I DOKUMENTI SVETE STOLICE

Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija
SLIKE I KIPOVI U SAKRALNOM PROSTORU
Mostar, 27. studenoga 2009.
Crkva od najranijih vremena, unatoč otporima koji
su se ponekada u dalekoj prošlosti javljali (ikonoklazam),
prihvaća i podržava umjereno ukrašavanje bogoslužnoga
prostora slikama i kipovima. Međutim,
Crkva nije nikada imala svoj vlastiti umjetnički stil
uz koji bi se isključivo vezala, nego je dopuštala umjetničke
oblike svakoga vremena, prema naravi i uvjetima
naroda kao i potrebama različitih obreda. Tako
i umjetnost našega vremena, bez obzira na njezino
narodno ili krajevno podrijetlo, ima otvorena vrata
sakralnoga prostora “samo ako dužnim poštovanjem i
doličnom čašću služi bogoštovnim zgradama i svetim
obredima” (Drugi vatikanski sabor, Konstitucija o
svetoj liturgiji “Sacrosanctum Concilium”, 123). Stoga i
dalje postoji običaj da se u crkvama izlažu slike svetih
da ih vjernici časte. A glede izlaganja slika u sakralnom
prostoru, ista Konstitucija određuje da “to bude
u umjerenom broju i prikladnim redom, kako ne bi
kod kršćanskog puka izazvale čuđenje ili popuštale
manje ispravnoj pobožnosti” (SC 125). To isto ponavlja
i Zakonik kanonskoga prava (kan. 1188). Da bi se
to osiguralo, “biskupi treba da svojski nastoje udaljiti
od Božjih zgrada i od ostalih svetih mjesta ona umjetnička
djela koja se protive vjeri, ćudoređu i kršćanskoj
pobožnosti te vrijeđaju pravi vjerski osjećaj, bilo
iskrivljeno oblicima, bilo nedostatnom, osrednjom ili
prividnom umjetnošću” (SC, 124).
Središnje teme prikaza koji se postavljaju u sakralni
prostor jesu događaji iz povijesti spasenja. To vrijedi
posebice za oltarski prostor. Crkveno pravilo prikladnoga
reda (SC, 125) traži da se tu nalaze slike čiji su
prikazi u uskoj tematskoj vezi sa svetim događajima
koji se zbivaju u tome prostoru: raspeti i uskrsli Krist,
žrtveni Jaganjac, Posljednja večera, Krist Učitelj, Dobri
Pastir, Svevladar, ili simboli Presvetoga Trojstva koje
je izvor i cilj svetih tajna. A slike s manje važnim temama,
koje pomažu pobožnost i meditaciju vjernika,
među koje pripadaju i likovi blaženika i svetaca, smještaju
se sa strane na zidove ili u pomoćne kapelice.
Budući da se na više mjesta dogodilo, bez ikakve
konzultacije i odobrenja crkvene vlasti, da je na štovanje
vjernicima u istom sakralnom prostoru izloženo
po više slika ili kipova iste teme, treba podsjetiti da
takva praksa nije prihvatljiva jer je u sukobu s pravilom
“umjerenoga broja” Konstitucije o liturgiji. To je
protumačila Opća uredba Rimskoga misala koja kaže:
“Stoga se, u skladu s pradavnom predajom Crkve, na
svetim mjestima vjernicima na štovanje izlažu slike
Gospodina, blažene Djevice Marije i svetaca, ali neka
se ipak tako rasporede da vjernike mogu voditi otajstvima
vjere koja se ondje slave. Neka se stoga pazi da
se njihov broj ne bi bez reda umnožio, zatim da budu
tako raspoređene da ne bi odvlačile pozornost vjernika
od samoga slavlja. Redovito neka ne bude više od
jedne slike jednoga te istoga sveca. Kod ukrašavanja i
uređenja crkve - kad je riječ o slikama - valja općenito
imati pred očima pobožnost cijele zajednice, ali i ljepotu
i dostojanstvo samih slika” (br. 318).
Što se tiče slugu Božjih, dopušteno je javnim štovanjem
častiti samo one koji su vlašću Crkve uneseni u
popis svetaca ili blaženika (kan. 1187). “Javno čašćenje”,
kao što je poznato, jest svaki i samo onaj kult koji
se iskazuje u ime Crkve. To konkretno znači da u sakralni
prostor, koji je po svojoj naravi prostor javnoga
kulta, ni u svetište ni na njegove zidove i prozore, ne
mogu biti postavljani likovi osoba koje nisu službeno
proglašene blaženima ili svetima. U prostorima javnoga
kulta može biti postavljena jedino sakralna umjetnost.
Da bi se ovo ispravno razumjelo, treba voditi računa
da religiozna umjetnost nije isto što i sakralna
umjetnost. Naime, svaka sakralna umjetnost ujedno je
i religiozna, ali nije svaka religiozna umjetnost istovremeno
i sakralna. Postoji i područje “privatnoga štovanja”
osoba ili događaja, pa i na način izrade slika i kipova,
koje se ne vrši u ime Crkve. U svrhu privatnoga
kulta može nastati čak vrijedna religiozna umjetnost.
No takva umjetnost nije sakralna, i ne može biti izla-
2009. | br. 3 | Službeni vjesnik | 237