70_Forbes.pdf

EQUITY CROWDFUNDING VRUĆ NOVAC ZA POČETNIKE 

RUJAN 2014. 

BOGATE 

OBITELJI 

DOUGLAS & 

JODY DURST 

ORGANIZACIJA DURST, 

GRADITELJI NEBODERA 

STROHOVI 

PIVARSKI MAGNATI 

PROKOCKALI SU BLAGO 

SLJEDEĆE GENERACIJE 

KALINJINGRAD 

STRAH U RUSKOM 

SENDVIČU IZMEĐU 

POLJSKE I LITVE 

IVICA KUIĆ 

KOVINOELEKTRA 

SOLIN 

OPASNOST SIVE ZONE 

TVRTKU JE OSNOVAO PRED RAT I NARUDŽBE SU STIZALE UNATOČ 

SLABOM TRŽIŠTU. DANAS RATUJE S PRIUČENIM MAJSTORIMA 

30 kn • 8,50 KM • 100 DEN • 4,60 €

FORBES 

SADRŽAJ | RUJAN 2014. 

12 

18 

24 

52 

4 | Uvodnik 

6 | Kolumne 

12 | Fokus 

16 | S naslovnice 

24 | Portret 

62 | Financije 

76 | Life 

FOKUS 

12 | EQUITY CROWDFUNDING 

Novi način financiranja početnika u 

biznisu u Hrvatskoj treba tek zaživjeti 

jer zahtijeva veliku dozu povjerenja i 

uvjerljivosti. Počeci se već naslućuju 

PIŠE GORDANA GRGAS 

S NASLOVNICE 

16 | IVAN KUIĆ 

Kovinoelektra je tvrtka poduzetnika koji 

je to postao gotovo slučajno, uoči rata, 

kada je poslodavac kod kojeg je dotad 

radio zastao s isplatom plaća. Danas je to 

relevantan biznis koji je krizu preživio 

zahvaljujući nevjerojatnoj upornosti i 

poštenom odnosu prema zaposlenima 

PIŠE JOZO VRDOLJAK 

PORTRET 

24 | IVA BIONDIĆ Voditeljica studija 

novinarstva na Vern’u ostavila je 

snažan dojam na našeg autora Borisa 

Vlašića. Razlog je izuzetno poznavanje 

medija i neumorna želja za učenjem 

novih sadržaja putem izravnih 

kontakata s najboljim stručnjacima 

PIŠE BORIS VLAŠIĆ 

38 

LIFE 

76 | STRAH U KALINJINGRADU 

Ruska eksklava u sendviču između 

Poljske i Litve živi pod pritiskom 

uzavrelog sukoba između Rusije i 

Ukrajine 

PIŠE BISERA FABRIO 

45 

RUJAN, 2014 FORBES 3

FORBES 

UVODNIK 

NAKLADNIK 

EPH media d.o.o. Zagreb, Koranska 2 

GLAVNI UREDNIK 

VIKTOR VRESNIK 

IZVRŠNA UREDNICA Gordana Grgas 

ART DIREKTOR Tonko Matana 

FINANCIJE I TRŽIŠTA Mario Gatara (Analogika) 

REDAKTURA Amalija Milovac 

PRIJEVODI Božena Mak 

UREDNIK FOTOGRAFIJE Vjekoslav Skledar 

NASLOVNICA Ante Čizmić/Cropix 

REPORTERI 

Dragana Radusinović, Gordana Galović, 

Ana Muhar (London), Aleksandar Apostolovski, 

Ivana Ristić (Beograd), 

Aleksandar Manasiev (Skoplje) 

MARKETING MANAGER 

GORAN BULJAN 

goran_buljan@eph.hr • Tel: 01 6173 822 

PREDSJEDNIK 

NINOSLAV PAVIĆ 

ODBOR DIREKTORA 

Peter Imberg 

Ines Lozić (financije, pravo i logistika), 

Sanja Mlačak (marketing, prodaja i promocija), 

Tomislav Wruss (mediji), 

Saša Milinović (informatika, tehnologija i razvoj) 

Janko Goleš (direktor EPH media) 

PRODAJA & MARKETING 

Prodaja oglasnog prostora: 

direktor Tomislav Dubenik, 

Prodaja novina: direktor Ivo Valečić, 

SERVISI I KONTAKTI 

Novinska agencija EPEHA: 

01 617 3080, 01 617 3044, agencija@eph.hr 

Foto agencija CROPIX: 

01 610 3117, 01 610 3090, cropix@eph.hr 

ADRESA REDAKCIJE: Koranska 2, Zagreb 

telefon: 01 6173798, fax: 01 6173 797 

e-mail: Forbes@eph.hr 

TISAK: 

Vjesnik d.d., Zagreb, Slavonska avenija 4 

DISTRIBUTERI ZA INOZEMSTVO: 

INTER-PRESS d.o.o., Fra. Dominika Mandića b.b. 

88220 Široki Brijeg, BiH 

Media Print Macedonija, 

Skupi bb, 1000 Skopje, Makedonija. 

Forbes Croatian Edition is published by Europapress 

Holding under a license agreement with Forbes LLC, 60 

Fifth Avenue, New York 10011. “Forbes” is a registered 

trademark used under licence from Forbes LLC. 

© 2014. EPH. Sva prava pridržana. Za umnožavanje 

u bilo kojem obliku, iznajmljivanje, priopćavanje 

javnosti u bilo kojem obliku uključujući Internet kao 

i prerađivanje na bilo koji način bilo kojeg dijela ili 

ove publikacije u cijelosti potrebno je zatražiti pisano 

dopuštenje nositelja prava. Kontakt: EPH 01/ 6173 935 

Što čovjek s naslovnice 

može očekivati od 

ministra financija 

Solinska Kovinoelektra vrsta je kompanije na kojoj počivaju ekonomije 

najrazvijenijih zemalja. Mala tvrtka koja je u boljim vremenima u Hrvatskoj 

zapošljavala nekoliko desetaka radnika i koja se pokazala kao 

pouzdan partner velikim kompanijama u realizaciji važnih projekata danas je 

živa zahvaljujući beskrajnoj upornosti svojeg osnivača i vlasnika te njegova fer 

odnosa prema poslu i zaposlenima. 

Bilo bi im i danas bolje, kriza im nije zaustavila 

dotok narudžbi i nikad nisu ostali bez posla, 

no pitaju se hoće li uspjeti izdržati bitku s nelojalnom 

konkurencijom koja ih napada iz sivog 

sektora. Priučeni “garažni” majstori ne plaćaju 

ni kune nameta državi, cijenu rada spustili su 

duboko ispod održive granice za svakoga tko 

nije sklon biznisu izvan zakona, a danas se javljaju 

i na najveće poslove. Država reagira rijetko, 

čak i tamo gdje su inspektori na terenu dobro 

upoznati sa situacijom. 

Boris Lalovac, novi ministar financija, čini se 

da je odlučan u tome da dobije rat protiv sivog 

sektora koji guši mali preostali zdravi dio ekonomije. 

Novi softver koji upravo uvodi u Ministarstvo financija omogućit će državi 

jednostavan, ali vrlo precizan uvid u financijsko poslovanje svih tvrtki. Usporedbom 

godišnje prijavljene dobiti s imovinom i stilom života poduzetnika neće biti 

teško pronaći one koji danas udobno žive na račun drugih koji za njih plaćaju 

namete. Cilj nije prosekucija prijestupnika, nego poštena raspodjela poreznog 

tereta koja će u sljedećim koracima omogućiti i značajno snižavanje poreznih 

stopa. Zvuči utopijski, ali uspije li Lalovac uvjeriti premijera, Vladu i zastupnike 

u važnost neodgodive akcije, možda ćemo ga zapamtiti kao uspješnog. 

Lalovca u svijetu domaće politike još smatraju pridošlicom. Prije nego što je 

došao u Ministarstvo financija na poziv bivšeg ministra Slavka Linića kojemu je 

bio zamjenik, bavio se financijama, ali ne u državnom, nego u privatnom korporativnom 

i bankarskom sektoru. Mnogi mu upravo zato pokušavaju prilijepiti 

etiketu naivnosti i entuzijazma tipičnog za političare početnike. Svjestan da će 

mu mnogi raditi o glavi, on očekuje podršku širokog kruga politike i biznisa. Čak 

ni političkim neistomišljenicima ne može odgovarati država koja nije sposobna 

upravljati vlastitim financijama, kaže, i u pravu je. Uspije li, tko god da preuzme 

njegov posao nakon sljedećih izbora imat će snažan alat, bolji nego svi njegovi 

prethodnici. 

Uspije li Lalovac, Ivan Kuić i njegova Kovinoelektra, kao i niz sličnih malih 

tvrtki izuzetno važnih za ekonomiju svake države, dobit će šansu da opstanu kao 

zdravi biznisi koji, čak i ako ostanu mali, mogu sustav hraniti generacijama. 

glavni urednik, Forbes Hrvatska 

FOTO BERISLAVA PICEK 

4 FORBES RUJAN, 2014

EKONOMSKA POLITIKA 

MARUŠKA VIZEK 

I strane investicije imaju cijenu 

Strana ulaganja dugoročno pozitivno utječu 

na ekonomski rast samo ako se zemljom 

koja ih prima optimalno upravlja. Ako 

sami sebi ne pomognemo, od ekonomskog 

nazadovanja neće nas spasiti ni petrodolari 

Sudeći po novinskim napisima u posljednjih nekoliko mjeseci, čini se 

da u zemlji prevladava mišljenje da nas još samo čudo može spasiti 

od ekonomskog sloma. U pokušaju da potisnemo šestogodišnju recesijsku 

stvarnost i tjeskobu zbog neizvjesne budućnosti, prvo smo 

petnaestak dana maštali o mogućem pronalasku nafte u jadranskom 

podmorju. Osjećaj egzistencijalne tjeskobe tako je nakratko zamijenjen ugodom 

zbog nade da će nafta riješiti sve naše ekonomske probleme. Međutim, 

naftna se fantazija brzo rasplinula, a tjeskoba zbog neizvjesne budućnosti 

vratila se u punom zamahu. 

Stoga nam je dolazak saudijskog princa Al-Waleed bin Talal bin Abdulaziz 

al Sauda došao kao naručen. Spomenuti princ, koji je u polutajnosti 

posjetio Hrvatsku, nije, naime, samo pripadnik saudijske kraljevske obitelji 

nego i direktor velike holding kompanije koja ulaže po cijelome svijetu. Još 

jednom fantazije su potisnule tjeskobu. Kako i ne bi, kada jedna prinčeva odluka 

može nadoknaditi toliko strane izravne investicije koje je Hrvatska tijekom 

godina propustila privući. U pokušajima da se kolektiva fantazija pothrani, u 

medijima smo tako mogli saznati gdje je princ ručao, koja je mjesta posjetio 

i koji su ga sve domaći dužnosnici pokušali uvjeriti u isplativost ulaganja u 

Hrvatsku. Nakon nekoliko dana, otišao je, a naznaka o investiranju njegove 

kompanije u Hrvatsku za sada nema. Još jedna fantazija se rasplinula. 

Problematičnost fantazije o princu spasitelju je dvoslojna. Za početak, ona 

nam omogućuje da odgodimo preuzimanje odgovornost za ekonomsku sudbinu 

vlastite zemlje. Naime, dok god negdje u bijelom svijetu postoji nekakav 

spasitelj, zašto da se mi sami potrudimo 

oko upravljanja vlastitom zemljom 

i sudbinom? Fantazija o spasitelju je 

problematična i zato što se implicitno 

podrazumijeva da nas od ekonomskog 

sloma mogu spasiti direktne strane investicije. 

U zemlji u kojoj se priroda 

direktnih stranih investicija nikada ne 

propituje, takav stav nije iznenađujući. 

Štoviše, mi volimo podrazumijevati: 

što je stranih investicija više, to bolje. 

Podrazumijevamo i da su one ekonom- 

Direktne strane 

investicije nisu 

poklonjen, nego 

trajno posuđen 

novac, koji će se na 

neograničen rok 

odlijevati iz države 

ski vrlo korisne i da ih mi, za razliku od svih 

novih zemalja članica Unije osim Slovenije, 

nismo uspjeli privući dovoljno. 

I uistinu, direktne strane investicije imaju 

mnogo pozitivnih karakteristika. One omogućuju 

zemljama u razvoju primjenu modernijih 

tehnologija u proizvodnim procesima, 

povećanu proizvodnost, uključivanje 

u globalne lance ponude, veći izvoz i veću 

zaposlenost. Međutim, usprkos nabrojanim 

blagotvornim učincima stranih investicija, 

veza između direktnih stranih investicija i 

ekonomskog rasta, kao ultimativne mjere blagostanja 

jedne države, ostaje ambivalentna. 

Naime, ekonomska istraživanja iznenađujuće 

često pokazuju da strane direktne investicije 

ne utječu na ekonomski rast. Nadalje, istraživanja 

također pokazuju kako se vjerojatnost 

da će strane investicije pozitivno utjecati na 

ekonomski rast povećava ako su zemlje koje 

primaju investicije trgovinski otvorenije, ako 

su provele tržišne reforme, ako imaju razvijene 

institucije te ako imaju kvalitetniji ljudski 

kapital i razvijenija financijska tržišta. Drugim 

riječima, ako se zemljom ne upravlja na 

prikladan način, onda je ni izdašne direktne 

strane investicije neće spasiti od ekonomskog 

nazadovanja. 

Međutim, direktne strane investicije mogu 

imati nepovoljne posljedice čak i onda kada su 

proizvele određeni ekonomski rast u zemlji. 

Naime, često se zaboravlja da su i strane investicije 

oblik kredita. Dugotrajnog i vrlo stabilnog 

kredita za koji se ne traži otplata glavnice, 

ali se zato traži redovita otplata kamata. No, 

za razliku od kredita, isplata kamata na strana 

direktna ulaganja (odnosno dobiti vlasnicima 

stranih kompanija) traje neograničeno dugo 

u budućnosti. Drugim riječima, kredit ćete 

jednom u budućnosti ipak isplatiti, ali stranu 

direktnu investiciju nećete, jer dok god posluje 

tvrtka koja je nositelj stranog ulaganja, 

njezin vlasnik – strani državljanin – željet će 

6 

FORBES 

RUJAN, 2014 

MARUŠKA VIZEK JE ISTRAŽIVAČICA NA EKONOMSKOM INSTITUTU U ZAGREBU 

IZNESENI STAVOVI SU AUTORSKOG KARAKTERA I NE ODRAŽAVAJU STAV 

INSTITUCIJE U KOJOJ JE AUTORICA ZAPOSLENA

AFP PHOTO / ATTILA KISBENEDEK 

Mađarski premijer Viktor Orban. U Mađarskoj, ali i u drugim perjanicama tranzicijske Europe 

razlika između BND-a i BDP-a jasno pokazuje cijenu prvog velikog otvaranja ekonomije 

sudjelovati u raspodjeli dobiti. Baš zbog te raspodjele dobiti statistika nacionalnih 

računa razlikuje bruto domaći proizvod (BDP) od bruto nacionalnog dohotka 

(BND). BND je ukupni domaći i strani proizvod koji su ostvarili rezidenti 

zemlje, a dobivamo ga tako da BDP-u dodamo dohotke od rada i kapitala koje 

su rezidenti zemlje ostvarili u inozemstvu te od njega oduzmemo dohotke od 

rada i kapitala koje su u našoj zemlji ostvarili stranci. U zemljama čiji se razvoj 

uvelike temeljio na stranim direktnim investicijama, BND je znatno manji od 

BDP-a, što znači da određeni dio ukupnog godišnjeg outputa zemlje ne ostaje 

unutar njezinih granica. Najekstremniji slučaj te pojave je Irska, u kojoj se čak 

19 posto BDP-a odnosi na faktorske dohotke nerezidenata i stranih kompanija. 

To znači i da Irska plaća izrazito visoku cijenu za svoj razvojni model temeljen 

na privlačenju direktnih stranih investicija. To ujedno znači i da u irskom slučaju 

BDP po stanovniku od 35 tisuća eura nije reprezentativna mjera bogatstva 

irskoga stanovništva jer gotovo petina tog iznosa ne pripada irskom stanovništvu, 

nego vlasnicima stranih korporacija koje posluju u toj zemlji. 

Ne tako ekstremna preslika ovog fenomena može se pronaći i u srednjoj 

i istočnoj Europi. Naime, u nedostatku vlastite štednje nužne za pokretanje 

razvojnog ciklusa te su zemlje odlučile slijediti irski model i otvoriti se svim 

vidovima izravnih stranih ulaganja. O pozitivnim ishodima ovog ekonomskog 

usmjerenja znamo mnogo, no o negativnim stranama ne znamo gotovo ništa 

premda je cijena “ovisnosti” o njima itekako velika. Primjerice, godišnji češki 

Pravi pokazatelj stvarnog 

stanja omjer je bruto 

nacionalnog 

dohotka i BDP-a, koji 

pokazuje koji dio zarade 

odlazi preko granice 

BND manji je za 7 posto u odnosu na BDP te 

zemlje, što znači da ona svake godine stranim 

ulagačima isplati 7 posto ostvarenog 

BDP-a na ime dobiti koju su u njoj ostvarili. 

U Mađarskoj razlika između BNP-a i BDP-a 

iznosi 6 posto BDP-a, u Estoniji 5 posto, u 

Poljskoj 4,5, a u Litvi oko 4 posto. Dakle, ne 

samo da su te zemlje dopustile da strani kapital 

uđe u strateške nacionalne sektore poput 

energetike i bankarstva nego i značajan 

dio svog proizvoda redistribuiraju strancima 

na neograničeno razdoblje u budućnosti. 

A kad su ekonomski poslovi u pitanju, ne 

postoji besplatan ručak, kako ekonomisti vole 

reći. Ni strane direktne investicije stoga ne 

treba doživljavati kao besplatan ručak, a još 

manje kao nešto što zemlju može spasiti od 

ekonomskog kolapsa. Ekonomska istraživanja 

jasno nam pokazuju da strane investicije 

imaju pozitivan učinak na ekonomski rast u 

dugom roku samo ako se zemljom koja ih 

prima optimalno upravlja. 

Drugim riječima, ako sami sebi ne pomognemo, 

nikakvi prinčevi i petrodolari ne 

mogu nas spasiti od ekonomskog nazadovanja. 

No, čak i u slučaju da znamo sami sebi 

pomoći, na strane direktne investicije treba 

gledati kao na trajno posuđen novac, a ne 

kao na nešto što nam je poklonjeno. One 

jesu povoljno posuđen novac, no kao i bilo 

koji drugi koji je pozajmljen, i one imaju vrlo 

opipljivu cijenu. 


POLITIKA 

JOSIP GLAURDIĆ 

Bit slobode u Gradu anđela 

Stanovnicima Los Angelesa vožnja je jedini dio 

dana kada su, iako zatvoreni u limene kutije, 

slobodni. Kako koriste slobodu, mnogo govori o 

njima. A oni voze i uče. Taj nagon da idu naprijed 

baš je ono što Kaliforniju čini najuspješnijom 

državom najmoćnije nacije na svijetu 

Iako sam se poprilično naputovao, nisam se – na žalost – maknuo dalje 

od zemalja “prvog” i “drugog” svijeta. A od svih gradova koje sam imao 

priliku vidjeti na ovom našem globalnom sjeverozapadu, Los Angeles 

mi je donedavno bio jedan od najmržih. Nigdje se nisam osjećao tako 

otuđen od čovječnosti kao za nekoliko kratkotrajnih posjeta Gradu anđela. 

Nigdje nisam vidio toliko “plastičnih” ljudi, napumpanih steroidima ili botoksom. 

Nigdje nisam vidio takav manjak duha, gdje se život može osjetiti 

tek u robnoj kući ili kinu. Nigdje nisam vidio cijele kvartove industrijskih 

skladišta pretvorene u spavaonice za siromašne, gdje Lexusi i Mercedesi 

prolaze pokraj beskućnika s kolicima ukradenim iz supermarketa. Stopa kriminala 

jest drastično pala nakon nereda 1992. godine izazvanih policijskom 

brutalnošću nad Rodneyjem Kingom. Ali, činilo mi se da u Los Angelesu i 

dalje tinja plamen konflikta koji vrlo jednostavno može buknuti, baš kao što 

je ovih dana buknuo u St. Louisu nakon policijskog ubojstva crnog nenaoružanog 

mladića. Da nema sunca, plaža i palmi – Los Angeles mi ne bi izgledao 

ništa bolje od Detroita. 

No, ovog ljeta eto me ponovno, silom prilika, u Los Angelesu. I to na 

malo dulji period. Što je najgore, zbog prirode posla prisiljen sam provoditi 

dva do tri sata dnevno u vožnji. Naime, baš poput većine ostalih američkih 

predsjednika koji su svoje knjižnice i arhive dali sagraditi u zabitima iz 

kojih potječu ili za koje su na ovaj 

ili onaj način bili vezani, tako je 

i Ronald Reagan svoju knjižnicu 

dao sagraditi u Simi Valleyju – dobrostojećem 

gradiću otprilike sat 

i pol sjeverno od Los Angelesa. 

Istraživači zato imaju dvije opcije: 

jedna je boravak u nekom hotelu/ 

motelu u Simi Valleyju, a druga 

svakodnevna vožnja do arhiva iz 

pristupačnijeg (i hladnijeg, jer u 

Simi Valleyju upravo je nesnosno 

vruće) smještaja u brdima iznad 

Ne treba tražiti 

dalje od citata na grobu 

‘velikog komunikatora’ 

Ronalda Reagana 

da bi se shvatila bit 

privlačnosti države 

kojoj je osam godina 

bio guverner 

L.A-ja. Ja sam odabrao ovu drugu, tako 

da me svakog radnog dana čekaju Mulholland 

Drive, Ventura Boulevard i autocesta. 

Moram priznati da nisam ni slutio kako 

će mi ta svakodnevna vožnja promijeniti 

mišljenje o Los Angelesu i njegovim stanovnicima. 

Sam pogled na nepreglednu 

gomilu automobila na dvanaestotračnoj 

autocesti do sada mi je bio emocionalni 

vrhunac otuđenja. Čitavu organizaciju 

transporta usredotočenu na ogromne autoceste 

i još veća parkirališta smatrao sam 

perverznom metodom društvene kontrole. 

Dovoljno je obeshrabrujuće izgubiti se u 

gomili ljudi, ali kad se izgubiš u gomili mašina 

od kojih i sam jednu pokrećeš – to je 

sasvim druga razina udarca na osobnost. 

Međutim, nekoliko dana prometovanja 

Los Angelesom dalo mi je potpuno drukčiji 

pogled na taj grad. Unatoč ogromnim 

gužvama, vozači su zadivljujuće uljudni. 

Nitko ne trubi, nema “road ragea”. Dok se 

krećemo puževim korakom, iz drugih automobila 

češće čujem zvuk zvučnih knjiga 

nego glazbu. Jednom sam prošao pokraj 

izraubanog pick-up kamioneta u kojem je 

sredovječni Hispanoamerikanac slušao 

lekcije engleskog – da bih ni pedeset metara 

kasnije prošao pokraj male Toyote 

u kojoj je mlada bjelkinja slušala lekcije 

španjolskog. Kad sam to spomenuo vlasnici 

apartmana u kojem boravim, izredala 

mi je čitav niz sličnih primjera s kojima 

se susrela. Vožnja je njenim sugrađanima 

jedini dio dana kada su – iako zatvoreni u 

male limene kutije – slobodni. A to kako 

ljudi koriste svoju slobodu, puno govori 

o njihovoj prirodi, kao i o prirodi njihova 

društva. 

Da se razumijemo, i dalje nikada ne bih 

želio živjeti u Los Angelesu ili u bilo kojem 

8 

FORBES 

RUJAN, 2014 

DR. JOSIP GLAURDIĆ JE HRVATSKI ISTRAŽIVAČ NA SVEUČILIŠTU CAMBRIDGE S DOKTORATOM 

POLITIČKIH ZNANOSTI AMERIČKOG YALEA.

Ne bih tamo živio, 

niti želim da Europa 

prihvati glorificiranje 

konzumerizma, ali 

postoje aspekti života 

u Kaliforniji koji Zlatnu 

državu čine privlačnom 

i pustiti druge da žive nije moguće bez 

planeta prikladnog za život. Za razliku od 

ostalih Amerikanaca, na svakom je koraku 

vidljivo da stanovnici Kalifornije shvaćaju 

ozbiljnost klimatskih promjena (što i nije 

čudno uz sušu i požare s kojima se nose) te 

gledaju na to i kao moralni izazov, ali i kao 

priliku za inovacije i zaradu. 

SHUTTERSTOCK 

Laissez-faire upravo je ono što će mnogi navesti kao glavnu atrakciju kalifornijskog stila 

života, iz kojeg proizlaze i poduzetnički duh i razvijena svijest o okolišu 

drugom gradu u kojem se svakodnevno provode sati za volanom. Ne bih želio 

ni da Europa prihvati kalifornijsko, odnosno američko glorificiranje konzumerizma 

i fizičkog savršenstva (zamislite da u najobičnijim trgovinama poput 

Konzuma ili IKEA-e vidite barem pet posto kupaca koji su očigledno imali 

plastične operacije – to je L.A.). No, postoje određeni aspekti kalifornijskog 

pristupa životu koji Zlatnu državu i njezino društvo čine zaista privlačnim. 

Mnogi će vam reći da je privlačnost Kalifornije prije svega u laissez-faire stavu, 

prema kojem je najvažnije “to live and let live”. Jer iz tog stava proizlaze 

ona uljudnost u prometu, gotovo napadno prijateljski odnos prema potpunim 

strancima, kao i poduzetnički duh i izrazito razvijena svijest o okolišu. Živjeti 

Meni se, međutim, čini da je srž 

kalifornijskog pristupa životu ipak najbolje 

sažeta epitafom uklesanim na grobu 

Ronalda Reagana u Simi Valleyju: “U dubini 

srca znam da je čovjek dobar, da ono 

što je ispravno uvijek na kraju pobjeđuje i 

da svaki život ima svoju svrhu i vrijednost.” 

Ne treba tražiti dalje od tog citata “velikog 

komunikatora” Ronalda Reagana da bi se 

shvatila sama bit njegove osobne političke 

privlačnosti, ali i privlačnosti države kojoj 

je osam godina bio guverner. Iza poruke 

koja se na prvi pogled čini kao samo sunčani 

optimizam krije se duboko promišljanje 

svijeta i čovjekove uloge u njemu. Upravo 

su shvaćanje osobne vrijednosti i životne 

svrhe ono što je stanovnicima Kalifornije 

“drive” – nagon da guraju naprijed, budu 

bolji, da ne stagniraju. Oni voze i uče. I baš 

to je ono što Kaliforniju čini Kalifornijom 

– najuspješnijom državom najmoćnije nacije 

na svijetu. 


TRANZICIJA BEZ GRANICA 

IVANA RISTIĆ 

Tijana i Luka, čast i 

obraz srpske policije 

Nije srpska policija iskorijenila korupciju 

i utjecanje na tijek istraga, nego je javnost 

spustila prag tolerancije. Nema više utapanja u 

inertnosti i sebičnosti. I to je, nažalost, možda 

jedina slamka za koju se možemo uhvatiti 

ako se i pokušamo ponadati da će se policija 

reformirati tako da više ne bude zaštićenih 

Rijetki su slučajevi koji uspiju ujediniti cijelu zemlju jednim 

zajedničkim pitanjem. Ipak, ima ih. U pravilu, to, gotovo jedino 

pozitivno “jednoumlje” zavlada u trenutku tragedija čije 

su glavne žrtve djeca. Srpsku su javnost u posljednjih mjesec 

dana ujedinila dva tragična slučaja nasilnog oduzimanja dječjih 

života. Gdje je Tijana i tko je ubio Luku? Time je od noći 25. srpnja, kada su 

se u razmaku od nepuna 24 sata dogodile obje tragedije, bila zaokupljena 

cijela nacija. Pitanja bez odgovora grozničavo su se nizala, a njima napuhani 

baloni samo su rasli. 

Petnaestogodišnja Tijana Jurić u Bajmoku je nestala bez traga u 

samo sedam minuta tijekom kojih je ostala sama na pustom seoskom putu u 

mraku. Luka Jovanović, 21-godišnji mladić, stradao je u Beogradu, gurajući 

pokvareni automobil na Brankovu mostu kad ga je ubojica pokosio niti se 

ne zaustavivši. Poslije nevjerojatnog medijskog pritiska i 13 dana potrage 

u koju se uključio i Interpol, jer se isprva sumnjalo na trgovinu djecom, 

Tijana je, nažalost, pronađena 

mrtva, i to nedaleko od mjesta 

gde je viđena zadnji put. Nakon 

kratkog boravka na aparatima za 

održavanje života, Luka je ubrzo 

preminuo u bolnici. 

Tuga njihovih obitelji sigurno 

je nepojmljiva. Svi ostali 

pitaju se zašto je potreban pritisak 

javnosti da bi se slučajevi 

riješili. Mediji su o Tijani brujali 

neprekidno 13 dana. Rješavanje 

njezina nestanka za policiju je 

Demokracija 

podrazumjeva 

neprijeporni pravni 

sustav u kojem su 

poznata pravila i 

kazne za zločine, a 

profesionalizam je 

nešto što se očekuje 

bilo pitanje časti. Kako na teritoriju pod 

njezinom ingerencijom dijete može nestati 

bez traga? Rasvjetljavanje slučaja do 

zadnjeg je mučnog detalja otkrilo da je na 

to pitanje moguće odgovoriti. Jer, mnogi 

neriješeni slučajevi stvorili su privid 

nesposobnosti srpske policije. Pritisak 

javnosti i odsutnost bilo kakve političke 

konotacije i interesa otkrili su čisti profesionalizam. 

Znači da on postoji, pitanje je 

samo zašto ne funkcionira uvijek. 

O Luki su mediji brujali i dulje. Dok 

je Tijanina smrt bila misterij, njegova je 

bila jasna – snimljena kamerom. Nejasno 

je, međutim, kako to da se čitava 24 dana 

nije moglo pronaći ubojicu koji se prepoznatljivim 

automobilom provezao pokraj 

nekoliko sigurnosnih kamera na najprometnijem 

mostu u Beogradu i na toj trasi 

nestao nakon što je udario Luku. Tek će 

daljnja istraga utvrditi je li bilo zataškavanja, 

je li slomljeni otac ovog dječaka 

morao danima prosvjedovati na mjestu 

ubojstva svojeg djeteta da bi policija otkrila 

počinitelja te jesu li građani morali dići 

pravu malu revoluciju da bi se objelodanilo 

tko je u trenutku Lukina ubojstva bio 

za volanom automobila koji ga je udario s 

obzirom na to da beogradski vozači samo 

na osnovu snimaka kamera na tom dijelu 

puta dobivaju prekršajne kazne. 

Ta 24 dana za srbijansku su policiju bila 

pitanje obraza. Kako će ga oprati, ne bi 

trebala biti nikakva moralna, nego pravna 

dilema. Ako ćemo se nazivati demokracijom, 

hajdemo je početi i živjeti. Jer to 

podrazumjeva neprijeporni pravni sustav 

u kojem za ovakve žrtve nema oprosta. 

Ona poznaje pravila i kazne za zločine, a 

10 

FORBES 

RUJAN, 2014

Stranačko upravljanje 

policijom neće nestati 

koja god od stranaka 

bila na vlasti, a upravo 

su ti kanali najsigurniji 

i najpoznatiji put 

korupcije 

THOMAS BREY/DPA 

Policija kojoj su trebala 24 dana da identificira krivca za smrt mladića na najprometnijem 

mostu u Beogradu s gomilom sigurnosnih kamera 

ne sudbinu i praštanje, kumovske veze, novac i moć. U Tijaninu slučaju 

pod lupom je proradio profesionalizam, u Lukinu kalkulacija. Kad su stvari 

narasle do kritičnih razmjera, vozač koji ga je usmrtio dobio je ime, prezime 

i kriminalnu povijest. Saznanju o eventualnoj korupcijskoj pozadini slučaja 

ne treba se, međutim, pretjerano nadati. Utješno je barem znati da je u doba 

interneta i društvenih mreža koje sve više otimaju mjesto medijima malo 

teže zataškati krivce. 

Nije srpska policija iskorijenila korupciju i utjecanje na tijek istraga, 

nego je javnost spustila prag tolerancije. Nema više utapanja u inertnosti i 

sebičnosti. I to je, nažalost, možda jedina slamka za koju se možemo uhvatiti 

ako se i pokušamo ponadati da će se policija reformirati tako da više ne 

bude zaštićenih, da svatko može doći do svoje istine. Redovnim putem, u 

teoriji, to bi se moralo dogoditi potpunom 

departizacijom i depolitizacijom policije. 

Već i zbog samog postavljanja stranačkih 

dužnosnika na čelo policije, jasno je da 

se teoriji možemo samo diviti. Stranačko 

upravljanje policijom neće nestati, koja 

god stranka bila na vlasti. Tim kanalima 

put korupcije dobro je poznat. Prema podacima 

beogradskog centra za sigurnosnu 

politiku, u 86 zemalja svijeta policija je 

prepoznata kao najkorumpiranija nakon 

političkih stranaka, državnih službenika, 

parlamentarnih zastupnika i sudaca. Ta 

činjenica nije utjeha nikome. Ni neutralnim 

promatračima, ni ikome tko je emotivno 

umiješan u priče poput Lukine ili 

Tijanine. 

To što netko svoj posao obavlja samo 

pod kritičnim pritiskom “vanjskog svijeta”, 

po nalogu stranke ili iz nekih trećih 

interesa, ne daje nadu da je u skorijoj 

budućnosti moguće vidjeti reformiranu 

srpsku policiju, politički steriliziranu, očišćenu 

od korupcije, profesionalnu. Nadu 

opet, kao i u mnogim drugim sektorima, 

daju samo ljudi. Obični ljudi koje, kad polude 

od tuge i nemoći, zovemo “pritisak 

javnosti”. Pritisak na čast i obraz policije. 

Za sve Tijane i za sve Luke. 


FORBES 

FOKUS 

NOVAC ZA POČETNIKE 

EQUITY 

CROWDFUNDING 

ILI AUTOCESTA 

ZA START-UPE 

Hrvatski projekt Croinvest još je u pilot-fazi i 

pitanje je hoće li zaživjeti s obzirom na veličinu 

domaćeg tržišta. Start-upi i male tvrtke iz 

Hrvatske i Slovenije zato novac traže izvan 

granica, gdje su putevi odavno dobro uhodani 

PIŠE: GORDANA GRGAS 

FOTOGRAFIJE: CROPIX 

Koliko ih već ima nitko ne zna 

precizno, niču kao gljive. Samo 

u Europi ih je nekoliko 

stotina u raznim pojavnim 

oblicima. Crowdfunding, masovno 

prikupljanje novca za projekte preko 

internetskih platformi, svakako više 

nije egzotični fenomen i više nije 

usredotočen samo na donacije i filantropske 

projekte, nego je sve ozbiljnija 

poslovno-financijska činjenica. Sve je 

počelo s malim iznosima, poklonima 

od nekoliko dolara ili eura, a danas se 

već na taj način kupuju udjeli u startupovima. 

U Londonu je vodeća platforma 

Crowdcube, preko koje je dosad 

za 140 projekata prikupljeno više od 

34 milijuna funti, u lipnju počela tvrtkama 

nuditi i da “crowdu” izdaju mini 

obveznice u iznosu od milijun funti. 

Kad bismo govorili političkim jezikom, 

tu bismo pojavu najbolje mogli opisati 

kao demokratizaciju investiranja. 

Razloga za popularnost nove investicijske 

metode za poduzetnike-početnike 

je mnogo, jer ponekad je i jedini 

raspoloživi način, a dosad nije bilo 

velikih razočaranja ili prevara ulagača. 

Sustav glatko funkcionira iako nije 

snažno reguliran. 

Najpoznatija vrsta crowdfundinga, 

ona u kojoj se za uplate daju nagrade, 

kao što je to na američkom Kickstarteru, 

za start-up je zapravo prilika da 

testira proizvod. Prodaja udjela, equity 

crowdfunding, druga je priča. Ona 

tek postaje hit iako podrazumijeva i 

značajnu izloženost ulagača poslovnom 

riziku. U EU je dvadesetak takvih 

platformi, a potiče ih to što, kao rezultat 

financijske krize, male brzorastuće 

kompanije teško dolaze do inicijalnog 

kapitala na “stari” način i jedva su dočekale 

alternativu, priliku da ih uoče i 

u njih ubace novac tzv. ulagači iz naslonjača. 

Često iza tih platformi stoje 

vrlo iskusni odvjetnici s korporativnim 

iskustvom koji su se udružili s tradicionalnim 

financijašima, odbjeglim iz 

toga krutog svijeta. 

Jedan od njih, odvjetnik iz SAD-a 

Jeff Lynn, equity crowdfunding platformu 

Seedrs je pokrenuo u Londonu, 

gdje je i studirao, te je prvi 2013. dobio 

odobrenje britanskog financijskog regulatora 

FCA. 

“U crowdfundingu s nagradama 

zapravo se radi o prodaji: ti mi daš 50 

dolara kako bih mogao proizvesti novi 

sat, a u zamjenu ću ti jedan pokloniti 

kad bude gotov. Drugim riječima, samo 

si od mene kupio sat. Ta je transakcija 

super jer biznisu daje novac 

12 

FORBES 

RUJAN, 2014

potreban da proizvede robu i ostvari 

malu dobit. Equity crowdfunding, 

nasuprot tome, služi za prikupljanje 

novca za značajan rast biznisa. Oba su 

tipa crowdfundinga odlična, i mnogi 

biznisi mogu koristiti oba za različite 

stvari, ali kad tvrtka traži priliku za 

rast, equity crowdfunding je efikasnija 

ruta”, tumači Lynn. 

Ta je ruta u EU već postala autocesta 

za start-upe, posebno one iz tehnološkog 

sektora. Njime voze poslovni 

anđeli i tvrtke rizičnog kapitala, ali i 

obični ljudi koji imaju neku ušteđevinu 

i žele iskusiti adrenalinske čari 

venture kapitalizma. U Hrvatskoj se 

tek pomalja prva crowdfunding platforma 

Croinvest.eu, iza koje stoji Centar 

za društvene inovacije i održivi 

razvoj, ali još je u pilot-fazi i pitanje 

je hoće li zaživjeti s obzirom na to 

da smo jako malo tržište. U Sloveniji 

nema niti jedne. Start-upi i mala poduzeća 

iz Hrvatske i Slovenije pojavljuju 

se stoga već dokazanim stranim 

platformama, gdje strastveno vjeruju 

vjeruju da je crowdfunding budućnost 

širenja pametnog biznisa. 

Nema još podataka o tome koliko 

sve to utječe na ekonomiju, ali u Europskoj 

su komisiji izračunali da je 

crowdfunding važan izvor za više od 

pola milijuna europskih projekata godišnje. 

Lani je, navodno, na taj način 

prikupljeno milijardu eura, što je u 

odnosu na zajmove koje banke daju 

tvrtkama mizerno, ali je ipak bitno, 

pogotovo zato što se radi o financiranju 

malih poduzetnika i start-upa. Dobar 

dio tog novca odnosi se na equity 

crowdfunding. 

“Ako možemo pretpostaviti da je 

Companisti 

u Njemačkoj 

funkcioniraju kao 

pool, nudeći zajmove 

koji zajmodavcima 

jamče sudjelovanje u 

konačnoj dobiti 

crowdfunding, 

kao dio 

digitalne revolucije, 

u svojem sektoru 

jednako remeteći faktor kao što su 

se pokazali njegovi pandani u muzičkoj 

industriji, nakladništvu, maloprodaji 

itd., onda će utjecaj crowdfundinga i 

sličnih struktura biti dubok u idućih deset 

godina”, ocjenjuje Oliver Gajda iz 

bruxelleske mreže Europe Crowdfunding 

Network. Direktor istraživanja 

o crowdfundingu na američkom Berkleyju 

Richard Swart malo je hrabriji pa, 

kako ga je citirao Financial Times, ocjenjuje 

kako se čini da “crowd” bira bolje 

biznise nego institucionalni ulagači, uz 

napomenu da za sigurne zaključke još 

nema dovoljno informacija. 

Donekle je poteškoća što nema jedinstvenih 

pravila i načina na koje taj 


FORBES 

FOKUS 


novi financijski ekosutav funkcionira. 

Različita je praksa od zemlje do zemlje, 

pogotovo kad se radi o njegovoj najozbiljnojoj 

varijanti, equity crowdfundingu, 

a uostalom i unutar iste 

države platforme se odlučuju 

za različite modele, 

tako da startupi 

imaju prilično 

zahtjevan posao 

kad biraju gdje će 

se pojaviti. Hrvatski 

su zasad koristili 

Jeff Lynn, 'odmetnuti' 

američki odvjetnik koji 

stoji iza platforme 

Seedrs, koju je 

pokrenuo u Londonu, 

prvi je 2013. 

dobio odobrenje 

britanskog 

regulatora 

model crowdfundinga 

s nagradama 

uglavnom na Kickstarteru 

i Indiegogu, a prvi je i jedini u 

equity zasad zagazio Zagrebački 

inkubator poduzetništva (ZIP) s 

kampanjom koja je od 190 ulagača 

prikupila oko 68.000 funti, 

iz čega će ove jeseni financirati 

nekoliko domaćih start-upa u 

novoj rundi inkubiranja. 

Svakako, equity crowdfunding 

zaslužuje posebnu pažnju. Nije 

kompliciran i skup proces kao 

pregovori s bankama ili venture 

kapitalistima, ali nije ni trivijalan. 

Mogući su i neuspjesi, što je ipak 

češće slučaj u crowdfundingu s 

nagradama; najnoviji primer je 

hrvatski Visiobike koji je na Indiegogu 

tražio 180 tisuća eura, ali 

nije uspio doći ni do pet posto. 

Platforme koje se bave isključivo 

equityjem jako se čuvaju 

od takvih promašaja i prilično 

rigorozno pristupaju selekciji 

aplikanata. Neke, poput njemačkog 

Companista, čak se hvale da odbiju 

većinu te na 1000 kandidata prihvate 

samo mali dio, tako da je dosad u kampanju 

na toj platformi ušao 31 start-up, 

a prikupili su ukupno 6,3 milijuna eura. 

No, i kod onih manje restriktivnih 

platformi, tvrtke moraju jako dobro 

pripremiti nastup, tzv. pitch, a svaka 

platforma ima neke posebne prohtjeve. 

Tvrtke prolaze kroz due dilligence, 

moraju imati dobar biznis plan, računati 

na troškove provizija (platforme 

uzimaju obično od 6 posto na više od 

prikupljenog novca), te su na kraju 

suočeni s time da u poslovanje kreću 

s velikim brojem malih dioničara koji 

imaju velika očekivanja i, možda, različite 

ideje o tome kako ih ispuniti. 

To može biti frustrirajuće, a 

i otežati buduće runde ulaganja 

koje će uslijediti s poslovnim 

uspjehom, kada 

Mnogi istodobno 

koriste oba tipa 

crowdfundinga, ali 

kad tražite priliku 

za rast, equity je 

bolja varijanta 

će tvrtka postati interesantna velikim 

fondovima. 

Najpoznatija platforma za equity 

crowdfunding sada je vjerojatno britanski 

Crowdcube, a glavnina njegova 

strelovita rasta i aktivnosti dogodila 

se lani. U Britaniji ih je još nekoliko i 

razvile su različite modele. Primjerice, 

Seedrs, gdje je equity kampanju odradio 

ZIP, organiziran je kao trust. On 

agregira i štiti male ulagače. Crowdcube 

nema takvu praksu i dosad mu je 

unatoč tome vrlo dobro išlo; ulagači i 

tvrtke su nakon što kampanja završi 

prepušteni samoregulaciji. 

Za Jeffa Lynna iz Seedrsa to je neprihvatljiv 

model. “Većina platformi koje 

vode ljudi koji zaista razumiju kako 

funkcionira investiranje u početnim 

fazama biznisa zna da je neka forma 

agregiranja dioničara nužna; platforme 

koje ne koriste agregiranje uglavnom ne 

znaju za probleme koji dolaze kad 

imate stotine izravnih dioničara”, 

tumači Lynn. Njegov Seedrs sklapa 

ugovor s tvrtkom koja je prošla 

crowdfunding i kroz njega jamči 

dioničarima prava, a među njima 

je i ono da će biti zaštićeni u slučajevima 

nove runde prikupljanja 

kapitala, odnosno ako se start-up 

prodaje. Također obvezuje tvrtku da 

preko platforme informira ulagače 

o poslovanju redovnim kvartalnim 

izvještajima. S druge strane, omogućuje 

tvrtki da jednostavnije donosi 

odluke o poslovanju jer Seedrs formalno 

predstavlja sve ulagače koji 

su preko njegove platforme kupili 

udjele. Na sličan način funkcionira 

belgijska platforma MyMicroInvest, 

te nizozemski Symbid koji agregiranje 

ulagača provodi kroz “shareholder 

cooperative”. 

Finski Invesdor, osnovan sredinom 

2012. i usmjeren zasad samo 

na kompanije u sjevernoj Europi 

i Baltiku, dioničarima se ne bavi; 

razmjenu informacija su prepustili 

kompjuterima i softveru. “Invesdor 

omogućava kompanijama i ulagačima 

da komuniciraju preko platforme 

za vrijeme i nakon kampanje, ali 

ne predstavlja ulagače na sastancima 

dioničara. Mi smo uveli i primijenili 

elektronički dioničarski menadžment 

sustav Ownersportala, kojem je cilj da 

služi za komunikaciju i spremanje informacija 

za kompanije s određenim 

brojem partnera”, tumači Andrea Di 

Pietrantonio, poslovni analitičar za 

helsinšku platformu. 

Finci su otvorili i posve novu stranicu 

za crowdfunding: sekundarno 

14 

FORBES 

RUJAN, 2014

Andrea di 

Pietroantonio: U 

siječnju ove godine 

uveli smo sekundarno 

tržište za equity 

crowdfunding, a cilj je 

da se ulagačima stvore 

prilike za izlazak 

tržište. “U siječnju ove godine uveli 

smo sekundarno tržište za equity 

crowdfunding, a cilj je da se ulagačima 

stvore prilike za izlazak i tako poveća 

opća likvidnost financijskog tržišta 

rastućih kompanija”, kaže Di Pietrantonio. 

Taj su sustav organizirali u suradnji 

s Privatnetom, specijalistom za 

trgovanje neizlistanim dionicama, pod 

nadzorom finskih regulatora. 

Naime, jedna od najčešće spominjanih 

mana equity crowdfundinga, osim 

rizičnosti ulaganja, jest to što ulagači 

mogu profitirati samo od prodaje kompanije, 

ili od dividende, jer dionice nemaju 

gdje prodati. Sada, međutim, sve 

kompanije koje prikupe kapital kroz 

crowdfunding na finskom Invesdoru 

mogu izlistati dionice preko Privatnetova 

tržišta, gdje registrirani finski i 

međunarodni dioničari mogu kupovati 

i prodavati neizlistane dionice. 

Invesdor je u usporedbi s, recimo, 

Crowdcubeom jako malen, ali očito 

vrlo ozbiljan i zanimljiv, te će drugi 

sigurno slijediti njegov primjer sa sekundarnim 

tržištem. Dosad je na platformu 

primio 60 kompanija, a 18 ih 

je uspješno prikupilo kapital koji su 

tražili. Ukupno je dosad uloženo 2,4 

milijuna eura. 

Kako su te platforme registrirane i 

regulirane? Tiho su se provukle kroz 

postojeće nacionalne propise o malim 

kompanijama na tržištu kapitala. U 

Sjedinjenim Državama je pak za neakreditirane 

ulagače, dakle za obične 

građane, dozvoljen samo crowdfunding 

s nagradama. U equity crowdfunding 

se u SAD-u mogu upustiti samo 

poslovni anđeli i tvrtke rizičnog kapitala, 

a građani još čekaju da stupi na 

snagu onaj dio JOBS acta koji propisuje 

njihov angažman. 

U Hrvatskoj, kaže Zoran Rajn iz 

Croinvest.eu, nadležne institucije nisu 

imale primjedbi na njegovu inicijativu 

crowdfunding platforme, a da 

bi equity model bio uspješan smatra 

da je nužno učiniti nekoliko izmjena 

u Zakonu o trgovačkim društvima - 

smanjiti troškove te olakšati osnivanje 

i prijenos vlasničkih udjela kod 

društva s ograničenom odgovornošću 

uvođenjem mogućnosti da svi ulagači 

ne moraju biti fizički prisutni prilikom 

osnivanja društva i promjene 

društvenog ugovora. Posebni propis o 

crowdfundingu sada bi bio, kaže, preuranjen, 

neka se razvija u okvirima 

koji postoje. 

Oliver Gajda iz ECN-a naglašava 

da su Francuzi, zapravo, jedini u Europi 

baš otvoreno krenuli u promociju 

tog novog sektora, uklanjaju barijere 

za otvaranje platformi i rade na što 

boljem reguliranju. 

U Britaniji već etablirane platforme 

djeluju u odličnom okviru i nemaju 

poteškoća, ali su one povećane za novajlije. 

U Italiji su se pak odlučili na 

izradu zakona o crowdfundingu koji 

je stupio na snagu prošle godine. Sada 

imaju dvije aktivne equity crowdfunding 

platforme i još dvije koje su prijavljene 

u registru, ali još nisu proradile. 

Na aktivnim platformama, Unicaseed 

i Starsup, dosad je bilo pet kampanja, 


FORBES 

FOKUS 


a u lipnju je prva 

došla do kraja Oliver Gajda, ECN: 

i prikupila željeni 

iznos; u 

Kada govorimo o 

crowdfundingu, 

govorimo o digitalnoj 

pitanju je softverska 

tvrtka već davno osvojila 

revoluciji kakva je 

koja je na Unicaseedu 

“osvoji- 

glazbenu industriju 

la” 160 tisuća eura. 

Talijani su, dakle, na samome 

početku. Zanimljivi 

su zbog načina na koji 

su pristupili reguliranju 

equity crowdfundinga, 

što bi mogle slijediti i druge 

zemlje, iako je pitanje 

da li bi to bilo poželjno 

jer Talijani kroz equity 

crowdfunding žele financirati 

samo inovativne 

start-upe. Propisano je 

pak da u uspješnoj kampanji mora sudjelovati 

barem jedan institucionalni 

investitor. Daniela Castrataro iz Italian 

Crowdfunding Networka (ICN) smatra 

da je uvjet sudjelovanja institucionalnih 

ulagača uveden kako bi se na 

taj način validirala ponuda i time zaštitilo 

“nove” ulagače koji nemaju 

iskustva u financijskom svijetu. 

Je li to moguća barijera za razvoj 

equity crowdfundinga u Italiji? 

“Ne vidim to kao barijeru. Nositelji 

projekata i platforme trebaju 

uzeti u obzir da taj uvjet postoji 

i nositi se s njime. Više to vidim 

kao poticaj da nađu prave ljude, 

čiji je način razmišljanja spreman 

za equity crowdfunding”, smatra 

Daniela Castrataro. Cijeli proces 

ide sporo, ali zakon je novi i ona ocjenjuje 

da se radi o velikoj promjeni u 

financijskoj industriji, te da će trebati 

vremena da se promijene navike i način 

razmišljanja. “Uvjerena sam da će 

doći do pozitivne promjene i da će taj 

način financiranja biti primijenjen i na 

druge tipove kompanija”, dodaje. 

Novi moment s equity crowdfunding 

platformama je također da postaju 

paneuropske. Time se hvali Seedrs, 

ali i berlinski Companisto, koji je ovog 

proljeća objavio da, nakon dvije godine 

poslovanja na njemačkom, otvara i 

stranicu na engleskom jeziku. 

Ionako su, tvrde, imali ulagače iz 

cijele Europe, pa čak i iz Hong Konga, 

Singapura i Australije. Sa sličnim se 

marketingom javlja i švedski Funded- 

Dosad je equity 

crowdfunding bio 

ispod radara, sad su 

banke svjesne da 

im se netko plete 

pod nogama 

ByMe koji je, što također nije rijetkost, 

za širenje poslovanja lansirao ovog 

proljeća vlastitu crowdfunding kampanju. 

FundedByMe je počeo 2011. kao 

platforma za crowdfunding s nagradama 

da bi u međuvremenu ponudu 

obogatio crowd pozajmicama i equityjem, 

tako da sada nudi sve pomalo 

kako bi poduzetnici “ostvarili snove, 

otvorili potencijalna radna mjesta ili 

napravili ‘the next big thing’”. Ambiciozni 

Companisto je za razliku od njih 

foksuiran na equity, ali na 

poseban način. Ulagačima, 

koje naziva “companistima”, 

izdaje i elektronski 

šalje certifikate, a oni 

sudjeluju u financiranju 

start-upa kao pool, preko 

subordiniranog zajma s 

pravom na sudjelovanje u 

dobiti. Takvi zajmovi imaju 

slične karakteristike kao 

equity, ali formalno se posuđuje 

novac, a zauzvrat 

start-upi s “compantstima” 

dijele dobit. Ako tvrtka nađe 

velikog kupca, nastupa 

izlazna strategija i “companisti” 

također profitiraju 

u tom procesu u skladu sa 

svojim udjelom. Kako tumače 

pokretači platforme, 

i dobit i zarada od prodaje isplaćuju se 

kao kamata. Ako pak start-up postane 

insolventan, potraživanja “companista” 

namirit će se iz imovine tek kad se 

namire potraživanja drugih vanjskih 

kreditora. Dakle, kažu, “companisti” 

imaju tretman kao i svi drugi dioničari 

u start-upu. Inače, ulaganja na toj 

platformi su moguća od pet eura 

do 25.000 eura, a udjel u dobiti na 

koji ulagač ima pravo razmjeran 

je vrijednosti investicije, te svakih 

pet eura donosi određen postotak 

profita. 

Dosad je equity crowdfunding 

ušao u radar fondova rizičnog kapitala 

i poslovnih anđela, ali je 

još ispod radara banaka. No, neki 

financijski divovi su primijetili da 

im se oko nogu plete “crowd” i razmatraju 

suradnju. Takav je slučaj nova 

belgijska patforma Angel.me i, također 

belgijska, banka Belfius. Banka će 

organizirati evente zajedno s platformom 

i upućivati poduzetnike prema 

njoj. Belfius je to shvatio kao dio marketinga, 

jer već surađuje s akceleratorom 

iz Antwerpena i pozicionira se 

kao banka koja pokreće poduzetnike. 

No, banka neće ulagati u start-upe. To 

bi ipak bilo previše, zar ne? 

16 

FORBES 

RUJAN, 2014

LIDERI 

1825,97 USD 

usklađeno s inflacijom, koštala je u kolovozu 2011. unca zlata. 

To je najviša cijena po kojoj se ikada trgovalo tom kovinom. 

LOV NA BLAGO 

SVAKI PIRAT IZ NASLONJAČA sanja o pronalasku potopljenog blaga, ali škrinje pune 

BRODOLOM 

ZARADE 

zlatnih poluga i srebrnih osmaka zapravo su prilično loš način bogaćenja. Izvlačenje blaga 

košta milijune dolara, a osiguravatelji i drugi pretendenti na potonuli teret vjerojatno će vas 

tužiti još i prije nego što ga izvučete na suho. Lider u vađenju potonulog blaga, kompanija 

Odyssey Marine Exploration potrošila je prije nekoliko godina 2,6 milijuna dolara izvlačeći 

pola milijarde dolara vrijedne zlatnike s olupine španjolskog broda, a na kraju ih je morala 

vratiti Španjolskoj i k tomu platiti milijun dolara globe. To je samo jedna od točaka na karti 

nevolja s kojima se susreću lovci na blago. 

PORT NICHOLSON 

Greg Brooks, lovac 

na blago iz američke 

države Maine koji je 

2008. pronašao olupinu 

britanskog teretnog 

broda iz II. svjetskog 

rata, uporno tvrdi da se 

potopljeni teret sastoji 

od plemenitih metala 

vrijednih tri milijarde 

dolara. Britanci kažu da 

je brod prevozio samo 

rezervne dijelove za 

oružje i automobile, a 

da sav teret u svakom 

slučaju pripada Ujedinjenom 

Kraljevstvu. 

NUESTRA SEÑORA 

DE ATOCHA 

Španjolski brod potonuo 

1622. godine pronašao 

je 1970-ih pustolov Mel 

Fisher. Tvrdio je da olupina 

krije 400 milijuna dolara 

u zlatu. Povjesničari misle 

da je 20 milijuna puno 

realnija brojka. Fisherovi 

nasljednici nastavljaju 

istraživati olupinu. 

X 

X 

X 

X 

X 

X 

SAN JOSE 

Spasilačka tvrtka potpisala je 1984. ugovor s Kolumbijom 

o potrazi za potonulim brodom punim španjolskoga blaga 

i podjeli tereta vrijednog, navodno, više milijardi dolara. 

Kada je tvrtka objavila da je pronašla brod, Kolumbija se 

osporila ugovor i proglasila se jedinom vlasnikom blaga. 

Parnica traje već 30 godina. 

WHYDAH GALLY 

Piratski brod koji se nasukao 

1717., a otkriven je 1982. godine, 

navodno je prevozio blago 

vrijedno 400 milijuna dolara. 

Tragači su na olupini pronašli 

predmete poput topova i 

brodskog zvona, ali gomili zlata 

nije bilo ni traga. 

CENTRAL AMERICA 

Lovac na blago Tommy Thompson 

otkrio je 1987. brod iz vremena 

zlatne groznice. Izvađeno zlato je 

prodao (priča se, za 52 milijuna dolara), 

a potom nestao ne isplativši 

ni centa svojim investitorima. Oni 

su ove godine angažirali Odyssey i 

kompanija je proljetos izvukla prvih 

tridesetak kilograma preostalog 

blaga. 

REPUBLIC 

U jednom od rijetkih isplativih 

pothvata, Odyssey je 2003. 

pronašao parobrod potonuo 

u oluji 1865. godine. Izvađeno 

zlato i srebrnjake prodali su za 

43 milijuna dolara. 

X 

X 

GAIRSOPPA 

Odyssey je 2010. pobijedio 

na britanskom natječaju za 

istraživanje teretnog broda što 

ga je 1941. potopila podmornica. 

Srebro vrijedno 80 milijuna 

dolara njihov je dosad daleko 

najunosniji nalaz. Nakon pokrića 

troškova i isplate Britanaca 

kompaniji je ostalo nešto više 

od polovice te vrijednosti. 

BLACK SWAN 

Odyssey je 2007. objavio pronalazak potonulog broda 

kojem je dao kodno ime Black Swan. Iz olupine su 

izvukli kovanice vrijedne oko pola milijarde dolara. 

Španjolska je uložila tužbu tvrdeći da je riječ o njihovoj 

fregati potonuloj 1804. i dobila spor. Kompanija je 

Španjolskoj morala platiti milijun dolara zbog “loših 

namjera i uvredljivog parničenja”. 

RUJAN, 2014 FORBES 17 

PIŠE: FREDERICK E. ALLEN 

GORE: GETTY IMAGES

LJUDI I KOMPANIJE 

IVAN KUIĆ — KOVINOELEKTRA SOLIN 

NAJVEĆA OPASNOST 

VREBA IZ CRNOG SEKTORA 

PIŠE: JOZO VRDOLJAK 

FOTOGRAFIJE: ANTE ČIZMIĆ/CROPIX 

18 

FORBES 

RUJAN, 2014

Ivan Kuić, 

vlasnik i direktor 

solinske 

Kovinoelektre 

Razvodne kutije koje je tvrtka 

proizvela ugrađene su u sve naplatne 

kućice na autocesti. Do danas nije bilo 

nikakvih pritužbi na njih i njihova 

ugradnja najjača je referenca 




Ako se zna za svaki lokal i 

restoran, trebalo bi se znati 

i za svaku proizvodnu 

tvrtku. Nije korektno ni 

da je komunalna naknada 

u proizvodnji jednaka onoj koju plaća 

trgovački centar". 

Solinsku tvrtku Kovinoelektra Ivan 

Kuić je osnovao 1991. godine. Prije kretanja 

u privatni biznis Kuić je stekao 

ogromno iskustvo. Davne 1971. godine 

zaposlio se u Brodosplitu, a poslije 

prešao u Elektron, gdje je potkraj 

osamdesetih godina bio šef bravarske 

radionice. U Elektronu, koji danas 

više ne postoji, Kuić je radio do kraja 

1989., nakon čega se, ponajviše zbog 

neredovitih i neadekvatnih primanja, 

odlučio upustiti u poduzetnišvo. "Postao 

sam poduzetnik iz nužde, jer su 

primanja u nekad moćnom Elektronu 

stizala na kapaljku. U posao sam ušao 

s minimalnom opremom, strojem za 

rezanje i strojem za savijanje limova, te 

doslovno počeo u garaži. Odlučio sam 

se proizvoditi razvodne ormare, posao 

koji sam radio u Elektronu", prisjeća se 

Ivan Kuić, vlasnik i direktor solinske 

Kovinoelektre. 

Prvi posao dobio je za Uzor, kada se 

prostor restorana društvene prehrane 

adaptirao u proizvodni pogon. Kuić 

napominje kako je, unatoč obećanjima 

onih s kojima je surađivao dok je radio 

u Elektronu da će mu pomoći i postati 

partneri, morao sam tražiti nove ljude 

za to. 

U TRENUTKU KADA 

JE POSAO NAPOKON 

KRENUO, POČEO JE 

RAT I DONIO POSVE 

DRUKČIJE, ALI I PUNO 

TEŽE PROBLEME 

"Kada čovjek pokrene privatan posao, 

mora shvatiti da mu nitko neće 

puno pomoći i odmah se mora prihvatiti 

posla kako bi imao što kvalitetniji 

proizvod i stekao povjerenje partnera. 

Posao traži posao i na svakom se treba 

dokazati. Samo kvalitetno odrađen posao 

donosi dugoročno povjerenje jer 

bez kvalitete nitko neće jamčiti da ćete 

uspješno odraditi neki posao, niti se 

zauzeti za vas", kaže Kuić. 

Kao čovjek s velikim poslovnim i 

životnim iskustvom, svima koji se odlučuju 

za poduzetništvo poručuje da 

se bave samo onim što znaju raditi. "U 

početku sam pokušao trgovati voćem 

i povrćem, ali pokazalo se da nemam 

dovoljno iskustva i znanja za to. Teško 

je uspjeti u nečemu što ne poznajete jer 

čak i u onom što ste dugo radili postoje 

nepoznati detalji. Poduzetništvo je izlet 

u nepoznato, a kada tome pridodate 

struku koja vam je nepoznata, naići će 

te na teške i nepremostive prepreke", 

20 

FORBES 

RUJAN, 2014

Ivan Kuić vjerojatno nikad 

ne bi pokrenuo vlastiti 

biznis da u kompaniji 

za koju je radio nije 

došlo do problema s 

isplatom plaća. Danas je 

zadovoljan, ne bi mijenjao 

posao, ali od države 

očekuje da zakone 

što prije uskladi s 

potrebama biznisa 

pojašnjava Kuić. Taman kada je počeo 

uhodavati posao te je donekle kompletirao 

stojeve, počeo je rat i donio nove 

nevolje. Zbog nestašice električne energije 

u Dalmaciji, Kuićevi strojevi, koji su 

bili na elektromotorni pogon, mogli su 

raditi isključivo pomoću agregata. 

Nakon rata uslijedile su godine stalnog 

ulaganja i prilagođavanja tržištu, 

ali i značajnijeg rasta tvrtke, koju danas 

prepoznaju po vrlo kvalitetnim proizvodima 

i uslugama. Kovinoelektra se 

specijalizirala za proizvodnju i montažu 

razvodnih elektroormara, metalnih nosivih 

konstrukcija, građevinske bravarije 

i limarije te plastificiranje metala elektrostatskim 

prahom. Razvodne kutije 

koje je proizvela ugrađene su u sve naplatne 

kućice na autocesti. Jedna od njih 

je, zajedno s automatskim stazama za 

brzu ENC naplatu, ugrađena na onima 

u Lučkom. Do danas nije bilo nikakvih 

pritužbi na te kutije i njihova ugradnja 

na autocesti najveća je referenca tvrtke. 

ZAKON BRANI RAD 

IZVAN PROPISANOG 

VREMENA, A MI SMO U 

VELIKOJ MJERI OVISNI 

O VELIČINI NARUDŽBE 

I ROKU ISPORUKE 

Na samom početku Kuić je u Kovinoelektru 

doveo nekoliko kolega s kojima 

je radio. U vrijeme najvećeg opsega 

posla, kad se gradila autocesta, tvrtka 

je zapošljavala više od 20 radnika, a danas 

ih u njoj radi 14, od kojih su dvojica 

inženjeri. "Nikada nisam zapošljavao 

radnike kratkoročno, da bih im nakon 

završetka nekog posla dao otkaz. Uvijek 

sam htio da rade. Broj zaposlenih 

smanjivao se odlaskom u mirovinu ili 

prelaskom na bolje poslove", kaže Kuić, 

kojem je draže da su mu radnici u pogonu 

nego na gradilištu i terenu. Za to 

je puno razloga, a najvažniji su njihova 

sigurnost i preciznost u poslu. 

Prema Kuićevim riječima, od samog 

osnutka Kovinoelektra je usmjerena 

na kvalitetu, a ne kvantitetu. "Moji radnici 

znaju da niti jedan naš partner ne 

smije otići nezadovoljan iz naše tvrtke 

ni zbog cijene, ni zbog kvalitete. A jednako 

tako pazimo i na zaposlene. Ako 

je poslodavac korektan prema radniku, 

onda od njega može očekivati da bude 

razuman i lojalan. Kod nas je situacija 

takva da radnik, iako bi htio ostati raditi 

i nakon radnog vremena, ne može 

jer zakon to ne dozvoljava. Zakon nije 

predvidio da tvrtke poput naše nekad 

imaju previše posla, a nekad ga uopće 

nemaju, i prilagođen je tvrtkama 

koje imaju serijsku proizvodnju i dugoročne 

narudžbe te mogu sve isplanirati, 

pa i radno vrijeme. Nas je tržište 

prepoznalo zbog korektnog i nadasve 

poštenog pristupa i opstali smo samo 




zahvaljujući tome. Usprkos svim nedaćama 

u godinama poslovanja, nijednog 

trenutka nismo bili u blokadi, niti smo 

ikada kasnili s isplatom plaća i plaćanjem 

obveza", tvrdi Kuić. 

Vlasnik Kovinoelektre ne boji se kvalitetne 

konkurencije, ali velikim problemom 

smatra sivu ekonomiju. "Najveći 

su nam 'konkurenti' meštri koji rade 

bravariju na crno u garažama. Netko bi 

se trebao pozabaviti time jer mi nismo 

tvrtka koja ima planiranu serijsku proizvodnju 

pa može utjecati na tržišnu 

cijenu i diktirati uvjete", ističe Kuić. 

A zbog toga što si nije mogao dopustiti 

da griješi, biznis se razvijao sporije. 

"Kada je narudžbi puno i krediti su lako 

dostupni, a takva je situacija bila prije 

krize, teško se othrvati izazovu prevelikog 

i prenaglog rasta. Nisam htio riskirati 

i staviti na kocku postignuto. To se 

pokazalo ispravnim jer smo i sada zdrava 

tvrtka koja nema znatnijih financijskih 

problema. Nismo si dopustili da 

se zadužimo i to nam je pomoglo da u 

ovoj krizi, kada se poslovi broje na prste 

jedne ruke, nemamo ozbiljnih problema. 

Sasvim je jasno da veliki iskorak ne 

možete napraviti ako ne podignete kredit, 

ali i da nije pametno to učiniti ako 

je nepoznanica sve osim rate kredita", 

otkriva Kuić. 

Taj je rizik, naglašava, posebno izražen 

u djelatnosti proizvodnje, gdje su 

cijene definirane dugoročno, a marže 

su sve manje. Kako mu u tvrtki rade i 

SVAKA KRIZA MORA 

PROĆI, PA ĆE I OVA. 

20 GODINA RADIMO 

OD NARUDŽBE DO 

NARUDŽBE I NIKAD 

NISMO BILI BEZ POSLA 

članovi najuže obitelji, ni zbog nije htio 

riskirati. Najvećim grijehom smatra neisplatu 

plaće radniku. "Probleme možete 

prepoznati prilično rano, tako da s 

radnikom morate raščistiti i dogovoriti 

kako ćete koristiti njegovu uslugu. Korektan 

odnos prema radniku vrlo je važan 

za uspjeh posla", zaključuje Kuić. 

Ivan Kuić radi već 41 godinu i u mirovinu 

će otići zadovoljan jer je bio i 

više nego korektan prema partnerima 

i radnicima, a u tvrtki su zaposleni, i 

to u proizvodnji, a ne menadžmentu, 

njegov sin Mateo, koji vodi proizvodni 

pogon, kći, koja radi u računovodstvu, 

te zet, koji radi na stroju. Za sebe kaže 

da je prezadovoljan učinjenim jer "nije 

bogat onaj koji puno ima, nego onaj 

komu malo treba". 

"Sin Mateo odrastao je s tvrtkom. Dok 

je išao u srednju školu i studirao, radio 

je i najteže fizičke poslove, a za studij 

je sam zarađivao. Danas je vrstan inženjer 

i osoba koja u najvećoj mjeri upravlja 

tvrtkom te ga svaki njen uspjeh u 

potpunosti ispunjava. Moj angažman 

sveo se na koordinaciju i savjetovanje 

u slučajevima kad je za sklapanje posla 

potrebno iskustvo", ističe vlasnik Kovinoelektre. 

Kovinoelektra je prošlu godinu završila 

sa 3,5 milijuna kuna prometa, a nekada 

je, u vrijeme konjunkture, iznosio 

oko 7 milijuna. 

"Više od dvadeset godina živimo od 

narudžbe do narudžbe, a kad pogledam 

unatrag, nikada nismo na dulje razdoblje 

ostali bez posla, pa nema razloga 

da tako bude i u iduća dva desetljeća. 

Svaka kriza mora proći, pa će i ova", kaže 

Kuić, koji pozdravlja napore da se 

uvede red u financije i da svatko poput 

njegove tvrtke plaća obveze. 

Kovinoelektra ima suvremen i dobro 

opremljen proizvodni pogon. U njemu 

su hidraulička preša pritiska 100 tona, 

dugačka tri metra, stroj za isjecanje kutova 

s podesivim usnama, komora za 

nanošenje elektrostatskog praha tipa 

"Iva 6", peć za elektrostatsko plastificiranje 

dimenzija 1x2x3 metra, mehaničke 

škare dimenzija 2500x5 milimetara, 

stroj za perforiranje i štancanje opremljen 

sa 48 alata te CNC probijačica 

koja može napraviti sve vrste otvora u 

limu. Upravo je ona prednost tvrtke u 

odnosu na konkurenciju. 

"U poslu je najvažnije zadovoljiti sve 

strane jer ako jedna nije zadovoljna, onda, 

unatoč naplati i zaradi, dugoročno 

gubite. Moja je tvrtka zdrava zato što 

imamo optimalan broj zaposlenika koji 

pružaju maksimum na poslu, zato što 

nismo zaduženi i što se trudimo najbolje 

što možemo ispuniti zahtjeve naših 

partnera. Za posao treba živjeti dvadeset 

četiri sata u danu. Stabilna smo tvrtka 

koja živi na tržišnoj vjetrometini bez 

ičije pomoći. Ako se zna za svaki lokal 

i restoran, trebalo bi se znati i za svaku 

proizvodnu tvrtku. Jednako tako, nije 

korektno da je komunalna naknada u 

proizvodnji i radionici jednaka onoj koju 

plaća trgovački centar", tvrdi Ivan Kuić. 

Kovinoelektra je uspjela dobiti certifikat 

ISO 9001, od kojeg zasad ima 

samo trošak, ali u tvrtki se nadaju da će 

se tržište voditi računa o standardima 

kvalitete. 

22 

FORBES 

RUJAN, 2014

Iva Biondić vodi 

studij novinarstva 

na zagrebačkom 

Veleučilištu Vern' 

24 

FORBES 

RUJAN, 2014


IVA BIONDIĆ — VERN' 

S koferima 

u ruci, živi 

da bi učila. 

I poučavala 

Iva Biondić je prije nekoliko godina izašla iz 

hrvatskih medijskih kuća, zatvorila vrata za 

sobom i napravila novu, akademsku karijeru 

na Vern'u. To joj je, nakon artmenadžerske, 

PR-ovske i medijsko-menadžerske, četvrta 

po redu i sve sluti na to da će potrajati 

PIŠE: BORIS VLAŠIĆ 

FOTOGRAFIJE: BRUNO KONJEVIĆ/CROPIX 

Traganje za istinom već je 

stoljećima "full-time job" 

medijske industrije. Mediji 

i novinarstvo oduvijek 

tragaju za smislom. Smislom 

svijeta oko sebe i/ili sebe. Jer, 

činjenica da je vaš (naš) glas pojačan 

do razine na kojoj dopire od jednog 

kraja zemlje do drugog ne dodjeljuje 

vam (nam) ništa veću mudrost i razumijevanje 

nego kad vam glas dopire 

samo od jedne strane šanka do druge 

- misao je kojom se pozabavila Iva Biondić 

u jednoj od svojih kolumni. 

U ovoj je podsjetila medije da su 

patnje oko pažnje čitatelja koje, na- 

REVNO OBILAZI 

MEDIJSKE KUĆE U 

LONDONU, NEW 

YORKU I PARIZU NE BI 

LI DETEKTIRALA KAMO 

DANAS IDU MEDIJI 

žalost, loše novinarstvo privlači jeftinom 

kombinacijom show businessa, 

oglašavanja i vijesti, problem s kojim 

se uistinu muči stoljećima. 

Pritom je, radi samo jednog teksta, 

kolumne koja bi trebala podsjetiti 

medije zašto, ustvari, postoje, Biondić 

posegnula za starim filmom Franka 

Capre i citiranom rečenicom Edwarda 

R. Murrowa, jednog od američkih novinara 

koji su stvarali povijest. On je 

stvorio emitiranje televizijskih vijesti, 

a nakon toga nije bilo povratka. 

Podsjetila je na Theophrastea Renaudota 

i njegov Gazette de France 

pokrenut 1631., Billa Adaira, političkog 

novinara St. Petersbug Timesa, i njegov 

PolitiFact, nagrađen Pulitzerom 

za praćenje predsjedničkih izbora u 

SAD-u 2008. godine, te francuskog 

filozofa i kritičara Rolanda Barthesa, 

a sve kako bi ukazala na jedini smisao 

novinarstva - traganje za istinom. 

Učinila je to u najboljoj maniri medijskog 

eksperta, znalca koji zaključke 

i teze podupire enciklopedijskim znanjem 

i baratanjem činjenicama koje, 

pak, Googleovom brzinom postavlja 

pred publiku. Teško je pritom reći da 

je Biondić jednostavna sugovornica, 

replicira brzo, često provocira i jasno 

iznosi svoje stavove, bez obzira koliko 

njima ulazila u verbalne duele. Kao 

oni koji na intervjuu za posao govoreći 

o svojim manama kažu da su iskreni. 

Na isti način kako piše, prolazeći 

kroz temu na nekoliko razina, i govori, 

iznoseći jezgrovite analize postupaka 

i događaja, referirajući se pritom 

na istraživanja, studije i statistike iz 

raznih medijskih izvora, akademske 

radove i probrane korisnike društvenih 

mreža. Sama je prisutna na dvije 

društvene mreže, jednom je rekla da 

ima sedam mail adresa, a u mobitelu 

vjerojatno drži kontakte kompletnih 

redakcija hrvatskih i nekoliko stranih 

medijskih kuća i medijskih eksperata. 

To je njen život. 

Predaje na Vern'u, gdje vodi studij 

novinarstva, i visi po medijskim kućama 

u Londonu, New Yorku i Parizu. 



IVA BIONDIĆ — VERN' 

Tamo, u The Guardianu, Huffington 

Postu ili Liberationu, Oxford Internet 

Instituteu ili na Poynter Instituteu, 

sa svojim prijateljima i kolegama 

promišlja o trendovima i kretanjima 

medija. Brine se radi hrvatskog novinarstva 

iako je prije nekoliko godina 

izašla iz hrvatskih medijskih kuća, 

zatvorila vrata za sobom i napravila 

novu, akademsku karijeru. To joj 

je, nakon artmenadžerske, PR-ovske 

i medijsko-menadžerske, četvrta po 

redu i sve sluti na to da će trajati. 

Iva Biondić u svojoj biografiji uz 

MBA ima i iskustvo programa Media 

Strategies s Columbije u New Yorku, 

Management and Leadership na 

MIT-u, Enterpreneurial Jounalism 

na Poynter Instituteu. Pojednostavljujući 

do krajnjosti, može se reći da 

je uložila pristojnu nekretninu u svoje 

obrazovanje i na to potrošila nekoliko 

ozbiljnih godina. Članica je programskog 

odbora SEMPL konferencije u 

Portorožu, gdje će ove godine biti i 

jedan od Key Note Speakera s Danielom 

Levineom. On je jedan od pet 

najboljih govornika u svijetu za čije 

se govore o ekonomskim potencijalima 

trendova lome najmoćnije svjetske 

kompanije. Nakon spomenutog 

MBA-a bila je jedina od četvero kojima 

je ponuđen lukrativni konzultantski 

posao i zanosna karijera te jedina 

od četvero koja ju je odbila. Vratila se 

u hrvatske medije, svjesna što propušta. 

Dogovorila je da će se vratiti, dala 

je riječ i to je dovoljan razlog da ne 

ode samo radi novca. 

Već je tada vjerojatno znala da joj 

je mjesto zapravo s druge strane katedre, 

da kao i njena baka, a prije nje 

i njezina majka na Arhitektonskom 

fakultetu, pravu strast nalazi u poučavanju 

novih generacija. Biondić je 

tako organizirala i prvi media startup 

kamp u regiji. Na Vis, gdje Vern' 

ima internacionalni studentski centar, 

dovela je Joshuu Bentona, osnivača i 

direktora Nieman Journalism Laba s 

Harvarda, i Conora White-Sullivana, 

bivšeg šefa HuffPo laboratorija, kojeg 

je Forbes 2011. proglasio jednim od 30 

najvećih medijskih zvijezda u usponu 

STRAST NALAZI U 

POUČAVANJU NOVIH 

GENERACIJA TE JE U 

VERN'OVU CENTRU NA 

VISU ORGANIZIRALA 

PRVI MEDIA START-UP 

KAMP U REGIJI 

do 30 godina. 

Promjene u novinarstvu, gdje digitalno 

potiskuje klasičan print, a istodobno 

ne pokazuje sigurne izvore financiranja 

za tu profesiju, ne smatra 

krajem. Samo zahtijeva snalažljivost 

potrebnu za preživljavanje i tome 

poučava studente. "To danas znači i 

pažljivo kombinirati traganje za inovacijama 

i ono što je 'sada i ovdje'. Iako 

je sve digitalno cool i uzbudljivo, 

treba voditi računa da je i tisak još 

(donekle) 'alive & kicking', ali često 

još uvijek ključan za stabilnost poslovanja. 

Tisak treba revitalizirati, a ne 

trivijalizirati", kaže Biondić. 

Podsjeća pritom kako se procjenjuje 

da će u sljedećih pet godina više 

od 60 posto globalnog industrijskog 

rasta biti potaknuto digitalnim proizvodima 

i uslugama. "Znači, osim što 

smo privatno migrirali on-line i gotovo 

u svakom trenutku egzistiramo 

multiplatformno, globalna ekonomija 

postaje također dominantno digitalna. 

Sve su to veliki izazovi za medijsku 

industriju i oni nisu partikularno hrvatski 

problem", govori Biondić o problemu 

u kojem se izgubilo klasično 

novinarstvo. "Treba se snaći u ovome 

u čemu živimo, postmodernističkom 

komunikacijskom kaosu i specifičnostima 

našeg tržišta", definira šarm 

shizofrenog života. "Postoji nekoliko 

stvari na koje se treba fokusirati: 

praktičan rad, razvoj multimedijalnih 

vještina, vraćanje novinarskim osnovama, 

razvoj poduzetničkih kompetencija 

i važnost cjeloživotnog učenja 

i specijalizacije", kaže Biondić. To je 

jednostavno dobar recept, dodaje. 

Jednog od rijetkih medijskih stručnjaka 

u regiji u čijem su fokusu medijski 

menadžment i medijsko poduzetništvo 

prepoznali i u Innovation 

Media Consultingu, najvećoj svjetskoj 

konzultantskoj kući specijaliziranoj 

za medije koja radi projekte za USA 

Today i Liberation, s kojima je godinama 

surađivala na regionalnim projektima. 

Komunicira na nekoliko društvenih 

mreža, ali je promišljeno odsutna 

s najpopularnije, Facebooka. Izabrala 

je poslovnu, Twitter, i privatnu, Instagram, 

zbog ljubavi prema fotografiji. 

No, i na toj je mreži dodatno zaštićena 

nickom. Oni koji je bolje poznaju reći 

će da je to dio osobnosti, ne namjerava 

trošiti vrijeme i misli s prevelikom, 

slučajnom publikom. Ukazat će na 

ono što smatra bitnim, otvoreno kritizirati, 

ali i hvaliti i čitav niz metapodataka 

upakirati u duhoviti ili mudri 

#, ali će hladno izbjeći rasprave pred 

ogromnim auditorijem. 

Izabrana je za članicu počasnog komiteta 

multidisciplinarne konferencije 

crnogorske Akademije znanosti 

i umjetnosti, koja će ovog mjeseca u 

Crnoj Gori okupiti respektabilnu ekipu, 

vođenu Mikeom Friedrichsenom, 

osnivačem i direktorom Humboldt 

School of Digital Managment u Berlinu, 

ujedno i direktorom Media BusinessTransfer 

Centera u Berlinu, te profesorom 

medijske ekonomije i medijskih 

inovacija na stuttgartskom sveučilištu. 

Tu će biti i Jos van Dijck, profesorica 

medija s amsterdamskog sveučilišta, 

Alphonso Tabernero sa sveučilišta u 

Navarri, Derrick De Kerckhove, profesor 

sociologije napuljskog sveučilišta, 

što su samo dijelovi titula i funkcija 

medijskih znalaca uz koje se pojavljuje 

još desetak renomiranih medijskih 

stručnjaka iz Finske, Grčke, Švicarske 

i drugih zemalja. 

Realno, biti jedan od govornika na 

takvom skupu, veliko je priznanje i 

dokaz kompetencija. 

Biondić će na konferenciji zajedno 

s dr. sc. Jasminom Kallay govoriti 

o igrama vijestima (newsgames) i 

njihovu potencijalu za povećavanje 

26 

FORBES 

RUJAN, 2014

U IDUĆIH PET GODINA 

GLOBALNI RAST BIT ĆE 

POTAKNUT DIGITALNIM 

PROIZVODIMA I 

USLUGAMA, A TO JE 

IZAZOV I ZA MEDIJSKU 

INDUSTRIJU 

Razvila se u jednog od 

rijetkih medijskih stručnjaka u 

regiji, s fokusom na medijski 

menadžment i poduzetništvo 

društvene svijesti i građanskog angažmana. 

Kao što piše u jednoj od 

spominjanih kolumni o mediamorfozama 

čovjeka i antropomorfozama 

tehnologije: "Vijesti igre prikazuju 

tekst, slike, zvukove i video, ali i puno 

više od toga. 

One simuliraju funkcioniranje stvari 

konstruiranjem modela koji ljudima 

omogućavaju interakciju. Tako obrađene 

informacije nude nam cjelokupniji 

doživljaj. 

Predstavljaju i promjenu paradigme 

načina na koji konzumiramo 

medijski sadržaj te isti reproduciramo 

kao dio svog iskustva. Vijesti igre 

omogućavaju da se na drugačiji način 

konstruira kontekst, da se prenese 

više podataka, da se prikažu različiti 

aspekti iste priče i - možda ono najvažnije 

za današnje novinarstvo - da 

se kroz interakciju s pričom publika 

zavede, navede da joj posveti svoju 

pažnju i vrijeme." 

Ovog mjeseca, treću godinu zaredom, 

bit će i domaćin BalCannes top 

25 na Weekend Media Festivalu u Rovinju. 

Riječ je o svojevrsnoj reviji koja 

prikazuje najzanimljivije marketinške 

kampanje po izboru žirija sastavljenog 

od novinara iz šest zemalja regije. 

Živi, očito, s koferima u ruci i obilazi 

različite destinacije ne bi li predavala 

drugima ili učila od drugih, a 

vraća se kako bi poučavala studente. 

To je nekoliko života. Ali, začudo, u 

svemu tome nalazi zadovoljstvo, jer se, 

naravno, u svemu nalazi dovoljno neistraženog 

da se znatiželjne i hrabre 

osobe ne izvlače iz vrtloga otkrivanja. 

Biondić je očito takva. 



STJEPAN RADOVIĆ — MANAS 

Hrvatsko-američka 

sinergija: Split, Boston, 

Harvard & Pelješac 

Obiteljska informatičko-građevinska tvrtka sa 

120 zaposlenih sagradila je i otvorila hotel u centru 

Splita s brojnim softverskim rješenjima koja bi mogla 

postati privlačan marketinški model u svijetu turizma 


Tvrtka Manas iz Splita uspjela 

je spojiti četiri djelatnosti: 

informatiku, koja joj je 

osnovna, sa stanogradnjom, 

hotelijerstvom i proizvodnjom 

vina. Osim što je realizirala važne 

investicije poput ulaganja u IT sektor i 

nove aplikacije, gradnju četiriju stambenih 

zgrada i vinarije Nikolica te najnoviju, 

hotel s četiri zvjezdice, čija je 

vrijednost iznosila pet milijuna eura, 

njezin direktor Stjepan Radović jasan 

je u namjeri da u potpunosti iskoristiti 

njihovu sinergiju. 

Nakon što je diplomirao na zagrebačkom 

Ekonomskom fakultetu 1997. 

godine, Radović je počeo raditi u jednoj 

savjetodavnoj tvrtki za financije i računovodstvo. 

Nakon dvije godine priključio 

se bratu Nikši, koji je u SAD-u 

završio studij informatike i u Bostonu 

pokrenuo posao u struci. Stjepan Radović 

je danas suvlasnik i direktor tvrtke 

Manas, a u američko-hrvatskoj ekipi 

dokazao se kao osoba za razvijanje projekta 

Extension Engine. Tvrtka Manas 

ima i ured u Bostonu, koji se bavi upravljanjem 

projektima i dizajnom, a Split je 

zadužen za programiranje i testiranje. 

Sve je počelo 2000. godine izradom 

konzultacijskog softvera za jednu američku 

tvrtku. Isprva je Manas zapošljavao 

pet radnika, a danas ih ima više od 

120 na raznim informatičkim poslovima. 

U kontinuitetu rade za američko 

tržište, a među njihovim najpoznatijim 

klijentima je Harvard. Za to sveučilište 

rade nekoliko projekata, a s jednim od 

njih cilj im je biti najbolji u svijetu. Uz 

uspješno realizirane narudžbe inozemnih 

kupaca za proizvodima kao što 

su baze podataka i mobilne aplikacije, 

Manas ima i niz vlastitih projekata koje 

je prepoznalo globalno tržište. Informatički 

dio tvrtke nudi, naime, cjelovita integrirana 

poslovna rješenja na području 

PIONIR U 

SEGMENTU MOBILNIH 

APLIKACIJA, 

MANAS RADI I 

NEKOLIKO PROJEKATA 

ZA SVEUČILIŠTE 

HARVARD 

desktop, web i mobilnih aplikacija, za 

koje ima i poseban odjel za testiranje. 

Manas, jedna od tvrtki pionira u 

razvoju aplikacija za mobilne telefone, 

prošle je godine ostvario promet od 50 

milijuna kuna. U informatičkom dijelu 

tvrtka ima stalan rast, a njezini zaposlenici, 

kaže Radović, imaju veliku mogućnost 

edukacije zahvaljujući razmjeni sa 

svojim američkim partnerima. 

Od 2003. godine tvrtka se bavi i graditeljstvom. 

Dosad je sagradila četiri 

objekta sa 118 stanova. "U razdoblju od 

2004. do 2012. godine napravili smo 

četiri objekta. Dio stanova i poslovnih 

prostora predvidjeli smo za prodaju, a 

dio smo ostavili za svoje potrebe. Za 

dvije godine planiramo započeti gradnju 

nove poslovno-stambene zgrade, 

i to znatno modernije", ističe Stjepan 

Radović. 

Najvažniji događaj u ovogodišnjem 

poslovanju je nedavno otvorenje hotela 

Cornaro u centru Splita, u koji je Manas 

investirao pet milijuna eura, uključujući 

i kupnju zgrade bivšeg Studentskog 

centra. Hotel ima 31 dvokrevetnu i tri 

jednokrevetne sobe te dva hotelska 

apartmana, a dvije su sobe prilagođene 

28 

FORBES 

RUJAN, 2014

Stjepan Radović u vječnoj je potrazi za 

odgovorom na pitanje zašto kod nas i 

najjednostavnije stvari moraju biti komplicirane, 

a za svako ulaganje postoji prepreka 

osobama smanjene pokretljivosti. 

"Investiciju smo realizirali relativno 

brzo jer smo poštovali pravila Ministarstva 

turizma o kategorizaciji. To se pokazalo 

ispravnim putem i pritom nismo 

imali nikakvih dvojbi jer je poznato da 

savjetodavne usluge našeg Ministarstva 

u tom području koriste i druge zemlje", 

pojašnjava Stjepan Radović. 

Hotel je kategoriziran s četiri zvjezdice, 

a projektant Anton Šverko u njemu 

je kombinirao tradicionalno i moderno. 

U staroj zgradi ostali su puni zidovi i 

visoki stropovi, a interijer je moderno 

uređen. Za iduću sezonu u planu je 

otvaranje restorana. 

"Gradnja hotela puno je zahtjevnija 

u usporedi sa zgradom. Hotel je živ organizam 

i mora se paziti na niz detalja. 

Za razliku od onih izvan centra grada, 

objekt na ovakvoj lokaciji zahtijeva veća 

ulaganja po sobi, ali postiže i više cijene 

zahvaljujući lokaciji", ističe Radović. 

Hotel će biti otvoren čitavu godinu. 

U zimskom periodu Radović puno očekuje 

od suradnje sa splitskim tvrtkama, 

kojima želi ponuditi uslugu organizacije 

poslovnih događanja i ugostiti njihove 

poslovne partnere, a namjerava im 

SVAKA SOBA U 

CORNARU IMA TABLET 

S APLIKACIJAMA 

POSEBNO KROJENIM 

ZA GOSTA HOTELA U 

KOJI JE ULOŽENO 5 

MILIJUNA EURA 

prilagoditi i cijene. U prizemlju hotela 

nalaze se recepcija, aperitiv bar i restoran 

s terasom. Druga je terasa na krovu. 

Gostima je osiguran parking u jednoj 

garaži te električno vozilo za vožnju i 

dostavu u pješačkoj zoni. U hotel su implementirana 

brojna softverska rješenja, 

a svaka soba ima tablet s aplikacijama iz 

kojih gost može dobiti sve informacije 

o događajima i ponudi Splita i hotela 

Cornaro u tom trenutku. 

"Razvili smo rješenja koja mogu privući 

oglašivače koji žele predstaviti svoju 

ponudu. Isto namjeravamo ponuditi 

i drugim hotelima u Hrvatskoj s četiri i 

više zvjezdica te maloprodajnim lancima, 

koji u obliku videa mogu potencijalnim 

kupcima približiti svoju ponudu. 

Naša tvrtka im nudi i softver i hardver 

- mini PC povezan s ekranom, koji producira 

sadržaj. Procedura upravljanja 

vrlo je jednostavna i zaposlene je lako 

za to obučiti", otkriva Radović. Oglašivači, 

ističe, mogu biti agencije koje 

organiziraju izlete, rent-a-car agencije, 

restorani, barovi, kulturne ustanove 

te niz tvrtki i ustanova iz područja interesa 

turista. "Cijene oglašavanja su 

simbolične i zainteresirani mogu vrlo 

brzo vratiti uloženo. Hotel može sam 

instalirati aplikaciju na svoje tablete, a 

sam gost može ih implementirati u svoj 

uređaj", pojašnjava Radović. 

Uz Stjepana i Nikšu Radovića, važna 

su karika tvrtke i njihova sestra Marija 

Šverko, čiji je suprug Anton projektirao 

Cornaro, te njihov otac Ante. Obitelj 

ima imanje na Pelješcu, odakle je 

porijeklom. Oko 17 tisuća čokota loze 

uzgajaju u vinogradu smještenom na 

najatraktivnijem položaju Dingač. "Bili 

smo prisiljeni proizvoditi vino jer je 

Poljoprivredna zadruga Dingač koja je 

otkupljivala grožđe upala u probleme. 

Vinariju smo uredili u Splitu, a vino 

kontrolira zagrebački Vinolab, eksperta 

Lea Gracina. Na tržište plasiramo 

vino pod imenom Nikolica, što je naš 

obiteljski nadimak. Prodajemo ga poznatim 

kupcima, a mnogo očekujemo 

i od prodaje hotelskim gostima te od 

restorana u sklopu hotela, koji namjeravamo 

otvoriti do početka iduće godine", 

kaže Stjepan Radović. 

Slobodno vrijeme Radović provodi 

svirajući gitaru sa svojim bendom Produžni 

kabel. Odradili su niz koncerata, 

tu su i brojne autorske pjesme. Redoviti 

su sudionici lastovskog festivala te 

onog slovenskog u Otočecu. U trenucima 

opuštanja pokušava si odgovoriti 

na pitanje zašto kod nas, za razliku od 

SAD-a, i najjednostavnije stvari moraju 

biti komplicirane i kočiti investicije. 

Trenutno za informatički dio svojeg 

biznisa traži voditelja prodaje koji bi 

proizvode uspješne na američkom tržištu 

plasirao na naše i europsko. A to 

bi trebao biti lak posao s obzirom na 

kvalitetu rješenja iz Manasa. 



IVICA BABIĆ – PRŠUT VOŠTANE 

Iskoristio je 

dobru ružu 

vjetrova na 

Kamešnici 

Vlasnik tvrtke Pršut Voštane sada 

okuplja proizvođače i radi na tome 

da sve hrvatske vrste pršuta postanu 

ugledni europski brendovi. A u početku 

čak nije znao da želi proizvoditi pršute 


FOTOGRAFIJE: DRAGO SOPTA/CROPIX 

Ivica Babić, vlasnik i direktor 

tvrtke Pršut Voštane, ujedno 

predsjednik udruge Dalmatinski 

pršut, ne zna točno zašto se 

odlučio baviti proizvodnjom 

pršuta. Tijekom karijere uvijek je solidno 

zarađivao: vodio je komercijalu u 

Tisku i Slobodnoj Dalmaciji, društveni 

standard u Cetinki, a bio je i direktor 

jednog sinjskog hotela. No, priznat će 

da se oduvijek htio baviti privatnim poslom, 

nešto samostalno napraviti. Kaže 

da se možda upravo radeći u Cetinki 

obučio za poduzetnika. 

Proizvodnjom pršuta u početku se 

bavio kao dodatnim poslom. Početni 

uspjeh zahvaljuje projektantu pršutane, 

pokojnom stručnjaku za suhome- 

snate proizvode Đuri Rosegu, koji je 

njegovu pršutanu napravio na planini 

Kamešnici kod mjesta Voštane, na idealnoj 

mikrolokaciji zbog ruže vjetrova 

i 970 metara nadmorske visine. Naime, 

iako se najčešće misli da je za kvalitetno 

sušenje pršuta važna bura, po- 

NA TRŽIŠTE JE IZAŠAO 

2007., A DANAS 

IMA DVA MODERNA 

POGONA I SURAĐUJE 

SA SVIM TRGOVAČKIM 

LANCIMA U ZEMLJI 

djednako je važno i jugo, koje pršutima 

donosi vlagu i mirise bilja. 

Prve pršute, oko 5000 komada, Babić 

je na tržište izbacio 2007. i prodao 

ih uglavnom restoranima. Danas voli 

reći da je tada imao najviše novca: “Lako 

bih prodao sve pršute, a nisam imao 

nikakvih problema s naplatom. Tako 

sam došao u fazu kada sam morao odlučiti 

želim li se potpuno posvetiti tom 

poslu. Glatko poslovanje u prvoj godini 

umnogome je pridonijelo odluci da se 

počnem samostalno baviti proizvodnjom 

pršuta.” 

Tvrtka Pršut Voštane najprije je zapošljavala 

troje radnika. Uslijedile su 

faze širenja, a posljednja je bila otvaranje 

pogona u poslovnoj zoni Čaporice 

30 

FORBES 

RUJAN, 2014

Ivica Babić, 

vlasnik i direktor 

Pršuta Voštane 

pokraj Trilja. Tako tvrtka sad ima dva 

moderno opremljena pogona. 

“U novi pogon uloženo je više od 3,5 

milijuna eura. Uveli smo najmoderniji 

sustav praćenja u prehrambenoj industriji, 

IFS sustav, pa možemo raditi 

robne marke za najpoznatije trgovačke 

lance. U Voštanima imamo zrionicu te 

provjetravanje i dimljenje pršuta, a u 

Čaporicama solimo butove, pancetu, 

pečenicu i imamo najmoderniju pakirnicu 

pršuta. Iako smo modernizirali 

tehnologiju, uspjeli smo zadržati tradicionalni 

način proizvodnje”, ističe 

Ivica Babić. 

Sadašnji puni kapacitet pršutane 

Voštane je 96 tisuća komada pršuta 

godišnje. “Dosad smo u prosjeku proizvodili 

malo manje od 30 tisuća komada 

godišnje. Od iduće godine proizvodit 

ćemo puno više pršuta, pancete, 

suhog vrata, buđole i pečenice, 

a uvest ćemo i nove proizvode. Prije 

investicije imali smo 25, a sada imamo 

38 radnika. Surađujemo sa svim 

EU SVIMA NOSI 

NOVE ŠANSE. BABIĆ 

SE PLANIRA ŠIRITI I 

PROIZVODITI OKO 

300 TISUĆA PRŠUTA 

GODIŠNJE 

trgovačkim lancima”, kaže Babić, čija 

je supruga Dragica u tvrtki zadužena 

za računovodstvo, a kći Ana za marketing. 

Otvaranje drugog pogona ne 

znači da poduzetna obitelj više nema 

ambicija. Upravo je dovršeno idejno 

rješenje za proširenje pogona u Čaporicama, 

čime bi se kapacitet pršutane 

Babićevih povećao na 300 tisuća 

komada. To znači da će se povećati i 

broj zaposlenika. 

Unatoč modernizaciji, pršutana Voštane 

poštuje sve pravila tradicionalne 

proizvodnje dalmatinskog pršuta, 

za koji sirovi but ne smije biti lakši od 

11,5 kilograma, od klanja do soljenja 

ne smije proteći više od 92 sata, a za 

soljenje se upotrebljava isključivo 



IVICA BABIĆ – PRŠUT VOŠTANE 

Obiteljski biznis iz Voštana: vlasnik Ivica Babić s obitelji nakon otvaranja njihove prve 

delikatesne prodavaonice u zagrebačkom naselju Središće 

morska sol. Provjetravanje mora biti 

prirodno, na buri, a dim samo od drva 

s dalmatinskog krša. Nije dopušteno 

umjetno provjetravanje u komorama, 

što se prakticira u nekim europskim 

zemljama. Babićima ide u prilog činjenica 

da se ulaskom u Europsku uniju 

lakše dolazi do svježih butova, a i transport 

je puno brži. 

Danas se legalno proizvede oko 

200 tisuća komada dalmatinskog pršuta 

godišnje. Babića veseli što njegove 

kolege u Dalmaciji investiraju i što 

će se proizvodnja uskoro udvostručiti. 

Smatra i da je sinjski sajam pršuta 

pokrenuo brojne pozitivne aktivnosti 

vezane uz standardizaciju proizvodnje 

i popularizaciju pršuta. Oscilacija 

u kvaliteti bila je jedan od najvećih 

problema dalmatinskog pršuta. “To je 

izuzetno tražen brend pa se pod njegovim 

imenom na tržištu moglo naći 

i proizvoda upitne kvalitete”, objašnjava 

Babić. 

Zbog usitnjenosti svinjogojskih 

farmi proizvođači pršuta mučili su se 

s nabavom kvalitetne sirovine u Hrvatskoj, 

ali i to se mijenja. Uz velike 

kombinate, kaže Babić, pojavilo se i 

PROIZVOĐAČIMA 

PRŠUTA PROBLEM JE 

NABAVA SIROVINE 

U HRVATSKOJ, ZBOG 

KVALITETE, ALI I 

VISOKE CIJENE 

nekoliko vrlo ozbiljnih domaćih uzgajivača, 

koji uzgajaju i po 50 tisuća 

svinja, što je 100 tisuća butova. 

Problem hrvatske sirovine je cijena. 

Odličan i vrhunski obrađen svinjski but 

iz Austrije ili Nizozemske znatno je povoljniji 

od domaćih svinjskih butova, 

no Babić vjeruje da će se zbog ulaska u 

EU i ulazni troškovi naših uzgajivača 

uskoro približiti onima u europskim 

zemljama, te će tako i oni postati konkurentniji. 

“Hrvatska nema puno proizvoda koje 

može ponuditi europskom tržištu”, kaže. 

“Pršut je svakako jedan od proizvoda 

koji može pronaći mjesto na policama. 

Veseli me što stižu upiti iz europskih 

zemalja, čak i onih poznatih po proizvodnji 

pršuta i sličnih proizvoda.” 

Babić puno očekuje od zaštite pršuta 

iako misli da ona neće riješiti 

pojedinačne probleme proizvođača. 

Prije šest godina pokušalo se zaštititi 

izvornost dalmatinskog pršuta, a na 

kraju se to pokazalo nemogućim jer 

se na području Dalmacije nije moglo 

osigurati ni približno dovoljno svježeg 

svinjskog buta. Prema europskim 

propisima trebalo je, naime, dokazati 

dalmatinsko genetsko porijeklo svinje 

od koje se dobiva svježi but. Prije dvije 

godine, međutim, udruga Dalmatinski 

pršut pokrenula je inicijativu za zaštitu 

zemljopisnog porijekla i taj je projekt 

što se tiče Hrvatske dovršen. U procesu 

zaštite definirano je nekoliko osnovnih 

karakteristika dalmatinskog pršuta, a 

Ministarstvo poljoprivrede poslalo je 

dokumentaciju u Bruxelles kako bi se 

zaštita potvrdila u EU. Udruga okuplja 

17 proizvođača, od kojih desetak vrlo 

ozbiljnih ima ambiciju uvećati proizvodnju. 

Stoga Babić kao njen predsjednik 

smatra da bi se uskoro moglo 

proizvoditi oko 500 tisuća komada 

dalmatinskog pršuta godišnje. 

Dosad se kao pršut moglo deklarirati 

i dio buta bez kosti, dimljen 

samo nekoliko mjeseci. Domaći proizvođači 

uspjeli su definirati što se u 

Hrvatskoj može nazvati pršutom i u 

skladu s time preko Hrvatske gospodarske 

komore pokrenuli inicijativu 

za izmjenu načina deklariranja tog 

proizvoda. Izmjene su uvrštene u 

pravilnik i upućene u proceduru da 

bi bile i ozakonjene. Pršutom će se 

ubuduće zvati samo proizvod dobiven 

od cjelokupnog buta sušenog s kosti. 

Znat će se što je općenito pršut te što 

je i kako se proizvodi istarski, drniški, 

krčki i dalmatinski pršut. 

Radi zaštite interesa proizvođača 

ozbiljno se radi na osnivanju klastera 

proizvođača pršuta, u koji bi ušli 

predstavnici svih četiriju postojećih 

hrvatskih udruga. Riječ je, doduše, o 

inicijativi, ali Babić vjeruje u taj projekt 

jer može donijeti povoljnije uvjete 

u bankama, kvalitetniji nastup prema 

fondovima i bolju organiziranost tržišta. 

32 

FORBES 

RUJAN, 2014

FORBES 

ZLATKO LEOV — LEOV COMPANY 

Uz pomoć nove 

aplikacije pametni 

telefon komunicira 

izravno s kotlom 

u vašoj kupaonici. 

Odlično se razumiju 

LEOV IMA PRVI PAMETNI 

BOJLER NA BALKANU 

Dovoljno je imati bežičnu mrežu i besplatnu aplikaciju kojom se njime 

upravlja da bi ga se uključilo preko mobilnog telefona bez obzira gdje se 

korisnik nalazi. Na proizvodu veleske tvrtke radili su isključivo Makedonci 

PIŠE ALEKSANDAR MANASIEV 

Nakon napornog radnog dana 

došli ste kući i sve što 

želite duga je opuštajuća 

kupka, ali netko je zaboravio 

uključiti bojler pa nema tople vode!? 

Koliko ste često poželjeli uvijek 

imati toplu vodu, ali ne i goleme račune 

kada bi bojler cijelo vrijeme bio uključen? 

A možda ste potajno priželjkivali 

uključiti kućanske aparate pritiskom 

samo jedne tipke na mobitelu, i to kad 

niste kod kuće? 

Za makedonsku tvrtku Leov Company 

i njezina direktora Zlatka Leova 

to više nisu snovi, nego stvarnost. 

Njegova obiteljska tvrtka, osnovana 

u malom makedonskom gradu Velesu, 

nedavno je proizvela prvi pametni 


FORBES 

ZLATKO LEOV — LEOV COMPANY 

grijač vode na Balkanu, a vjerojatno i 

šire. Neki će se pitati kako je moguće 

nazvati pametnim uređaj kao što je 

bojler koji zagrijava vodu u kuhinji 

ili u kupaonici. A ovaj o kojemu je riječ 

nije samo običan bojler s nekim 

modernim odlikama. Primjenom 

suvremene tehnologije on putem interneta 

izravno komunicira s mobilnim 

telefonom. Dovoljno je samo kod 

kuće imati bežičnu mrežu i zauvijek 

možete zaboraviti dosadnu obvezu 

uključivanja bojlera. 

Sve je to moguće zahvaljujući aplikaciji 

za telefone koja je proizvedena 

u Makedoniji, a putem koje telefon 

komunicira izravno s termostatom 

kotla, također proizvedenim u makedonskoj 

tvrtki. Zaboravite pametne 

telefone, došlo je vrijeme za pametne 

bojlere, kažu u Leovu, gdje su htjeli 

stvoriti nešto što će dinamičan način 

življenja učiniti lakšim. Rezultat je 

spoj pametnog telefona i bojlera koji 

mogu uključiti u neki od četiri načina 

rada bez obzira gdje se nalazili, na 

plaži ili večeri u restoranu. 

"Bojler je napravila tvrtka Leov, 

elektronski termostat SMD, također 

makedonska kompanija, a Aranea je 

izradila mobilnu aplikaciju. To znači 

da je proizvod u potpunosti domaći", 

objašnjava Zlatko Leov. 

I sam se grozno osjećao svaki put 

kada bi došao kući iscrpljen s posla, a 

u bojleru nije bilo ni kapi tople vode. 

Upravo ga je to prije četiri godine potaknulo 

na razvoj pametnog bojlera. 

"Ideja živi još od razdoblja kada su se 

na tržištu pojavili pametni telefoni. 

Ovaj se bojler može uključiti s bilo 

kojeg mjesta preko mobilnog telefona", 

kaže Leov. 

Novi elektronski termostat makedonskog 

pametnog bojlera štedi čak 

40 posto električne energije u usporedbi 

s elektromehaničkim termostatima 

klasičnih bojlera, kažu u Leovu. 

S četiri nove funkcije, njihov je model 

revolucionaran: uz to što ima zaštitu 

od smrzavanja i od suhog grijanja, 

antibakterijski je i otkriva pogreške 

senzora. 

OSJEĆAO SE GROZNO 

SVAKI PUT KADA 

BI DOŠAO KUĆI 

ISCRPLJEN S POSLA, A 

U BOJLERU NIJE BILO 

NI KAPI TOPLE VODE. 

ODLUČIO JE DA MORA 

NEŠTO PODUZETI 

Direktor Zlatko Leov dodaje da je 

uređaj po brojnim značajkama uistinu 

jedinstven u globalnim razmjerima. 

"Nije riječ samo o uključivanju i is- 

ključivanju uređaja putem mobitela. 

Korisnik može birati prethodno podešenih 

načina rada koji odgovaraju 

njegovim potrebama, primjerice podešavanje 

temperature u kotlu, odabir 

ekološkog, tuš ili planskog načina rada 

na tajmeru", kaže mladi direktor. 

I prije službenog pojavljivanja na 

tržištu, još na prvoj javnoj prezentaciji, 

Leovljev je proizvod izazvao golem 

interes. 

"Ljudi su zadivljeni funkcijama pametnog 

bojlera, koji će se u trgovinama 

prodavati od 1. rujna", dodaje 

Zlatko Leov. 

Na jednom od najvažnijih sajmova 

ove tržišne niše, InterSolaru u 

San Franciscu, Leov je sa svojim pametnim 

bojlerom, koji je ondje imao 

34 

FORBES 

RUJAN, 2014

međunarodnu promociju, bio jedina 

tvrtka s Balkana. Na sajmu je Leov 

uspostavio kontakte i otvorio put do 

tržišta SAD-a, Kine, Rusije, Švicarske, 

Kanade, Izraela i Jamajke. 

Bez lažne skromnosti, Zlatko Leov 

očekuje puno od inovacije njegove 

tvrtke, kako na makedonskom tržištu 

tako i šire. 

"Mislim da ćemo napraviti revoluciju 

u korištenju bojlera u cijelom svijetu. 

Više nitko neće morati biti kod kuće 

da bi uključio bojler za toplu vodu. 

To će postati prošlost kojoj se nitko 

neće poželjeti vratiti", kaže Leov. 

Tvrtka kojom upravlja dugo je testirala 

svoj inovatni proizvod prije nego 

što ga je odlučila predstaviti tržištu. 

"Elektronski termostat izrađen je 

BOJLERI SU 

“ZASLUŽNI” ZA ČAK 

55 POSTO NOVCA KOJI 

SE U GODINU DANA 

UTROŠI U ENERGIJI. 

PRAGMATIČNO 

RJEŠENJE NAJBOLJA 

JE UŠTEDA 

od najmodernijih dijelova kako bi radio 

besprijekorno. Pri izradi nismo 

štedjeli novac jer smo htjeli stvoriti 

proizvod koji ispunjava visoke standarde. 

Aplikacija za mobilni telefon 

može se učitati besplatno s interneta", 

ističe Leov. 

Veleski je Leov među 100 najvećih 

izvoznika u Makedoniji jer je, kaže, 

prerastao u modernu tvrtku koja prati 

svjetske trendove i redovito ih provodi 

u svojoj proizvodnji. 

Od svojih početaka 1984. godine u 

Leovu su usmjereni na proizvodnju 

električnih uređaja sa suvremenom 

tehnologijom i brzo su prerasli u jednu 

od vodećih makedonksih tvrtki u 

privatnom vlasništvu. Danas proizvode 

horizontalne i vertikalne grijače 

vode kapaciteta pet do 500 litara, solarne 

grijače i desetke drugih uređaja, 

ali motor koji ih pokreće oduvijek su 

inovativni bojleri. 

"Uvidjevši njihov potencijal i kvalitetu, 

naše smo bojlere počeli izvoziti 

u susjednu Grčku i Srbiju, a onda i 

u Albaniju te Bugarsku. Time smo si 

otvorili vrata u svijetu, pa Leov danas 

izvozi u 25 zemalja Europe i Azije. 

Rumunjsku, Gruziju i Katar dodali 

smo ove godine našem izvoznom 

portfelju, koji čini 90 posto ukupne 

proizvodnje. Leov je danas jedan od 

vodećih proizvođača bojlera na Balkanu", 

apostrofira Zlatko Leov. Prema 

riječima bivšeg predsjednika makedonske 

gospodarske komore Branka 

Azeskog, inovacije su presudne za 

razvoj i povećanje izvoza, a upravo 

je Leov tvrtka koja može biti primjer 

drugima te se može nositi s međunarodnom 

konkurencijom koja ulaže u 

Makedoniji. 

"Leovljevi su proizvodi priznat 

brend u regiji i Europi. Inovacije, 

kvaliteta i dodana vrijednost proizvoda 

ključni su za izvoz makedonskih 

proizvoda na svjetska tržišta", 

kaže Azeski. 

Leov napominje da su država i njezine 

institucije u stalnom kontaktu s 

izvozno orijentiranim tvrtkama, a sve 

u svrhu poboljšanja plasmana. Otkriva 

nam da će se tvrtka u budućnosti 

fokusirati na segment zelene energije, 

a usto planira uskoro predtaviti nove 

proizvode za zagrijavanje stambenih 

prostora i vode koji značajno štede 

energiju. 

Prema nekim analizama, bojleri 

su zaslužni za čak 55 posto onoga 

što se u godinu dana potroši na energiju, 

pa učinkovit kotao čini veliku 

razliku. Na uštede energije cilja i 

Europska unija, kako je nedavno 

naglasio povjerenik za energetiku 

Günther Oettinger. 

"Preobrazba našeg energetskog 

sustava u EU znači ogroman porast 

energetske učinkovitosti, a to je velik 

izazov. Ako želimo ostvariti naše ambicije 

za 2050., potražnja za primarnom 

energijom trebala bi pasti za 16 

do 20 posto do 2030. te više od 32 posto 

do 2050. Trenutni pozitivni trend 

povećanja energetske učinkovitosti 

u grijanju prostora mora se podržati. 

Trebamo pragmatična i fleksibilna 

rješenja", rekao je europski poverenik 

za energetiku. 

Stoga svi budući proizvodi koji dolaze 

iz inovativnih tvrtki kao što je 

Leov moraju biti u skladu sa strogim 

propisima o štednji energije. Zlatko 

Leov kaže da je upravo to dugoročna 

strategija njegove tvrtke. 

"Potrošačima ćemo ponuditi inovativne 

proizvode koje koriste alternativnu 

energiju kako bi znatno 

smanjili račune za struju", kaže za 

kraj Zlatko Leov. 


EUROPSKA POSLA 

GORDANA GRGAS 

Ništa od kreativne matematike 

36 

Deset članica koje su u EU od 2004. rast će 

dalje zbog industrije temeljene na znanju i 

inovacijama, a Hrvatska još ne zna što radi 

Koliko Hrvatska profitira od članstva u EU, nitko još nije izračunao, 

premalo je vremena prošlo. No, mjereći prema aktualnom stanju, ni 

najkreativniji pristup toj matematici, pa i u srednjoročnom razdoblju, 

neće rezultirati velikim plusevima. Najnovija statistika pokazuje 

da je povećan izvoz, što je sjajno (u prva četiri mjeseca ove godine izvoz 

u EU je porastao 21,6 posto), ali njegov udjel u strukturi BDP-a premalen je 

da bi utjecao na ubijanje recesije. Ostalih dobrih vijesti još nema, štoviše, ušli 

smo u proceduru prekomjernog deficita i ne ide nam baš ispunjavanje ciljeva, 

Financial Times je Hrvatsku već opisao kao “basket case” zemlju ili izgubljeni 

slučaj, a agencija Fitch ju je usred ljeta počastila novim sniženjem rejtinga. 

Cijena članstva, kad se uzme u obzir iznos uplata u europski proračun te 

pad prihoda od carina i PDV-a, Vladi pak iznimno teško pada. No, to je njen 

najmanji problem - najveći je što nema pomaka u gospodarstvu, a pitanje je 

hoće li domaća ekonomija krenuti prema rastu i sljedeće godine. 

I druge su srednjoeuropske pridošlice u EU imale u startu poteškoća s 

javnim financijama, ali su ekonomski počele cvjetati pa se to samo od sebe 

u većini slučajeva riješilo. Zahvaljuju to djelomično i dobrom tajmingu. Ušli 

su u Europsku uniju u vrijeme ekonomskog procvata, u pozitivnom ciklusu; 

Hrvatska ga je daleko promašila. 

Kad su ovog proljeća izračunavali svoj rezultat u deset godina članstva 

u EU, većina je tranzicijskih zemalja izrazila zadovoljstvo, a neke su bile i 

oduševljene. Mjereno BDP-om po stanovniku, njih četiri jasni su pobjednici: 

to su Litva, Latvija, Poljska i Slovačka, s rastom od 40 posto. Od članica koje 

su ušle u EU 2004., šest ih je usvojilo euro. Lošije rezultate bilježe Cipar, 

Slovenija i Mađarska, a za sve to postoji prilično jasno objašnjenje u politici 

koju su te zemlje vodile. Cipranima je životni standard čak lošiji nego 2004., 

a Slovencima je BDP po stanovniku porastao samo 7 posto. 

Istraživanje koje je u travnju objavio Deutsche Bank (CEE: Fit for the next 

decade in the EU) kaže, pak, da će u idućih deset godina srednjoeuropske 

članice nastaviti svoj ekonomski 

FORBES 

RUJAN, 2014 

Države bivšeg 

istočnog lagera na 

putu su strateškog 

industrijskog 

zaokreta. One će od 

članstva u EU sve više 

profitirati 

put hvatanja ostatka EU, no svaka 

drugom brzinom. Očekuje se da će 

se baltičke zemlje te Poljska i Slovačka 

najviše približiti životnom 

standardu zapadne Europe, umjerenu 

konvergenciju predviđaju 

Češkoj, Rumunjskoj i Bugarskoj 

(potonje dvije ušle su u EU 2007.), 

a skromnu Mađarskoj i Sloveniji. 

Da smo obuhvaćeni tim istraživanjem 

i prognozama, Hrvatska bi vjerojatno 

bila u posljednjoj grupi. 

Jer kad danas opisuju 28. članicu Europske 

unije, zapadni analitičari i mediji stavljaju 

ju rame uz rame s Grčkom i Ciprom, ali se 

tješe činjenicom da smo mala ekonomija sa 

solidnim bankama pa nećemo postati velika 

europska glavobolja. Za Hrvatsku to i nije baš 

neka preporuka. 

I dok će hrvatska vlada ove jeseni opet 

sastavljati popis tvrtki za privatizaciju, raditi 

novi rebalans proračuna i smišljati strukturne 

reforme, ne bi bilo loše da netko prouči 

što istodobno rade uspješne nove članice EU, 

kakve energetske napitke mućkaju tamošnje 

vlade za svoja gospodarstva. 

Države iz bivšeg istočnog lagera, naime, 

podižu ljestvicu i donose nove strategije rasta. 

Kako je u svojoj studiji objavila konzultantska 

kuća PwC, one su već dobrano na putu 

strateškog zaokreta cijelog okvira izravnih 

stranih ulaganja prema proizvodnji veće vrijednosti. 

Naglasak je na obrazovanoj radnoj 

snazi, visokoj tehnologiji te istraživanju i razvoju, 

posebno u Estoniji, Češkoj i Slovačkoj. 

Oni su se otisnuli na put koji mi još nismo, 

zapravo, niti otkrili, shvatili su što je smisao 

tzv. strategije pametne specijalizacije koju 

forsira EU, a mi smo je sastavili reda radi, da 

zadovoljimo prohtjev Europske komisije. 

Da desetorka zna što radi, potvrđuje i već 

spomenuto istraživanje Deutsche Banka kad 

navodi argumente za visoka očekivanja u idućem 

desetljeću: te su zemlje dobro opremljene 

za skok prema proizvodnji intenzivnije 

temeljenoj na znanju i inovacijama. Također, 

otvorenost i sofisticiranost trgovine te jaka 

integracija u europske proizvodne lance 

nastavit će podržavati ekonomski rast novih 

članica temeljen na industriji. Vozila, električni 

strojevi i oprema za telekome trebali 

bi, kažu, ostati najvažnije industrije. Da ne bi 

bilo zabune, što se Hrvatske tiče naglasak je 

na rastu temeljenom na industriji.

NAJBOGATIJE OBITELJI AMERIKE 

OSVAJAČI NEBA 

Uskoro se otvara 

najviša i najvažnija 

zgrada Amerike 

21. stoljeća, novi 

Svjetski trgovinski 

centar. Svi sudionici 

pothvata izložili su 

se velikom riziku. Svi 

osim milijarderske 

obitelji Durst, koja se 

u početku protivila 

gradnji, a sada je 

siguran dobitnik 

PIŠE: ERIN CARLYLE 

FOTOGRAFIJE: DAVID YELLEN ZA FORBES 

38 

FORBES 

RUJAN, 2014

U visinama: Douglas i Jody Durst na 

80. katu nebodera One World Trade 



Douglas Durst stoji 80 katova iznad točke koja 

se, srećom, sve rjeđe spominje kao Ground 

Zero, a sve češće kao One World Trade 

Center, 541,3 metra visoki simbol američkog 

ponosa i najviša zgrada zapadne hemisfere. 

Odavde puca pogled na cijeli Manhattan, prijeko na 

New Jersey, a prema zapadu sve do Greenwicha koji se 

64 kilometra sjevernije pružio iz Connecticuta u more iza 

Long Islanda. Trideset metara ispod prolijeće helikopter. 

Izgleda kao igračka. 

No, postoji kvaka: vrlo je malo zainteresiranih za uživanje 

u tom vrtoglavom pogledu. U tri godine otkako je Organizacija 

Durst preuzela upravljanje simbolom newyorškog 

oporavka od napada 9. rujna, za najam prostora prijavila 

su se samo tri interesenta. Kada se nakon otvorenja u 

studenome useli i izdavač Condé Nast, u zakupu će biti 

tek 60% nebodera. Da bi se otužna brojka ipak povećala, 

cijena najma na središnjim katovima spuštena je za 10%, 

na 69 dolara po četvornoj stopi. 

To je loša vijest za Lučku upravu New Yorka i New 

Jerseyja, kao i građane tih država koji je navodno kontroliraju: 

prema najnovijem izračunu, gradnja World 

One Tradea koštat će ih četiri milijarde dolara, a još 10,8 

milijardi izdvojit će za razvoj ostatka lokacije. Za obitelj 

Durst to nije toliko važno. Dali su samo 10% kapitala 

potrebnog za gradnju, a imaju ugovor na 99 godina o 

upravljanju zgradom i iznajmljivanju prostora, uz vrlo 

mali financijski rizik. Bez obzira na to hoće li sav prostor 

iznajmiti za tjedan dana ili za nekoliko godina, oni su na 

dobitku: One World Trade donosit će solidan stalni prihod 

budućim generacijama vlasnika obiteljskog biznisa, 

a vrijednost nekretnine će rasti. S financijskog gledišta, 

One World Trade je gotovo čisti dobitak. 

Ovakvi pametno sklopljeni poslovi učinili su obitelj 

Durst jednom od velikih nekretninskih dinastija New 

Yorka. Forbes njihovo bogatstvo procjenjuje na ukupno 

4,4 milijarde dolara. U svom nekretninskom portfelju 

imaju 11 nebodera na Manhattanu, među njima i treću 

najvišu zgradu na otoku, 366 metara visoki One Bryant 

Park. 

Organizaciju Durst osnovao je prije gotovo stotinu godina 

Douglasov djed. Otac Seymour sagradio je njihov prvi 

neboder, a sam Douglas imao je jednu od vodećih uloga 

u preoblikovanju Times Squarea i sada u podizanju One 

World Tradea. 

Članove obitelji Durst često opisuju kao ekscentrike. 

Od njih trideset troje koji nadziru poslovno carstvo, 

neki imaju interese i daleko izvan područja nekretnina. 

Seymour je bio toliko opsjednut nacionalnim dugom da 

je u blizini Times Squarea postavio golemi dužnički sat - 

svjetleći National Debt Clock. Zaštitnik okoliša Douglas 

ima organsku farmu, a njegova kći Anita, bivša avangardna 

glumica, prostor u obiteljskim i drugim objektima daje 

na besplatno korištenje umjetnicima. Robert Durst više 

ne sudjeluje u obiteljskom biznisu. Bio je osumnjičen za 

nestanak supruge i umiješanost u dva ubojstva, ali nije 

osuđen (vidi okvir). 

Osim ekscentričnosti, članovi obitelji dijele još jednu 

osobinu: prijezir prema vladinoj rastrošnosti i državnim 

intervencijama na tržištu, uz jezovit smisao da od toga 

profitiraju. Godine 2007., kada je Freedom Tower (kako se 

tada još zvao) bio tek rupa u zemlji, Durst i Anthony Malkin, 

čija obitelj kontrolira Empire State Building, zakupili 

su cijelu stranicu lista New York i pozvali guvernera Eliota 

Spitzera da uspori gradnju. Lučka uprava, tvrdili su, treba 

pričekati s gradnjom najvišeg nebodera dok se ne dovrše 

ostala četiri, kako bi One World Trade iskoristio njihov 

uspjeh. Durst i Malkin okomili su se i na plan (na kraju 

odbačen) da One World Trade udomi vladine agencije: 

“Zašto vlada namjerava platiti izgradnju pretjerano skupog 

zdanja u koje će uz previsoku najamninu smjestiti svoje 

agencije, a sve to o trošku poreznih obveznika čiji bi se 

novac mogao korisnije utrošiti?” 

No, kada su se političari predomislili, Durst se prijavio 

na natječaj za upravljanje zdanjem i pobijedio. Uostalom, 

zašto ne? “Bio sam protiv te zgrade prije no što je 

izgrađena”, priznaje uz kiseli osmijeh, gledajući nas kroz 

osmerokutne tamne naočale ispod zaštitne kacige (a nosi i 

neizostavnu zelenu kravatu i čarape). “Ali ako se daju poticaji, 

mi ih trebamo dobiti. … To je oduvijek naš osjećaj.” 

PRIČA OBITELJI DURST ZAPOČINJE 1902. GODINE, 

kada je krojač Joseph Durst stigao iz današnje Poljske u 

New York s tri dolara u džepu. Za deset godina već je bio 

partner u tvrtki za izradu odjeće Durst & Rubin. Nekret- 

2002. 

Prvotni Libeskindov 

dizajn tornja visokog 

541,3 metra 

2003. 

Revidirana verzija spaja 

šiljak s neboderom od 

70 katova 

DIJAGRAMI: PATRICK WELSH ZA FORBES 

2003. 

David Childs 

nudi potpuno 

drukčiju viziju 

40 

FORBES 

RUJAN, 2014

2003. 

U doba suradnje 

Libeskinda i Childsa 

šiljak se vraća u igru 

EVOLUCIJA 

AMERIČKE IKONE 

Nakon 13 godina, dva arhitekta i 

pet nacrta, One World Trade Center 

u studenome napokon otvara vrata. 

U tom trenutku bit će zauzeto 

oko 60% poslovnog prostora 

Legends Hospitality 

Group upravljat će 

promatračnicom na 100., 101. 

i 102. katu. Njihovi uredi bit 

će na 45. katu. 

Oglašivačka tvrtka Kid 

Creative zauzet će 87. kat. 

Od 64. do 69. kata smjestit 

će se China Center, privatna 

tvrtka koja pronalazi 

poslovni prostor kineskim 

biznisima. 

Agencija savezne 

vlade za opće usluge 

unajmila je prostor 

od 50. do 55. kata. 

Investicijska tvrtka 

BMB Group zakupila 

je 203 četvorna metra 

na 46. katu. 

Izdavač Condé Nast 

unajmio je trećinu 

zgrade i smjestit će se 

od 20. do 44. kata. 

2005. 

Na koncu je zbog sigurnosnih 

razloga prihvaćen 

konzervativniji dizajn 

ninsko carstvo počeo je oblikovati 1915. godine, kupivši 

zgradu u Garment Districtu na Manhattanu. 

Joseph i Rose Durst imali su petero djece. Troje je nastavilo 

očevim stopama, a najstariji sin Seymour usmjerio 

je biznis prema izgradnji nebodera, kupujući pod pseudonimima 

male parcele koje bi spajao u blokove pogodne 

za podizanje velikih građevina. “Bio je divan čovjek, tih, 

diskretan, nevidljiv”, priča Jerry Speyer, jedan od dvojice 

osnivača kompanije Tishman Speyer koja kontrolira Rockefeller 

Center i Chryslerov neboder. “Imao je nevjerojatnu 

hrabrost u izvedbi nekretnine, montaži i tomu slično.” 

Seymourov osobni život obilježila je tragedija. Njegova 

32-godišnja supruga Bernice bacila se 1950. s krova 

njihove kuće u Scarsdaleu, ostavivši četvero male djece 

(Douglas, njihovo drugo dijete, tada je imao samo šest godina). 

Seymour se nije ponovno ženio. Potpuno se posvetio 

biznisu s nekretninama i brojnim hobijima, uključujući 

prosvjede protiv državnih presizanja. Tako je osnovao i 

Odbor za prihvatljivi Svjetski trgovinski centar, protiveći 

se namjeri Lučke uprave da sagradi preteču zdanja kojim 

sada upravlja njegova obitelj. 

BOGATSTVO OBITELJI DURST 

PROCJENJUJE SE NA 4,4 

MILIJARDE DOLARA 

Odbor je 1968. zakupio cijelu oglasnu stranicu u New 

York Timesu i objavio ilustraciju od koje se danas ledi 

krv u žilama: prikazuje zrakoplov kako leti ravno prema 

najvišim katovima Blizanaca. Time nisu željeli proreći 

teroristički napad, već kritizirati nebodere kao moguću 

smetnju zračnom prometu i primanju TV-signala. Projektu 

su se, naravno, protivili iz drugih razloga. Neprežaljeni 

tornjevi Svjetskog trgovinskog centra predstavljali 

su početkom 1970-ih tek 900 tisuća kvadrata uredskog 

prostora čiju je gradnju financirala država i njima preplavila 

newyorško tržište nekretnina upravo kada je grad 

tonuo u recesiju. 

Njihova bitka protiv WTC-a zasjenila je još veću javnu 

bitku u gradu. Durst je bio jedan od nekolicine snažnih 

developera koji su potiho kupili desetke nekretnina oko 

Times Squarea. Neki od Durstovih zakupaca bili su mutno 

društvo: operateri peep showova, promotori “masaža” i 

ostali prodavači poroka ovjekovječeni u svakom oštrijem 

filmu iz 70-ih. U jednom jedinom bloku na 42. ulici do 

1984. se događalo 2300 zločina godišnje. 

Kao u slučaju WTC-a, pravila igre željelo je promijeniti 

jedno paradržavno tijelo odredivši 2,6 milijardi dolara 

vrijedne adaptacije u tom bloku. Za to su obećali 240 milijuna 

dolara poreznih olakšica drugom nekretninskom 

moćniku, Georgeu Kleinu. Durstovi su krenuli u još jedan 



rat. Podnijeli su tri tužbe, navodno financirali još 40 (što 

oni poriču) i nastojali uzbuniti javnost. (“Možda će svi ti 

novi poslovni prostori jednostavno dovesti više mušterija 

preprodavačima droge i drugim zabranjenim poslovima 

koji danas obilježavaju jedan od najzloglasnijih gradskih 

blokova u svijetu”, napisao je Seymour u jednoj kolumni 

1988. godine.) 

Durstovima je pogodovala i recesija pa su najavljene 

promjene uspjeli odgađati tijekom cijelih 80-ih. S procvatom 

tržišta nekretnina 1994. godine krenuli su u napad. 

Otkupili su prava od Kleina - jednog od službenih gradskih 

developera koji je bio i meta njihovih tužbi - te uzeli 100 

milijuna dolara istih onih poreznih olakšica protiv kojih su 

ogorčeno prosvjedovali. “Da, to je ironija”, izjavio je tada 

Durst za New York Observer, slično kao što sada govori 

o Trgovinskom centru, “ali nismo mi izmislili te porezne 

olakšice. No, uzet ćemo ih ako su ponuđene.” 

Najveći obiteljski projekt bio je neboder na 42. ulici, 

službeno Four Times Square. Ta zgrada je Douglasovo 

čedo (Seymour je 1995. umro, a njegovim putem nastavio 

je samo Douglas; stariji brat Robert izišao je iz obiteljskog 

posla.) Prostor je iznajmljen Condé Nastu, dotad 

smještenom na Aveniji Madison, kao glavnom zakupcu. 

Uskoro se doselio i Disneyfication s Times Squarea. “Oni 

su nevjerojatna obitelj”, kaže Steve Spinola, od 1986. 

predsjednik gradske uprave za nekretnine. “Jesu li kontroverzni? 

Ako niste kontroverzni, po meni niste dobri u 

onom što radite.” 

Nakon otvorenja te zgrade 1999. godine, Durstovi se 

okreću zemljištima koja su objedinili u susjedstvu. Iz 

Bank of America obratili su im se s nadom da bi na tom 

terenu mogli sagraditi zgradu korporacije. Banka je pokrila 

pola troškova gradnje i obvezala se useliti u najveći 

dio prostora. Neboder Bank of Amerika na adresi Bryant 

Park 1, dvije milijarde dolara vrijedna 51-katnica s 91 

metar visokim šiljkom, prva je sjevernoamerička zgrada 

s LEED Platinum certifikatom. 

Na krovu se nalazi 

kompostište, a neboder 

ima najmoderniji klimatizacijski 

sustav te grijanje 

i struju iz vlastite energane. 

Po njegovu završetku 

2010. godine Durstovi su 

gospodarili s ukupno 930 

tisuća četvornih metara 

poslovnog prostora na 

Manhattanu i 13,5 tisuća 

stambenih kvadrata za 

iznajmljivanje, a sve to uz 

zaduženje manje od 30% 

u djelatnosti u kojoj se 

50-postotna zaduženost 

smatra konzervativnom. To mogu zahvaliti obiteljskoj 

tradiciji građenja pretežno vlastitim novcem. 

A onda im se pružila šansa da preoblikuju nacionalni 

simbol, isti onaj protiv kojeg su se borili 40 godina. 

DA BI SE RAZUMJELO KAKO SU DURSTOVI 

završili za kormilom One World Tradea, treba se vratiti u 

prošlo desetljeće, na početak najkontroverznije nekretninske 

sage u povijesti New Yorka (što nije mala stvar 

s obzirom na švindlerski otkup samog Manhattana od 

domorodaca za perlice i ogledalca). 

Šest tjedana uoči 11. rujna 2001. newyorški developer 

Larry Silverstein potpisao je s Lučkom upravom 3,2 milijarde 

dolara vrijedan ugovor o zakupu Blizanaca na 99 

godina. Plaćajući 10 milijuna dolara mjesečne zakupnine, 

bio bi na dobitku sve dok bi unajmljivačima prostora naplaćivao 

više od toga. Nakon uništenja Blizanaca ostala mu 

je financijska rupa duboka 120 milijuna dolara godišnje, 

ali i razmjerno velik utjecaj na planove obnove s obzirom 

na 4,6 milijardi dolara koje mu je s vremenom isplatio 

osiguranje. 

Arhitekt poljskog podrijetla Daniel Libeskind izradio je 

master-plan za pet novih nebodera, uključujući One World 

Trade visok simboličnih 541,3 metra. Ali s dva arhitekta 

(Libeskindom i Davidom Childsom kao Silversteinovim 

osobnim izborom), 25 vladinih ureda i gomilom umiješanih 

političara, projekt se uskoro pretvorio u besmisleno 

bacanje novca na prividne aktivnosti. “Nesuglasice između 

raznih agencija zaustavile su radove na punih godinu 

(VRLO) CRNA OVCA 

IMAT ĆE NISKU STOPU 

POVRATA, ALI 20 GODINA. 

ONI MISLE DUGOROČNO 

OBITELJ DURST JE 1982. PUNILA NASLOVNICE TABLOIDA zbog nestanka Robertove 

supruge Kathleen. Kasnije se naveliko pričalo da je Kathleen Durst povjerila prijateljima 

kako se namjerava razvesti od Roberta i da na njega treba posumnjati ako joj se nešto 

dogodi. Njezino tijelo nije pronađeno i Robert Durst nije optužen iako se protiv njega 

vodila istraga. Newyorška policija namjeravala je 2000. u obnovljenoj istrazi ispitati 

Durstovu dugogodišnju prijateljicu Susan Berman, no ona je pronađena mrtva u svom 

stanu u Los Angelesu. Durst je i u tom slučaju bio pod istragom, ali optužnica nije 

podignuta. 

Robert Durst je osumnjičen i u trećoj istrazi, 2001. godine, kad je u teksaškom zaljevu 

Galveston na površinu isplivao obezglavljeni torzo Morrisa Blacka, mrzovoljnog starca koji 

je živio u unajmljenom stanu prekoputa Dursta (potomak nekretninskog magnata svoj je 

stan unajmio preodjeven u ženu, na lažno ime Dorothy Ciner). Durst je na sudu priznao 

da je ubio Blacka, ali u samoobrani, a potom odvojio glavu i udove od tijela bojeći se da 

mu vlasti neće vjerovati. Teksaška porota oslobodila ga je optužbe za ubojstvo. — E.C. 

ROBERT FISH/AP (BOTTOM) 

42 

FORBES 

RUJAN, 2014

dana”, kaže Libeskind. Zemljani radovi napokon su započeli 

28. travnja 2006. godine. Do studenoga te godine 

Silverstein je ispao iz igre jer čak i s novcem od osiguranja 

nije imao dovoljno sredstava za gradnju. Lučka uprava 

uvjerila je tadašnjeg guvernera Georgea Patakija da će 

ona bolje obaviti posao i platila Silversteinu 21,5 milijuna 

dolara da se povuče. 

Teško je i zamisliti građevinski projekt složeniji od 

ovoga. Osim razorene, emocijama opterećene lokacije, 

problem su bili i golemi tehnički zahtjevi. Teren za temelje 

radnici su, primjerice, morali pripremati ručno, krampovima 

i lopatama, da ne bi oštetili tunele newyorške podzemne 

željeznice i prugu za New Jersey. Podzemni radovi 

trajali su godinama, a prolaznicima se činilo da se ništa ne 

događa. Sve to vrijeme troškovi su rasli. 

Guverner David Paterson imenovao je 2008. novog 

šefa Lučke uprave, Chrisa Warda, koji je donio jednu od 

malobrojnih dobrih odluka tijekom slabe Patersonove 

vladavine. “Znali smo da Lučka uprava ne raspolaže svim 

vještinama potrebnim za razvoj najvećeg i najskupljeg 

poslovnog tornja u Americi”, kaže Ward, koji je 2011. otišao 

iz Luke. Pod njegovim je vodstvom raspisan natječaj 

za sudjelovanje u daljnjem razvoju projekta, na koji je pozvano 

pet najvećih građevinskih tvrtki. Pobijedio je Durst, 

desetljećima najljući neprijatelj svega što je imalo ikakve 

veze sa Svjetskim trgovinskim centrom. Kako to? 

Durstovi su, kaže Ward, ponudili najbolje financijske 

uvjete, povezavši svoju naknadu s uštedama za Lučku 

upravu. Luka je od svih ponuditelja tražila da sa 100 milijuna 

dolara sudjeluju u kapitalu za gradnju, a Durst je 

k tomu ponudio i svoju pionirsku strategiju, razvijenu u 

prethodnim projektima. 

Njegova četiri konkurenta tražila su tradicionalnu fiksnu 

naknadu za upravljanje, a Durst je ponudio “plivajuću” 

evaluaciju - vrijednost njihova vlasničkog udjela odredit će 

se tek kada bude iznajmljeno 92% prostora, a najkasnije 

2019. godine. To ih tjera da brže pronalaze najmoprimce, 

ali su upravo zbog toga pobijedili na natječaju. “Pravi razlog 

što su odabrani bila je potreba da se u projekt uključi 

vjerodostojan privatni developer koji će riskirati vlastitu 

kožu”, kaže Scott Rechler, povjerenik Lučke uprave za 

Trgovinski centar. 

Douglas Durst kaže kako u njihovoj strategiji nema čarobnih 

sastojaka, već je obiteljska tvrtka financijski, radno 

i stručno dovoljno jaka da uz nevelik rizik ispuni zahtjeve 

Luke. “Stavljamo se u položaj druge strane i pronalazimo 

rješenja koja joj odgovaraju.” 

U trenutku kad su se Durstovi uključili u projekt kostur 

nebodera bio je uglavnom gotov. Obitelj je uobličila 

vanjski izgled zdanja. Za provedbu finalne faze dobili 

su fiksnu naknadu od 15 milijuna dolara te 75% svake 

uštede na troškovima do ukupnog iznosa od 24 milijuna 

dolara (s daljnjim uštedama postotak bi se smanjivao). 

Zbog ovog poticaja trudili su se rezati izdatke i sada su 

već nadomak zacrtane zarade od ušteda: dobili su 14,5 

milijuna dolara zamijenivši prozračivanje preko vrha 

zgrade postraničnom ventilacijom te odustavši od nehrđajućeg 

čelika kao materijala za stube prilaznog platoa. 

U međuvremenu, od Lučke su uprave zatražili dio iznosa 

ušteđenog odustajanjem od sofisticiranog materijala 

kojim se prvotno namjeravalo presvući 124 metra visoki 

šiljak. Bit će dovoljan i izvorni izgled, ustrajao je Durst, 

ako se antena i predajnici budu promatrali unutra. 

Ostvarivši ovu laku zaradu, Durstovi su se okrenuli 

onoj dugoročnoj. Prema sporazumu s Lukom, pripada 

im 8 do 13 posto iznosa koji u idućih stotinu godina uplati 

svaki najmoprimac tijekom prve godine najma. Zato je 

One World Trade za njih niskorizičan posao i siguran 

izvor prihoda za buduće naraštaje, osobito jer su im ostale 

zgrade trajan izvor zakupaca novih prostora. Prvi potez 

bio je dovesti u One World Trade glavnog najmoprimca 

iz zgrade na Times Squareu. Izdavačka kuća Condé Nast 

unajmila je 93 tisuće četvornih metara uredskog prostora 

ili trećinu tornja. Bio je to rani zgoditak za obitelj Durst i 

“NISMO MI IZMISLILI TE 

POREZNE OLAKŠICE, NO UZET 

ĆEMO IH AKO SU PONUĐENE” 

dobar posao za Condé Nast koji je cijenu najma navodno 

uspio srušiti na 60 dolara po četvornoj stopi, dok se sličan 

prostor na središnjem Manhattanu iznajmljuje i po 75 

dolara za četvornu stopu. “S Durstovima smo dosad imali 

vrlo solidan odnos”, kaže John Bellando, šef operacija i 

financijski direktor Condé Nasta. 

Durstovi su sa rado prihvatili i najmoprimca iz državnog 

sektora koji tako često napadaju, u ovom slučaju Agenciju 

za opće usluge koja je unajmila 25.110 kvadrata. Osim 

ta dva stanara, zbog sigurnosnih trendova i usporenog 

gospodarstva uspjeli su privući još samo tri privatna unajmljivača. 

Njih pet i ugostiteljska grupacija koja upravlja s 

tri turistička kata popunili su 56% prostora. 

Godišnja naknada za upravljanje zgradom nije osobito 

velika: uz 65,5 centa po četvornoj stopi, za ovu godinu 

iznosi 2,1 milijun dolara. No taj će anuitet stizati svake 

godine i Durstovi će ga lako apsorbirati razmjerima te na 

planu radne snage, dok će obiteljski brend dobivati dodatni 

sjaj. Deset milijuna dolara vrijedna investicija u 10% 

nekretnine isplatit će im se, kako očekuju, u samo nekoliko 

godina kada One World Trade bude u cijelosti iznajmljen i 

vrijednost mu premaši dvije milijarde dolara. 

“Dugoročno, za nas je to vrlo niska stopa povrata tijekom 

idućih 20 godina”, kaže Douglas, “ali mi uvijek imamo dugoročnu 

perspektivu.” I na kraju dobiju ono što žele. 



Dulje od stotinu godina obitelj Stroh je gradila jedno od najvećih pivarskih 

carstava u Americi. Bilo je dovoljno nekoliko loših odluka da ga izgubi 

KAKO PROKOCKA 

PIŠE: KERRY A. DOLAN 

44 

FORBES 

RUJAN, 2014

TI 9 MILIJARDI $ 

KAO MNOGE PRIČE O AMERIČKIM BOGATSTVIMA, 

i priču obitelji Stroh započeo je useljenik. Bernhard Stroh 

stigao je 1850. u Detroit sa 150 dolara, ponijevši iz Njemačke 

i dragocjeni obiteljski recept za pripremu piva. Pivo 

je prodavao s kolica, hodajući od vrata do vrata. Godine 

1890. njegovi sinovi Julius i Bernhard Jr. pivom su već 

opskrbljivali cijelo područje oko Velikih jezera. Julius je 

proveo obitelj kroz razdoblje prohibicije, zamijenivši pivo 

proizvodnjom sladoleda i sladnog sirupa. Pivovara Stroh 

doživjela je snažan uzlet tijekom 1980-ih, postavši jednom 

od najbrže rastućih kompanija i treće pivarsko carstvo u 

SAD-u. Veći od nje bili su samo javno trgovani divovi Anheuser-Busch 

i Miller. Kompanija je bila u stopostotnom 

vlasništvu obitelji i Forbes je bogatstvo Strohovih tada 

procijenio na najmanje 700 milijuna dolara. Da je biznis 

samo pratio rast indeksa S&P 500, obiteljski imetak sada 

bi vrijedio devet milijardi dolara. 

Umjesto toga, Strohovi danas u poslovnom i financijskom 

smislu ne postoje. Kompanija je prodana u dijelovima, 

a trustovi su dioničarima isplatili i posljednji novčić. 

Novca za udoban život dostajalo je i današnjoj, petoj generaciji 

obitelji, ali za šestu ga po svemu sudeći neće biti. 

“Odlučili smo proširiti biznis na cijelo američko tržište, a 

nismo imali budžet”, uzdiše Greg Stroh, član pete generacije 

i nekadašnji zaposlenik Strohove pivovare. “To je kao da 

uletite u pucnjavu naoružani nožem. Nismo imali šanse.” 

Zvuči kao da je propast bila neizbježna, ali nije tako. Nekoliko 

regionalnih obiteljskih pivovara, Yuengling i Schell’s 

na primjer, i dalje unosno posluju, a druge su prodane, recimo 

Olympia i Hamm’s. Obitelj Coors, najveći Strohov rival 

u bitki za nacionalni rang tijekom 80-ih i 90-ih, i dalje je na 

Forbesovoj listi najbogatijih američkih obitelji. Strohovi su 

odabrali drukčiji put, koji može poslužiti kao opomena: s naporom 

stvaran obiteljski biznis, zamišljen da traje zauvijek, 

lako može potopiti svaki nasljednik. 

Članovi nekad vodeće pivarske obitelji Detroita snimljeni 1974. 

u pivovari Stroh: (slijeva) predsjednik John Sr., šef pivovare 

Peter, Eric, Gari Jr. i John Jr. 

USTUPILA FRANCES STROH 

STROHOV BIZNIS U DETROITU PRVIH JE STOTINU 

godina rastao držeći se osnovnih pravila: poštuj svoje mušterije, 

poštuj svoje zaposlenike. Prvo je značilo ugoditi 

ukusu radničke klase Srednjeg zapada po njoj prihvatljivim 

cijenama (zbog nestašice hmelja i žitarica, obitelj je za 

II. svjetskog razvodnila izvorni Bernhardov recept i tada 

su se Amerikanci navikli na slabije pivo). 



Drugo je značilo tretirati svakog zaposlenika kao počasnog 

pripadnika klana. John Stroh, zaslužan za uzlet prodaje u 

Eisenhowerovo doba, “bio je poznat po tome što se svakom 

zaposleniku pivovare obraćao po imenu”, sjeća se njegov 

pranećak Greg. “Zaposlenici bi za obitelj išli u vatru i vodu.” 

Radi učvršćivanja veze između kupca i tvrtke, svaku je 

bocu krasio Strohov potpis ispod obiteljskog grba s lavom. 

U poslijeratnom Detroitu prodaja je skočila s 500 tisuća 

bačava 1950. na 2,7 milijuna 1956. godine. 

Goleme promjene uslijedile su početkom 1980-ih. John 

Stroh je 1967. prešao na položaj predsjednika kompanije, 

prepustivši nadzor nad pivovarom nećaku Peteru koji je 

1980. postao izvršni direktor. I on je, poput Johna, imao 

plan rasta, ali ne postupnog, nego putem akvizicija. Stroh 

je 1981. kupio newyoršku pivovaru F. & M. Schaefer, koju 

je sredinom 19. stoljeća također bio osnovao njemački imigrant. 

I oni su regionalnim pivopijama nudili jeftino pivo 

(poznato po sloganu: “Kad pijete više od jednog”). 

Sljedeće godine, kažu članovi obitelji, “ribica je progutala 

kita”. Peter Stroh je založio tvrtku i posudio pola 

milijarde dolara kako bi kupio pivovaru Joseph Schlitz 

iz Milwaukeeja (knjigovodstvena vrijednost Strohova 

biznisa tada je bila 100 milijuna dolara). 

Stroh je odjednom postao treći 

proizvođač piva u SAD-u, sa sedam 

tvornica i nacionalnim otiskom. Na 

papiru, došlo je do sinergije. Forbes je 

1988. procijenio vrijednost kompanije 

na 700 milijuna dolara i bogatstvo 

obitelji Stroh uvrstio na listu najvećih 

obiteljskih bogatstva tadašnje Amerike. 

Imetak je dijelilo 30 članova 

obitelji. 

Vizija Petera Stroha o stvaranju snažnog nacionalnog 

proizvođača piva ipak nije zaživjela. Prekasno su prihvatili 

najsnažniji industrijski trend, proizvodnju laganog piva. 

Njihovo vodenasto visokokalorično pivo bilo je tražena 

i jeftina roba, ali pod teretom duga Stroh nije mogao držati 

korak na planu oglašavanja s Anheuser-Buschom i 

Millerom. 

Kad nije mogao marketingom, Stroch je potražnju pokušao 

potaknuti cijenom: 15 limenki u paketu prodavao je 

po cijeni paketa od 12, a paket od 30 po cijeni paketa s 24 

limenke. To je imalo učinka, ali nedovoljnog da zaustavi 

pad zarade. U međuvremenu je Strohovo tržište napala 

ambiciozna obitelj iz Colorada. “Započela je utrka između 

Stroha i Coorsa”, priča Scott Rozek, jedan od bivših 

rukovodilaca koji je 12 godina radio u Strohu. “Jer sada su 

postojale četiri velike pivovare, a u industriji je bilo mjesta 

samo za tri.” 

Coors je do kraja 1980-ih pretekao Stroha i postao 

treći među najvećim američkim pivarima. U kolovozu 

1989. Stroh Brewery Co. se počela povlačiti. Kompanija 

“ODLUČILI 

SMO PROŠIRITI 

BIZNIS NA CIJELO 

AMERIČKO 

TRŽIŠTE, A NISMO 

IMALI BUDŽET” 

koja je zaposlenike tretirala kao članove obitelji morala je 

otpustiti 300 ljudi ili jednu petinu neproizvodnog kadra. 

“Morao sam otpustiti četvero od svakih pet zaposlenih 

na istraživanju tržišta. Slamalo mi se srce”, sjeća se Ed 

Benfield, nekadašnji direktor Strohova odjela za istraživanje 

tržišta. 

Sljedećeg je mjeseca Peter Stroh, koji je 2002. preminuo, 

pristao prodati obiteljski biznis Coorsu za 425 milijuna 

dolara, no Coors se predomislio i za nekoliko mjeseci 

otkazao sporazum. “To je imalo neke veze s dubinskom 

analizom poslovanja i Billom Coorsom. Kružile su mnoge 

priče”, kaže Benjamin Steinman, dugogodišnji urednik 

publikacije Beer Marketer’s Insights. 

Očajni Peter Stroh doveo je slavnog marketinškog 

stručnjaka Hala Rineyja kako bi Strohovom brendu dao 

luksuzniji izgled i bolje ga pozicionirao na tržištu. Dragi 

stari potpis na ambalaži zamijenjen je tiskanim slovima, 

cijene su povećane, a paketi s 15 i 30 limenki nestali su iz 

ponude. Bila je to najgora moguća odluka. Sam proizvod 

nije se promijenio, a kupci znaju računati: prodaja Strohovih 

piva pala je u godinu dana za više od 40%. “Najveći 

pad prodaje u povijesti piva”, kaže Benfield. 

Tržišni udio Strohovih piva, kao i 

kupljenih brendova Schaefer, Schlitz, 

Old Milwaukee i drugih, smanjio se 

s 13% u 1983. na 7,6% u 1991. godini. 

Čak je i CEO Peter Stroh morao priznati 

da su u nevolji. “Prošli smo kroz 

vrlo teško razdoblje”, izjavio je 1992. 

za Forbes. “Previše smo toga pokušali 

napraviti.” 

Pa ipak su zagrizli još više. Stroh je 

1996. ponovio grešku, posudivši još 

300 milijuna dolara za akviziciju posrnule pivovare G. 

Heileman. Posao se izjalovio. Heileman je imao pivovare 

u Seattleu, Portlandu i drugdje gdje nije bilo Strohovih 

pogona, ali nije imao snažne brendove. Jedan analitičar 

tržišta piva sjeća se da su to prozvali poslom “dva bolesna 

pileta - oba su bila u opadanju.” 

Da stvar bude gora, Peter Stroh je pokušao diverzificirati 

ulažući u biotehnologiju i nekretnine u Detroitu. Oba 

biznisa bila su daleko izvan obiteljskih kompetencija i 

odnijela su im dodatne milijune. Njegov nećak John Stroh 

III. preuzeo je 1998. upravljanje kompanijom Stroh Cos., 

roditeljskom tvrtkom pivovare. Da nadoknade gubitke u 

prodaji, počeli su proizvoditi pivo za druge, uključujući 

pivovaru Samuel Adams. Smrtonosni udarac uslijedio je 

1998. godine, kad su izgubili ugovor s Pabstom. 

Već sljedeće godine zabrinuli su se da neće moći platiti 

ni kamate na kredite, kaže jedan bivši direktor Stroha. 

I tako je Bernhardova ostavština rasprodana drugima. 

Miller Brewing, tada u vlasništvu Philip Morrisa, kupio 

je Strohove brendove Henry Weinhard’s i Mickeys, a 

46 

FORBES 

RUJAN, 2014

TIMOTHY ARCHIBALD ZA FORBES 

Pabst sve ostale brendove i pivovaru blizu Allentowna u 

Pennsylvaniji, navodno za 350 milijuna dolara. Oko 250 

milijuna odmah je otišlo na plaćanje dugova nastalih 

kupnjom Heilemana. Dijelom od preostalih sto milijuna 

osnovan je fond za mirovinske uplate zaposlenicima, na 

što se Stroh obvezao prilikom prodaje. Ostatkom novca 

formiran je obiteljski fond, koji je 2008. izdao posljednji 

ček i potom presušio. 

RASTUĆA KOMPANIJA ZNAČILA JE UDOBNOST 

za nekoliko napaštaja Strohovih. “Moj život s ocem sličio 

je na život u zlatnom balonu”, kaže Frances Stroh, čiji 

se otac Eric posvađao s bratom Peterom i 1985. napustio 

kompaniju. Umjetnik u duši, Eric je potrošio milijune na 

stotine starina - pištolja, kamera, gitara - kojima je ispunio 

kuću u kojoj je Francis odrasla. Štednja nije bila prioritet, 

kaže Francis. 

Zašto bi i bila, kad su čekovi uredno stizali? Sedmero 

pripadnika četvrte generacije dobivalo je u 1980-ima po 

800 tisuća dolara godišnje (različite iznose primalo je 

još dvadesetak pripadnika treće i četvrte generacije). 

Nekoliko obitelji Stroh tako je moglo živjeti u vilama duž 

Provencal Roada u otmjenom detroitskom predgrađu 

Grosse Point Farms, plaćajući poslugu, kuhare, članarine 

u ladanjskim klubovima i školarine u internatima, bez 

potrebe za radom na puno radno vrijeme. “Mnogo je ljudi 

živjelo na račun obiteljskog biznisa”, kaže 47-godišnji 

Greg Stroh. 

Kao u mnogim obiteljima s više novca nego životnih 

ciljeva, zavladali su droga i alkohol. Frances Stroh je zbog 

pića izbačena iz internata u Taftu. Iz drugih su pripremnih 

Zlatna sjećanja: Frances 

Stroh, pripadnica pete 

generacije obitelji, u svom 

domu u San Franciscu 

koledža izbačena i njezina 

tri brata. U obiteljskim 

memoarima koje 

piše, Frances opisuje 

izgred iz tih vremena, 

kada je s braćom ušmrkavala 

kokain dok je 

ostatak obitelji sjedio 

za božićnom večerom u 

prizemlju njihove kuće 

u Grosse Point Farmsu. 

Jedan od braće, Charlie, 

zamalo je završio u zatvoru 

zbog dilanja kokaina 

u koledžu početkom 

1980-ih. Roditelji su ga 

natjerali da pristupi 

marincima i zatvorsku 

je kaznu izbjegao uglavnom 

zbog dobrog ponašanja 

u službi. 

Demon ovisnosti 

ipak se vratio dvadeset godina kasnije: Charlie je pao s 

balkona na 10. katu hotela u Teksasu jer su popustile plahte 

koje je vezao kako bi se po njima spustio. U trenutku smrti 

imao je 43. godine. Prema jednoj izjavi policije, prethodno 

je nazvao recepciju prijavljujući “pljačku banke i druge 

besmislice.” 

Bilo je i drugih obiteljskih tragedija. Nicka Stroha, pripadnika 

četvrte generacije obitelji koji je kao neovisni 

novinar izvještavao iz Afrike, u Ugandi su 1971. zatukli 

vojnici jer je istraživao masakr pripisan vojsci. Peterov brat 

Gari Stroh Jr., koji je u vodio Strohov odjel za proizvodnju 

sladoleda, ostao je potpuno paraliziran nakon pada s konja 

na svojoj farmi 1982. godine. 

Godina propale prodaje biznisa Coorsu, 1989., zbog svega 

je toga bila popriličan šok za obitelj. Kompanija po prvi 

put nije isplatila dividende. “Moja je generacija vjerojatno 

odrastala u iluziji da će sve ispasti dobro”, kaže Greg Stroh. 

“Morali smo se prilagoditi. ” 

Najgore je prošao Eric Stroh, koji je nakratko morao 

posuditi novac od prve supruge kako bi spojio kraj s krajem. 

Umro je 2009., sam, izmučen dijabetesom, pretilošću 

i zapuštenom ozljedom noge, nekoliko mjeseci po prispijeću 

posljednjeg čeka. Najveći dio imovine završio je u 

trustovima iz kojih su plaćena potraživanja njegovih dviju 

supruga (druga je išla u srednju školu s Frances). 

Frances i dva preživjela brata dobili su iz trusta po 

400 tisuća dolara. Ona je naslijedila i očevu zbirku starih 

kamera, pištolja i gitara. Pokazalo se da su neki od tih 

predmeta krivotvorine, a za druge je, prilično očekivano, 

mogla dobiti samo djelić iznosa koje je za njih platio 

njezin otac. 


TEHNOLOGIJA 

DRUŠTVENI MEDIJI 

Twitterova 

čistačica 

Del Harvey prati 

najmračnije sadržaje 

na društvenoj mreži 

i procjenjuje je li riječ 

o slobodi govora ili 

zloporabi 

PIŠE: KASHMIR HILL 

GALA OKUPLJANJE ODRŽANO JEDNOG 

nedavnog četvrtka u Beaux Arts City Hallu obilovalo 

je blještavilom poslovnog San Francisca. 

Uzvanici iz Googlea, Yahooa i Facebooka 

zamijenili su trenirke odijelima i navalili na 

bifteke s mladim graškom. Povod je, međutim, 

bio tjeskoban: 30. obljetnica utemeljenja Nacionalnog 

centra za nestalu i iskorištavanu djecu. 

Ta neprofitna organizacija surađivala je s 

tehnološkim divovima na instaliranju sustava 

PhotoDNA za otkrivanje dječje pornografije 

na njihovim web stranicama. 

Na tom spoju svjetla i tame živi Del Harvey, 

koja je tog četvrtka kružila među uzvanicima 

odjevena u malu crnu haljinu. “Nismo se vidjeli 

još od summita o samoubojstvima”, rekla je 

prilazeći jednoj skupini gostiju. 

Harvey, 25. osoba zaposlena u Twitteru, danas 

ima titulu potpredsjednice za povjerenje i 

sigurnost, no mogli bismo je nazvati i glavnom 

sanitarnom inspektoricom Silicijske doline. 

Ona obračunava s najgorom prljavštinom na 

PAZITE ŠTO GOVORITE 

NA TWITTERU: Izgledi 

da se nađete u opasnosti 

su 1:1,000.000 ili 500 

puta na dan 

CHRISTIAN PEACOCK ZA FORBES 

48 

FORBES 

RUJAN, 2014

Twitteru - spamom, uznemiravanjima, iskorištavanjem 

djece, prijetnjama silovanjem i smrću. 

Kako su Facebook i Twitter dva glavna trga 

digitalnog doba, njihovi cenzori “imaju veću 

moć nad budućnošću privatnosti i slobode govora 

nego ijedan kralj ili predsjednik vrhovnog 

suda”, napisao je stručnjak za ustavno pravo 

Jeffrey Rosen. 

Twitter je poznat po uvažavanju slobode 

govora, ali se kao biznis mora pobrinuti za to da 

se njegova platforma ne zarazi govorom koji će 

rastjerati korisnike i oglašivače. Patroliranje po 

toj granici kompanija je povjerila Del Harvey. 

Uz pola milijarde tvitova dnevno “izgledi da se 

nađete u opasnosti su 1:1,000.000 ili 500 puta 

na dan”, kaže Harvey. “Moj posao je predviđanje 

i planiranje za slučaj katastrofe.” 

Ne poslušati Del Harvey u pravilu je loše. 

Proteklog prosinca Twitter je odlučio ukinuti 

mogućnost blokiranja sljedbenika, kako ljudi 

koji vam se ne sviđaju ne bi mogli pratiti vaš 

profil i prosljeđivati vaše tvitove. Umjesto toga 

uvedena je značajka “mute”, tako da korisnik 

jednostavno nije vidio trolove. Harvey je upozorila 

da je zamisao loša jer olakšava cyber-nasilje. 

Blokiranje je svejedno ukinuto, a uslijedila 

je tako ogorčena reakcija da je odluka povučena 

već nakon 12 sati. Potom je blokiranje vraćeno 

kao opcija uz “nijemu” značajku. 

Harvey ima neobičnu povijest za nekoga s 

toliko moći nad slobodom govora. Nije pravnica 

i ne želi reći je li završila fakultet. Del 

Harvey joj nije pravo ime. O svojoj prošlosti 

otkriva samo to da je odrasla negdje na Jugu, 

gdje je ljeti radila u spasilačkoj službi državne 

psihijatrijske ustanove baveći se mladim 

štićenicima. Znanje o mračnoj strani interneta 

stjecala je u praksi. Kao 21-godišnjakinja, 

počela je 2003. volontirati na web-stranici 

Perverted Justice. Članovi su se na internetu 

predstavljali kao djeca i uvlačili u razgovor 

potencijalne pedofile. Kada bi kojeg “ulovili”, 

objavili bi cijeli chat, kao i identitet potencijalnog 

zlostavljača. Harvey je kasnije postala 

osoba za vezu te stranice sa snagama sigurnosti, 

a ulogu djeteta-mamca (djevojčice, ali i 

dječaka) reprizirala je u NBC-jevoj emisiji “To 

Catch a Predator”. Zbog njezinog rada mnogi 

završe u zatvoru pa se sada pseudonimom štiti 

od otkrivenih pedofila. “Nastojim živjeti tako 

da me je teško locirati.” 

To prenosi i na posao. 

Njezina je zamisao da se 

s fotografija objavljenih 

na Twitteru brišu podaci 

o lokaciji, da ne bi doveli 

vrebače do ljudi sa slika. 

Twitter ju je angažirao 

2008. kako bi suzbila bujanje 

profila preko kojih 

su spameri gnjavili rane 

korisnike. “Del je enciklopedija čudnih stvari 

kojima se bave ljudi na mreži”, kaže suosnivač 

Jason Goldman. Premda je odmah po dolasku 

slučajno isključila i osnivačev profil kao “spam”, 

dokazala se spriječivši šaljivdžije s 4Chan chata 

da sabotiraju utrku Ashtona Kutchera i CNN-a 

za naslov prvog korisnika s milijun sljedbenika. 

Na odlasku iz kompanije, 2010. godine, 

Goldman je suradnicima dao oproštajni savjet: 

zaštititi Twitterov brend štiteći korisnike i “poštujući 

njihov glas”. “U hitnim slučajevima”, 

napisao je, “vjerujte Del.” 

Twitter je toliko velik da odluke Del Harvey 

uvijek nekoga uvrijede. Ove se godine stranica 

našla na udaru kritika zbog blokiranja tvitova u 

Pakistanu (kasnije su odblokirani), a lani su ih u 

Ujedinjenom Kraljevstvu optužili da dopuštaju 

prijetnje silovanjem i smrću ženama, uključujući 

jednu političarku. Twitter ne dopušta prijetnje, 

ali se oslanja na to da će ih sami tviteraši 

označiti za uklanjanje i prijaviti policiji. Twitter 

automatski uklanja spam, ali tvitove s izravnim 

prijetnjama i najavama samoubojstava treba 

pregledavati ručno. 

“Važan je kontekst. ‘Hey bitch’ može biti i 

pozdrav i uvreda”, kaže Harvey te unatoč svemu 

zagovara optimizam: “U vanjskom svijetu 

postoje loše stvari, ali ja radim s jako puno ljudi 

koji ih nastoje spriječiti.” Na lijevom 

joj je zapešću utetoviran emotikon u 

obliku srca,

PODUZETNICI 

MOBILNE APLIKACIJE 

Ugađanje 

publici 

Više od 140.000 ljudi širom 

svijeta testira nove aplikacije 

za Applause. Kako rasti brzo, 

a ipak zadržati kvalitetu? 

PIŠE: KARSTEN STRAUSS 

Velika javna kompanija za online streaming 

prošle je zime željela testirati 

novu aplikaciju na više od stotinu 

uređaja. U pomoć su pozvali malu 

tvrtku Applause. “Lako je pogoditi 

o kome je riječ”, smije se Doron Reuveni, suosnivač 

i izvršni direktor Applausea, obvezan na 

šutnju o imenu velike kompanije. Za stres-test 

je u tren oka mobilizirao 500 ljudi iz 78 zemalja 

na pet kontinenata, uključujući IT geekove 

u Londonu, Madridu, Münchenu, São Paolu, 

Philadelphiji i Bangaloreu. Rad aplikacije i korisničko 

iskustvo provjereni su na raznim vrstama 

desktopa, telefona, igraćih konzola i pametnih 

televizora. Naravno, bili su tu i backup timovi. 

“Sve smo morali dovršiti do idućeg jutra”, kaže 

Reuveni (47). 

Tvrtka iz Framinghama u Massachusettsu 

oslanja se na crowdsourcing: više od 140.000 ljudi 

angažiranih preko interneta uklanja bugove iz 

aplikacija za Applause. Lani su ostvarili 24 milijuna 

dolara prihoda - pa čak i nešto dobiti - radeći 

za Google, Microsoft, News UK i slične kompanije. 

Na kraju 2014. u tvrtki očekuju prihod od 

35 milijuna dolara. “Cilj nam je izgraditi veliku 

kompaniju tijekom jedne generacije, a ne postići 

profitabilnost u idućih 12 mjeseci”, kaže Reuveni. 

Prema procjenama, Applause je platio pet milijuna 

za Testhub u Berlinu radi širenja u Europu. 

Lansirali su i nove alate, omogućujući korisnicima 

traganje za propustima, praćenje aktivnosti 

ostalih korisnika i prikupljanje povratnih informacija. 

Ipak, sve je to zasad tek djelić biznisa testiranja 

i analiza teškog 20 milijardi dolara godišnje, 

kaže Reuveni, rad u sjeni Hewlett-Packarda, 

IBM-a i kompanije CA Technologies specijalizi- 

rane za web i PC aplikacije. Uz bujanje kulture 

aplikacija u Aziji i zapadnoj Europi, Applause 

svoju budućnost vidi u mobilnim uređajima. Za 

sedam godina staru kompaniju glavni je izazov 

rasti i održati nadzor nad sve većom masom ispitivača. 

“Zapošljavanje u opskrbi ide lako. Provjeravanje 

i uključivanje je teže”, kaže 39-godišnji 

glavni strateg Matt Johnston. 

Kandidati za ispitivače predaju tvrtki profil 

s podacima o svojoj lokaciji, znanju jezika, tehničkim 

znanjima i iskustvu. Naknadu primaju 

kada završe obuku, obave najmanje jedan posao 

besplatno i ostave dobar dojam na iskusne 

kolege. “Napredovanje donosi samo velika novostvorena 

vrijednost za kupca. Tko ne stvori 

vrijednost, neće biti pozvan u buduće projekte”, 

kaže Johnston. 

Tvrtkin probirni algoritam izdvaja samo 20% 

ispitivača za plaćene zadatke. Naknada se izračunava 

prema broju otkrivenih propusta i njihovoj 

važnosti za korisnike aplikacije. Oko 2% 

ispitivača radi za Applause puno radno vrijeme 

i zarađuje do 10.000 dolara mjesečno; manje 

aktivni ne zarađuju više od 1000 dolara. Većina 

(oko 80%) zadovoljna je već i time što je dio mreže. 

Tvrtka je prošle godine platila ispitivačima 

oko 15 milijuna dolara. 

Ako je itko u stanju kontrolirati toliko mnoštvo, 

to su Reuveni i drugi suosnivač, 35-godišnji 

šef proizvodnje Roy Solomon. Obojica su radila 

u Izraelu, u Intelovim jedinicama iz sastava 

Izraelskih obrambenih snaga (IDF). Reuveni se 

uglavnom bavio presretanjem i dešifriranjem. 

“Taj stupanj odgovornosti obično se ne dobiva 

odmah po svršetku školovanja. U vojsci je drukčije”, 

govori Reuveni, čija vitkost odaje strastvenog 

trkača. Angažirala ga je 1997. kompanija za 

izradu poslovnog softvera Enigma. Dogurao je 

do položaja starijeg potpredsjednika i 2006. otišao 

s namjerom da osnuje vlastitu tvrtku. 

Reuveni i Solomon upoznali su se na zabavi u 

Izraelu 2007. godine. Izašavši 2000. iz IDF-a, Solomon 

je radio u startupima IncrediMail i Blue Security 

te za genealoške web-stranice MyHeritage. 

Bavio se najbolnijom točkom: aplikacije tih tvrtki 

bile su namijenjene milijunima ljudi na tisućama 

mjesta i sa stotinama različitih uređaja, a sve je 

moralo funkcionirati savršeno. Ta bol je globalna, 

shvatio je Solomon, “i postajat će sve veća”. 

50 

FORBES 

RUJAN, 2014

Traže savršenstvo 

za milijune korisnika 

različitih uređaja u 

stotinama zemalja: 

Matt Johnston, Doron 

Reuveni i Roy Solomon iz 

Applausea 

Testiranja su se tada radila interno ili su ih 

obavljali Wipro, Infosys, Tata Consultancy i druge 

indijske outsourcing kompanije. Solomon je 

zamislio golemi rezervoar ispitivača okupljenih 

preko interneta, koji bi testirali aplikacije slično 

kao što funkcionira softver otvorenog koda. Na 

njegovoj listi potencijalnih klijenata i među Reuvenijevim 

poznanicima u tehnološkim krugovima 

pronašli su dovoljno ljudi za beta ispitivanja. 

U tri tjedna okupili su stotinu ispitivača i pokrenuli 

startup uTest, koji je ove godine promijenio 

ime u Applause. 

“Testiranje softvera dotad je bilo vrlo neučinkovito”, 

kaže Joel Mesznik, predsjednik private 

equity tvrtke Mesco koja je prva podržala uTest, 

uloživši 2007. godine 1,75 milijuna dolara. Sudjelovali 

su u svih pet investicijskih rundi i uložili 

ukupno pet milijuna dolara. 

Do 2009. broj ispitivača se svakog mjeseca 

povećavao za 600 - neugodno mnogo. “Nismo 

imali dovoljno sati za tu vrstu izazova”, kaže 

Johnston. Stoga su probir i strogu obuku pridošlica 

prepustili najstarijim suradnicima. Te 

mentore nadzire sedmočlani tim. “Od samog 

početka znamo da opstanak tvrtke ovisi o integritetu 

naše zajednice”, kaže Solomon. 

Ključna je sigurnost. Ispitivači potpisuju 

ugovor o povjerljivosti i s Applauseom i s klijentima. 

Ne smiju govoriti o aktualnim projektima 

niti ih spominjati na blogovima, a svako 

kršenje te odredbe znači doživotno isključivanje 

iz mreže. Do danas nitko nije najuren zbog 

odavanja podataka, a manje od 30 suradnika 

otišlo je svojevoljno. 

Nisu svi oduševljeni testiranjima putem 

crowdsourcinga. Automatizirani postupak puno 

je jeftiniji i brži. “Ručna testiranja su neučinkovita; 

svatko traga za rješenjem”, kaže Jay 

Srinivasan, direktor tvrtke Appurify koja, naravno, 

obavlja automatizirane testove. Oni Yahoou, 

Dropboxu, Googleu i drugima naplaćuju u prosjeku 

3000 do 6000 dolara mjesečno i 10.000 

dolara za testiranje na šezdesetak uređaja. U 

Applauseu je najniža cijena 30.000 dolara godišnje 

za testiranje dvije aplikacije. Klijenti s 

većim potrebama plaćaju šesteroznamenkaste 

pa i sedmeroznamenkaste godišnje iznose. 

Reuveni kaže da pojačava automatizirane 

postupke. Povećava, međutim, i broj ispitivača 

za 5000 mjesečno. “Uložit ćemo u zajednicu 

interneta stvari, u stručnjake koji mogu testirati 

softver za automobile, sportska natjecanja, 

mikrovalne pećnice, za svaki uređaj spojen na 

internet”, kaže Solomon. 

Imaju čime. Applause je u E rundi prikupljanja 

sredstava, koju je u siječnju vodio Goldman 

Sachs, prikupio 43 milijuna dolara, što je vrijednost 

tvrtke podiglo na 500 milijuna dolara 

. Testhub im je donio 200 novih europskih klijenata. 

Sada se okreću Aziji. A profit? “Mi smo 

strpljiv investitor”, kaže David Campbell, Goldmanov 

direktor i najnoviji član Applauseova 

odbora. “Nikamo nam se posebno ne 

žuri.” Ukratko, pratnja o kakvoj sanja 

svaki poduzetnik. 

JASON GROW ZA FORBES 

ZAVRŠNA MISAO 

“Uspjeh zahtijeva stotinu malih koraka napravljenih bez spoticanja, 

bez pogrešaka, bez ičijeg promašaja.” — ATUL GAWANDE 


PODUZETNICI 

POČETNI KAPITAL 

Agitator 

Kudret Yakup predvodi vlastitu, 

kapitalističku revoluciju u 

kineskoj regiji poznatoj po 

etničkom nasilju 

PIŠE: HENG SHAO 

PODUZETNIK SE PONEKAD UKORIJENI u 

najnepovoljnijem tlu, čak i u Xinjiangu, kineskoj 

pokrajini poznatijoj po etničkom nasilju nego 

po poduzetništvu zapadnog tipa. Zato ekrani u 

uredu Kurdeta Yakupa u središtu Urumqija neprestano 

prikazuju financijske vijesti CNBC-ja 

i Bloomberga, a slike i logotipi 50-ak svjetskih 

kompanija poput Googlea, Goldman Sachsa i 

Toyote nadahnjuju vlasnikovu misiju: blagostanje 

i bolji život za 13 milijuna manjinskih Ujgura kojima 

i sam pripada. Njegov Erqal Capital dijelom je 

investicijska tvrtka, a dijelom poduzetnički klub. 

Zasad je to sićušan pothvat. Obuhvaća šest 

projekata ukupno vrijednih 25 milijuna dolara 

prikupljenih od petorice bogatih ulagača. U Erqalu 

procjenjuju da je u Xinjiangu registrirano 12 

tisuća tvrtki u vlasništvu pripadnika manjina, a 

da doista radi njih manje od 1500. Uzmu li se u 

obzir samo one “s trogodišnjim ili petogodišnjim 

planom, strategijom rasta, prikladnim timom i 

stalnim prihodima”, brojka se svodi na 300 do 

500 tvrtki, kaže Yakup (31). 

Erqal je za 10 milijuna dolara otkupio državnu 

kompaniju s uredskom zgradom u četvrti Tianshan, 

političkom i poslovnom središtu Urumqija. 

Kvart protkan turkijskim i ostalim etničkim obilježjima 

tako je udomio i Erqual. Ostale investicije 

također su male: 1000 jutara poljoprivrednog 

zemljišta, dva milijuna dolara uloženih u pogon 

za preradu žita i uljarica opremljen njemačkim 

strojevima te IT start-up koji razvija aplikaciju 

za naručivanje hrane iz lokalnih restorana. “Najradije 

investiramo u tvrtke koje bi mogle riješiti 

ZAVRŠNA MISAO 

goruće probleme društva”, kaže Yakup, navodeći 

kao primjer pouzdanu preradu hrane. “Kad steknemo 

povjerenje naših investitora, moći ćemo 

si priuštiti i poneki diverzifickacijski luksuz ulaskom 

u druge rizične, ali važne poslove i projekte.” 

Erqal ubire 25% do 40% dobiti od tih investicija; 

dio pripada Yakupu kao dioničaru. 

Yakup je prešao dug put otkako je prije 13 godina 

napustio Urumqi. Sa 18 godina otišao je u 

Peking učiti engleski, a potom radio kao perač 

posuđa u Amsterdamu. Dobivši 2004. studentsku 

vizu za SAD, najprije je studirao na Sveučilištu 

George Mason. Prebacio se na Harvard, a potom 

dvije godine radio na pokretanju IT startupa. 

Vrativši se studiju ekonomije, razmišljao je 

o “prokletstvu resursa”, tvrdnji da regije bogate 

sirovinama obično ostaju nerazvijene. To ga je 

odvelo natrag u Xinjiang, gdje se oženio i dobio sina. 

U Americi je Yakup stekao dragocjena znanja 

o istraživanju i analizi tržišta. U poduzetničkom 

klubu u Erqalu mladi Ujguri uče o umrežavanju i 

poslovnim modelima. Yakup je uz pomoć svojih 

harvardskih kontakata doveo talente iz multinacionalnih 

kompanija kako bi im govorili o prikupljanju 

kapitala i ljudskih resursa. 

No, budućim poduzetnicima Yakup prije svega 

pokazuje novi put. “Želite li po svaku cijenu ući u 

biznis s nekretninama ili dobiti rudnike koji vam 

ne pripadaju”, govori im, “morat ćete se osloniti 

na vladu. No pokrenete li, recimo, lanac restorana, 

možete imati desetke tisuća lokala po 

cijeloj Kini - nitko vas neće ometati.” 

“Kapitalizam nedvojbeno ima izvjesnih mrlja i čireva, ali… on je jedina temeljna institucija 

modernog čovjeka koja pokazuje nešto stvarnoga zdravlja i vitalnosti.” —H.L. MENCKEN 

“Riješiti goruće 

probleme društva”: 

Yakup s vremenom 

planira financirati 

projekte poput 

pouzdane prerade 

hrane 

ZHU YI / IMAGINECHINA ZA FORBES 

52 

FORBES 

RUJAN, 2014

TEHNOLOGIJA 

GLOBALNA SIGURNOST 

ATLAS WEB 

NESIGURNOSTI 

Ovaj 320-gigabitni napad, 

30 puta snažniji od 

prosječnog, lako bi razorio 

mrežu većine od 2000 

najvećih svjetskih tvrtki. 

Cyber prijetnje više ne možemo pripisivati samo frikovima 

i štreberima. Zbog širenja neprijateljskog ponašanja na 

internetu, one su danas glavna tema razgovora o web kulturi. 

Pogledajmo samo porast broja uobičajenih DoS napada! 

Upitali smo deset upućenih ljudi kako se riješiti te pošasti 

GRAFIKONI: MAXWELL HENDERSON 

ILUSTRACIJE: PATRICK WELSH 

PLIMNI VAL 

Uskraćivanje pristupa usluzi (DoS) i 

distribuirani DoS napadi (DDoS) postaju 

sve češći kako raste hakerska vještina 

ubacivanja u podatkovne centre i sličnu 

web infrastrukturu. Broj napada s više 

od 20 gigabita beskorisnih podataka 

u sekundi povećao se u 2013. za osam 

puta u odnosu na 2012. godinu. 

Mjesečni vrhunac intenziteta DDoS napada u gigabitima po sekundi 

IZVOR: ARBOR NETWORKS I THE 

ATLAS ACTIVE THREAT LEVEL 

ANALYSIS SYSTEM 

IMA LI POMOĆI? 

Deset stručnjaka predlaže kako se boriti 

protiv cyber opasnosti s kojima smo 

suočeni, no gotovo svi upozoravaju da 

idealnog rješenja - nema 

PIŠU: KASHMIR HILL I BYRON ACOHIDO 

BRIAN KREBS istraživački 

novinar, autor knjige “Spam 

nacija” koja uskoro izlazi iz 

tiska 

“Sigurnost na internetu u 

osnovi zahtijeva promjenu 

stava. Volio bih kada bi 

puno manje korisnika brigu o sigurnosti 

prepuštalo automatiziranim alatima i 

temeljilo svoju obranu ponajprije na 

spoznaji da se sve može hakirati, ali da 

zli momci uglavnom kradu neadekvatno 

zaštićene vrijedne podatke. Treba se, dakle, 

educirati o ograničenjima obrambenih alata 

i ojačati ih proaktivnim pristupom.” 

SCOTT CHARNEY 

korporacijski potpredsjednik, 

Trustworthy Computing 

Group, Microsoft 

“Koristeći se u Big data 

eri uslugama u računalnim 

oblacima, ljudi očekuju da će 

kompanije biti odgovorni čuvari podataka. 

Povjerenje u pružatelja usluge presudno će 

utjecati na odluku o korištenju pripadajućih 

proizvoda. Zato kompanije moraju 

transparentno rukovati podacima, osigurati 

snažne korporativne programe za zaštitu 

privatnosti i u konačnici snositi odgovornost 

za postupanje s podacima.” 

54 

FORBES 

RUJAN, 2014

U BROJKAMA 

GODIŠNJI PRIHOD GLOBALNE CYBER 

INDUSTRIJE PROCJENJUJE SE NA 

115 MILIJARDI USD 

BROJ REDAKA U KODU SIGURNOSNOG 

SOFTVERA PRIJE 20 GODINA 

5000 

DANAŠNJI BROJ REDAKA U 

SIGURNOSNOM KODU 

VIŠE OD 10 MILIJUNA 

BROJ ZEMALJA SPOSOBNIH ZA 

SOFISTICIRANO CYBER RATOVANJE 

20 

A VI STE MISLILI DA JE NAJGORA KINA… 

Ove su zemlje tijekom proteklih 12 mjeseci generirale (gore) i pretrpjele (dolje) najviše DoS 

napada snažnijih od 1 gigabita u sekundi. Golema kategorija “nepoznato” pokazuje koliko je 

teško utvrditi podrijetlo napada. Napadači se često služe offshore poslužiteljima. 

POSTOTAK FEDERALNIH STRUČNJAKA 

ZA CYBER SIGURNOSTU SAD-u U 

ODNOSU NA POTREBE 

6% 

BROJ TVRTKI KOJE SU 2001. 

LOBIRALE ZA KONGRESNU 

RASPRAVU O CYBER SIGURNOSTI 

4 

NJIHOV BROJ 2012. GODINE 

1489 

POSTOTAK IZVRŠNIH DIREKTORA U 

SAD-u KOJI VJERUJU U USPORAVANJE 

RASTA CYBER NAPADA 

69 

BROJ ZAPOSLENIKA KOJI ĆE 

VJEROJATNO KLIKNUTI NA 

ZLONAMJERNU E-PORUKU 

2 OD 10 

NAJPOPULARNIJA LOZINKA 

ZA ZAŠTITU RAČUNALA 

“PASSWORD” 

DRUGA NAJPOPULARNIJA 

“123456” 

CHRIS YOUNG potpredsjednik 

za sigurnost, Security Business 

Group, Cisco 

“Svaki novi priključak na internet 

stvari donosi novi rizik, 

a time i izazov stručnjacima 

za sigurnost da unaprijede 

sigurnosne mjere. Stoga bi u središtu njihova 

interesa trebala biti sigurnosna prijetnja. 

Stvaranje kompatibilnih rješenja te koordinirano 

prikupljanje i dijeljenje informacija o 

prijetnjama jedini je način da se zaštiti ono 

najvažnije. S internetom stvari svaka kompanija 

postaje tehnološka kompanija, a ujedno i 

security tvrtka.” 

CHAD SWEET CEO CEO, The 

Chertoff Group, tvrtka za 

savjetovanje o sigurnosnim 

rizicima 

“Stopostotni organski rast danas je 

rijetkost u američkim korporacijama. 

Tu su gotovo uvijek spajanja i 

preuzimanja. Pri akviziciji često ćete naslijediti i 

informatičke slabosti tvrtki. Ako im je računalni 

sustav propustan ili zaražen, i vi ćete se zaraziti. 

Stoga bi prije preuzimanja trebalo provjeriti i 

ispravnost računovodstvenih knjiga i zdravlje 

intelektualne imovine tvrtke. Nalazi cyber revizije 

uvjerili bi dioničare da ključna intelektualna imovina 

koju kupuju nije kompromitirana.” 

EDITH RAMIREZ predsjednica, 

Savezna komisija za trgovinu 

(FTC) 

“Tvrtke bi svoje osjetljive podatke 

trebale štititi šiframa. Pravilno 

provedeno šifriranje postaje sve 

važnije. To vrijedi i za osjetljive 

podatke općenito. Posebno je važna on-line 

sigurnost podataka o djeci. Zakon o zaštiti 

dječje privatnosti na internetu daje roditeljima 

pravo nadzora nad uzimanjem osobnih podataka 

njihove djece. Ako to roditelji odobre, web 

stranica ili aplikacija mora osigurati razumnu 

sigurnost tih podataka. U suprotnom će je FTC 

kazniti.” 


TEHNOLOGIJA 

GLOBALNA SIGURNOST 

GRANATIRANJE 

Pogledajte koje se zemlje međusobno najviše napadaju (ili barem hakeri najčešće tvrde da u njima žive). 

Crtu bojišta nije lako povući. Pod najtežom paljbom su SAD i Kina, a iz njih se i odašilje najviše cyber 

projektila. Postotci prikazuju udio pojedine zemlje u ukupnom broju cyber napada. 

HEATHER ADKINS 

menadžerica za sigurnost 

informacija, Google 

“Već 20 godina igramo se 

lovice nastojeći pokrpati 

operacijske sustave 

dizajnirane 60-ih i 70-ih 

godina prošlog stoljeća. Cijelu tu priču 

treba iz temelja preurediti. Na primjer, 

umjesto s puno različitih programa 

i aplikacija, korisnici bi trebali raditi 

u samo jednom multifunkcionalnom 

sučelju, recimo pregledniku. Time bi se 

smanjila veličina mete: lakše je braniti 

mali nego veliki zamak.” 

DANIEL SUAREZ pisac, autor 

SF-a romana “Demon” i “Dotok” 

“Internet nije zamišljen kao 

sigurna mreža, ali su se na njega 

ipak ugurali on-line bankarstvo, 

trgovanje dionicama, nadzor 

industrijskih sustava i još štošta. 

Sada trebamo nešto poput programa Apollo, 

nacionalni projekt za izgradnju nove, sigurne 

mreže koja bi imala zasebne protokole, vlastiti 

hardver i optičke kabele te snažnu enkripciju, 

čime bi eliminirala sve osim najelitnijih hakera. 

Ta mreža ne bi zamijenila internet. Koristila bi se 

samo u slučajevima gdje su identitet i povjerenje 

od ključne važnosti.” 

PETER SINGER koautor knjige 

“Cyber sigurnost i cyber rat: 

što o tome svatko mora znati” 

“Najvažnije što možemo učiniti 

jest odvratiti svoje organizacije, 

ljudske pobude i mentalitet 

od prevelike aure straha i 

neznanja oko cyber sigurnosti te poraditi 

na nečemu efikasnijem: na otpornosti. To je 

krajnji domet obrane i odvraćanja. Sve dok se 

služimo internetom, uvijek ćemo se suočavati 

s prijetnjama. Ključno je prebroditi ih i brzo 

se oporaviti. ‘Zadržimo mir i nastavimo dalje’ 

- to bi trebala biti mantra i za sustave koje 

koristimo i za našu psihu.” 

56 

FORBES 

RUJAN, 2014

NAJTRAŽENIJA LICA 

S TJERALICE 

Prvi FBI-ev popis najtraženijih cyber kriminalaca, 

objavljen lani, nije naišao na veći odjek. Stvar 

je postala ozbiljna kada je FBI dodao na popis 

petoricu časnika kineske vojske 

CHRIS SOGHOIAN 

glavni tehnolog, ACLU 

“Pored svih washingtonskih 

priča o važnosti cyber sigurnosti, 

još uvijek ne postoji vladina 

agencija izravno odgovorna za 

cyber sigurnost potrošača koja 

bi se pobrinula da obični Amerikanci budu sigurni. 

Nitko ne tjera kompanije da popravljaju 

propuste kako bi zaštitile korisnike. To znači da 

se služimo zastarjelim softverom i da kompanije 

pohranjuju daleko previše naših podataka 

na nesiguran način. Potreban nam je snažan 

regulator privatnosti i sigurnosti podataka 

koji bi bio u stanju postaviti pravila i natjerati 

kompanije da ih se pridržavaju.” 

JOE SULLIVAN šef sigurnosti, 

Facebook 

“Kada se ključne internetske 

tehnologije dobro održavaju, 

internet funkcionira. Kad one 

zakažu, padaju i najbolje zamišljeni 

sigurnosni planovi. Mislimo 

li spriječiti buduće gubitke, trebat ćemo sigurnosnu 

infrastrukturu sposobnu podnijeti priljev 

milijardi novih ljudi na internet. Hajde da kao 

industrija uložimo u tehnologije koje će osiguravati 

mobilne mreže, promet u podatkovnim 

centrima, web stranice i aplikacije kojima ljudi 

svakodnevno pristupaju. Budućim programerima 

bilo gdje u svijetu moramo od samog 

početka omogućiti izbor sigurnih opcija.” 

FBI od 1950. godine obljepljuje američke poštanske urede 

slikama najgorih prijestupnika. Kultni popis najtraženijih na 

internetu je prvi put objavljen 1995. godine. Izravna posljedica 

bilo je 66 riješenih slučajeva. Unatoč tomu, FBI se tek 

u studenome prošle godine sasvim pomirio s vremenom u 

kojem živimo, postavivši na web i listu najtraženijih cyber 

kriminalaca. 

Taj prvi popis nije naišao na veći odjek. Na njemu su uglavnom 

lukava lica istočnoeuropskih kradljivaca kreditnih kartica. 

Iako lopovi nisu rangirani, donekle odskače Björn Daniel 

Sundin, 35-godišnji bjegunac iz Švedske optužen 2010. za 

100 milijuna dolara tešku softversku muljažu. No zato je FBI 

dobrano uzburkao duhove u svibnju, dodavši na popis petoricu 

časnika Narodnooslobodilačke vojske Kine. Tereti ih se 

po 31 točki optužnice zbog navodne uloge u hakerskom napadu 

na kompanije Westinghouse Electric, Alcoa, Allegheny 

Technologies, US Steel, SolarWorld i uniju sindikata metalaca. 

Kineski dužnosnici odbacili su optužbe, prozivajući SAD za 

špijunažu. 

Nitko ne očekuje da FBI-ev potez doista dovede do pritvaranja 

visokih kineskih časnika. “No time se vrši snažan pritisak”, 

kaže Michael Quinn, bivši agent FBI-a, a sada jedan od 

direktora istražiteljske tvrtke Kroll. “Nastavi li FBI optuživati 

pojedince iz Kine, sklon sam vjerovati da će se manje njih 

spremno upuštati u ovu vrstu cyber špijunaže.” 

Prozivanjem kineskih vojnika-špijuna Amerika pokazuje odlučnost, 

a naravno i tehničku opremljenost da nanjuši njuškala. 

FBI-evi cyber forenzičari prikupljaju dokaze “špijunirajući zauzvrat 

same objekte [kineske] vlade, radne stolove, tipkovnice i 

konkretne hakere koje je obučila vlada”, kaže bivši agent FBI-a 

Steven Martinez, danas direktor newyorške tvrtke Stroz Friedberg 

koja istražuje napade na mreže. “To je točno ono za što 

znam da predstavlja najviši prioritet FBI-eva cyber programa 

- suzbijanje sofisticiranih prijetnji po narudžbi država.” 

Petorica časnika bili su u sastavu jedinice 61398, navodnog 

vojnog krila za cyber špijunažu. Uhvaćeni su u sustavnoj 

krađi nacrta i tehnički specifikacija, osjetljivih e-poruka i 

financijskih podataka od 2006. do travnja 2014. godine. U 

nedavnom izvješću tvrtke za digitalnu forenziku CrowdStrike 

izneseni su dokazi o mnogo većoj špijunskoj zajednici koju 

financira Kina, a koja uključuje i druge vojne jedinice za cyber 

špijunažu te široku mrežu suradnika. 

Uvrštavanje na ozloglašeni popis optuženima bi u najmanju 

ruku trebalo otežati putovanja u inozemstvo, jer sada riskiraju 

prepoznavanje, uhićenje i izručenje, kaže Martinez. U međuvremenu, 

FBI-ev cyber popis dobiva više publiciteta, što može 

pridonijeti sporom, ali stalnom napretku koordiniranih međunarodnih 

istraga kako bi se negativcima stalo na kraj. – B.A. 


FORBES 

PERSPEKTIVE ENERGETSKOG RAZVOJA 

MEĐIMURSKA ŽUPANIJA 

SPONZORIRANI PRILOG 

Posavec: Tvrtke već krenule 

s bioplinskim projektima 

Potencijali zanimljivi investitorima su bioplinska i geotermalna postrojenja te 

projekti smanjenja potrošnje energije u zgradarstvu i javnoj rasvjeti 

RAZGOVARAO: ZDRAVKO BASARIĆ 

Međimurska županija u skupini 

je jedinica lokalne samouprave 

koje već godinama sustavno 

rade na povećanju energetske učinkovitosti, 

izgradnji sustava energetski 

obnovljivih izvora te očuvanju okoliša. 

O stanju i perspektivama energetskog 

razvoja razgovarali smo s međimurskim 

županom Matijom Posavcem. 

n Kako aktivirati neiskorištene županijske 

energetske potencijale? 

Međimurska županija je u proteklim 

godinama provela nekoliko studija za 

prepoznavanje energetskih potencijala. 

Zajedno s Energetskim institutom 

"Hrvoje Požar", izrađene su studije prepoznavanja 

potencijala i boljeg korištenja 

obnovljivih izvora energije. Studija 

je pokazala da na području županije 

postoje potencijali korištenja geotermalne 

i solarne energije te bioplina. Pošumljenost 

županije relativno je niska, 

samo oko 12 posto, pa nema značajnih 

potencijala za korištenje biomase, dok 

su vodni potencijali iskorišteni s tri hidroelektrane 

na rijeci Dravi. 

n Na koje izvore energije računate u 

županijskim razvojnim planovima? 

Potiče se ugradnja solarnih kolektorskih 

sustava za toplu vodu te kotlova na 

biomasu u kućanstvima i u javnim zgradama. 

Potrebna su i daljnja istraživanja 

geotermalnih izvora energije. Nadalje, 

prostornim je planovima omogućena 

gradnja bioplinskih postrojenja, pri čemu 

su za gradnju nekih već pribavljene 

MATIJA POSAVEC: Iduće godine krećemo 

u izradu akcijskog plana energetske 

učinkovitosti 

dozvole. Izrađujemo i novu županijsku 

strategiju za razdoblje do 2020., te ćemo 

sljedeće godine izraditi potrebne 

dokumente za korištenje obnovljivih 

izvora energije, koji će biti usklađeni sa 

Zakonom o obnovljivim izvorima energije, 

kada bude donesen, te Nacionalnim 

akcijskim planom za obnovljive izvore 

energije do 2020. godine. 

n Kakve energetske projekte nudi 

Županija investitorima? 

Potencijali koji bi mogli biti zanimljivi 

investitorima su gradnja bioplinskih 

i geotermalnih postrojenja te provođenje 

projekata smanjenja potrošnje 

energije u zgradarstvu i javnoj rasvjeti 

ugovaranjem usluga s jamstvom učinka 

prema tzv. EPC (Energy performance 

contracting) modelu. EU također zagovara 

sustave daljinskog grijanja, što 

ŽELJKO HAJDINJAK/CROPIX 

je također nešto što bi moglo biti interesantno 

za koju godinu. Za bioplinska 

postrojenja već postoji interes i investitori 

već poduzimaju prve korake u 

realizaciji pojedinih projekata. Kad je 

riječ o geotermalnoj energiji, rezultati 

istraživanja koje je provodila Ina u prijašnjem 

istraživačkom razdoblju pokazuju 

da postoje potencijali za korištenje 

ovog tipa energije. Strani investitori su 

u mjestu Draškovec započeli istražne 

radnje i pripremu za gradnju geotermalne 

elektrane i ona je prijavljena u 

europski program NER300 na području 

inovativnih geotermalnih elektrana 

kao jedini projekt iz Hrvatske. Ina je 

provela istraživanja te uskoro kreće u 

eksploataciju plina iz svojih bušotina na 

županijskome području. 

n Što se planira i poduzima na ostvarivanju 

energetske učinkovitosti? 

Sljedeće godine krećemo u izradu Akcijskog 

plana energetske učinkovitosti. 

Županija i Fond za zaštitu okoliša i energetsku 

učinkovitost (FZOEU) kreću u 

prikupljanje prijava i sufinanciranje 

projekata energetske učinkovitosti u 

kućanstvima. Navedeno će obuhvaćati 

toplinske fasade, zamjenu stolarije, plinske 

kondenzacijske kotlove i ugradnju 

rekuperatora. Vrijednost programa je 

milijuna i 200 tisuća kuna. Zajedno s 

FZOEU, Županija već provodi sličan 

program za ugradnju obnovljivih izvora 

energije u kućanstvima, a vrijednost tih 

projekata je tri milijuna kuna. 

58 

FORBES 

RUJAN, 2014

FORBES 


MEĐIMURSKE ŽUPANIJE 

Obilje ulagačkih 

mogućnosti u projekte 

obnovljivih izvora energije 

U razvojnim planovima i ponudama potencijalnim ulagačima u 

Međimurskoj županiji središnje mjesto zauzimaju projekti iz područja 

obnovljivih izvora energije te uključivanje u međunarodne projekte 

PIŠE: ZDRAVKO BASARIĆ 


STJEPAN KOVAČ, gradonačelnik Čakovca: 

U iskorištavanju bioplina potencijalnim se 

investitorima nudi gradnja odgovarajućeg 

postrojenja 

Prema resursima koji se sada 

iskorištavaju, Međimurski 

bi se županiju moglo svrstati 

među županije koje su gotovo 

u cijelosti iskoristile klasične izvore 

energije. 

S druge strane, potencijali pojedinih 

obnovljivih, ali i neobnovljivih izvora 

energije na koje se u županijskim razvojnim 

planovima računa dobra su 

osnova za niz investicijskih zahvata, a 

riječ je ponajprije o geotermalnim izvorima, 

plinu, biomasi i Sunčevoj energiji. 

DAMIR KRAJAČ/CROPIX 

BERNARDA CECELJA, direktorica tvrtke 

Bernarda: Poduzeli smo niz mjera kojima se 

štedi, iskorištava donedavni otpad i pojačano 

brine za zaštitu okoliša 

Za sada na području Međimurske županije, 

osim proizvodnje električne energije 

iz velikih hidroelektrana, iskorištavanje 

obnovljivih izvora energije nije 

na zadovoljavajućoj razini i nesumnjivo 

postoji značajan prostor za veću i bolju 

eksploataciju pojedinih izvora. 

Korištenje geotermalne energije u 

županiji ima dugu tradiciju, još od 1936. 

godine, otkad rade toplice Sv. Martin, 

za čije je potrebe prije četrdesetak godina 

napravljena bušotina Vučkovec 

VJERAN ZGANEC-ROGULJA/PIXSELL 

TIHOMIR ZIDARIĆ, direktor Centrometala: 

Ostvarili smo zaokružen energetski proces 

grijanja s maksimalnim ekonomskim i 

ekološkim učinkom 

2, iz koje se crpi voda temperature 32 

do 34 Celzijeva stupnja. Prema klasifikaciji 

Ina Naftaplina, pet od 15 izvedenih 

bušotina kvalificirano je kao izvor 

geotermalne vode, a to su Vučkovec, 

Draškovec, Mačkovec, Hodošan i Merhatovec. 

Upravo je ona u Draškovcu 

lokacija na kojoj se priprema velika 

investicija u proizvodnju električne i 

toplinske energije. 

Budući da biomasa predstavlja 

najsloženiji obnovljivi izvor energije 

te uključuje velik broj raznih izvora, 


FORBES 


MEĐIMURSKE ŽUPANIJE 

PROJEKT DRAŠKOVEC 

INVESTICIJA VRIJEDNA 

70 MILIJUNA EURA 

PETER VESENJAK Regionalni 

koordinator projekta u Draškovcu 

zadovoljan je što su istraživanja na 

bušotini gotova i najesen kreću radovi 

U OKVIRU PROJEKTA MEĐIMURJE, 2015. 

STARTA PROIZVODNJA NA PLINSKIM POLJIMA 

VUČKOVEC, VUKANOVEC I ZEBANEC, S KOJIH 

ĆE SE U 12 GODINA DOBITI OKO MILIJARDU 

PROSTORNIH METARA PLINA 


odnosno sirovina koje se širokim spektrom 

tehnologija mogu pretvoriti u sva 

tri konačna oblika energije pogodna za 

potrošače – toplinsku i električnu te biogorivo 

za sektor prometa, razumljivo 

je da je biomasa jedan od energenata s 

kojima se računa u županijskim razvojnim 

planovima. I mada je samo 12 posto 

površine županije prekriveno šumama, 

drvo za ogrjev, prema podacima Državnog 

zavoda za statistiku, koristi čak 

trećina domaćinstava, a za proizvodnju 

toplinske energije upotrebljavaju se i 

drvni ostaci drvoprerađivačkih tvrtki. 

Izvori biomase za proizvodnju energije 

uključuju šumsku i poljoprivrednu biomasu, 

otpad koji nastaje u proizvodnim 

procesima različitih industrija (drvoprerađivačke, 

prehrambene i drugih), 

komunalni otpad i otpad nastao pročišćivanjem 

voda i kanalizacijskog mulja 

i slično, a moguć je i uzgoj na energetskim 

plantažama. 

Na području Međimurske županije 

postoje i potencijali za proizvodnju 

bioplina koji se može iskorištavati u 

energetske svrhe. Posebno je zanimljiva 

ta mogućnost u postojećim većim 

gospodarstvima, gdje bi se proizvodnjom 

bioplina iz stočnog izmeta 

riješio i problem zbrinjavanja otpada. 

Proizvedeni bioplin moguće je izravno 

koristiti za proizvodnju toplinske ili 

električne energije. U području iskorištavanja 

bioplina, prema riječima 

Švicarski investicijski fond CloZEd 

Loop Energy i njegova hrvatska tvrtka 

AAT Gheotermae uskoro bi trebali 

početi graditi prvu geotermalnu 

elektranu u ovom dijelu Europe. Riječ 

je o projektu Draškovec, vrijednom 

oko 70 milijuna eura, za koji su 

investitori dobili i nagradu Europske 

komisije vrijednu 14,7 milijuna eura 

iz programa NER 300, namijenjenog 

borbi protiv klimatskih promjena. 

U prvoj fazi realizacije projekta 

Draškovec, već u sljedećoj godini, 

ta bi elektrana trebala proizvoditi 7 

megavata električne i 24 megavata 

toplinske energije. U drugoj, čije je 

ostvarenje planirano do 2018. godine, 

proizvodnja električne energije 

trebala bi iznositi 17 megavata, a 

toplinske oko 40 megavata. 

gradonačelnika Čakovca Stjepana Kovača, 

potencijalnim se investitorima 

nudi gradnja bioplinskog postrojenja, 

za što je naručena studija jer projekt 

druge faze pročistača otpadnih voda 

(aglomeracija) predviđa i gradnju laguna 

za zbrinjavanje otpadnog mulja. 

Za sada se u tvrtkama drvni ostatak 

koristi uglavnom za proizvodnju 

toplinske energije, a priprema se nekoliko 

projekata gradnje kogeneracijskih 

postrojenja. Izvor poljoprivredne 

biomase koja se može koristiti u energetske 

svrhe čine prije svega poljoprivredni 

ostaci. Jedan od primjera racionalnog 

korištenja energenata iz obnovljivih 

izvora je i tvrtka Centrometal iz 

Macinca, koja se bavi proizvodnjom 

opreme za grijanje i potrošnu toplu 

vodu, a u proizvodnji naglasak stavlja 

upravo na korištenje obnovljivih 

izvora energije."Sustav centralnog 

grijanja u svojim proizvodnim halama 

i dijelu upravne zgrade pogonimo 

kotlovima na drvenu sječku, a manji 

dio na drvene pelete. Drvena sječka je 

od korištenih drvenih paleta na kojima 

dobivamo sirovine za proizvodnju. 

60 

FORBES 

RUJAN, 2014

Time smo postigli zaokružen energetski 

proces grijanja s maksimalnim ekonomskim 

i ekološkim učinom. Potrošnu 

toplu vodu koju koristimo u tvrtki 

zagrijavamo solarnim toplovodnim 

kolektorima. U našem školsko-ispitnom 

centru imamo razne vrste kotlova, 

na drvo, drvene pelete i drvenu sječku, 

koji tijekom obuke ili ispitivanja zagrijavaju 

akumulacijski spremnik spojen 

na sustav centralnog grijanja upravne 

zgrade, čime štedimo gorivo za grijanje. 

Na krovu hale imamo solarnu fotonaponsku 

elektranu snage 30 kW, čiju 

struju isporučujemo u mrežu. Svi ovi 

ugrađeni sustavi svakodnevno se kontroliraju 

radi optimizacije samih uređaja 

i edukacije šireg kruga interesnih 

skupina, kao što su monteri, trgovci, 

projektanti, krajnje stranke", kaže Tihomir 

Zidarić, direktor Centrometala. 

I plin je jedan od energetskih aduta 

u Međimurskoj županiji, a potvrđuju 

to i nedavno potpisani ugovori, vrijedni 

240 milijuna kuna, koje je Ina sklopila 

s četiri konzorcija hrvatskih tvrtki za 

projekt Međimurje. Njegovom realizacijom 

počinje proizvodnja na plinskim 

poljima Vučkovec, Vukanovec i 

Zebanec, s kojih će se tijekom 12 godina 

dobivati oko milijardu prostornih 

metara plina. 

Međimurska županija u korištenju 

obnovljivih izvora energije računa i 

na Sunčevu energiju. Prema podacima 

Hrvatskog operatera tržišta energije 

(HROTE), do početka veljače ove 

godine instalirano je 20 solarnih elektrana, 

od kojih je najveća ona tvrtke 

Tehnix. 

Županija je među prvima u kojima 

se sustavno vodi briga o okolišu i povećanju 

energetske učinkovitosti, a 

upravo su takvi programi i dio razvojnih 

planova i niza poticajnih mjera. To 

pokazuju iskustva Čakovca. Stjepan 

Kovač kaže da se Grad planira uključiti 

u sufinanciranje ugradnje solarnih kolektora 

i dizalica topline te rekonstrukcije 

vanjskih ovojnica u kućanstvima 

(sufinanciranje rekonstrukcije stolarije 

u kućanstvima, toplinskih fasada, 

izolacija podova i stropova, odnosno 

krovova), a upravo je u tijeku provođenje 

programa povećanja energetske 

učinkovitosti u obiteljskim kućama na 

području grada Čakovca, u kojem Fond 

za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost 

sufinancira projekte do 40 posto 

potrebnih sredstava. Nadalje, sufinancirat 

će se zamjena peći na lož ulje te 

starih peći na drva pećima na pelete. 

U Čakovcu računaju i na program 

sufinanciranja korištenja obnovljivih 

izvora energije, i to ugradnjom dvaju 

sustava: solarnih toplinskih kolektora 

za pripremu potrošne tople vode ili za 

pripremu grijanja, te kotlova na sječku/ 

pelete ili pirolitičkih kotlova na drva za 

pripremu potrošne tople vode i grijanja, 

a potiče se i upotreba obnovljivih 

izvora za grijanje potrošne tople vode 

i stambenog prostora u kućanstvima. 

"Ciljevi programa su, prema riječima 

Stjepana Kovača, potaknuti svijest šidama 

javne namjene, rekonstrukciji 

vanjskih ovojnica i stolarije na njima, 

kao i rekonstrukciji sustava grijanja 

i zamjeni energenata tih zdanja. Zanimljivih 

projekata ima i u sektoru 

prometa: primjerice, poticanje javnog 

biciklističkog prometa (e-bicikl), za što 

se planira sufinanciranje sredstvima 

FZOEU, te zamjena pogonskog goriva 

s dizela na plin za kamione. 

U ostvarivanju energetske učinkovitosti 

zaniimljiva su i iskustva tvrtke 

Bernarda iz Nedelišća, u kojoj su, kako 

kaže direktorica Bernarda Cecelja, poduzeli 

niz mjera kojima se štedi, iskorištava 

donedavni otpad i pojačano brine 

o okolišu. "Obavezno provodimo redovite 

preglede i servisiramo sisteme 

grijanja i hlađenja. Drvene ostatke od 

izrade kreveta drobimo i upotrebljavamo 

kao biomasu, odnosno gorivo u 

proizvodnji toplinske energije u kotlovnici. 

Centralnom usisnom ventilacijom 

sa svakog radnog mjesta u stola- 

U ČAKOVCU ŽELE OMOGUĆITI VELIKOM 

BROJU GRAĐANA INSTALACIJU SOLARNIH 

TERMALNIH PANEL-SUSTAVA ZA OBITELJSKE 

KUĆE I SUSTAVA ZA GRIJANJE NA PELETE, A 

IMAJU I NIZ PROJEKATA ZA JAVNE ZGRADE 

re javnosti o ekonomskoj i ekološkoj 

isplativosti ugradnje sustava koji upotrebljavaju 

obnovljive izvore energije, 

smanjiti emisije stakleničkih plinova 

zamjenom konvencionalnih izvora 

obnovljivima te poboljšati ekonomske 

prilike kućanstava smanjenjem izdataka 

za grijanje tople vode i stambenog 

prostora. Uz to želimo omogućiti velikom 

broju građana instalaciju solarnih 

termalnih panel-sustava za obiteljske 

kuće i sustava za grijanje na pelete. 

U Čakovcu je pripremljen, osim 

ovih za kućanstva, i niz projekata za 

povećanje energetske učinkovitosti u 

javnom sektoru, a riječ je, primjerice, 

o ugradnji solarnih kolektora na zgrariji 

odvodimo piljevinu i blanjevinu u 

silos i tu masu briketiramo za gorivo 

u biokotlovnici. Ugradili smo invertne 

klime i djelomičnu LED rasvjetu na lokaciji 

u Puščini te instalirali kompletnu 

LED rasvjetu na lokaciji Nedeljanec, 

kako bismo uštedjeli električnu energiju", 

ističe Cecelja. Sličnim mjerama 

racionalizacije u poslovanju poslužio 

se i Centrometal. "Kontinuirano se nabavljaju 

novi strojevi s manjom potrošnjom 

energenata, na primjer laserski 

rezači, savijačice, uređaji za varenje, a 

u planu je nabava nove LED rasvjete za 

hale te mjerenje potrošnje električne 

energije na svakom priključnom mjestu 

za optimizaciju potrošnje", kaže 

direktor Tihomir Zidarić. 


FORBES 

FINANCIJE 

Britanski ministar 

financija George 

Osborne itekako može 

biti zadovoljan novim 

plasmanom linkera, 

koji su ulagači spremno 

progutali unatoč 

negativnoj stopi 

prinosa 

FOTO: SIPA PRESS JLP 

62 

FORBES 

RUJAN, 2014

Tempirana bomba u 

obliku korporativnih 

obveznica 

Snažnim priljevom kapitala s jedne, te realnom mogućnošću 

rasta kamatnih stopa s druge strane, tržište obveznica 

predstavlja ozbiljan sistemski rizik za financijski sustav 

PIŠE: MARIO GATARA 

Na tržištu čija se vrijednost 

procjenjuje na 1,6 bilijuna 

dolara, pet milijardi dolara 

čini se kao kap u moru 

koja ništa bitno ne može 

promijeniti. 

Međutim, ma kako simboličan bio, 

srpanjski odljev kapitala iz segmenta 

američkih junk korporativnih obveznica 

(lišenih BBB- investicijskog 

rejtinga), ekvivalentan potonjoj brojci, 

niz je promatrača požurio protumačiti 

kao početak kraja višegodišnje 

ere niskih kamatnih stopa čiji su temelji 

udareni agresivnim odgovorom 

na krizu u režiji središnjih banaka 

razvijenih zemalja i primjenom iznimno 

ekspanzivne monetarne politike. 

Junk obveznice (koristi se još i termin 

“high-yield”) su, treba li posebno naglašavati, 

najrizičniji segment tržišta 

koji je s anemičnim gospodarskim 

oporavkom na globalnoj razini doživio 

pravu renesansu, bitno smanjivši zaostatak 

(spread) u odnosu na državne 

obveznice, koje pak slove za najmanje 

rizične. Shodno tome, eventualni 

bi preokret aktualnog trenda ključnih 

kamatnih stopa i bijeg investitora 

prema sigurni( ji)m utočištima upravo 

SHORT STOCKS / LONG BONDS 

INDEKS 

FTSE 100 -0,9% 

BLOOMBERG UK SOVEREIGN +7,3 % 

S&P 500 +5,8 % 

BLOOMBERG US TREASURY +4,4 % 

DAX 30 -4,8% 

BLOOMBERG EMU SOVEREIGN +9,4 % 

IZVOR: BLOOMBERG 

promjena od 

početka godine 

junk obveznice učinio najvećim gubitnicima. 

A onda opet, u proteklih nekoliko 

godina već smo se nagledali podosta 

potencijalnih preokreta i lažnih signala, 

a potom i niza prikladnih strategija čija 

je primjena investitorima donijela samo 

gubitke. Posljednji takav, lažni alarm bio 

je aktiviran redukcijom monetarnog stimulansa 

koju su najavile američke monetarne 

vlasti, a “zvonio” je otprilike pola 

godine, otišavši u povijest završetkom 

minule kalendarske godine. Od tada do 

danas ništa nije dalo naslutiti da bi se 

sličan scenarij mogao materijalizirati u 

skorije vrijeme, te su obveznice, barem 

za one opreznije, postale sinonim za 

gubitke, a u najboljem slučaju za propuštenu 

priliku za profit. I to u nekoliko 

različitih iteracija. Jer u situaciji kada 

FED sustavno smanjuje dozu monetarnog 

stimulansa, konvencionalna logika 

nalaže zaobilaženje obveznica s duljim 

rokovima dospijeća s obzirom na to da 

je u cijene (elastičnijih) kratkoročnijih 

izdanja očekivani zaokret već donekle 

ukalkuliran. Umjesto toga, imali smo 

prilike vidjeti posve suprotan scenarij: 

kamatna stopa na dvogodišnje američke 

državne obveznice tijekom ove godine 

zabilježila je rast, dok su prinosi na 30- 

godišnje obveznice drastično pali, spustivši 

se na korak do okruglih 3%, makar 

se prije samo sedam mjeseci činilo da 

bi i granica od 4% mogla popustiti pred 

pritiskom prodavatelja. Budući da se 

cijene obveznica kreću obrnuto proporcionalno 

prinosima, opisani je rasplet 

(bolje rečeno zaplet) izdašno nagradio 

one hrabrije. 

To, uostalom, potvrđuje i ovogodišnja 

izvedba nekolicine zvučnih indeksa. 

I dok je S&P 500 od početka godine namaknuo 

respektabilnih 5,8% rasta (Dow 

Jones Indutrials za to vrijeme bilježi 

mizeran plus od 0,5%), Bloomberg US 

Treasuries indeks ostvario je solidnih 

4,4% rasta vrijednosti. 


FORBES 

FINANCIJE 

Suprotno konvencionalnoj logici, fokus na kratkoročne obveznice, nauštrb onih s duljim rokovima dospijeća, u ovome trenutku znatno osjetljivijih na eventualne 

promjene kamatnih stopa, investitorima je tijekom ove godine donio samo gubitke jer je stvarni razvoj događaja iznjedrio posve suprotan scenarij 

No, stvarne konture pomalo neuobičajenog 

fenomena još je lakše razaznati 

s druge strane Atlantika, gdje burzovni 

indeksi uvelike zaostaju za izvedbom 

obveznica, odražavajući djelomice i deflacijske 

pritiske koji osobito muče zemlje 

članice Europske monetarne unije. 

Relativno jednostavna “short stocks - 

long bonds” strategija, kakvu su vjerojatno 

primijenili oni poduzetniji, bilo 

da je riječ o makro hedge fondovima ili 

pak malim investitorima (instrumenti 

potrebni za konstrukciju tog mehanizma 

dostupni su i potonjima), čak i bez 

primjene poluge, bila bi dovoljna za više 

nego solidnih 15% prinosa u prvih sedam 

mjeseci ove godine. 

No, čak i uz zavidnu dozu pronicljivosti 

(i sreće), već i sama pomisao na 

implementaciju te strategije kod mno- 

ZAŠTITA OD INFLACIJE 

Instrumenti poput britanskih linkera 

(“index-linked”) ili američkih ekvivalenata 

(TIPS - Treasury Inflation Protected 

Securities) već odavna nisu nikakva 

novost na financijskim tržištima. Štoviše, 

njihovi korijeni datiraju još s kraja 18. 

stoljeća (izdavatelj je bila američka država 

Massachusetts). Velika Britanija ih je uvela 

osamdesetih godina prošlog stoljeća, a 

prvo američko izdanje plasirano je 1997. 

godine. Funkcioniraju po vrlo jednostavnom 

principu kojim se vrijednost glavnice 

sustavno usklađuje s unaprijed definiranim 

indikatorom koji ocrtava inflacijske 

pritiske (u većini slučajeva to je indeks 

potrošačkih cijena). Takav mehanizam 

kompenzira najčešće vrlo nisku nominalnu 

kamatnu stopu definiranu pri plasmanu 

izdanja, eliminirajući utjecaj inflacije. Sama 

investicija, međutim, nije bez rizika; ona 

ograničava gubitak, ali i potencijalni profit. 

Jer ako stopa inflacije podbaci (ne ispuni 

očekivanja ulagača), prinos će u konačnici 

biti niži u odnosu na konvencionalne 

obveznice koje nude znatno više (nominalne) 

kamatne stope. 

gih izaziva nelagodu. Problem, naime, 

leži u činjenici da na tržištu obveznica, 

nakon godina nemilosrdnog lova na prinose, 

vlada prilično velika gužva. Autori 

Financial Timesa gotovo svakodnevno 

ističu tu činjenicu, uvelike podsjećajući 

na dežurne pesimiste poput Marca 

Fabera (koji pak neumorno najavljuje 

slom dionica, po cijenu vlastitog kredibiliteta). 

U lipnju je FT obznanio kako su 

dužnosnici FED-a detaljno raspravljali 

o sistemskom riziku koji za financijski 

sustav predstavlja korporativno tržište 

obveznica, čija se ukupna vrijednost 

procjenjuje na otprilike 10 bilijuna dolara. 

Još preciznije, FED je zabrinut 

zbog dramatičnog priljeva svježeg kapitala, 

privučenog povoljnim omjerom 

prinosa i rizika, u obvezničke fondove, 

koji su se, prema riječima nekadašnjeg 

guvernera Jeremyja Steina, pretvorili u 

“bankovni sustav u sjeni”, dovršivši proces 

transformacije slabo likvidne aktive 

koja je preko noći postala - likvidna. 

Ovo posljednje odnosi se na (likvidne) 

udjele u obvezničkim investicijskim 

64 

FORBES 

RUJAN, 2014

fondovima i srodnim ETF-ovima, dok 

se etiketa nelikvidne aktive odnosi 

upravo na obveznice. Njih se pak, zbog 

niza regulatornih ograničenja, banke 

užurbano rješavaju, smanjujući ravnotežu 

na tržištu koja je ionako ozbiljno 

narušena priljevom više od bilijun dolara 

svježeg kapitala od 2009. godine 

naovamo. Ili, kako je to slikovito opisao 

Matt King iz Citigroupa: “Svi se nadaju 

da će se prvi provući kroz izlaz za 

nuždu, no to, već po samoj logici stvari, 

naprosto nije moguće”. 

Da alegorija o izlazu za nuždu koji 

postaje preuzak kada u panici nahrupe 

prodavatelji na najbolji način simbolizira 

ranjivost segmenta korporativnih 

obveznica (osobito onaj junk dio) nije 

nimalo pretjerana, pokazuje činjenica 

da FED (u suradnji s Komisijom za 

vrijednosne papire) ozbiljno razmatra 

mogućnost uvođenja izlaznih naknada 

za obvezničke fondove, kako bi se 

destimulirao masovan egzodus kapitala 

u slučaju sveopće panike. Napregnuto 

tržište najbolje ocrtava podatak 

da je samo 73% ukupne vrijednosti 

američkih korporativnih obveznica s 

investicijskim rejtingom promijenilo 

vlasnika u razdoblju od srpnja 2013. do 

lipnja 2014. godine. Riječ je o najnižoj 

Zaštita od inflacije 

očito je bila ključan 

motiv za kupnju 

netom emitiranog 

britanskog linkera 

razini još od 2004. godine, kada su se 

na tržištu tek stidljivo počeli pojavljivati 

prvi obveznički ETF-ovi. Statistika 

i na dnevnoj razini zvuči uznemirujuće 

- u prvom je kvartalu dnevni 

prosjek iznosio svega 1,8% (ukupne 

vrijednosti obveznica), što je znatno 

ispod 3%, koliko je iznosio prosjek u 

razdoblju između dvije recesije (od 

2002. do 2008. godine). 

Stoga ne čudi da je, unatoč zatišju 

svojstvenom sezoni godišnjih odmora, 

jedna emisija britanskih državnih obveznica 

realizirana krajem srpnja dobila 

prilično zapažen tretman u financijskim 

krugovima. Riječ je o izdanju koje 

donekle odudara od uobičajenih standarda, 

s rokom dospijeća od 44 godine, 

no to u ovoj priči nije presudno, baš kao 

ni činjenica da je ukupna vrijednost pristiglih 

ponuda dosegnula vrtoglavih 14 

milijardi funti, gotovo triput više od konačne 

vrijednosti izdanja (pet milijardi 

funti). Sve to za fiksnu kamatnu stopu 

od 0,125%, čime konačno dolazimo do 

onog najvažnijeg. 

Naime, razlog zbog kojeg je britansko 

ministarstvo financija srpanjsku 

monotoniju učinilo znatno zanimljivijom 

krije se u činjenici da su kupci 

državnih obveznica posao zaključili uz 

stopu prinosa negativnog predznaka. U 

pitanju je “linker”, obveznica koja investitore 

štiti od inflacijskih pritisaka tako 

da se vrijednost glavnice kontinuirano 

usklađuje s indeksom maloprodajnih 

cijena (trenutno iznosi 2,8% na godišnjoj 

razini). Razlika između nominalne 

kamatne stope na linker i kamatnjaka 

na korespondirajuće obveznice bez 

zaštitne klauzule zapravo predstavlja 

očekivanu inflaciju u razdoblju do 

dospijeća obveznice i u ovom slučaju 

upućuje na stopu od 3,3%. Činjenica 

da su investitori u tako velikom broju 

navalili na dotično izdanje, pa čak i po 

cijenu negativnih prinosa u trenutku izdavanja, 

ilustrativan je indikator opreza 

institucionalnih investitora, koji i dalje 

strahuju od drastičnog rasta inflacije 

iako ih je prva polovica godine (još jednom) 

demantirala. 

CIJENA ZADUŽIVANJA 

Vijesti o plasmanu državnih obveznica na 

inozemno tržište i novim zaduženjima u 

produkciji Banskih dvora u pravilu nailaze 

na negativne reakcije i osudu domaće 

javnosti, a potom i zloguke usporedbe 

s “bolesnicima” poput Grčke (ili u onom 

lošijem scenariju Argentine). Zabrinutost 

je na mjestu, jer dugotrajna je recesija, 

izostankom bolnih rezova od kojih zaziru 

vladajuće garniture (bez obzira na političku 

orijentaciju), iznjedrila pravu eksploziju 

javnog duga. No, u toj priči valja imati na 

umu jednu vrlo važnu činjenicu. Naime, 

globalna je recesija, uz negativne implikacije 

po ekonomsku aktivnost u zemlji, 

donijela i znatno povoljnije uvjete zaduživanja 

i pravo je pitanje kako će se potrebe 

javnog sektora financirati u budućnosti, 

ako i kada dođe do očekivanog rasta 

kamatnih stopa, jer se u nepune tri godine 

trošak inozemnih izvora kapitala gotovo 

prepolovio. Strah nas je i zamisliti kako bi 

stvari izgledale u bitno drukčijim okolnostima, 

osobito nakon što je Hrvatska izgubila 

investicijski kreditni rejting. No, hoće 

li eventualni preokret napokon natjerati 

Vladu (lijevu ili desnu, sasvim je svejedno) 

na provedbu strukturnih reformi? 

Tražeći odgovor na to pitanje, dobar dio 

javnosti rezonira u pomalo fatalističkom 

(ili čak mazohističkom) tonu, vjerujući da 

značajniji rast kamatnih stopa naprosto ne 

bi ostavio drugog izbora. Zdvajajući nad 

kontinuiranim rastom javnom duga, nisu 

rijetki oni koji na neki način čak i priželjkuju 

takav scenarij, nestrpljivo iščekujući 

trenutak kada “više nitko ne bude htio 

kupovati hrvatske obveznice”. Međutim, 

Hrvatska je proteklih godina uživala blagodati 

niskih kamatnih stopa na javni dug 

tržište ne funkcionira u binarnim okvirima, 

nego prema zakonima vjerojatnosti: 

niža vjerojatnost bankrota nosi povoljnije 

uvjete financiranja (i obrnuto). Drugim 

riječima, kapital je uvijek dostupan i samo 

je pitanje cijene po kojoj ga Vlada može 

pribaviti. Grčka i Argentina su najbolja 

potvrda toga. 


FORBES 

FINANCIJE 

Dionički bum 

na Bliskom istoku 

Ratne strahote najčešća je asocijacija na spomen Bliskog istoka, 

no labirint geopolitičkih odnosa krije blistavu izvedbu regije 

PIŠE: MARIO GATARA 

Većini posjetitelja koji su nekim 

slučajem nabasali na blog u 

produkciji financijskog diva 

Franklin Templeton Investments 

vjerojatno se u prvi 

mah učinilo da su zalutali, iščitavajući 

materijale koji isprva zvuče puno više 

poput kakvog putopisa garniranog tek 

ponekom brojkom, a puno manje poput 

zamornog štiva iz financija. 

Blog najčešće potpisuje Mark Mobius, 

globalni autoritet i odličan poznavatelj 

prilika na tržištima u razvoju, koji 

nastavlja tradiciju osnivača kompanije, 

čuvenog Sir Johna Templetona, opisujući 

svoje putešestvije po najzabačenijim 

kutcima našeg planeta, u potrazi za 

atraktivnim prilikama za ulaganje. Mobius 

redovito posjećuje zemlje u razvoju 

kako bi se iz prve ruke uvjerio u potencijale 

slabije razvijenih tržišta, pa se tako 

na blogu našlo mjesta za Poljsku, Tajland, 

Nigeriju, ali i za Bugarsku, čak i Mongoliju, 

koje u očima autorima, sve redom, 

djeluju atraktivno ili barem dovoljno 

pristupačno da bi zaslužile podrobniju 

analizu. Njegov posljednji tekst odnosi 

se na Saudijsku Arabiju, ali za razliku od 

većine ostalih, nije plod recentnog posjeta, 

nego odluke lokalnog regulatora 

Capital Market Authority prema kojoj 

će od 2015. godine inozemni investitori 

imati zeleno svjetlo za izravna ulaganja 

u dionice u sastavu Tadawul All Share 

indeksa. Dosad je takvo što bilo moguće 

samo posredno, putem investicijskih 

fondova i ETF-ova, zbog čega je Mobius 

uvjeren da će pozitivan potencijal domaćeg 

tržišta kapitala još više doći do 

Američko savezništvo zasigurno ulijeva povjerenje inozemnim ulagačima u Saudijskoj Arabiji 

izražaja, navodeći potom u tekstu niz 

prednosti najvažnije članice OPEC-a, 

čiji BDP premašuje 700 milijardi dolara. 

Međutim, uz bok nizu činjenica 

stoji i pretpostavka da bi se Saudijska 

Arabija, koja nosi status graničnog tržišta 

("frontier market"), kroz godinu ili 

dvije mogla naći u uglednijem društvu 

tržišta u razvoju ("emerging market"), 

što pak podrazumijeva i ulazak u sastav 

korespondirajućih burzovnih indeksa, 

a time i pasivan priljev svježeg kapitala 

Analitičari Morgan Stanley Capital Indicesa učinili su ogromnu uslugu Kataru i Ujedinjenim Arapskim 

Emiratima uključivši ih u skupinu tržišta u razvoju... 


66 

FORBES 

RUJAN, 2014

BEZ GUBITNIKA 

INDEKS 

promjena od 

početka godine 

HERMES (EGIPAT) +34,7% 

TADAWUL (SAUDIJSKA ARABIJA) +23,9% 

AMMAN GENERAL (JORDAN) +1,8% 

BSI (LIBANON) +4,0% 

DFM GENERAL (UAE) +43,2% 

MSM 30 (OMAN) +6,7% 

DSM 20 (KATAR) +31,5% 

ESTERAD (BAHREIN) +19,6% 

KSE 15 (KUVAJT) +12,6% 

TA 25 (IZRAEL) +3,7% 

od institucionalnih investitora koji slijepo 

prate konstrukciju različitih indeksa 

naslonjenih na tržišta u razvoju. Riječ je 

vjerojatno o stotinama milijuna dolara, 

da ostale investitore, kojima će od iduće 

godine biti omogućen izravan pristup 

... a sličan se scenarij, nakon što otvori vrata 

strancima, smiješi i Saudijskoj Arabiji 

na tržište, i ne spominjemo. 

Sličan su procvat doživjeli i Ujedinjeni 

Arapski Emirati te Katar, koji su reklasifikacijom 

upali u Morgan Stanley Capital 

Indices skupinu tržišta u razvoju u 

lipnju ove godine. No, MSCI je odluku 

obznanio još u prosincu prošle godine, 

isprovociravši snažan rast lokalnih burzovnih 

indeksa u prvoj polovici godine. 

Kraća korekcija tijekom lipnja donekle 

je smirila strasti na tržištu, no primjer 

spomenutog tandema zorno oslikava 

sve prednosti napredovanja na ljestvici. 

O kojim je brojkama riječ, možda 

najbolje pokazuje primjer Katara, u čijem 

je slučaju tek simboličan rast udjela 

MSCI Emerging Markets indeksu - sa 

0,47% na 0,59% - rezultirao pasivnim 

priljevom kapitala od sto milijuna dolara. 

Usporedbe radi, Katar je, prema kriteri- 


Saudijski princ 

Al-Waleed bin 

Talal sinonim 

je za saudijske 

ulagače, a nedavno 

je boravio i u 

Zagrebu 

ju tržišne kapitalizacije, otprilike upola 

manji od Saudijske Arabije. 

Priča u Saudijskoj Arabiji ujedno je 

i odličan povod za osvrt na zbivanja na 

Bliskom istoku, koji se najčešće spominje 

u geopolitičkom kontekstu, uglavnom 

kao žarište oružanih sukoba. Stoga 

će vjerojatno brojne čitatelje iznenaditi 

ovogodišnja izvedba burzovnih indeksa 

u regiji, među kojima, koliko god to 

zvučalo paradoksalno, nema niti jednog 

gubitnika. Štoviše, od ukupno deset promatranih 

tržišta kapitala, samo četiri 

bilježe jednoznamenkast rast vrijednosti 

burzovnih indeksa, pa je tako 

čak i izraelski indeks TA 25, unatoč 

užasnim vijestima iz pojasa Gaze, 

od početka siječnja do sredine kolovoza 

uspio namaknuti 3,7% rasta. 

Dobitnike predvode upravo Ujedinjeni 

Arapski Emirati i Katar, a njima 

uz bok je Egipat (također u službenoj 

klasifikaciji tržišta u razvoju), u čijem 

je slučaju vrijednost indeksa Hermes 

uvećana za čak trećinu. 

Oni hrabriji, koji mogu podnijeti iznimno 

visok politički rizik, moraju ipak 

biti svjesni nekoliko ključnih činjenica. 

Naime, željenu izloženost portfelja 

puno jednostavnije postići zaobilaznim 

putem, preko ETF-ova, no i u tom slučaju 

postoji kvaka. Zemlje Bliskog istoka 

još su slabo zastupljene u burzovnim indeksima 

tržišta u razvoju. Alternativa su 

specijalizirani ETF-ovi posvećeni pojedinim 

zemljama, no u tom slučaju valja 

svakako pripaziti na likvidnost dotičnih 

instrumenata, ali i na njihov sastav. No, 

zato prezentirane brojke itekako opravdavaju 

uloženi trud. 


EKONOMSKI MODELI 

ŽELJKO KARDUM 

Kako zaraditi milijardu dolara 

Investicijski savjetnik poslao mi je pismo o 

prilici koju pruža ulaganje u marihuanu. Bacio 

sam ga u smeće. Jesam li priglupo propustio 

priliku da postanem milijarder? Možda 

Svako ljeto ima događaje za pamćenje. Ove godine u sjećanju će mi 

ostati vijest o srazu dvojice književnika, poslovna ponuda za zaradu 

na marihuani i objašnjenje zašto je dobro imati debele kućne ljubimce. 

A sve tri su vezane uz ekonomiju. Barem mi se tako čini. Jednako 

kao što vidim vezu između modernih ulagača i Julija Cezara, koji nije 

poslušao savjet svoje žene Kalpurnije da ostane doma, nego se baš te večeri 

morao zaputiti u Pompejev teatar na tulum. 

Neka vas ovaj asocijativni niz ne čudi. Veze u gospodarstvu, financijama i 

globalnim zbivanjima često su na prvi pogled skrivene. Ljudi ih ponekad vide 

tek kad nastupe posljedice. Do tada im se čine samo kao šaljiva dosjetka. Tako 

je bilo i sa spomenutim književnicima. Nema tog Hrvata koji se nije nasmijao 

na vijest da je Bartol Kašić udario Vladimira Nazora. A nije se radilo o ideološkom, 

ni književnom sukobu. Do incidenta je došlo neposredno prije ponoći, 26. 

srpnja. Naknadno je, prema izvršenom očevidu, utvrđeno da je Kašić bio taj 

koji je nasrnuo i tresnuo Nazora. Na kraju je sam lošije prošao, a u zapisnik je 

kao olakotna okolnost ušlo da to nije učinio namjerno, nego su za sve okrivili 

jako jugo. Oba su, naime, trajekti. Doduše, ovaj incident vam se ne čini kao 

dramatična poslovna vijest, više kao anegdota, sve dok ne shvatite da je u tom 

trenutku iz funkcije ispalo više od pet posto Jadrolinijine trajektne flote. I to 

baš u nezgodno vrijeme, usred sezone. 

Kako je ljeto odmicalo, tako su mi stizale i sve čudnije poslovne ponude. 

Najprije vam mailbox zatrpavaju očajni prodavači s ponudama za kupnju 

električnih ogrlica protiv lajanja 

pasa, ljetnih bejzbol kapa s ventilatorom 

koje umjesto baterija na vrhu 

imaju solarne panele... ili lažnih 

nadzornih kamera koje imitiraju 

prave. Priznajem da su me najviše 

zaintrigirale LED lampice za zube, 

koje su navodno odličan gadget za 

party. Postavljaju se poput zubnog 

aparatića u usta, a toliko su jake da 

svijetle kroz zube. Da mi je samo 

znati koliko su ih prodali… I kako 

izgleda sastanak direktora kad se donosi 

poslovna odluka za pokretanje 

Marihuana će uskoro 

biti široko dostupna 

u SAD-u, ali čini 

se da ulaganje u 

tom sektoru nije za 

autsajdere. Za njih je 

rezervirano obično 

tržište, ono nalik 

kasinu 

proizvodnje takvih artikala?! A onda je došla 

jedna ozbiljna investicijska ponuda: “Želite 

li zaraditi milijardu dolara?” Radi se o inače 

pouzdanom investicijskom savjetniku, a na 

prvi pogled čak i ideji koja drži vodu. Evo 

kako počinje pismo: “Ne znam pratite li razvoj 

biznisa s medicinskom marihuanom u 

Coloradu, Kalifoniji, Washingtonu i drugim 

državama, ali to je bez sumnje fantastično 

lukrativni posao”. Potom slijede objašnjenje, 

grafovi, statistike, izračuni i prognoze. Preletio 

sam pismo još jedanput, zaključio da mi 

se trava zapravo nikad nije sviđala i olako ga 

proslijedio u smeće. Jesam li priglupo propustio 

priliku da postanem milijarder? Možda. 

Marihuana, barem tako kaže investicijska 

priča, uskoro će biti široko dostupna ljudima 

koji je trebaju. I onima koji je ne trebaju, 

ali žele. Pogotovo ljudima “u najboljim godinama” 

ili, kako ih Amerikanci zovu, baby 

boomerima. Oni su ciljana skupina. Ne boje 

se trave, a već su u životu skupili puno kojekakvih 

patnji, bolova i nervoza koje bi im ona 

mogla olakšati. Neka istraživanja sugeriraju 

da prekomjerno pušenje marihuane kod mladih 

može zaustaviti intelektualni i emotivni 

razvoj. Može štetiti karijeri ili obiteljskom životu. 

No, ovima u najboljim godinama (kasne 

četrdesete, rane pedesete) nije neka prijetnja. 

Oni su već napravili nered u svojim karijerama 

i obiteljima. Sad im ostaje da nekako žive 

u tom kršu... Mnogi misle da bi, baš tu, trava 

mogla djelovati blagotvorno i iscjeliteljski. 

A može li pomoći i njihovim financijama? 

Hm... mislim da ne može. Barem ne običnim 

ulagačima, autsajderima. 

Naime, marihuanu je prilično lako uzgojiti. 

Postat će jeftina ako bude svima dostupna. 

Profitne marže bit će tanke. Ali, “veliki dečki” 

vjerojatno nisu toliko glupi. Kad bi marihuana 

bila jednostavno legalizirana, cijene bi 

pale, ponuda bi bila izdašna, a profiti beznačajni. 

To je vjerojatno i glavni razlog za kojeg 

68 

FORBES 

RUJAN, 2014

Naime, netko je već investirao u gradnju tvornice 

i razvoj posla. Investiranje podrazumijeva 

da činite nešto što će donijeti više ili boljih 

proizvoda i usluga... nešto što će poboljšati 

produktivnost ili stvoriti novu vrijednost. No, 

kupnjom dionica već postojećeg biznisa zapravo 

kupujete samo nečiju tuđu poziciju u 

raspodjeli vlasništva. Hoće li cijena te dionice 

rasti ili padati? Tko zna. Kad sve to zbrojite, 

vrijednost dionica svih biznisa u jednoj državi 

ne može narasti više od gospodarstva (BDP-a) 

te države. A na američkom tržištu to se svako 

malo dogodi. Pa sad sami zaključite ima li to 

kakve veze s gore opisanim kasinom. 

S ciljem legalizacije marihuane u medicinske svrhe u Americi, lobisti su već uložili znatna 

sredstva u političke kontakte koji bi trebali pogurati tu zakonodavnu inicijativu 

već nije ozakonjena. Dileri, policija i zatvorenici složili su se i zaključili da je za 

biznis bolje ako ostane s one strane zakona. No, što ako vlast, umjesto obične 

legalizacije, lukavo odluči to proglasiti državnim monopolom, poput državne 

lutrije? Dozvole i licence dijelile bi se diskrecijskom odlukom birokrata samo 

onima koji se iskažu, recimo, u financiranju stranačke kampanje. Bio bi dozvoljen 

samo mali broj pažljivo nadziranih uzgajivača, strogo kontrolirana distribucija, 

a konkurencija zabranjena. To bi bio posao snova! Čini se da upravo u 

tom smjeru ide priprema zakonodavne inicijative za legalizaciju “medicinske 

marihuane”, tj. one koju bi mogao kupovati svatko tko zbog neke tegobe dobije 

liječnički recept. Barem u Americi. Lobisti tvrde da su već uložili značajna 

sredstva u političke kontakte koji bi trebali pogurati legalizaciju. Rezultat 

ovog lukavog ulaganja trebao bi biti strog sustav licenciranja koji će na tržištu 

ostaviti samo nekoliko dobro umreženih igrača koji dijele monopol kontrole 

uzgoja i distribucije, dok će ostalima dijeliti franšize. Veliki dečki kontrolirat 

će igru, a ostali uzgajivači raditi za njih. I vjerojatno zarađivati isto kao da sade 

mrkvu ili celer. Zato mislim da investicija u uzgajivače nije neki spektakularni 

deal. A dionice monopolista nećete moći kupiti. 

Onima koji nisu umreženi ostavljaju ostale financijske instrumente. One koji 

sve više sliče odlasku u kasino. Tamo se barem zna red. Kuća uvijek dobiva, 

a oni koji donose novac međusobno dijele ono što ostane. Uvijek manje nego 

što iznosi zbroj onoga što su svi 

donijeli. 

No, ljudi vjeruju u ono u što žele 

vjerovati. Pa se tako mnogi još okušavaju 

u trgovini dionicama. Vjeruju 

da se, sve dok cijene dionica rastu, 

gospodarstvo lijepo oporavlja... i da 

će oni postajati sve bogatiji jednostavnom 

kupnjom dionica i udjela 

u nečijem tuđem biznisu. Ovakav 

oblik vjerovanja najrašireniji je u 

Americi. Oni to zovu “investiranje”. 

Meni se više čini kao novčano dodvoravanje 

nekome tko stvarno radi. 

Kupovanje dionica 

je dodvoravanje 

nekome tko stvarno 

radi, tko stvarno 

investira. To je 

trgovina u kojoj nitko 

ne zna hoće li cijena 

dionice rasti ili će 

padati 

AFP PHOTO 

Znam, navike je najteže mijenjati. Bez obzira 

koliko vam znakova upozorenja stavili po 

putu. Tko zna koliko bi bio ljepši život Julija 

Cezara da je na martovske ide poslušao upozorenje 

svoje žene Kalpurnije i ostao kod kuće 

umjesto da ode u Pompejev teatar, gdje su ga 

ubili. Koliko bi više veselja putnicima priuštio 

kapetan Titanica da je poslušao upozorenje o 

velikim santama leda koje se približavaju njegovoj 

ruti… Slično je i s investitorima. Jedan 

pedantni američki statističar izračunao je: da 

su se suzdržali od ulaganja u dionice samo 

deset najgorih dana u posljednjih 25 godina, 

godišnji povrat bio bi im 60 posto veći! Naravno 

da nitko ne može sa sigurnošću predvidjeti 

gdje vas u životu čeka Brut ili velika santa leda, 

ali jednostavnu investicijsku matematiku možete 

odraditi i sami. 

A zašto je dobro imati debele kućne ljubimce? 

Za svaki slučaj. Živimo u svijetu izmišljenog 

novca, krhkih gospodarstava i virtualnih 

vrijednosti. I to u državi koja sve više, polako, 

ali sigurno, ide prema rubu bankrota. Sva vaša 

ušteđevina i plaća nisu kod vas, nego postoje 

negdje kao elektronski zapis koji lako i brzo 

može nestati ili promijeniti vlasnika. Sjetite 

se panike u Argentini prije dvanaest godina 

ili na Cipru prošle godine. Ako vas bankomat 

odbije ili samo desetak dana ne radi, možda 

nećete uspjeti preživjeti. Sigurno kod kuće 

nemate zaliha hrane, niti vrt u kojem nešto 

uzgajate. 

Francuski povjesničari još prepričavaju 

veliku opsadu Pariza 1870., kad su u restoranima 

posluživali štakore, pse, mačke i životinje 

iz zoološkog vrta. Navodno su pseća 

rebarca s graškom (Cotelettes de chien aux 

petits pois) bila omiljena. Naravno da nije 

sve tako crno, ali za kišnog ljeta svakojake 

tmurne misli prođu kroz glavu. 


MARKET MAKER 

MARIO GATARA 

Porezna politika tjera ulagače 

Pošast porezne inverzije u SAD-u sve više 

uzima maha, no taj fenomen nema nikakve 

veze s patriotizmom, nego je izravna 

posljedica nekonkurentne porezne politike 

Sveobuhvatna porezna reforma bio je jedan od najambicioznijih ciljeva 

drugog mandata predsjednika Obame. Uspješna provedba ambicioznog 

cilja vjerojatno bi, uz neizostavni Affordable Care Act (Obamacare), 

figurirala kao najveće postignuće osmogodišnje vladavine 

aktualnog predsjednika. Međutim, uz duboku polarizaciju Kongresa na 

crvene i plave, ni trivijalne inicijative Bijele kuće više nije moguće provesti 

u djelo, nego se sve češće pribjegava upotrebi sirove snage i implementaciji 

zakonskih uredbi kojima je u određenim slučajevima, te uz poveću dozu 

imaginacije, problem podijeljenog Kongresa ipak moguće zaobići. Sve su 

glasniji pozivi da se na sličan način riješi i problem porezne inverzije. 

Za one manje upućene, inverzijom se označava rupa u zakonu putem 

koje američke kompanije mogu trajno izbjeći problem visokih poreza na 

dobit korporativnog sektora. Stopa poreza na dobit u SAD je vrlo blizu 40%, 

a pravi zaplet nastaje tretmanom dobiti koje su multinacionalke registrirane 

u SAD-u zaradile u svojim inozemnim podružnicama; tamo također 

plaćaju porez na dobit, no odmah nakon repatrijacije profita američki poreznici 

na tu cifru naplaćuju razliku. Primjerice, ako američka kompanija 

prenese 10 milijuna dolara dobiti iz Kine, gdje je stopa poreza 25%, Porezna 

uprava ispostavit će joj račun na 1,5 milijuna dolara, koliko iznosi porez od 

15% (razlika između 40% i 25%) na inozemnu dobit. Zbog toga američke 

kompanije nerado prenose dobit iz svojih inozemnih podružnica i gomilaju 

ogroman kapital izvan granica SAD-a. Sve dok se taj kapital ne koristi za 

investicije na američkom tržištu, poreznici su nemoćni. A samo tijekom 

prošle godine, prema procjenama Bloomberga, ukupna je akumulirana 

dobit američkih kompanija u inozemstvu porasla za 12% - na vrtoglavih 

dva bilijuna dolara. 

Dio kompanija odlučio je čekati, 

bilo radikalnu promjenu porezne 

politike, bilo “tax holiday”, ciljane 

akcije ministarstva financija kojima 

se dopušta jednokratna repatrijacija 

profita iz inozemstva po posebnim 

uvjetima (najčešće uz smanjenu stopu 

poreza). No, ne sjede svi prekriženih 

ruku. I odatle inverzija, čiji je 

recept vrlo jednostavan: dovoljno je 

da američka tvrtka nađe prikladnu 

Obama se zasad 

suzdržava od 

unilateralnih 

poteza, inzistirajući 

na konsenzusu u 

provedbi porezne 

reforme 

akviziciju te nakon preuzimanja premjesti 

sjedište u zemlju u kojoj je registrirana ta 

akvizicija. Jedini uvjet za to je da se najmanje 

25% prihoda nove kompanije ostvaruje 

na tržištu druge države. Naravno, u potrazi 

za akvizicijama stope poreza na dobit igraju 

veliku ulogu i potencijalne se mete za preuzimanje 

najčešće traže u zemljama kao što 

su Irska ili Nizozemska, koje nude visoku razinu 

pravne zaštite, ali i znatno niže porezno 

opterećenje koje usto “oprašta” i transfer 

dobiti u druge porezne oaze. 

Kao ilustracija drukčijeg poreznog 

tretmana može poslužiti Google, čija je irska 

podružnica u prošloj godini ostvarila 17 

milijardi eura prihoda, no uz administrativne 

troškove (plaćene drugim inozemnim 

podružnicama tvrtke) od gotovo 12 milijardi 

eura te uz niz olakotnih stavki, porez 

na dobit u konačnici je iznosio manje od 

30 milijuna eura. Google se nije odlučio 

na inverziju te u inozemstvu još drži 30- 

ak milijardi dolara profita, no mnoge druge 

kompanije jesu, izazvavši lavinu populistički 

intoniranih kritika političara. Inverzija 

je pak iz perspektive dioničara ekonomski 

posve logičan potez koji neće obeshrabriti 

ni mogućnost podizanja praga minimalnih 

inozemnih prihoda sa 25% na 50%. 

Iz te bi činjenice Banski dvori trebali 

izvući pouku, jer ako čak i američke kompanije, 

privučene komparativnim prednostima 

inozemnih destinacija, masovno napuštaju 

domaći teren u potrazi za boljim poreznim 

tretmanom, kome bi uopće moglo pasti na 

pamet da dođe u Hrvatsku? U zemlju gdje 

se porezna politika, uvjetovana rastućim 

jazom između proračunskih prihoda i rashoda, 

svako malo radikalno mijenja? Najavljeno 

šminkanje poreznog okvira smanjenjem 

poreza na plaće, valjda kao očajnički 

potez Vlade koja u predizbornoj kampanji 

nema što ponuditi, doista neće ništa bitno 

promijeniti. 


FONDOVI I TRŽIŠTA 

IVA BIONDIĆ PARAĆ 

Mirovinci su napokon počeli 

poštovati naš novac 

Nakon dovoljno godina pasivnog sudjelovanja 

u vođenju biznisa, mirovinski fondovi ipak su 

počeli svoja ulaganja promatrati kao vlasničke 

udjele koji im omogućuju i pravo upravljanja 

Čovjek ne može da se ne zapita što se događalo u glavama mirovinaca kada 

su mirno klimali i otkupljivali državni dug, za koji se slutilo da će prije ili 

kasnije dobiti oznaku “junk” (da budem pristojna i ne kažem “smeće”), 

pritom otkidajući od usta svih nas budućih umirovljenika kojima su se 

ionako smiješile mršave mirovine. 

Naravno, ne gajim iluziju da to nije učinjeno prema nekom prešutnom dogovoru, 

jer iza svakog mirovinskog stupa stoji jaka bankarska grupacija. A banke 

nisu toliko kratkovidne da ne znaju izračunati i predvidjeti sve ono što govore 

bonitetne kuće. Situacija je bila takva da je država imala dospjele dugove za koje 

je trebala novac, a nitko joj taj novac nije htio (ili morao) posuditi osim mirovinaca. 

Uostalom, nije to nešto što se dogodilo preko noći. Samo se dogodilo to da 

se taj državni dug sve više i više financirao našim mirovinama. Nakon što smo 

ukinuli stup uzajamne generacijske (solidarnosti) pomoći, našli smo način da 

ga ponovno izmislimo. 

Unatoč tome, pitam se imaju li ti koji upravljaju našim mirovinama ikakvu 

grižnju savjesti i kako im je kad navečer idu na spavanje. Padne li im na pamet da 

su možda prokockali nečiju starost? Vjerojatno da. Nadam se samo da im nije 

svejedno. Kad nas je već dobrano bolestan, ali i dalje aktivan, profesor Jurković 

učio javnim financijama, sjećam se da su mirovinska davanja uvedena jer se 

ispostavilo da ljudi ne znaju, ne mogu ili ne žele štedjeti za starost, a državi je preskupo 

imati ih na grbači. Sada ispada da je ta naša ušteđevina za starost postala 

hrpica novca u koju se svako malo poseže jer je tu. Baš kao i kakav neuki radnik 

tamo davno prije 1875. godine, kada je osnovan prvi mirovinski stup u Sjedinjenim 

Državama, koji je posezao u 

svoju ušteđevinu ne razmišljajući 

o tome što ga čeka sutra. 

Uostalom, on je vjerojatno 

razmišljao kao naša država: što 

znači sutra kad treba preživjeti 

današnji dan? Nažalost, taj neuki 

radnik znao je da će danas trebati 

kupiti kruh, a s našom državom 

čovjek zapravo nije siguran. 

Možda će to biti flota skupocjenih 

automobila, a možda nikad 

sagrađeni prijelaz za medvjede 

AZ obavezni i Raiffeisen 

digli su glas protiv načina 

isplate dobiti Leda za 

2013. Nakon nedavne 

najave te kompanije 

da će preuzeti jamstva 

za Agrokorove kredite, 

mirovinci poručuju da će 

se o tome tek razgovarati 

na autocesti ( jer tko njih, uostalom, broji). 

No, nisu baš toliko flegmatični ti mirovinci. 

Eto, baš su AZ obavezni mirovinski fond i 

Raiffeisen mirovinsko društvo digli glas protiv 

načina isplate dobiti Agrokorova Leda 

za 2013. godinu. Ledo želi da kao dividenda 

isplati gotovo 51 milijun kuna ostvarene 

dobiti, a mirovinci traže isplatu 93 milijuna 

od ukupno ostvarenih gotovo 126 milijuna 

kuna dobiti. Svoj zahtjev temelje na tome što 

Ledo nije objasnio svrhu zadržavanja tolikog 

iznosa dobiti. Nadalje, Ledo je najavio da će 

preuzeti jamstva za Agrokorove kredite, ali 

mirovinci su poručili da je to nešto o čemu 

tek treba razgovarati. Nakon godina pasivnog 

sudjelovanja u vođenju biznisa, mirovinski 

fondovi ipak su počeli na svoja ulaganja gledati 

kao na vlasničke udjele koji omogućuju 

i pravo upravljanja. A tako i treba biti, jer sav 

taj novac koji se svaki mjesec slijeva na njihove 

račune napokon treba početi i poštovati. 

Investicijskim fondovima srpanj je donio 

rast imovine od 3 posto, na gotovo 13 milijardi 

kuna, pokazuju najnoviji Hanfini podaci. Najveći 

se dio tog rasta, kao i do sada, odnosi na 

novčane fondove (280 milijuna kuna), a ostale 

vrste fondova bilježe rast od 44 milijuna kuna 

(od kojih se gotovo cijeli iznos odnosi na Raiffeisen 

zaštićena glavnica), a podjednak rast 

bilježe i obveznički fondovi. Rizičniji dionički 

i mješoviti fondovi kraj srpnja također su 

dočekali s rastom imovine u iznosu gotovo 13 

milijuna kuna, odnosno 4 milijuna kuna. Tako 

su krajem srpnja novčani fondovi upravljali sa 

9,5 milijardi kuna, dionički sa 1,8 milijardi kuna, 

mješoviti s 737 milijuna kuna, a obveznički 

sa 603 milijuna kuna. Ostali fondovi, u koje 

pripadaju posebni fondovi Raiffeisena (Absolute, 

Absolute Aggressive, Zaštićena glavnica), 

VB Smart i KD Investmentsova Energija i Prvi 

izbor, upravljali su imovinom u iznosu 253 

milijuna kuna. 


CITYLINE 

ANA MUHAR — LONDON 

Zemlja snova engleskog bankara 

Engleski i irski bankar na Visu postaju ambasadori hrvatskog savršenstva i 

pitaju se zašto bi uopće BDP bio relevantna kategorija za kvalitetu življenja 

Engleski bankar je utučen. Godišnji 

odmor završio je naglo, prebrzo. 

Teturajući Zračnom lukom 

Split osjećao je pritisak u prsnom košu, 

isti onakav kakav osjeća kad ga šef pozove 

na razgovor. 

Svako ljeto susreće se s istim 

problemom. Već godinama sa svojom 

suprugom, Hrvaticom, odlazi u njezinu 

obiteljsku vikendicu na Visu. Obilježeni 

obiteljskim pravilima i inzistiranjem 

sinova da uvijek budu u moru, prvi dani 

njegova odmora nedefinirani su trenuci 

prožeti bonacom, gradelama i mirisom 

borova. Engleski bankar tada osjeća 

kako mu se tijelo prepušta smiraju, a 

napetost Cityja topi. Sredinom odmora 

on razgledava nekretnine i računa da za 

trećinu cijene svoje kuće u sjevernom 

Londonu može kupiti povijesni viški 

ljetnikovac u prvom redu do mora. 

Dok promatra svoj pomladak kako 

zadovoljno vrišti u plićaku, osunčanih 

lica i ručica snažnijih nego inače, doživljava 

svoj “Eureka!” trenutak pa govori 

supruzi, koja pokraj njega čita novo izdanje 

Bridget Jones: “It’s all bullshit!” 

Sve je to sranje. Odlasci na posao prije 

dana, prepunom podzemnom koja miriše 

na neodspavano jutro i jeftini gel za 

tuširanje. Hipoteka nad kućom, koja ga 

svakog jutra budi prije budilice. Školarine. 

Iščekivanje bonusa. Šefov prijeki 

pogled. I suprugin, pun razočaranja što 

i ona nema nakit poput žena nekih njegovih 

kolega. Pa kruta odijela i plastični 

ručak ispred kompjutora. 

Do kraja večeri on odlučuje promijeniti 

život. Ostavit će posao, London i City, 

nastanit će se u Hrvatskoj, baš ovdje, 

na Visu, gdje će cijele godine živjeti divotu 

svojega oskudnog godišnjeg. Njegova 

supruga kuhat će najfinije obroke; 

djeca će skakutati rivom, a on će pecati 

i trčati, i naći prijatelje među lokalcima. 

Radit će, dakako, jer nije li uz internet 

sasvim svejedno nalazi li se u Visu ili 

Londonu?! Bit će to ispunjen život s povremenim 

odlascima u London. 

Svoje mi je planove iznio jedne večeri 

pod krošnjom punčeve smokve. Raspravi 

se pridružio njegov prijatelj, irski 

bankar koji na jednom jadranskom 

otoku piše knjige. Jedna, koja je postala 

međunarodni hit, odbija BDP kao kategoriju 

relevantnu za kvalitetu života. 

BDP IGNORIRA 

ČITAVU JEDNU 

ORGANIZIRANU 

INFRASTRUKTURU 

KOJA TVORI ŽIVOT 

Netko iz siromašnog dijela Manchestera 

nema život ni sličan sunarodnjaku iz 

Londona. Netko iz Manchestera živi puno 

lošije nego netko iz Splita, tvrdi. Tu 

su none koje kuhaju pašticadu i čuvaju 

djecu, daleko bolje nego njegova bivša 

dadilja Filipinka, tu su riva i ćakula, i 

besplatne škole. Čitava infrastruktura 

organiziranog života koju BDP ignorira, 

ne shvaćajući da ona tvori život. Engleski 

i irski bankar, pod utjecajem rakije i 

sunčanice, te večeri postaju ambasadori 

hrvatskog savršenstva. 

Entuzijazam engleskog bankara trajat 

će nekoliko dana. Na plaži će bezbroj 

puta sanjati scenarij davanja otkaza svojem 

debelom, zlom šefu i primanja milijuna 

funti po prodaji kuće. Jedino što će 

mu nedostajati je njegov lokalni pub. 

Dani odmiču i ostala su još samo dva 

jutra, dva buđenja uz doručak njegove 

punice, dvije jutarnje rakije, dva jutarnja 

plivanja. Supruga je već počela pakirati. 

Dečki su na iPadu i dogovaraju 

susrete s prijateljima u Londonu. Svi se 

kreću organizirano, s namjerom. Engleski 

bankar je sjetan. 

Dva jutra kasnije obitelj stoji u viškoj 

luci znojeći se pod teretom neiskorištene 

prtljage. On tupo gleda ispred sebe 

kada ga oštar glas prene iz razmišljanja: 

“Not today”, čuje. Supruga razjašnjava 

situaciju i govori mu da je kupio kartu 

za prethodni dan. Obitelj engleskog 

bankara hoda u ured Jadrolinije, gdje 

moli vijugavi red turista da ih propusti 

- čin koji je sam po sebi šokantan za bankara 

odgojenog po strogim engleskim 

pravilima. Uzalud. Karata nema. Prve 

slobodne imat će u ponedjeljak, nakon 

Velike Gospe. Ne razumije sve što se 

događa, ali prepoznaje ton preklinjanja 

u glasu svoje supruge i kategoričko 

odbijanje iza šaltera. “Mora postojati 

način”, govori engleski bankar, naviknut 

na činjenicu da se sve može kupiti novcem. 

Ne i na Visu. 

Iduća dva dana provode na stranicama 

Easyjeta i u pisanju ispričnica za 

školu i šefa. Trajekt, Heathrow, taksi, 

hrpa računa u poštanskom sandučiću 

i prva noć u vlastitom krevetu proći će 

nedefinirano i uskoro će se naći ispred 

kompjutora u svojem uredu. Jutarnji 

žamor, klikanje miševa i gorki okus kave 

bit će mu dobrodošlica. Do podneva 

osjećat će da upravo ovdje pripada, u 

carstvo transakcija i reda. “Kako je bilo 

na odmoru”, pita ga šef. “Krasno. Zaista 

lijepo”, odgovara. Viška riva, cvrčci i 

snovi o koloniji su daleki. Valja biti razuman. 

Barem do idućeg kolovoza. 


GRADOVI 

U SENDVIČU IZMEĐU POLJSKE I LITVE 

TEŠKI DANI U 

PROSPERITETNOM 

KALINJINGRADU 

Ako je Krim žudio da postane ruski nakon što je 

desetljećima bio pod Ukrajinom, ova ruska eksklava 

na Baltiku potajno žudi da bude europska, ali u strahu 

od reakcije još to nije nije spremna objaviti Moskvi 

NAPISALA: BISERA FABRIO 

FOTOGRAFIJE: SHUTTERSTOCK 

U 

sendviču između Poljske i Litve, 

Kalinjingrad, ruska eksklava 

u Europi, prolazi teške dane. 

Na području koje ima čak 25 

posto stanovnika sa schengenskom 

vizom i 60 posto onih sa stranom putovnicom, 

biznis s Europskom unijom donio 

je rast od deset posto godišnje. Kalinjingrad 

je puno više nalikovao Europi – jer u Europi 

se i nalazi – negoli ruskim gradovima. Pritom 

su stanovnici uspijevali kombinirati dobar 

život koji je Zapad obećavao i ruski stil života, 

koji je podrazumijevao i određenu dozu hedonizma, 

ali i pojavu “novih Rusa”, koji su se 

bogatili i to raskošno pokazivali. 

Sada, sa sankcijama za vratom, prosperitetni 

Kalinjingrad prolazi loše razdoblje; i 

mada za to formalno nema nikakvog opravdanja, 

sve više je onih koji misle da bi im 

odvajanje od Moskve moglo vratiti dane napretka 

i trgovine. Nigdje kao u Kalinjingradu, 

slažu se i nezavisni stručnjaci koji analiziraju 

moguće scenarije daljnje ruske budućnosti, 

ne postoji tako jak regionalizam i toliko 

utemeljen u konkretnim geografskim i poslovnim 

korjenima. Ako je Krim žudio da 

postane ruski nakon što je desetljećima bio 

pod Ukrajinom, Kalinjingrad žudi da bude 

europski, samo još nije dovoljno spreman 

da to i objavi Moskvi, svjestan posljedica. 

Pa ipak, prosječni stanovnici Kalinjingrada 

više su puta bili u Varšavi ili Vilniusu negoli 

u bilo kojem ruskom gradu izuzev, možda, 

Moskve, djecu školuju u europskim državama 

i kupuju nekretnine u Europi. Jedan 

analitičar iz Kalinjingrada čak kaže da su 

mladi Rusi iz toga grada toliko europski 

opredijeljeni da bi im bilo teško nabrojati 

deset ruskih gradova. S europskima ne bi 

bilo nikakvih problema. 

Žudnja Kalinjingrada da u budućnosti 

postane dio Europe zasad je samo fantazija. 

Čak i ako bi kojim čudom Rusija odlučila 

pustiti svoju najzapadniju oblast da postane 

nezavisnom, to bi otvorilo Pandorinu kutiju 

u samoj Federaciji. Događaji u Ukrajini, odcjepljenje 

pa pripajanje Krima Rusiji, proglašavanja 

nezavisnosti područja na istoku 

Ukrajine imaju i svoje naličje. Ako krene 

Kalinjingrad, što će biti sa Sibirom? 

76 

FORBES 

RUJAN, 2014

Trg pobjede u 

Kalinjingradu, 

nekadašnjem pruskom 

Königsbergu, a danas 

glavnom gradu ruske 

Kalinjingradske oblasti. 

Na tom području 

četvrtina stanovnika 

ima schengenske vize, 

a 60 posto strane 

putovnice 


GRADOVI KALINJINGRAD 

Trgovački centar na obali rijeke Pregel (lijevo). Život u Kalinjingradu mnogo je više europski nego ruski, a milijun 

Kalinjingrad je velika ruska komercijalna luka, ali i sjedište Baltičke flote, te je tamo Moskva nedavno održala 

ZBOG DOGAĐAJA 

U UKRAJINI SADA 

SU SUSJEDI POČELI 

BOJKOTIRATI ROBU 

KOJA DOLAZI IZ 

KALINJINGRADA 

tičnih razloga, imao i Stefano Vlahović, 

najbogatiji Hrvat u Rusiji, smanjivali su 

se porezi kako bi bilo lakše poslovati, a 

onda su stigle sankcije. Kalinjingrad nije 

samo transportno i industrijski važan, 

on je i sjedište ruske Baltičke flote, ali 

sve se više pretvarao i u turistički grad 

zbog svoje bogate, ratovima i različitim 

silama isprepletene povijesti. Na 

vrhuncu krize s Ukrajinom, Rusija je 

organizirala veliku vojnu vježbu u Ka- 

Zgrada južne željezničke postaje u Kalinjingradu, nekad glavni željeznički kolodvor 

I tamo jačaju pokreti koji sve glasnije 

govore o nezavisnosti ili većoj autonomiji. 

S druge strane, baltičke države – Litva, 

Latvija, Estonija, u kojoj živi ruska 

manjina, a sve su tri članice NATO-a 

– itekako pamte doba Sovjetskog Saveza 

i najviše su zabrinute za daljnje ponašanje 

Kremlja. Znaju da se val navodnog 

nezadovoljstva ruskog stanovništva može 

lako prenijeti na njih, premda imaju 

razloga za relativnu sigurnost – prema 

članku 5. temeljnog NATO-ova ugovora, 

ako je jedna država članica napadnuta, 

sve ostale priskaču joj u pomoć. To je 

opet scenarij koji nitko ne želi i kojeg se 

na Baltiku najviše pribojavaju. 

Zapad je želio pokazati Putinu da je 

njegova aneksija Krima otprilike jednaka 

kao da isti taj Zapad organizira referendum 

u Kalinjingradu, i dalje govore 

diplomatski kuloari kada se zapadna 

eksklava Rusije spominje kao “obrnuti 

Krim”. Milijun ljudi, koliko ih tamo živi, 

imalo je relativno slobodniji pristup Europi 

od “običnih” građana Rusije, čak su 

i stranci iz schengenskih država mogli 

boraviti na području eksklave bez uobičajene 

papirologije za dobivanje ruske 

vize, poticale su se strane investicije, 

tamo je svoje pogone, upravo iz praklinjingradu 

i poslala čak 24 svoja ratna 

broda kako bi bila jasna vojna snaga kojom 

raspolaže, mada je prije, sredinom 

devedesetih, kalinjingradska mornarica 

bila u posve drugom planu. Događaji u 

Ukrajini zaoštrili su odnose i na sjeveru 

Europe. Naime, zbog svega što se dogodilo 

na europskom istoku tijekom ove 

godine, Kalinjingrad su počeli bojkotirati 

susjedi, donedavno često posjetitelji 

i partneri zapadne eksklave. Agencije 

iz Poljske, napose iz Gdanjska, koji je 

samo dva i pol sata vožnje udaljen od 

Kalinjingrada, počeli su ukidati redovite 

linije prema ruskom teritoriju, odlučili 

su bojkotirati robu koja odande stiže, a 

i stanovnicima Kalinjingrada koji imaju 

obične ruske putovnice odjednom je postalo 

komplicirano odlaziti u susjedstvo. 

Ranije smatrano mostom prema Rusiji, 

a ne preprekom, područje Kalinjingrada 

našlo se prvo na udaru europskih 

78 

FORBES 

RUJAN, 2014

njegovih stanovnika naviklo je na svoj poseban status 

veliku vojnu vježbu 

Vađenje jantara jedan je od unosnih 

poslova u Kalinjingradskoj oblasti 

Elitni hotel Grand Palace u Svetlogorsku 

sankcija (i obratno), ali sve to šteti interesima 

enklave koji su prema ostatku 

Europe uvijek bili snažno ekonomski 

orjentirani. Istodobno, u Kalinjingradu 

su se borili i za svoja prava u odnosu 

na Moskvu: kada im je Vladimir Putin 

namjeravao uskratiti pravo da biraju 

svog vlastitog guvernera – i da umjesto 

građana Kalinjingrada šefa oblasti bira 

Kremlj – stanovnici su bili vrlo negativno 

raspoloženi prema Rusiji. 

"Kao i većina ruskih oligarha, većina 

stanovnika Kalinjingrada ima plan B u 

slučaju da sve krene po zlu. Većina ih je 

kupila nekretnine u inozemstvu i imaju 

strane papire, tako da ne razmišljaju 

previše što će učiniti ako na kraju ne bude 

dobro", kaže jedan dobar poznavatelj 

prilika na Baltiku i dodaje da se većina 

starijih stanovnika enklave osjeća poput 

Rusa, odnosno da im približavanje 

Europi i nije neki životni san, ali svi se 

Najbogatiji Hrvat u 

Rusiji, Stefano Vlahović, 

upravo je u Kalinjingrad 

smjestio svoje pogone 

jer su tamošnje vlasti 

stvorile poticajne uvjete 

za strane ulagače 

mladi redom smatraju prije svega Europljanima. 

Pritom se često spominje 

i jedan primjer učenika prvih razreda 

u Kalinjingradu. Učiteljica je pitala da 

nabroje neke od ruskih gradova, osim 

svojega rodnog grada. Šestogodišnjaci 

su odgovorili: Berlin, Varšava i Vilnius! 

Zbog toga, da se sutra organizira 

referendum u ruskoj zapadnoj enklavi, 

vjerojatnije bi pobijedila europska, a ne 

ruska opcija. U Moskvi to dobro znaju. 

RUJAN, 2014 FORBES 79 

FOTO: SANDRA ŠIMUNOVIĆ/CROPIX

GRADOVI KALINJINGRAD 

Katedrala Krista 

Spasitelja na 

Trgu pobjede 

No, jednako tako znaju i da je nemoguće 

da bi se ijedna europska zemlja ikada 

usudila tražiti pripojenje Kalinjingrada, 

prije svega Njemačka. Grad s lukom koja 

se zimi ne smrzava, a gdje su krunjeni 

prvi pruski kraljevi, raspadom Sovjetskog 

Saveza postao je ekonomska zona 

s prvotnom idejom da postane europski 

Hong Kong. Kalinjingrad je dugo bio 

centar nove, prosperitetne Rusije i njezine 

blještave ekonomije. Ilustriralo se to 

često činjenicom da su prosjaci i prostitutke 

odavno nestali s ulica grada. 

Gradile su se nove zgrade, kupovali 

novi automobili, srednja klasa je postajala 

sve snažnija, ali pritom su se i sve više 

okretali Europi, a ne Rusiji. Bez obzira 

na to što je Kalinjingrad postajao sve 

više europski, ipak je, zbog svog naoružanja 

i činjenice da njime upravlja ruska 

vojska, ostao "nuklearno streljivo u srcu 

Europe" – iako nuklearnog oružja više 

nema. No, s ruskim zaoštravanjem odnosa 

prema Europi, pitanje je kako će 

politički i ekonomski Kalinjingrad biti 

iskorišten u daljnjim sukobima Rusije i 

ostatka zapadnog svijeta. 

U međuvremenu, dok strani investitori 

strahuju što će dalje biti s poslovima, 

Kalinjingrad ipak ima jako uporište 

u svojem ruskom tržištu. Tamo se 

proizvodi elektronika, tu su industrije 

ČAK 78 POSTO 

ULAGAČA SU STRANCI, 

UGLAVNOM IZ 

NJEMAČKE, BRITANIJE, 

CIPRA, POLJSKE I LITVE 

vezane uz brodogradnju, ribarstvo, ali i 

proizvodnju automobila. Dosad su glavni 

ulagači bili Njemačka, Velika Britanija, 

Cipar, Poljska i Litva, odnosno 78 

posto investitora u Kalinjingradu bili su 

stranci koji su ulagali 16 posto samo u industriju. 

To je 2008. godine, na primjer, 

značilo investicije od 376 milijuna dolara, 

što je bio rast od 25 posto u odnosu na 

prethodnu godinu. U Kalinjingradu je 

poslovalo oko 700 različitih tvrtki koje 

su, ako su njihovi proizvodi bili u potpunosti 

lokalni – "Made in Kaliningrad" 

– mogle bez carine te proizvode izvoziti 

na golemo rusko tržište, što je bio ogromni 

mamac za sve poslovne ljude željne 

proboja u najvećoj zemlji svijeta. 

Sada, sa sankcijama, sve je drukčije. 

No, ako iz Kalinjingrada pobjegne strani 

kapital, pobjeći će i ljudi – barem oni koji 

imaju europske dokumente, a takvih je 

60 posto... 

Dio bivšeg obrambenog sustava nekadašnje 

pruske prijestolnice 

Spomenik Immanuelu Kantu u Kalinjingradu. 

U njegovo vrijeme to je bio Königsberg 

80 

FORBES 

RUJAN, 2014

FORBES 

PODVUČENO 

FLASHBACK - ”Svjetski tisak i TV otkrili su Afriku, 

ali njihova je pažnja koncentrirana na rasni rat u 

Rodeziji i na nemire u Južnoj Africi. Nigerija je, 

međutim, mjesto gdje se vodi borba za rast nove 

Afrike. Rodezijski premijer Ian Smith bit će brzo 

zaboravljen: Nigerija je zemlja na koju se SAD i druge 

industrijalizirane zemlje trebaju dugoročno naviknuti.” 

— FORBES, PROSINAC 1976. 

POVRATAK 

82 

Vjerujem u bratstvo ljudi, svih ljudi, ali 

ne vjerujem u bratstvo s onima koji ne 

žele biti moj braća. Vjerujem u ispravno 

tretiranje ljudi, ali neću trošiti vrijeme 

na dobar tretman onih koji ne znaju 

vratiti takav tretman. — MALCOLM X 

Ponekad je 

povratak 

čista 

vulgarnost. 

— JOHN FOWLES 

FORBES 

RUJAN, 2014 

Dug je povratak 

do raja, dušo… dug 

je put, pa ne gubi 

vrijeme na sitnice. 

— STEPHEN KING 

Ništa ne uspava racionalnost kao 

velike doze lako zarađenog novca. 

Nemojte da vas zavara ushit 

velikih povrataka. — WARREN BUFFET 

Onaj tko radi podjele na 

najprizemnijim ideologijama, 

netko tko nudi povratak u 

1941., ne zaslužuje voditi 

grad. — ZORAN MILANOVIĆ 

Nije to pomirenje, nismo 

mi bili ljubavnici da bismo 

se mirili. Nismo vratili 

prstenje ili uvojke kose. 

Bio sam cenzuriran, vlada 

me cenzurirala, ali vlada 

nije Portugal. Čak i kad sam 

otišao iz Portugala, dolazio 

sam svaki put kad sam htio, 

kad su me pozvali i kad sam 

mislio da je primjereno. Nisam 

ja bio u lošim odnosima sa 

svojom zemljom. Imao sam 

neprijatelja, ali tko ih nema? 

… Unatoč tim ljudima, imam 

normalne odnose sa svojom 

zemljom. Potječem iz seljačke 

obitelji, odgojili su me ljudi 

koji nisu znali čitati i pisati. U 

jednom intervjuu rekao sam 

da volim što je Portugal učinio 

od mene. Trebao bih biti jako 

sretan s onim što jesam da bih 

bio u potpunosti zadovoljan. 

Ali, ova me zemlja nije 

spriječila da postignem ono što 

sam postigao. — JOSÉ SARAMAGO 

“ 

početak. 

Život je poput kotača. Prije ili 

kasnije, uvijek se vrati na svoj 

— STEPHEN KING 

Nikad nisam imao 

vremena planirati 

povratak na scenu 

jer je nikad nisam 

ni napustio. 

— MICK JAGGER 

Bogati uvijek 

nude savjet 

siromašnima, 

ali siromašni 

rijetko kad vrate 

taj kompliment. 

— PHILIP STANHOPE 

Genijalnost naše 

vladajuće klase sastoji 

se u tome da je postigla 

da se nikad ne propituje 

nejednakost sistema u 

kojem se većina mučno 

probija, plaćajući 

usput i velike poreze 

za koje ne dobiva ništa 

zauzvrat. — GORE VIDAL

70_Forbes.pdf

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?