Budite ljubav i svjetlo

MučeniciVJERNOST JAČAŠiroki Brijeg, 9. listopada 2007.OD SMRTIs. Lidija GlavašSvaki brijeg nema svoj stijeg. Ali ovaj Brijeg, Široki, danas ponosno stojidržeći svoj barjak na stijegu visokom. Izdigao se visoko da svojim srcempoljubi Nebo i potvrdi mu odanost. Izdigao se i široko da još jednom obgrlimodru rijeku, ljude i djecu, da se zajedno u ponosnoj nježnosti i sjeti naklonebraći, koji i sami tkaše svojom krvlju ovaj barjak.Godine su se u nadi jedna za drugomnizale, darivajući svoja proljeća isvoje zime; zvijezde ljetnih večerisvoje vrijeme i mjesec svoje mijene. Hrast,pod kojim su sinovi svetog oca Franje kolijevkugradili, stajao je, rastao te poručivao:ovdje su franjevci kao Mojsije, dizali svojeruke prema Nebu da prime Pravila života.Ne bijahu to Pravila uklesana na kameneMojsijeve ploče, nego duboko urezana pečatomsvetim u srca njihova.12 • G l a s n i k m i ra // MeđugorjeSvako novo jutro slušalo jenjihov molitveni žarDok su se bistrine svetosti sudarale sorkanskim vjetrovima bezboštva, dotlesu braća potpomognuta tihim molitvamasvojih vjernika, ustrajavala u čvrstoći duhai bdjela, poput stražara, nad svojim redovničkimi svećeničkim posvećenjem. Svakonovo jutro slušalo je njihov molitvenižar: »Otvori, Gospodine, usne moje i ustaće moja navješćivati hvalu tvoju». I braćabi se spremala na dnevni posao, a ponaosobih je pratio blagoslov svetog oca Franje.Svaki je od njih u srcu osluškivao ovajblagoslov: «Blagoslovio te i čuvao Gospodin,pokazao ti svoje lice i smilovao ti se.Svrnuo na te svoj pogled i dao ti mir». Bioje to blagoslov bratu Leonu, bratu Križanu,bratu Melhioru, bratu Krešimiru i svimaostalima. Njih šezdeset i šest je polazilou svoj svagdan s tim blagoslovom, kaoi ostala braća. Pravo cvjetno proljeće vjerei kršćanskog svjedočanstva odisalo je nasvakom koraku. Braća su bila sretna, a njihovostado, ti dobri ljudi, još sretniji. Odzvanjatće dugo s govornica crkvenih: Čuj,kršćanine! Poslušaj, sine roda hrvatskoga!Poslušaj riječi svetoga Evanđelja i živi ih.Evo ih, upiši ih u srce svoje: »Ljubi Gospodina,Boga svoga, svim srcem svojim, svomdušom svojom i svim umom svojim. Ljubisvoga bližnjega kao samoga sebe».Bezboštvo je škripalo zubimaAli, ovoj duhovnoj i bratskoj ljubaviusprotivila su se vremena novog političkogsustava, noseći svoje naprtnjače bezboštvai neprijateljstva prema svemu Božjemu. Iovu kolijevku sveta redovničkog života trebaloje, po njihovu naumu, brzo srušiti.Neka ne ostane ni kamen na kamenu njezinu,ni tragovi krvi braće koji ljubljaše Bogai svoj rod.U tom vremenu pred jačinom naletahordi možda je ponetko i mislio kako je toljudsko bezumlje jako i snažno da mu seteško tko može oprijeti. Ali zasigurno nitkonije sumnjao da je paklena zloća zaigralasvoj ples. Šapat vjere od srca do srca tiho jemiljio kao žalosna rijeka koja je umuknulau svojoj boli. Ali i dalje je živjela i teklatiho, posve tiho, svojim koritom. Izviralaje i ponirala, ali nikada nije prestalateći. Nekada to bijaše tako ponosno i prkosnoda je bezboštvo ponovno škripalo zubima.Franjevci i njihov narod dobro je toosjećao i plaćao svoj danak kakvog je tražiloto vrijeme. Ali, riječi svetog Evanđeljabijahu silna duhovna injekcija koja je darivalanove snage vjeri.Sjeme za nove brazdeOnih dana, kada se mislilo da je ratnumržnju konačno svojom dobrohotnošćupobijedila ljubav, braća bijahu zaoralabrazde na njivi Gospodnjoj u svojoj Hercegovini.I dok je zemlja izbrazdana otvorenihnjedara čekala novo sjeme, padoše oniu krvi mučeničkoj. Jedni kao snoplje zrelo,drugi kao klasje u jeku mladosti, treći kaoizniknute mladice. I svi bijahu sjeme zanove zemljane brazde. Svaki čovjek bogobojaznai čestita srca dobro je znao da njihovamučenička krv za svetu vjeru bijašesjeme za kršćansku i hrvatsku slobodu.Gdje su vam grobovi, braćo?, pitali smose svake godine sjećajući se dana vaše pogibije,kao i za Dušni dan i blagdan SvihSvetih. I ne samo tada. Ma uvijek kada sucvjetale ruže u ljepoti svojoj, nad zemnimostatcima vas malobrojnih polažući mirisnelatice, kitili smo svakoga od vas. Na-