I DOKUMENTI SVETE STOLICE

Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija
Svetkovina Gracije Kotorskoga
KIUM - Svetkovina. Don Pavao Medač, župnik sv.
Kuzme i Damjana na Mulu kod Kotora, u dogovoru s
mjesnim biskupom msgr. Ilijom Janjićem, pozvao je
biskupa Ratka Perića iz Mostara da u ponedjeljak, 9.
studenoga, na svetkovinu blaženoga Gracije Kotoranina,
predvodi euharistijsko slavlje u crkvi Pomoćnice
kršćana na Mulu, gdje je Blaženik rođen i gdje se čuva
njegovo neraspadnuto tijelo. U koncelebraciji, osim
župnika sudjelovala su još desetorica svećenika Kotorske
biskupije, a brojni su župljani i Kotorani došli i na
sv. Misu i počastiti zemne ostatke svoga zemljaka Blaženika.
Biskup je u propovijedi govorio o tri značajna
glasa: glasu naroda, glasu Crkve i Božjem glasu koji se
usuglašavaju prigodom uzdizanja Božjega ugodnika
na čast oltara. Bog čudesno uzvisuje prijatelja svoga.
Poruka i molitva: neka u svoje redove, svećeničke i redovničke,
Gospodin pozove i iz Kotorske biskupije i iz
cijeloga naroda brojne mlade kandidate.
Evo nekoliko podataka o blaženom Graciji:
Podrijetlo. Gracija, ili pučki: Gracije, rođen je na
Mulu, u Boki Kotorskoj, 27. studenoga 1438. Prema
mjesnoj predaji krsno mu je ime bilo Pavao. Ocu mu
je bilo ime Benedikt, a majci Dobra. Jedinac u roditelja.
Bio je siromašni ribar i pomorac, poput svoga siromašnog
oca. Mnogo je puta bacio mreže u more,
ali uzalud. Svu noć smo se trudili, trudio se trideset
godina, ali ništa nije ulovio. Pošao je u svijet. Plovio je
Jadranskim i Jonskim morem da preživi i svojim roditeljima
štogod privrijedi.
Augustinac. Ploveći morem, pohodio je više talijanskih
gradova. Tako se u svojoj 30. godini našao u
Veneciji ili Mletcima. Upravo je u to vrijeme u tome
jadranskom gradu u jednoj crkvi tumačio Evanđelje
glasoviti propovjednik Simonetto iz Camerina, augustinac.
Gracija ga je slušao i zamolio propovjednika da
ga primi u svoju zajednicu, Augustinsku kongregaciju,
koju je sam Simonetto obnovio. Simonetto ga je doveo
na brežuljak Ortone kod Padove, gdje je tijekom vre-
mena Gracija primio redovničke zavjete i uzeo novo
ime, redovničko, Grazia - Milost.
Gracija je bio i ostao samo brat laik. Prior samostana
otac Simonetto povjeravao je Graciji delikatne
zadatke: slao ga je u grad donositi utjehu nesretnicima
i pomirivati nesložne građane. Kasnije je Gracija bio
premješten u samostan Sv. Kristofora na otok Murano
kod Venecije.
Smrt. Gracija je preminuo na glasu svetosti u svojoj
70. godini života u tome samostanu, 9. studenoga
1508.
Glas o njegovoj pokori, djelima ljubavi, čudesima
ubrzo se pronio mjestom i okolicom. Bio je nazivan:
“Santo eucaristico” - Euharistijski svetac. Gajio je posebnu
pobožnost također prema Blaženoj Djevici Mariji.
Povratak nakon 300 godina. Uskoro nakon smrti
bio je zazidan u oltar samostanske crkve na otočiću
San Cristoforo. U vrijeme napoleonskog osvajanja
1806. godine augustinci su morali napustiti otočić Sv.
Kristofora koji je uskoro bio povezan s otokom sv. Mihovila
i pretvoren u gradsko groblje. Tom su prigodom
redovnici augustinci darovali Gracijino tijelo njegovoj
rodnoj župi Mulu u Kotoru.
Tijelo je ostalo još tri godine u Mletcima, te ga je
10. siječnja 1810. pomorac iz Mula Anton Janković
svojim brodom prevezao u Muo. Najprije su zemni
ostatci bili položeni u oltar stare župne crkve sv. Kuzme
i Damjana na Mulu, a 18. rujna 1864. preneseni
su u novu župnu crkvu “Pomoćnice kršćana”, gdje se i
danas časte.
Beatifikacija. Papa Leon XIII. potvrdio je Gracijino
javno crkveno štovanje, tj. proglasio ga blaženim, 6.
lipnja 1889., zajedno s drugim njegovim zemljakom,
franjevcem, Nikolom Tavelićem.
O Graciji Kotoraninu do sada je izišlo preko 20 životopisa.
Posljednji: prošle 2008. godine, koji je priredio
župnik Medač s prijevodom Gracijine biografije sa
španjolskoga od augustinca P. V. Capanage.
266 | Službeni vjesnik | br. 3 | 2009.