VJESNIK

Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija
ma nađe kakav kostur visoke osobe, to znači da
nije bio Rimljanin. Jedna rimska gospođa imala
je sina koji je trebao biti zaređen za đakona i za
onu priliku kupila mu je novo odijelo. Ali mladić
je umro i gospođa je odijelo darovala Augustinu,
koji joj je zahvalio na daru i rekao da ga “nije mogao
obući jer je bilo preveliko za njega”. Iz te pojedinosti
zaključuje se da je Augustin bio manji
od normalnoga Rimljanina svoga vremena. Bit
će da je bio visok metar i 60 cm. Pripadao je pučanstvu
sredozemne obale i imao je prema tomu
tjelesne značajke tadašnjih Alžiraca: puti tamne,
kose crne.
Sa stajališta temperamenta kakav je bio?
- Bio je ljubazan, uljudan, srdačan, željan ljubavi.
Želio je biti uvijek okružen prijateljima, pa
i kao starac, a patio je kada se morao udaljiti od
njih. Sam o sebi kaže: “Ja sam duha blaga”. Bio je
simpatičan i svi su željeli biti s njime. Posjedovao
je neku urođenu plemenitost duha. Kao mladić,
pohađajući društva malo preporučljiva, nije nikada
sišao u vulgarno, grubo i nasilničko ponašanje.
Želio je uvijek biti “elegantan i fin”. Bio je profinjen
govornik. Očaravao je svojim govorima.
Augustin je živio prije 1600 godina, ali čini se
kao da je čovjek današnjega doba. Upoznao je sve
poteškoće koje napadaju osobe danas. Prije nego
je susreo Boga i živio za njega, bio je žrtva neobuzdanih
strasti. Tražio je istinu, ali putovima koji
su bili daleko od kršćanske vjere koju je kao dijete
upijao od majke. I u određenom trenutku postao
je upravo neprijatelj kršćanske religije koju
je smatrao lažnom. Potom se obratio provevši
preostali dio svoga života veoma zaljubljen sljedbenik
Isusa i jedan od najstrastvenijih širitelja
Evanđelja.
Razgovor s dr. Zdravkom Tomcem
Refleksije uz knjigu Obraćenje, Zagreb, 2008.
Isus i Nikodem. Gospodin je Isus u Jeruzalemu
za blagdan Pashe (Iv 2,23). Tom ga je prigodom
želio vidjeti Nikodem, intelektualac, član
Velikoga vijeća ili Sinedrija (Iv 7,50), centralnoga
komiteta od 60 umnih glava, glavnih predstavnika
židovske religije i nacije. Upućen u Sveto
Pismo, “učitelj u Izraelu” (Iv 3,9), istinotražitelj,
pomalo disidentski orijentiran, tip mislitelja koji
ne drži samo do svoje pameti nego i do svoje slobode.
Htio bi razgovarati s Isusom, koji je pristao
na sastanak.
“Ali noću”, poruči mu Nikodem. - “Može i
noću”, uzvrati mu Gospodin.
I, eto, jedan takav uglednik: glavar naroda,
strogi farizej, bogataš, mudrac iskustvom i položajem,
zaželio osobno upoznati Isusa i s njime
razmijeniti mišljenje. Nikodem se odlučio k Isusu
doći po noći, očito mimo konsenzusa Sinedrija.
Sigurno se može pretpostaviti da se uvaženi član
Vijeća zanimao za Isusova znamenja koja se ne
daju protumačiti ljudskim trikovima. Bio je nadasve
pošten ne sustežući se da u iskrenu razgovoru
s Isusom razriješi neke svoje dvojbe koje su
mu navirale u glavu i u srce. S jedne strane, židovski
službeni predstavnici Isusa ne prihvaćaju, a, s
druge strane, vidi kako se Isusova djela ne mogu
tumačiti nego “ako Bog nije s njime” (Iv 3,2). Tko
je u pravu?
Bez obzira na to koji je razlog naveo židovskoga
odličnika da zatraži kod Isusa povečernju
audijenciju, sigurno je kako je dobrohotni posjetitelj
oduzeo Učitelju dobar dio noći namijenjene
potrebnu odmoru. U tome vidimo Isusovu ne
samo uslužnost i prilagodljivost nego i poštovanje
Nikodemove slobode. Neka sam raste u svojoj
umnoj spoznaji i slobodnoj odluci. Tri su bitna
čimbenika svakog obraćenja: vjera - vrijeme
- milost. Neka sve to dođe na red: neka se vjera
provjeri, neka se vrijeme poštuje i neka se milost
očituje.
Nikodem je čovjek rasta, zrijenja, razvitka i
napretka. Evo kako:
U Ivanovu 3. poglavlju dolazi k Isusu potkrijući.
Postavlja pitanja, sluša odgovore. Intelektualno
radoznao, ostaje zbunjen i uzdrman. Pogotovo
kad je Isusu rekao: “znamo” (Iv 3,2), a Isus ga
104 | Službeni vjesnik | br. 1 | 2010.