ne dopusti da se ikada odijelimo
od tebe!
Pred nama je knjiga od 470 stranica. Tu su izložene
brojne teme, problemi i dvojbe. Nismo ovdje
da hvalimo jedni druge, pogotovo ne dodvorački,
nego da kažemo što je to obraćenje, o kojem ovisi
naša vječnost. Tomac amicus, veritas magis amica.
1 Valja priznati pozitivne strane knjige, autorovu
hrabrost i odlučnost da borbu između vjere i
nevjere i rezultate razmišljanja stavi pred druge.
Ograničavamo se na prvi dio - “(moja ispovijed)”
- do 295. stranice. Dr. Tomac veli da je godinama
pisao svoj Dnevnik, nekoliko tisuća stranica (str.
22, 37), i da je u ovu knjigu religioznoga značaja
u dobroj mjeri iz toga Dnevnika unio refleksije,
doživljaje, bilješke iz pročitanih knjiga Pascala,
Nitschea, Krleže, Junga, Tolstoja, Ivana Pavla II.,
Šimundže, osobito ruskih pisaca i filozofa Dostojevskoga,
Berdjajeva i Solovljeva. A knjige je čitao
od dječaštva svoga. Idemo slijediti neke od tih
religioznih misli i o njima progovoriti dijaloški i
kritički. Uostalom i sam je autor poznati kritičar
u društvu.
1 - Sloboda griješenja ili pravo na griješenje?
Autor piše ovako: “Sloboda čovjeka znači
pravo čovjeka ne samo na dobro nego i na zlo...”
U tom smislu tumači i Dostojevskoga za kojega
veli: “On misli da zlo proizlazi, izvire iz dubine
ljudske duše, iz prava čovjeka na slobodu izbora,
ne samo dobra nego i zla” (str. 14). Ovdje ćemo s
autorom razmijeniti koje pitanje, ako doista stoji
na tome da čovjek ima “pravo” griješiti. Može li se
reći da čovjek ima pravo na zlo, na kršenje Božjih
zapovijedi? Odakle mu pravo na grijeh? Ako ima
pravo, zar ga onda itko smije ikomu tužakati ili
kažnjavati? Ne leži li u tom pravnom grmu sva
suvremena drama koja klizi u tragediju? Svjetska
nam politika i pravna znanost, europska napose
(str. 233), tuku luk na glavi i do besvijesti tvrde, a
glasovima glasača potvrđuju: da žena ima pravo
na pobačaj, da supružnik ima pravo na preljub,
1
Aristotel, Nikomahova etika, 1096 a 16-17: “jer iako nam je oboje drago (tj. i Platon i istina), treba dati prednost
istini”; hrv. prijevod: T. Ladan, Zagreb, 1992., str. 6.
Službeni vjesnik | br. 1 | 2010. | 105