I DOKUMENTI SVETE STOLICE

Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija
njegove karakteristike osobito s obzirom na zdravlje.
Iako je to pravo stvaralaštvo, ovamo je otišlo vjerojatno
zbog okružja. Ima dosta toga cvijeća i u Gracu.
Ne znam ima li “Sjekavica”. Mi u gornjim krajevima
nikada ne kažemo sjekavica, a da ne dodamo: hrđa je
ubila!, ali gle kako Pero: “Sjekavica je bodljikava zeljasta
biljka koja se zbog svojih višestrukih ljekovitih
svojstava počela uzgajati i u kulturi. Koristi se za liječenje
žučljivosti, bolesti jetre, a naročito za liječenje
žutice. Koristi se i za liječenje astme, gastritisa i hemeroida”
(str. 450). Kažu koliko ima bolesti, da toliko
ima i ljekovitih trava. Ali daj pogodi travu kada te pogodi
bolest! Pero je u Zagrebu magistrirao medicinsku
biokemiju pa mu vjerujemo. A baš mu se čovjek čudi
kako ne liječi travama, nego se dao u pjesništvo i sastavio
i objavio više od 20 zbirki…
Dominik Raguž govori o “Fauni” Gradca. Na četrdeset
stranica piše o svim vrstama životinja, pticama,
sisavcima, gmazovima, pa sve po redu; o Vjetrenici i
drugim nalazištima (str. 481-521).
Mato Matuško, “Gospodarstvo u župi Gradac u
prošlosti i sadašnjosti” na 65 stranica (523-588) piše
o duhanu, o vinovoj lozi, o žitu s 10 žitarica. Grahovi,
povrće i voće, obrada zemlje, stočarstvo, osobito planištarenje
sa svim pojmovima i frazama. Jedna ovakva
vijest (569-570): “Danas je stočarstvo u našoj župi već
pomalo na izdisaju. Dosta kuća nema nijednu kravu, a
većina kuća je došla do jedne krave. U cijeloj župi ima
svega nekoliko konja, a većina je u vlasništvu Stojana
Bogdanovića - 10 grla” - eno mu ih svih osam grla na
slici na str. 570 sve sami riđani, a ima i jedan šarac ko
u Marka Kraljevića - “Ovaca i koza je također svakim
danom sve manje i manje. Prije je svako kućanstvo
‘držalo’ svinje, a danas malo tko. Međutim unazad nekoliko
godina je farmu svinja pokrenuo Đure Bogoje
iz Moševića, pa je i to utjecalo da su mnogi odustali od
vlastitoga uzgoja svinja… Danas je to ozbiljna farma…
u kojoj se godišnje može proizvesti 700-800 krmadi.”
Zatim: Maslina s opisom obrade, buhač, ljekovito bilje,
lov, klačine, pčelarstvo, seoski turizam.
Zlatko Glavinić, “Narodna nošnja, igre glazbala
i napjevi” opisuje na 40 stranica narodnu nošnju, pjesmu,
maskaru i šalu (str. 589-630). Najprije dvadesetak
komada odjeće, muške i ženske, i još dodatnih 7-8
gunjina i bičeljava i kaputa. 54 igre i sporta, 9 glazbala,
18 napjeva, u kolu i bez kola, od bećarca do trojanca,
lindži je posvetio više stranica.
A one neke nedolične komande u lindži trebale bi
ispasti i iz prakse, a ne samo iz ovakve knjige. Valja
držati do ljudskoga dostojanstva, a ne do nedostojanstva!
Odlična pjesma Pere Pavlovića Lindži (str. 825).
Zašto se ono ne govori u kolu?
Ivica Karačić, “Običaji gradačkog kraja kroz
prošlost i sadašnjost” na preko 80 stranica (631-713)
prikazuje božićne, uskrsne, razne blagdanske, kroz životnu
dob, čak i kroz sakramente, tu su posebno ženidbeni
običaji…seoske radnje, prehrana, stambeni
objekti, školstvo.
- Oteto zaboravu.
Slavko Katić opisao je tri lika: Šćepuru Perića, težaka
i junaka; Tomislava Lazarevića, vrhunskoga intelektualca
i Ivu Crnčevića, halavnika (str. 715-724).
Da je Šćepura Perić iz Dubravice bio junačina, to
vjerujem. Ali da je mogao odjednom pojesti sedam
ručaka i za dan uskopati svu njivu (str. 717), u to je
teško povjerovati.
Tomislav Lazarević rođen 1919. (upravo kada je
glasoviti don Lazar umro), a godinu mlađi od don Anđelka,
došao je u Travnik 1930., u travničkoj sjemenišnoj
gimnaziji proveo je 8 godina, do kraja prvoga semestra
1937/1938. Autor piše da je u Zagrebu završio
gimnaziju (str. 717-718). Ostavio sjemenište poslije
prvog semestra. To znači da je tada otišao u Zagreb, u
drugo polugodište i maturirao. Mogao je upisati u Zagrebu
Tehnički fakultet 1938., autor kaže da je to bilo
1939., a da je već 1940. godine imao diplomski rad,
nakon dvije godine studija (str. 721), i to o idejnom
projektu Trebišnjice. Umro je 8. srpnja 1942., u dvadeset
trećoj godini života u bolnici i pokopan na vojnom
dijelu groblja Mirogoja, koje su partizani preorali. Bog
mu dao pokoj vječni!
Autor usputno spominje i Vlahu Lovrića iz Duži,
rođen 1914. bio je u Travniku od 1927. do 1935., kada
je maturirao: njegove ocjene i vladanje doista su uzorne:
Deset odličnih i dvije vrlodobre. A don Ivan Tomas
o njemu zapisa: “visok rodoljub, mučenik!”
Treći je Ivo zvani Svileni, psihički nerazvijen kakav
je već bio, skupljao je od novih mlada rupce, ali svilene.
Od njih su mu dvije švelje napravile dvije košulje.
Eto kakav je bio a kakvi su bili neki drugi. Piše Katić:
“Onda bi mu neki obijesni primitivci nudili 1000 dinara
da opsuje Boga. Ma kakvi! Ivo bi i dalje uporno
tražio onu ‘svoju banku’ u travi, na takve ‘ponude’ ne
bi se osvrnuo; kao da ih i nije čuo (str. 723). Sad ti
meni reci tko je tu halavan u glavi a tko junačina! Ivo
Svileni ili ti mladići obijesni?
IV. dio: Duhovno stvaralaštvo (str. 727-830).
Slavko Katić i Stanko Vukorep, “Usmena narodna
baština” na preko 70 stranica ( 727-806). Spasili su
2009. | br. 3 | Službeni vjesnik | 285