Budite ljubav i svjetlo

Meditacijagama, nego po daru Božjega milosrđa iljubavi za svakoga čovjeka.Konkretiziranje sigurnostiDogađa se također da nam je ponekadlakše vjerovati da ćemo tek s onu stranuživota biti sigurni, nego da nam Gospodinjamči sigurnost već sada, danas, ukonkretnosti naše svakidašnjice. Da bašondje gdje jesmo, u svojim često i dosadnimposlovima i zadatcima, živimo svjesnostBožje nazočnosti, u susretu sa svojimukućanima, s radnim kolegama, sonima s kojima teško možemo naći zajedničkijezik, ili s onima s kojima nikako neizlazimo na kraj… Teško nam je povjerovatida se upravo tu krije naša sigurnost,u konkretnom ljudskom životu kakavjest. U svim našim padovima, promašajima,napuknućima, nesigurnostima, ranjenostima,tragedijama, Bog je tako blizu.Kao i u našim uspjesima, radostima izadovoljstvima.U susretu s današnjim ljudima, pogotovomladima, često se može čuti kakosu prerasli ljubav. I to nije tek fraza. Doistaima mnogo iskustava u kojima ljudisvjedoče, da kroz svoje mladenaštvo nisuuspjeli ostvariti jednu stabilnu ljudskuvezu prijateljstva ili ljubavi a da nije bilapovezana s niskom korišću i sebičnim interesom.Korist i interes su dva fenomenakoji nam onemogućuju živjeti u svjesnostiBožjega dara. Oni nas stalno nukajuda se od života osiguravamo pod lažnomizlikom da osiguravamo život. Što višegubimo sposobnost voljenja, to se osjećamonesigurnijima i tražimo neko uporišteizvan sebe samih. Tako postajemosve osjetljiviji jer smo se izručili nekomuili nečemu, dali smo se odrediti, te takodrugima dopustili da nas čine sretnimaili nesretnima. U tom slučaju svaka sitnaprimjedba nas zaboli i svaki nepravedanpotez vrijeđa. Dođemo u stanje konfuzijevlastitih želja i više ne znamo što bismoželjeli - ono što doista želimo ili ono štobi bilo pametno željeti. Tada nastupa fazastraha od želja, jer ako nam se ne ispune,ili ih drugi ne prepoznaju, naša nesigurnosti osjećaj ugroženosti se uvećavaju, atraume se gomilaju.Sve nas to dovodi u stanje koje možemonazvati «unutarnja rascjepkanost». Akotome stanju suprotstavimo još «pametnunezainteresiranost», eto onda lutajućegmozaika čiji djelići, odlijepljeni od cjeline,tumaraju ovim svijetom, uzaludno tražećisvoju bazu. I što je to nastojanje grčevitije,doživljaj usitnjavanja je dublji. Zato smomi ljudi mozaik čiji dijelovi nisu povezani.Obavljamo puno stvari, i sve kao da imajusmisao, ali nemaju središta, nemaju vezivnogtkiva, jednoga smisla ili osobe kojabi sve to leteće smirila i okupila u skladnucjelinu. Zato smo tako često razlomci bezintegriteta.U kojem pravcu ićiAko želimo biti iskreni sami pred sobomi pred Bogom, trebamo se zaustavitii sagledati kamo to ide krivulja našega života,kamo nas to nosi naša nesigurna sigurnost,što nam je u životu doista važnoi kojim sigurnostima se bespoštedno izručujemo.Ono u što svatko od nas može biti siguranjest da krivulja naših života nužno sasobom nosi padove i da povremeno trebamoponirati ispod neke zamišljene ravnine.da bismo se potom uzdizali iznad nje.Ako izgubimo tu sposobnost poniranja, nećemo se moći više uzdizati.Opasnost naše ljudske nesigurnosti krijese i u gubitku sposobnosti jakih osjećaja,pri čemu postajemo sakupljači malih trauma,a emotivne oscilacije nas rastrgavajutako da im se ne možemo ukloniti, već imse nemoćno izručujemo.U tom slučaju naša pozornost premaonome što nas okružuje postaje intenzivnijajer trebamo nečim nadomjestitiunutarnje sadržaje. Ne čudi onda da mi,današnji ljudi, u nedostatku unutarnje sigurnosti,usudim se kazati i u nedostatkuvjere i pouzdanja u Boga, tražimo mnoštvoizvanjskih osiguranja. A što smo višeusmjereni na izvanjsko, više ćemo primjećivatisve što je loše. Onda to loše zamišljamoi na kraju možda i prema tomepostajemo ravnodušni, gubeći osjećajprema onome što nas okružuje. Ono nampostaje nevažno. Može nastupiti i vrijemeapatije, kad ćemo se morati prisilitida ustanemo ujutro i obavimo svakidašnjeposlove, jer nam sve može izgledatibesmisleno. Ali baš u obavljanju našihobičnih, svakodnevnih zadataka krije seduboki smisao i u konačnici, ako ih obavljamosa sviješću Božje nazočnosti, u njimase skriva naša sigurnost.Tek kada postanemo svjesni da je našasvakidašnjica naš siguran put ostvarenjazadovoljna i ispunjena života, dobro sudošla i neka izvanjska osiguranja imovine,zdravlja, putovanja...BEZ ZASLUGAKad događaji uruše bedeme mojih sigurnostiPomno utvrđivanihObziđivanih ambicijamaKad srcem se primaknem lomnosti nastojanja svojihA posvemašnja nesigurnost zagleda mi se u dno dušeTad privid kojim sam obgrljena nestaje u trenuPrizemnost i besmisao ustuknu pred istinomJa rasti počnemJednostavno rasti - kroz sve i u svemuPa i ranjenost mi postaje čistija, prozirnijaI zaprjeke na putuI potajno stavljane stupiceRazotkriju se sameKroz prelijevanje života postaju kao stepeniceOptočene neslućenim prilikama usponaDo punine čovještvaI molim da me oslobodiš olakog zaključkaDa bi to mogla biti - neka moja zaslugaIli pak moja muka odreknuća, odmaknućaOd okamenjenih hridina slaganih uz rub životaZaogrni me nezaboravom da Ti si onaj kojiNježnosti i toplini zapovijedaDa u nesigurnosti mojoj ljudskojZa sobom ostave otvorena vrataI pokažu mi put susreta s DOBROTOM kojaIako često neprepoznataObitava u ljudimaStudeni 2007. // Broj 11 // Godište II. • 19