I DOKUMENTI SVETE STOLICE

Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija
J(anko) - “Reci mi: je li vam Gospa rekla i kakav će to
znak biti? (...), gdje će taj znak Gospa ostaviti?
V(icka) - Na Podbrdu. Na mjestu prvi ukazanja.
J - Hoće li taj znak biti na nebu ili na zemlji?
V - Na zemlji.
J - Da li će se pojaviti, nastati odjednom ili će polako
nastajati?
V - Odjednom.
J - Hoće li ga moći svatko vidjeti?
V - Hoće, ko god dođe.
J - Da li će taj znak biti časovit ili trajan?
V - Trajan. (...)
J - Znaš li točno kakav će to znak biti?
V - Točno.
J - Znaš li kada će ga Gospa nama drugima očitovati?
V - Znam i to.
J - Zna li to svatko od vas?
V - Ne znam, ali mislim da to ni sada svak ne zna.
(...)
J - Ne pitah te da li je taj znak posebna tajna ili...?
V - On jest posebna tajna, ali on je isto jedna od oni
deset tajna. (...)
J - Dobro. A zašto Gospa taj znak tu ostavlja?
V - E da pokaže narodu da je ona tu među nami.
(...).
J - A šta misliš da li ću ja taj znak dočekati?
V - To sam ja tebi jednom davno rekla, pa ajde dalje...
J - A ono su jednom članovi biskupijske komisije od
vas, pa i od tebe, tražili da opišete taj znak kakav će biti
i kad će do njega doći, pa da se to pred vama zapečati i
čuva do pojave znaka.
V - To je točno!
J - A vi niste htjeli na to pristati. Zašto? Ni meni to
nije baš tako jasno. Poneko govori da je samo Ivan nešto
na to odgovorio, a nisam ga nikada za to ništa pitao.
V - Nisam ga ni ja pitala niti ću ga pitati, ali mislim
da im on nije dao na to odgovora. Možda im je nešto
spetljao, ali neću o tomu više ni riječi” (...). 13
- Iz ovoga razgovora razabiremo da je taj znak tajna, i
to istodobna posebna tajna i ujedno jedna od deset tajni;
da će se iznenada pojaviti na Podbrdu, da će tu trajno
ostati; da ne znamo što je Vicka fra Janku rekla, hoće li on
dočekati taj očekivani znak; znamo da je fra Janko preminuo
21. veljače 1997. i da nije dočekao “znaka”. Hajdemo
sada k Ivanu Dragićeviću da vidimo što je to on “spetljao”
Komisiji, kako kaže kolegica mu Vicka.
O znaku iz zapisnika Biskupske komisije, 1985.
U ožujku 1984. Ivan Dragićević, “vidjelac”, koji je
kao sjemeništarac Hercegovačke franjevačke provincije,
u međuvremenu napustio i visočko i dubrovačko sjemenište
zbog školskoga neuspjeha, rekao je fra Slavku Barbariću
da nije ništa napisao na papir u kuverti u Visokom
u svibnju 1982. Odatle je fra Slavko tu iznenadnu vijest
prenio velečasnomu Reneu Laurentinu, prikazivaču i
sljedbeniku “međugorskoga fenomena”, a ovaj u svojoj
knjizi ovako nevjerojatno obrazložio Ivanov postupak:
“Uplašen od ovih naloga, iznesenih u biskupovo ime,
i bez rješenja između ovih zapovijedi zemaljske vlasti
i onih Gospinih, on se utekao tradicionalnim rješenjima
seljačke razboritosti, razbijene u tisuću izvora kroz
višestoljetne muslimanske progone ili današnje zasjede
marksističke policije. Uzeo je pero, pisao na dva lista i
stavio ih u omotnice koje su bile zapečaćene; ali on je
samo napisao: Ništa, ništa, ništa 14 Kako je to abbé Laurentin
mogao napisati? Evo kako: “Mogao je to reći jer
je fra Slavko na njegove razne upite odgovarao skupa s
vidiocima”, tvrdi sam fra Slavko za samoga sebe. 15 Tako
da ne znamo što je Laurentinu preneseno od “vidjelaca”,
a što od fra Slavka psihologa.
Kad je Druga biskupska komisija za međugorski
fenomen počela djelovati (1984.-86.), zaželjela je znati
što je s tim “velikim znakom” i s tom Ivanovom “kuvertom”.
Trojica članova Komisije - Ž. Puljić, Š. Samac
i I. Sisek - posjetili su Ivana Dragićevića u Međugorju.
Prema službenom zapisniku Komisije, koja je zasjedala
u ožujku 1985. čitamo ovaj prikaz (zapisničar svaki
put piše Dragičević umjesto Dragićević):
“Nakon ove diskusije saslušali smo što su nam Dr.
Puljić, Sisek i Samac rekli o svojim doživljajima u Međugorju:
vidjeli su Vicku koja ne leži ali je ipak ostala
u kući i nije došla na sastanak u crkvu. U njezinoj kući
susreli su se i s Ivanom Dragičevićem pa ga je Ž. Puljić
pitao zašto se onako ponio prema članovima Komisije
u svojim izjavama koje citira Laurentin. Zašto širi
onakve glasine?
Tada su M. Zovkić i Ž. Puljić objasnili ostalim
članovima Komisije o čemu se zapravo radi: Kad se
raširio glas o znaku koje (-!) će Gospa ostaviti u Međugorju,
članovi tadašnje (uže) Komisije M. Zovkić i
Ž. Puljić otišli su u Franjevačko sjemenište u Visoko
gdje se tada nalazio na školovanju Ivan Dragičević.
Zamolili su ga da napiše Gospinu poruku što je on i
učinio (pisao je oko deset minuta). Pisano je preko in-
13
J. Bubalo, Tisuću susreta s Gospom, str. 134-136; 2. izdanje, str. 166-168.
14
R. Laurentin, Medjugorje à l’heure de la desinformation. Autopsie des fausses nouvelles, Supplement No 2, 1985., str. 36: “Mais il avait
seulement écrit: Rien, rien, rien!”; talijansko izdanje, str. 40.
15
S. Barbarić, Slučaj s kuvertom Ivana Dragićevića, lipanj 1985., daktilografiranih 9 stranica, kopija na Ordinarijatu, citat: str. 3.
274 | Službeni vjesnik | br. 3 | 2009.