81_Forbes.pdf

OTVARANJE KUBE • CELEBRITY 2015. 

KOLOVOZ 2015. 

VODIČ 

KAKO POSTATI 

BOGAT 

ZAŠTO SE PRI SASTAVLJANJU 

VLASTITOG INVESTICIJSKOG 

PORTFELJA I DALJE NE 

TREBATE BOJATI GRČKE 

30 kn • 8,50 KM • 100 DEN • 4,60 €

FORBES 

SADRŽAJ | KOLOVOZ 2015. 

22 

4 | Uvodnik 

6 | Kolumne 

22 | Tema broja 

76 | Lista 

VODIČ 

22 | KAKO POSTATI BOGAT 

Ako ste iz grčke krize izašli ozbiljno 

ranjeni ili se osjećate poput dobitnika 

jackpota, nešto radite krivo jer ona nije 

smjela ostaviti značajnijeg traga na 

izvedbi investicijskog portfelja 

PIŠE MARIO GATARA 

76 

66 

68 

32 | HRVATSKE DIONICE 

I na Zagrebačkoj burzi ima 

perspektivnih dionica, no to 

domaća izdanja svejedno ne čini 

osobito atraktivnima 

66 | PRIVLAČNOST ZLATA 

Auro Domus očekuje da će do kraja 

godine prodati investicijskog zlata u 

vrijednosti od 24 milijuna kuna 

PIŠE BORIS OREŠIĆ 

KUBA 

68 | NOVI REVOLUCIONARI 

Još nemaju ni pristup internetu, ali već 

pokreću digitalnu budućnost 

PIŠE MIGUEL HELFT 

CELEBRITY 100 

76| OD HOLLYWOODA DO 

BOLLYWOODA 

Forbesova lista prvi je put doista 

globalna, s najbolje plaćenim osobama 

iz svijeta zabave u zadnjih godinu dana 

ŽIVOT 

94 | RENESANSA ROLLS-ROYCEA 

Za RRMC kriza je, definitivno, stvar 

prošlosti: 2003. je prodao 300, a prošle 

godine više od 4000 svojih ‘zvjerki’ 

PIŠE GORDANA GRGAS 

94 

KOLOVOZ, 2015 FORBES 3

EKONOMSKA POLITIKA 

MARUŠKA VIZEK 

Europske iskrivljene istine 

Mjere štednje koje je grčki premijer 

Tsipras dogovorio s Europskom 

komisijom promašene su zato što je 

njihov ultimativni cilj na životu održati 

laž da Grčka ispunjava uvjete da bude u 

istom valutnom području s Njemačkom 

fleksibilne cijene i plaće, diverzificiranu proizvodnju 

i sinkronizirane poslovne cikluse, 

što u nekima od onih koje su željele uvesti 

euro nije bio slučaj. Već se od studije “Jedno 

tržište, jedan novac” znalo i to da je upravo 

Grčka ta koja će trebati poduzeti najveće ekonomske 

prilagodbe kako bi bila spremna za 

usvajanje eura. Usprkos svemu što se znalo, 

euro je ipak uveden nepuno desetljeće nakon 

objave studije. 

Kada je Njemačka u lipnju 1919. potpisala Versajski ugovor, čime je i 

službeno završio Prvi svjetski rat, tek su rijetki mogli naslutiti da će 

taj mirovni sporazum biti uvod u novi krvavi rat. Jedan od onih koji 

su to naslućivali bio je engleski ekonomist John Maynard Keynes. 

Keynes, koji je mirovnu konferenciju u znak prosvjeda napustio, 

bio je jedan od najžešćih kritičara Versajskog ugovora. U knjizi “Ekonomske 

posljedice mira”, objavljenoj u prosincu iste godine, Keynes je konstatirao da 

će ratne odštete nametnute Njemačkoj pogoršati njemačke uvjete razmjene, 

čineći izvozne proizvode te zemlje cjenovno nekonkurentnima. U erodirajućim 

uvjetima razmjene, tvrdio je, njemačko gospodarstvo neće moći izdržati teret 

plaćanja odšteta i u zemlji će nastupiti financijski kolaps s ozbiljnim ekonomskim 

i političkim posljedicama. Premda ga tadašnji političari nisu poslušali, 

danas znamo da je Keynes bio u pravu. 

POVIJEST NIJE UČITELJICA ŽIVOTA Keynes je u istoj knjizi zagovarao i 

ukidanje svih zapreka slobodnoj trgovini među donedavno zaraćenim zemljama 

kako bi se one brže oporavile i uspostavile zajedničku ekonomsku platformu 

na kojoj mogu graditi zajedničku budućnost. Političari su, nažalost, ideju 

trgovinske integracije europskih zemalja prigrlili tek nakon Drugog svjetskog 

rata. Europska zajednica za ugljen i čelik, osnovana 1952., postala je tako preteča 

današnje Europske unije. Ispostavilo se da je Keynes opet bio u pravu, no kako 

je umro neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, nije doživio da 

stvarnost potvrdi tu njegovu hipotezu. Da je, pak, doživio izvješće Europske 

komisije objavljeno 1990. pod nazivom “Jedno tržište, jedna valuta”, u kojem 

je prvi put evaluirana ideja o zajedničkoj europskoj valuti, Keynes bi i o njoj 

vjerojatno imao stav. Kakav točno, nažalost nikada nećemo znati. 

NAVIJANJE ZA MONETARNU UNIJU I dok Keynesov stav o Europskoj monetarnoj 

uniji nećemo nikada saznati, znamo kakav je bio stav Europske komisije. 

Počevši već od studije “Jedno tržište, jedna valuta”, istraživači te institucije uviđali 

su ekonomske prednosti, ali i nedostatke eksperimenta s europskom valutom. Nedostacima 

usprkos, nisu se sustezali od zalaganja za čvršću monetarnu integraciju. 

Taj uzorak ponašanja (isticanje prednosti i zanemarivanje nedostataka) postat će 

pravilo u godinama koje prethode uvođenju eura. Znalo se tako da zemlje koje 

žele oformiti optimalno valutno područje moraju imati mobilnu radnu snagu, 

POLITIKA PRIJE EKONOMIJE Zašto su 

ovako važne spoznaje bile ignorirane? Ponajviše 

zato što je zajednička europska valuta 

bila prvorazredni politički, a tek onda ekonomski 

projekt. Ekonomski argumenti protiv 

uvođenja eura bili su stoga daleko manje važni 

od političkih razloga za njegovo uvođenje. 

No, ekonomski argumenti protiv uvođenja 

bili su dodatno obezvrijeđeni ekonomskim 

kontekstom u kojem se pripremao projekt 

zajedničke valute. Zadnjih petnaest godina 

prošlog stoljeća, naime, bilo je obilježeno 

brzim rastom produktivnosti kao posljedice 

tehnološkog napretka. Istodobno, volatilnost 

stopa promjene BDP-a, industrijske proizvodnje, 

inflacije, plaća i zaposlenosti značajno 

se smanjila. Poneseni tim trendovima, 

ekonomisti su proglasili novu ekonomsku 

eru. Nazvali su je erom velike umjerenosti 

kako bi naglasili da je ne karakteriziraju ekstremno 

visoke stope rasta BDP-a, ali su u 

Uvođenje zajedničke 

europske valute bio 

je politički, a tek onda 

ekonomski projekt. 

Ekonomski argumenti 

protiv eura bili su stoga 

daleko manje važni od 

političkih razloga za 

njegovo uvođenje 

6 

FORBES 

KOLOVOZ, 2015 

MARUŠKA VIZEK JE ISTRAŽIVAČICA NA EKONOMSKOM INSTITUTU U ZAGREBU 

IZNESENI STAVOVI SU AUTORSKOG KARAKTERA I NE ODRAŽAVAJU STAV 

INSTITUCIJE U KOJOJ JE AUTORICA ZAPOSLENA

Ekonomska logika 

nalaže da bi Grčkoj 

dugoročno bilo bolje 

s vlastitom valutom, 

makar to značilo 

i ekonomski kolaps 

uoči i nakon izlaska 

iz eurozone 

njoj recesije rjeđe, pliće i kraće, a kamatne stope trajno niske. Konzervativnost i 

oprez, tako tipični za ekonomsku znanost, ustupili su mjesto otvorenosti za nove 

eksperimente uz premisu da čak i ako s eksperimentom nešto krene po zlu, nastala 

šteta ne može biti prevelika jer je doba dubokih recesija iza nas. Ako odluku 

o uvođenju eura smjestimo u tu perspektivu, postat će jasno zašto je laž da zemlje 

europske periferije koje su uvele euro ispunjavaju nužne uvjete da budu zajedničko 

valutno područje s europskim centrom zvučala gotovo kao istina. 

LAŽ NE MOŽE POSTATI ISTINA Europa na svojim pogreškama iz 20. stoljeća 

kao da nije naučila ništa. Tjeranje Grčke na novi niz reformi, a sve s ciljem 

očuvanja eurozone, promašeni je cilj. Ne zato što Grčkoj ne trebaju reforme. 

Postupne (ali ne i drastične) reforme Grčkoj su potrebne bila ona u eurozoni 

GEORGE PANAGAKIS/PACIFIC/SIPA 

ili ne. Reforme joj trebaju i da njezini političari 

savladaju kako odgovorno upravljati 

ekonomijom. Razlog za nove mjere štednje 

ne bi trebao biti ni pokušaj da ostale države 

članice Unije izbjegnu povećanje vlastitog 

javnog duga zbog grčkog bankrota. One su, 

naime, o tome trebale razmišljati onog trenutka 

kada su odlučile novcem poreznih 

obveznika sanirati vlastite poslovne banke 

koje su grčkoj vladi posuđivale novac. Nove 

mjere štednje koje je grčki premijer Tsipras 

dogovorio s Europskom komisijom promašene 

su zato što je njihov ultimativni cilj 

na životu održati laž da Grčka ispunjava 

uvjete da bude u istom valutnom području 

s Njemačkom. Ekonomska logika koja 

nalaže da bi Grčkoj dugoročno bilo bolje 

s vlastitom valutom, makar to značilo i 

ekonomski kolaps uoči i nakon izlaska iz 

eurozone, tako je još jednom popustila pred 

naletom političke nužnosti. I kao svaki put 

do sada, vrijeme će opet pokazati da politički 

projekt koji nije utemeljen na zdravoj 

ekonomskoj logici ne može bez pogubnih 

posljedica preživjeti provjeru koju diktiraju 

temeljne ekonomske zakonitosti. 


POLITIKA 

JOSIP GLAURDIĆ 

Bit će svega, uhićenja pogotovo 

Lako je moguće da neka od tih afera promijeni 

(ili možda samo dodatno učvrsti) vaš birački 

izbor. Ipak, u šest mjeseci koji nam predstoje 

pokušat ću vam dati jedan drukčiji i dublji 

pogled u prirodu glasačkog izbora i političkog 

odlučivanja u Hrvatskoj 

Za otprilike šest mjeseci ponovno ćemo na izbore. I to jako važne 

izbore – iako su zapravo sve (velike) opcije koje nam se na političkom 

tržištu nude iznimno loše i iako ćemo još jednom birati samo 

manje zlo. Rezultat izbora u ovom trenutku teško je predvidjeti. 

Neshvatljiva odluka oporbe da forsira ideološki obojene teme, ali 

i ona premijerova da ipak krene u okupljanje široke koalicije lijevog centra 

polarizirale su biračko tijelo do maksimuma i smanjile razliku između vladajućih 

i opozicije na razinu statističke pogreške. Do kraja godine bit će svega, 

a pogotovo uhićenja visokog profila koja će uzdrmati temelje HDZ-a. Lako 

je moguće da neka od tih afera promijeni (ili možda samo dodatno učvrsti) 

vaš birački izbor. Ipak, u šest mjeseci koji nam predstoje pokušat ću vam dati 

jedan drukčiji i dublji pogled u prirodu glasačkog izbora i političkog odlučivanja 

u Hrvatskoj. 

Naime, ovih dana napokon sam dovršio bazu podataka na kojoj već dvije godine 

radim s kolegom Vukom Vukovićem, a kojoj su u središtu pažnje hrvatski 

politički sustav i javna uprava na lokalnoj razini. Jednostavno rečeno, Vuk i ja 

povezali smo lokalne proračune s nizom demografskih i političkih varijabli 

koje smo mukotrpno skupljali u naših 556 općina i gradova za razdoblje od 

početka 21. stoljeća do danas. Radilo se tu o mješavini politologije, ekonomije, 

računovodstvene forenzike, a i pomalo detektivskog istraživačkog novinarstva. 

Rezultat je baza podataka sa sedamdesetak varijabli na razini 556 jedinica 

lokalne samouprave za period od 

gotovo desetljeća i pol: sve zajedno 

više od pola milijuna brojki. Radi 

se o najkompletnijoj i najtočnijoj 

bazi podataka te vrste za bilo koju 

državu na svijetu. 

“Sva politika je lokalna”, poznata 

je krilatica bivšeg predsjednika 

Zastupničkog doma SAD-a Tipa 

O’Neilla. Želite li zaista upoznati 

društvo jedne zemlje, trebali biste 

upoznati njezinu lokalnu politiku. 

Međutim, analize koje će proizaći 

Kad je neki općinski 

načelnik član stranke 

koja je na vlasti i u 

državi, ta općina može 

očekivati 40 % više 

novca od nacionalne 

vlasti nego kad je 

načelnik iz neke od 

stranaka oporbe 

iz naše baze podataka, a koje ću prezentirati 

na ovim stranicama u idućih šest 

mjeseci, dat će odgovore ne samo na pitanja 

kakvi su hrvatsko društvo i hrvatska 

politika nego i na neka od gorućih pitanja 

političke znanosti općenito. Koji politički 

faktori pridonose rastu javnog duga? U 

kojim političkim uvjetima dolazi do rasta 

javne administracije i javne potrošnje? Je li 

alokacija financijskih sredstava vlasti politički 

uvjetovana? Zašto izlazimo na izbore? 

Zašto ponovno izabiremo lošu vlast? 

Ostatak ove kolumne posvetit ću rezultatima 

naše analize kada je u pitanju odnos 

centralne države i lokalnih vlasti. Hrvatska 

je izuzetno centralizirana država s jedinicama 

lokalne samouprave koje su u većini 

slučajeva financijski potkapacitirane zahvaljujući 

našem poreznom sustavu. Veliki 

broj općina i gradova u znatnoj je mjeri 

stoga ovisan o sustavu financijskih pomoći 

kojim centralna vlast nadoknađuje njihov 

nizak fiskalni kapacitet i osigurava njihovo 

funkcioniranje. Takvi sustavi pomoći 

nisu, naravno, hrvatski izum. Prisutni su u 

gotovo svim državama koje imaju više razina 

vlasti. Što je jednako važno, gotovo su 

posvuda i podložni politički uvjetovanim 

distorzijama. Od Švedske, Australije, Njemačke 

i SAD-a pa do Portugala, Španjolske, 

Brazila ili Albanije – alokacije pomoći centralne 

države nižim razinama vlasti u znatnoj 

su mjeri uvjetovane političkim kalkulacijama. 

Tu je primarno na djelu povećanje 

pomoći jedinicama lokalne samouprave u 

kojima su na vlasti pripadnici stranaka koje 

istodobno kontroliraju i nacionalnu vlast. 

Veličina tih političkih distorzija, međutim, 

drastično varira: od nekih 4-5 posto u funkcionirajućoj 

demokraciji poput SAD-a pa 

do čak 40 posto u državama poput Brazila 

ili Španjolske. 

Iste političke distorzije prisutne su i u Hrvatskoj. 

Naša multivarijantna panel-analiza 

8 

FORBES 

KOLOVOZ, 2015 

DR. JOSIP GLAURDIĆ JE HRVATSKI ISTRAŽIVAČ NA SVEUČILIŠTU CAMBRIDGE 

S DOKTORATOM POLITIČKIH ZNANOSTI AMERIČKOG YALEA.

pokazuje da i hrvatske vlade – i lijeve i desne – daju više sredstava jedinicama 

lokalne samouprave u kojima su na vlasti članovi njihovih stranaka. Na žalost, 

veličina distorzije u našem slučaju otprilike je jednaka onoj u latino demokracijama 

i kreće se oko 40 posto. Dakle, ako je načelnik u vašoj općini iz stranke 

koja je na vlasti u državi, vaša općina može očekivati – ceteris paribus – oko 

40 posto više novca od nacionalne vlasti nego što bi dobila da je taj načelnik 

iz neke od stranaka oporbe. U pitanju su zaista značajna sredstva. Tijekom 

razdoblja kojim se bavi naše istraživanje, država je alocirala gotovo 20 milijardi 

kuna pomoći općinama i gradovima, a za oko stotinu jedinica lokalne 

samouprave ta sredstva predstavljaju više od trećine svih prihoda. 

U Hrvatskoj je, međutim, na djelu još jedna vrsta političke distorzije. Naime, 

u alokaciji financijske pomoći nije jedino važno tko je na vlasti u gradu 

ili općini. Od jednake je važnosti u kojoj su mjeri glasači na proteklim parlamentarnim 

izborima poduprli nacionalnu vlast. Jednostavno rečeno, što ste 

više glasovali za vlast – dobit ćete više novca. Za ovu vrstu političke distorzije, 

međutim, kriva je samo jedna stranka. Kupovanje (ili nagrađivanje) glasača 

državnim novcem karakteristika je HDZ-a. Ako je HDZ na nacionalnoj vlasti, 

DAMJAN TADIĆ/CROPIX 

dodatnih 10 posto glasova za tu stranku na 

proteklim izborima donosi gradu ili općini 

– ceteris paribus – oko 15 posto više financijskih 

sredstava. 

Ove brojke same po sebi dovoljne su za 

zabrinutost. Pokazuju da vlast ne alocira 

porezom prikupljena sredstva vođena 

ekonomskom logikom ili socijalnim potrebama 

nego golim interesom za vlastito 

preživljavanje. Nastavak naše analize, međutim, 

nudi još više razloga za zabrinutost 

i pokazuje u kojoj su mjeri problemi 

hrvatskog društva duboki. Naime, Vuk i ja 

okrenuli smo analizu naopačke i pokušali 

odgovoriti na pitanje ima li novac koji centralna 

vlast šalje u lokalne jedinice utjecaja 

na birački izbor. Ono što je pozitivno jest 

da utjecaj na reizbor načelnika iz vladajuće 

stranke ne postoji. Dakle, ako Vlada misli 

da državnim novcem može pomoći u reizboru 

svog lokalnog načelnika – vara se. 

Međutim, utjecaj na rezultate parlamentarnih 

izbora je značajan. Što vlast 

šalje više novca u općinu, ta općina ( još 

jednom, ceteris paribus i uz sve moguće 

kontrole u modelu) više za tu vlast glasuje. 

Pri tome je posebno zanimljivo da glasači 

nagrađuju svaku vlast, bez obzira radilo 

se o HDZ-u koji glasače kupuje državnim 

novcem ili o lijevoj koaliciji koja to ipak ne 

radi. Mi glasači, dakle, šaljemo signal vladajućima 

– i lijevima i desnima – da želimo 

“poseban tretman”. U nama je problem. Razlika 

između HDZ-a i lijeve koalicije krije 

se u činjenici da je HDZ to shvatio. Može 

se, dakle, reći kako je HDZ “stranka po 

mjeri hrvatskog čovjeka”. Hoće li, međutim, 

nastaviti s istom praksom ako se vrati 

na vlast? Mislim da nam je svima odgovor 

na to pitanje jasan. 


ISKUSTVO UČENJA 

BORIS JOKIĆ 

Ponovno osmišljavanje (Re-Invent) 

Grad Nelson (Britanska Kolumbija, Kanada) smješten je na prekrasnom 

ledenjačkom jezeru u središtu planinskog lanca Kootenay. 

Osam sati vožnje udaljen od velikih i moćnih kanadskih 

i globalnih centara Vancouvera i Calgaryja, Nelson s desetak tisuća 

stanovnika ne predstavlja osobito značajnu ekonomsku silu. Sagrađen 

sredinom 19. stoljeća kao luka na vodenom putu od sjevera prema Sjedinjenim 

Američkim Državama, tijekom svojih 170 godina “urbanog” postojanja 

prošao je, kao i cijeli kontinent, nevjerojatno uzbudljiv put, ispunjen 

razdobljima intenzivnog rasta i prosperiteta te jednako brzog propadanja. 

Za razliku od mnogih gradova suvremenika, Nelson je i u 21. stoljeću živo 

i atraktivno mjesto koje može poslužiti kao ilustrativan primjer mogućeg 

razvoja brojnih gradova u Hrvatskoj, ali i u svijetu. 

U svojim počecima Nelson je bio mjesto avanturista, istraživača, grešnika, 

usamljenika, sanjara… svih onih koji su iz različitih dijelova svijeta pobjegli 

iz okolina koje su smatrali ustajalim, uštogljenim, besperspektivnim, licemjernim. 

Kao mnoge druge prije i danas, i njih su privlačila otkrića novoga, 

mirisi mogućnosti te želja i spremnost za rizik. Kada su ugljen i rude postale 

osnovna pokretačka snaga vojnih i drugih industrija u Kanadi i Sjedinjenim 

Državama i kada je počelo intenzivno 

iskorištavanje drva, Nelson je postao 

važno mjesto obilježeno intenzivnim 

ulaganjem u željeznicu, hidroenergiju 

i puteve. U to doba potreba za radnom 

snagom značila je i promjenu etničke 

strukture grada, pri čemu su novi 

mještani bili vođeni idejom ostvarivanja 

ideala života srednje klase. Kako 

svako mjesto živi svoju, ali i globalnu 

povijest, na grad su utjecali sva svjetska 

kretanja i sukobi, a možda ponajviše 

10 

Mnogi hrvatski gradovi poprimili su 

depresivne obrise lokalne zajednice 

koja se ne može ponovno osmisliti iako 

zapravo imaju sve preduvjete da postanu 

privlačnim gradovima 21. stoljeća. 

Početak je određivanje zajedničke vizije, 

poštivanje drugih i ulaganje u obrazovanje 

FORBES 

KOLOVOZ, 2015 

Kanadski grad 

Nelson pokazuje 

što za razvoj 

znači svijest 

o njegovanju 

javnih prostora i 

korištenju lokalnih 

usluga i proizvoda 

Vijetnamski rat. U to doba, dovoljno blizu 

granice, a opet dovoljno udaljen, Nelson je 

postao utočište onih s juga koji nisu željeli 

u rat. Njihov dolazak označio je početak 

stvaranja jakog liberalnog okruženja i utemeljenje 

vrijednosti hipijevskog pokreta 

koje i danas, u svojim novim oblicima, 

prevladava gradom. Kada je iskapanje 

ugljena investitorima postalo neisplativo, 

a potreba za drvom počela slabjeti, 

Nelson se okrenuo novoj gospodarskoj 

grani. Uzgoj marihuane na plantažama i 

u staklenicima različite veličine, premda 

ilegalan, uvelike je desetljećima pridonosio 

dobrobiti grada. Blizina granice i 

njezina relativna propusnost u odnosu na 

granicu s Meksikom te ogromno i nezasitno 

tržište značili su i povećanu potrošnju 

stanovnika. Kada su prije par godina američke 

države Colorado, Oregon i posebice 

Washington legalizirale osobno korištenje 

i proizvodnju kanabisa te trgovinu njime, 

Nelson se našao opet pred istim zadatkom 

– ponovnog osmišljavanja vlastitog razvoja. 

Svakodnevica pokazuje da se mnogi 

gradovi u Hrvatskoj nalaze pred sličnim 

izazovima, ali, za razliku od ovog kanadskog 

grada, nisu uspješni u prevladavanju 

poteškoća pred kojima se nalaze. Industrijske 

grane i djelatnosti na kojima je 

Hrvatska u prošlom stoljeću gradila svoju 

ekonomsku moć gotovo su u potpunosti 

uništene. Razlozi za to su brojni, prije 

svega neodgovorno, pa i kriminalno ponašanje 

tijekom procesa privatizacije. 

Gotovo su u jednakoj mjeri odgovorne i 

vlasti u svojim lutanjima u osiguravanju 

poticajnog okvira koji bi omogućio zdrave 

investicije i učinkovito upravljanje. Neke 

je pregazilo i vrijeme ili globalizacijski 

procesi. Odumiranje industrija i ostalih 

gospodarskih grana imalo je, i dalje ima, 

nesagledive posljedice na razvoj lokalnih 

BORIS JOKIĆ JE ZNANSTVENI SURADNIK NA INSTITUTU ZA DRUŠTVENA ISTRAŽIVANJA 

I VODITELJ RADNE GRUPE ZA PROVOĐENJE KURIKULARNE REFORME PREDŠKOLSKOG, 

OSNOVNOŠKOLSKOG I SREDNJOŠKOLSKOG ODGOJA I OBRAZOVANJE

Oslanjanje na samo jednu industriju, što je slučaj u Kutini, nije baš dobra 

strategija jer tako se zajednica niti ne može početi mijenjati, a grad oživiti 

sredina u kojima su se nalazile. Navedeno je razumljivo jer je razvoj gradova 

povijesno usko bio vezan uz rast industrija tako da su one organizirale, financirale 

i omogućavale rad različitih institucija i organizacija od škole do 

stolnoteniskog i filatelističkog kluba. Brzo gašenje pogona i poljoprivrednih 

kombinata često je označavalo i sporo odumiranje lokalnih sredina. Osobne 

posljedice često su bile još ozbiljnije. Činjenica da su izgubili posao u mjestu 

u kojem su rođeni, vjenčani, u kojem su im se rodila djeca, za većinu ljudi 

značila je i trajnu nezaposlenost. Niske razine mobilnosti, često obrazovani 

za zanimanja koja je pregazilo vrijeme te nedovoljno obučeni za cjeloživotno 

učenje, umjesto snagom ovog društva proglašavani su njegovim teretom, 

u toj mjeri da su i sami u to počeli vjerovati. Kada se doda i upravljanje lokalnih 

moćnika koje u rijetkim slučajevima nadilazi zadovoljenje osobnih, 

često najprizemnijih potreba, i u kojem se rijetko očituju zajednički interesi, 

slika poprima depresivne obrise lokalne zajednice koja se ne može ponovno 

osmisliti. 

MARKO TODOROV/CROPIX 

Tajna Nelsona načelno je vrlo jednostavna 

i u nekoliko je važnih čimbenika. Prvi, a 

možda i najvažniji, postojanje je zajednice 

koja ima jasnu viziju i dijeljenih vrijednosti. 

Svijest o njegovanju javnih prostora i potrebi 

korištenja lokalnih usluga i proizvoda 

kao temelja razvoja manjih sredina u 21. 

stoljeću nešto je što se godinama odgaja. Ne 

manje važno je i obrazovanje, koje omogućuje 

etički osviještene pojedince, ali i one 

koji su spremni sebi i drugima stvarati mogućnosti. 

Još važnije je da to obrazovanje 

uči preuzimanju rizika jer suvremeni “osvajači”, 

premda imaju određene zajedničke 

crte, koriste druge alate i vještine od onih 

iz prijašnjih stoljeća – prije svega znanje 

i suradnju. Treće je otvorenost zajednice 

prema onima koji dolaze, prema drugima i 

drugačijima, jer povijest uči da oni obogaćuju 

određenu sredinu. Na kraju, od presudne 

važnosti je diverzifikacija i neoslanjanje na 

samo jednu gospodarsku granu. Za Nelson, 

ona danas uključuje hidroenergiju, turizam, 

malo poduzetništvo i samoodrživu poljoprivredu. 

Sutra će, kako povijest uči, to biti 

nešto sasvim drugo. 

Sisak, Kutina, Kaštela i mnogi drugi hrvatski 

gradovi imaju sve preduvjete da postanu 

privlačnim gradovima 21. stoljeća. Iskustvo 

Nelsona pokazuje da gašenje industrija na 

kojima se temeljio razvoj u prošlom stoljeću 

ne znači nužno i smrt zajednice. Upravo 

suprotno, radi se o prilici za ponovo osmišljavanje. 

Početak navedenog je određivanje 

vizije zajednice, poštivanje drugih i ulaganje 

u obrazovanje. Navedeno bi moglo učiniti 

ta mjesta atraktivnim onima koji žive u 

njima i onima koji će u njih tek doći ostvariti 

svoje snove. 


EUROPSKA POSLA 

GORDANA GRGAS 

Inovacije dolaze i u retro stilu 

Nema razbacivanja vremenom ni resursima. 

Pioniri tog povratka industrijskim korijenima 

u inovativnim su zapadnim kompanijama 

Poslovna strategija 

štedljivih inovacija 

koja se iz zemalja 

u razvoju širi na 

Zapad mogla bi biti 

prilika za hrvatske 

kompanije 

Kad sam se prvi put susrela s terminom “frugal innovation” (što bi 

trebalo prevesti kao štedljivu inovaciju), potencijalnom novom 

poslovnom strategijom koja se iz zemalja u razvoju širi na zapadne 

ekonomije, nije mi bilo jasno o čemu se radi. Svakako mi nije pomoglo 

objašnjenje da se sa skromnijim ulaganjem u inovacije mogu postizati 

zapravo bolji proizvodi; zvuči kao oksimoron. Uostalom, uvijek se pametni 

(i bogati) hvale iznosom koji ulažu u istraživanje i razvoj jer tako napreduju, 

osvajaju nova tržišta, ili barem zadržavaju jednom osvojene pozicije. 

Bolje je tumačenje za frugal da se radi o agilnom, bottom-up modelu koji 

osluškuje ritam novog svjetskog poretka s potrošačem u središtu (Kevin 

Roberts, direktor Saatchi&Saatchija). Koncept je razložen i u knjizi “Frugal 

Innovation” u izdanju The Economista i s predgovorom šefa Unilevera, u 

kojoj istraživači Navi Radjou i Jaideep Prabhu nabrajaju “štedljive pionire” 

u različitim sektorima u Europi, Americi i Japanu, od proizvodnje, preko trgovine, 

do obrazovanja i zdravstva. S ograničenim budžetima, oni uspijevaju 

stvarati nove, vrlo kvalitetne, a istodobno potrošačima cjenovno prihvatljive 

proizvode ili usluge. Nema razbacivanja, ni novcem, ni vremenom, ni resursima. 

Među njima su menadžeri Renault-Nissana (razvoj Logana), pa Fujitsua, 

Siemensa, General Electrica... 

Autori smatraju kako postoje uvjerljivi argumenti da više (novca uloženog 

u laboratorije, radnih sati provedenih u istraživanju, divnih dizajnerskih 

bravura i neviđenih funkcionalnosti proizvoda) nije uvijek i bolje, ne za svaki 

proizvod ili kompaniju. Naglašavaju važne promjene u ponašanju potrošača 

na Zapadu - sve su više cjenovno osjetljivi, ali i ekološki osviješteni, o čemu 

govori i rastuća privlačnost dijeleće (sharing) ekonomije; utjecaj digitalne 

tehnologije i startup modela poslovanja na razvoj; rastuću važnost principa 

održivosti... Nešto se počinje mijenjati i na polju inovacija. 

U biti se pomalja, primjećuju, povratak naprednih gospodarstava njihovim 

industrijskim korijenima - ona su, naime, nastala na serioznom radu i pametnom 

korištenju resursa. Zasad, 

doduše, još mali broj kompanija to 

uviđa ili prihvaća. Radjou i Prabhu 

priznaju da je danas samo pet posto 

kompanija u razvijenom svijetu napredno 

u štedljivim inovacijama. 

Naravno, neće nestati luksuzni 

brendovi, premium proizvodi, ali 

imat će drukčije “susjede”. Uostalom, 

neka istraživanja pokazuju da 

u Europi danas ima onih s nižim prihodima 

toliko da se njihov “tržišni potencijal” 

procjenjuje na čak 220 milijardi eura. To zvuči 

kao priličan zalogaj i razlog za promjenu 

strategije, barem nekih kompanija. Uostalom, 

nije li već postala uobičajena praksa potrošača 

da prije odlaska u kupovinu temeljito 

pretraže ponude koje na internetu objavljuju 

proizvođači, a potom i razne forume, gdje 

drugi potrošači ocjenjuju isprobane uređaje, 

a vrlo često ističu i što je dobra vrijednost za 

novac? Ako vam je budžet ograničen, to je 

ono što tražite, a zapravo ni ne trebate premium 

uređaj. 

Je li u pitanju svjestan korak razvijenog 

Zapada unazad, svojevrsni retro pokret? 

Možda, ali je i logičan korak na putu prema 

održivu razvoju. To ne znači da se zanemaruju 

ulaganja u R&D, samo da ona mogu biti 

drukčija i racionalnija, te okrenuta stvarnim 

potrebama. U pitanju je i dobra prilika za 

kompanije iz Hrvatske. Pritom, ipak, sadašnju 

sramotnu razinu ulaganja u istraživanje 

i razvoj moraju podići. Naime, dok se u EU 

u istraživanje i razvoj prosječno ulaže 2,03 

posto BDP-a - cilj je da do 2020. godine taj 

prosjek dosegne tri posto - Hrvatska ulaže 

samo 0,75 posto BDP-a, a poslovni sektor još i 

manje, 0,34 posto. S takvim pristupom, jedva 

i da ima potentnih inovacija. 

Dobra je vijest da prema najnovijem 

istraživanju koje je u srpnju objavio Deloitte 

većina ispitanih domaćih tvrtki namjerava 

povećati ulaganja u istraživanje i razvoj te 

računa na poticaje iz europskih strukturnih 

fondova, gdje je ukupno za tu namjenu alocirano 

kroz Operativni program Konkurentnost 

i kohezija 665 milijuna eura. Pitanje je 

samo kako će taj novac usmjeriti, hoće li s 

tim inputom stvoriti inovativne proizvode 

koji će na internetskim forumima dobivati 

dobre ocjene, bilo da je u pitanju ekološki 

osviješten ili tek moderni kupac koji samo 

traži i “ovce i novce”. Kako tumače autori 

“Frugal Innovationa”, poanta je u tome da s 

manje postižu - bolje. 

12 

FORBES 

KOLOVOZ, 2015

Lideri 

STAMBENI KAPITAL 

Deep Water Bay 

Najbogatije susjedstvo na planetu 

KUĆA 3, BR. 70 

JOSEPH TSAI, E-TRGOVINA 

(neto vrijednost: 5,7 milijardi USD) 

AKO MISLITE DA JE HONG KONG grad 

nebodera pretrpaniji od avionskog odjeljka 

ekonomske klase, niste sasvim u pravu. U četvrti 

Deep Water Bay na južnoj obali otoka, u tri 

ulice nalaze se vile 19 najbogatijih stanovnika 

Hong Konga, čije bogatstvo vrijedi ukupno 122,6 

milijardi dolara. 

Takva koncentracija bogatstva može dovesti i 

do dramatičnih zbivanja: 1996. i 1997. godine 

gangster Cheung Tzekeung, poznat kao “Big 

Spender”, oteo je najprije Victora Lija, najstarijeg 

sina Li Ka-Shinga, a zatim nekretninskog 

magnata Waltera Kwoka, iznudivši 600 milijuna 

hongkonških dolara otkupnine. (Cheung je 

uhvaćen 1998. i pogubljen u prosincu iste 

godine. U međuvremenu je od Li Ka-shinga 

telefonski tražio savjete za ulaganje iznuđenog 

novca, no čini se da je do uhićenja većinu uspio 

prokockati.) 

“U Deep Water Bayu se prodaje vrlo malo 

kuća”, kaže Patrick Chau, zamjenik direktora 

za razvoj i ulaganja u stanogradnju u globalnoj 

nekretninskoj tvrtki Savills, koja puno posluje 

u Hong Kongu. “Sve tamošnje nekretnine u 

vlasništvu su milijardera, a njima nije hitno 

potreban novac.” 

Jim Thompson (neto vrijednost: 1,7 milijarde 

dolara), osnivač logističke tvrtke za preseljenja 

Crown Worldwide Group, već je 28 godina 

vlasnik kuće 42c na adresi Deep Water Bay Road 

48. U tom se razdoblju vrijednost njegova 353 

stambena kvadrata povećala za 25 puta, na oko 

15 milijuna dolara. “Ovdje je ugodnije živjeti”, 

kaže o susjedstvu. “Nema stambenih nebodera pa 

je okoliš ljepši, a zrak čistiji”, što se jasno vidi na 

našoj fotografiji. 

KUĆA 2, BR. 72 

WILLIAM (CHIP) E. CONNOR II, 

UVOZ ZA MALOPRODAJU 

(neto vrijednost: 380 milijuna USD) 

MIRAMAR, BR. 68 

MICHAEL KADOORIE, HOTELI 

(neto vrijednost: 6 milijardi USD) 

14 FORBES 

KOLOVOZ, 2015

KUĆA 1, BR. 61–63 

THOMAS KWOK, NEKRETNINE 

(trenutačno u zatvoru; neto vrijednost: 

8,25 milijardi USD) 

BR. 35A 

ROBERT KUOK, BRODARSTVO, 

NAFTA I NEKRETNINE 


KUĆA 1, BR. 51–55 

WALTER KWOK, NEKRETNINE 


BR. 79 

LI KA-SHING, KONGLOMERAT 


KUĆA 8, BR. 51–55 

RAYMOND KWOK, NEKRETNINE 


NA SLICI: 

Kuće na Deep Water Bay Roadu 

OSTALI STANOVNICI DEEP 

WATER BAY ROADA: 

BR. 3, JOSEPH LAU, NEKRETNINE 

(neto vrijednost: 11,9 milijardi USD; 

kuću je 2011. platio 114 milijuna USD) 

KUĆA 42C, BR. 48, JIM THOMPSON, PRESELJENJA 


ČETVERO HONGKONŠKIH BOGATAŠA 

STANUJE NA REPULSE BAY ROADU: 

BR. 1, STANLEY HO, KOCKARNICE 


BR. 4, ANGELA LEONG, ČETVRTA SUPRUGA STANLEYJA HOA 


BR. 80 

SAI FUN HUI, KOMERCIJALNE NEKRETNINE 


BR. 12, CHENG YU-TUNG, KONGLOMERAT 


BR. 36, VINCENT LO, NEKRETNINE 

(neto vrijednost: 2 milijardi USD) 

DRUGIH ČETVERO STANUJE NA BLACK’S 

LINKU: 

BR. 5, INA CHAN, TREĆA SUPRUGA STANLEYJA HOA 


BR. 7, KENNETH LO, TEKSTIL 


BR. 35, LAWRENCE HO, SIN STANLEYJA HOA 


BLACK’S LINK VILLA, BR. 60, LUI CHE WOO, KOCKARNICE 


NAPISAO ROBERT OLSEN 


17,4 MILIJUNA 

kućanstava širom svijeta raspolagalo je u 

2014. privatnim imetkom vrijednim više od 

milijun dolara. U 2013. bilo je 15,3 milijuna 

“milijunaških” kućanstava 

NOVAC U SPORTU 

NAJBOLJE PLAĆENI SPORTAŠI 

CC Sabathia / bejzbol 51 

Chris Bosh / košarka 52 

Zack Greinke / bejzbol 53 

Eli Manning / am. nogomet 53 

Dale Earnhardt Jr. / automobilizam 55 

Justin Verlander / bejzbol 56 

Andy Dalton / am. nogomet 57 

Mark Teixeira / bejzbol 58 

Masahiro Tanaka / bejzbol 58 

Felix Hernández / bejzbol 60 

Cole Hamels / bejzbol 61 

Jimmie Johnson / automobilizam 61 

Vladimir Kličko/ boks 63 

Andy Murray / tenis 64 

Matt Kemp / bejzbol 65 

LeSean McCoy / am. nogomet 66 

Tony Romo / am. nogomet 67 

Drew Brees / am. nogomet 67 

Adrian Gonzalez / bejzbol 69 

Tyron Smith / am. nogomet 70 

Jacoby Ellsbury / bejzbol 70 

Deron Williams / košarka 72 

Luis Suárez / nogomet 73 

Usain Bolt / Track 73 

Matt Cain / bejzbol 75 

David Wright / bejzbol 75 

Carl Crawford / bejzbol 77 

Jayson Werth / bejzbol 78 

Hanley Ramirez / bejzbol 79 

Russell Westbrook / košarka 79 

Cesc Fabregas / nogomet 79 

Justin Rose / golf 82 

Yaya Touré / nogomet 83 

Rudy Gay / košarka 84 

Adam Wainwright / bejzbol 85 

Jordan Spieth / golf 85 

Kevin Love / košarka 87 

Frank Lampard / nogomet 87 

David Ortiz / bejzbol 87 

Alex Smith / am. nogomet 90 

Eden Hazard / nogomet 90 

Kei Nishikori / tenis 92 

Devin McCourty / am. nogomet 93 

Mesut Özil / nogomet 93 

Aaron Rodgers / am. nogomet 95 

Billy Horschel / golf 96 

Maurkice Pouncey / am. nogomet 97 

Max Scherzer / bejzbol 97 

Jeremy Lin / košarka 97 

James Harden / košarka 100 

UKUPNO / PLAĆA, PREMIJE / UGOVORI (MIL. USD) 

$300 / $285 / $15,0 

$160 / $148 / $12,0 

$79,6 / $52,6 / $27,0 

$73,8 / $51,8 / $22,0 

$67,0 / $9,0 / $58,0 

$64,8 / $20,8 / $44,0 

$54,1 / $19,1 / $35,0 

$50,8 / $2,8 / $48,0 

$50,6 / $0,6 / $50,0 

$49,5 / $23,5 / $26,0 

$48,9 / $46,4 / $2,5 

$48,3 / $16,3 / $32,0 

$48,2 / $17,2 / $31,0 

$39,1 / $33,1 / $6,0 

$39,0 / $36,0 / $3,0 

$38,6 / $38,2 / $0,4 

$35,5 / $34,0 / $1,5 

$35,0 / $25,5 / $9,5 

$34,1 / $33,7 / $0,4 

$33,9 / $18,9 / $15,0 

$33,0 / $32,0 / $1,0 

$32,5 / $4,5 / $28,0 

$31,0 / $14,0 / $17,0 

$31,0 / $4,0 / $27,0 

$30,5 / $22,5 / $8,0 

$29,7 / $6,7 / $23,0 

$29,0 / $28,5 / $0,5 

$29,0 / $24,5 / $4,5 

$27,9 / $20,9 / $7,0 

$27,6 / $24,1 / $3,5 

$27,2 / $15,2 / $12,0 

$27,0 / $25,0 / $2,0 

$27,0 / $15,0 / $12,0 

$26,9 / $25,7 / $1,2 

$26,9 / $19,9 / $7,0 

$26,7 / $26,5 / $0,2 

$26,1 / $20,1 / $6,0 

$25,9 / $23,4 / $2,5 

$25,9 / $21,9 / $4,0 

$25,6 / $25,0 / $0,6 

$25,5 / $21,5 / $4,0 

$25,2 / $25,0 / $0,2 

$25,1 / $22,1 / $3,0 

$25,0 / $22,0 / $3,0 

$24,9 / $17,9 / $7,0 

$24,7 / $17,7 / $7,0 

$24,6 / $11,6 / $13,0 

$24,3 / $24,0 / $0,3 

$24,2 / $23,2 / $1,0 

$24,0 / $23,0 / $1,0 

NAJVEĆI SPONZORI 

Nike, uključujući Jordan 

Brand, ima sponzorske ugovore 

sa 47 sportaša u Top 100. 

Adidas i njegova podružnica 

Reebok po našoj su računici 

zastupljeni s 14 sportaša. 

Veliki je igrač i PepsiCo: 

njegovi brendovi, uključujući 

Gatorade, imaju ugovore s 

20 od 100 najbolje plaćenih 

sportskih zvijezda. 

NERAVNOTEŽA 

Zack Greinke 99,8% svoje 

zarade ostvaruje preko 

plaće, a samo 0,2% preko 

sponzorskih ugovora, dok 

99,9% prihoda Usaina 

Bolta potječe od sponzora i 

pojavljivanja na događajima, 

a samo 0,1% iz nagradnih 

fondova na natjecanjima. 

KAKO VRIJEME PROLAZI 

Najstariji: Phil Mickelson (45) 

Najmlađi: Neymar (23) 

SVJETSKI KUP U ZARAĐIVANJU 

DRŽAVA 

BROJ 

SPORTAŠA 

U TOP 100 

NAJPLAĆENIJI 

ZARADA 

(MIL. USD) 

Argentina 2 Lionel Messi 73,8 

Belgija 1 Eden Hazard 19,6 

Brazil 1 Neymar 31 

Kolumbija 2 James Rodríguez 29 

Obala Bjelokosti 1 Yaya Touré 20 

Dominikanska Rep. 4 Robinson Canó 27,6 

Finska 1 Kimi Räikkönen 27 

Njemačka 2 Sebastian Vettel 33 

Indija 1 Mahendra Singh Dhoni 31 

Jamajka 1 Usain Bolt 21 

Japan 2 Masahiro Tanaka 23 

Filipini 1 Manny Pacquiao 160 

Portugal 1 Cristiano Ronaldo 79,6 

Rusija 1 Marija Šarapova 29,7 

SAD 62 Floyd Mayweather 300 

Srbija 1 Novak Đoković 48,2 

Španjolska 3 Fernando Alonso 35,5 

Švedska 1 Zlatan Ibrahimović 39,1 

Švicarska 1 Roger Federer 67 

UK 7 Rory Mcilroy 48,3 

Ukrajina 1 Vladimir Kličko 22,5 

Urugvaj 1 Luis Suárez 21 

Venezuela 2 Miguel Cabrera 25,1 

TIMSKI IGRAČI : SOLO IGRAČI 

77 igrača u momčadskim sportovima 

Prosjek zarade: 27 mil. USD 

23 individualna sportaša 

Prosjek zarade: 49,4 mil. USD 

A GDJE SU ŽENE? 

Među 100 najbolje plaćenih plasirale su se 

samo dvije sportašice, Marija Šarapova na 26. 

i Serena Williams na 47. mjestu. Prošle su godine 

na listi bile tri zvijezde ženskog tenisa, ali 

je Kineskinja Li Na u rujnu prekinula karijeru. 

LISA BLUMENFELD/GETTY IMAGES; AP PHOTO/PETR DAVID JOSEK

Lideri 

Potpisana stranica knjige 

Billa Clintona “Natrag 

na posao”. U pogovoru 

iz 2011. Clinton hvali 

zalaganje republikanca 

Boglea za “smanjivanje 

opsjednutosti Wall Streeta 

i korporativne Amerike 

kratkoročnim ulaganjima”. 

Danas Bogle surađuje s 

Obaminom administracijom 

na stvaranju novog 

fiducijarnog standarda za 

investicijske savjetnike. 

Boglea odavno inspirira 

kontraadmiral Horatio 

Nelson i počast koju je 

odavao svojim vojnicima 

poslije bitke na Nilu 

između Britanaca i 

francuske mornarice 

1798. godine. Ova slika 

s prikazom te bitke nosi 

potpis “S palube HMS 

Vanguard”. Otud i naziv 

Bogleove tvrtke. 

Bogle kao Horatio Nelson. Portret 

je objavljen 2010. u časopisu 

namijenjenom putnicima American 

Airlinesa. Redakcija je original poslala 

Bogleu. 

SJEDIŠTE MOĆI 

Tigrov brlog 

OSNIVAČ VANGUARDA John C. (Jack) Bogle pionir je pasivnih ulaganja u indeksne fondove, no njegov ured u 

pennsylvanijskom gradu Malvernu vrvi aktivnošću. Iako službeno u mirovini, 86-godišnji Bogle i dalje većinom provodi dane 

ovdje, u divovskoj kompaniji koju je pomogao izgraditi. Udubljen u podatke, izvješća i knjige, nastavlja dokazivati svoj stav da 

je najbolji način bogaćenja ulaganje u fondove koji prate velike burzovne indekse, svode troškove na minimum i odolijevaju 

instinktu lažnog prikazivanja rezultata. Svatko tko misli drukčije treba biti na oprezu: “Ja volim bitku”, kaže Bogle. 

18 FORBES 

KOLOVOZ, 2015

Kao dugoročni optimist u pogledu dionica, Bogle u uredu ima 

nekoliko kipova i plišanih igračaka u obliku bika. Ima tu i drugih 

životinja, no daleko je najzastupljeniji tigar, simbol Sveučilišta 

Princeton na kojem je Bogle diplomirao 1951. godine. 

Bogle oduvijek ističe 

važnost smanjivanja 

troškova i naknada kad 

god je moguće. To se 

vidi i u njegovom uredu: 

tepih, stol i kauč stari su 

desetljećima, a stolac je 

zamijenjen tek nedavno, 

kad su mu se slomili 

kotači. 

Na Bogleovim policama stoje 

stotine knjiga, ali na radnom 

stolu su samo klasici poput 

“Inteligentnog investitora” 

Benjamina Grahama. Bogle je 

napisao i pogovor obnovljenom 

izdanju iz 2005. 

Mentor i osnivač 

Wellington 

Managementa, 

konzervativni investitor 

Walter Morgan, također 

princetonski đak, volio 

je reći “Masa je uvijek u 

krivu.”. Koristan savjet 

kad imate dojam da 

prenapuhani baloni 

nikada neće prsnuti. 

Ponesen ratnom groznicom, 

Bogleov otac otišao je 1916. 

preko granice i pridružio se 

kanadskom zrakoplovstvu. 

Ovo je umanjeni model 

Sopwith Camela kojim je 

upravljao u Prvom svjetskom 

ratu. Ipak, nije sudjelovao 

u bitkama - sudario se sa 

stablom tijekom vježbe u 

Velikoj Britaniji. 

U samim počecima, 1992. 

godine, Vanguard je iz 

svog kampusa u Malvernu 

upravljao imovinom 

vrijednom 97 milijardi 

dolara. Danas ima pod 

upravljanjem više od tri 

tisuće milijardi USD. 

NAPISAO: STEVE SCHAEFER 

FOTOGRAFIJA: JONATHAN KOZOWYK 


Lideri 

Ime 

Neto vrijednost 

Fond 

Prinos u 2014. 

George 

Soros 

24,2 mlrd. USD 

Soros Fund 

Management 

8% (procjena) 

KUPITE 

Ray 

Dalio 


Bridgewater 

Associates 

3,6% 

Steve 

Cohen 


Point72 Asset 

Management 

16% (procjena) 

John 

Paulson 


Paulson & Co, 

-29% 

David 

Tepper 


Appaloosa 

Management 

2,2% 

Paul Tudor 

Jones II 

4,6 mlrd. USD 

Tudor 

Investment 

2,7% 

Israel 

Englander 

3,8 mlrd. USD 

Millennium 

Management 

11,8% 

Daniel 

Och 

3,9 mlrd. USD 

OZ 

Management 

5,5% 

Leon G. 

Cooperman 

3,7 mlrd. USD 

Omega 

Advisors 

-2,1% 

SUNEDISON Najveća svjetska tvrtka za razvoj obnovljivih izvora energije kupila je sedam portfelja u Aziji, Africi i Južnoj Americi. 

IZBOR 

DIONICA 

Investirajte s 

milijarderima 

ŽELITE ULAGATI novac 

po uzoru na Georgea 

Sorosa, Davida Teppera ili 

Larryja Robbinsa? Donosimo 

popis udjela kojima su u 

zadnje vrijeme trgovali najbogatiji 

svjetski upravljači 

hedge fondova. Na popis 

deset najprodavanijih i deset 

najčešće kupovanih dionica 

uvrštene su one kojima su 

fondaški milijarderi najradije 

trgovali u SAD-u tijekom 

šest mjeseci, zaključno sa 

31. ožujka. Poredak dionica 

određen je prema broju 

milijardera koji su ih prodavali 

odnosno kupovali 

u znatnim količinama - 

najmanje 10 tisuća komada. 

Svakom uvrštenom 

dionicom trgovala su 

najmanje šestorica vodećih 

menadžera hedge fondova. 

Neki od njih, primjerice 

Carl Icahn i Chase Coleman, 

nisu utjecali na listu 

jer se u trgovanju nisu povodili 

za većinom. 

GENERAL MOTORS Slavni proizvođač automobila izvijestio je o porastu prihoda većem od očekivanog i pristao na otkup svojih dionica u 

MICRON Dugogodišnji miljenik hedge fondova ostao je omiljen unatoč padu vrijednosti dionice za 22% u proteklih godinu dana. 

T-MOBILE Spajanje s kompanijom Dish Network nije izvjesno, ali T-Mobile i dalje profitira od šire konsolidacije telekoma. 

YAHOO Izdvajanje udjela u Alibabi u sklopu lukave strategije izbjegavanja poreza oduševljava najveće hedge fondove, premda ne i Porezn 

DOW CHEMICAL Aktivistička borba Daniela Loeba u Dowu raspršila je nepovjerenje Loebovih kolega milijardera iz hedge fondova. 

ACTAVIS Farmaceutski div sa sjedištem u Dublinu uspio je kupiti proizvođača Botoxa Allergan, pobijedivši Valeant. 

BAIDU “Kineski Google” uložio je 200 milijuna dolara u Uber kako bi nadjačao suparnike Alibabu i Tencent. 

BANK OF AMERICA Poboljšana profitna marža ulijeva povjerenje: cijena dionice u protekloj je godini porasla za 13%. 

DIRECTV Kompaniju je za 48,5 milijarde dolara preuzeo AT&T, što će rezultirati stvaranjem najvećeg distributera TV usluga u SAD-u. Nije n 

PRODAJTE 

AMERICAN AIRLINES Vrijednost dionice pala je u protekloj godini za 1% nakon što je prekapacitiranost industrije zračnog prijevoza dove 

ALIBABA Unatoč najvećem IPO-u u povijesti, kineskog diva e-trgovine muče optužbe o prodaji krivotvorina. 

ABBVIE Ulagači iz hedge fondova povlače se nakon propasti tvrtkina plana da za 54 milijarde dolara pripoji Shire kako bi smanjila porezne 

HCA HOLDINGS Vrijednost dionice najvećeg profitnog operatera bolnica porasla je za 52% u odnosu na prethodnih 12 mjeseci. Je li vrijem 

APPLE Najvrednija kompanija na svijetu sada prodaje razvikani sat, no optimizam Carla Icahna ne dijele svi ulagači. 

TIME WARNER CABLE Manija spajanja u industriji telekoma učinila je sudbinu kabelske kompanije neizvjesnom, što izaziva zabrinutost. 

DOLLAR GENERAL Unatoč lobiranju Carla Icahna kompanija Family Dollar odbila je Dollar General i odlučila se za 8,5 milijardi dolara vrij 

MEDTRONIC Proizvođač medicinskih uređaja upustio se u 50 milijardi dolara vrijedno pripajanje irskog Covidiena usred vladine akcije stro 

CITIGROUP Banka će morati platiti višemilijunske kazne nakon optužbi za manipulaciju tečajevima stranih valuta. 

ACTAVIS Ponudili su više od Valeanta i kupili Allergan. Sad ih čeka teži dio posla: postići da spajanje profunkcionira. 

20 

FORBES 

KOLOVOZ, 2015

4,6 BILIJUNA USD 

bilo je uloženo u korporativne mirovinske 

planove u SAD-u na kraju 2014. godine, 

čime je više nego dvaput premašen iznos 

od prije deset godina 

Michael 

Platt 

3,5 mlrd. USD 

BlueCrest 

Capital Mgmt. 

0,6% 

Stanley 

Druckenmiller 

3,1 mlrd. USD 

Duquesne 

Family Office 

nepoznato 

Andreas 

Halvorsen 

2,8 mlrd. USD 

Viking Global 

Investors 

14,0% 

Daniel 

Loeb 

2,5 mlrd. USD 

Third Point 

5,7% 

William 

Ackman 

2,5 mlrd. USD 

Pershing Sq. 

Capital Mgmt. 

37,0% 

James 

Dinan 

2,4 mlrd. USD 

York Capital 

Management 

nepoznato 

Stephen 

Mandel Jr. 

2,3 mlrd. USD 

Lone Pine 

Capital 

nepoznato 

Larry 

Robbins 

2,2 mlrd. USD 

Glenview 

Capital Mgmt. 

14,4% 

Glenn 

Dubin 

2,0 mlrd. USD 

Highbridge 

Capital 

6,2% 

Paul 

Singer 

1,9 mlrd. USD 

Elliott 

Management 

8,2% 

Michael 

Hintze 

1,9 mlrd. USD 

CQS 

3% 

David 

Einhorn 

1,9 mlrd. USD 

Greenlight 

Capital 

7,5% 

vrijednosti od pet milijardi dolara. 

u upravu SAD-a. 

i čudo da su investitori zapljeskali. 

la je do pada prihoda u prvom kvartalu. 

obveze. 

e za ubiranje zarade? 

edno spajanje s kompanijom Dollar Tree. 

žeg kažnjavanja restrukturiranja radi povoljnijih poreza. 

PIŠE: LIYAN CHEN 

ILUSTRIRAO: PATRICK WELSH 

IZVORI: FORBES; FACTSET. 


VODIČ ZA ULAGAČE 

TESTIRAJTE 

SVOJ PORTFELJ 

NA GRČKOJ 

Ako ste iz grčke krize izašli ozbiljno ranjeni 

ili se pak osjećate poput dobitnika jackpota, 

svejedno se morate zapitati što radite krivo jer 

ta priča nije smjela ostaviti značajnijeg traga na 

izvedbu investicijskog portfelja 

PIŠE: MARIO GATARA 

22 FORBES 

KOLOVOZ, 2015

Trik-pitanje za početak: sjećate li se 

kraha Banco Espirito Santo? Ne? 

E, pa, nije ni bitno. Barem ne iz aktualne 

perspektive. Lani je to bila 

posve druga priča. Jer baš u isto 

ovo vrijeme prošle godine jedna od 

najvećih portugalskih bankarskih 

grupacija završila je pod prinudnom 

upravom središnje banke, samo dva mjeseca nakon 

dokapitalizacije kojom je trebala biti sanirana ogromna 

nakupina nenaplativih potraživanja. Kada je postalo jasno 

da svježa financijska injekcija ne može začepiti rupu u 

bilanci banke, posluživši tek kao dimna zavjesa za javnost 

kojom je bilo nemoguće prikriti ekspresnu proceduru nacionalizacije, 

tjeskoba investitora vrlo se brzo pretvorila u 

još jedan napad panike, silovito rušeći vrijednosti burzovnih 

indeksa. Lisabon je bio epicentar potresa, te je PSI 20 u 

nepuna tri tjedna izgubio gotovo petinu vrijednosti, ali ni 

ostatak kontinenta nije bio pošteđen agonije. Podrhtavanje 

se osjetilo čak i u Frankfurtu jer je DAX 30 u tom razdoblju 

skliznuo u minus od 8 posto, ne uspijevajući ponuditi primjereni 

zaklon pred prijetnjom 

nove krize s periferije. 

Sve to, međutim, u ovom 

se trenutku ne doima osobito 

relevantnim. Naime, od tada 

do danas najpoznatiji njemački 

burzovni indeks porastao je 

za gotovo 30 posto, svjedočeći 

za početak o kratkotrajnoj memoriji 

ulagača čije bi reakcije 

mogle poslužiti kao demonstracija 

Pavlovljeva refleksa. Pamte se jedino ekstremi, a 

neslavan kraj nekad ugledne institucije pretvorio se tek u 

vijest lokalnog karaktera koje se više nitko i ne sjeća. 

Samo godinu dana prije činilo se da bi ozloglašena 

portugalska banka mogla vratiti vrijeme unatrag, oživljavajući 

najgore strahove europskih dužnosnika i provocirajući 

novu eskalaciju dužničke krize. Umjesto toga institucije 

su odradile svoj posao brzo i učinkovito, stavljajući 

pod kontrolu neuralgičnu točku koja je prijetila destabilizacijom 

teškom mukom uspostavljene stabilnosti. Portugal 

se znatno sporije oporavljao od traume, no PSI 20 

u prvih je šest mjeseci ove godine namaknuo impresivnih 

20 posto rasta i time ujedno poslužio kao prikladna 

uvertira u Forbesov investicijski vodič, nudeći poučne 

zaključke iz cijele priče. 

A lekcije se uvijek iznova svode na šačicu jednostavnih 

principa koje su empirijski dokazi pretvorili u dogme. 

Jedna od najvažnijih odnosi se na vremenski horizont 

investicijskih strategija: kratkoročna orijentacija, ovisna 

o kontinuiranom dotoku vijesti, obilježena nerazumnim 

IZ PERSPEKTIVE 

PROSJEČNOG ULAGAČA, 

SAGA O GRČKOJ POSVE JE 

IRELEVANTNA PRIČA 

žongliranjem niza pozicija i velikim brojem transakcija, 

već se previše puta pokazala gubitničkim pristupom. U 

svijetu u kojem dominira “high-frenquency trading” prosječan 

se investitor naprosto ne može nositi s algoritmima 

koji kombiniraju volumen i brzopoteznu analizu dubine 

tržišta. Konačni se rezultat svodi na realizaciju milijuna 

transakcija dnevno i profit koji se mjeri drugom ili trećom 

brojkom iza decimalnog zareza. Opisana strategija zapravo 

je trgovina u najčišćem i najsurovijem obliku, te kao takva 

posve neprikladna za male investitore. Uostalom, da ni takav 

pristup nije bez mana pokazuju epizode u kojima su 

algoritmi nasjeli na kojekakve nelogičnosti ili brižno pripremljene 

zamke poput lažne vijesti o preuzimanju Twittera 

sredinom srpnja, zbog koje su u samo nekoliko minuta 

u dimu nestali milijuni dolara. Umjesto toga, uvijek 

iznova se vraćamo prokušanim postulatima investiranja, 

uobličenima dugoročnim vremenskim horizontom i ravnomjernom 

disperzijom rizika među različitim kategorijama 

aktive, upotpunjenima diverzificiranom strukturom 

portfelja. Sve navedeno zahtijeva i odgovarajuću količinu 

mentalne discipline, ignoriranje aktualnih zbivanja i usredotočenost 

na dulji rok. Svako 

veće odstupanje od tog recepta 

zadire duboko u segment taktičke 

alokacije portfelja i pokušaje 

definiranja prikladnog 

tajminga, a to je u pravilu uzaludna 

vježba. 

Uostalom, posljednjih je 

mjeseci cijeli niz naoko kredibilnih 

ideja, postavki i teza 

neslavno propao, a s njima i 

očekivana profitabilnost kratkoročnih investicijskih strategija. 

Primjerice, povećanje kamatnih stopa FED-a, koje 

je trebalo bitno degradirati atraktivnost američkih dionica, 

unatoč nizu drukčijih procjena, nije se materijaliziralo. 

Deflacija u Europi? Ništa od toga. Krah tržišta highyield 

obveznica? Miljama daleko od realizacije. Izlazak 

Grčke iz monetarne unije? Ipak se nije dogodio. 

Potonja sapunica s elementima drame paralizirala je 

tržišta diljem svijeta, a opet, nakon puno muke i natezanja, 

konačan epilog ne daje naslutiti ništa takvoga, nudeći 

tek nastavak dosadašnjeg (pozitivnog) trenda. Baš kao i 

hrah portugalske banke s početka priče. Napeta igra živaca 

na relaciji Atena - Berlin možda je i djelovala zanimljivo 

i stimulativno, no iz perspektive prosječnog ulagača 

fokusiranog na dugoročne prinose, saga o Grčkoj gotovo 

je posve irelevantna priča. A ujedno i prikladan test, jer 

oni koji su izašli iz svega s bitno drukčijim iskustvima trebali 

bi detaljnije analizirati strukturu vlastitog portfelja. 

Kratkoročne oscilacije ionako nisu fenomen koji će se 

dugo pamtiti. F 


VODIČ ZA ULAGAČE IDEJE ZA HRABRE 

Kreatori 

pozitivnih trendova 

DA NE POMISLITE DA SMO ZABORAVILI SREDIŠNJE BANKE - NJIHOVA 

JE AKTIVNOST I DALJE PRESUDAN FAKTOR KOJI ODREĐUJE GLOBALNI 

TIJEK KAPITALA, A TIME I TRENDOVE NA FINANCIJSKIM TRŽIŠTIMA 

Otkako se lokalni fenomen subprime krize 

transformirao u globalnu ekonomsku krizu 

zastrašujućeg intenziteta, jedna se činjenica 

prometnula u nezaobilaznu konstantu. 

Riječ je, naravno, o središnjim bankama ekonomski 

najmoćnijih zemalja svijeta, sveprisutnim arbitrima 

koji diktiraju tempo na financijskim tržištima, vedre i 

oblače raspoloženjem investitora, i definiraju okvire izvedbe 

različitih kategorija imovine. Tercet koji čine američka 

(FED), europska (ECB) i japanska središnja banka (BoJ), 

toliko puta spominjan na stranicama Forbesa, i dalje nije 

baš uputno ignorirati, a Janet Yellen, Mario Draghi i Haruhiko 

Kuroda još uvijek figuriraju kao neprikosnoveni gospodari 

svijeta. 

Okolnosti pod kojima su se našli u toj poziciji već su dobro 

poznate, a u najvećoj su mjeri uvjetovane neodlučnošću 

političkih lidera i iznimno ograničenom primjenom fiskalne 

politike. Dug je nakon eskalacije krize postao prilično 

nepopularan termin, vrlo štetan za svakog iole ambicioznog 

političara, a monetarna je politika naprosto bila prisiljena 

popuniti nastalu prazninu, rušeći kamatne stope koliko god 

su to okolnosti dopuštale. Negativne kamatne stope, pojava 

koja se sve do nedavno činila praktički nezamislivom, sada 

oslikavaju stvarnost, začinjenu nizom nekonvencionalnih 

mjera kojima su udareni temelji oporavka financijskih tržišta. 

To se, naravno, ponajprije odnosi na američke kreatore 

monetarne politike koji su u svom naumu najdalje odmakli, 

stvarajući uvjete za spektakularan razvoj uzlaznog trenda 

na Wall Streetu. Da ne bi bilo nikakve zabune - pozitivan 

trend cijena dionica na razvijenim tržištima kapitala, koji 

je, eto, navršio već šestu godinu, nije nikakva slučajnost, već 

upravo plod ekspanzivne monetarne politike. Štoviše, sveprisutnost 

središnjih banaka dotakla je i najzabačenije dijelove 

financijskih tržišta, usmjeravajući ogromnu migraciju 

kapitala ka rizičnijim financijskih instrumentima u potrazi 

za prinosima. Brojke govore same za sebe: od ožujka 2009. 

godine pa do početka srpnja ove godine, vrijednost S&P 

500 indeksa doslovno se - utrostručila. Gotovo istovjetan 

rezultat uknjižio je frankfurtski DAX 30, dok je tokijski NI- 

KKEI 225 indeks prošao tek neznatno lošije. To znači da je 

vrijednost navedenog terceta u prosjeku rasla za čak trećinu 

na godišnjoj razini, što doista zvuči nevjerojatno. 

Svaki javni nastup kojim Janet Yellen pojašnjava pozicije 

FED-a pažljivo se secira, ostavljajući traga po raspoloženje 

ulagača; bilo kakav spomen povećanja kamatnih stopa remeti 

idilu na tržištu, baš kao što svaka pesimistično intonirana 

objava makroekonomskih indikatora, implicirajući 

suzdržanost središnje banke, produljuje nadu u nastavak 

pozitivnog trenda. S druge strane Atlantika, odlučan iskorak 

kojim je Mario Draghi uspio nadjačati konzervativnu 

24 FORBES 

KOLOVOZ, 2015

Guverner Europske 

središnje banke Mario 

Draghi napokon je skršio 

otpor konzervativne 

struje, otvorivši vrata 

primjeni nekonvencionalnih 

instrumenata 

monetarne politike 

DANIEL ROLAND/AFP PHOTO 

oporbu unutar Europske središnje banke, realizirajući ambiciozan 

program monetarnog popuštanja (Quantitative 

Easing), iznjedrio je masovnu provalu optimizma, vrativši 

osmijeh na lica europskih investitora. O razini servilnosti japanskih 

monetarnih vlasti, koje slijepo ispunjavaju zacrtane 

ciljeve premijera, ne treba previše trošiti riječi; kontinuirane 

injekcije likvidnosti učinile su japanske dionice istaknutim 

dobitnicima post-kriznog razdoblja, 

unatoč anemičnom gospodarskom 

rastu i nepovoljnim 

demografskim trendovima. 

Usto, tečaj domaće valute nerijetko 

se spominje kao jedna od 

ključnih komponenti oporavka, 

što (barem neizravno) implicira 

namjeru da se putem deprecijacije 

domaće valute osigura kompetitivnost 

domaćeg gospodarstva 

na inozemnim destinacijama. A 

recentna statistika samo potvrđuje razmjere aktivnosti monetarnih 

vlasti širom svijeta. Naime, od oko 29 bilijuna dolara 

vrijedne aktive koju su u prošloj godini kontrolirale državne 

i para-državne institucije, čak 45% (13,2 bilijuna dolara) otpada 

upravo na središnje banke, što je ekvivalentno otprilike 

petini globalnog BDP-a. 

NA GLOBALNOJ RAZINI 

SREDIŠNJE BANKE 

KONTROLIRAJU 13 BILIJUNA 

DOLARA IMOVINE 

Konačan epilog je, po mišljenju mnogih, drastično narušen 

omjer rizika i prinosa, odnosno, značajna deformacija 

uvriježenih pravila igre. Za okorjele skeptike, riječ je o suptilnoj 

piramidalnoj strukturi u kojoj čak i relativno skupe dionice 

pronalaze nove kupce, gurajući burzovne indekse duboko 

na pozitivan teritorij. U njihovim teorijama središnje banke su 

svojim djelovanjem napuhale balon epskih proporcija koji će 

biti jako teško, ako ne i nemoguće, 

ispuhati bez većih poremećaja. 

O potonjem je još prerano 

suditi (zvuči poput kakve teorije 

zavjere, no ipak je riječ tek o 

nesretnoj posljedici stimulativne 

monetarne politike), ali zato 

nije sporno da su monetarne 

vlasti odigrale ključnu ulogu u 

dugoročno pozitivnom trendu 

na tržištima kapitala, zbog čega 

treba napraviti jasnu distinkciju 

u odnosu na niz (geo)političkih faktora koji utječu na raspoloženje 

ulagača na dnevnoj razini. I dok konflikti lokalnog 

ili regionalnog karaktera mogu odrediti sudbinu pojedinog 

tržišta, koordinirana aktivnost središnjih banaka evidentno 

determinira globalni tijek kapitala. I tako već godinama. Bilo 

bi prilično naivno zanemariti tu činjenicu. 

F 



Impresivna 

izvedba 

u režiji 

središnje 

banke 

AGRESIVNIJI NASTUP EUROPSKE SREDIŠNJE BANKE UČINIO JE KONTINENTALNA 

TRŽIŠTA KAPITALA ISTAKNUTIM DOBITNICIMA PRVE POLOVICE GODINE, DOK ZA 

TO VRIJEME ZAGREB I OSTALI REGIONALNI SUPATNICI TAVORE NA SAMOM ZAČELJU 

Nastavno na prethodni 

tekst, jedno 

se pitanje uporno 

nameće već samo 

po sebi: kakve je, 

dakle, rezultate, iza sebe ostavio 

tercet spomenutih središnjih banaka? 

Govorimo, naravno, o izvedbi 

tržišta kapitala u prvoj polovici ove 

godine, u kontekstu ranije izrečene 

teze prema kojoj je ekspanzivna 

monetarna politika postala ključan 

pokretač pozitivnog trenda. A ako 

je suditi prema konkretnim brojkama, 

izrečena je tvrdnja itekako 

kredibilna. Kao polazišna točka 

može poslužiti: potonje dvije uopće 

ne razmišljaju o završetku QE programa, 

dok su američke monetarne 

vlasti taj posao već odradile, već 

mjesecima pripremajući financijska 

tržišta na povećanje kamatnih stopa 

(ovisno o intenzitetu gospodarskog 

oporavka). 

Bez potpore izdašne monetarne 

politike, entuzijazam na Wall 

Streetu zamjetno je splasnuo, što 

se ponajprije očituje u činjenici da 

je S&P 500 tijekom prve polovice 

godine namaknuo tek mizernih 

0,9% rasta. Suprotno tome, tokijski 

NIKKEI 225 u promatranom je 

razdoblju u plusu od 13,4%, dok je 

frankfurtski DAX 30 otišao i korak 

dalje, ostvarivši rast vrijednosti od 

15,4%, opravdavajući silan prostor 

koji smo na stranicama Forbesa 

posvetili programu monetarnog popuštanja 

u režiji Europske središnje 

banke. Uspoređujući parametre 

poput veličine aktive središnje 

banke, koja kupnjom vrijednosnih 

papira (ili još jednostavnije, agresivnim 

tiskanjem novca), u nekoliko 

smo navrata jasno najavljivali 

mogućnost reprize scenarija već 

viđenog u SAD-u i Japanu, ističući 

potencijal koji kriju tržišta na Starom 

kontinentu. Mehanizam kojim 

središnja banka svoju aktivu zatrpava 

povećom količinom državnih 

obveznica, rušeći na taj način dugoročne 

kamatne stope (kratkoročne 

kamatne stope su ionako - negativne), 

investitorima (pa čak i onima 

konzervativno nastrojenima) ne 

ostavlja previše izbora; preuzimanje 

većeg rizika s ciljem ostvarivanja 

iole pristojnih prinosa postaje tako 

jedina dostupna opcija, a u takvim 

26 FORBES 

KOLOVOZ, 2015

Već smo nekoliko puta 

jasno najavili mogućnost 

reprize scenarija već 

viđenog u SAD-u i 

Japanu, ističući pritom 

potencijal koji kriju 

tržišta na Starom 

kontinentu 

U očekivanju zaokreta u monetarnoj politici Feda S&P 500 je ponudio tek skroman 

rast vrijednosti, no zato Japan i europske burze nude uistinu spektakularnu izvedbu 

Brojke prikupljene sa svih strana svijeta jasno pokazuju kako tržišta u razvoju (od istočne Europe i 

Afrike do Azije i Južne Amerike) tijekom ove godine investitorima nisu bila osobito zanimljiva 

THINKSTOCK 

Problem replikacije 

Prezentirane brojke, grafičke prikaze 

i rang-liste valja suočiti s praktičnim 

implikacijama investicijske strategije 

koja počiva na geografskim kriterijima. 

Osnovno je pitanje - kako replicirati 

izvedbu nacionalnih burzovnih 

indeksa? Nerazumno trpanje stotina 

ili tisuća dionica u ulagačku košaricu 

nema smisla; takvo što, zbog niza 

objektivnih ograničenja, naprosto nije 

moguće provesti u praksi. Izloženost 

portfelja najjednostavnije je postići 

posredno, putem ETF-ova ili sličnih 

sintetičkih instrumenata, ali ni takav 

pristup nije lako realizirati. I dok je u 

slučaju nekolicine najrazvijenijih zemalja 

praktična provedba prilično jednostavna, 

jer se uz iznimno niske troškove 

mogu pronaći vjerne kopije burzovnih 

indeksa kao što su S&P 500 ili DAX 

30 umotane u prikladan ETF format, 

potraga za adekvatnim supstitutima 

tržišta u razvoju bitno je kompliciranija. 

Takvih je još uvijek relativno mali broj, 

obično su skupi i ne osobito likvidni, 

što su sve redom kriteriji zbog kojih bi 

ulagači trebali biti na oprezu. 

Kao ilustracija može poslužiti 

ovogodišnji globalni lider Argentina, 

odnosno, MERVAL indeks. Potraga za 

odgovarajućim ETF-om zapinje već 

na samome startu; takav instrument, 

naime, ne postoji. Štoviše, površna 

pretraga nudi prilično mršav izbor 

- tek jedan rezultat pod simbolom 

ARGT (Global X MSCI Argentina ETF). 

Riječ je o ETF-u s relativno skromnom 

imovinom pod upravljanjem (manje 

od 20 milijuna dolara) i naknadi za 

održavanje od 0,75% (nije baš u 

najjeftinijem razredu). Da stvar bude 

još gora, dotični ETF prati dvadesetak 

argentinskih izdanja i od početka je 

godine ostvario rast cijene od svega 

4,1%, nudeći ulagačima prilično skroman 

dio kolača. A takvih je primjera 

pregršt, dobrim dijelom i stoga što su 

tržišta u razvoju po izbijanju globalne 

ekonomske krize ispala iz fokusa investitora 

i značajno izgubila na popularnosti, 

oduzimajući liderima poput 

BlackRocka i Vanguarda motiv za 

kreaciju i promociju egzotičnih proizvoda. 

A to bitno ograničava prostor za 

manevar i implementaciju strategija 

koje odudaraju od mainstreama. 



Objektivno gledajući, afrička tržišta kapitala 

ionako se ne mogu nositi s ostatkom svijeta… 

… ali ni Aziji, s izuzetkom Kine i Japana, u 

ovoj godini ne cvjetaju baš ruže 

NINA ĐURĐEVIĆ/CROPIX 

Pozitivan predznak na Starom kontinentu nije 

sveden isključivo u okvire zajedničke valute… 

… no impresivna i vrlo ujednačena izvedba 

zajedničko je obilježje temeljnih članica EMU 

okolnostima dionice su svakako 

jedan od najatraktivnijih segmenata 

financijskih tržišta. 

Zbivanja u prvoj polovici tekuće 

godine u potpunosti su ispunila 

(ili čak nadmašila) očekivanja, i 

to unatoč mučnim pregovorima o 

novom paketu pomoći Grčkoj, koji 

su ugrozili pozitivan trend, usporivši 

napredovanje burzovnih indeksa. 

Pritom upada u oči znatno 

bolja izvedba razvijenih indeksa 

na zapadu kontinenta, makar nipošto 

ne bi trebalo zaključke izvlačiti 

naprečac, budući je riječ o vrlo pojednostavljenoj 

klasifikaciji tržišta 

prema geografskom kriteriju, pri 

čemu iole značajniji odmak, bilo s 

pozitivnim ili negativnim predznakom, 

može bitno iskriviti prosjek. 

Primjerice, podatak kako su burzovnih 

indeksi u zapadnoj Europi 

ostvarili rast od 12,3% u velikoj je 

mjeri posljedica impresivne izvedbe 

indeksa u Danskoj (+32,2%) i 

Islandu (+18,4%). Analogno tome, 

u istočnoj su Europa očajni rezultati 

u Bugarskoj (-9,6%), Ukrajini 

(-10,7%) i Makedoniji (-11,6%) 

zamjetno spustili prosjek. S druge 

pak strane, usporedba rezultata 

ostvarenih u starim (EU 15) i 

novim (EU 13) članicama Europske 

unije jasno pokazuje kako su 

investitori iskazali znatno veći interes 

za razvijena tržišta kapitala, 

koja nude zadovoljavajuću razinu 

likvidnosti (i pravne sigurnosti). U 

svakom slučaju, raščlamba također 

daje naslutiti utjecaj središnje 

banke, obzirom je od 19 članica 

monetarne unije, negativan rezultat 

zabilježen samo u dvije - Cipru 

(-9,4%) i Grčkoj (-3,5%). Rezultat 

koji je ostvarila posljednjih mjeseci 

najčešće spominjana članica 

monetarne unije usto svakako valja 

uzeti s povećom dozom rezerve, 

28 FORBES 

KOLOVOZ, 2015

Hrvatsko tržište odveć 

je plitko, nelikvidno, 

nezanimljivo stranim 

investitorima, a k 

tome još i opterećeno 

višegodišnjom 

recesijom 

Usprkos iznimno teškoj fiskalnoj poziciji, Argentina se prometnula u globalnog lidera, dok se istok 

Europe ne može pohvaliti osobito blistavom izvedbom. Mađarska je ipak neka druga priča 

Tercet baltičkih zemalja pokazuje da članstvo u EMU ipak donosi i određene prednosti, 

a slična iskustva dijeli i većina zemalja s europske periferije 

Minorna pozicija Hrvatske 

Zašto hrvatsko tržište kapitala ne 

zauzima značajnije mjesto u ovom i 

sličnim prilozima? Razloga je, nažalost, 

napretek. Tržište je odveć plitko 

(obilježava ga relativno mali broj 

aktivnih izdanja), slabo likvidno, posve 

nezanimljivo inozemnim investitorima 

i k tome opterećeno višegodišnjom 

recesijom i očajnim poslovnim rezul- 

tatima korporativnog sektora. I premda 

je veza između makroekonomskih 

indikatora i izvedbe tržište kapitala u 

najboljem slučaju prilično maglovita (a 

počesto je krasi negativan koeficijent 

korelacije=, razorne posljedice ekonomske 

krize u ovom je slučaju naprosto 

nemoguće ignorirati. Možda još i važniji 

od toga je proces razduživanja, koje će 

vjerojatno trajati godinama, negativno se 

odražavajući na domaću potražnju, pa je 

slabašan izvor možda i jedini vjerodostojan 

adut domaćih dionica. 

A onda tome valja pridodati i „home 

bias“, odnosno, sklonost ulagača da 

u kompoziciji portfelja daju pretjeranu 

težinu dobro poznatim, domaćim 

izdanjima. Razvoj tehnologije i globalizacija 

sada nude znatno širi izbor i 

omogućavaju bitno uravnoteženiji pristup, 

koji uzima u obzir relativne pozicije 

domaćeg tržišta kapitala. Američkim 

je investitorima puno teže spočitnuti 

oslanjanje na „home bias“, obzirom 

im Wall Street nudi ogroman broj 

globalno prepoznatljivih korporativnih 

divova široko disperzirane prodajne 

mreže, koji svoje prihode izvlače i iz 

najzabačenijih kutaka svijeta, čime se 

na posredan način osigurava i diversifikacija 

portfelja. Usto, američko tržište 

kapitala zauzima značajno mjesto 

na svjetskoj sceni, a to se nipošto 

ne može reći i za hrvatska izdanja, 

čija se tržišna kapitalizacija, kao udio 

korporativnog sektora u globalnim 

razmjerima, u najboljem slučaju mjeri 

tek promilima. Riječ je doista o minornim 

pozicijama koje bi u portfelju 

trebalo podebljati samo u slučaju 

čvrstih uvjerenja svakog ulagača 

ponaosob. Otuda i (ispravan) dojam 

da je hrvatsko tržište kapitala ostalo 

nekako na marginama, makar ćemo se 

njime još pozabaviti u ovome broju. 



obzirom je lokalna burza, paralelno 

s bankama, krajem lipnja zatvorila 

svoja vrata, te je nastavkom trgovine 

logično očekivati značajniju korekciju. 

Ako ništa drugo, a onda 

zbog očekivane dokapitalizacije 

domaćih banaka, koje bez 

injekcije svježeg kapitala naprosto 

ne mogu preživjeti. 

Od ukupno 74 promatrane 

zemlje, s omjerom od otprilike 

2:1 u korist dobitnika, u Top 

10 se uguralo njih čak osam iz 

Europe, što je još jedan dokaz 

u prilog tezi o uistinu dojmljivom 

performansu. Za razliku od Europe, 

ostatak svijeta u prosjeku bilježi 

znatno skromnije rezultate, ali 

se zato uvjerljivo ispred svih našla 

- Argentina. Zemlja koja još uvijek 

vodi rat s moćnom grupicom „lešinara“ 

(hedge fondova), pokušavajući 

zaobilaznim putem zadržati se na 

međunarodnom tržištu kapitala (i 

neutralizirati posljedice nepovoljne 

presude američkog Saveznog suda), 

SUPERIORNU IZVEDBU 

EUROPSKIH BURZI NAJBOLJE 

OSLIKAVA ČINJENICA DA SE 

NJIH OSAM UGURALO U TOP 10 

izbila je na čelnu poziciju globalne 

ljestvice dobitnika. Ne zvuči odveć 

logično, osobito kada se tom podatku 

pridodaju analize koje svjedoče 

o naraslim apetitima za rizik, posve 

odvojenima od tmurne stvarnosti 

(fundamenata), dovodeći u pitanje 

opstojnost aktualnog trenda. 

Na suprotnoj je strani visoka 

koncentracija zemalja iz regije: od 

Slovenije do Makedonije burzovni 

indeksi redom bilježe pad 

vrijednosti, stenjući pod teretom 

nepovoljnih makro indikatora, 

uz društvu zemalja 

čiju su sudbinu mahom odredili 

geopolitički faktori, bilo 

da je riječ o prevratima izmorenom 

Egiptu, terorističkim 

napadima oslabljenoj Nigeriji, 

ili pak dužničkom krizom 

ugroženima Cipru i Grčkoj. 

U tom se, eto, društvu našlo mjesta 

i za tržišta kapitala iz najbližeg susjedstva, 

što zorno svjedoči o sivim 

perspektivama i posvemašnjem pomanjkanju 

interesa inozemnih ulagača. 

A svjetlo na kraju tunela još je 

uvijek teško nazrijeti. 

F 

Krah intervencionizma 

Hlađenjem bujajućeg tržišta nekretnina 

domaćim je investitorima valjalo 

ponuditi dostojnu alternativu koja 

bi mogla poslužiti kao prikladna 

destinacija za akumulirane viškove 

kapitala. I tada na scenu stupa 

moćna propagandna mašinerija pod 

dirigentskom palicom Centralnog 

komiteta, uvjeravajući građane kako 

je tržište kapitala pravi zlatni rudnik 

skrivenih potencijala. Režimu bliski 

mediji guraju dionice u prvi plan, a 

građani odgovaraju na željeni način, 

preusmjeravajući ogromne količine 

svježeg kapitala ka dionicama. 

Iznos margin kredita vrtoglavo se 

penje, a dionice postaju sastavni dio 

svakodnevice, predmet trivijalnih 

razgovora i objekt želja koji može 

donijeti bogatstvo preko noći. Kao 

što je svima na ovim prostorima 

poznato, stvar funkcionira sve dok 

na tržište pristižu novi kupci, spremni 

bez imalo krzmanja gurnuti i životnu 

ušteđevinu kako bi zgrabili svoj dio 

kolača, uporno ignorirajući prenapregnute 

valuacije kojom se gradi 

kula od karata. Dnevni limit od 10% 

rasta cijene dionica postaje prilično 

rasprostranjena pojava, a inicijalne 

javne ponude dionica, s umjetnim cijenama, 

najtraženija su roba u zemlji. 

Ali zato uspostavljanje ravnoteže 

između ponude i potražnje predstavlja 

trenutak suočavanja s istinom 

i sve kreće nizbrdo. Tumačeći 

duboku korekciju tržišta kapitala 

prijetnjom socijalno miru i stabilnosti, 

vlasti u Pekingu na sve moguće način 

pokušavaju zaustaviti negativan trend. 

Stvar je dovedena do apsurda, jer su 

po kratkom postupku zabranjene sve 

najavljene inicijalne ponude dionica 

(s ciljem ograničavanja ponude), 

a ukidaju se i restrikcije na margin 

kredite kako bi se otvorio dodatan 

prostor naivnim špekulantima. 

Potom se stvar i koalicija voljnih, 

sastavljena od podobnih financijskih 

institucija koje pokušavaju neutralizirati 

poplavu naloga za prodaju 

i suzbiti rasprodaju koja poprima 

obrise masovne panike. Labavijom 

monetarnom politikom u igru se 

uključuje i središnja banka, a potom 

slijedi i masovna suspenzija dionica, 

koje su, agresivnom zlouporabom 

korporativnih trezora, počesto služile 

kao kolateral za bankovne zajmove. 

Kampanja dostiže vrhunac dekretom 

kojim se velikim dioničarima, 

s vlasničkim udjelima iznad 5%, 

naprasno zabranjuje prodaja dionica. 

To je kratak opis recentnih zbivanja 

na kineskim burzama koje su, za 

divno čudo, u odnosu na početak 

godine još uvijek čvrsto na pozitivnom 

teritoriju; CSI 300 je u plusu 

od 16%, ali je u međuvremenu, 

u svega mjesec dana, ostao bez 

četvrtine vrijednosti, svjedočeći o 

izrazito nestabilnom okruženju koje 

brojni inozemni investitori još uvijek 

zaobilaze u širokome luku. 

30 FORBES 

KOLOVOZ, 2015

VODIČ ZA ULAGAČE TRGOVANJE VALUTAMA 

Portfelj 

na steroidima 

TRENDOVI NA DEVIZNOM TRŽIŠTU MOGU BITI OD 

PRESUDNE VAŽNOSTI ZA INVESTITORE SKLONE 

KONSTRUKCIJI GEOGRAFSKI DIVERZIFICIRANOG 

PORTFELJA, UMNOGOME DETERMINIRAJUĆI 

OSTVARENE PRINOSE 

Uz svega šačicu valuta 

koje slove za top 

destinacije na deviznom 

tržištu, pobjednike 

iz prve polovice 

ove godine (za razliku od dioničkih 

indeksa) puno je lakše detektirati. A 

čak i da je drukčije, izbor ne bi bio 

bitno teži, jer u očekivanju zaokreta 

koji FED planira i manje ili više suptilno 

najavljuje već duže vremena, 

pripremajući ulagače za prvo povećanje 

kamatnih stopa još od lipnja 

davne 2006. godine, dolar se suvereno 

prometnuo u najtraženiju robu 

na deviznom tržištu. Ono što pritom 

djeluje pomalo iznenađujuće jest 

činjenica da taj status nema previše 

veze s kretanjem dugoročnih kamatnih 

stopa, koje u ovoj godini nisu 

zabilježile značajnije pomake, vjerno 

emulirajući suzdržanost američkih 

monetarnih vlasti kada je u 

pitanju tajming očekivanih promjena. 

Umjesto toga, dolar je profitirao 

ponajprije zahvaljujući duboko ukorijenjenim 

stavovima investitora, 

utemeljenima pak na evidentnom 

raskoraku u odnosu na glavne konkurente. 

Naime, europska i japanska 

središnja banka ničim ne daju naslutiti 

da se eksperiment poznatiji pod 

terminom Quantitative Easing bliži 

kraju, kontinuirano slabeći time pozicije 

domaćih valuta. Faktor koji u 

toj priči također valja uzeti u obzir 

odnosi se na uvriježenu percepciju 

američke valute kao sigurnog zaklona; 

nervozne reakcije ulagača uslijed 

intenzivne korekcije na kineskom 

tržištu kapitala, a potom i tijekom 

nesretnih pregovora o sudbini 

Grčke, samo su potvrdile taj status, 

cementirajući pozicije dolara u ovoj 

godini. 

Od ukupno deset ključnih valuta 

(razvijenih zemalja) na kojima počiva 

globalna trgovina, tek je švicarski 

franak, naprasno lišen pritiska podrške 

središnje banke (cijena izravnih 

intervencija na deviznom tržištu 

očito je bila previsoka), prkosio 

dominaciji američke valute. Što i ne 

čudi previše, jer ako dolar figurira 

32 FORBES 

KOLOVOZ, 2015

Izuzmemo li novozelandski dolar, euro je u ovoj godini uglavnom uzmicao pred svojim rivalima, 

dok je dolar pomeo konkurenciju, ustuknuvši tek pred ofenzivom švicarskog franka 

kao relativno siguran zaklon od kaosa 

na tržištima, franak je omiljena destinacija 

za sve koji traže sigurno utočište 

u bijegu od negativnog utjecaja geopolitičkih 

faktora. A toga, nažalost, 

kao uostalom i prošle godine, i one 

prije nje, nipošto ne manjka. 

U slučaju eura, odnos snaga je bitno 

drukčiji, i uz Dansku, koja po svaku 

cijenu brani gotovo pa fiksni tečaj (u 

strahu od negativnih učinaka aprecijacije), 

tek je šačica valuta „commodity“ 

bloka potpisala kapitulaciju pred 

anemičnom izvedbom europske valute. 

Opet, razloge za takav rasplet treba 

tražiti u porazu konzervativne frakcije 

unutar Europske središnje banke i toliko 

priželjkivanoj implementaciji QE 

programa, zbog čega se sve češće spominje 

i paritet (u odnosu na dolar) kao 

vrlo izgledna mogućnost. I doista, inicijalna 

reakcija trgovaca bila je na tom 

tragu, budući se tečaj EUR/USD u nepuna 

dva mjeseca spustio sve do najniže 

razine još od početka 2003. godine 

(1,05 dolara), uskladivši se potom s kretanjem 

kamatnih stopa koje su, unatoč 

potezima monetarnih vlasti, rasle paralelno 

s napetostima na relaciji Berlin - 

Atena. Potonja činjenica na neki način 

demantira pretpostavku kako je ostatak 

kontinenta, za razliku od pregovora 

oko posljednje financijske injekcije, 

ovoga puta izoliran od utjecaja novog 

zapleta u Grčkoj, pa je za pretpostaviti 

kako se iza toga krije spoznaja kako 

monetarna unija, suprotno očekivanjima, 

ipak nije jednosmjerna ulica ili 

točka s koje nema povratka. 

Bilo kako bilo, euro se uspio nekako 

othrvati početnoj ofenzivi američke 

valute i uspostaviti krhku ravnotežu, 

barem dok se ne razriješi problem 

s Grčkom, ali zato nastavak negativnog 

trenda većina promatrača ne 

smatra upitnim. Riječ je o jednostav- 

Pozitivan utjecaj deviznog tržišta jasno se zrcali kroz izvedbu NIKKEI 225 i S&P 500 indeksa; prvi je 

aprecijacijom jena dobio krila, dok je potonji rastom dolara bitno ojačao portfelje europskih ulagača 


VODIČ ZA ULAGAČE TRGOVANJE VALUTAMA 

Tečaj eura očito je bio pod dojmom zbivanja u Grčkoj, koja su izravno utjecala i na kretanje 

dugoročnih kamatnih stopa u Europi, pruživši kakvu-takvu podršku posrnuloj valuti 

S druge pak strane, krivulja prinosa na američke državne obveznice znatno je manje utjecala na 

izvedbu dolara premda se monetarna politika već mjesecima provlači kao ključan lajtmotiv 

noj igri brojki koja ilustrira pojam 

kamatnog diferencijala, a razlika 

će se, podizanjem kamatnih stopa 

FED-a, još više povećavati (u korist 

dolara), izmičući tlo pod nogama 

europskoj valuti. Ili barem takva 

očekivanja prevladavaju. 

No zbivanja na deviznom tržištu 

u ovom su slučaju zapravo samo 

uvod u nešto kompleksniju priču, 

odnosno, nastavak na prethodni 

tekst u kojem su glavnu ulogu odigrale 

dionice. Jer tamo prezentirane 

brojke spadaju u kategoriju nominalnih 

prinosa, izraženih u lokalnoj 

valuti, dok u stvarnome svijetu proces 

ulaganja u inozemstvo izgleda 

bitno drukčije. I znatno kompleksnije, 

jer između ostaloga podrazumijeva 

i - valutnu konverziju. Olakotnu 

okolnosti pritom predstavlja 

činjenica da je tečaj kune u odnosu 

na euro praktički fiksiran, ili u najgorem 

slučaju oscilira unutar relativno 

uskog fluktuacijskog raspona 

i u skladu s već dobro poznatom sezonskom 

obrascu koji je relativno 

lako uklopiti u investicijsku strategiju. 

Ukoliko za trenutak pretpostavimo 

da će Hrvatska narodna banka 

tečaj EUR/HRK i ubuduće držati 

čvrsto pod kontrolom, sve navedeno 

u praksi znači dvije stvari: ulaganja 

u zemlje Europske monetarne unije 

praktički su lišena valutnog rizika, 

dok avantura u ostatku svijeta podrazumijeva 

bitno drukčije uvjete, 

u kojima valutni rizik može igrati 

vrlo zapaženu ulogu. Kao prikladna 

ilustracija može poslužiti kretanje 

NIKKEI 225 i S&P 500 indeksa, 

izraženom najprije u lokalnoj valuti 

(nominalno), a zatim i u eurima (realno). 

I kao što je već na prvi pogled 

vidljivo iz priloženih grafikona, razlika 

je - drastična. Umjesto 13,4%, 

ulaganje u japanske dionice u prvih 

bi šest mjeseci ove godine iznjedrilo 

prinos od 20%, dok se povoljnim 

smjerom kretanja tečaja EUR/USD 

mizernih 0,9% rasta u New Yorku 

čarolijom pretvorilo u 9,4% (što je 

inače i iznad povijesnog prosjeka, 

ali za razdoblje od 12 mjeseci). Ili 

još bolje - kombinacija dvaju indeksa 

u promatranom je razdoblju donijela 

prosječan rast od 7,1% (što je već samo 

po sebi uistinu impresivan rezultata), 

ali uz upotrebu steroida (čitaj: deviznog 

tržišta), prosječan je prinos doslovno 

udvostručen. 

Ne treba posebno naglašavati kako 

devizno tržište u praksi ne radi diskriminaciju; 

ono i daje i uzima, samo 

što igrom slučaja u ovoj priči negativnih 

primjera nema previše, obzirom 

je europska valuta tijekom ove godine 

često bila pod opsadom prodavatelja, 

te bilježi rast vrijednosti tek u odnosu 

na manji broj valuta. Zbog toga i 

brojke s ljestvica Top 10 najpoželjnijih 

destinacija za dionice u prvih šest 

mjeseci ove godine izgledaju ponešto 

drukčije: kod burzovnih indeksa 

članica monetarne unije rezultat je, 

naravno, identičan, no zato su ostalim 

prinosi podebljani. Primjerice, 

argentinskih 36,3% rasta pretvara se 

ud 37%, a mađarskih 32,7% postaje 

34,6%, dok Kina i Island (da se ograničimo 

samo na Top 10) nude pravi 

spektakl: nominalnih 16,2% u slučaju 

Kine postaje realnih 26,1%, dok se 

prinos s krajnjem sjevera Europe povećava 

sa 18,4% na 23,7%. 

Zanimljive se promjene događaju 

i na začelju ljestvice; zahvaljujući 

valutnoj komponenti ulaganja, minus 

od 14,2% za Peru spušta se na nešto 

podnošljivijih 11,3%, dok, primjerice, 

indonezijskih -7% postaje -5%. Doduše, 

među deset najlošijih tržišta našlo 

se i negativnih primjera, pa se tako 

minus od 3,4% u Turskoj više nego 

udvostručio (na -8,2%), a oscilacije na 

deviznom tržištu cementirale su status 

Egipta kao najvećeg gubitnika, povećavši 

nominalnih 17,4% minusa na 

realnih 18,2%. 

Analogno tome, ljestvica Top 10 

dobitnika u lokalnoj valuti nije identična 

rangiranju prema kriteriju realnih 

prinosa, barem iz hrvatske perspektive, 

ovisne o tečaju eura. Tako 

su se između Malte i Danske ugurale 

34 FORBES 

KOLOVOZ, 2015

Da devizno tržište može činiti veliku razliku, 

najbolje pokazuje primjer Kine… 

Iz perspektive prosječnog hrvatskog investitora (koji uživa sve prednosti fiksnog tečaja 

kune u odnosu na euro), ljestvica najvećih značajno se mijenja konverzijom valuta… 

… ili Turske, u čijem je slučaju deprecijacija 

lire korekciju učinila još intenzivnijom 

… a nešto manje promjene dogodile su se i na začelju, pokazujući u kojoj mjeri valutni rizik 

može biti bitna komponenta ulaganja 

čak tri zemlje (Rusija, Izrael i Kina), 

pa u konačnici više nije bilo mjesta za 

Irsku i Slovačku. S druge pak strane, 

praktična manifestacija tečajnog rizika 

izbacila je Grčku iz skupine deset 

tržišta s najlošijom izvedbom u minulih 

šest mjeseci, a njeno je mjesto zauzeo 

Brazil, kojeg je, osim korekcije na 

tržištu kapitala, zadesila i deprecijacija 

domaće valute u odnosu 

na euro (od gotovo 7%). Upravo 

ovaj potonji pokazuje kako devizno 

tržište može ostaviti dubokog 

traga na ostvarene prinose. 

Naime, brazilska je BOVESPA 

namaknula rast od 5,2%, no kada 

bi se taj rezultat konvertirao natrag 

u eure, konačan bi rezultat 

poprimio negativan predznak 

(-4,2%). I premda bi ulaganje u brazilske 

dionice po svoj prilici podrazumijevalo 

potragu za ETF-ovima kojima 

se trguje u nekom od svjetskih financijskih 

centara poput Londona ili 

New Yorka, što onda podrazumijeva 

denominaciju u funtama ili dolarima, 

potpuno je iluzorno očekivati bitno 

drukčije rezultate. Naime, dolar je od 

početka godine, u odnosu na brazilski 

real, ostvario rast vrijednosti od čak 

19%, te bi gubitke, unatoč pozitivnom 

iskazu izvedbe u lokalnoj valuti, naprosto 

bilo nemoguće izbjeći. 

Sve navedeno u konačnici može i 

PRAKTIČNA MANIFESTACIJA 

TEČAJNOG RIZIKA MOŽE 

BITNO POPRAVITI, ALI I 

POKVARITI OSTVARENE 

PRINOSE 

bitno izmijeniti izvedbu hipotetskog 

portfelja. Uzimajući u obzir povoljan 

tijek događaja na deviznom tržištu i 

deprecijaciju eura u odnosu na veliki 

broj valuta, agregirani rast od 24,3% na 

Top 10 ljestvici postaje još bolji i penje 

se na 27,8%, dok ona najgora kombinacija, 

sastavljena od najvećih gubitnika, 

umjesto nominalnog pada od 8,7%, 

podrazumijeva gubitak od 9,2%. Ako 

mislite da je riječ tek o simboličnim 

promjenama, grdno se varate: ovo su 

podaci tek za prvu polovicu godine, a 

nastavak aktualnih trendova, pa možda 

čak i aktualizacija scenarija u kojem se 

euro spušta do paritetne razine 

u odnosu na dolar, mogu dodatno 

produbiti jaz između nominalnih 

i realnih prinosa. Upravo 

iz tog razloga pojedini ETF-ovi 

pribjegavaju različitim tehnikama 

hedginga, kako bi izolirali, 

ili barem ograničili utjecaj zbivanja 

na deviznom tržištu. I to 

je, uvjetno rečeno, dobra vijest. 

Loša je da analize zasad pokazuju 

kako ti fondovi u prosjeku ne pružaju 

osjetno bolje rezultate u odnosu na 

njihove manje kompleksne pandane. 

Zbog svega navedenog valja tek pozvati 

na oprez pri odabiru ulagačkih destinacija, 

jer konačan rezultat može bitno 

odudarati od percipirane stvarnosti. F 


VODIČ ZA ULAGAČE HRVATSKE DIONICE 

Realni okviri domaćeg 

tržišta kapitala 

KAO I NA SVAKOM DRUGOM TRŽIŠTU KAPITALA, I NA DOMAĆEM JE 

ZASIGURNO MOGUĆE PRONAĆI PERSPEKTIVE DIONICE, NO TO DOMAĆA 

IZDANJA SVEJEDNO NE ČINI OSOBITO ATRAKTIVNIJIMA U CJELINI 

Preuzimanje Ljubljanske 

borze svakako je 

jedna od najboljih vijesti 

sa Zagrebačke burze 

u posljednje vrijeme. Ili 

se barem tako na prvi pogled čini, 

jer tek treba vidjeti kakve će efekte 

sinergija u budućnosti iznjedriti. 

No jedno je sigurno - prilično slabašna 

aktivnost investitora na domaćem 

tržištu kapitala teško da se 

može promijeniti preko noći. Preuzimanje, 

barem na kratki rok, doista 

ništa ne mijenja na stvari, baš 

kao što niti članstvo u Europskoj 

uniji, premda je zvučalo obećavajuće, 

zasad nije donijelo ama baš nikakve 

pozitivne pomake. 

Problemi su ipak bitno kompleksnije 

naravi, makar je to bilo 

jasno već tijekom 2008. godine, 

dramatičnim urušavanjem pozitivnog 

trenda koje je rastjeralo 

malobrojne inozemne investitore. 

Domaći ulagači taj teret naprosto 

nisu bili u stanju ponijeti, osobito 

nakon što je duboka korekcija 

otkrila brojne pukotine korporativnog 

sektora, a ulagači ustuknuli 

pred valom stečajeva i predstečajnih 

nagodbi, pritisnuti usto i 

višegodišnjom recesijom. Zbog 

takvog razvoja događaja aktualna 

situacija uvelike podsjeća na 

kvaku 22, začarani krug iz kojeg 

je teško nazrijeti izlaz. Naime, bez 

svježeg kapitala iz inozemstva, 

domaće tržište kapitala vjerojatno 

je osuđeno na spor i ne osobito 

uzbudljiv oporavak, u uvjetima 

iznimno niske razine likvidnosti, 

relativno malog broja aktivnih izdanja 

i skromnog free-floata koji 

bi mogao izdržati pritisak kupaca 

bez dramatičnih pomaka cijena. S 

druge pak strane, inozemni investitori 

već dulje vremena zaobilaze 

tržišta u razvoju, a usto im ne 

pada na pamet razmatrati potencijale 

tržišta koje nudi sve ranije 

pobrojano: nisku razinu likvidnosti, 

relativno mali broj aktivnih izdanja 

i skroman free-float. 

Uostalom, turobnu stvarnost domaćeg 

tržišta kapitala najbolje oslikavaju 

konkretne brojke. Za početak, 

broj dionica koje kotiraju na 

Zagrebačkoj burzi iz godine u godinu 

se smanjuje. Ne tako davne 

2009. godine bilo je četiristotinjak, 

a danas ih ima jedva nešto više od 

dvije stotine. Naravno, broj onih kojima 

se više ili manje redovito trguje 

još je manji. Čak i kad spustimo kriterije 

krajnje nisko, broj aktivnih izdanja, 

određenih iznimno labavim 

kriterijem koji podrazumijeva bilo 

kakvu statistiku (pa makar i eviden- 

36 FORBES 

KOLOVOZ, 2015

Broj izlistanih dionica na Zagrebačkoj burzi 

već godinama se uporno smanjuje 

Kada tome pridodamo i stvaran broj aktivnih 

izdanja… 

… postaje jasno kako je otprilike petina 

domaćih dionica posve neaktivna 

ciju jedne jedine transakcije u cijeloj 

godini), svih ovih godina nije prelazio 

granicu od 20%. Nadalje, rekordne 

2007. godine bilo je čak sedamdesetak 

izdanja kojima se trgovalo 

češće od četiri puta tjedno (više od 

80%), ili još jednostavnije, praktički 

svaki dan; u prvoj polovici ove godine 

bilo ih je svega tridesetak. Broj izdanja 

kojima se trgovalo baš svaki dan, 

bez iznimke, ove je godine zamjetno 

porastao, s prošlogodišnjih dva (!) na 

sedam. Ali pred nama je još šest mjeseci 

u kojima se taj segment statistike 

može značajno pokvariti. To u prijevodu 

znači da ulagači mogu računati 

tek na 15% ukupnog broja aktivnih 

izdanja koja će se redovito, gotovo 

svaki dan pojavljivati u dnevnom izvješću 

sa Zagrebačke burze. Uzgred 

budi rečeno, više od polovice aktivnih 

dionica u prosjeku se pojavljuje u 

dnevnim izvješćima rjeđe od jednom 

tjedno (manje od 20% trgovinskih 

dana), što vjerojatno najbolje ilustrira 

koliko je tržište zaista plitko. 

A onda tome još valja pridodati i 

slabašan obujam trgovine, a u konačnici 

i anemičnu izvedbu CROBEX-a 

(doduše, pojedini sektorski indeksi 

mogu se pohvaliti znatno boljom 

izvedbom), koji u posljednjih četiri 

godine bilježi prosječni pomak od 

0,1%. Nakon svega izrečenog postaje 

valjda jasno zašto hrvatske dionice 

ne figuriraju kao osobito atraktivna 

kategorija aktive. Njihova pozicija 

u ovom broju nije minorizirana, već 

samo svedena u realne okvire. F 

Tek se četrdesetak izdanja relativno često 

pojavljuje u dnevnim izvješćima… 

Dionice kojima se trguje češće od četiri puta 

tjedno čine samo petinu ukupnog broja… 

Crobex u posljednjih nekoliko godina nudi 

prosječan godišnji rast od minornih 0,1%… 

… a broj dionica kojima se ama baš svaki dan 

trguje poražavajuće je nizak 

… dok više od polovice izdanja spada u skupinu 

onih kojima se trguje rjeđe od jednom tjednom 

… a gorak okus upotpunjuje mizeran obujam 

trgovine, odnosno niska razina prometa 


VODIČ ZA ULAGAČE FINANCIJSKI INSTRUMENTI 

I amateri mogu 

konkurirati veteranima 

U INVESTICIJSKOJ PIRAMIDI MORNINGSTARA SELEKCIJA FINANCIJSKIH 

INSTRUMENATA U PORTFELJU GURNUTA JE NA ZADNJE MJESTO, NO REDOSLIJED 

PRIORITETA NIJE NIMALO SLUČAJAN I PLOD JE DUGOGODIŠNJIH ISTRAŽIVANJA 

MNOGI NI DANAS NISU 

SVJESNI KOLIKO JE BRIŽNO 

PLANIRANJE VAŽNO, A SUSTAV 

MIROVINSKOG I SOCIJALNOG 

OSIGURANJA NEDOSTATAN 

Upokušaju da sažmu 

cijeli niz istraživanja 

vezanih uz ponašanje 

(malih) investitora 

i izoliraju esencijalne 

zaključke, analitičari Morningstara 

prošle su godine promovirali 

„investicijsku piramidu“ - relativno 

jednostavan koncept koji nudi osnove 

ulaganja i štednje za budućnost (mirovinu). 

Na prvi pogled, riječ je tek o 

pukom dijagramu u čijim je temeljima 

(na prvome mjestu) stavka „definiranje 

ciljeva“, polazišna točka bez 

koje se svaka investicijska strategija 

lako može pretvoriti u stihiju 

s poražavajućim rezultatima. 

I dok se za prosječnog hrvatskog 

ulagača pitanje definiranja 

ciljeva može činiti posve 

trivijalnim, u razvijenim je zemljama 

(a dokument je prije 

svega namijenjen američkim 

klijentima) ta osnova prilično 

kompleksna, uvjetovana nizom 

poreznih olakšica i specifičnih 

kategorija ulaganja sa strogo određenom 

namjenom. Prosječnoj američkoj 

obitelji dostupne su tako olakšice 

za mirovinsku štednju (i to u više različitih 

oblika) i štednju za školovanje, 

ili pak na sredstva za troškove liječenja, 

a onda je tu još i škakljivo pitanje 

tajminga umirovljenja; prijevremena 

mirovina ruši iznos isplata koje stižu 

na ime sustava socijalnog i zdravstvenog 

osiguranja, zbog čega je definiranje 

ključnih točaka plana od presudne 

važnosti. U tu je strategiju moguće 

uklopiti i još cijeli niz kratkoročnih i 

dugoročnih ciljeva, poput kupnje automobila 

ili nekretnine, što za sobom 

povlači i određene troškove, ali i oportunitetni 

trošak (jer kupnja automatski 

smanjuje raspoloživa sredstva za 

štednju), koji u manjoj ili većoj mjeri 

mijenja put do ostvarenja dugoročnih 

ciljeva. 

Idući korak je pitanje štednje, odnosno, 

iznosa koji investitori mjesečno, 

kvartalno ili na godišnjoj razini 

odvajaju od svojih redovnih prihoda. 

Osnovna je pretpostavka možda i pretjerano 

optimistična, jer pretpostavlja 

kako je moguće prilagoditi iznos štednje 

u skladu s kvantificiranim izrazom 

prethodne stavke (dugoročnih ciljeva), 

makar se u praksi to doima nemogućim, 

ili barem teško ostvarivim. 

Međutim, stvarna vrijednost druge 

faze planiranja štednje zapravo je suočavanje 

s grubom realnošću i aproksimacija 

jaza između želja i mogućnosti, 

što u konačnici može djelovati stimulativno, 

potičući svođenje tekućih 

troškova u realnije okvire. Mnogi, nažalost, 

nisu svjesni koliko je brižljivo 

planiranje bitno, odbijajući pogledati 

istini u oči i prihvatiti činjenicu da sustav 

socijalnog i mirovinskog osiguranja 

pod državnim patronatom već 

sada (a stvari će se vjerojatno mijenjati 

nagore) pruža iznimno mršavu zaštitu 

koja često ne pokriva niti osnovne 

životne potrebe. Dijelom je to i 

posljedica našeg mentalnog sklopa, 

dizajniranog da aktivnije reagira na 

podražaje u sadašnjosti, gurajući time 

pod tepih potencijalne probleme koji 

će se tek dogoditi u budućnosti. To 

u praksi znači da preporuka po 

kojoj bi barem 15% prihoda trebalo 

kanalizirati u štednju često 

ostaje tek mrtvo slovo na papiru, 

jer urođeni nagon za instantnim 

zadovoljstvom, inherentan 

ljudskom rodu, u ovom je slučaju 

vjerojatno naš najveći neprijatelj, 

a tu činjenicu nipošto ne bi 

trebalo gubiti iz vida. 

Kao treći korak u planiranju 

štednje za mirovinu navedena je stavka 

„alokacije portfelja“; riječ je, prije 

svega, o kalibraciji omjera rizika i potencijalne 

zarade, koji se mijenja ovisno 

o strukturi portfelja i odabranim 

kategorijama aktive. Klasična kombinacija 

podrazumijeva miks obveznica 

i dionica, a kao zlatno se pravilo uvriježila 

vrlo jednostavna formula prema 

kojoj bi udio rizičnije aktive (poput 

dionica) trebao biti jednak razlici starosnoj 

dobi svakog pojedinog ulagača 

38 FORBES 

KOLOVOZ, 2015

Ivana Gažić, direktorica 

Zagrebačke burze 

koja je prošli mjesec 

preuzela Ljubljansku 

burzu i tako svojim 

članovima donijela još 

jednu platformu za 

trgovanje 


VODIČ ZA ULAGAČE FINANCIJSKI INSTRUMENTI 

i brojke 100. Analogno tome, ulagačima 

s napunjenih 45 godina preporuča 

se udio dionica u portfelju od 55%, 

dok bi dostizanje granice za starosnu 

mirovinu od 65 godina podrazumijevalo 

redukciju udjela dionica na 35%. 

Ključnu je premisu u ovome slučaju 

lako shvatiti: unatoč povijesno znatno 

većim (prosječnim) prinosima, dionice 

su podložne velikim oscilacijama 

koje privremeno mogu ulagačima 

nanijeti velike gubitke, što pak može 

biti katastrofalno za one koji su već 

ušli u mirovinu i temelje svoj životni 

standard na teško stečenoj ušteđevini. 

Otuda i „glide path“ koncept postupnog 

smanjenja (nominalnog) rizika, 

kako bi se ograničila mogućnost većih 

gubitaka u slučaju neželjenih scenarija 

na tržištu. Istovjetni mehanizam 

koriste i investicijski fondovi II. stupa 

mirovinskog osiguranja u Hrvatskoj, 

ali i „target date“ fondovi koji (barem 

u razvijenim zemljama čine prilično 

krupan segment ponude za individualne 

investitore. Pritom bi, naravno, 

valjalo pripaziti i na razinu diversificiranosti 

portfelja, jer u suprotnome 

zadiremo sve dublje u sferu aktivnog 

(naspram pasivnog) investiranja, koje 

iziskuje provedbu taktičke alokacije 

portfelja. A tom, budimo realni, većina 

individualnih investitora tome nije 

osobito vična. 

Iduća stepenica investicijske piramide 

bavi se - ponašanjem investitora. 

Možda na prvi pogled zvuči 

čudno, no doista je riječ o jednoj 

od ključnih komponenti uspješnog 

plana štednje. Empirijski dokazano. 

I to u najrazličitijim situacijama. Kao 

ilustracija može poslužiti niz epizoda 

pretjeranog i iracionalnog ponašanja 

podložnog utjecaju sindroma psihologije 

krda. Razlika je tek u predznaku 

i intonaciji: 2007. godine tržištima 

je dominirao optimizam, koji je 

potom ustuknuo pred dubokim pesimizmom 

uvjetovanim globalnom 

ekonomskom krizom; u oba slučaja, 

većina je investitora svojim ponašanjem 

nesmotreno pojačavala izloženost 

negativnim manifestacijama 

prevladavajućeg trenda, okrenuvši 

naglavce krilaticu „kupuj jeftino, prodaj 

skupo“. Nažalost ili nasreću, ljudska 

rasa nije baš najbolji primjer racionalnosti 

i proračunatosti, i nerijetko 

postaje žrtvom suptilnih procesa koji 

se ponajprije očituju pojačanim lučenjem 

hormona. Kortizol, oksitocin, 

serotonin, dopamin i ine kemijske 

supstance generiraju podsvjesni 

mehanizmi van naše kontrole, a manifestiraju 

se emocijama koje itekako 

utječu na naše aktivnosti. Kako to 

izbjeći? Idealan recept je definiranje 

sustava koji funkcionira poput autopilota 

i potrebu donošenja svjesnih 

odluka svodi na minimum. Time se 

možemo dovesti u vrlo komotnu poziciju 

u kojoj sukob razuma i emocija 

nema značajnijeg utjecaja na investicijsku 

strategiju, što bi u doslovnom 

prijevodu glasilo „benigno zanemarivanje“ 

(„benign neglect“), a podrazumijeva 

manje aktivan pristup koji 

onda smanjuje mogućnost grešaka, a 

usput nosi i niže (transakcijske) troškove. 

U tom slučaju, sustav se brine 

za ostalo, primjenjujući automatsko 

uravnoteženje portfelja („portfolio 

re-balancing“), jedan od tipičnih 

alata koji prkosi konvencionalnoj logici, 

ali je zato iznimno uspješan jer 

neutralizira izloženost portfelja ak- 

40 FORBES 

KOLOVOZ, 2015

Boris Lalovac: ministru 

financija uvođenje 

poreza na kapital bit 

će jedan od posljednjih 

koraka u mandatu. Ili 

prvi u novom. 

tualnim trendovima (na tragu već spominjane 

regresije ka prosjeku). 

Pretpostavimo za trenutak hipotetsku 

situaciju s jednostavnom 

konstrukcijom portfelja koji sadrži 

obveznice i dionice u jednakom 

omjeru; nakon godinu dana izraženog 

pozitivnog trenda, udio dionica 

je porastao na 60%. Metoda 

resetiranja portfelja podrazumijeva 

likvidaciju dijela dionica kako 

bi se portfelj vratio u ravnotežu, 

na početnih 50:50. Na taj način je 

dio dobiti prebačen u nominalno manje 

rizične financijske instrumente (obveznice), 

čime su potencijali gubici (u 

slučaju promjene trenda) ograničeni, 

a pozicija manje rizičnih komponenti 

portfelja obnovljena, dok sam portfelj 

i dalje nudi osigurava izloženost većim 

prinosima (ukoliko se pozitivan trend 

nastavi). Opisani automatizam u velikoj 

mjeri dokida potrebu intervencija 

i time umanjuje mogućnost, da se tako 

izrazimo, glupih (pogrešnih) odluka, te 

je adekvatan protuotrov za bezglavo ganjanje 

prinosa u gužvi iz koje je, kada se 

okolnosti promijene, teško izaći (a da se 

ne opečete). 

Nakon što stvari razmotrimo iz biheviorističke 

perspektive, slijedi optimizacija 

portfelja u skladu s poreznim 

okvirom, što će u Hrvatskoj tek doći do 

punog izražaja, primjenom poreza na 

kapitalnu dobit od siječnja iduće godine. 

Ova stavka iziskuje niz naoko sitnih 

prilagodbi koje u konačnici, zbog cijelog 

niza varijabli, mogu bitno promijeniti 

konačan rezultat. Odgađanje plaćanja 

poreza (legalnim putem!), maksimalno 

korištenje poreznih olakšica, usklađivanje 

investicijske strategije s projekcijama 

poreza na osobni dohodak ili taktička 

likvidacija gubitničkih pozicija s 

ciljem smanjenja osnovice za obračun 

poreza samo su neke od mogućnosti na 

koje bi ulagači trebali imati u vidu, jer 

čak i naizgled zanemarive modifikacije 

mogu imati ogromne implikacije na 

duži rok. 

Sam vrh piramide rezerviran je za 

selekciju i odabir konkretnih investicijskih 

destinacija, redovito pobuđujuću 

sumnju i zbunjenost kod ulagača. 

OPTIMIZACIJA PORTFELJA U 

SKLADU S POREZNIM OKVIROM U 

HRVATSKOJ ĆE DOĆI DO IZRAŽAJA 

TEK UVOĐENJEM POREZA NA 

KAPITALNU DOBIT 2016. 

Odabir financijskih instrumenata dolazi 

tek na kraju? Kako je uopće moguće 

da su tako ključne odluke, koje će definirati 

izgled i konstrukciju portfelja na 

zadnjem mjestu? Stotine znanstvenika, 

akademika i analitičara potrošile je sate 

i sate na analizu individualnih portfelja 

i ponašanje malih ulagača, neumitno 

sve vraćajući istovjetnom zaključku 

- konkretni obrisi investicijske strategije 

i odabir instrumenta za provedbu iste 

uopće nisu presudni za konačan ishod. 

Opsesivna kontrola troškova, sustavno 

poboljšavanje porezne učinkovitosti, 

disciplinirani pristup izdvajanju štednje, 

temeljita diversifikacija, ignoriranje 

aktualnih trendova - sve su to redom 

faktori koji u pravilu ostavljaju puno 

većeg traga na izvedbu portfelja. 

Kao potvrda te teze može poslužiti 

zanimljiv eksperiment koji je proveo 

Mebane Faber, pokušavši replicirati 

izvedbu publiciranih investicijskih strategija 

koje su zagovarali istaknute figure 

iz svijeta financija, investicijske zvijezde 

i legende, od Davida Swensena, preko 

Mohameda El-Eriana i Roba Arnotta, 

do Andrew Tobiasa i Williama Bernsteina. 

Na prilično dug rok, u razdoblju 

od 1973. do 2012. godine, kompozicije 

testiranih portfelja drastično su se razlikovale. 

Neki od njih su prigrlili robe, 

drugi su ih potpuno ignorirali; jedni su 

insistirali nja jasnoj distinkciji između 

razvijenih i tržišta u razvoju; bilo je i tu 

pokušaja detaljne segmentacije obveznice, 

pa čak i guranja podebljih pozicija 

u zlatu. Pa ipak, rezultati su u konačnici 

bili nevjerojatno slični, a prosječan 

godišnji prinos kretao se u rasponu od 

8,9% do 10,5%. Tako gusta koncentracija 

prinosa na grafikona nakon 

iznimno dugih četrdeset godina 

i kaotičnih epizoda na financijskim 

tržištima koje je naprosto 

nemoguće pobrojati, doista zvuči 

nestvarno. No ima još i bolje od 

toga. Naime, rudimentarni 60/40 

portfelj (60% u dionicama i 40% 

u obveznicama), u promatranom 

je razdoblju (uz redovito resetiranje) 

namaknuo prosječan prinos 

od 9,5%. Drugim riječima, svaki se amater, 

primjenjujući jedan od najstarijih 

konstrukta financija, mogao svrstati uz 

bok veteranima. 

F 


VODIČ ZA ULAGAČE KRIZA, VALUTE I FINANCIJE 

Gubitnici su 

(potencijalni) dobitnici 

"KUPI JEFTINO, PRODAJ SKUPO" TEMELJNI JE KREDO KOJIM SE VODE 

"VALUE" INVESTITORI, NO ŠTO SE DOGAĐA KADA GUBITNIKE S 

NATPROSJEČNIM MINUSOM PRETVORIMO U SINONIM ZA JEFTINO? 

Učestalo razmatranje 

nezavidne pozicije u 

kojoj se našla Europska 

središnja banka 

i težak izbor koji je 

pred kreatore monetarne politike nametnula 

anemična makro slika kontinenta 

u konačnici su urodili plodom. 

Uporno agitirajući i apostrofirajući 

silan potencijal koji kriju europska tržišta 

kapitala u datim okolnostima, u 

brojnim smo tekstovima neumorno 

podvlačili jedan od scenarija čija se 

realizacija činila vrlo izvjesnim, potkrjepljujući 

očekivanja američkim 

i japanskim iskustvima. Monetarna 

politika bila je ključ snažnog pozitivnog 

trenda dionica s obje strane Pacifika, 

a nešto slično bilo je i za očekivati 

i u Europi, čim Mario Draghi i društvo 

skupe dovoljno hrabrosti da upotrijebe 

nekonvencionalne monetarne instrumente 

kako bi stimulirali gospodarski 

oporavak. Konačan rezultat, ili 

barem prolazno vrijeme na kraju prve 

polovice ove godine, uistinu je impresivno; 

prilično jednostavna strategija 

ravnomjerne diversifikacije ulaganja 

na sve zemlje članice monetarne 

unije iznjedrila je samo tri gubitnika 

(od ukupno 19 zemalja) i prosječan 

rast od 11%. Takvom pristupu kao 

kredibilnu alternativu možemo suočiti 

odabir razvijenih zemalja koje 

nisu opterećene hipotekom članstva 

u EMU, a koji bi u prvoj polovici godine 

donio nešto slabiji, ali još uvijek 

sasvim solidan (prosječni) prinos od 

7,4%, makar uz nešto rigidniju disperziju 

prinosa, dok bi pak favoriziranje 

tržišta u razvoju u najboljem slučaju 

donijelo tek minoran prinos pozitivnog 

predznaka. 

Ali da ne bude sve tako ružičasto, 

ova priča ima i dva problema. Prvi se 

odnosi na mentalnu racionalizaciju 

strategije: iz aktualne perspektive stvari 

izgledaju idealno, no implementacija 

strategije početkom ove godine, 

kada se činilo da mukama po Eurozoni 

nema kraja, iziskivalo je vrlo 

čvrsto uvjerenje, otporan želudac i visok 

prag tolerancije na niz negativnih 

Warren Buffet: analizira 

svaku poru poslovanja 

pojedine kompanije u 

koju investira. To ga čini 

najuspješnijim 

vijesti koje su dovodile u pitanje (i još 

uvijek dovode) koncept jedinstvene 

europske valute. Drugi pak problem 

leži u činjenici da je riječ o taktičkom 

potezu, a to nikad nije sretno rješenje 

jer konceptu strateške alokacije sredstava 

pretpostavlja vrlo nepredvidivu 

vremensku komponentu. Egzekucija 

iznimno stimulativne monetarne politike 

je dugoročni projekt, no traženje 

pravog tajminga na tržištima ulagače 

često dovodi u podređeni položaj. 

Konzistentna provedba strategije 

alokacije kapitala je sretnije rješenje. 

Ako vam se čini nerazumljivom, 

42 FORBES 

KOLOVOZ, 2015

nemojte još odustati - zapravo je riječ o 

jednostavnom konceptu. Ideja podrazumijeva 

potra.gu za podcijenjenim 

ulaganjima koja su privremeno zaboravljena 

od većine investitora. Klasično 

value ulaganje počiva na raskoraku 

između cijene određenog financijskog 

instrumenta, formirane percepcijom 

aktera na tržištu i odnosom ponude i 

potražnje, i njegove realne vrijednosti 

omeđene fundamentima. Opisani se 

pristup najčešće vezuje za Warrena 

Buffetta i njegove sljedbenike, 

dok je famozna „hi-tech bubble“ 

epizoda sa Wall Streeta krajem 

prošlog stoljeća klasičan kontrapunkt 

potrage za skrivenim vrijednostima, 

stavljajući naglasak 

na potencijale potencijalnog rasta. 

U standardnoj podjeli „value“ i 

„growth“ su lice i naličje osnovne 

investicijske strategije. 

Dok Buffett sustavno proučava 

potencijalne prilike, analizirajući svaku 

poru poslovanja pojedine kompanije, 

površina inačica tog pristupa djeluje 

površno i amaterski, ali je vjerojatno 

puno prikladnija za malog ulagača. 

Ključna premisa sažeta je u ideji „regresije 

ka prosjeku“, koju Peter Bevelin, 

autor zapaženog izdanja pod nazivom 

„U potrazi za mudrošću“ naziva 

statističkog tendencijom do čije realizacije 

može proći dugo vremena. To 

ćemo problem riješiti definiranjem relativno 

dugog vremenskog razdoblja od 

deset godina, koje je u pravilu dovoljno 

za izmjenu dugoročnih ciklusa. Daniel 

Kahneman, dobitnik Nobelove nagrade 

za ekonomiju, također naglašava potrebu 

konstrukcije detaljne statistike unutar 

dužeg vremenskog razdoblja, čime se 

neutralizira značaj iznimnih fenomena 

i prevelikih odstupanja. Možda vam sve 

navedeno zvuči poznato: upravo smo 

takav misaoni eksperiment razradili i 

objavili u prethodnom izdanju Forbesovog 

investicijskog vodiča s početka 

godine, a ovo je samo logičan slijed te 

priče, u kojem testiramo rezultate. 

Procedura je jednostavna: umjesto 

pojedinačnih izdanja, aktiva je podijeljena 

prema geografskom kriteriju, 

uzimajući u obzir ukupno 44 zemlje, 

odnosno, 44 burzovna indeksa 

koji slove za prikladne reprezentante 

zbivanja na tamošnjim tržištima kapitala. 

Potom smo za svaki indeks ponaosob 

izračunali godišnje stope rasta/ 

pada u desetogodišnjem razdoblju, 

agregirajući ih brojkom koja otkriva 

prosječan godišnji prinos. Tome smo 

suprotstavili recentnu izvedbu svakog 

DOBRA STRATEGIJA PORTFELJA 

TEMELJI SE NA JEDNOSTAVNOM 

PRINCIPU ULAGANJA U ZEMLJE 

KOJE SU 2014. ZAVRŠILE ISPOD 

VLASTITOG PROSJEKA 

od indeksa (iz 2014. godine), i na kraju 

oduzeli dvije brojke: konačan je rezultat 

svojevrsni potencijal rasta svakog 

pojedinog tržišta. Uz posve razumljive 

ograde, jer zapravo je riječ o pojednostavljenoj 

i pomalo paušalnoj kvantifikaciji 

regresije ka prosjeku. 

Konstrukcija investicijske strategije 

i formula za stratešku alokaciju portfelja 

radi se prema relativno jednostavnom 

principu i nalaže ulaganje u one 

zemlje koje su tijekom 2014. zabilježile 

najveći negativan odmak u odnosu 

na dugoročni prosjek. Jer . . . regresija 

ka prosjeku bi, prije ili kasnije, takve, 

uvjetno rečeno, devijacije, trebala ispraviti. 

U kolikoj mjeri opisana metoda 

i konačni rezultati zaista konvergiraju 

ili divergiraju u odnosu na fundamentalne 

vrijednosti pokazuje i usporedba 

s podacima StarCapitala s kraja prošle 

godine, uobličenima u rang-liste najjeftinijih 

tržišta prema uvriježenim kriterijima 

omjera cijene i zarade (P/E), te 

omjera cijene i knjigovodstvene vrijednosti 

(P/B). Sučelimo li te tri ljestvice, 

dolazimo do zaključka da kao istaknuti 

kandidati za aplikaciju „value“ principa 

ulaganja figuriraju Mađarska, Austrija, 

Grčka i Rusija, te u nešto manjoj mjeri 

Brazil i Portugal. 

A u Top 10 zemalja s ljestvice dobitnika 

iz prve polovice ove godine 

ušle su samo dvije - Mađarska i Portugal. 

Austrija i Rusija su u dobroj mjeri 

ispunili očekivanja, Brazil je rastao skromnije, 

Grčka potpuno podbacila. Na 

kraju prošle godine, koncept regresije 

ka prosjeku ponudio je deset zemalja 

s prosječnim potencijalom rasta od 

26,1%; na pola puta prosječan 

rast te šačice odabranih iznosio 

je 9,7%, što je, primijenimo 

li jednostavnu ekstrapolaciju 

(pomnožimo sa dva, za rezultat 

na godišnjoj razini), zamjetno 

manje od potencijala. Za utjehu, 

riječ je o uistinu solidnom ostvarenju 

koje bi ogromna većina investitora 

prihvatila bez krzmanja, 

i to za punih 12 mjeseci. 

Uz spomenute Mađarsku i 

Portugal, popis dobitnika sastavljen 

sredinom ove godine izgleda bitno 

drukčije i svojevrsni je destilat superiornih 

sposobnosti odabira ulaganja s 

fantastičnih 24,3% rasta i ogromnim 

pozitivnim odmakom od prosjeka. No 

prije svega je nemoguća misija, scenarij 

čija realizacijaje malo vjerojatna. 

Stoga bi bilo uputnije vratiti se sustavu 

konstruiranom pomoću recepta s kraja 

prošle godine i likovati nad rezultatima. 

Jer od odabrane desetorke, samo 

su Malezija i Grčka ubilježile pad vrijednosti 

burzovnih indeksa, a rezultat 

se bitno popravlja kada u jednadžbu 

uključimo i varijablu valutnog rizika. U 

tom slučaju, omjer dobitnika i gubitnika 

ostaje isti (4:1), no prosječan se prinos 

penje do 11,4%, opravdavajući uloženo 

povjerenje i kapital. Dovoljno uvjerljivo 

da privuče sljedbenike? Teško je reći, jer 

polugodišnji rezultati teško je okarakterizirati 

kao odveć rigorozan test. No 

temeljni koncept, ukalupljen u ideju 

o regresiji ka prosjeku, nedvojbeno se 

uklapa u ključne postulate ulaganja, 

nudeći prihvatljivu razinu diversifikacije 

uz mogućnost jednostavne implementacije 

i niske troškove održavanja. F 


VODIČ ZA ULAGAČE DISPERZIJA KAPITALA 

Sam svoj majstor 

KONCEPT ŠTEDNJE TEMELJEN NA DISPERZIJI KAPITALA U 

RAZLIČITE PRETINCE UISTINU ZVUČI BANALNO, ALI JEDNOSTAVNO 

U SVIJETU FINANCIJA MOŽE BITI I VRLO UČINKOVITO 

Kako uklopiti adekvatnu 

alokaciju portfelja 

s vlastitim kognitivnim 

defektima? I kako 

diskrecijske odluke i 

intervencije, počesto pod pogubnim 

utjecajem emocija, svesti na minimum? 

Odgovor je samo jedan, a podrazumijeva 

konstrukciju jasno definiranog 

sustava koji onda, prema već 

razrađenim mehanizmima, ovisno o 

trenutnim okolnostima automatizmom 

usklađuje strukturu portfelja. 

Ključ tog pristupa je kategorizacija 

imovine u tri pretinca, prema kriteriju 

rizika i vremenskog horizonta ulaganja. 

Podjela imovine u tri kategorije 

ključna je karakteristika strategije jer 

se dotokom svježeg kapitala pretinci 

(ili kante) pune i prelijevaju, tvoreći 

vrlo intuitivan mehanizam koji ne iziskuje 

previše održavanja. 

U prvom su pretincu gotovina i 

gotovinski ekvivalenti poput štednje i 

kratkoročnih dužničkih vrijednosnih 

papira, a prema modelu, ta bi sredstva 

trebala dostajati za barem godinu 

životnih troškova. Sredstva akumulirana 

u prvom pretincu osiguravaju 

likvidnost i koriste se samo u slučaju 

nužde. U idealnim okolnostima nužni 

je kapital potrebno odvojiti samo 

prvi put, nakon čega pozornost valja 

usmjeriti na drugi pretinac, rezerviran 

za dugoročnije vrijednosne papire 

s fiksnim prihodima, poput obveznica 

s redovitim isplatama kamata ili 

štednjom oročenom na dulji rok. I 

konačno, u trećem je pretincu najrizičnija 

imovina, što se u prvom redu 

odnosi na dionice, makar se, ovisno o 

osobnih preferencijama, otvara prostora 

i za egzotičniju aktivu. Naravno, 

alokacija sredstava unutar svakog od 

pretinaca trebala bi pritom uzeti u 

obzir temeljna načela diverzifikacije 

ili, ako ništa drugo, obuhvatiti ključne 

segmente financijskih tržišta, uspješno 

disperzirajući rizik. 

Kada ulagač napuni sva tri pretinca, 

provedba strategije iziskuje tek 

sitne korekcije, ovisno o tempu kojim 

se pretinci pune ili prazne. Konačna je 

odluka na korisniku koji bira između 

dva osnovna oblika. U prvom, uravnoteženje 

portfelja obavlja se u točno 

specificiranim vremenskim razdobljima, 

najčešće nakon godinu dana, 

čime u potpunosti nestaje opcija taktičke 

alokacije, a mogućnost pogreške 

u procjeni pri odabiru tajminga svodi 

na najmanju moguću mjeru. Ovo potonje 

je i problem jer zbivanja na financijskim 

tržištima nisu usklađena 

s kalendarom, a resetiranje portfelja 

na određeni datum zvuči odveć arbitrarno. 

Druga opcija podrazumijeva 

definiranje praga, najčešće izraženog 

relativnim brojkama, koji bi poslužio 

kao okidač za resetiranje. U simulacijama 

koje smo svojedobno prikazali 

u Forbesu poigrali smo se s nekoliko 

različitih brojki, analizirajući izvedbu 

portfelja nakon rasta od 5, 10 i 

15 posto. Najveća brojka nedvojbeno 

podrazumijeva manje troškove (jer se 

uravnoteženje događa puno rjeđe), a 

usput se na primjeru hrvatskih dionica 

pokazala najboljom u kontekstu 

ostvarenih prinosa. I u jednom i u 

drugom slučaju resetiranje može neutralizirati 

vlastite nagone, osjetljive na 

aktualna zbivanja, a metoda kalibracije 

na kraju ipak ovisi o preferencijama 

ulagača i njihovim apetitima za rizik. 

Te iste preferencije ujedno su i polazišna 

točka pri definiranju modela 

koji će upravljati priljevom i odljevom 

kapitala. F 

44 FORBES 

KOLOVOZ, 2015

MARKET MAKER 

MARIO GATARA 

Dra(h)ma u Grčkoj 

Olivier Blanchard na kritike upućene MMF-u 

odgovara grubim brojkama i činjenicama 

koje ne ostavljaju previše mjesta različitim 

interpretacijama i nude dobrodošlu dozu 

objektivnosti u raspravama o Grčkoj 

Krv, znoj i suze dio su 

turobne grčke zbilje još 

od 2010. Restriktivna 

fiskalna politika ni 

tada više nije bila stvar 

izbora, nego krajnje 

nužnosti 

Puno buke nizašto. Tako bi mogao glasiti naslov epopeje o Grčkoj koja 

je proteklih tjedana i mjeseci punila novinske stupce i plijenila pozornost 

svjetske javnosti, dijeleći promatrače na dva čvrsto utvrđena 

tabora koja su najprije emocije, a onda i ideološke razlike, držala na 

sigurnoj distanci, ne nudeći previše nade u kompromis. Oba su tabora nudila 

pregršt više ili manje uvjerljivih argumenata, pozivajući se na ove ili one 

razloge u pokušaju da opravdaju vlastite stavove, a baražna vatra verbalnih 

intervencija s obje strane samo je produbljivala jaz nastao na nepomirljivim 

razlikama već ranije definiranima podužim nizom međusobnih optužbi. 

Izolirane jedna od druge, obje su naracije doista mogle zvučati uvjerljivo, 

bilo da je riječ o detaljnim opisima iz pera bivšeg grčkog ministra 

financija Yanisa Varoufakisa koji su na mahove zvučali upečatljivo, ili pak 

o nezavidnom položaju perifernih članica monetarne unije čiji su predstavnici, 

po uzoru na vlastitu kalvariju, od Grčke nepomirljivo tražili krv, 

znoj i suze. Opširno se govorilo i o mediteranskoj lijenosti i njemačkom 

ekspanzionizmu, diktaturi kreditora i inertnosti dužnika, humanitarnoj 

katastrofi i novcu koji završava u rupi bez dna, no cijelo to vrijeme se stječe 

dojam da bi priča bila puno jednostavnija kada bi niske strasti naprosto 

mogli zamijeniti golim činjenicama. Na tom tragu je i osvrt Oliviera 

Blancharda, glavnog ekonomista Međunarodnog monetarnog fonda na 

odlasku, čovjeka koji među svojim kolegama uživa gotovo besprijekoran 

ugled i dovoljno je hrabar da prizna vlastite zablude i pogreške, pa makar 

to ugrozilo reputaciju institucije koja ga drži na platnom spisku. 

Njegov je komentar odmjeren, do zuba oboružan čvrstim činjenicama i 

konkretnim brojkama, pomirljiv, samokritičan i empatičan, ali i poprilično 

objektivan; pasivni promatrači koji sa zanimanjem prate zbivanja u Grčkoj 

i oko Grčke, i koji su se dali 

uvući u strastvenu raspravu na 

istu temu širom društvenih mreža, 

svakako bi ga trebali pročitati. 

Jer Blanchard je svoje (relativno 

kratko) izlaganje započeo popisom 

ključnih kritika upućenih 

na račun MMF-a, uspješno razbijajući 

mitove i iluzije koji su 

proizašli iz krize. Štoviše, već u 

prvoj točki, odgovarajući na kritiku 

kako je inicijalni program iz 2010. godine 

donio dramatičan rast duga, posluživši tek 

kao povod za primjenu drakonskih mjera fiskalne 

prilagodbe, Blanchard navodi ključan 

podatak, onaj o grčkom proračunskom deficitu. 

Naime, Grčka je u tom trenutku trošila 

gotovo četvrtinu BDP-a na servisiranje javnog 

duga, što je na duži rok očito neodrživo. No 

čak i da je tadašnja vlada odlučila prkositi kreditorima 

i proglasiti bankrot, duboki rezovi 

javne potrošnje bili bi naprosto neminovni. 

Zašto? iz vrlo jednostavnog razloga - Grčka 

je u tom trenutku bilježila primarni deficit od 

čak 10% BDP-a. Primarni deficit (suficit) je 

razlika proračunskih prihoda i rashoda koja 

ne uzima u obzir troškove po osnovi dospjelih 

dugovanja. Drugim riječima, čak i da se 2010. 

godine dogodio bankrot, Grčka bi, lišena bilo 

kakve šanse da pronađe eksterne izvore financiranja 

(bankrot, nažalost, ima tu nezgodnu 

tendenciju da u hipu oneraspoloži i rastjera 

potencijalne investitore), bila prisiljena već 

prvoga dana srezati državni proračun za 10%. 

U koliko je teško smanjiti proračunske rashode 

već godinama možda najbolje pokazuje 

niz vladajućih garnitura u Hrvatskoj, najčešće 

ne uspijevajući održati rashode niti unutar 

zadanih (labavih) okvira, a kamoli promijeniti 

smjer fiskalne politike. A 10% BDP-a je, kako 

god okreneš, ogromna brojka. Dakle, krv, znoj 

i suze su već davne 2010. godine, bez obzira na 

preferencije kreditora, naprosto bili dio grčke 

turobne zbilje. I kako to Blanchard logično 

zaključuje, nudeći još cijeli niz otegotnih 

okolnosti, restriktivna fiskalna politika već 

tada nije bila stvar izbora, već puka nužnost. 

Izlazak iz monetarne unije i ponovno uvođenje 

drahme na kratki rok (od barem nekoliko 

godina) ne bi ništa promijenilo na stvari. Bila 

je to, od samog početka, borba između Davida 

i Golijata u kojoj je pobjeda Davida zapravo 

"tail risk event", događaj iznimno niske vjerojatnosti 

i (potencijalno) razornih posljedica. 

Nadajmo se da je postignuti dogovor malo 

manje zlo. 


GLAS PARTNERA 

PREDSJEDNIK HUAWEI DEVICE ZA CEE REGIJU I SKANDINAVIJU 

Naši premium mobilni 

uređaji plijene pažnju 

Huawei je prvi kineski brend koji je ušao na listu 

100 najboljih u cijelom svijetu za 2015. godinu, 

naglašava menadžer kompanije Wang Yanmin 

Huawei Consumer Business 

Group posvećen je 

novim tehnologijama 

koje potrošačima pružaju 

dodatne mogućnosti i vrhunsko 

iskustvo u korištenju telekomunikacijskih 

uređaja i usluga. Od 2013. 

godine Huawei proizvodi i usluge 

dostupni su u više od 170 zemalja, 

a u tom trenutku koristila ih je čak 

trećina svjetske populacije. Huawei 

je trenutačno najveći globalni isporučitelj 

telekomunikacijske opreme, 

a po prodaji pametnih telefona lani 

je zauzeo treće mjesto. Globalno, 

Huawei desetljećima posluje s 45 od 

50 vodećih globalnih pružatelja telekomunikacijskih 

usluga. Kompanija 

ima više od 15 odjela za istraživanje i 

razvoj širom svijeta, od SAD-a, preko 

Njemačke i Švedske do Indije i 

Kine. 

Na hrvatskom tržištu Huawei je 

prisutan od 2004., te direktno surađuje 

sa svim mobilnim teleoperaterima 

na tržištu. Huawei Hrvatska 

posebnu pažnju posvećuje razvoju 

prodaje na otvorenom kanalu. Odnedavno 

je na hrvatskom tržištu dostupan 

novi flagship model pametnog 

telefona P8, te smo tim povodom 

razgovarali s predsjednikom Huawei 

Device za CEE regiju i Skandinaviju 

Wang Yanminom. 

Jeste li zadovoljni prodajom 

vašeg modela P8? 

Da, više nego zadovoljni. U manje 

od dva mjeseca nakon predstavljanja, 

u svijetu je prodano više od 800 

tisuća P8 uređaja. U Hrvatsku je 

uređaj došao polovicom lipnja, a za 

njime vlada iznimno veliko zanima- 

nje. Očekujemo kako će P8 postići 

iznimne rezultate, kako u jediničnoj 

prodaji tako i u podizanju svijesti o 

brendu te izgradnji imidža u regiji. 

Uz to, ovaj uređaj nudi posebnosti 

koje će zasigurno biti ključan razlog 

za kupnju – jedna od najvažnijih je 

trogodišnje jamstvo na rad uređaja. 

Lansiranje ovog premium pametnog 

uređaja, redefinicija dizajna, neprikosnoveno 

korisničko iskustvo 

korištenjem kamere, snažna i stabilna 

LTE tehnologija predstavlja poseban 

izazov za postojeće standarde 

u telekomunikacijskoj industriji. Ascend 

P6 predstavlja povijesni pomak 

u našem segmentu proizvodnje mobilnih 

uređaja te su danas Huawei 

pametni mobilni uređaji prepoznati 

kao uređaji koji pružaju najbolji 

omjer uloženog i dobivenog. 

Huawei P8 korisnicima pruža 

iskustvo mobilne komunikacije kao 

niti jedan drugi uređaj. Visoka razina 

zadovoljstva našim uređajima 

utjecala je na porast prepoznatljivosti 

brenda s 52 na 65 posto u prošloj 

godini. Huawei je i prvi kineski 

brend koji je ušao na listu 100 najboljih 

svjetskih brendova za 2015. 

Čini se kako je svaki model P 

serije iznimno tražen? 

Iznimno elegantna Huawei P serija 

uređaja polučila je veliki uspjeh 

širom svijeta. Globalna prodaja 

Huawei P6 uređaja iznosila je 5,5 

milijuna uređaja u 60 zemalja, dok 

je Huawei P7 prodan u više od 4 

milijuna primjeraka u 100 zemalja 

unutar samo šest mjeseci. Uvjereni 

smo kako će prodaja P8 nadmašiti 

ove brojke. 

46 

FORBES 

KOLOVOZ, 2015

FONDOVI I TRŽIŠTA 

IVA BIONDIĆ PARAĆ 

Zašto u Hrvatskoj 

fond menadžeri nisu zvijezde 

Domaća fondovska industrija mukotrpno 

radi na vraćanju povjerenja investitora, iako 

je od kraha hrvatskog tržišta kapitala do 

danas prošlo više od šest godina. Pozitivno 

je da je javnost zbog toga bolje informirana 

Zabrinutost zbog usporavanja rasta kineskoga gospodarstva, rastući rizik 

povezan s grčkim dugom u eurozoni i iznenađujuće slab gospodarski 

rast SAD-a u prvom kvartalu ove godine popraćen najavama dizanja 

kamatnih stopa američke središnje banke, Feda, usporili su snažan rast 

na financijskim tržištima razvijenih zemalja, koja su posljednjih godina 

prosječno rasla 20-ak posto godišnje. Navedeno se već ogleda u prinosima koje 

bilježe domaći fondovi, no značajna korekcija njihove vrijednosti nije prisutna s 

obzirom na njihovu osnovnu karakteristiku – diverzificiranost. 

Diverzifikacija portfelja omogućuje građaninu koji ne posjeduje široko znanje 

o tržištu kapitala da izbjegne rizik ulažući svoj portfelj u nekoliko vrsta vrijednosnica. 

Diverzificirano ulaganje tako predstavlja raspršenost ulaganja, odnosno 

ulaganje u različite vrste financijskih proizvoda (dionice, obveznice, udjele u 

drugim investicijskim fondovima, depozite itd.) koji posjeduju različitu rizičnost, 

a samim time nose različite prinose. Pri tome odluku o ulaganju donosi educirana 

osoba, odnosno fond menadžer. I dok su u razvijenom svijetu fond menadžeri 

zvijezde koje sljedbenici s kapitalom vjerno prate onako kako mijenjaju društva 

za upravljanje - ili osnivaju vlastita - u Hrvatskoj to nije slučaj. Teško da će itko 

osim insajdera u fondovskoj industriji znati tko upravlja novcem u pojedinom 

investicijskom društvu. 

Iako se vidi značajan pomak u informiranju vlasnika udjela fondova u odnosu 

na prije desetak godina kada su se informacije o sastavu portfelja nevoljko otkrivale, 

prostora za poboljšanje ima. Kao osoba koja prati fondovsku industriju 

posljednjih desetak godina, mogu reći da i dalje ne poznajem fond menadžere 

koji upravljaju milijunskim iznosima. Naravno da na Hanfinim stranicama postoji 

Teško da će itko osim 

insajdera u fondovskoj 

industriji iz prve 

znati tko upravlja 

novcem u pojedinom 

investicijskom društvu 

registar svih investicijskih savjetnika, 

od kojih su neki i fond menadžeri, no 

bilo bi lijepo i znati tko je osoba koja 

upravlja fondom A i je li se njezin 

prelazak u fond B odrazio na prinose 

dotičnog fonda. 

Do tada se treba zadovoljiti komentarima 

tržišta na web stranicama društava. 

Neki od komentara na kvartalnoj 

su razini, ali mene vesele oni na mjesečnoj 

jer pokazuju aktivniji pristup informiranju 

udjelničara. Naime, domaća fondovska industrija 

i dalje mukotrpno radi na vraćanju povjerenja 

investitora iako je od kraha hrvatskog 

tržišta kapitala prošlo više od šest godina. Rad 

na informiranju javnosti o tome što se događa 

s imovinom pojedinog investicijskog fonda uz 

kratke komentare tržišta povećava vidljivost 

navedenih fondova, koju ne treba zanemariti 

kao alat za privlačenje budućih ulagača. 

Većina domaćih dioničkih i uravnoteženih 

fondova i prošli je mjesec nastavila s rastom, 

320 milijuna kuna vrijedan eurski ZB euroaktiv 

(+20 posto) u posljednjih semjesec 

dana opasno prinosom približio višestruko 

manjem kunskom FIMA Equityju (+21 posto, 

zaključno sa 15. srpnja). Na trećem mjestu 

dobitnika je eurski Platinum Blue Chip (+15 

posto), a ZB BRIC+ s rastom od 14 posto drži 

se na četvrtome mjestu unatoč tome što u fokusu 

svojih ulaganja ima i kineske dionice. U 

ZB investu to komentiraju kao rezultat pravodobnog 

smanjenja udjela kineskih dionica u 

portfelju. Ipak, treba imati na umu i činjenicu 

da stranci ni nisu mogli pretrpjeti značajnije 

gubitke jer posjeduju samo 1,5 posto kineskih 

dionica uslijed tamošnje restriktivne regulative 

za strana ulaganja. 

No, svakako da će se utjecaj usporavanja kineskoga 

gospodarstva preliti i na ostale zemlje. 

S jedne strane imat ćemo jeftinije sirovine - 

naftu, željeznu rudaču i bakar, kojih je Europa 

veliki konzument - dok će s druge i kineski 

investitori manje trošiti. 

U kategoriji uravnoteženih fondova vodi eurski 

PBZ Global s prinosom od gotovo 9 posto 

te 220 milijuna kuna imovine povjerene na 

upravljanje. Na drugom je mjestu nekoliko 

puta manji eurski HI-balanced, s tek postotak 

nižim prinosom, a u stopu ga prati 360 milijuna 

kuna vrijedan eurski ZB global. 



48 FORBES 

KOLOVOZ, 2015

NAJAVE ODABRANIH 

TEMA IZ BLOKA 

VODIČ ZA ULAGAČE: 

NEKRETNINE 

>>>STR. 50>STR. 58>STR. 60

VODIČ ZA ULAGAČE NEKRETNINE 

Guru i kriminalci 

POZNATI LIFE COACH LEE BROWER PRIKUPIO JE 60 MILIJUNA DOLARA 

I UPUSTIO SE U INVESTICIJSKU IGRU. OD PROPALOG FONDA OSTALA JE 

SAMO POUČNA PRIČA 

PIŠE: NATHAN VARDI 

Knjiga o samopomoći 

“Tajna”, koja zagovara 

pozitivno razmišljanje, 

donijela je autorici 

Rhondi Byrne malo 

bogatstvo: od 2006. tiskana je u više od 

20 milijuna primjeraka. Sličnu korist 

izvukao je jedan od 24 savjetnika spomenuta 

u knjizi, nekadašnji prodavač 

osiguranja Lee Brower, danas life 

coach koji u džepu uvijek nosi “kamen 

zahvalnosti” da ga podsjeća za što sve 

mora biti zahvalan životu kad stvari ne 

idu onako kako bi želio. 

Brower sad prodaje kamenje zahvalnosti 

(tri komada - 34,99 dolara) 

i tu zaradu daje u dobrotvorne svrhe 

- mala gesta s obzirom na veličinu 

njegova biznisa osobnog savjetovanja. 

Brower u svojoj tvrtki Empowered 

Wealth u Salt Lake Cityju poučava klijente 

kako s koljena na koljeno prenositi 

“osnovnu imovinu poput obiteljskih 

vrijednosti”, kao i novac pomoću nekretninskih 

planova. U vlastitoj nakladi 

objavio je knjigu “Browerov kvadrant”, 

a u govorima tvrdi da “jačanjem obitelji 

možemo utjecati na sve aspekte društva”. 

Ovlašteni stručnjaci za financijsko 

planiranje plaćaju po 2495 dolara za 

sudjelovanje u Browerovim radionicama 

kako bi stekli titulu “ambasadora” 

Empowered Wealtha. 

“On je utjecao na moj život, jer to je 

sustavna primjena istinskog bogatstva 

JACOB THOMAS ZA FORBES 

50 FORBES 

KOLOVOZ, 2015

VODIČ ZA ULAGAČE NEKRETNINE 

- vašeg iskustva, vaših osnovnih vrijednosti - kao i novca”, 

oduševljen je Chris Doughty, ovlašteni financijski planer u 

filijali kompanije Raymond James u predgrađu Milwaukeeja, 

na čije se svjedočanstvo poziva Browerov tim. 

Naravno, ne pozivaju se na oko 150 ljudi koji su s Browerom 

uložili ukupno 60 milijuna dolara u Secured Lending 

Fund za premošćivanje nekretninskih kredita. Većina tog 

novca je izgubljena. “Kako sam se uopće dao uvući u to”, 

zdvaja umirovljeni računovođa IBM-a, 70-godišnjak koji je 

u Browerov fond uložio veći dio svoje mirovinske štednje i 

sada s još trideset dvoje ljudi tuži Browera za prevaru. “To 

je sramota.” 

Brower opovrgava optužbe za zloporabu. “Kategorički 

tvrdim da nikada nisam sudjelovao ni u kakvoj prevari”, 

izjavljuje za Forbes. Kaže da su krediti koje je nadzirao propali 

zbog loše ekonomije te kako načinom života pokazuje 

spremnost da počisti nastali nered: sada živi skromno i vozi 

Fordov F-150 pickup iz 2004. “Nekoliko smo godina radili 

ne uzevši ni centa, pokušavajući 

spasiti fond”, tvrdi Brower. 

“Najjednostavnije bi bilo 

jednostavno otići, ali ja sam odlučio 

da to neću učiniti”, dodaje 

uvjerljivim tonom prožetim 

iskrenošću, kojim je i stekao 

popularnost. “Zahvalan sam što 

mogu reći da su mnogi ljudi zahvalni; 

njihova je reakcija različita 

od ovog što vidite.” 

Browerovu krivnju, ako postoji, 

u konačnici će utvrditi sud. U međuvremenu, 67-godišnji 

Brower nastavlja poučavati. Priča o njegovom fondu 

uključuje čak tri osuđivana prijestupnika i odlična je lekcija 

o opasnosti kojoj se izlažete povjeravajući svoj financijski 

oporavak samozvanim guruima. 

Savjetovanje o životnom uspjehu u posljednja se dva 

desetljeća čvrsto ukorijenilo u američki načina života. 

Danas je to industrija u kojoj se obrću milijarde dolara. 

Nisu potrebne nikakve konkretne kvalifikacije da bi 

netko postao life coach. Najpopularniji obično napišu 

knjigu, a zatim krenu držati motivacijske govore. 

Posljednjih godina neki su od njih prebacili težište s 

osobnog razvoja, rada i poduzetnosti - čime su ohrabrivali 

ljude da ostvare svoj puni potencijal - na područje 

sličnije upravljanju osobnim financijama. Anthony Robbins, 

nedvojbeno najistaknutiji američki guru životnog 

uspjeha, nedavno je objavio svoju prvu knjigu u 20 godina. 

Knjiga “Pobijedite novcem: 7 jednostavnih koraka do 

financijske slobode” temelji se na Robbinsovim razgovorima 

sa slavnim menadžerima fondova, milijarderima 

poput Carla Icahna i Raya Dalia. 

Što kvalificira Browera za davanje savjeta o upravljanju 

obiteljskim imetkom? On nije pravnik, stručnjak za računovodstvo 

ni ovlašteni financijski savjetnik. Nakon koledža je 

doduše radio u kalifornijskoj tvrtki za financijsko planiranje, 

postao ovlašteni prodavač osiguranja, a potom i broker. 

(Licenciju za prodaju osiguranja ima i sada). Na početku 

karijere radio je s vlasnicima obiteljskih biznisa i uočio koliko 

je teško zadržati bogatstvo tijekom nekoliko generacija, 

što je, kako kaže, oblikovalo njegov sadašnji pristup životnom 

savjetovanju. “Razvili smo naš sustav održivog prosperiteta”, 

tvrdi. 

Brower ne želi reći koliko je novca zaradio vodeći Empowered 

Wealth, no očito je da je za sebe osobno stvorio 

održivi prosperitet. Tvrdi, međutim, da u tome nije poanta: 

“Globalno gospodarstvo, tehnologija i znanost doživljavaju 

takav eksponencijalni rast da je doista važno jačati obitelj.” 

POSVEĆENOST JAČANJU OBITELJI nekako ga je 

dovela do financiranja kupnje nekretnina. Sred bujanja 

kreditnog balona u proteklom 

desetljeću, Brower i njegov partner 

Robert Keys pokrenuli su 

“KAKO SAM SE UOPĆE 2004. Secured Lending Fund sa 

DAO UVUĆI U TO”, ZDVAJA 

sjedištem u Bountifulu (Utah), 

u blizini Browerove kuće. Kompanija 

je prodavala mjenice, a 

UMIROVLJENI SLUŽBENIK 

IBM-a KOJI JE IZGUBIO VEĆI prihodom je financirala založne 

premosne kredite za ulaganja u 

DIO MIROVINSKE ŠTEDNJE 

nekretnine uz kamatnu stopu 

od 12% do 18%. 

Keys je živopisan lik. Vodio 

je Private Consulting Group, sada ugašenu brokersku kuću 

iz Portlanda u Oregonu koja je radila za dobrostojeće pojedince. 

Brower je u originalnom prospektu Secured Lendinga 

naveden kao suvlasnik Private Consultinga, premda 

je, čini se, bio jedan od njihovih brokera bez formalnog vlasničkog 

udjela. 

Kako god bilo, taj krug dobrostojećih ljudi poslužit će 

Broweru i Keysu kao unosan izvor novca za njihovu kreditnu 

operaciju. U konačnici se prikupili 60 milijuna dolara 

i raspodijelili ih u najmanje osam subjekata, koji su onda 

posuđivali novac građevinarima. Za njih dvojicu bio je to 

siguran posao - novac im je stizao s obje strane. Njihova 

brokerska kuća naplaćivala je investitorima 6% provizije na 

svaki posao, s tim da je polovicu iznosa navodno zadržavala 

na rezervnom računu do iskupa mjenica. 

Potom je njihov kreditni odjel uzimao 2% naknade za 

izdavanje kredita. U tužbi investitora stoji da je Secured 

Lending Fund mogao zaračunavati i naknade, postotke ili 

visoke zakasnine koje nisu točno prikazivali niti ih dijelili 

s investitorima. “U prvim godinama novac je pritjecao i mi 

smo dio izdvajali u rezervu”, kaže Brower, ali ne želi otkriti 

kolike su naknade uzimali on i Keys. “No rezerve su odav- 

52 FORBES 

KOLOVOZ, 2015

no nestale”, dodaje. Odlučno tvrdi da su iznosi svih naknada 

objavljeni i ispravno raspodijeljeni. 

Bilo je i drugih skupih aranžmana, tvrde investitori. Jedna 

jedinica fonda dala je, primjerice, 14 milijuna dolara tvrtki 

zainteresiranoj za razvoj marine u Pompano Beachu na Floridi. 

Prema navodima iz tužbe, suvlasnik tvrtke angažirane za 

pronalaženje odgovarajućih parcela i upravljanje tim poslovima 

bio je Bo Brower, jedan od sinova Leeja Browera. Posao 

je obavljen loše: odabrano zemljište nije bilo namijenjeno izgradnji 

marine pa je bilo gotovo nemoguće dobiti građevinski 

kredit, što znači da građevinar nije mogao na vrijeme vratiti 

novac fondu. (“Kad budu poznate sve činjenice, moje će ime 

ostati potpuno čisto”, kaže Bo Brower, jedan od tuženika.) 

Budući da su zajmovi Secured Lendinga bili krediti za premošćivanje 

izdani na šest do 12 mjeseci, u teoriji su trebali biti 

manje izloženi kreditnoj krizi. No, Brower za propast tvrtke 

ipak okrivljuje financijski slom: “Model bi funkcionirao da se 

ekonomija nije urušila.” 

Do 2011. subjekti Secured Lendinga prigrabili su svu imovinu 

kojom se jamčilo za zajmove. 

Otprilike u isto vrijeme Brower 

je od individualnih investitora 

koji su kupili mjenice zatražio da 

preuzmu većinsko pravo glasa u 

raznim subjektima Secured Lendinga. 

Tvrdi da je većina htjela i 

više od toga. Karizmatični Brower 

od nekih je investitora čak prikupio 

još novca dajući im hipoteke, 

primjerice na floridsku marinu, kako bi platio porez i druge 

troškove. 

Neki investitori tvrde da je Brower zapravo htio skinuti sa 

sebe odgovornost za odluku o prodaji. E-mailom ih je obavijestio 

da je ispregovarao prodaju cjelokupne imovine kompaniji 

Workmen’s Life Insurance. “To je u najboljem interesu tvrtke 

i investitora”, napisao je. Dao im je 24 sata da prouče transakciju, 

a onda im poslao drugi mail tražeći da se izjasne o prodaji 

poslovnoj jedinici roditeljske kompanije Workmen’s Lifea. 

Zauzvrat bi dobili malu isplatu u gotovini, povlaštene udjele u 

toj roditeljskoj kompaniji i zadužnice za preostalu vrijednost 

imovine. 

BROWER JE OPISIVAO WORKMEN’S LIFE kao 40 

godina staro osiguravajuće društvo kojim upravlja izvjesni 

Thomas Taft. Za nekoliko dana potpisan je ugovor. Prijenos 

imovine trajao je mjesecima. Investitori, međutim, nikada 

nisu dobili obećanu gotovinu, a neki su od njih 2013. saznali 

da Workmen’s Life ne vode ljudi koji su im spomenuti, već 

Mervyn Phelan Sr. koji je bio godinu dana u zatvoru zbog 

malverzacija s dionicama. 

“Znao sam da je Mervyn uključen na neki način, a meni 

se predstavio kao savjetnik tvrtke”, priznaje Brower. Kada su 

“SUOSJEĆAM SA SVIM TIM 

LJUDIMA. MUKA MI JE ZBOG 

TOGA”, KAŽE BROWER 

investitori izrazili zabrinutost zbog Phelana, Brower je tvrdio 

da Workmen’s “i dalje radi na konačnom postizanju vrijednosti” 

te da ga iz tvrtke uvjeravaju kako je Phelan samo vanjski 

suradnik. “Oni su već bili unutra”, kaže Brower o Phelanovoj 

ekipi. “Mi u to vrijeme nismo imali izbora.” 

No Workmen’s Life je bio varka. U sporazumu o priznanju 

krivnje postignutom lani u Baltimoreu, Phelan priznaje da 

je skovao urotu u vezi sa 17 milijuna dolara teškom hipotekarnom 

prevarom, pri čemu je Workmen’s Life bio fasada, 

a vodio ga je on sam. Njegov ključni partner Gregory Grantham, 

koji je pregovarao s Browerom o kupnji imovine Secured 

Lendinga, također je priznao krivnju u slučaju hipotekarne 

prevare. 

Ta dvojica nisu jedini kriminalci s kojima je surađivao 

Brower. Robert Keys, čovjek koji je plasirao Secured Lending 

Fund i u početku ga kontrolirao s Browerom, lani je priznao 

krivnju za lažni stečaj, zbog čega je osuđen na gotovo šest 

godina zatvora. Jedan od njegovih prijestupa je izvlačenje 1,1 

milijuna dolara od starije žene. Keys je svoj vlasnički udjel 

u Secured Lendingu prepisao 

Broweru i više nije ni u kakvoj 

vezi s tom tvrtkom. (Brower kaže 

da u početku nije znao da je Phelan 

već bio osuđivan, a da su svi 

ostali osuđeni nakon što je počeo 

raditi s njima.) 

Što se dogodilo s imovinom? Tu 

priča postaje još apsurdnija. Prevaranti 

Phelan i Grantham imovinu 

su rasporedili u odvojene tvrtke i vlasništvo dodijelili još 

jednom subjektu koji je bio u obvezi prema Workmen’s Lifeu. 

Upravljanje tim novim subjektom povjereno je Kim Davis, 

nekadašnjoj djevojci milijardera Henryja Nicholasa, suosnivača 

Broadcoma. Nicholas je pak posudio 3,7 milijuna dolara 

Phelanu za jedan drugi posao s nekretninama. Potom je Davis 

nekretninskom imovinom jamčila za tu pozajmicu, iako je ista 

imovina bila obećana investitorima u Secured Lending Fund. 

Nicholasov tim poslije je tužio Phelana, tvrdeći da je koristio 

Davis kao pijuna. Tužili su i Browera, navodeći da je s 

Phelanom surađivao još od jeseni 2014. godine pri nezakonitom 

prijenosu dijela nekretnina na nove subjekte. Brower 

kaže da su optužbe “netočne i oni to znaju”. Marina na Floridi 

prodana je za 6,3 milijuna dolara, za koje se sada otimaju ulagači 

u Secured Lending Fund. Dio imovine je izgubljen zbog 

neplaćenih poreza. “Suosjećam sa svim tim ljudima. Muka mi 

je zbog toga”, kaže Brower. 

No, moglo je biti i gore. James Arthur Ray, još jedan life 

coach iz “Tajne”, osuđen je 2011. za ubojstvo iz nehata jer je 

troje ljudi umrlo tijekom njegove seanse u sauni. Pouka: Ljudi 

koji tvrde da znaju sve odgovore rijetko su u pravu kada je 

riječ o novcu. Da jesu, ne bi vas toliko povlačili za rukav prodajući 

vam “pomoć”. F 


INVESTIRANJE 

TRŽIŠTA U USPONU 

Lavica iz Brazila 

Šefica ugledne investicijske tvrtke Fernanda de Lima vjeruje 

u povratak ulaganja u Brazil nakon što se nekoć obećana 

zemlja pretvorila u izgubljeni slučaj za ulagače 

PIŠE: KENNETH RAPOZA 

Burze su bile zadnje čime se Fernanda 

de Lima željela baviti u 

jeku tržišnog poleta 2006. godine. 

Diplomirala je matematiku i ekonomiju 

na Sveučilištu u São Paulu 

i završila MBA program na Newyorškom sveučilištu, 

a potom je deset godina po cijele dane 

radila na spajanjima i akvizicijama u Merrill 

Lynchu i JPMorganu. Bilo joj je dosta financija 

i posvetila se stvaranju web-stranice InfoMoney, 

sa suprugom kao direktorom. Kod kuće ih 

je čekalo troje male djece. 

U kolovozu te godine, međutim, njezin 

otac Paulo Cesar de Lima, osnivač brokerske 

tvrtke Gradual Investments u São Paulu, 

umro je od infarkta i 38-godišnja Fernanda 

morala je preuzeti obiteljski biznis. 

“To su bila luda vremena. Iznenada sam 

se našla u kovitlacu trgovanja na Bovespi. 

Cijeli posao vodili smo samo ja i očev poslovni 

partner Agostinho [Renoldi]”, kaže o 

svojim počecima na burzi u São Paulu, sada 

poznatoj kao BM&F Bovespa. Zgrada burze 

nalazi se u starom dijelu grada, u ulici pokrivenoj 

crnim i bijelim kockama. To nije mjesto 

za potpetice. “Mojom pojavom udvostručio 

se broj žena u prostoru za trgovanje. Sad 

smo tu bile ja i čistačica”, kaže Lima. 

Bilo je to prije gotovo deset godina. Naša 

47-godišnja sugovornica zastaje kako bi se 

pribrala pa nastavlja uz smiješak: “Otac nije 

htio da radim u Gradualu, no njegova smrt 

bila je šok za sve. On je 1991. pokrenuo tvrtku 

i ljudi su bili izgubljeni bez njega. Osjetila 

sam da moram nešto poduzeti.” 

Sirovinama bogati Brazil proživljavao je 

2006. zlatnu groznicu. Biznis je cvao, ali Liminu 

dvojicu braće nije zanimao stresni obiteljski 

posao. Iako ih je majka molila da pomognu 

sestri, Fernandi njihova pomoć i nije 

trebala. U proteklih deset godina pretvorila 

je Gradual u brokerski butik i najugledniju 

nebankarsku tvrtku za upravljanje novcem 

u Brazilu. Gradual sada upravlja imovinom 

vrijednom 2,2 milijarde dolara, u usporedbi 

sa 100 milijuna dolara u rujnu 2006. godine. 

Broj zaposlenih upeterostručen je na 350, a 

broj ureda na 20, uključujući ogranke u Rio 

Fernanda de Lima, 

šefica Graduala, smatra 

da je Brazil spreman za 

povratak investitora i 

već je mudro otvorila 

put zainteresiranim 

Amerikancima 

54 

FORBES 

KOLOVOZ, 2015

PAULO FRIDMAN ZA FORBES 

de Janeiru i Belo Horizonteu. 

Srž tvrtkinih operacija su osnovni brokerski 

poslovi i upravljanje imovinom, ali 

od glavnih konkurenata, velikih banaka, 

Gradual se razlikuje inovativnim, tržištu 

prilagođenim proizvodima. Njihova najveća 

nedavna inovacija je dionički indeks Indice 

Gradual Brasil ili IGB30. Sastavljen od 30 

vrijednosnica kojima se trguje u Brazilu, indeks 

je uglavnom imun na kretanje gospodarstava 

velikih inozemnih partnera poput 

Kine i SAD-a. Drugim riječima, IGB30 omogućuje 

investitorima da igraju na rast lokalnog 

gospodarstva umjesto da se klade samo 

na prirodna bogatstva Brazila poput nafte i 

željezne rude. 

“Zamaralo me svake večeri slušati vijesti 

o padu Bovespa indeksa”, kaže Lima spominjući 

teška vremena za zemlju otkako je 

2009. zaustavljen veliki rast vrijednosti sirovina 

na svjetskom tržištu. “Za razliku od 

SAD-a, mi u Brazilu nemamo sve one različite 

indekse koji prate gospodarska kretanja. 

Stoga smo odlučili sastaviti jedan koji će 

pratiti kretanja u sedmogodišnjem razdoblju.” 

Od početka 2008. do 25. lipnja 2015. godine 

vaš ulog u IGB30 porastao bi za 101% 

u odnosu na 16-postotni porast Bovespa 

indeksa. Tijekom financijske krize 2008. 

vrijednost tog uloga pala bi za 29%, u usporedbi 

s -41% za Bovespa indeks. IGB30 

nije nadmašio Bovespu samo u 2009. godini, 

kada je skočio za 61% prema 83% za veliki 

indeks. U Gradualov IGB30 nisu uvršteni 

veliki brazilski izvoznici sirovina Petrobras 

ili Vale. 

Naravno, Gradual je ubrzo monetizirao 

svoje investicije. Bloomberg od prošle 

godine uživo prati IGB30, a ulagači sada 

plaćaju Gradualu 2% naknade za košaricu 

30 dionica koja uključuje diva bezalkoholnih 

napitaka AmBev, zrakoplovnu kompaniju 

Embraer, kozmetičku tvrtku Natura te 

maloprodajne diskonte Lojas Americanas 

slične Kmartu. 

Američki ulagači dosad su imali samo 

ograničene mogućnosti izravne kupnje brazilskih 

dionica i obveznica. U SAD-u se prodaju 

američke depozitarne priznanice (ADR) 

najvećih brazilskih kompanija, a popularni 

su dolarski ETF-ovi krcati dobavljačima sirovina, 

primjerice iShares MSCI Brazil ETF 


INVESTIRANJE 

(EWZ). Lima je osjetila da Amerikanci i drugi 

inozemni ulagači propuštaju neke od najboljih 

prilika u Brazilu. Stoga se udružila sa 

Cynthijom DiBartolo iz newyorške investicijske 

tvrtke Tigress Financial Partners pa američki 

ulagači koji otvore račun kod Tigressa 

(najmanji ulog: 250 tisuća dolara) sada mogu 

izravno ulagati u brazilske dionice, obveznice 

i nekretninske fondove. 

Danas, na primjer, korporativne obveznice 

u domaćoj valuti nude prinos iznad 10%. Ako 

vam je draže ulagati izravno u dionice, razmislite 

o velikom proizvođaču obuće sa sjedištem 

u Brazilu. Jedan od najvećih brandova 

kompanije Grendene su sandale Ipanema, a 

lijepe sandale za tropsku su zemlju jednako 

tipične kao grah i riža. “Kompanija diverzificira, 

nema previsoke troškove proizvodnje, 

a Ipanema je veliki brend [po cijeni od 10 

dolara par] dizajniran za Gisele Bündchen”, 

ne propušta Lima spomenuti supermodel i 

suprugu zvijezde američkog nogometa Toma 

Bradyja. Dionica je u posljednjih 12 mjeseci 

rasla za 23% i ima dividendni prinos od 5%. 

Iako mnogi američki ulagači izbjegavaju 

Brazil zbog političkih skandala, korporativne 

korupcije i neobuzdane inflacije, nekoliko 

private equity fondova i upravljača novcem 

počelo se oprezno upuštati u probrane investicije. 

“Želite li danas investirati protiv 

struje, Brazil je, mislim, zrela prilika”, kaže 

Krishna Memani, direktor ulaganja u tvrtki 

Oppenheimer Funds. “A sada je dobar trenutak 

za to”, dodaje Lima, iako priznaje da se u 

posljednjih nekoliko mjeseci njezino mišljenje 

okrenulo za 180 stupnjeva. U ožujku je 

vladala zabrinutost da će brazilska predsjednica 

Dilma Rousseff smijeniti novog ministra 

financija, cijenjenog Joaquima Levyja. 

To se nije dogodilo. Levy stavlja inflaciju 

pod nadzor. Primjerice, brazilska središnja 

banka podigla je kamatne stope nastojeći 

smanjiti stopu inflacije sa sadašnjih 8,5% na 

4,5%. Limin glavni ekonomist Andre Perfeito 

smatra da će referentna kamatna stopa u 

Brazilu s današnjih 13,75% narasti na 14,5%. 

Fernanda de Lima uspoređuje sadašnju 

situaciju u Brazilu s onom koja je u okruženju 

vladala na prijelazu tisućljeća. U vrijeme 

ZAVRŠNA MISAO 

TRŽIŠTA U USPONU 

ekonomske krize 1999. i bijega investitora 

od latinskoameričkog rizika, brazilske su 

kamatne stope dosegnule 45%. “No kamate 

su 2000. počele padati i gospodarstvo je krenulo 

ovako”, govori Lima, pokazujući rukom 

uzlaznu putanju. “Mislimo da će se to ponoviti 

i sada. Kamatne stope skočit će na 14,5%, 

a zatim se u 2016. spustiti na oko 10%.” 

Pad kamatnih stopa i jači real - brazilska 

valuta koja, vjeruju u Gradualu, ima više dobrih 

no loših strana - posebno su važne za 

vlasnike obveznica. Svaki vlasnik obveznice 

s 14-postotnim prinosom lijepo će zaraditi 

kad kamatna stopa padne za 30%. 

Osim izravnog pristupa brazilskim državnim 

obveznicama preko Gradualove veze s 

Tigressom, Limina tvrtka nedavno je stvorila 

tržište za obveznice kompanija srednje kapitalizacije, 

iskoristivši svoje veze s 250 brazilskih 

brokera i upravljača novcem. “Kupujete 

li danas nešto što želite sutra prodati, ja vam 

mogu pronaći kupca”, kaže Lima. Nedavno 

je svojim klijentima ponudila obveznice 

kompanije za pročišćavanje vode Saneago bez 

investicijskog rejtinga, s kuponom 10% iznad 

stope inflacije. Planira ponuditi i druge visokoprinosne 

obveznice, uključujući i neoporezive 

obveznice infrastrukturnih projekata. 

Gradual već surađuje s Kongresom, pravnicima 

i regulatorima na stvaranju obveznica 

infrastrukturnih projekata u poljoprivredi. 

“Mogao bi to biti projekt cjevovoda za 

etanol”, kaže Lima, napominjući da je Brazil 

vodeći svjetski proizvođač etanola iz šećerne 

trske. Pokreću i fond maloprodajnih potraživanja, 

vjerojatno s dospijećem od tri do pet 

godina, od kojeg očekuju prinose 16 do 18 

posto veće od stope inflacije. 

Unatoč uspješnoj izgradnji obiteljske 

tvrtke, Lima kaže da je ne zanima globalno 

širenje ni iskorak Graduala u investicijsko 

bankarstvo po uzoru na Goldman Sachs 

ili JPMorgan. Zadovoljna je kao pouzdana 

posrednica za brazilske masovne priljeve 

i male ustanove. “Ja ne znam sve, ali želim 

služiti svojim klijentima najbolje što znam”, 

kaže Lima. “Naši bankari ne tragaju za biznisima 

koje bi financirali. Biznisi se obraćaju 

nama.” 

“Mi smo u prošlosti dobivali upalu pluća kad bi Sjedinjene Države kihnule. 

Danas i mi kihnemo ako SAD kihne.”—LUIZ INÁCIO LULA DA SILVA 

DA 

MOŽDA 

NE 

MLADI ĆE BITI 

USLUŽENI 

Bill Smead iz Seattlea u 

proteklih je pet godina 

izvedbom svog 1,2 

milijarde dolara teškog 

Smead Value fonda 

nadmašio većinu kolega 

koji ulažu u kompanije 

visoke kapitalizacije, 

ostvarivši u prosjeku 

prinos od 21% godišnje. 

Za razliku od većine, 

kladi se na to da generacija 

milenijaca neće biti 

puno drukčija od svojih 

baby boom prethodnika. 

NVR 

Priče da milenijci neće 

kupovati kuće su glupost, 

kaže Smead, a kad jednom 

krene, potražnja će donijeti 

puno dobra dionicama 

građevinara poput NVR-a, 

čak i pri omjeru cijene i 

zarade 14:1. 

DISNEY 

Dobra oklada na deset 

godina. Na kraći rok 

najsnažniji je ESPN, ali 

Marvel, Pixar i Lucasfilm 

nastavit će nizati blockbustere, 

tako da Mickey 

Mouse nije jeftin. 

McDONALD’S 

Smead je svjestan trendova 

u milenijskoj generaciji. 

Mladi se sve kasnije 

odlučuju imati djecu i on 

smatra da će McDonald’s 

gubiti kupce: “Premalo 

je djece između pet i 10 

godina.” On je svoje udjele 

u kompaniji prodao. 

56 

FORBES 

KOLOVOZ, 2015

VODIČ ZA ULAGAČE POREZI 

Pivari iz konjušnice: Tyler 

Fontaine, Richard Wolf i 

Chris Carbutt, partneri u 

tvrtki Stable 12 

Mutno pivo 

UNATOČ EKSPLOZIJI CROWDFUNDINGA, AMERIČKA POREZNA UPRAVA NIJE REGULIRALA 

OPOREZIVANJE TAKO PRIKUPLJENOG NOVCA. PODUZETNICI SU I DALJE U NEDOUMICI 

PIŠE: KELLY PHILLIPS ERB 

Richard Wolf, Tyler Fontaine i Chris Carbutt, prijatelji 

još od srednje škole, po svršetku fakulteta 

počeli su se zabavljati varenjem piva. Kupili su 

pribor za 75 dolara i smjestili ga u praznu staju 

na konjogojskoj farmi Wolfovih u pennsyilvanijskom 

selu Skippacku. Nakon dvije godine eksperimentiranja s 

fermentiranjem i testiranja na prijateljima, zaključili su da njihovo 

domaće pivo ima komercijalni potencijal. Stoga su 2012. 

osnovali Stable 12 Brewing Co. i počeli tražiti kreditore. U devet 

banaka nitko nije mario za pivarski bum niti su ih se dojmile 

Wolfova hotelijerska i Carbuttova inženjerska diploma s Penn 

Statea. Tražili su uvid u trogodišnje financijske rezultate kojih 

Stable 12 očito nije imao. 

Što sad? Momci su se odlučili za crowdfunding: 13. ožujka 

2013. pokrenuli su kampanju za prikupljanje 20 tisuća dolara 

na Kickstarteru. Tog dana je i scenarist Rob Thomas počeo 

prikupljati dva milijuna dolara za snimanje filma prema svojoj 

ukinutoj TV seriji Veronica Mars, u kojoj je Kristen Bell igrala 

tinejdžericu detektivku. Već prvog dana dobio je više od dva 

milijuna, a u mjesec dana 5,7 milijuna dolara, nudeći nagrade 

poput primjerka scenarija (10 USD) i statiranja u filmu (2500 

USD). Stable 12 stigao je do cilja za dva mjeseca. Svojim su podupirateljima 

nudili dvije pivske krigle od pola litre s tvrtkinim 

logotipom (konjska glava; 10 USD), vrč za pivo (50 USD) i jednodnevni 

posjet njihovoj budućoj pivovari (1000 USD). Wolf 

kaže da su te nagrade zapravo bile izraz zahvalnosti. Dobro su 

pazili da ne obećaju ništa što bi zahtijevalo puno gotovine unaprijed 

ili što ne bi mogli ispuniti. Ipak su naletjeli na prepreku: 

kada je Stable 12 tražio povrat poreza za 2013. godinu, službenik 

u tvrtki H&R Block koja im sastavlja porezne prijave nije 

znao kako prijaviti iznos prikupljen na Kickstarteru. 

To i ne čudi. Na Kickstarteru je od 2009. prikupljeno 1,8 milijardi 

dolara, a američka porezna uprava (IRS) uglavnom se, 

nažalost, nije izjašnjavala o poreznim obvezama tako financi- 

JONATHAN KOZOWYK ZA FORBES 

58 FORBES 

KOLOVOZ, 2015

anih projekata. “Bilo bi lijepo kad bi se IRS pozabavio ovim 

problemom”, kaže Jack Bogdanski, profesor poreznog prava na 

Pravnom fakultetu Lewis & Clark u Portlandu. 

Ta neizvjesnost ne odnosi se na crowdfunding u kojem investitori 

dobivaju udjel u kapitalu ili kreditiraju poslovanje. Porezni 

postupci za te slučajeve, premda katkada složeni, dobro su 

uhodani i nema nikakvih razlika samo zato što je novac prikupljen 

od internetskih masa. Podupiratelji projekata na Kickstarteru 

nisu, međutim, investitori ni kreditori u poreznom 

smislu. Oni ne dobivaju prinos od kapitala niti drže tvrtkine obveznice. 

Kickstarter na svojoj stranici navodi: “Općenito uzevši, 

sredstva prikupljena na Kickstarteru smatraju se prihodom”. 

Ponekad je doista tako. Na primjer, Pebble Technology Corp. 

na Kickstarteru je u veljači i ožujku prikupio 20,3 milijuna 

dolara za proizvodnju svog pametnog sata Pebble Time. Svi financijeri, 

njih ukupno 78.471, naručili su i uz popust unaprijed 

platili sat. Tako prikupljen novac predstavlja Pebbleov prihod. 

Naravno, od tog se prihoda mogu odbiti svi troškovi kampanje 

i proizvodnje satova. (Za manje tvrtke koje rade s gotovinom 

problem se može pojaviti ako je prihod proknjižen u jednoj, a 

troškovi u drugoj godini ). No, prihod je samo dio priče. Kad 

podupiratelj projekta prilaže iznos veći od tržišne vrijednosti 

nagrade koju dobiva, višak se može smatrati poklonom i uopće 

ne podlijegati oporezivanju. Sjetimo se onog jednodnevnog posjeta 

pivovari što ga je dobio svatko tko je uplatio tisuću dolara 

za Stable 12. Mogao je to biti i Wolfov tata koji može provoditi 

vrijeme sa sinom kada god hoće. Ako je tata htio pokloniti sinu 

tisuću dolara za Stable 12, nije to morao učiniti preko Kickstartera 

niti primiti nagradu. Tada bi to bio običan poklon, bez poreznih 

posljedica za tvrtkin ili tatin prihod. 

Porez na poklone plaćaju donatori, ali svaki od njih može 

pokloniti 14 tisuća dolara godišnje neograničenom broju pojedinaca. 

To ne podliježe nikakvom porezu, čak se ne odbija od 

donatorove cjeloživotne porezne olakšice na poklone od ukupno 

5,43 milijuna dolara. (Poklon kompaniji IRS smatra poklonom 

u korist određene osobe ili određene ograničene skupine 

ljudi - u ovom slučaju darom trojici vlasnika tvrtke.) 

Pri određivanju je li nešto poklon ili nije porezni zakoni uzimaju 

u obzir i motiv darovatelja. 

Prema sudskim presudama, pokloni su transferi proizašli iz 

“slobodne i bezinteresne velikodušnosti” kao i “privrženosti, 

poštovanja, divljenja, ljubavi ili trenutnog poriva”. To nije uvijek 

lako odrediti. “Bilo bi prilično teško dokazati motiv sudionika 

u crowdfundingu”, kaže Bogdanski, “i u tom bi slučaju teret 

dokazivanja mogao igrati važnu ulogu.” Na kome je taj teret? 

Obično na obvezniku, a ne na IRS-u. 

Dodatna komplikacija je određivanje fer tržišne vrijednosti 

nagrade. Dvije pivske krigle od jedne pinte na tržištu vrijede 

10 dolara. To je cijena po kojoj ih Stable 12 obično prodaje. 

Jednodnevno druženje s trojicom milenijaca koji žele proizvoditi 

pivo nije bez ikakve vrijednosti (ručak je bio uključen), ali 

sigurno ne vrijedi 1000 dolara. 

Što je, dakle, učinio zbunjeni sastavljač porezne prijave za 

Stable 12? Zatražio je savjet svog supervizora, a on mu je rekao 

da sve dobitke na Kickstarteru tretira kao poklone. Prema internim 

uputama tvrtke H&R Block, bez IRS-ovih smjernica 

“nema čvrstih i brzih pravila”. 

Pomoću novca prikupljenog na Kickstarteru i obiteljskih 

pozajmica, momci su 90 tisuća dolara vrijednu pivarsku opremu 

preselili u trgovačku četvrt Phoenixvillea. Nude četiri 

vrste točenog piva u svom prostoru i dostavljaju pivo u tri bara. 

Drugi su na čekanju dok tvrtka ne poveća proizvodnju. Cilj je 

do kraja godine plasirati pivo i u dućane. Fontaine je zaposlen 

u pivovari na puno radno vrijeme. Druga dvojica su zadržala 

prijašnja radna mjesta: Wolf je nadzornik sigurnosti hrane, a 

Carbutt radi kao inženjer. Pivo smatraju ozbiljnim biznisom pa 

su unajmili odvjetnika i računovođu kako bi sve bilo napravljeno 

po pravilima. Što god ona bila. F 

NOVI MAJSTORI PRINOSA 

CHRIS LYONS ZA FORBES 

Michael Kitces, 37 

RODNI GRAD: Reston, Virginia. 

SVEUČILIŠTA: American College, M.S. program; Sveučilište Tulsa, M.S. program; Bates College, B.S. program 

SPECIJALNOST: Financijsko planiranje 

RADNO MJESTO: Direktor istraživanja i financijskog planiranja, Pinnacle Advisory Group 

VJERODAJNICE: Suosnivač XY Planning Networka, brzorastuće skupine planera koji rade samo za naknadu, 

a savjetuju mlade klijente preko interneta, uglavnom o važnim pitanjima poput karijere, štednje, 

kupnje kuće, izbora fakulteta, osiguranja i poreza. Autor vrlo praćenog bloga Nerd’s Eye View. 

NAJBOLJA INVESTICIJA: “U sebe.” Kitces ima cijelu abecedu titula i diploma, uključujući najviši obrazovni 

stupanj iz područja poreza i financijskih usluga. 

NAJVIŠE GA ZABRINJAVA: Postupak Feda, koji je naveo mnoge umirovljenike da ulažu u dionice. Kitces 

smatra da bi očekivano povećanje kamatnih stopa moglo snažnije pogoditi dionice nego obveznice: “Povijesno 

gledajući, u najlošijoj godini za dionice mogli ste izgubiti 5% uloga. Najlošija godina na tržištu dionica 

izgleda poput 2008. - gubite 40%.” 

SAVJET ULAGAČIMA: Dok ste mladi ne mislite previše o povratu na ulaganja. Radije se brinite o karijeri 

i štedite. Kupite nešto udjela u jeftinim indeksnim fondovima, uključujući Vanguard Total Stock Market 

(VTSMX). Deset godina prije odlaska u mirovinu ozbiljno se pozabavite alokacijom imovne. “Tada postaje 

važna visina prinosa, ali je izuzetnp važan i rizik koji preuzimate.”—Janet Novack 


VODIČ ZA ULAGAČE ALTERNATIVA 

Dvonamjenski dolari 

DRUŠTVENO ODGOVORNO INVESTIRANJE NAPOKON JE PRIVUKLO VELIKA IMENA 

I DOISTA DUBOKE DŽEPOVE. ULAGANJA S POVOLJNIM UČINKOM NA DRUŠTVO 

MOGLA BI POSTATI MAINSTREAM JER TO ZAHTIJEVA GENERACIJA ROĐENA 

POSLIJE 1980., ALI NEMOJTE OČEKIVATI PRINOSE BOLJE OD TRŽIŠNIH 

PIŠE: LAUREN GENSLER 

Nakon 29 godina njegovanja kultnog Cabernet 

Sauvignona u vinskim podrumima 

Silver Oaks u Napi, Justin i Bonny Meyer 

su 2001. prodali svoju polovicu tvrtke partneru 

Rayu Duncanu za 110 milijuna dolara. 

Iako je Justin već pobolijevao, nadali su se da će tako 

imati više vremena za filantropiju i podizanje nove vinarije, 

Meyer Family Cellars, no osam mjeseci kasnije Justin 

je u 63. godini umro od srčanog udara, ostavljajući upravljanje 

novcem i brigu za zajedničku dobrotvornu misiju 

tada 52-godišnjoj Bonny. 

Ona je za početak prodala obiteljsku kuću i dobivenih 

pet milijuna dolara dala u dobrotvorne svrhe. To 

joj se, međutim, učinilo kao malenkost kada se 2004. 

na Globalnom forumu filantropa u Stanfordu našla u 

društvu milijardera koji su mogli pokloniti stotinu 

puta veće iznose. “Pitala sam se kako ću, k vragu, ikada 

uspjeti napraviti i približno toliko.” 

Odgovor je našla u svom povećem nedobrotvornom 

portfelju, tada još konvencionalnoj mješavini dionica 

i obveznica. “Sinulo mi je da mogu učiniti puno više 

dobra, a i pronaći više zadovoljstva, ako preusmjerim 

portfelj prema društveno odgovornim poduzetnicima”, 

kaže Meyer. Iako se izraz “impact investing” (investiranje 

s društveno pozitivnim učinkom) neće pojaviti 

još pune tri godine, ona se odlučno upustila u takva 

ulaganja. 

Društveno odgovorno investirati desetljećima je 

značilo ne uvrštavati u portfelj udjele u biznisima koje 

ulagač ne odobrava, recimo u duhansku industriju, 

proizvodnju oružja ili zagađivače. Danas je pod svojevrsnim 

društvenim nadzorom više od jednog na svakih 

šest dolara uloženih u javno izlistane dionice, procjenjuje 

Forum za održivo i odgovorno investiranje. 

Mnogi društveno odgovorni uzajamni fondovi zapravo 

su tek malo više od indeksnih fondova s izuzetim 

društveno neprihvatljivim dionicama. 

Nasuprot tome, pozitivna ulaganja sve više se okreću 

biznisima (nerijetko startupima) za koje je vjerojatnije 

da će činiti dobro. Ona su na više načina sličnija 

tradicionalnim rizičnim ulaganjima ili investiranju 

privatnog kapitala: dostupna su ponajprije bogatima, 

rizičnija su tradicionalnog pristupa odabiru dionica i 

imaju veći potencijal mijenjanja svijeta. A financijski 

dobitak? On je potpuno neizvjestan, s tim da neki vodeći 

društveno odgovorni investitori svjesno žrtvuju 

profit, a drugi sanjaju o povratima kakve ostvaruju VC 

tvrtke. 

Bez obzira na prinose, sve više investitora glasno 

se zalaže za ovu vrstu proaktivnog, dobročiniteljskog 

ulaganja. Krajem 2014. u svijetu je u “pozitivne učinke” 

bilo usmjereno 60 milijardi investiranih dolara, 

25% više nego na kraju 2013. godine, pokazala je studija 

JPMorgana i Global Impact Investing Networka. 

Za 2015. predviđa se 16-postotni rast. Najviše takvog 

novca uloženo je u Sjevernoj Americi i subsaharskoj 

Africi. Pozitivno nastrojene dolare privuklo je sve, od 

aplikacije slične Uberu za motorizirane rikše u Indiji 

do obrazovanja u ranom djetinjstvu u Utahu. 

Naravno, vrlo pametni investitori - poglavito direktor 

Berkshire Hathawaya Warren Buffett - pitaju je 

li mudro od istog uloženog dolara očekivati i profit i 

društvenu dobrobit. “Mislim da biste trebali zaraditi 

najviše što možete, a onda taj novac upotrijebiti za 

svoje filantropske ciljeve”, rekao je Buffett na Forbesovom 

Summitu 400 posvećenom filantropiji, održanom 

u lipnju u New Yorku. 

No drugi milijarderi, koji su prije dijelili Buffettov 

60 

FORBES 

KOLOVOZ, 2015

Seed investicije: Bonny Meyer je novac 

od prodaje vinarije u Napi usmjerila 

u društveno korisne investicije i prije 

nego što je to postalo moda 


VODIČ ZA ULAGAČE ALTERNATIVA 

ŠTO SE NUDI ULAGAČIMA 

• Društveno korisni zapisi. Stanovnici 47 saveznih 

država mogu na stranicama Vested.org uložiti između 20 

i 10.000 dolara. Prinos se kreće od 0,5% za jednogodišnji 

zapis do 3% godišnje za zapis s dospijećem za deset godina. 

Uloženim novcem upravlja Zaklada Calvert koja je dosad 

isplatila svakog ulagača, i to uz kamate. 

• Donatorski fond. Ulagač donira vrijedne dionice (porezno 

najučinkovitiji oblik poklanjanja) ImpactAssets Giving fondu 

ili Zakladi Tides. Potom traži porezni odbitak i taj novac 

usmjeri u društveno korisne investicije. Najmanja vrijednost 

koju prima ImpactAssets iznosi 5000 dolara, a u Tidesu 

100.000 dolara, ali nije potreban status akreditiranog ulagača. 

• Solarne obveznice. Za 1000 dolara prodaje se 15-godišnja 

obveznica kompanije SolarCity s prinosom od 5,75% i 

BBB+ rejtingom. Prikupljenim novcem kompanija svojim 

kupcima pokriva dio troškova instaliranja solarnih uređaja. 

Riječ je o sasvim novom izdanju. Dakle, oprez. 

skepticizam, sada su promijenili mišljenje. “Uvijek sam 

naivno vjerovao da je kapitalizam zarađivanje, a filantropija 

činjenje dobra”, rekao je na summitu Bill Ackman, 

osnivač Pershing Square Capital Managementa. 

Kao istinski predstavnik investitorskog aktivizma, Ackman, 

međutim, nije imao strpljenja za tradicionalan 

dobrotvorni rad. Jednom ga je, podbadajući Buffetta, 

opisao kao kompaniju “čiji direktor stalno prikuplja 

novac za vraćanje dugova, na sastanke samo pola odbora, 

a u istom prostoru radi još deset kompanija.” 

Filantropi, smatra Ackman, ne bi trebali financirati 

neprofitnu tvrtku ako se istim problemom bavi neka 

profitna tvrtka, jer ona ima veće izglede za dugoročni 

opstanak. Kao potpisnici Zavjeta davanja, Ackman i 

supruga Karen namjeravaju pokloniti više od pola svojeg 

bogatstva, ali on ipak voli zaraditi od svojih društveno 

korisnih ulaganja i usmjeriti zaradu u nove slične 

investicije. U ožujku je uložio 5,8 milijuna dolara 

u neprofitnu tvrtku Bridge International Academies 

koja je izgradila više od 400 privatnih vrtića i osnovnih 

škola u Keniji i Ugandi s osloncem na tehnologije 

i standardizirani “school-in-a-box” pristup, kako bi 

osigurala kvalitetno obrazovanje za samo šest dolara 

mjesečno po djetetu. “To je količinski biznis. Morate 

držati cijene toliko niskima da usluga bude dostupna 

ljudima koji žive s 1,25 dolara na dan”, kaže suosnivačica 

Shannon May. “Uspijete li smanjiti cijenu ičemu što 

je potrebno siromašnima, dobili ste nevjerojatno veliko 

tržište.” 

Bridge sada ima gotovo 119 tisuća učenika, svaka dva 

i pol dana otvara novu školu i planira širenje u Nigeriju 

i Indiju početkom iduće godine. Očekuju da će im 

brojka od 500 tisuća učenika donijeti profitabilnost. U 

međuvremenu je moguća akvizicija ili IPO, kaže May. 

Ackman nije jedini milijarder koji se kladi na Bridge. 

U istom investicijskom krugu, održanom u ožujku, 

u projekt je 10 milijuna dolara uložio i Facebookov suosnivač 

Mark Zuckerberg. Nepoznat iznos investirao 

je i Bill Gates nakon što je 2013. na jednoj večeri sjedio 

pokraj Jaya Kimmelmana, suosnivača Bridgea i supruga 

Shannon May. Osnivač eBaya Pierre Omidyar prvi 

je među milijarderima podržao Brigde, uloživši u prosincu 

2009. godine 2,8 milijuna dolara. On je još 2004. 

osnovao Omidyar Network, vođen tada neobičnom zamisli 

spajanja filantropije i profita. 

Sve njih, međutim, pretekla je mala Bonny Meyer, 

uloživši u Bridge 150 tisuća dolara od prodaje vinarije. 

Odlučila se na to 2008. godine, još prije otvaranja prve 

škole. Kad ju je posjetio u uredu i predstavio joj koncept, 

Kimmelman je bio samo jedan iz povorke poduzetnika 

koji su joj kucali na vrata otkad se pročulo što 

ju zanima. “Tvrtka Meyer Family Enterprises postala 

je magnet”, kaže. “Nikada nismo morali tragati za investicijama.” 

Priča Bonny Meyer pokazuje koliko su društveno 

odgovorna ulaganja uznapredovala, uključivši u posljednjem 

desetljeću iskusne upravljače novcem, milijardere 

i na kraju velike investicijske kuće. No sektor 

je još uvijek mlad i pruža tek ograničene mogućnosti 

manje bogatim ulagačima. One bi trebale kako financijaši 

budu oplođivali zaradu milenijaca, kao i 30 bilijuna 

dolara koje bi pripadnici te generacije trebali naslijediti 

samo u Sjevernoj Americi. 

Anketa US Trusta, provedena lani među ljudima s 

najmanje tri milijuna dolara raspoloživih za ulaganja, 

pokazala je da 67% milenijaca smatra ulagačke odluke 

“načinom iskazivanja svojih društvenih, političkih ili 

ekoloških uvjerenja”. Trendu se napokon priključuju 

i velike investicijske banke, sluteći novi izvor naknada. 

UBS, Morgan Stanley, Merrill Lynch i BlackRock 

danas već izrađuju programe kako bi izašli ususret sve 

većem broju takvih klijenta. 

JPMorgan ispituje teren i alociranjem 100 milijuna 

dolara vlastitog kapitala u društveno odgovorne investicijske 

fondove. “Pitanje više nije hoće li to krenuti, 

već koliko će brzo napredovati”, kaže Amy Bell, zadužena 

za JPMogranov eksperiment. 

Bonny Meyer je morala sama krčiti put. U početku 

su njezina društveno korisna ulaganja bila isključivo 

izravne investicije, čak na preporuke iz širokog kruga 

prijatelja. Jedna od takvih preporuka navela ju je, kaže, 

na prvu i najlošiju investiciju: uložila je pola milijuna 

dolara u novu tehnologiju za uklanjanje onečišćenja 

poput naftnih mrlja iz tla. Meyer ne očekuje nikakav 

62 FORBES 

KOLOVOZ, 2015

NOVI MAJSTORI PRINOSA 

David Eiswert, 42 

RODNI GRAD: Oakland, Maryland 

SVEUČILIŠTA: Maryland, M.A. program; St. Mary’s College of Maryland, B.A. program 

SPECIJALNOST: Globalne dionice 

RADNO MJESTO: Menadžer portfelja, T. Rowe Price Global Stock Fund 

VJERODAJNICE: Nekadašnja zvijezda tehnoloških fondova; sada vodi fond koji ulaže u globalne dionice. 

Prosjek prinosa: 19%. 

OSNOVNA PORUKA: Ne brinite se zbog vjerodajnica. “Ja nemam diplomu ‘pravog’ fakulteta ni poželjan pedigre. 

U svijet investicija ponio sam svoje stručno znanje, kreativnost i više skromnosti od vlasnika ‘pravih’ MBA diploma”. 

MENTORI: Brian Rogers, šef investicija tvrtke T. Rowe (“S nogama čvrsto na zemlji, naučio me u investiranju 

gledati biznis, a ne dionice”); Roger McNamee iz Elevation Partnersa (“Roger je vrlo maštovit i 

optimističan. Naučio me da tablice otupljuju razmišljanje.”) 

NEKONVENCIONALNO UVJERENJE: Razdoblje stagnacije je prošlo. Tržišta će se vratiti u “staru 

normalu” s povratkom ciklusa kapitalnih izdataka, uz mali rast iznosa plaća. “Nitko ne vjeruje da će se to 

dogoditi”, kaže Eiswert. 

SAVJET ULAGAČIMA: dionica JPMorgan Chasea (JPM) mogla bi prema predviđanjima donijeti zaradu 

deset i pol puta veću od uloga. Zatim, u tijeku je poslovni preokret u proizvođaču ručnih torbica Coachu 

(COH). “Njihov CEO Victor Luis radi k’o urica.”—Matt Schifrin 

CHRIS LYONS ZA FORBES 

povrat na svoje invesicije, ali neke su bile vrlo unosne. 

Upeterostručila je novac uložen u startup za izradu solarnih 

uređaja koji je 2013. prodan SolarCityju milijardera 

Elona Muska. Dobila je i 8% kamata na kredit tvrtki 

Impact Hub koja osigurava prostor za djelovanje društveno 

i ekološki usmjerenih startupa. Poput svih pionira, 

otrpjela je i dobru porciju udaraca. Morala je otpustiti 

niz konvencionalnih financijskih savjetnika koji nisu 

htjeli ili nisu znali pronaći društveno korisne investicije. 

Bez prave infrastrukture, na neko je vrijeme zadužila 

dva člana vlastitog osoblja za procjenu dealova i upravljanje 

svojim novcem. 

Sve je postalo lakše kada su počeli nicati private equity 

fondovi za ulaganja u visoko procijenjene društveno 

korisne startupe. Gotovo 70% od tristotinjak fondova upisanih 

u ImpactBase pokrenuto je nakon 2009. godine. Ti 

fondovi su dostupni samo “akreditiranim investitorima”, 

ljudima koji za ulaganja raspolažu imovinom od najmanje 

milijun dolara ili prihodom od 200 tisuća dolara godišnje 

za pojedinca i 300 tisuća za par. Minimalni ulozi obično 

se kreću u rasponu od 250 tisuća do preko milijun dolara. 

Naknada za upravljanje može biti visoka. Za private 

equity fondove u prosjeku iznosi 2,4% uložene imovine, 

tvrdi se u jednoj studiji. S procvatom fondova za privatna 

društveno korisna ulaganja procvale su i tvrtke za financijsko 

savjetovanje zainteresiranih ulagača. Glavni savjetnik 

Bonny Meyer sada je tvrtka Impresum Capital iz 

San Francisca, osnovana 2007. godine i registrirana samo 

za savjetovanje u području društveno korisnog investiranja. 

“Razumiju se to”, kaže Meyer s očitim olakšanjem. 

Ipak, čak i istinska vjernica Meyer, koja do 2020. planira 

imati sto posto društveno koristan portfelj (sada je na 

70%), priznaje da ne bi bilo pametno financirati samo privatne 

preokupacije. Od njezinih društveno korisnih ulaganja 

23% otpada na udjele u javno trgovanim kompanijama 

odabranim preko društveno odgovornih fondova kakvi 

su Parnassus Core Equity i Generation Global Equity. 

Tim fondovima upravlja investicijska tvrtka sa sjedištem 

u Londonu, koju su 2004. osnovali bivši potpredsjednik 

SAD-a Al Gore i nekadašnji direktor u Goldman Sachsu 

David Blood. (Fondovi su zatvoreni za nove investitore). 

Drugih 23% čine fiksni prihodi preko TIAA-CREF Social 

Choice Bond Funda, Breckinridge Sustainable Bond Strategies 

i sličnih fondova koji kupuju obveznice vezane uz 

čiste izvore energije i priuštivu stanogradnju. 

Meyer vjeruje da će na kraju postići prosječnu tržišnu 

stopu povrata na svoj društveno korisni portfelj, ali 

zasad još nije tako. Otud i pitanje što se može smatrati 

društveno korisnom investicijom i koliku bi zaradu ona 

trebala donositi? “Kao što postoje tisuće različitih ljudi, 

postoji i tisuću vrsta investicija s pozitivnim učinkom 

za društvo”, odgovara Meyer. “Kod nekih je povrat vrlo 

malen, a društvena korist vrlo velika. Neke daju vrlo solidne 

prinose, ali imaju manji društveni učinak.” 

Na gornjem kraju profitnog spektra su neke dobrotvorne 

korporacije. Dosad je 31 savezna država odobrila 

novi oblik profitne dobrotvorne korporacije (Benefit ili 

B Corp) koja služi javnom dobru. Obrtnička online tržnica 

Etsy u travnju je postala druga B korporacija izlistana 

na burzi. Iz sredstava prikupljenih na IPO-u izdvojit 

će 300 tisuća dolara i osnovati zakladu za edukaciju 

žena i pripadnika manjina o tome kako izgraditi održivi 

biznis. No, još su veći dobitnici Jim Breyer i njegova VC 

tvrtka Accel Partners. Njihov 27-postotni udjel u Etsyju, 

kupljen za manje od 60 milijuna dolara, vrijedio je u vrijeme 

IPO-a 424 milijuna. “Snažna kultura može uvelike 

utjecati na dugoročnu vrijednost za dioničare”, primijetio 

je zadovoljni Breyer na Forbesovom summitu. F 



CHRIS LYON ZA FORBES 

THE NEW MONEY MASTERS 

Raj Chetty, 35 

RODNI GRAD: New Delhi, Indija 

SVEUČILIŠTE: Harvard (doktorat, A.B. stupanj) 

SPECIJALNOST: Ekonomska znanost 

RADNO MJESTO: Profesor na Harvardu 

VJERODAJNICE: Chetty je doktorirao s 23 godine, s 27 je postao predavač na Berkeleyju, a s 29 se vratio na Harvard i postao redovni profesor. U 32. godini 

dobio je nagradu Zaklade MacArthur za genije, a s 33 medalju John Bates Clark kao najperspektivniji ekonomist mlađi od 40 godina. Služeći se velikim podatkovnim 

paketima i spoznajama biheviorizma, napravio je revolucionarne znanstvene radove o nejednakosti dohotka, kvaliteti škola, porezima i mirovinama. 

NAJBOLJA INVESTICIJA: Obiteljska kuća u Cambridgeu, u Massachusettsu. Raj i njegova supruga Sundari, harvardska neuroznanstvenica koja 

se bavi istraživanjem matičnih stanica, kupili su 2010.kuću za 1,6 milijuna dolara. Vrijednost kuće u međuvremenu se udvostručila, a zbog blizine 

sveučilišta uštedjeli su i na vremenu potrebnom za prijevoz. 

OSNOVNA PORUKA: Novac jest važan. Sociolozi “raspravljaju je li novac u konačnici najbolje mjerilo učinkovitosti politike”, napominje Chetty, 

no njega je odrastanje u Indiji i SAD-u uvjerilo da je novac “važan za sreću i dobrobit”. 

SAVJET ULAGAČIMA: Ne žalite platiti više za bolju javnu ili privatnu školu. Važno je štedjeti za hitne slučajeve i mirovinu, ali 10 tisuća dolara 

više za osnovno obrazovanje djeteta može se cijeloj obitelji isplatiti bolje nego isti iznos uložen u dionice, kaže Chetty. Njegovo je istraživanje pokazalo 

da mladi ljudi koji su u osnovnoj školi imali vrsne učitelje lakše stječu fakultetsko obrazovanje i imaju veće plaće. To ne vrijedi samo za djecu 

siromašnih roditelja već i za “obitelji s visokim i najvišim prihodima”.— Janet Novack 

64 FORBES 

KOLOVOZ, 2015

THOMAS KUHLENBECK ZA FORBES 

INVESTIRANJE 

KEN FISHER // SASTAVLJANJE PORTFELJA 

TRŽIŠNI IZGLEDI HILLARY CLINTON 

PROLISTAO SAM INDIKATOR tržišnih 

zbivanja u proteklih 155 godina koji sugerira 

da Hillary Clinton iduće godine neće 

pobijediti na predsjedničkim izborima, a 

nudi i neke zanimljive poglede na smjer 

tržišnih kretanja u 2016. i 2017. 

Stara, slabo poznata istina: kad izbore 

dobiva kandidat Republikanske stranke, u 

izbornoj godini vrijednost dionica u pravilu 

raste (tako je bilo u svim izbornim godinama 

od Drugog svjetskog rata osim 2000. 

kada je glas naroda osvojio Al Gore). S&P 

500 u prosjeku je rastao za 12%, vjerojatno u očekivanju tržištu sklonih politika. 

Potom u većem dijelu nastupne godine vrijednosti padaju, vjerojatno 

zato što su ulagači shvatili da je novi momak ipak samo političar. 

Kada su pobjeđivali demokrati, izborna je godina obično donosila pad 

vrijednosti dionica jer su ulagači strahovali od predsjednika nesklonog 

biznisu i tržištu. U nastupnim godinama tržišta su, međutim, bilježila dvoznamenkasti 

rast, skočivši ukupno za golemih 21%. Vjerojatno zato što su 

investitori shvatili da je novi momak - ipak samo političar. Čisto povijesno 

gledajući, želite li snažnu 2016. nadajte se pobjedi republikanca. Ako vam je 

draža čvrsta 2017. godina, nadajte se Hillary. 

A tko će pobijediti? I tu ima nešto nezapažene povijesne istine: Od Građanskog 

rata uvijek smo birali demokratskog kandidata koji je ili već bio 

predsjednik ili je bio svježe, novo lice (Obama, Clinton, Carter, Kennedy, 

F. D. Roosevelt, Woodrow Wilson, itd). Demokrati nikada nisu nominirali 

nikoga tko se u prethodnom predsjedničkom ciklusu isticao kao vjerojatni 

predsjednički kandidat. 

Tražeći prototip, vratimo se do Grovera Clevelanda. Republikanci su 

dominirali predsjedničkim politikama nakon Građanskog rata barem do izbora 

Clevelanda 1884. godine. On je postao guverner New Yorka tek 1883., 

a prethodno je 322 dana bio gradonačelnik Buffala. Ostatak njegovog životopisa 

svodio se na dvogodišnji mandat okružnog šerifa. Bio je nepoznato, 

prazno platno i to je upalilo (provukao se s 49% glasova). Svježa lica postala 

su pravilo Demokratske stranke za nacionalne koalicije, od Woodrowa 

Wilsona (dvije godine guverner New Jerseyja; prije toga slabo poznati 

predsjednik koledža), Jimmyja Cartera (1973. sudjelovao u kvizu “Moja 

replika”) pa do Obame (nada-i-promjena). Naravno, neka su svježa lica 

doživjela poraz na izborima, nerijetko težak. Kandidati koji su bili novo lice 

na prvim a stara faca na kasnijim izborima, od Adlaija Stevensona (dvije 

nominacije) do Williama Jenningsa Bryana (tri nominacije), nikada nisu 

pobijedili, a rijetko su stizali i blizu. 

Taj križ mora nositi Hillary. Zašto poznati demokrati ne uspijevaju? U 

povijesti i na tržištu teže je točno odrediti zašto nego što, no ja bih rekao da 

koalicijama demokrata treba dodatni emocionalni iskorak da bi na birališta 

privukli marginalne skupine te da stari psi ne znaju puno novih trikova, a 

BEAT THE CROWD (WILEY, 2015.) NAJNOVIJA JE KNJIGA UPRAVLJAČA NOVCEM KENA FISHERA. 

POSJETITE NJEGOVU STRANICU WWW.FORBES.COM/FISHER 

poznati negativci potkopavaju nadu. 

I tako, s poviješću protiv Hillary, tržištu predviđam 

sjajnu 2016. i povećanje rizika u 2017. godini. 

Dok traje tržišni optimizam, bacite pogled 

na odlične dionice poput ovih: 

GILEAD SCIENCES iz Foster Cityja (GILD, 118), vodeća 

biofarmaceutska kompanija u Kaliforniji, 

rasla je za više od 450% otkako sam je prvi put 

preporučio 22. kolovoza 2011. Bila je to jednosmjerna 

vožnja od koje većina ulagača dobiva visinsku 

bolest, no ovu dionicu još vrijedi kupovati 

dok poslovni pokazatelji i zarada rastu sve brže. 

Cijena joj je samo 10 puta veća od zarade koju joj 

predviđam u 2015. i stoga u razini ili razmjerno 

jeftina u odnosu na slične dionice. 

GOLDMAN SACHS (GS, 213) nastavlja umjereno 

rasti, uz bolju profitabilnost. Cijena 10 puta veća 

od zarade koju joj predviđam u 2016., kao i P/E 

omjer manji nego za slične dionice iz proizvodnog 

sektora, više su nego dovoljno niski da dionica 

najbolje investicijske banke na svijetu ostane 

zvijezda dok traje tržišni optimizam. 

Njemački BASF SE (BASFY, 92) miruje već dvije 

godine. U drugoj polovici razdoblja optimizma 

ne treba hrliti u proizvođače, ali za dionicu 

najveće svjetske kemijske kompanije ima mjesta 

ako je dosad mirovala. Do kraja razdoblja optimizma 

mogla bi skočiti, osobito pri cijeni 12 puta 

većoj od zarade koju sam joj predvidio za 2015. 

uz dividendni prinos od 3,2%. 

S padom cijena energije padao je francuski 

SCHNEIDER ELECTRIC (SBGSY, 14), svjetski lider u 

upravljanju energijom uglavnom za poslovne klijente. 

Pritisak konkurentnosti da se iz manjeg izbije 

više održat će potražnju za dionicom dobro 

vođenog inženjerskog diva sa 170 tisuća zaposlenih 

u više od sto zemalja i donijeti joj umjereni 

rast. Sada se prodaje po cijeni dvaput većoj od 

prihoda i 20 puta većoj od zarade koju sam joj 

predvidio za 2015. 

Japan već desetljećima posrće, ali dionice 

nekih kompanija treba posjedovati: prevelike su 

za suprotno. Najlakši izbor je TOYOTA MOTOR (TM 

135), dionica najvećeg i vjerojatno najboljeg svjetskog 

proizvođača automobila. Dobivate skroman 

rast po cijeni jednakoj prihodu i 11 puta većoj 

od zarade koju toj dionici predviđam za ožujak 

2016., uz 0,9% prinosa od dividendi. F 


FORBES 

VODIČ ZA ULAGAČE: ZLATO 

Magičnih 24 

Najveći domaći trgovac zlatom, riječka tvrtka Auro Domus, u prvih šest 

mjeseci prodala je zlatnih poluga i pločica, tzv. investicijskog zlata, u 

vrijednosti od 12 milijuna kuna. Vlasnik Loris Dessardo uvjeren je da će do 

kraja godine taj iznos udvostručiti jer se hrvatski štediše okreću zlatu 

PIŠE BORIS OREŠIĆ 

Umjesto novca na bankovnim 

računima sve 

više ljudi u Hrvatskoj 

radije bira zlato, čisto 

24-karatno u obliku 

poluga, pločica ili dukata, zaključano u 

sefu ili pohranjeno na nekom drugom 

skrovitom mjestu. Vjeruju pokazateljima 

prema kojima cijene zlata više rastu 

nego što padaju, dok je novac u raznim 

valutama podložan devalvacijama i potresima 

na svjetskim financijskim tržištima. 

Iako vladajući političari govore 

da je Hrvatska izašla iz recesije, i dalje 

je višestruko veća vrijednost zlata koje 

hrvatski građani prodaju otkupljivačima 

od vrijednosti količina koje kupuju. No, 

ta je razlika sve manja. 

Najveći trgovac zlatom u Hrvatskoj 

je tvrtka Auro Domus, sa sjedištem 

u Kastvu pokraj Rijeke, koja, otkriva 

njezin direktor i većinski vlasnik Loris 

Dessardo, u prodaji zlata drži 90 posto 

tržišta, a u otkupu oko dvije trećine. U 

posljednje dvije godine vrijednost njihova 

otkupa zlata je između 18 i 20 milijuna 

eura, odnosno oko 150 milijuna 

kuna. Istodobno su u prvih šest mjeseci 

prodali zlatnih poluga i pločica, tzv. 

investicijskog zlata, u vrijednosti od 

12 milijuna kuna, a uvjereni su da će 

do kraja godine taj broj biti dvostruko 

veći. Da su hrvatski štediše sve skloniji 

kupovanju investicijskog zlata potvrđuje 

usporedba podataka o prodaji u 

2014. i 2015. - naime, u prvoj polovici 

prošle godine u zlato su pretvorili oko 

dva milijuna kuna ili čak šest puta manje 

nego ove godine, koja je još daleko 

od kraja. Za takav porast najzaslužnija 

je nova zakonska regulativa koja je 

stupila na snagu s ulaskom Hrvatske u 

Europsku uniju. Prije su se, objašnjava 

Dessardo, na investicijsko zlato obračunavali 

visoki porezi - PDV, carina i 

trošarine - koji su činili čak 60 posto 

njegove maloprodajne cijene, zbog čega 

je bilo neusporedivo skuplje. Sada 

je trgovina zlatnim polugama oslobođena 

svih poreza. Cijene zlata tako su 

kod nas napokon iste kao u Njemačkoj, 

Austriji, SAD-u... Diktiraju ih svjetske 

burze, a najreferentnije su one u New 

Yorku i Londonu. 

Zlato je, dodaje, visokolikvidno, pod 

uvjetom da vlasnik ima sve potrebne 

certifikate. 

“Ukupni prihod Auro Domusa u 

2013. je iznosio 40 milijuna eura, a u 

2014. godini 24 milijuna. U godinama 

koje slijede prihodi od otkupljenog 

zlata, procjenjujemo, zadržat će se između 

20 i 25 milijuna eura, a snažan 

rast očekujemo u prodaji investicijskog 

zlata. Dugoročno smatramo da će se 

naši prihodi ustabiliti na 40-ak milijuna 

eura godišnje, od čega će polovicu 

Vrijednost otkupa 

zlata Auro Domusa 

u Hrvatskoj unatrag 

dvije godine kreće se 

između 18 i 20 

milijuna eura 

činiti prihod od prodaje investicijskog 

zlata”, govori Dessardo, koji ima samo 

30 godina, a njegova se obitelj, podrijetlom 

iz Italije, zlatarstvom bavi gotovo 

cijelo stoljeće, od 1916. godine, kada 

je posao pokrenuo njegov pradjed 

Renato. I Lorisov djed i otac držali su 

zlatarnice na području Rijeke i Opatije, 

pa je on odrastao okružen zlatom. Živi 

u Kastvu, a po struci je, kaže, glazbenik. 

Svira klavir, završio je srednju glazbenu 

školu, a trenutno studira menadžment 

na riječkoj Poslovnoj akademiji. Od 

zlatnog nakita više ga je zanimala trgovina 

zlatom, pa je u dobi od 25 godina 

s tadašnjom zaručnicom, a današnjom 

suprugom Anđelkom, ekonomisticom, 

osnovao tvrtku Auro Domus za otkup 

zlata. Hrvatska je zapala u krizu i mnogi 

su lijek za besparicu našli u prodaji 

zlatnog nakita i drugih predmeta. “Nismo 

se nadali takvom uspjehu. Kako je 

cijena zlata rasla, ljudi su ga počeli prodavati 

sve više. Ona je danas na svjetskim 

burzama triput veća nego 2005. 

godine. Rekordna cijena dostignuta 

je 2013., kada je jedan gram vrijedio 

44 eura. Od 2010., kada sam osnovao 

tvrtku, govorim da se, osim otkupom, 

želim baviti i prodajom investicijskog 

zlata, no tada za to nisu postojali uvjeti. 

S ulaskom u EU napokon smo počeli 

prodavati zlato”, ističe Dessardo. 

Direktor marketinga i odnosa s 

javnošću u Auro Domusu Davor Žic 

otkriva da imaju oko 400 zaposlenih i 

160 poslovnica. “Prodaja investicijskog 

zlata u Hrvatskoj još je nova usluga za 

koju mnogo ljudi ni ne zna. Zlato je 

66 

FORBES 

SRPANJ, 2015

oblik investicije od koje se dugoročno 

može očekivati solidna dobit. U svjetskim 

razmjerima, ono predstavlja sigurnu 

luku za investitore. Cijena mu 

stalno raste. U posljednjih 20 godina 

se učetverostručila, a unatrag godinu 

dana je više-manje stabilna, odnosno 

trenutno je nešto niža, za par postotaka, 

nego u istom razdoblju prošle 

godine. Zlatu cijena raste posebno u 

razdobljima ekonomskih kriza i monetarne 

nesigurnosti, kada vladaju 

nestabilnosti u valutnim tečajevima i 

burzovnim indeksima. Grčka kriza za 

sada nije utjecala na cijenu zlata, no 

kako je euro oslabio u odnosu na dolar, 

cijena zlata u dolarima je ostala ista, ali 

je kod nas narasla. Cijena u dolarima 

u prvih je šest mjeseci pala 8 posto, a u 

eurima je 6 posto narasla, što je dokaz 

koliko je euro oslabio prema dolaru”, 

objašnjava Žic. Porast prodaje u Hrvatskoj 

u posljednje vrijeme zasigurno 

se, objašnjava, može povezati i sa strahom 

od valutnih šokova, poput onoga 

sa švicarskim frankom, ili strepnjom od 

znatnije devalvacije eura zbog Grčke. 

“Naše cijene ovise i o predmetu koji 

se kupuje. Na primjer, najveće poluge, 

teške 12,5 kilograma, prodaju se po cijeni 

s burze, koja je trenutno otprilike 

1160 dolara za uncu, što je 37,2 dolara 

po gramu. Za najveće predmete 

vrijedi cijena s burze, no za manje je 

viša. Investicijskim zlatom smatraju 

se pločice od najmanje dva grama. 

Najveća poluga ima 12,5 kilograma, 

a najmanja dva grama. Svaka mora 

imati maksimalnu čistoću 999/1000. 

Svi predmeti imaju certifikat koji je na 

njima otisnut, a mi kupcima dajemo i 

certifikate o autentičnosti u obliku pisma. 

U pravilu, kupac u našoj trgovini 

najprije dade polog od desetak posto, 

a za dva dana dođe po robu i plati ostatak. 

Zlato može odnijeti sa sobom, ali 

i ostaviti ga kod nas na čuvanju”, kaže 

Žic. Dio manjih pločica proizvodi se u 

Hrvatskoj od uvezene sirovine, a veće 

se uglavnom uvoze, ponajprije iz Kine, 

Austrije i Švicarske. 

“Kada otkupljujemo pločice investicijskog 

zlata, cijena ovisi o tome ima 

li vlasnik pisanu potvrdu da je zlato 

Prodaja 

investicijskog 

zlata u 

Hrvatskoj je 

krenula nakon 

ulaska u EU: 

Loris Dessardo 

Cijena zlata u posljednjih se 20 godina 

učetverostručila. Trenutno je, međutim, 

u padu i nekoliko postotaka niža nego u 

istom prošlogodišnjem razdoblju 

investicijsko. Ako je ima, otkupit ćemo 

je po višoj cijeni, koja je obično 1 euro 

niža od burzovne. Tko želi zlato unovčiti, 

mora računati na tu našu maržu, 

koja iznosi otprilike 2-3 posto po gramu. 

Ako nema pisani certifikat, kupcu 

nudimo otkup po cijeni lom zlata. Lom 

zlato najčešće nije čisto, odnosno uvijek 

je u kombinaciji s nekim drugim 

metalima. Primjerice, bijelo zlato ima 

udio zlata od 60 posto, a ostalo su srebro 

i drugi metali”, govori Žic. Najveću 

količinu zlata Auro Domus od građana 

je otkupio 2012. godine. U 2013. i 2014. 

je uslijedio pad, a sada otkup opet blago 

raste. “Lom zlato koje otkupimo ide u 

našu talionicu u Rijeci, u kojoj se prerađuje 

u poluge koje nisu sto posto čiste. 

Prodajemo ih u Italiju i Austriju, gdje 

se elektrolizom zlato rafinira kako bi se 

dobilo čisto zlato od kojeg se proizvode 

pločice i poluge za ono investicijsko”, 

otkriva Davor Žic. 

Napominje kako je financijska institucija 

Morgan Stanley nedavno objavila 

izvještaj u kojem navodi da će se do 

2017. u svijetu zatvoriti 50 rudnika zlata 

te da će se do sredine stoljeća iscrpiti 

sve količine toga plemenitog metala u 

Zemljinoj kori. Zbog toga će se cijena 

zlata sigurno povećati. Na zlatu se, tvrdi 

Žic, može zaraditi znatno više nego 

na kamatama u bankama. Mogu mu 

konkurirati samo dionice. 

“Bez obzira na cijenu na burzi, zlatom 

se uvijek trguje. Najviša je ove godina 

bila 1300 dolara po unci, a najniža 

1150 dolara. Imali smo klijenta koji je 

u studenome prošle godine kupio zlata 

u vrijednosti od milijun kuna. To je 

otprilike pet kilograma. U veljači ove 

godine kada nam ga je prodao, zaradio 

je čistih 200.000 kuna kada je odbio 

sve troškove i naše marže. Najveća 

transakcija nam je bila 2,7 milijuna kuna. 

Ima kupaca s kojima smo potpisali 

ugovor prema kojem ih svakog mjeseca 

čeka određena gramaža. Takvim kupcima 

nudimo povoljniju cijenu. Druga 

su skupina oni koji kupuju zlato na dar, 

obično pločice do 1000 kuna. Treća su, 

pak, imućniji ljudi koji dođu s iznosom 

većim od 100.000 kuna, primjerice ako 

su prodali neku nekretninu pa novac 

od toga žele pretvoriti u drugi oblik 

imovine”, otkriva Žic. 

TEA CIMAŠ/CROPIX 


UBANSKI TEHNOLO 

68 | FORBES KOLOVOZ 2015

sudjeluje u stvaranju 

tjednog digitalnog paketa filmova, 

televizijskih emisija, softvera i aplikacija. 

El Paquete Semanal kopira se i tako 

dospijeva do svakog kutka Kube 

KUBANCI JOŠ NEMAJU PRISTUP 

INTERNETU, ALI TO NIJE SPRIJEČILO 

MLADE DOMAĆE PODUZETNIKE 

(I AMERIČKE KOMPANIJE POPUT 

AIRBNB-a I GOOGLEA) DA KRENU U 

KUBANSKU DIGITALNU BUDUĆNOST 

- I TO VEĆ DANAS 

PIŠE: MIGUEL HELFT 

Mršavi28-godišnjakRobinPedraja, 

bivši student dizajna iz Havane, početkom prošle 

godine došao je u vladin ured za časopise i publikacije 

tražiti dozvolu za ostvarenje svog sna. Želio je pokrenuti 

online magazin za urbanu kulturu mladih Kubanaca. U 

posljednjih nekoliko godina stotinama tisuća njegovih 

zemljaka odobreno je pokretanje malog biznisa, ali samo 

u dijelu uslužnih djelatnosti kao što su restorani, frizerski 

saloni i prevoditeljske usluge. Vlada i dalje strogo 

nadzire medije. Online magazin? Pedraji su se počeli 

smijati i prije nego što je dovršio prezentaciju. 

oduče da nešto neće odobriti, ali ni zabraniti”, kaže Carlos 

Alzugaray, umirovljeni diplomat i bivši šef kubanske misije 

pri Europskoj uniji. 

Još više iznenađuje uspjeh online magazina u zemlji 

gdje tek malobrojna manjina ima pristup internetu. Ostali 

ne mogu imati kućni priključak, a u hotelima sat surfanja 

webom košta oko sedam dolara, što je većini nedostižno. 

Stoga čitatelji Vistara - a ima ih između nekoliko desetaka 

tisuća i nekoliko stotina tisuća, ovisno o procjeni - sadržaj 

lista uglavnom dijele putem USB stikova ili vanjskih tvrdih 

diskova. Pedraja i desetak članova redakcije uzdržavaju 

se prihodom od oglasa, što je također vrijedno pažnje. Na 

Kubi, naime, već 50 godina nema oglašavanja mimo vlade. 

“Mi ne čekamo modernizaciju”, kaže Pedraja. “Mi idemo 

naprijed pridonoseći svoje zrnce pijeska.” 

A tih se zrnaca sada već nakupilo. Led s kubansko-američkih 

odnosa brzo se topi, no kubanski privatni sektor ušao 

ŠKI REVOLUCIONAR 

Pedraja je svejedno odlučio izdavati magazin, ali ne navodeći 

autore. Prvi broj Vistara izašao je u ožujku prošle 

godine. “Nismo imali što izgubiti”, rekao mi je kad sam ga 

nedavno posjetio u uredu, zapravo sobici njegovog stana 

malo većoj od ormara. Mjesečnik Vistar odiše stavom. Pun 

je atraktivnih fotografija, a donosi teme iz područja glazbe, 

likovnosti, baleta, gastronomije i svijeta slavnih. “Vistar 

je odraz nove generacije Kubanaca”, kaže Pedraja. Budući 

da je odrastao među havanskim umjetnicima, uskoro su 

svi mladi čitatelji bliski umjetničkim krugovima znali tko 

stoji iza Vistara. Stoga je u jednom od idućih brojeva objavljen 

impresum s Pedrajinim imenom i adresom e-pošte na 

vrhu. 

Šesnaest mjeseci nakon navodnog prijestupa Pedraja 

još nema problema s vlastima. To nije neobično za nejasne 

pravne prilike na Kubi. “Neki vladini dužnosnici često 

je u veliku transformaciju još i prije povijesne odluke o početku 

normalizacije odnosa koju je predsjednik Obama 

donio u prosincu prošle godine. Sredinom 1970-ih Fidel 

Castro je počeo otvarati gospodarstvo poduzetnicima u nekoliko 

djelatnosti, ali otkako je na vlasti Fidelov mlađi brat 

Raul broj licenciranih “cuentapropistasa” (“samozaposlenih”) 

povećao se na više od 471 tisuću. U 2014. bavili su se s 

više od 200 odobrenih zanimanja, od tapetara do voditelja 

poni zaprega za djecu. Još najmanje milijun od pet milijuna 

kubanskih radnika radi u nekoj odobrenoj ili neodobrenoj 

privatnoj djelatnosti. 

Riječ “internet” možda se ne pojavljuje ni na jednom 

vladinom popisu odobrenih zanimanja, ali to nije spriječilo 

mlade Kubance poput Pedraje da se uključe u digitalnu 

revoluciju. Pametnih telefona je puno, ali nemaju pristup 

podatkovnim vezama. Bez legalnog oblika plaćanja putem 

FOTOGRAFIJE: ALEJANDRO GONZALEZ ZA FORBES 

KOLOVOZ, 2015 FORBES | 69

KUBANSKI TEHNOLOŠKI REVOLUCIONARI 

ROBIN PEDRAJA (lijevo), 

kreativni direktor digitalnog 

magazina za urbanu kulturu 

Vistar, i njegov prijatelj YON- 

DAINER GUTIERREZ, suosnivač 

aplikacije AlaMesa. Aplikacija je 

nešto poput kubanskog križanca 

Yelpa i OpenTablea 

Hiram Centelles je jedan 

od pionira internetskog sektora 

na Kubi. Odrastao je u 

zemlji gdje se svime trgovalo 

na crno, od autodijelova 

preko računala do pelena, 

no gdje su kupci i prodavači 

teško pronalazili jedni 

druge. Stoga je 2007. godine, 

kao student računarstva 

na politehničkom institutu 

“Jose Antonio Echevarria”, 

anonimno osnovao Revolico.com, 

oglasne stranice koje 

su uskoro postale kubanski 

Craigslist. Tri mjeseca kasnije vlada ih je blokirala. Tako je 

započela igra mačke i miša koja traje i danas, a uključuje stalne 

promjene web-adrese tvrtkinih servera i slanje personaliziranog 

URL-a korisniku e-poštom kako bi se zaobišle blokade. 

Unatoč svemu, Revolico je dio svakodnevice mnogih 

Kubanaca. 

Revolico mjesečno bilježi osam milijuna pregleda i svakodnevno 

prima 25 tisuća novih oglasa, kaže Centelles koji 

se 2012. preselio u Španjolsku i otkrio da stoji iza tih stranica. 

Otprilike polovica prometa odnosi se na inozemstvo, većinom 

na Floridu. Tamo Revolico zarađuje i nešto novca prodajom 

oglasnog prostora. Na Kubi, gdje stranica nema pravni 

status, naplaćuje se premium usluga i promoviranje oglašikreditnih 

kartica ili PayPala nemoguće je nabaviti aplikacije 

s Google Playa ili iz App Storea. 

Zato se čim stupite iza havanskih kulisa, kao ja nedavno, 

nađete u vrtlogu tehnološke akcije. Taj svijet kreativnih rješenja 

nastalih iz nužde vrvi memorijskim stikovima i ljudskim 

posrednicima odaslanim da fizički omoguće ono što je 

u SAD-u obična digitalna transakcija. Ostvareni napredak 

bio je dovoljan da Airbnb u travnju najavi širenje na Kubu - i 

u međuvremenu već zgrabi 10% od preko 20 tisuća soba za 

iznajmljivanje u domaćoj radinosti, čime lokalno stanovništvo 

odavno dopunjuje mršavu mjesečnu plaću od 20 dolara 

u prosjeku. Zbog tog napretka teren već ispituju i Netflix i 

Google, a jedan kubanski poduzetnik pokrenuo je prvi “big 

data” startup kako bi podatke o privatnim tvrtkama poslije 

mogao prodavati stranim kompanijama zainteresiranim 

za ulaganja. 

Sve to vodi generacija kubanskih milenijaca, koji 

se ambicijama i tehnološkim znanjem ne razlikuju 

puno od vršnjaka u Miamiju samo 350 kilometara 

sjevernije. Umorni su od teških životnih uvjeta, ali 

politika ih ne zanima. Kažu da žele poboljšati svoje 

prilike i živjeti normalno, a sanjaju o osnovnim stvarima 

poput široko dostupnog interneta i pristupa 

međunarodnom financijskom sustavu. To bi, kažu, 

širom otvorilo kubansko gospodarstvo i njima, ali i 

stranoj konkurenciji. “Želim ostati na Kubi, ali želim 

živjeti drukčije”, kaže Yondainer Gutiérrez, autor 

uspješne web-stranice AlaMesa i istoimene aplikacije 

za Android, svojevrsnog kubanskog križanca 

Yelpa i OpenTablea. 

Kubanski tehnološki 

poduzetnici idu stopama 

prve generacije 

privatnika, kojoj pripada 

i NIURIS HIGUERAS. Ona 

se od kasnih 1990-ih 

bavi pripremom hrane, a 

danas vodi Atelier, jedan 

od najpoznatijih privatnih 

restorana (paladares). 

Gosti su uglavnom 

stranci pa joj koriste 

osvrti Tripadvisora. “Mi 

pridonosimo zaposlenosti 

i predstavljamo rješenje 

za gospodarske probleme 

zemlje”, kaže Higueras 

70 | FORBES KOLOVOZ, 2015

vača. Tu uslugu suradnici Revolica naplaćuju neslužbeno, 

u gotovini. 

Slično tomu, iza uspjeha aplikacije AlaMesa krije 

se glad Kubanaca za aplikacijama i uslugama koje se u 

ostatku svijeta uzimaju zdravo za gotovo. AlaMesa se 

osobito bavi promocijom kubanske kulinarske kulture, 

a pokrenuli su je 2011. godine Gutiérrez i četvorica 

njegovih prijatelja. Tim obilazi restorane, istražuje 

jelovnike i objavljuje ih uz pristanak restorana. Sada 

se preko aplikacije promovira više od 600 restorana 

u devet kubanskih pokrajina, a njih 30% za to i plaća. 

I do aplikacije AlaMesa korisnici dolaze dvojako. 

Stranci je mogu skinuti kod kuće, uoči posjeta Kubi. 

Kubanski poklonici međusobno je razmjenjuju slično 

kao Pedrajin online magazin. Iako web-stranica 

ima 6500 mjesečnih korisnika s Kube, iz Sjedinjenih Država, 

Španjolske i drugih zemalja, od kojih je 2800 predbilježeno 

na newsletter, AlaMesa je puno veći biznis offline. 

Za ove bi biznise bilo previše reći čak i to da kreću od nule 

i rastu samofinanciranjem. S Pedrajom sam se sastao jednoga 

vlažnog jutra krajem lipnja u predvorju hotela Havane Libre, 

goleme građevine koja se prije revolucije 1959. zvala Havana 

Hilton. Uskoro me poveo u ured smješten u njegovu stanu 

koji blok dalje, iznad prodavaonice ručno rađene keramike u 

zelenoj četvrti Vedado. U prednjoj sobi stoji perilica iz 1970- 

ih, otrcana daska za glačanje i par izblijedjelih naslonjača. 

Kroz kuhinju stižemo do klimatizirane sobice tako uske da 

nasuprotne zidove možete dodirnuti raširenim rukama. 

Ispred jednog od dva velika kompjutorska zaslona sjedi 

Pedrajin kolega i radi na novom broju Vistara. Pedraja, naslonjen 

na zid, govori brzo kao većina Kubanaca, žestinom 

prožetom ponosom i nestrpljivošću, kao tinejdžer kojem je 

dosta da mu naređuju što smije raditi. “Trebali bi nama Kubancima 

dopustiti i druge biznise osim vođenja restorana ili 

popravljanja mobitela”, kaže. 

Pedraja je sin glazbenika pa je zahvaljujući vezama u 

JAVIER ERNESTO MATOS SOTO, 

bivši student računalnih znanosti, 

vodi jednu od četiri poslovnice 

tvrtke La Clínica del Celular. U 

malenoj radionici popravljaju mobitele, 

instaliraju sve brojnije offline 

aplikacije kakve su AlaMesa, Revolico 

i Isladentro te prodaju rabljene 

uređaje. Kako je najam poslovnog 

prostora gotovo nemoguć, Matos 

Soto je u lokal pretvorio svoju 

garažu. Većina dijelova stiže mu u 

prtljazi prijatelja i rođaka koji putuju 

u SAD. U starom dijelu Havane 

službeno mu konkurira državna 

prodavaonica mobitela koja nudi 

samo jedan model 

Poput tehnoloških poduzetnika, i 

vlasnik tvrtke Nostalgic Cars JULIO 

ALVAREZ morao se boriti s kubanskim 

zakonima i američkim embargom da 

bi uspio. Počeo je prije četiri godine 

obnovivši jedan stari auto, a otad je 

kupio i obnovio 22 oldtimera. Oni su 

sada dio taksi službe za turiste koju 

vodi njegova supruga, no obnova je 

bila mukotrpna: svi dijelovi dopremljeni 

su iz SAD-a u koferima, a lak za 

jedan od oldtimera nedavno je stigao 

u plastičnim bocama Coca-Cole. 

Alvarez istodobno može obnavljati 

samo jedan do dva automobila: “Ne 

možete zamisliti kako je teško raditi 

ovaj posao uz toliko poteškoća” 

umjetničkim krugovima uspio intervjuirati neke od najslavnijih 

Kubanaca, uključujući povučenog Kchoa, svjetski poznatog 

kipara čija fotografija krasi naslovnicu lipanjskog 

broja. Magazin donosi i prikaze umjetničkih događaja za 

koje ne znaju ni Kubanci s najboljim vezama. 

Vistar sada izlazi na engleskom i španjolskom 

jeziku i bilježi 100 tisuća downloada, 60% izvan 

Kube. Primili su 3000 priloga za fotografski natječaj 

na kojem je pobjednika čekao iPhone. “U ovom 

razdoblju tranzicije Kubi je bio potreban časopis s 

ovakvim temama”, kaže Pedraja. To je također razdoblje 

kopiranja dobrih ideja: drugi digitalni magazin 

već prati kubanski sport. Sada kad je duh pušten 

iz boce, ove bi nove djelatnosti mogle doživjeti brzu 

ekspanziju. 

Ako ti skrpani startupi predstavljaju budući kubanski 

BuzzFeed, eBay i OpenTable, onda bi El 

Paquete Semanal (“Tjedni paket”) mogao postati 

kubanski Google ili Comcast. Možete ga zamisliti 

kao internet na prijenosnom tvrdom disku od jednog 

terabajta. 

El Paquete je pokrenut prije šest godina. Sadržaj svakog 

tjedna sastavlja tajnovita skupina prijatelja iz Havane: riječ 

je o dragocjenom paketu najnovijih filmova, TV-emisija, časopisa, 

aplikacija, softverskih ažuriranja i drugih digitalnih 

poslastica, serviranih Kubancima često tek nekoliko sati 

nakon što su postanu dostupni drugdje u svijetu. El Paquete 

se kopira i na prijenosnim diskovima dostavlja stotini ljudi, 

koji ga dalje kopiraju i prodaju drugoj tisući ljudi i tako dalje, 

sve dok neformalna mreža autobusnih putnika ne dostavi 

Paket u svaki kutak otoka. Većina od prvih stotinu distributera 

dobivene vanjske diskove drži kod kuće, gdje ih jedanput 

tjedno mijenjaju za novi disk i naknadu od, preračunato, 

1,1 do 2,2 dolara (oni pak daljnjim distributerima naplaćuju i 

deset puta više.) 

Nemoguće je znati koliko ljudi prima Paket, a ni sve verzije 

nisu jednake jer ljudi unutar mreže prilikom kopiranja 

KOLOVOZ, 2015 FORBES | 71

KUBANSKI TEHNOLOŠKI REVOLUCIONARI 

uklanjaju pojedine dijelove ili dodaju druge. Ipak, doslovce 

svi vozači taksija i drugi koje sam sreo u Havani kažu da 

primaju Paket. Njegovi tvorci držali su se duboke sjene, no 

možda zbog sve veće otvorenosti zemlje - i sve veće smjelosti 

kubanskih poduzetnika - sa mnom se pristao sastati čovjek 

poznat u tehnološkim krugovima Havane kao El Transportador 

(Otpremnik). 

Elio Hector Lopez živi u sklepanom zdanju poznatom kao 

Solarni blok, koje se jedva može nazvati stambenim prostorom. 

Na putu do njegovog stana na drugom katu prolazimo 

kroz dvorište u čijim sjenama drijemaju ulični psi. Betonskim 

stubištem stižemo do dugog hodnika iz kojeg se ulazi u 

skromne stanove opremljene sumnjivom mrežom električnih 

žica. U mračnom Lopezovom stanu nalaze se dva prljava 

naslonjača i dvosjed. 

ALEJANDRO PORTIELES 

I NELLY FIGUEREDO ponudili 

su preko Airbnb-a tri 

sobe u svojoj lijepo obnovljenoj, 

200 godina staroj 

kući u kojoj sam odsjeo. 

Prethodno su se oglašavali 

preko raznih lokalnih agencija 

i web stranica. Poput 

ostalih iznajmljivača, ni oni 

nemaju priključak na internet 

pa sobe oglašavaju 

uz pomoć trećih osoba. 

Sobu sam platio Airbnb-u 

kreditnom karticom, a 

oni su preko ovlaštenog 

pošiljatelja doznaka 

poslali novac na Kubu, 

gdje je mojim domaćinima 

isplaćena gotovina 

“El Paquete je postao prijeko potreban ovoj zemlji”, kaže 

Lopez dok sjedamo sučelice jedan drugome. “Ljudi ga smatraju 

oblikom interneta.” Dodaje da su ga posjetili i neki Googleovi 

šefovi. 

Dvadesetšestogodišnji Lopez studirao je ekonomiju i proputovao 

Europu kao član kazališne trupe. S 18 godina počeo 

je skupljati digitalnu glazbu i na USB-ovima i CD-ovima distribuirati 

je DJ-evima u Havani i diljem Kube. Godinu-dvije 

potom upoznao se s grupicom istomišljenika koji su tako distribuirali 

filmove, televizijske serije i softver. Udružili su se i 

rođen je El Paquete. 

Izvorni članovi više nisu na okupu, ali Paket i dalje sastavlja 

ekipa labavo povezanih suradnika. Lopez ne želi otkriti 

kako uspijevaju tako brzo kompilirati toliku količinu podataka, 

od svježih aplikacija do Jurassic Worlda i najnovijih epizoda 

Igara prijestolja, da i ne spominjemo nova izdanja Ala- 

Mese i Vistara. 

“To je komplicirano”, smije se izbjegavajući odgovor. Pri- 

znaje ipak da im videosadržaj s televizijskih satelita nabavljaju 

pirati. Kao šef glavne mreže koja povezuje Kubu s digitalnim 

svijetom Lopez, kaže, osjeća veliku odgovornost. 

Živi skromno, ne žudi za bogatstvom i slavom, a El Paquete 

sigurno ne vodi kao kompaniju: “Neki od distributera zarađuju 

puno više od nas jer imaju širu mrežu i više kupaca.” 

Njemu to ne smeta. 

Slične opažanja dolaze iz Airbnba. Na Kubi oduvijek postoji 

veliko tržište soba za iznajmljivanje. Tisuće Kubanaca 

već godinama zarađuju od iznajmljivanja, oglašavajući smještaj 

usmenom predajom. Njihova uloga mogla bi nakon detanta 

postati još važnija, jer hotelski kapaciteti neće biti dovoljni 

za prihvat vala gostiju iz Sjedinjenih Država. Startup 

iz Silicijske doline mogao bi dodatno ojačati tu kategoriju 

cuentapropistasa (premda i smanjiti prihode kubanskih posrednika 

koji sada povezuju iznajmljivače i goste) te 

naglasiti svoju poruku mira i međusobnog osnaživanja. 

“Povukavši ovaj potez upravo sada, htjeli smo prije 

svega pokazati da povezivanje pojedinaca iz različitih 

zemalja može približiti i zemlje”, objašnjava suosnivač 

Airbnba Nathan Blecharczyk, koji je nedavno posjetio 

Havanu. 

Ovo je prava blagodat za domaćine poput 75-godišnje 

Magalys Lara Ramos koja iznajmljuje stan u Staroj 

Havani. Nije se nadala gostima u predsezoni, u svibnju 

i većem dijelu lipnja, no stigli su Amerikanci. “Sve sobe 

su stalno pune”, kaže. 

Svi oni rade i dalje, svjesni da će se nešto sigurno 

promijeniti. Prije nekoliko tjedana Castrova je vlada 

najavila da će službeno odobriti 35 Wi-Fi hot spotova 

diljem zemlje, koje Kubanci mogu koristiti za dva dolara 

sat. Tako grčevit napredak objašnjava zašto je Google 

često slao svoje rukovoditelje na susrete s kubanskim 

dužnosnicima i poduzetnicima. Objašnjava i zašto 

je Netflix ove godine odblokirao svoju uslugu za Kubu iako 

je taj potez uglavnom simboličan jer malo Kubanaca ima širokopojasni 

internet, a još manje mogućnost digitalnog plaćanja 

usluge. 

Što se tiče mladih tehnoloških revolucionara na Kubi, invazija 

američkih divova je poželjna, što prije, to bolje. Njihov 

bi dolazak označio novo razdoblje otvaranja i stvorio mnogo 

više prilika nego što bi ih oduzeo. Svjesni su, međutim, da 

će se u idućim godinama etablirati oni s jačim pozicijama. 

“Na raspolaganju nam je barem još nekoliko godina do dolaska 

velikih igrača”, kaže jedan od tvoraca aplikacije AlaMesa 

koji, za razliku od svog partnera Gutiérreza, još uvijek ne želi 

javno otkriti ime. “No, nastojim ne biti naivan: dolazi zima.” 

Gutiérrez misli upravo suprotno: “Želio bih da jednoga 

dana postoji AlaMesa Miami ili AlaMesa Buenos Aires.” U 

pravu je. U usporedbi s preprekama koje su morali svladati 

on i drugi tehnološki pioniri na Kubi, globalno širenje bilo bi 

mačji kašalj. 

F 

72 | FORBES KOLOVOZ, 2015

GLAS PARTNERA 

POLET ACI-ja 

U 2 godine napravljeno 

više nego u 22 prethodne 

ACI je najveći sustav marina 

na Mediteranu i jedinstven 

u svijetu. Čini ga lanac od 21 

marine i jednog sidrišta, s 

ukupno 5350 vezova u moru i 740 vezova 

na kopnu. Marine su smještene na 

atraktivnim mjestima duž čitave obale i 

otočnog arhipelaga - od Umaga do Dubrovnika. 

U svojoj 32-godišnjoj povijesti 

ACI je prošao kroz uragan rata, preživio 

mnoge upravljačke Scile i Haribde. Sada 

sustav diže sva svoja jedra da napokon 

poput jedinstvene moćne flote zaplovi 

prema mirnom moru, suncu i lukama 

budućnosti nautičkog turizma. 

U posljednjih dvije godine u ACI-ju 

je učinjeno više nego u prethodne 22 

godine. Prije svega, ACI nakon punih 

25 godina gradi novu, 22. marinu. Bit 

će to suvremena nautička luka u prostranoj 

uvali i mjestu Slano, 20-ak milja 

sjeverno od Dubrovnika. Iza 350 metara 

dugog valobrana grade se pontonski 

gatovi sa 200 sigurnih vezova za plovila 

dužine od 11 do 25 metara, recepcija i 

restoran s terasom te atraktivni vanjski 

bazen, poput onoga koji krasi i ACI marinu 

Dubrovnik. Marina će biti uređena 

poput mediteranskog parka, kao i ostale 

74 

Radi se u svim marinama 

FORBES 

KOLOVOZ, 2015 

Gradi se nova marina, obnavljaju i proširuju 

postojeće, postavljaju se novi gatovi i sidreni 

sustavi, otvaraju restorani, uvodi najsuvremeniji 

bežični Internet... PIŠE: MLADEN GEROVAC 

ACI marine, a bit će tu i obalna šetnica 

s mostom. Radovi na kopnu napreduju, 

ovih je dana postavljen i prvi ponton. 

Prve nautičare ACI marina Slano primit 

će već iduće nautičke sezone. 

U ACI-ju su duboko svjesni činjenice 

da je u cijeloj priči o sustavu najvažnija 

karika u lancu nautičar, odnosno gost. 

On je cilj svega, bez zadovoljnog gosta 

nema ni prihoda ni razvoja. A da bi privukli 

gosta, nužno je i osvježiti i oplemeniti 

izgled marina, poboljšati ponudu i 

kvalitetu usluga. Ponuditi nove sadržaje 

i atrakcije da bi ga ta zanimljivost, ugodnost, 

udobnost i zadovoljstvo privukli i 

zadržali. 

Tako je početak sezone ACI marina 

Cres dočekala sa sasvim novim gatovima, 

sidrenim sustavom, ormarićima i 

svim instalacijama. Istodobno, krenulo 

se je s uvođenjem najsuvremenijeg hot 

spot sustava u svim marinama. Super 

Novu rasvjetu dobiva i ACI marina Supetarska Draga, a ACI marine Rab i Šimuni 

obnavljaju sidrene sustave. Šimuni dobivaju i LED javnu rasvjetu te nove ležaljke i 

upornjake za plovila. ACI marine Rab, Skradin i Pula već su dobile nove sanitarije. 

Na Piškeri se obnavljaju sidreni sustav i sustav solarnog grijanja vode, a u planu je i 

dogradnja sustava neprekidnog napajanja električnom energijom. Solarno grijanje 

vode i nova rasvjeta u planu je i u ACI marini Žut. ACI marinu Vodice čeka obnova 

vodovodne i elektromreže te pojedinih gatova, uz to što se planira i proširiti marinu. 

U ACI marini Trogir završena je obnova obalnog zida, a njeno podmorje bit će detaljno 

očišćeno. U ACI marini Split uvodi se vanjska rasvjeta na suhom vezu i uređuje 

terasa caffe bara. ACI marina Palmižana novu sezonu dočekuje s obnovljenim sanitarijama, 

dok će krajobrazu marine biti vraćena mediteranska raskoš boja i mirisa. 

brzi bežični internet već je proradio u 

ACI marinama Pula i Umag. 

U svemu - krucijalna stvar bila je 

izrada unifikacija identiteta i standarda 

marina. To znači ujednačavanje izgleda 

te planski razvoj djelatnosti i usluga 

unutar svih marina, uz uvažavanje 

specifičnosti i okruženja svake od njih. 

Jer, marina nije samo dobro organiziran 

kompleks zgrada i gatova za siguran privez 

brodova i prihvat nautičara. Nužno 

je jedinstven ACI identitet. Svaka od 

njih mora izgledati i danju i noću kao 

savršeno uređen park i šetalište, s ugodnim 

ozračjem, mora biti prilagođena i 

savršeno uklopljena u okolinu u kojoj 

se nalazi, mora imati kvalitetan restoran 

prilagođen mjestu na kojem se nalazi. 

S realizacijom se počelo odmah. U 

tijeku je potpuna obnova ACI marine 

Pomer - od zgrade recepcije, restorana, 

sanitarija i tehničko-servisnog dijela do 

priključaka na gatovima, parkirališta, 

pristupne rampe i hortikulture. Sve u 

skladu s novim i modernim vizualnim 

identitetom. Sada se priprema dokumentacija 

te se radi na idejnim rješenjima 

za preuređenje i proširenje ACI 

marine Rovinj i ACI marine Opatija, kao 

i za proširenje ACI marina Dubrovnik 

i Vodice. 

Prije desetak dana svečano je obilježeno 

još jedno postignuće u ostvarenju 

ukupnog plana modernizacije i 

ACI standardizacije: ACI marina Milna

ACI Cres - novi gatovi u creskoj marini (gore). 

ACI marina Pomer na početku iduće sezone (u 

sredini). Direktorica ACI-ja Doris Peručić na 

otvorenju restorana u Milni (desno) 

dobila je novi restoran koji ima dobre 

predispozicije da ta marina ponovo postane 

stjecište gastronautičara. 

Rukovodstvo ACI-ja istodobno je 

krenulo s egzaktnim dubinskim snimanjem 

postojećeg stanja u tehničkom, 

financijskom i pravnom smislu. Osnova 

je to za plan dugoročnog razvoja i novi 

investicijski zamah. Taj plan uključuje 

proširenje postojećih kapaciteta, povećanje 

lanca marina s novim atraktivnim 

lokacijama i poboljšanje kvalitete usluga. 

ACI je i sada tvrtka koja posluje s dobiti, 

no sadašnji prihodi s osnove usluge veza 

samo su trećina njegovih mogućnosti. 

Cilj je postići maksimum potencijala 

ovakvog jedinstvenog lanca marina. 

Osim toga, u ACI-ju ponovo vlada 

entuzijazam. Zajedno rade i zajedno se 

raduju svakom novom postignuću. Bilo 

je to očito i prilikom nedavnog otvaranja 

restorana u ACI marini Milna. I bore se 

da zaštite to što rade, jer sa sigurnošću 

znaju da se dobro dobrim vraća. Zato i 

poručuju: “Ako nam već netko ne može 

pomoći, neka nam ne nastoji ni odmoći”. 

Nedavno smo razgovarali sa Zoranom 

Bačićem, jednim od one petorice 

mladih stručnjaka i entuzijasta koji su 

s Veljkom Barbierijem u veljači 1983. u 

jednoj sobi na polukatu opatijskog hotela 

Ambasador počeli razrađivati ideju 

o jedinstvenom lancu marina na Jadranu. 

Za samo godinu i pol 16 ACI marina 

duž jadranske obale i otoka već su na 

svoje gatove vezali prve brodove i ugostili 

prve nautičare. Nautički je svijet sa 

zaprepaštenjem pratio što se to događa 

na hrvatskom Jadranu. 

“Nautički novinari oduševljeno su pisali 

o tome. Talijani su se pitali: kako se 

to kod nas ne može, a tamo preko može? 

Zvali su nas iz cijeloga svijeta. Mnogi 

poznati ljudi nudili su nam pomoć. Čak 

smo dobili ponudu da idemo na Kubu 

i organiziramo nešto slično”, sjetio se 

Bačić tih slavnih dana, kada se radilo s 

golemim oduševljenjem, bez odmora 

i sna. 

A kako je danas? Zoran Bačić poslije 

ACI-ja 15-ak godina proveo je u talijanskom 

investicijskom bankarstvu pa se 

ponovo vratio turizmu. Već dugo živi i 

radi u Rimu. Danas je senior partner u 

talijanskom Horwath HTL-u - najvećoj, 

najpoznatijoj (i najstarijoj, od 1915.) 

svjetskoj kompaniji za savjetovanje u 

hotelijerstvu, turizmu i industriji slobodnog 

vremena, s više od 50 ureda diljem 

svijeta koji osiguravaju dubinsko 

poznavanje lokalnog tržišta. 

“Talijani i danas pokušavaju stvoriti 

sustav marina. Nastaju mali lanci od 

četiri ili pet marina koje se udružuju 

da bi bile komercijalno jače. Ali, to je 

sve. Znali su za moja iskustva s ACI-jem 

pa su me zvali da pomognem. Bio je to 

jedan veliki državni projekt koji se zvao 

Italia Navigando. Odmah sam shvatio da 

je to nemoguće. Sve nastaje kao privatno 

poduzetništvo, a ne kao sustav. Previše 

je decentralizacije, svaki nateže na 

svoju stranu. U tadašnjoj Hrvatskoj i 

Jugoslaviji bio je jedinstven stjecaj ljudi 

i okolnosti”, kaže Bačić. 

Dakle, nikada nigdje na svijetu nitko 

dosad nije uspio uspostaviti ovakav 

lanac marina. Možda nikada i neće. A 

još k tome to je sustav čiji sadašnji menadžment 

zna kako na najbolji mogući 

način koristiti njegovu svrhovitost i komercijalne 

prednosti. I u tome uspijeva. 

Zato ACI - Adriatic Croatia International 

Club d.d. - za Hrvatsku ima neprocjenjivu 

vrijednost. 


76 FORBES 

KOLOVOZ, 2015

STILISTI: JOSEPH DEACETIS I EMANUELA FONTANA; MAKEUP: TODD DELANO/CROSBY CARTER MANAGEMENT; FRIZURA: CLYDE HAYGOOD/FORWARD ARTISTS 

Svjetska 

žena 

Katy Perry ove je godine zaradila već 135 milijuna dolara, više 

nego itko drugi u svijetu zabave. Kako je strogo odgajana kći 

gorljivih vjernika postala vodeći američki izvozni pop proizvod? 

PIŠE: ZACK O’MALLEY GREENBURG 

Fotografije je u 

rimskom hotelu St. 

Regis snimio Jamel 

Toppin za Forbes. 

Katy Perry nosi 

Moschino haljinu 

i cipele Guiseppe 

Zanotti; nakit: Ellen 

Conde 


Katy Perry 

Ucrnom Mercedesu 

probijao sam se predvečer 

kroz gust rimski 

promet, kad mi je 

nepoznat glas mobitelom 

prenio upute kao iz Le Carréovog 

romana: “Odmah napustite vozilo. 

Krenite prema Koloseju udaljenom 

oko 800 metara. Nazovite kad 

stignete do slavoluka.” 

Špijunske mjere opreza uobičajene 

su kad idete na sastanak s Katy 

Perry, jednom od najvećih i najbolje 

plaćenih zvijezda na svijetu. Auto 

koji sam preuzeo od njezinog vozača 

pratila su tri paparazza pa mi je šef 

osiguranja s nekog sveznajućeg mjesta 

javio da nastavim pješice. Prošavši 

pokraj Foruma i kipova raznih 

cezara, stižem do 1933 godine starog 

Titovog slavoluka kojim je nadahnut 

pariški Slavoluk pobjede. Nazivam 

momka iz osiguranja i on me upućuje 

da pogledam ulijevo, gdje deseci 

ljudi prolaze pokraj 30-godišnje pjevačice 

zaklonjene bijelim šeširom i 

prevelikim Ray-Ban naočalama. 

Perry je udubljena u razgovor s 

osobnim vodičem, ljubaznim povjesničarom 

umjetnosti koji izgleda kao 

talijanska verzija Rona Weasleyja i 

nabraja životinje s kojima su se borili 

gladijatori na pijesku Koloseja. 

“Ukratko, nisu znali protiv čega će se 

boriti”, završava Perry njegovu rečenicu. 

On potvrđuje kimanjem. Ulični 

prodavač, očito zavaran inkognitom, 

bezuspješno joj pokušava prodati 

štap za snimanje selfieja. “Ovoga mi 

je dosta, idemo”, veselo kaže Perry. 

“Što ćemo još pogledati?” 

Tko bi joj mogao zamjeriti? Nagledala 

se stadiona u sklopu jednoipolgodišnje 

svjetske turneje Prismatic 

koja još traje. Nastupila je i u poluvremenu 

Super Bowla (što je uživo 

pratilo 118,5 milijuna TV-gledatelja), 

a turneju će završiti ove jeseni koncertima 

u Srednjoj Americi. Skoknut 

će i do Brazila i kao zvijezda večeri 

pjevati pred sto tisuća posjetitelja 

Rocka u Riju. 

Turneja je objašnjenje za nevjerojatnih 

135 milijuna dolara zarade 

prije oporezivanja koju je Perry 

ostvarila u proteklih 12 mjeseci. To 

ju je dovelo na treće mjesto ovogodišnje 

liste Celebrity 100. Pretekli su 

je samo boksači Floyd Mayweather i 

Manny Pacquiao, inkasiravši u jednoj 

jedinoj noći nevjerojatan iznos 

za uspavanku od meča. Perry je zaradila 

više nego Taylor Swift, Rihanna 

i Miley Cyrus zajedno. Za razliku od 

nekih drugih diva, ona se ne srami 

svog financijskog uspjeha. “Ponosim 

se šefovskim mjestom u vlastitoj 

tvrtki”, kaže Perry. “Ja sam poduzetnica. 

… Ne sramim se zbog toga. Zapravo, 

želim tu priliku iskoristiti do 

kraja.” 

To znači igrati globalno. Od 124 

koncerata tijekom razdoblja koje smo 

bodovali, od lipnja prošle do lipnja 

ove godine, 75 je održala u inozemstvu, 

u 27 zemalja na četiri kontinenta. 

Hitovi Katy Perry ne odišu suptilnošću, 

ali su univerzalno privlačni i 

stavljaju naglasak na izlaske (“Last 

Friday Night”), ljubav (“The One 

That Got Away”) i proslave (“Birthday”). 

Tom obrascu odgovaraju i 

njezini videospotovi. “Dark Horse” 

i “Roar” četvrti su po gledanosti na 

YouTubeu: zajedno bilježe dvije milijarde 

pregleda širom svijeta. 

Publika je, dakle, već pripremljena 

kad Perry krene u svijet. Po riječima 

njezinih menadžera, u jednoj 

koncertnoj večeri ostvari 20 dolara 

po gledatelju od prodaje pratećih 

proizvoda - četiri puta više od industrijskog 

prosjeka. Šezdeset posto 

njezina ukupnog prihoda sada dolazi 

iz zemalja izvan Sjeverne Amerike. 

“Ima dar za privlačenje vrlo široke 

publike, a njezine teme nalaze 

odjeka kod pripadnika različitih kultura, 

rasa i spolova”, kaže Chuck Leavell, 

klavijaturist na turnejama Rolling 

Stonesa. “Njezina glazba dobro 

je usklađena s tekstovima, a melodije 

su zarazne. Ona je pravi globalni 

umjetnik.” 

Taj uspjeh je još impresivniji ako 

se zna da je u proteklih 15 godina 

prodaja albuma u cijeloj industriji 

pala sa 785 milijuna na 257 milijuna 

primjeraka. Za razliku od mnogih 

kolega, Perry se ne žali na Spotify. 

Jednostavno se prilagođava vremenu. 

“Glazba se promijenila”, sliježe 

ramenima. “Snimljena pjesma danas 

služi kao podloga za sve druge oblike 

kreativnosti.” 

Osobito za turneje. Prema izvještaju 

Ibisworlda, zabava uživo u 

zadnjih pet godina raste po godišnjoj 

stopi od 4,7% i predstavlja biznis 

težak 25 milijardi dolara godišnje 

samo u SAD-u. Do međunarodnih 

je pokazatelja teže doći, ali 10 od 

38 glazbenika s liste Celebrity 100 u 

prošlih je 12 mjeseci nastupilo u najmanje 

12 zemalja. 

To su sada puno sigurnije vode. 

Javno trgovani Live Nation i AEG s 

financijskom potporom milijardera 

uspjeli su profesionalizirati tržišta 

kojima su prije dominirali lokalni 

organizatori, često toliko površni 

da su američki izvođači morali tražiti 

isplatu unaprijed ili riskirati da 

uopće ne budu plaćeni. Teritorij je 

veći no ikada: nakon što je pad Berlinskog 

zida početkom devedesetih 

otvorio pristup ljubiteljima popa u 

istočnoj Europi, po cijelom su kontinentu 

počeli nicati moderni prostori 

nalik dvoranama NBA lige. 

I fanovi u Aziji i Južnoj Americi 

mogu si odnedavna priuštiti ulaznice 

po “zapadnim” cijenama, kakve diktiraju 

visoki organizacijski troškovi 

showa u velikoj areni. “Grupe poput 

Aerosmitha sada nastupaju u Paragvaju”, 

kaže Gary Bongiovanni, šef 

Pollstara koji prati nastupe na turnejama. 

“Takvo što bilo je nezamislivo 

prijašnjih godina.” 

Kad sam se prvi put sastao s Katy 

Perry nekoliko dana prije našeg posjeta 

Rimu, dočekao me Butters, njezin 

hiperaktivni smeđi pudl koji juri 

uredom njezinih agenata u Los Angelesu 

kao svojim privatnim parkom. 

78 

FORBES 

KOLOVOZ, 2015

ODOZGO SLIJEVA U SMJERU KAZALJKI NA SATU: SASCHA SCHUERMANN/GETTY IMAGES; JOHN GURZINSKI/AFP/GETTY IMAGES; MATT CROSSICK/PA PHOTOS /LANDOV; NEWSCOM; PETER HAPAK/TRUNK ARCHIVE 

Trijumvirat njezinih menadžera čine 

Martin Kirkup, rodom Britanac, koji 

se brine za marketing, američki južnjak 

Bradford Cobb zadužen za 

većinu poslova vezanih uz glazbu 

te veteran glazbene industrije Steve 

Jensen, nadležan za turneje. Iznad 

recepcijskog stola visi žuto-plava 

nogometaška kaciga ukrašena inicijalima 

Katy Perry. Velika daska 

za surfanje s natpisom “Katy 

Perry Teen Choice 2010” prislonjena 

je u hodniku tik uz ružičasto-crveno-narančasto-žutu 

gitaru 

veličine Shaquillea O’Neala. 

Perry je za desetak minuta izišla sa 

sastanka s Cobbom i Jensenom. Nosila 

je crno-bijelu Adidas trenirku, a 

kosu je skupila u rep. To joj je kućni 

look. Otkrila je da manje privlači paparazze 

ako stalno nosi jedno te isto, 

jer takve fotografije teže prodaju 

trač-magazinima. “Volim se dotjerati 

i biti Katy Perry kad je to prikladno, 

kad nešto promoviram”, objasnila mi 

je dok me sama vodila prema sobi za 

sastanke, gdje se živahno smjestila 

na polukružni bijeli kauč. “Ali u poslovnim 

prigodama sam Katheryn 

Hudson.” 

Hudson joj je pravo prezime. Rodila 

se u Santa Barbari u Kaliforniji, 

a kasnije je uzela majčino prezime 

Perry da je ne bi brkali s glumicom 

Kate Hudson. Njezini roditelji, propovjednici 

koji su ponovno pronašli 

kršćansku vjeru, neprestano su se 

selili kako bi propovijedali po različitim 

crkvama. Novca su imali 

malo. Perry se sjeća razdoblja 

kad je obitelj jela samo hranu 

iz socijalne pomoći. Vjerski 

žar njezinih roditelja bio je 

tako velik da je kod kuće 

bilo zabranjeno spominjati 

“sile zla”. To je 

značilo da nema Lucky 

Charms žitarica, pa čak 

ni jače začinjenih jaja. 

Danas roditelji potpuno 

odobravaju njezinu karijeru, čak ako 

i ne vole njezine pjesme i provokativ- 

TAYLOR SWIFT 

FLOYD 

MAYWEATHER 

Naša je lista ove godine prvi put doista globalna: obuhvaća 

stotinu najbolje plaćenih osoba iz svijeta zabave u proteklih 

12 mjeseci od Hollywooda do Bollywooda 

1. Floyd Mayweather 

SPORTAŠ SAD 

300 mil. USD 

2. Manny Pacquiao 

SPORTAŠ FILIPINI 

160 mil. USD 

Dobivši 125 milijuna dolara za nastup 

protiv Mayweathera, filipinski kongresnik 

za četiri je puta nadmašio svoj prethodni 

rekord. Usto reklamira Nike, Foot Locker 

i Wonderful Pistachios. 

3. Katy Perry 

GLAZBENICA SAD 

135 mil. USD 

4. One Direction 

GLAZBENICI UK 

130 mil. USD 

Boy band ubire višemilijunski honorar za svaki 

nastup diljem šest kontinenata. Dosad su ukupno 

zaradili barem dvaput više od Rolling Stonesa. 

5. Howard Stern 

RADIJSKA ZVIJEZDA SAD 

95 mil. USD 

MANNY PACQUIAO 

ONE DIRECTION 

6. Garth Brooks 

GLAZBENIK SAD 

90 mil. USD 

7. James Patterson 

PISAC SAD 

89 mil. USD 

8. Robert Downey Jr. 

GLUMAC SAD 

80 mil. USD 

Konačni prihod filma Avengers: Age of 

Ultron (1,4 milijarde USD u cijelom 

svijetu) donio je Iron Manu rekordnu 

zaradu u karijeri. 

8. Taylor Swift 


80 mil. USD 

Album 1989 

prodao se u 2014. 

u 3,7 milijuna 

primjeraka, što je 

rekord za prošlu godinu. U 

svibnju 2014. superzvijezda 

popa započela je svjetsku 

turneju s dva rasprodana 

koncerta u Tokiju. 


Katy Perry 

$135 

nost. “Postoji snažna slažemo-se-dase-ne 

slažemo vibra”, kaže Perry. 

Pjevati je počela s devet godina, 

a svirati gitaru četiri godine kasnije. 

Uskoro je počela pisati pjesme i zarađivati 

20 dolara po nastupu na lokalnim 

poljoprivrednim sajmovima. Primijetio 

ju je član crkve njezinih roditelja, 

inače čovjek s vezama u jednoj 

kršćanskoj glazbenoj nakladi u Nashvilleu. 

Slabo poznati debitantski 

album kršćanskog rocka “Katy Hudson” 

s pjesmama poput “Faith Won’t 

Fail” pojavio se 2001. godine. Sa skorim 

gašenjem nakladničke kuće ugasila 

se i njezina vjerski orijentirana 

glazbena karijera. 

Sve manje pobožna, ali još uvijek 

tinejdžerica, Perry je prvu veliku 

priliku dobila iduće godine. Bio 

je to sastanak s producentom Glenom 

Ballardom koji je s Michaelom 

Jacksonom napisao pjesmu “Man 

in the Mirror” i otkrio Alanis Morissette. 

Otac ju je dovezao do Ballardove 

kuće u Los Angelesu i čekao u 

autu dok je ona pjevala pred Ballardom 

prateći se na gitari. 

“Tražio sam vas još otkad sam otkrio 

Alanis”, sjeća se Perry Ballardovih 

riječi. “Poput drugih velikih 

umjetnika, imala je ono ‘je ne 

sais quoi’, nešto neopipljivo što sam 

odmah prepoznao”, dodaje Ballard. 

Ballard ju je pridružio svojoj butik 

nakladi i ponudio joj oko 1000 dolara 

na mjesec za prelazak u Los Angeles; 

roditelji su pristali pod uvjetom 

da dijeli sobu s autoricom latinskog 

gospela koju su poznavali. Počela je 

pisati pjesme s Ballardom. On ju je 

nedugo potom odveo u Pariz, Tokio i 

Hong Kong gdje je nastupala na modnim 

revijama i u podrumskim klubovima. 

“Bili smo bolje primljeni izvan 

SAD-a”, kaže Ballard. 

Po povratku u Los Angeles Perry 

se uzdržavala kupujući i prodajući 

odjeću jeftinim lokalnim dućanima, a 

glazbeno umijeće brusila je u malim 

klubovima kakav je Hotel Café. Tamo 

su je upoznali s Cobbom, a on ju je 

Zvijezda 

u usponu 

KATY PERRY 

ZARADILA JE U 

PET GODINA 303 

MILIJUNA DOLARA, 

OD TOGA GOTOVO 

POLOVICU 

U 2015. 

Zarada (mil. USD) 

$44 

2011. 

IZVOR: FORBES 

$45 

2012. 

$39 

$40 

2013. 2014. 2015. 

odveo u ured i predstavio je svojim 

partnerima. Ostavila je takav dojam 

da su je odmah odlučili zastupati. 

“Napravila je nekoliko premeta, stigla 

do stola, napravila špagu, podigla 

ruke u zrak i rekla ‘Bok, ja sam 

Katy!’”, sjeća se Kirkup. 

No, pokušaj brzog lansiranja karijere 

nije uspio. Perry je jedva spajala 

kraj s krajem i često plaćala zatezne 

kamate banci zbog prekoračenja računa. 

Morala je vratiti Volkswagen 

Jettu koju je uzela na leasing i tražiti 

predujam od menadžera kako bi platila 

stanarinu. 

Godine 2007. napokon ju je angažirao 

Capitol Records. Unatoč neiskustvu 

i očaju, Perry je pokazala nevjerojatnu 

poslovnu žicu: na poticaj 

svojih menadžera izborila se za ugovor 

koji se odnosi samo na glazbu i 

zadržala pravo na prihode od turneja 

i pratećih proizvoda. Odbila je i milijunski 

predujam na još neobjavljene 

pjesme, zadržavši autorska prava 

kako bi kasnije ostvarila veću zaradu. 

Ta joj se strategija isplatila 2009. godine 

kad je objavila “I Kissed a Girl”, 

svoj prvi singl koji je stigao na vrh 

top-liste. 

“Te se godine puno govorilo 

o biseksualnosti i fluidnosti 

spolnog opredjeljenja”, kaže 

Perry o prvoj od niza svojih 

pjesama koje njezini roditelji 

sigurno ne bi odobrili. 

“Pjesma je bila puna Zeitgeista. 

Pretočila sam u nju ono 

o čemu su svi govorili. Znala 

sam i da ima onaj ‘ooh, ahh’ 

faktor, ali nisam namjeravala 

dopustiti da me to definira.” 

S njezinog prvog albuma 

za Capitol, na Top 10 su stigle 

i “Waking Up in Vegas” te 

“Hot N Cold”. S albuma “Teenage 

Dream” iz 2010. godine, 

prodanog u šest milijuna 

primjeraka samo u SAD-u, 

na prvo mjesto top-ljestvice 

plasiralo se pet singlova. To je 

prethodno uspjelo samo Michaelu 

Jacksonu. 

Mnoge pjesme krenule su prema 

vrhu upravo kada je Perry započinjala 

novu turneju. Nastupila je pred 

7000 gledatelja u Nokia Theateru u 

Los Angelesu, a onda obišla Europu i 

Australiju, stječući odanu sljedbu nastupima 

u malim prostorima. Po povratku 

u Los Angeles napunila je Staples 

Center (18.000 mjesta) i na kraju 

doživljaje s turneje podijelila u dokumentarcu 

“Part of Me” iz 2012. godine, 

koji je poslužio kao promotivni 

materijal na velikom platnu, a donio 

je i dobit (troškovi produkcije bili su 

šest milijuna dolara, a film je zaradio 

33 milijuna). 

Počele su stizati i ponude za sve 

vrste sponzorskih ugovora. Sklopila 

je nekoliko milijunskih dealova, držeći 

se proizvoda koje ionako upotrebljava: 

Proactiv, CoverGirl, Adidas. 

Potpisuje i dva parfema za Coty: 

Killer Queen i Royal Revolution (do 

kraja godine stiže i Mad Potion). Po 

uzoru na Ashtona Kutchera, odlučila 

se za vlasničke udjele umjesto jednokratne 

naknade za promicanje brendova 

poput Popchipsa. “Shvatila sam 

snagu udjela u vlasništvu. Volim ra- 

CHINAFOTOPRESS/GETTY IMAGES 

80 

FORBES 

KOLOVOZ, 2015

IAN MACNICOL/GETTY IMAGES (DOLJE); CHELSEA LAUREN/GETTY IMAGES 

diti samo ono u čemu doista sudjelujem”, 

kaže. 

Dugoročni pristup već joj se isplaćuje, 

pogotovo kada je riječ o turnejama. 

U studenome prošle godine ponovno 

je otišla u Australiju i zaradila 

40 milijuna dolara na 23 koncerta, 

a potom je krenula u osvajanje Kine: 

na sljedećem velikom tržištu live nastupa 

održala je pet koncerata. “Ljudi 

cijene kad se osobno pojaviš. … Znaju 

da je to teško.” Kineski nacionalni orkestar 

pozvao ju je na priredbu na 

kojoj su odsvirali “Roar” na tradicionalnim 

kineskim glazbalima. Događaj 

je prenijela državna CCTV koju 

gleda više od milijardu ljudi. 

Mnogi izvođači doživljavaju sve 

brojnije međunarodne nastupe kao 

logistički teret, ali Perry, čije je formalno 

obrazovanje završilo u 15. godini 

svjedodžbom završnog razreda 

srednje škole, nastoji iskoristiti turneje 

za dodatno obrazovanje, bio to 

posjet Koloseju u Rimu, Britanskom 

muzeju u Londonu ili izložbi renesansnog 

slikarstva u Firenci. “Nisam 

od onih koji ostaju u hotelskoj sobi”, 

kaže, a Cobb dodaje: “Ona želi učiti 

i nije ju briga hoće li se osramotiti 

nekim pitanjem.” 

Nesigurnost može snažno motivirati 

prirodno pametne ljudi bez odgovarajućih 

diploma. Možda Perry 

upravo zato sjedi na poslovnim sastancima 

i bavi se profesionalnim detaljima 

koje bi druge zvijezde prepustile 

suradnicima. Možda joj zato, 

iako je slavna, uspješna i seksi, najviše 

laska kada s njom želite razgovarati 

o poslu. “Kažete da sam zanimljiva”, 

rekla mi je u jednom trenutku. Po 

mekoći kojom je to izgovorila pomislili 

biste da sam joj upravo dao najveći 

kompliment koji je ikada dobila. 

MNOGI SU VIDJELI TRENUTAK 

u kojem se Katy Perry vinula do statusa 

ikone: bilo je to 1. veljače ove godine, 

kada je stigla do centra stadiona 

Sveučilišta u Phoenixu jašući na audio-animatroničkom 

lavu i izvela 12- 

minutni show, promijenivši četiri kostima. 

Nastup je u javnosti odjeknuo 

jednako kao sam Super Bowl, sve do 

oponašanja trapavog plesa “lijevog 

morskog psa”. Možda najviše iznenađuje 

činjenica da Perry tom prigodom 

nije ništa reklamirala (premda 

je kasnije pokušala zaštititi prava 

na “lijevog morskog psa”). Za razliku 

od mnogih prijašnjih zabavljača u 

poluvremenu, nije imala novi album 

ni koncert koji bi promovirala: sjevernoamerički 

dio turneje već je bila 

odradila, a koncerti u inozemstvu bili 

su rasprodani. 

No, Perry je otpočetka znala da je 

stvar u brendiranju. “Taj ju je nastup 

katapultirao iz statusa velike zvijezde 

u stratosferu”, kaže Jensen. Dodaje 

da otad primaju dvije do tri krupne 

poslovne ponude tjedno, od sponzorskih 

ugovora, preko ponuda za zajednička 

ulaganja, do filmskih uloga za 

Perry. Ponuda je gotovo dvostruko 

više nego prošle godine. Ona i dalje 

većinu odbija. Prihvaća samo malobrojne 

koje joj zagolicaju maštu. Ove 

će jeseni stići mobilna aplikacija nazvana 

po njoj, i to preko startupa Glu 

koji je napravio silno uspješnu igru za 

Kim Kardashian. Perry će za to dobiti 

milijunski predujam i udio u zaradi. 

Postala je i zaštitno lice nove odjevne 

linije brenda Moschino te u Tajlandu 

snimila reklamu za Toyotu. 

Život u stratosferi ima i drugih 

pogodnosti: “Nemam osjećaj da 

moja karijera otkucava kao tempirana 

bomba niti da moram stalno udovoljavati 

mjerilima show businessa. 

Stekla sam svoje mjesto u njemu.” 

To znači da Perry, nakon svih muka 

još od tinejdžerskih dana, može malo 

predahnuti. Kako se turneja primiče 

kraju, uspijeva odvojiti nešto vremena 

da bi “živjela i doživjela iskustva 

koja će utjecati na moju glazbu”. 

Za ženu koja je prvi put otputovala 

u inozemstvo kad je već imala pravo 

glasa to znači posjetiti Peru (želi vidjeti 

Machu Picchu) i Kubu, mjesta 

koja bi je sljedećih godina mogla održati 

na listi Celebrity 100. F 

10. Cristiano Ronaldo 

SPORTAŠ PORTUGAL 

79,5 mil. USD 

11. Rush Limbaugh 

RADIJSKA ZVIJEZDA SAD 

79 mil. USD 

12. Ellen DeGeneres 

TV LIČNOST SAD 

75 mil. USD 

13. Lionel Messi 

SPORTAŠ ARGENTINA 

74 mil. USD 

Četverostruki FIFA-in nogometaš 

godine dobio je u 

Barceloni povišicu od devet 

milijuna dolara pa će 

mu godišnja neto plaća 

do 2018. iznositi 50 

milijuna dolara. 

14. The Eagles 

GLAZBENICI SAD 

73,5 mil. USD 

15. Dr. Phil McGraw 

TV LIČNOST SAD 

70 mil. USD 

16. Roger Federer 

SPORTAŠ ŠVICARSKA 

67 mil. USD 

17. Calvin Harris 

GLAZBENIK UK (ŠKOTSKA) 

66 mil. USD 

Škotski DJ u promatranom je razdoblju 

održao 86 nastupa. S obzirom na šesteroznamenkasti 

honorar po nastupu, treću 

je godinu zaredom najplaćeniji izvođač 

elektroničke dance glazbe na svijetu. 

18. LeBron James 

SPORTAŠ SAD 

65 mil. USD 

19. Justin Timberlake 

GLAZBENIK SAD 

63,5 mil. USD 

20. David Copperfield 

MAĐIONIČAR SAD 

63 mil. USD 

NASTAVAK NA 84. STRANICI 

KOLOVOZ, 2015 FORBES 81

82 

FORBES 

KOLOVOZ, 2015

Ramsayjevo 

pravilo 

Gordon Ramsay, britanski kuhar pogana jezika, 

postao je najveća Foxova reality zvijezda. To se 

pokazalo najboljim ikad smišljenim marketinškim 

planom za izgradnju svjetskog lanca restorana 

PIŠE: ABRAM BROWN 

Dva sata preostala su do snimanja završnih scena četvrte sezone 

MasterChef Junior Showa u kalifornijskom Burbanku. Slavljenički 

pjenušac već se hladi u plastičnim kantama iza kulisa, ali 

chef Gordon Ramsay, odjeven u lagano plavo odijelo, još nije 

gotov s poslom. Zvijezda showa i izvršni producent poznat po 

psovačkim ispadima još mora proglasiti pobjednika i drugoplasiranog mladog 

natjecatelja poslati kući razočaranog. “Mrzim taj dio”, kaže. 

Kad su kamere krenule, Ramsay je gubitniku, dječaku mlađem od 14 godina, 

udijelio veliki zagrljaj. Kuhar koji je jednom prigodom nezadovoljnom gostu odgovorio 

da će mu dodatnu količinu tikvica gurnuti u… jedan od tjelesnih otvora, 

FOTOGRAFIJE: JILLIAN EDELSTEIN ZA FORBES 


21. Diddy 

GLAZBENIK SAD 

60 mil. USD 

21. Gordon Ramsay 

KUHAR UK (ŠKOTSKA) 

60 mil. USD 

21. Ryan Seacrest 

RADIJSKA LIČNOST SAD 

60 mil. USD 

24. Fleetwood Mac 

GLAZBENICI UK + SAD 

59,5 mil. USD 

Naše bodovanje obuhvatilo je 86 

njihovih nastupa u sklopu turneje 

On With the Show. Ulaznica je na 

dan nastupa u prosjeku koštala 

više od 350 dolara, što je najviša 

cijena u proteklih godinu dana. 

25. Lady Gaga 


59 mil. USD 

Diva koja pomiče 

granice inkasirala je na 

najnovijoj turneji 1,8 milijuna dolara po 

nastupu od Denvera do Dubaija. 

26. Rolling Stones 

GLAZBENICI UK 

57,5 mil. USD 

27. Ed Sheeran 

GLAZBENIK UK 

57 mil. USD 

24-godišnji kantautor imao je 154 

nastupa u 12 mjeseci, više od ijednog 

drugog izvođača na našoj listi. 

28. Jay Z 

GLAZBENIK SAD 

56 mil. USD 

29. Beyoncé 


54,5 mil. USD 

Beyoncé i njezin suprug Jay Z 

prošlog su ljeta utržili više 

od 100 milijuna dolara 

na turneji On the Run 

i okrunili je s dva 

nastupa u Parizu. 

Gordon Ramsay 

odigrao je zašećerenu scenu kao stvorenu 

za TV i inkasirao još jedan golemi 

honorar. Ne smeta što je uloga bila netipična. 

Ramsay (48) fantastičan je kuhar 

i televizijski privlačna pojava, ali je 

prije svega kapitalist. Lani je uknjižio 

60 milijuna dolara, dovoljno da 

se smjesti na 21. mjesto liste Celebrity 

100, a možda i najveći iznos ikad 

ulovljen nekim slavnim kuharskim 

šeširom. Budući da American Idol 

blijedi, Ramsayja su njegova četiri 

showa (Hell’s Kitchen, Hotel Hell, 

MasterChef i MasterChef Junior) 

učinila najvećom reality zvijezdom 

Fox TV-a. Njegovih 26 restorana u 

SAD-u, Europi, Aziji i na Bliskom 

istoku donose milijune, premda je 

malo vjerojatno da ćete u nekom od 

njih za štednjakom zateći Ramsayja 

osobno, s obzirom na njegov pretrpan 

raspored. “Imam više novca 

nego što će mi ikada trebati”, kaže. 

U korijenu Ramsayjeva brenda je 

vjerodostojnost. To je izuzetno važno 

kada izbacujete ljude iz TV-natjecanja 

i poslužujete foie gras, raviole 

s jastogom, golubinje meso i slične 

slasne sljedove po cijeni od 230 dolara 

naviše. Ramsayjevi su učitelji bili 

najbolji europskih kuhari - Marco 

Pierre White, Joël Robuchon, Guy 

Savoy - prije nego što je u 26. godini 

postao glavni kuhar novog londonskog 

restorana Aubergine. Već tada je 

razmišljao kapitalistički: izborio se za 

25% vlasničkog udjela i povećao mu 

vrijednost zaradivši restoranu u tri 

godine dvije Michelinove zvjezdice. 

“Početkom devedesetih kružila 

je šala da su u paklu svi kuhari Britanci”, 

kaže Peter Harden, izdavač 

istoimenog vodiča kroz britanske 

restorane. “Aubergine je, međutim, 

ubrzo imao šestotjednu listu 

čekanja.” 

Ramsayju to nije bilo 

dovoljno. Dao je otkaz i 

1998. s puncem Chrisom 

Hutchesonom otvorio 

Restaurant Gordon 

Ramsay. Michelin mu je 

dodijelio najviši rejting, tri zvjezdice, 

što je dopuštalo astronomske cijene. 

Ostvarujući 25% dobiti na godišnji 

prihod od pet milijuna dolara, Ramsay 

je otvorio lokale i u Glasgowu, 

Tokiju, Dubaiju i New Yorku. 

U međuvremenu, BBC-jeva dokumentarna 

serija o prvim danima 

rada restorana skrenula je pozornost 

na Ramsayjevu eksplozivnu narav. 

(Tipična scena: Ramsay viče na šefa 

sale koji je zaboravio provjeriti klima-uređaje: 

“Je l’ tebi mozak u je…oj 

stražnjici?!”) Publika je gutala seriju. 

Usto, kao u kuhinji, Ramsay nije htio 

raditi za druge. Seriju Ramsay’s Boiling 

Point producirao je sam. 

Godine 2004. krenula je prva sezona 

serije Hell’s Kitchen, britanske 

verzije logora za kuharsku izobrazbu. 

Ramsay je ispregovarao udjel u 

zaradi od distribucije. Američka verzija, 

u kojoj su umjesto celebrityja s 

C-liste nastupali obični ljudi, krenula 

je 2005. 

Dvije godine kasnije počeo se emitirati 

serijal Kitchen Nightmares, u 

kojem je se Ramsay pokušavao spasiti 

propale restorane, neprestano psujući. 

Emisija je dobila rejting 3,1 (od 

mogućih 8 bodova). Nije baš ugrozila 

Super Bowl, no bio je to dotad najviši 

rejting za kulinarski show. “Trajalo 

je sve dosad da hranu na televiziji 

učinimo zanimljivijom”, kaže Arthur 

Smith, dugogodišnji Ramsayjev koproducent 

i rani pobornik, “a za prvorazredan 

uspjeh bio je potreban 

netko poput Gordona Ramsayja.” 

Nije sve išlo lako. Velika recesija 

smanjila je apetit za profinjene menije 

i skresala broj bankara u prugastim 

odijelima koji su hrlili u Ramsayjeve 

restorane. Njegov je holding do 

2010. nagomilao više od 30 milijuna 

dolara duga, od čega su dvije trećine 

bile pozajmice iz Ramsayeva vlastitog 

džepa. Zaduženost se u osam godina 

gotovo udeseterostručila. Ramsay 

svaljuje krivnju na punca, kojem 

je 2010. dao otkaz. Dogodilo se to u 

“vrlo ružnoj obiteljskoj svađi”, tvrdi 

Hutcheson i uporno poriče krivnju. 

ODOZGO: NOAM GALAI/GETTY IMAGES; SPLASH NEWS/NEWSCOM; MARK HORTON/GETTY 

84 

FORBES 

KOLOVOZ, 2015

ODOZGO: BILLY FARRELL/BFA/NEWSCOM; NELSON ALMEIDA/AFP/GETTY IMAGES; DIMITRIOS 

KAMBOURIS/GETTY IMAGES; DIMITRIOS KAMBOURIS/VF15/GETTY IMAGES; PHELAN 

Njihovo neprijateljstvo otad se često 

rješavalo na sudu. Obojica su izgubila 

niz pravnih bitaka i obojica proglašavala 

pobjede. 

Ramsayjevi restorani ipak su se 

izvukli zahvaljujući gospodarskom 

oporavku - i beskrajnoj TV-reklami 

u njegovim emisijama. Kao jedini 

Foxov adut na planu nenapisanog 

programa, Ramsay može dobiti veliki 

honorar: 400 tisuća dolara po epizodi 

(taj iznos, 15 puta veći od honorara 

za zvijezde Food Networka, nije želio 

komentirati). Kao izvršni producent, 

raspored snimanja može prilagođavati 

svom kalendaru. Sada bi htio raditi 

nešto prema pisanom scenariju, 

možda igranu seriju koja bi slavila kuhanje 

onako kako je serija Entourage 

slavila agencije za lov na talente. 

Iako je zbog obiteljske svađe 

morao zatvoriti devet restorana, a tri 

prodati, danas ih ima više nego prije: 

26 prema 20 u 2010. godini. Oni mu, 

uključujući novootvorene na Bliskom 

istoku, u Aziji i Atlantic Cityju, donose 

150 milijuna dolara godišnjeg prihoda, 

270% više nego prije pet godina. 

U sklopu međunarodnog širenja 

Ramsay računa na restorane po 

uzoru na svoj londonski Bread Street 

Kitchen. Mjesto je sličnije velikoj, 

bučnoj gostionici nego tihim prostorima 

za vrhunsko blagovanje kakvi su 

ga proslavili (i kakve još uvijek drži u 

Engleskoj). Ne isključuje posjedovanje 

novih restorana, 

no naglasak seli na poslove 

poput onih u Las Vegasu, 

gdje kao menadžer 

iznajmljuje svoju slavu 

pečenjarnici, steak houseu 

i pubu. Zauzvrat 

dobiva 6-9% prihoda i 

10-15% zarade. Takva 

dobitnička situacija može 

navesti i slavnog bjesomučnika 

da zagrli dijete. “Nemam loših 

dana. Takvi dani su prošlost”, 

kaže Ramsay. “Izgledam li ja vama 

kao j….i kuhar izvan sebe od bijesa?” 

F 

30. Kevin Durant 

SPORTAŠ SAD 

54 mil. USD 

31. Elton John 

GLAZBENIK UK 

53.5 mil. USD 

32. Toby Keith 

GLAZBENIK SAD 

53 mil. USD 

33. Kim Kardashian 

REALITY LIČNOST SAD 

52,5 mil. USD 

Zvijezda realityja u 2014. je gotovo 

udvostručila zaradu zahvaljujući 

mobilnoj igri. 

34. Jennifer Lawrence 

GLUMICA SAD 

52 mil. USD 

Ugovorila je vrlo 

unosan udjel u dobiti 

najnovijeg filmskog 

nastavka Igara gladi. 

Film je zaradio 752 

milijuna dolara i 

učinio je najbolje 

plaćenom ženom Hollywooda. 

35. Paul McCartney 

GLAZBENIK UK 

51,5 mil. USD 

36. Phil Mickelson 

SPORTAŠ SAD 

51 mil. USD 

37. Tiger Woods 

SPORTAŠ SAD 

50,5 mil. USD 

38. Jackie Chan 

GLUMAC KNA 

50 mil. USD 

39. Kobe Bryant 

SPORTAŠ SAD 

49,5 mil. USD 

40. Ben 

Roethlisberger 

SPORTAŠ SAD 

49 mil. USD 

41. Rory McIlroy 

SPORTAŠ UK (S. IRSKA) 

48,5 mil. USD 

Najbolje rangirani igrač golfa 

zaradio je 16,3 milijuna dolara od 

nagrada i postao novo zaštitno lice 

video igre Electronic Artsa, zamijenivši 

Tigera Woodsa. 

42. Novak Đoković 

SPORTAŠ SRBIJA 

48 mil. USD 

43. Judy Sheindlin 

TV-LIČNOST SAD 

47 mil. USD 

43. Vin Diesel 

GLUMAC SAD 

47 mil. USD 

45. Michael Bublé 

GLAZBENIK KANADA 

45,5 mil. USD 

46. Gisele Bündchen 

MODEL BRAZIL 

44 mil. USD 

Osim kuća Chanel, Emilio Puccii 

Balenciaga, najbolje plaćeni model 

svijeta reklamira i Under Armour, 

a potpisuje i liniju japanki te liniju 

rublja Gisele Bündchen Intimates 

lingerie. 

47. Jason Aldean 

GLAZBENIK SAD 

43,5 mil. USD 

48. Luke Bryan 

GLAZBENIK SAD 

42,5 mil. USD 

49. Kenny Chesney 

GLAZBENIK SAD 

42 mil. USD 

50. Bradley Cooper 

GLUMAC SAD 

41,5 mil. USD 

Uloga u filmu Američki snajper donijela mu 

je nominaciju za Oscar i gotovo 550 milijuna 

dolara zarade od siječnja, otkad je film u međunarodnoj 

distribuciji. 

51. Adam Sandler 

GLUMAC SAD 

41 mil. USD 



Velika lova za 

Velikog brata 

Jackie Chan je najmoćniji čovjek 

kineske filmske industrije: 

legenda borilačkih filmova vješto 

kombinira svoj položaj u odboru 

kineske vlade s kapitalističkim 

pristupom za stjecanje 

golemog bogatstva 

PIŠE: ZACK O’MALLEY GREENBURG 

Udobno smješten u jednom od 

najskupljih apartmana na Beverly 

Hillsu, u Montage Hotelu, 

junak akcijskih filmova Jackie 

Chan naizgled želi govoriti o 

svojoj štedljivosti. Odjeven u šminkersku Jackie 

Chan košulju ukrašenu njegovim znakom 

zmaja, uvodi me u glavnu kupaonicu apartmana 

i uklanja istrošeni sapun u plastičnoj vrećici. 

Objašnjava da ga je ponio iz sobe u MGM Grandu 

u Macau umjesto da ga rasipnički baci: “Taj 

me sapun slijedi oko svijeta.” 

Chan želi poslati poruku da se zalaže za očuvanje 

prirode - u posljednje vrijeme snimio je 

niz 

javnih poziva kineskim potrošačima da ne 

kupuju proizvode izrađene od dijelova ilegalno 

ubijenih tigrova i nosoroga. No, prava metafo- 

STILSKO OBLIKOVANJE: JOSEPH DEACETIS; DOTJERIVANJE: VERONICA SINCLAIR 

86 

FORBES 

KOLOVOZ, 2015

Fotografije je na 

Beverly Hillsu 

snimio Ethan Pines 

za Forbes. Jackie 

Chan nosi sivi 

pamučni blejzer i 

bijelu lanenu polo 

košulju Paul & Shark 


Jackie Chan 

majstora. “Ako jedan pogriješi, svi 

dobivaju batine”, sjeća se. “Ponekad 

bi me udarili bez ikakvog razloga.” 

Po svršetku srednje škole nekoliko 

je godina radio po australskim 

gradilištima, istodobno bezuspješno 

tražeći angažman u hongkonškim 

filmovima. U 20. godini, upravo 

kad mu je javljeno da je dobio novu 

ulogu, roditelji su mu odredili dvogodišnji 

rok da se probije na filmu 

ili odustane. Ultimatum je postao 

nevažan nakon male uloge u klasiku 

Brucea Leeja iz 1973. godine, U 

zmajevu gnijezdu. 

Prvi Chanov izazov bio je razlikovati 

se od Leeja. Stoga je gradio 

osobni stil dijametralno suprotan od 

legende s kojom su ga najčešće uspoređivali. 

Lee je bio poznat po namrgođenosti 

i preciznim pokretima, a 

Chan je proučavao Charlieja Chaplina 

i Bustera Keatona, brusio humor 

i pokrete iz slapstick komedija. “Ne 

želim nikoga slijediti. Želio sam da 

svi slijede mene”, kaže Chan. 

Igrao je u hongkonškim hitovima, 

sam izvodio sve akrobacije i polomio 

desetak kostiju (1986. je zamalo 

umro nakon pada sa stabla u Jugoslaviji, 

na snimanju akcijskog filma 

Božji oklop kojem je bio i redatelj i 

scenarist). Kada se Kina u devedesetima 

otvorila prema svijetu, Chan 

je krenuo zarađivati otvarajući kafiće 

i teretane, a ostvario je i uspješnu 

pjevačku karijeru. Godine 1998. 

osnovao je tvrtku Jackie Chan Design. 

Tvrtkin web sada nudi više od 

400 različitih proizvoda, od boca za 

vodu do satova, uz tvrdnju da je sve 

te predmete “dizajnirao ekskluzivno 

g. Jackie Chan”. 

Filmom Velika gužva u Bronxu iz 

1995. godine udomaćio se i u Americi. 

Gas do daske, u kojem je 1998. 

igrao uz Chrisa Tuckera, učinio ga je 

svjetskom zvijezdom - film je imao 

dotad najuspješniji nastupni vikend 

za komediju i na kraju zaradio 140 

milijuna dolara u SAD-u te još 100 

milijuna u inozemstvu. Takav rasra 

je kruženje ovog sapuna - zapravo 

Chana - između SAD-a i Kine. 

Nekada sveprisutan u Hollywoodu, 

Chan već pet godina nije imao 

hit u Americi. Ipak, u proteklih 12 

mjeseci zaradio je, prema procjenama, 

50 milijuna dolara - više od bilo 

kojeg drugog glumca osim Roberta 

Downeyja Juniora i dovoljno za 38. 

mjesto na Forbesovoj listi stotinu 

najbolje plaćenih zvijezda, tik ispod 

Tigera Woodsa. Kako to? 

Jednostavno. Chan je jedan od 

vrlo malobrojnih ljudi koji doista 

poznaju filmsku industriju na obje 

strane Pacifika i u 61. godini života 

koristi se tim znanjem za mudro 

sklapanje poslova. 

Uzmimo za primjer Dragon 

Blade. Nikad čuli? Sasvim moguće. 

Film, name, još nije prikazan u mnogim 

zemljama pa ni u Americi, iako 

u njemu nastupaju i Adrien Brody 

i John Cusack. U Kini je, međutim, 

postigao velik uspjeh zaradivši 120 

milijuna dolara. Glavnom glumcu 

Chanu po ugovoru je pripao dio 

ukupne zarade od filma i pratećih 

proizvoda, što mu je donijelo možda 

i preko 10 milijuna dolara. Upravo je 

nastupio uz Johnnyja Knoxvillea u 

Skiptraceu, istočno-zapadnoj koprodukciji 

s dobrim tržišnim izgledima 

u SAD-u kao i Kini. Pripast će mu 

velik dio zarade jer je, osim glumačke 

vještine, u film uložio i novac. 

Chan k tomu kontrolira dovoljno 

ekstenzija brendova da bi mu mogao 

pozavidjeti Jay Z. Brendovi nisu 

mali posao za nekoga tko je najpoznatiji 

umjetnik borilačkih vještina 

poslije Brucea Leeja, a usto zastupa 

Segway i posuđuje ime lancu kinodvorana. 

Računajući prihode od 

glume i cjelokupne imovine, Forbes 

procjenjuje Chanovu neto vrijednost 

na 350 milijuna dolara. Chan 

i njegov tim odbili su razgovarati o 

točnoj brojki. 

“Jackie Chan je u biti Mickey 

Mouse kineske kulture, zvijezda toliko 

sveprisutna da je njegovo ime 

postalo stenografski znak”, kaže 

Grady Hendrix, suosnivač Azijskog 

filmskog festivala u New Yorku. 

Budući da se u Kini poslovni 

uspjeh u konačnici svodi na naklonost 

vlasti, Chan ima tajno oružje 

za stjecanje zarade: članstvo u iznimno 

utjecajnom vladinom odboru, 

Kineskoj narodnoj političkoj savjetodavnoj 

konferenciji. Prikazivanje 

svakog filma u Kini odobrava Peking. 

To je sve moćniji položaj. Kineska 

kina rasla su u proteklih pet 

godina po godišnjoj stopi od gotovo 

33%, ostvarivši u 2014. prihod nešto 

manji od pet milijardi dolara. U veljači 

je utržak na blagajnama bio 

veći nego u američkim kinima. 

Američki blockbuster može u 

Kini donijeti četvrt milijarde dolara 

bruto prihoda, no vlasti često tjednima 

odgađaju premijere stranih filmova 

ili ih natisnu u isti vikend kako 

bi si filmovi međusobno konkurirali. 

Hollywood se zato okreće koprodukciji. 

Transformeri: Doba izumiranja 

i Iron Man 3 najuspješniji su 

primjeri suradnje s kineskim kompanijama. 

Sve ovo u središte zbivanja stavlja 

Jackieja Chana, kojemu se zemljaci 

klanjaju kao Velikom bratu. Bez ironije. 

“UVIJEK PROMATRAM KARTU”, 

kaže Chan, rukom opisujući globus. 

“Zašto je ova strana vaša, a ova moja? 

Tko je odredio granicu? Ja smatram 

da nam pripada cijeli svijet. Amerika 

pripada meni. Kina propada vama.” 

Chan je odgojen u skladu s ovakvim 

globalnim floskulama. Rođen 

je 1945. u britanskom Hong Kongu. 

Njegovi roditelji radili su u kuhinji 

francuskog veleposlanstva, a potom 

se preselili u Australiju. Kasnije 

je saznao da mu je otac bio tajvanski 

špijun. Chana su poslali u hongkonški 

internat za buduće scenske 

umjetnike, gdje je učio borilačke 

vještine i akrobatiku od učitelja nemilosrdnih 

poput filmskih kung fu 

88 

FORBES 

KOLOVOZ, 2015

ODOZGO: TIM MOSENFELDER/GETTY IMAGES; DANIEL DESLOVER/ZUMA PRESS/NEWSCOM; FRANCK FIFE/AFP/GETTY IMAGES 

pon domaće i inozemne zarade, 

danas uobičajen, u ono je vrijeme 

bio rijetkost. “Utržak na američkim 

kinoblagajnama tada je bio isto što 

i utržak u cijelom svijetu”, podsjeća 

Chan, a redatelj Brett Ratner dodaje: 

“Jackie Chan je najveći kineski 

izvozni proizvod.” 

TI USPJESI SU CHANU OMOGU- 

ĆILI unosne ugovore za nastupe u 

drugim franšizama poput Šangajskog 

podneva i Kung Fu Pande, dok 

je Gas do daske doživio tri nastavka 

(Ratner se sada zalaže i za četvrti). 

No, za razliku od, recimo, Arnolda 

Schwarzeneggera koji je otišao iz 

Austrije ne osvrćući se i postao oličenje 

Amerikanca, Chan se uvijek 

držao svojih kineskih obožavatelja, 

vraćao se u Hong Kong snimati filmove 

kakvima se proslavio, a prihvaćao 

je i ozbiljnije uloge: “Želio 

sam biti azijski Robert De Niro ili 

Dustin Hoffman.” 

Kineske vlasti rado su mu pomogle, 

imenujući ga ambasadorom 

Olimpijskih igara 2008. godine. Chan 

je uskoro preselio svoje poslovanje iz 

Hong Konga u Peking, našavši se u 

epicentru rastuće filmske industrije 

koju kontrolira kineska vlada. 

Iako tvrdi da za njega vrijede isti 

uvjeti kao za sve druge filmaše, ne 

treba previše sumnjati da lakše dobiva 

priliku za snimanje filmova. 

Dobar primjer je upravo snimljeni 

Skiptrace. “S obzirom na postupak 

dobivanja dozvola i zajamčenu 

distribuciju, bila je to jedna od onih 

prilika na kojima smo radili zajedno, 

i to uspješno”, kaže Chanov agent 

Filip Button. 

Zbog bliskosti s Pekingom i povremenih 

podrugljivih komentara o 

prosvjedima u Hong Kongu (“Vlasti 

trebaju propisati zbog čega sve ljudi 

smiju prosvjedovati”) - Chan je zaradio 

prezir zagovornika demokracije 

poput Emily Lau, predsjednice hongkonške 

Demokratske stranke. “Ako 

ste uvijek spremni reći ono što vlasti 

žele, možda će vlasti lakše odobravati 

vaše projekte”, kaže Lau. 

Chan se roguši na kritike. “Zar 

ne bih trebao biti blizak kineskoj 

vladi?”, pita povišenim tonom kad 

načinjem tu temu. “Mi smo Kinezi! 

… Mislim da svatko treba voljeti 

svoju zemlju.” Tvrdi da pomaže oblikovati 

sve važniji dio gospodarstva, 

primjerice nedavnim zalaganjem za 

niže pristojbe na uvoz filmske opreme: 

“To je prijedlog za poboljšanje 

filmske industrije. Oni to slušaju.” 

U Kini postoji 20 tisuća filmskih 

ekrana, otprilike upola manje nego 

u SAD-u premda je broj stanovnika 

preko četiri puta veći. “Kada bi imali 

45 tisuća filmskih platana, uz taj broj 

stanovnika film bi u prvom vikendu 

prikazivanja mogao donijeti 500 milijuna 

dolara”, kaže Ratner. 

Chan već zarađuje na toj računici. 

Prije pet godina u Pekingu je s partnerom 

sagradio Jackie Chan Yaolai 

International Cinema, multiplex sa 

17 ekrana koji sad tijekom udarnih 

vikenda prodaje 50 tisuća ulaznica. 

Nakon tog uspjeha dogovoren je fifty-fifty 

joint venture za gradnju još 37 

kina s Chanovim imenom. U svakom 

će biti i štand s Chanovom robom. 

SVOJ J. C. STUNT TEAM glumac 

pretvara u tvrtku za pružanje filmskih 

usluga po uzoru na američke studije, 

pridružujući članove iz Kine, od 

koordinatora kaskadera do asistenta 

režije, koji govore oba jezika: “Polako 

želim izgraditi svoj William Morris.” 

U međuvremenu, nastavit će 

se kladiti na kineske filmove i 

koprodukcije.“Više nisam samo 

glumac. … Investiram”, kaže i 

premda ne želi potvrditi procjenu 

svoje ovogodišnje zarade, o 

zaradi svojih budućih projekata 

nagađa smjelošću vlasnika kockarnice 

koji zna da su izgledi na 

njegovoj strani. “Mogao bih izgubiti 

10 milijuna dolara, ali vjerojatno 

dobiti 90 [milijuna] ako pobijedim.” 

F 

52. Tom Cruise 

GLUMAC SAD 

40 mil. USD 

52. Bruno Mars 

GLAZBENIK SAD 

40 mil. USD 

Dovršio je turneju 

Moonshine Jungle i 

pjevao kao gost u “Uptown 

Funku” koji se punih 

14 tjedana zadržao na 

vrhu top-ljestvica. 

ZLATAN 

IBRAHIMOVIĆ 

54. Drake 

GLAZBENIK KANADA 

39,5 mil. USD 

Momak iz Toronta povećao je zaradu od 

iznenađujuće uspješnog albuma nastupivši 

na nizu festivala kao zvijezda večeri i svemu 

pridodao ugovore s Nikeom i Spritom. 

55. Zlatan Ibrahimović 

SPORTAŠ ŠVEDSKA 

39 mil. USD 

Slavni nogometaš doveo je Paris Saint-Germain do 

naslova prvaka Francuske. Molba za američku radnu 

vizu izazvala je nagađanja o prelasku u MLS. 

55. Lewis Hamilton 

SPORTAŠ UK 

39 mil. USD 

57. Ndamukong Suh 

SPORTAŠ SAD 

38,5 mil. USD 

58. Tim McGraw 

GLAZBENIK SAD 

38 mil. USD 

58. Foo Fighters 


38 mil. USD 

60. David Guetta 

GLAZBENIK FRANCUSKA 

37 mil. USD 

61. Florida 

Georgia Line 


36,5 mil. USD 

BRUNO MARS 



STYLING BY JOSEPH DEACETIS; GROOMING BY ROXY D’ALONZO 

Lice filmske 

budućnosti 

Mišičav, pametan i rasno neodređen, Vin Diesel je upravo ono što 

danas želi vidjeti globalna filmska publika. I to naplaćuje 

PIŠE: NATALIE ROBEHMED 

Prije dvadeset godina Vin Diesel nije mogao naći posla u Hollywoodu 

- nevolja toliko komična da je o njoj napravio poluautobiografski 

kratki film. Mladi, tamnoputi Diesel u filmu pokušava dobiti ulogu 

u reklami za pivo, a redatelj Afroamerikanac odbija ga riječima “Bit 

ću iskren, malo ste previše bijeli” i savjetuje mu da pokuša s ulogama 

Hispanoamerikanaca. Rez, sljedeća audicija: drugi glumac urla na njega na 

španjolskom, Diesel šuti. No habla español. I tako dalje, sve do uloga Talijana. 

Smiješno, ali na osobnoj razini bolno. “Teško mi je padalo što Hollywood ne 

prihvaća moju dvojnost”, kaže Diesel. “Nisam shvaćao da još nije vrijeme, da 

svijet nije spreman za multikulturalnu megazvijezdu.” 

90 FORBES 

KOLOVOZ, 2015

Fotografije je u hotelu 

St. Regis u Atlanti snimio 

Jamel Toppin za Forbes. 

Vin Diesel nosi sako od 

gabardena, košulju po 

mjeri, traperice i ručno 

izrađen džepni rupčić, 

sve s potpisom kuće 

Kiton 


Vin Diesel 

Danas očito jest. Nekadašnja 

slaba točka postala je Dieselova najjača 

karta. Kako se smanjuje box office 

prihod u SAD-u i Kanadi (između 

2013. i 2014. pao je za 5% na 10,4 

milijarde dolara), svjetsko filmsko 

tržište bilježi rast, najviši u Kini - za 

34% na 4,8 milijardi dolara. Sve internacionalniji 

redovi pred blagajnama 

traže zvijezdu koja lako prelazi 

granice. 

Upravo to može 47-godišnji Diesel 

(pravo ime Mark Sinclair). Mišičav, 

pametan, multietničan i rasno 

neodređen, on je akcijska zvijezda s 

kojom se lako poistovjećuje publika 

širom svijeta. Ukratko, on je zvijezda 

filmske budućnosti. 

Najnoviji film čiju multikulturalnu 

postavu predvodi Diesel, Universalov 

Brzi i žestoki 7, četvrti je po zaradi 

u povijesti: od ukupno 1,5 milijardi 

dolara, 77% posto je ostvareno 

izvan SAD-a. Prihod franšize od ulaznica 

sada je blizu četiri milijarde 

dolara, milijardu više od Gospodara 

prstenova. Prema procjenama, Diesel 

je u proteklih 12 mjeseci zaradio 

47 milijuna dolara prije oporezivanja. 

Na 43. mjestu liste najplaćenijih 

zvijezda, ujedno je treći najbolje 

plaćeni glumac na svijetu. Ispred 

njega su Robert Downey Jr. i Jackie 

Chan, a pretekao je jaka imena poput 

Bradleyja Coopera, Toma Cruisea i 

Adama Sandlera. 

“Svrha [Brzih i žestokih] bila je diverzificirati 

Hollywood i na neki mu 

način izmijeniti lice”, kaže Diesel 

svojim dubokim, namjerno hrapavim 

glasom. Odgojen u umjetničkoj sredini 

na Manhattanu, uz majku podrijetlom 

s Kavkaza i očuha Afroamerikanca, 

učitelja glume na Brooklyn Collegeu, 

Diesel je počeo glumiti sa sedam 

godina. Ubrzo potom već je pomalo 

zarađivao plešući break-dance u podzemnoj 

željeznici i Washington Square 

Parku. Kaže da ni sam ne zna odrediti 

svoju etničku pripadnost (svoju 

tvrtku nazvao je One Race). Tim bolje 

kako sad stoje stvari, no tijekom desetljeća 

obijanja pragova činilo se da 

se do kraja devedesetih neće ubaciti u 

biznis - sve dok mu 1998. Steven Spielberg 

nije dao ulogu u Oscarom nagrađenom 

Spašavanju vojnika Ryana. 

Počeo je dobivati ponude raznih 

studija i 2001. postigao pun pogodak 

s Brzim i žestokima. Film snimljen za 

38 milijuna dolara donio je 207 milijuna 

i urodio nizom nastavaka, u kojima 

Diesel u početku nije htio igrati: 

“Scenarij za drugi dio potvrdio je sve 

moje strahove.” 

Odbio je ulogu u nastavku, ali je 

pristao na kratko pojavljivanje u trećem 

dijelu pod uvjetom da producira 

sve iduće nastavke. (Diesel je naveden 

kao producent svih Brzih i žestokih 

od 2009. nadalje, što znači da je imao 

pravo na izmjene scenarija i znatan 

dio konačne zarade; procjenjuje se da 

mu se sedmi nastavak donio 25 milijuna 

dolara). Pokazujući pravi smisao 

za biznis, malu je ulogu prihvatio 

i zato da bi od Universala dobio prava 

na lik Riddicka iz SF filma Planet tame, 

u kojem je igrao 2000. godine. “Dobio 

sam dvije franšize za četiri sata posla”, 

sjeća se veselo. 

Vođen snažnom Dieselovom 

rukom, film Riddick iz 2013. zaradio 

je 98 milijuna dolara u kinima i 25 milijuna 

od prodaje DVD-a. Dieselov 

dio procjenjuje se na 10 

milijuna dolara. Brzi i žestoki 

7 zaradit će 15 puta više, čime 

će ta franšiza preteći Jurassic 

Park i serijal o Jasonu Bourneu. 

Nije loše za momka koji 

se sve do srednjih 30-ih 

nije uspio probiti u Hollywoodu. 

Po čemu bi, 

dakle, Vin Diesel želio da 

ga pamte? Dugih deset sekundi 

šuti zagledan u pod. 

Napokon podiže oči, na 

rubu suza: “Kao osobu koja 

je cijelog života svijetom 

pronosila multikulturalnost.” 

I pritom dobro zaradila. 

F 

62. Tiësto 

GLAZBENIK NIZOZEMSKA 

36 mil. USD 

46-godišnji DJ i dalje zarađuje više od upola 

mlađih kolega, zahvaljujući šesteroznamenkastom 

honoraru po nastupu i jednako visokoj 

radnoj etici: u promatranom razdoblju održao 

je više od 100 nastupa. Usto reklamira Guess 

brendove i Mountain Dew. 

62. Jimmy Buffett 

GLAZBENIK SAD 

36 mil. USD 

62. Jerry Seinfeld 

KOMIČAR SAD 

36 mil. USD 

65. Scarlett Johansson 

GLUMICA SAD 

35,5 mil. USD 

Filmom Lucy, koji je utržio ukupno 459 milijuna 

dolara, dokazala je da može nositi i akcić. Sada 

dobiva više od 10 milijuna po filmu. 

65. Fernando Alonso 

SPORTAŠ ŠPANJOLSKA 

35,5 mil. USD 

67. David 

Letterman 

TV-LIČNOST 

SAD 

35 mil. USD 

67. Gareth Bale 

SPORTAŠ UK (WALES) 

35 mil. USD 

Nekadašnja zvijezda Tottenhama 

možda se vraća 

kući dvije godine nakon što je 

madridski Real za njega platio 

118 milijuna dolara; 2014. 

potpisao šestogodišnji ugovor s 

Adidasom, prema procjenama 

vrijedan 35 milijuna dolara. 

69 Jon Lester 

SPORTAŠ SAD 

34 mil. USD 

69. Derrick Rose 

SPORTAŠ SAD 

34 mil. USD 

92 

FORBES 

KOLOVOZ, 2015

TIESTO: C. FLANIGAN/GETTY IMAGES; BACHCHAN: STR/AFP/GETTY IMAGES; DHONI: GARETH COPLEY/GETTY IMAGES; VERGARA: 

MICHAEL TRAN/GETTY IMAGES; JOHANSSON: SAMIR HUSSEIN/GETTY IMAGES; BALE: GLYN KIRK/AFP/GETTY IMAGES; NADAL: JULIAN 

FINNEY/GETTY IMAGES; JOHNSON: BARRY KING/GETTY IMAGES; ŠARAPOVA: MIKE HEWITT/GETTY IMAGES 

71. Amitabh 

Bachchan 

GLUMAC INDIJA 

33,5 mil. USD 

Legenda Bollywooda: u 50 

godina karijere odigrao 

je 150 glavnih uloga i još 

uvijek dobiva vrhunske 

honorare za nastup u filmovima 

poput Bhoothnath Returns iz 

2014. 

71. Salman Khan 

GLUMAC INDIJA 

33,5 mil. USD 

73. Sebastian 

Vettel 

SPORTAŠ NJEMAČKA 

33 mil. USD 

73. Maroon 5 


33 mil. USD 

73. Dr. Dre 

GLAZBENIK SAD 

33 mil. USD 

76. Akshay Kumar 

GLUMAC INDIJA 

32,5 mil. USD 

78. Pharrell Williams 

GLAZBENIK SAD 

32 mil. USD 

78. Mark Wahlberg 

GLUMAC SAD 

32 mil. USD 

78. Zac Brown Band 


32 mil. USD 

81. Dwayne 

Johnson 

GLUMAC SAD 

31,5 mil. USD 

Igrao glavnu ulogu u 

filmu katastrofe San 

Andreas, koji je u 

svjetskoj distribuciji 

donio 420 milijuna 

dolara. 

76. Rafael Nadal 

SPORTAŠ ŠPANJOLSKA 

32,5 mil. USD 

Ozljede su mu smanjile zaradu 

od turnira s 10 na 4,5 milijuna 

dolara, no slava mu je donijela 

nove ugovore s Tommy Hilfigerom 

i Telefonicom te produljenje 

ugovora s kompanijom Kia 

Motor za još pet godina. 

82. Eminem 

GLAZBENIK SAD 

31 mil. USD 

82. Britney Spears 


31 mil. USD 

82. Mahendra Dhoni 

SPORTAŠ INDIJA 

31 mil. USD 

Karijera 

kapetana kriket 

momčadi je pri 

kraju, ali biografski 

film već mu je donio tri 

milijuna dolara. 

82. Neymar 

SPORTAŠ BRAZIL 

31 mil. USD 

86. Carmelo Anthony 

SPORTAŠ SAD 

30,5 mil. USD 

87 Johnny Depp 

GLUMAC SAD 

30 mil. USD 

88. Marija Šarapova 

SPORTAŠICA RUSIJA 

29,5 mil. USD 

Puno više zarađuje izvan teniskog terena nego na njemu: 

među sponzore ubraja Avon, Samsung, Tag Heuer i Evian. 

Prodano je više od tri milijuna vrećica njezinih bombona 

Sugarpova, dvostruko više nego lani. 

89. Leonardo DiCaprio 

GLUMAC SAD 

29 mil. USD 

89. Channing 

Tatum 

GLUMAC SAD 

29 mil. USD 

89. Sean Hannity 

RADIO SAD 

29 mil. USD 

89. Jim Parsons 

TV-GLUMAC SAD 

29 mil. USD 

89. Carson 

Palmer 

SPORTAŠ SAD 

29 mil. USD 

89. James 

Rodríguez 

SPORTAŠ COLOMBIA 

29 mil. USD 

95. Jennifer 

Lopez 


28,5 mil. USD 

95. Miranda Lambert 


28,5 mil. USD 

95. Kaley Cuoco-Sweeting 

TV-GLUMICA SAD 

28,5 mil. USD 

95. Sofía Vergara 

TV-GLUMICA KOLUMBIJA 

28,5 mil. USD 

Višemilijunska zarada od sponzorskih ugovora i 

šesteroznamenkasti honorari za nastupe u seriji 

Modern Family donose joj status najbolje 

plaćene televizijske glumice. 

95. Blake Shelton 

GLAZBENIK SAD 

28,5 mil. USD 

95. Kevin Hart 

KOMIČAR SAD 

28,5 mil. USD 

O LISTI 

Ovogodišnja lista Celebrity 100 donosi 

poredak najbolje plaćenih osoba 

čiji su talent zabilježile kamere 

u razdoblju od 1. lipnja 2014. 

do 1.lipnja 2015. godine. 

Poredak proizlazi iz njihovih 

zarada prije odbitaka, a 

iznosi zarada iz razgovora 

s agentima, menadžerima, 

odvjetnicima, a često i 

samim zvijezdama. 

DODATNI IZVORI: Nielsen, 

Pollstar, Box Office Mojo 

i IMDB. 

UREDIO: Zack O’Malley 

Greenburg s Natalie 

Robehmed 

IZVJEŠTAVALI: Maddie 

Berg, Kurt Badenhausen, 

Abram Brown, Emily 

Canal, Ryan Mac, 

Maggie McGrath, Kate 

Pierce,Susan Radlauer 

i Leo Wing. DODATNO 

IZVJEŠTAVANJE: Deepak 

Ajwani (FORBES INDIA), 

Russell Flannery (Peking) 

osoblje FORBESA ASIA. 

ONLINE: Merilee Barton, Nina 

Gould, Will Noglows, Ariana 

Santana, Audrea Soong i 

Forbes Video 


FORBES 

Renesansa 

Rolls-Roycea 

U Rolls-Royce Motor Carsu tvrde da danas drže čak 50 posto globalnog 

tržišta superluksuznih automobila vrijednih više od 240 tisuća eura, no 

u Hrvatskoj je posljednji prodan 2011. godine. Za RRMC kriza je u svakom 

slučaju stvar prošlosti. Dok su 2003. našli kupce za samo 300 automobila, 

lani su oborili rekord - premašili su broj od 4000 prodanih 'zvjerki' 

PIŠE: GORDANA GRGAS 

94 

FORBES 

KOLOVOZ, 2015

Stigne li vam kićeno, rukom 

pisano pismo Rolls-Royce 

Motor Carsa s pozivom da 

dođete na ručak u njegovu 

tvornicu u Britaniji ili pak 

sudjelujete na golf-turniru koji baš organizira 

u okolici, prilično je jasno da ste 

ušli na svjetsku ljestvicu vrlo uspješnih i 

bogatih. Za visoki sjaj nedostaje vam još, 

smatraju u RRMC-u, samo njihova impresivna 

limuzina, ta esencija luksuza. 

Koliko je bogat njihov prosječan kupac? 

Za početak, riječ “prosječan” nešto je čega 

se užasavaju. Kažu kako nije nužno da 

na računu imate 30 i više milijuna dolara 

da biste si mogli priuštiti neki od modela 

Rolls Roycea, iako je to iznos koji koriste 

kao orijentir na tržištu. Pozivaju se na 

izvještaje konzultantske kuće Capgemini, 

gdje ultrabogatašima smatraju one s 

imovinom većom od 30 milijuna dolara 

- ne u nekretninama, nego u novcu ili dionicama. 

Takvu likvidnost imaju, kad su 

u pitanju klijenti RRMC-a, uglavnom 

vlasnici kompanija. Procjenjuju da su 

danas gotovo 80 posto njihovih kupaca 

samostvoreni bogataši, čistokrvni poduzetnici, 

a ne sretni nasljednici. Ostatak 

tržišta su im celebrityji u sportu i industriji 

zabave te poneki vladar. 

Zvuči arogantno, ali kao konkurenciju 

ne priznaju druge automobile, ponašaju 

se kao aristokracija. Bentley, s kojim 

su nekad dijelili vlasnika, ima jeftinijih 

i manje sofisticiranih varijanti koje se s 

Rolls-Royceom ne mogu mjeriti, smatraju. 

Ne priznaju ni Mercedes-Maybach. 

Kao konkurenciju zato vide skupocjen 

nakit, satove, avione, helikoptere i jahte, 

ono čime uspješni nagrađuju sami 

sebe, kako nam je korporativnu prodajnu 

politiku protumačio Frank Tieman, 

menadžer za komunikacije Rolls-Royce 

Nitko ne treba Rolls- 

Royce samo da bi se 

odvezao od točke A 

do točke B, u pitanju 

je izbor životnog 

stila, pozicioniranje 

Motor Carsa za Europu dok je početkom 

ljeta boravio u Zagrebu. Posjećuju, doduše, 

prestižne sajmove automobila, ali 

veliku pozornost posvećuju, recimo, i 

sajmu nakita u Bahrainu. 

“Nitko ne treba Rolls-Royce samo da 

bi se odvezao od točke A do točke B, u 

pitanju je izbor životnog stila, pozicioniranje. 

To je uvijek i neka vrlo specijalna 

prilika. Kupuje se nakon velikog uspjeha, 

dobrog projekta, posebnog trenutka 

u životu, za proslavu uspjeha”, govori 

Tieman dok kroz staklenu stijenu kafića 

u Esplanadi gledamo dva modela 

Rolls-Roycea spremna za gradsku testnu 

vožnju. Te rijetke, velike i elegantne 

“zvjerke”, parkirane tik uz pločnik, privlače 

poglede. To je, pomislih, kao da u 

moru dobro, ali ipak obično odjevenih 

ljudi ugledate nekoga u savršenom fraku 

i cilindru i morate se za njim okrenuti. 

U RRMC-u tvrde da sada drže čak 50 

posto globalnog tržišta superluksuznih 

automobila vrijednih više od 240 tisuća 

eura. Bez poreza, naravno. U Hrvatskoj 

je posljednji prodan 2011. godine, doznajemo 

iz podataka analitičke kuće JATO 

Dynamics; u Rolls-Royce Motor Carsu 

previše su diskretni da bi otkrili ime 

kupca, pa ne znamo ni za što se dotični 

nagradio. U medijima je bilo objavljeno 

da se radilo o Phantomu (modelu lansiranom 

2003.), čija je osnovna cijena bez 

poreza oko 350 tisuća eura. U kompaniji 

čak ne daju ni povijesne podatke o prodaji 

u našim krajevima, spominjući samo 

da je jedan Rolls-Royce bio u garaži Josipa 

Broza Tita. Najviše što će podijeliti s 

javnošću jest da imaju hrvatskih kupaca 

koji transakciju odrade u nekom od europskih 

salona, ali automobil ne dovoze 

u Hrvatsku, nego ga drže podalje, na 

elitnoj lokaciji gdje imaju i kuću. Rolls- 

Royce, zbog svega što zapravo znači, nije 

automobil kojim žele ovdje kružiti. 

Onih s imovinom vrijednom oko 30 

milijuna dolara, dakle oko 200 milijuna 

kuna, u dionicama kompanija sa 

Zagrebačke burze prema Forbesovoj je 

listi desetak. Naravno, znatno je više potencijalnih 

kupaca superluksuznih automobila 

- u što treba uključiti i Bentleyjeve 

limuzine te sportske jurilice poput 

Ferrarija, Lamborghinija, Aston Martina 

ili Maseratija - ali mimo ZSE-a nemamo 

podataka kojima bismo mogli utvrditi 

njihov broj. U RRMC-u za stvaranje slike 

o zemlji dobivaju statistiku iz BMW 

grupe, iz odjela za ekonomska predviđanja, 

a izvor su im i lokalna predstavništva 

grupe te razgovori s potencijalnim kupcima 

kojih je bilo nekoliko proteklih godina. 

Statistika JATO Dynamicsa za posljednje 

četiri i pol godine pokazuje pak 

da se za skupocjene automobile odlučio 

mali broj domaćih kupaca: uz po jednog 

Rolls-Roycea i Lamborghinija, kupljena 

su dva Bentleyja i tri Maseratija te pet 

Ferrarija. (Ili je to, s obzirom na njihove 

cijene i stanje gospodarstva, ipak solidan 

broj kupaca? Jer ne može se baš reći da 

je u pitanju investicija, osim ona u luksuz.) 

U kategoriji odmah do te sportske 

ultraergele najviše se prodavao Porsche. 

Podaci JATO Dynamicsa o luksuznom segmentu automobilskog tržišta 

u Hrvatskoj - broj prodanih automobila zaključno s lipnjem 2015. 

2011. 

2012. 2013. 

2014. 2015. 

1 ROLLS-ROYCE, 

1 BENTLEY, 

2 FERRARIJA, 

37 PORSCHEA 

1 FERRARI, 

36 PORSCHEA 

2 FERRARIJA, 

39 PORSCHEA 

1 BENTLEY, 

1 LAMBORGHINI, 

2 MASERATIJA, 

24 PORSCHEA 

1 MASERATI, 

16 PORSCHEA 


Renesansa brenda je 

počela s Phantomom 

te nastavila Ghostom 

i Wraithom. Većina 

primjeraka uređena 

je po željama kupaca 

O svojem globalnom tržištu u RRMC-u 

govore rado, iako ne i o poslovnim podacima 

kompanije, koja je od 1998. u krilu 

BMW grupe, dok je tvornica u kojoj se 

ručno sklapaju automobili u Britaniji, 

u Goodwoodu. Prošla im je godina bila 

rekordna, prodali su 4063 automobila 

(i otvorili šest novih prodajnih salona), 

a zabilježili su i najveću pojedinačnu 

narudžbu: Stephen Hung je kupio 30 

komada posebno uređenog modela 

Extended Wheelbase Phantom za svoj 

hotel Louis XIII u Macau . Dva Phantoma 

među njima su posebna - najskuplja 

dosad napravljena, s ugrađenim zlatnim 

dijelovima na karoseriji i interijeru - ali 

cijena nije objavljena. 

Unatoč tim rekordima, jasno je da su u 

pitanju ipak jako male količine prodanih 

automobila, što i jest dio mita o Rolls- 

Royceu: individualnost i ekskluzivnost. 

Prema Tiemanovim riječima, ne očekuju 

da će u doglednoj budućnosti prodavati 

10.000 automobila godišnje. Glavni im je 

cilj da budu u dobroj poslovnoj kondiciji 

za idućih 111 godina. Toliko su, naime, 

upravo proslavili. Henry Royce i Charles 

Rolls sklopili su deal 1904. i osnovali 

Rolls-Royce Limited, a legendarni Silver 

Ghost lansiran je 1907. godine. 

Brzinski rekordi i pouzdanost taj su 

brend već početkom prošlog stoljeća 

učinili slavnim, 50-ih ga je prihvatila 

britanska kraljevska obitelj, a u 60-im 

je godinama postao omiljen među pop 

i filmskim zvijezdama. No, nije uvijek 

sve išlo glatko, a novo je tisućljeće Rolls-Royce 

dočekao uzdrman: u 2003. je 

prodano samo 300 automobila. Morali 

su nešto učiniti, a Phantom je donio prekretnicu. 

Bio im je važan moment za ponovnu 

uspostavu percepcije brenda kao 

najpouzdanijeg i najluksuznijeg auta, 

kaže Tieman. Renesansa, kako opisuju 

posljednje desetljeće poslovanja, nastavljena 

je modelima Ghost (u proizvodnji 

od 2009.) i Wraith (2013.), a novi model 

nedavno je najavljen pod imenom 

Down. Kad je tvornica u Goodwoodu 

prije 12 godina otvorena, zapošljavala 

je 800 radnika; sada ih je već 1500, a za 

to, među ostalim, može zahvaliti čestim 

zahtjevima kupaca za personaliziranim 

modelima, samo za njih kreiranim detaljima, 

što seže od biranja boje kože interijera 

među 40 tisuća nijansi do, recimo, 

ugradnje specijalno dizajnirane košarice 

za piknik u prtljažnik. 

“Naši klijenti postaju sve mlađi. Uspjeh 

i bogatstvo danas su dostupni mnogo 

većem broju ljudi nego u prošlosti. Imamo 

i milijardere iz ‘nove ekonomije’, 

ali i vrlo mlade iz ‘stare ekonomije’. To 

je i glavni razlog zašto se brend Rolls- 

Roycea mora razvijati dalje i ne može 

se oslanjati samo na tradiciju”, tumači 

Tieman. Prosječno je (opet ta grozna 

riječ!) kupac Ghosta deset godina mlađi 

od kupca Phantoma. Prvi je u četrdesetima, 

a drugi u pedesetima. “Ljudi još na 

spomen RR-a zamišljaju vozača i vlasnika 

na zadnjem sjedalu, ali to se promijenilo. 

Većina vlasnika Ghosta, primjerice, 

vozi ga samo. I gotovo 15 posto njih su 

žene”, kaže Tieman. 

Njihova statistika pokazuje da najviše 

kupaca i dalje imaju u SAD-u, Kini i Britaniji, 

a u Europi su im najjača tržišta 

Britanija, Rusija i Njemačka. U Kinu su 

ušli s prodajnim salonom 2004., nakon 

Rusije u koju su se vratili 2003. (salon je 

tamo bio otvoren prvi put 1912. u Sankt 

Peterburgu, a zatvoren je nakon Oktobarske 

revolucije iako se Vladimir Iljič 

Lenjin rado vozio u Rolls-Royceu). Sada 

već otkrivaju čari tržišta u razvoju - Kazahstana, 

Azerbajdžana i Vijetnama. 

Za ulazak na novo tržište i otvaranje prodajnog 

salona važne su im, kaže Tieman, 

dvije stvari: postoji li potencijal pouzdanog 

razvoja biznisa za iduća desetljeća 

te pravi lokalni partner. “Sir Henry 

Royce je svojedobno rekao ‘Uzmi najbolje 

što postoji!’ - a to se odnosi i na tehnologiju 

i na našu mrežu dealera. Brend i 

odnos s klijentima previše su nam važni 

da bismo išta riskrirali. Najbolji je, među 

ostalim, onaj koji je dobro povezan s bogatim 

ljudima”, tumači Tieman. 

Hrvatska, pa ni naša cijela regija, nema 

potencijal za otvaranje salona. Najbliži 

servis je u Beču, najbliži dealer u Münchenu, 

odnosno Milanu. No, dodaje, 

gdje je dealer, zapravo i nije važno. Imaju 

kupca s dalekoistočnog ruskog otoka 

Sahalin, koji je kupio auto u Moskvi, što 

je udaljenost veća od 8000 kilometara. 

Kad taj automobil treba na servis, tehničar 

spakira mobilnu opremu i odleti na 

Sahalin. Tako je predviđeno ugovorom 

vlasnika sa salonom u Moskvi. 

Nema, dakle, prepreka koje se ne bi 

mogle svladati ako se želite nagraditi, a 

za vlasnike kompanija koje proizvode 

superluksuzne automobile definitivno 

je stiglo doba procvata u skladu s globalnim 

rastom broja milijunaša - samo 

u 2014. svijet ih je dobio još 920 tisuća. 

Rolls-Royce Motor Cars lani je rastao 

12 posto, a Bentley Motors (u sastavu 

drugog velikog njemačkog proizvođača, 

Volkswagen grupe) zabilježio je rast od 

9 posto, došavši na 11 tisuća prodanih 

primjeraka. Rasli su i ostali iz skupog 

kluba. Lamborghini, recimo, 19 posto. 

Možda nije u pitanju broj automobila 

koji bi vas ostavio bez daha, ali cijenom 

sve nadoknade. F 

96 

FORBES 

KOLOVOZ, 2015

CITYLINE 

ANA MUHAR — LONDON 

Kult redikula 

Idoli koji su oduvijek bili na marginama neprimjetno 

su promovirani u ‘opinion makere’ koji nam se obraćaju 

agresivno, neodmjereno, površno i prosto 

Jedne večeri ispred mog lokalnog 

kina stvorila se neviđena gužva. U 

svjetini sam ugledala Alice, a jedna 

od njezinih osobina je i da bude u 

pravo vrijeme na pravome mjestu. 

Uhvatila me za ruku i pozvala na 

“najvažniji kulturni događaj sezone”, dokumentarni 

film Russela Branda “Carevo 

novo ruho”. I to nije sve - u jednom 

trenutku pojavit će se Russel Brand! I 

tako sam se našla u zagušljivoj kinodvorani 

slušajući žamor koji je slavio 

britanskog komičara. Dokumentarac 

je bio zabavan, ali samo to. Kombinacija 

teorija zavjere o društvenoj nejednakosti 

Naomi Klein i invazije u urede 

bankara koje smo već vidjeli u uradcima 

Michaela Moora. Brandova je verzija 

bolja zbog londonskog štiha. Nakon što 

nas je svojim filmskim prvijencem pozvao 

da mu se pridružimo u revoluciji 

koju bi, valjda, predvodio u onim rijetkim 

stankama između samopromocije 

i zadovoljavanja svojih reklamiranih 

seksualnih apetita, uslijedio je trenutak 

koji su svi čekali. Napokon se pojavio i 

on, ali putem live videosnimke. Ugledali 

smo ga u krevetu njegove spavaće sobe. 

Kliše, rekla sam, ali Alice je bila previše 

uzbuđena da bi me čula. 

Bio je to samo jedan u nizu predizbornih 

manifesta Russela Branda. Britanski 

komičar, koji je godinama bio 

poznat uglavnom po svojim prostim 

šalama i braku s Katy Perry, otisnuo se 

u svijet politike. Odjednom je sav tisak 

bio pun Brandovih političkih analiza. 

S nevažnih stupaca The Suna i OK! 

magazina ustupane su mu stranice Guardiana 

i Timesa, Spectatora i Sunday 

Timesa. Kritiku Brandove knjige “Revolucija” 

pisali su najcjenjeniji kritičari 

u zemlji. Jeremy Paxman pozvao ga je 

u svoj čuveni politički talk show i dopustio 

da ga ponižava bez imalo obzira i s 

potpunim nedostatkom dobrog ponašanja. 

Russel Brand postao je opinion 

maker. Vrhunac te nove uloge bio je intervju 

s tadašnjim vođom oporbe Edom 

Milibandom. Ed, tada uvjeren da će za 

koji tjedan postati premijer Ujedinjenog 

Kraljevstva, s vojskom PR-ovaca 

zaputio se u Brandovu spavaću sobu. Na 

kraju je odlučio da bi intervju ipak bilo 

bolje obaviti u dnevnom boravku. Russel 

Brand, i inače arogantan, odjednom 

ZVIJEZDA EUROVIZIJE 

CONCHITA WURST 

U OZBILJNIM 

POLITIČKIM 

MAGAZINIMA 

PROZIVA POLITIKU 

NJEMAČKE 

KANCELARKE 

ANGELE MERKEL 

se uživio u ulogu ljevičarskog mesije 

koji će odlučiti o izborima. Postavljanje 

Eda Milibanda pred njegovu milijunsku 

publiku na Twitteru i YouTubeu trebao 

je biti pokazatelj njegove moći. Ako on 

tako kaže svojim obožavateljima, oni će 

glasati za ljevicu. Revolucija je počela! 

Ne znam u kojem je trenutku svijet 

pokleknuo pred idolima redikulima. 

Oduvijek su imali svoje mjesto, ali 

uglavnom na marginama. Odatle su 

promovirani na pozornicu s koje nam se 

svima obraćaju - agresivno, neodmjereno, 

površno, prosto. Zvijezda Eurovizije 

Conchita Wurst u ozbiljnim političkim 

magazinima proziva politiku njemačke 

kancelarke Angele Merkel. Uslijed 

trenda kulta redikula nedavno se na naslovnici 

Vanity Faira pojavio neki Bruce 

koji je sada Caitlyn. Na naslovnici 

magazina koji sam smatrala simbolom 

sjajnih istraživačkih reportaža Bruce/ 

Catilyn, koji je, kako čujem, zvijezda 

nekog reality showa, prezentira nam 

svoju novu verziju, s golemim uvojcima, 

čvrstim grudima i blještavom kožom. 

Nisam sigurna bi li nas ovaj klaun trebao 

nasmijati, šokirati ili oduševiti. 

Kult slave ispremiješao je lončiće. 

Starlete zauzimaju naslovnice dnevnog 

tiska, a neobrazovani egocentrici koji se 

hvale nedostatkom formalnog obrazovanja 

komentiraju politiku. Svijet je izgubio 

kriterije. Svijet bez urednika koji 

mjeri što je relevantno, a što nije, čini mi 

se mjestom goleme buke u kojem glasni 

nadglasavaju pametne. 

Do neke mjere. Nacija koja je izumjela 

Magna Chartu, postavila temelje 

modernog pravosuđa i ima spektakularan 

obrazovni sustav, samo je naoko 

spremna ustupiti važnost tim oblicima 

ludosti. Temelji društva u obliku institucija 

ipak su duboko u otočnim porama, 

a Brand je tek dvorska luda. Koji tjedan 

nakon spornog intervjua laburisti su 

spektakularno izgubili izbore. Pitam se 

je li Miliband zaključio da je intervju 

s Brandom bila loša ideja. Jer iako je 

Brandova buka zauzela društvene mreže 

i novinske stranice na koje a priori ne 

pripada, Britanci mu nisu oprostili što 

je politiku izložio show businessu, i sam 

posustavši pred kultom redikula. 


FORBES 

PODVUČENO 

FLASHBACK - Tržište se raslojilo. Hrvati kupuju 

ili najjeftinije komade nakita ili su u lovu na 

najskuplje dijamante. Zlato se kod nas uglavnom 

ne kupuje kao oblik investicije, ali polako se vraća 

tradicija njegove kupnje kao trajne vrijednosti u 

financijskom i emotivnom smislu. 

GABRIJEL KOCI, ZLATAR, FORBES, TRAVANJ 2010. 

NOVAC 

Novac vam život čini lakšim. 

Ako ste sretni da ga imate, 

doista ste srećković. 

AL PACINO 

Volio bih živjeti kao 

siromah s puno novca. 

PABLO PICASSO 

Mislite, dakle, da 

je novac korijen 

svega zla. Jeste li se 

ikad zapitali gdje je 

korijen novca? 

AYN RAND 

Netko treba dati odgovor 

nezaposlenima, kojih je sada blizu 20 

posto, kamo je sve taj novac otišao? 

EMIL TEDESCHI ZA FINANCIAL TIMES, 2010. 

Nemam novca, 

nemam resursa, 

nemam nada. Ja 

sam najsretniji 

čovjek na svijetu. 

HENRY MILLER 

Ponekad su najbolje investicije 

one koje ne napravite. 

DONALD TRUMP 

Ako 

možete 

prebrojati 

svoj 

novac, 

nemate 

milijardu 

dolara. 

J. PAUL GETTY 

Novac 

potrošen 

u kafani 

je novac 

uložen u 

sjećanje. 

SEVERINA 

Novcem se ne može 

kupiti dobar karakter. 

Sve ostalo – može. 

HALID BEŠLIĆ 

Novac nikad nije bio problem, 

ali je problem znanje. 

IVICA TODORIĆ 

98 

FORBES 

KOLOVOZ, 2015 

“ 

Nikad nemojte potrošiti novac 

prije nego što ga zaradite. 

THOMAS JEFFERSON

81_Forbes.pdf

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?