I DOKUMENTI SVETE STOLICE

Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija
posve dvoznačnim odgovorima poput “proročice” Pitije
u grčkim Delfima, koja je uvijek dvosmisleno odgovarala
da je nitko živ nije mogao nikada pravo uhvatiti za
riječ, odnosno uvijek se mogla i drukčije shvatiti, ovisno
o tome gdje će tko u rečenici staviti zarez! 18
O znaku iz Barbarićeva izvještaja
Neistine su se o znaku počele nizati jedna za drugom.
A za te neistine napismeno svjedoči fra Slavko
Barbarić (+ 24. studenoga 2000.):
9. ožujka 1985. Ivan fra Slavku Barbariću kaže posve
drukčije nego Komisiji: “Trebao sam ti to još prije
reći, jer mi je Gospa kazala da su otvorili kuvertu i da
su u njoj nešto našli. Ali to nije znak, to nije ono što je
meni Gospa povjerila.”
- “Gospa” jedno priča o znaku Ivanu sjemeništarcu
u Visokom, a drugo u Međugorju tri godine kasnije. Ili
Ivan, uhvaćen u svojoj smetenosti i sna-lažljivosti, kani
svoje laži pripisivati Blaženoj Gospi?
Onda je Ivan stao govoriti o svojoj drugoj kuverti,
koja je kod njega ostala, da u toj drugoj nema ništa,
“da je prazna”! Ali nikada te druge omotnice nije uspio
naći. Stoga je 9. ožujka pitao tu svoju “pojavu” da konačno
dozna na čemu je. Ona njemu na to odgovara:
“Ja znam da nisi pisao znak nigdje, jer ne možeš bez
moga odobrenja.”
Ali brižljivi i uznemireni fra Slavko stao se vrtjeti
oko Ivanove kuće iz dana u dan da ustanovi zašto je
“vidjelac” nešto pisao a nije priznao, i je li uopće nešto
pisao što nije smio pisati. U to se uključili i neki drugi
oci franjevci: “Jednoga je dana u razgovoru bio i fra
Ljudevit Rupčić. Ivan je smeteno odgovarao o kuverti”,
priznaje fra Slavko. Htjelo se da Ivan shvati i “da
ponovno ne upadne u reakciju straha i ne posegne za
snalaženjem”, kako reče doktor psihologije fra Slavko
Barbarić, koji nas izvješćuje o još jednoj laži Ivanovoj.
On kaže da Ivan “tvrdi da je pisao za sebe na papiru
- kuverta je zapečaćena, ali papir ne”. U međuvremenu
fra Slavko šalje Ivanov tekst grafologu na ekspertizu
u Milano. I ustanovilo se da “vanjski pritisak nije bio
adekvatan nutarnjoj tjeskobi o kojoj govori rukopis”,
ali svakako “treba ozbiljno uzeti u obzir činjenicu da
to nije prvi put da vidioci iz Bijakovića na ovaj ili onaj
način govore o pritiscima sa strane komisije”! 19
- Komisija je, dakle, kriva jer obavlja svoj zadatak
da utvrdi govori li “vidjelac” istinu ili neistinu ili samo
u svojoj “smetenosti” poseže “za snalaženjem”!
Ivan se 11. ožujka 1985. trebao ponovno konzultirati
s “pojavom” o tome što je konačno s tom nesretnom
kuvertom ili kuvertama i opisanim i obećanim znakom.
Fra Slavko piše: “To je viđenje bilo na brdu. Prisutna
je bila i Vicka. Ona potvrđuje da je Ivan nešto pitao na
brdu, ali nije donio nikakva odgovora.”
- “Gospa” se, kao, povlači?
Ali pritisak, ne više od Komisije, nego od fra Slavka
Barbarića, postaje sve jači. Sada će svi “vidioci” redom
pitati “pojavu” o toj praznoj ili punoj kuverti i o tome
njezinu ili njihovu znaku. Postavio je stručno pitanje
psiholog fra Slavko: “Što treba sada činiti u situaciji koju
je Ivan stvorio?” Pljuštali su navodni odgovori iz “ukazanja”:
Vicka je imala viđenje 13. ožujka 1985. Evo njezina
odgovora: “Gospa je rekla: Molite, molite, molite. Jedino
se molitvom možete osloboditi Ivanove pogreške koju
je učinio, a do toga nije trebalo doći”. Vicka tomu nadodaje
svoje tumačenje: “Gospin pogled i nezadovoljstvo
govorili su mi da je on ipak pisao: To nije trebalo činiti.
Trebao je odmah kazati da ne dođe do sumnje među
svima vama”.
- Dakle, prema Vicki, odnosno njezinoj “pojavi”, treba
moliti, moliti, moliti. A inače pojava nedvosmisleno
priznaje da je Ivan pogriješio, formalno pisao, a nije smio
pisati; lagao, a nije smio lagati. “Gospin” je pogled odavao
nezadovoljstvo zbog takva Ivanova ponašanja.
Jakovljevo “ukazanje” dan poslije, 14. ožujka 1985.
ovako: “Gospa je ovo rekla: da se za to treba moliti i da
Ivan nije trebao to učiniti...”.
- “Gospa”, znači, opet preporučuje molitvu i nezadovoljna
je što je Ivan to učinio. Što učinio? Ili pisao ili lagao
da nije pisao? Ili sve tijekom vremena “spetljao”, da preuzmemo
Vickin izraz?
Marija je donijela kratak odgovor svoje “pojave” (ne
navodi se datum!): “Samo molite”.
- U ovakvoj zapetljanoj situaciji zaista ne preostaje
drugo nego moliti se Bogu da se što gore ne dogodi. I inače
kada naši “vidioci” ne znaju što bi rekli, kada se nađu
u poteškoćama, onda naglašavaju da se trebamo moliti
Bogu. Ali to znamo i iz Božje Objave i iz naše ljudske
slabosti, i bez ikakvih njihovih čestih navodnih privatnih
“objava i ukazanja”, i izmišljenih “poruka”, i apokaliptičnih
“znakova”, i čudovitih “tajna”!
Mirjana, koja je imala “ukazanja” samo na svoj
rođendan - 18. ožujka - provjerila je Ivanovu istinu u
svome “viđenju”. Ona je tek početkom travnja 1985. napisala
u svome pismu, adresiranu na fra Petra Ljubičića:
“Zatim sam pitala za Ivana u vezi njegova slučaja (za
18
Glasoviti Pitijin odgovor: “Ibis redibis, numquam peribis in bello” = Ići ćeš, vratiti se, nikada ne ćeš poginuti u ratu. Odnosno, ako
se pomakne zarez: “Ibis redibis numquam, peribis in bello” = Ići ćeš, vratiti se ne ćeš nikada, poginut ćeš u ratu.
19
S. Barbarić, Slučaj s kuvertom Ivana Dragićevića, svi citati na str. 5.
276 | Službeni vjesnik | br. 3 | 2009.