U Bogu je mir tvoj dušo moja

Hodočasničke stazeHodočasničke stazeSvetište Gospe SinjskeDana 14. kolovoza 1715. bio je, kasnije se pokazaloposljednji, opći, trosatni juriš goleme turske sile na Sinj.Kroz to su vrijeme fratri, žene, djeca i ostala čeljad nakoljenima pred Marijinom slikom vapili za pomoć. I kad subranitelji očekivali novi napad, neprijatelj je, noću s 14. na15. kolovoza, u tišini digao topove i vratio vojsku u Livno.Izjutra, na blagdan Velike Gospe, nijednog Turčina nijebilo pod Sinjem. Suvremenici događanja uvjereni su da jepobjeda postignuta zagovorom Majke Božje.Priredio fra Karlo LovrićMnogi hodočasnici, idući u Međugorjeili se vraćajući iz njega,navrate u Sinj. Idu od Majke kMajci! Osim kratkoga odmorai tjelesne okrjepe, i duhovno se okrijepe kodMajke od Milosti ili Gospe Sinjske. Dakako,vođeni su i znatiželjom, kako danas izgledamjesto u kojem se skoro tri stoljeća odigravaAlka, viteška igra, koja podsjeća na čudesnupobjedu nad turskom vojskom koja je brojila60.000 ratnika.Sinj se nalazi u Splitsko-dalmatinskoj županjii središte je Sinjske, a time i Cetinskekrajine. Prema popisu iz 2001. godine brojioko 25.000 stanovnika. Smješten je na sjeverozapadnomrubu Sinjskoga polja, kroz kojeprotječe 105 km duga rijeka Cetina. Okruženje planinama: Dinarom, Kamešnicom, Svilajom…i udaljen od Splita 36 km.Sinj je jedno od većih Gospinih prošteništau Hrvatskoj – u njemu se o Velikoj Gospi okupii do stotinu tisuća vjernika.“Ponesoše Gospinu priliku, ostavišeRamu plemenitu...”Početkom 17. stoljeća franjevci su u obnovljenisamostan sv. Petra u Rami donijelisliku Majke Božje. Sjećanje na strašni pokoljiz godine 1557., kad su Turci zapalili samostani ubili 5 fratara, još je bilo živo. “U tomzaklonjenom dijelu Bosne nije prodirala vojskanego grupe zulumćara, pljačkaša, sijućizlobu i mržnju, pljačkajući mirno stanovništvo.Stoga su redovnici smjestili sliku otužneMarije u crkvu do ‘Gospinih vratiju’ i prednjom zaufano molili.“Od ropstva pod turskom vlašću, koje jebilo nametnuto vjerskom isključivošću, narodje mogao osloboditi jedino pobjedonosnirat. Stoga je svećenstvo stalo na mletačkustranu za Kandijskoga (1645. – 69.), i još višeza Morejskoga rata (1684. – 99.). Ovo povezivanjefranjevaca s mletačkim časnicima, krajiškimharambašama i serdarima izazivalo jebosanske spahije, age i njihove sluge. Zapa-lili su im 1685. samostan u Modriči, a 1687.u Srebrenici, dok je samostan čudotvorne sv.Marije u Olovu bio napušten. I biskup i provincijalotišli su iz Bosne. Vladala je opća nesigurnost.Osim toga, godine 1686. zavladalaje glad i pojavila se kuga. Ramski fratri su zapaljenisamostan 1682. g. brzo obnovili ali, jer“nisu mogli podmiriti učestale turske globekod pregleda novogradnje“ i bojeći se neprijateljskihzuluma, odlučili su s narodom pobjećiu, njima već poznati, cetinski kraj.Nakon dogovora s krajišnicima, u listopadu1687. franjevci, njih 21, zapališe tek obnovljenisamostan u Rami, i krenuše na “putbez sna“, u Cetinsku krajinu.Put od Rame do SinjaKad su franjevci razmjestili narod po opustošenojCetini i Zagori, jedni od njih nastaviševršiti župničku službu među doseljenimstanovnicima, a drugi – jer se približavalazima a nisu imali skloništa – krenuše premamoru sa sobom noseći dragu sliku nebeskeMajke.“U višestoljetnom kretanju iz Bosne premamoru franjevci su donosili sa sobom slike Bogorodicekao najdraže životvorne svetinje. Te‘Gospe selice’, kako ih se nazivalo, podsjećalesu fratre i narod na stari kraj, stvarale atmosferustarine često potrebne za razvoj pobožnosti,otajne jer se ne znaju slikari koji su ihostavili potomstvu na štovanje.“Čudotvorna Prilika Majke Božje bila jenajdragocjenije blago što su ga franjevci sa sobomponijeli iz Rame. Ona im je bila utjeha ipomoć na putu od Rame do Sinja, potom prekoDugopolja i Klisa do Splita, gdje su se 9. siječnja1688. privremeno uselili u staru benediktinskuopatiju na Sustjepanu.Kroz nekoliko godina u Splitu, redovnicisu sliku Majke od Milosti brižno čuvali i krili.Ipak se pročulo da bosanski fratri imaju čudotvornusliku. Narod je tada tražio da se slikaizloži javnom štovanju. Fratri, bojeći se da imslika ne bi bila oduzeta, sakriju je u kuću nekogJure Bubičića u Velom Varošu. Jure spremisliku u ormar u sobi gdje nitko nije spavao.Za sliku nitko nije znao nego on i dva fratra.Uz boravak slike u kući Jure Bubičića vezanje jedan čudesan događaj. Domaćica iostali ukućani stavljali bi na ormar, u kojemse nalazila slika, razne stvari. Ali što bi god naormar stavili, sljedećeg bi jutra našli na podu,pa i staklene predmete, i kao da je sve to netkoposložio. Čeljad se čudila i o tome razgovarala.Kad je to čuo i vidio domaćin, naredi da sena ormar ništa ne stavlja i da pred ormaromneprestano gori uljano svjetlo.Franjevci se nisu obikli u Splitu. Srce ih jevuklo k narodu s kojim su došli iz Bosne u Cetinskukrajinu. Odmah prionu poslu i sa sjevernestrane tvrđave sagrade mali samostan icrkvu. Čim je zgrada bila dogotovljena, vratese u Sinj. Gospinu sliku nisu odmah ponijeli,nego u Splitu ostave o. Antu Pletikosića da jedonese kad se fratri smjeste u novom stanu.U određeno vrijeme pobožni se fratar izujei bos, kradomice uzme sv. sliku i noću kreneu Sinj. U svanuće stigne do Radošića. Odatlese javi redovničkoj braći. Fratri skupe obližnjipuk te iziđu u ophodu pred sv. Priliku pa jes velikim veseljem, pjevajući, dopratiše do crkvicesv. Franje. Stave je na oltar da je vjernicištuju i pred njom mole.Tako se sveta slika godine 1691., nakon višegodišnjegputa, nastani u Sinju i nije ga višenapuštala.Gospina slika ostala je u crkvi sv. Franje do1714., kad je svečano prenesena u novu crkvuispod Kamička. Ni tu ne će dugo ostati, jer ćeSinj biti u strašnoj kušnji, u kojoj će na posebannačin zasjati moć i slava nebeske Majke.Gradnja crkve Gospe Sinjske počela je1699. godine. Dovršena je 1712., a već je1715., za turske opsade Sinja, izgorjela skupasa samostanom. Obnovljena je 1721. i tadaje s tvrđave prenesena Gospina slika. Crkva jeteško stradala u potresu 28. studenoga 1769.,a današnji izgled i veličinu dobila je 1771. godine.Slavna pobjeda 1715. godinePočetkom 1715. godine stigla je u Sinj vijestda je Turska (8. prosinca 1714.) navijestilarat Veneciji. Svi su slutili da će Turciiz Bosne najprije napasti Sinj, pa su se u Sinjupočeli pripremati na obranu, utvrđujućiGrad. U isto vrijeme Turci su se, u Bosni,spremali za napad. Skupivši pod Kupresomgolemu vojsku, serasker Mehmed-paša Šelićpođe prema Sinju.Dana 23. srpnja 1715. prijeđe preko Prologai utabori se uz Cetinu. Narod se u Cetinskojkrajini silno prestrašio. Jedni su bježaliprema primorju, drugi u brda. Svoju su imovinudonosili u novu crkvu, nadajući se da ćetopovi iz Grada obraniti crkvu od Turaka. Usinjsku tvrđavu zatvorilo se oko 700 vojnika težene, djeca i 7 fratara. Fratri su sa sobom ponijelisliku Majke od Milosti i stavili je u crkvusv. Mihovila, na oltar sv. Barbare.“Kad građani“ – piše fra Petar Filipović– “razumiše da je Gospa u gradu, mnogo seuzradovaše i k njoj se udilj utekoše i s molitvomi zaviti, koji im dade taki slobod i takujakost da se viteški braniše i obraniše.“Turci nisu odmah napali Sinj. Dana 26.srpnja 1715., nakon žestoke borbe i uz velikegubitke, osvojili su Otok. Zatim su se razišlipo Cetinskoj krajini i Zagori da pale, plijenei ubijaju. Stigli su do Klisa, Drniša i Vrlike,koju osvojiše. Juriš na Sinj počeo je 8. kolovozai ponavljao se idućih dana. Oko Grada sveje bilo popaljeno i uništeno. Izgorjela je i crkvicasv. Franje, a zatim i samostan i nova crkvapod Kamičkom sa svim što je u njoj bilo.Sam je Grad bio napola razrušen. Za braniteljeSinja molilo se po cijeloj Dalmaciji.Svatko se bojao, ako padne Sinj, da će Turčinzauzeti Klis pa ostalu Dalmaciju. Splitskinadbiskup Cupilli pošao je u pomoć Sinjupod zastavom križa, ali nije mogao daljeod Dicma, pa odatle šalje pismo (9. kolovoza)papi Klementu XI. u kojem ga zaklinje damoli za Sinj. U Omišu je pobožni svijet čitavunoć u crkvi, pred Gospinom slikom, molio zaSinj. Dana 14. kolovoza bio je posljednji, općijuriš, koji je trajao tri sata. Kroz to su vrijemefratri, žene, djeca i ostala čeljad na koljenimapred Marijinom slikom i vape za pomoć.Branitelji su očekivali novi napad, ali je neprijatelj“noću od 14. na 15., kada je svitaodan naše Zaštitnice na Nebo Uznesene, u najvećojtišini digao topove i uz pratnju cijelogatabora vratio se na sigurno u svoje prvobitnostanište u Livnu...“, izvijestio je pisac Dnevnika,opisa opsade Sinja. Izjutra, na blagdan VelikeGospe, nijednog Turčina nije bilo pod Sinjem,i posljednje turske čete prešle su prekoCetine. Pod Gradom se našlo 10.000 mrtvih imnoštvo ratnog materijala. Od naših padoše3 časnika, 35 vojnika i vojni kapelan fra StjepanBatarelo. Ranjenih je bilo 52. Suvremenicidogađanja uvjereni su da je pobjeda postignutazagovorom Majke Božje.Suvremeni povjesničar fra Petar Filipovićpiše: “Da je dakle ovo bilo njezino dobiće,sumnje ne ima; pak i Turci isti posli govorilisu da su gledali svaku noć u vrime obsidnućaodit po zidu Grada jednu ženu u velikojsvitlosti“.Generalni providur u svome izvješću od16. kolovoza priznaje čudesnu činjenicu:“Bog je počeo dokazivati svoju svetu zaštituovoj provinciji oslobodivši prošle noći, nadan Uznesenja Djevice veoma važnu tvrđavuSinj, izmučenu krvavom opsadom golemeturske vojske“. A splitski je nadbiskup Cupilli16. kolovoza održao Misu zahvalnicu zbogpobjede i “održao vrlo lijep govor u zahvaluBl. Djevici što je jučer (15. kolovoza) prisililaTurke da napuste opsadu sinjske tvrđave, poslije16-dnevnog uzaludnog opsjedanja“ (o. I.Cetinić).Časnici i vojnici neposredni su svjedocitoga događaja i milosti. U znak zahvalnostiGospi skupili su 80 zlatnih cekina i dali u Venecijiizraditi zlatnu krunu s križem da se bašta slika Majke od milosti njome okruni.Možemo slobodno ustvrditi: Na dan pobjedeGospe od Milosti – rođena je GospaSinjska.Od tog dana ime Gospe Sinjske pročulose u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, pa i šire,u Rimu i Veneciji. Od tada u Sinj počeše pristizatimnogi hodočasnici. Za Njezin blagdanveć se u ono doba skupljalo i do 10.000 vjernika.Tako je nastalo marijansko Sinjsko svetište.Slika čudotvorne Gospe SinjskeSlika čudotvorne Gospe Sinjske spadameđu ljepše što ih stvori kršćanska umjetnost.Naslikana na platnu, duga je 58 a široka44 cm. Slika prikazuje poprsje Majke Božje,koje izlazi iz tamne pozadine slike. Dobroje sačuvana, iako je na više mjesta prelomljena.Fratri su je nosili u torbi dok su bježali izRame.Slika se može ubrojiti među naše “Gospeselice”, koje je narod nosio sa sobom sjedinjujućis Marijom svoju, često gorku sudbinu.Njezinom blagom liku divili su se mnogi.Ovako su je opisali neki sinjski fratri: “Gospinolice vrlo je milo i živo, puno neke neodoljivedragosti, blago i kao zeru turobno, a opetljupko, lijepo, da ti pogled na nj razblažujesrce, dira dušu ” (fra Stanko Petrov). “Gospinaglava, zaogrnuta dvostrukom koprenom,lagano je nagnuta na lijevu stranu. Marijinolice ističe se visokim čelom, s nešto pojačanimspuštenim kapcima iznad kojih su visoko svedeneobrve. Blijedi obrazi lagano su oživljenicrvenilom. Preko glave tamna je zlatno-zelenakoprena, koja se spušta niz ramena (…) naglavi je krasna kruna od suhoga zlata. Sa stranei sprijeda, sve do dna slike vise zlatni lanci,kolajne, naušnice, križevi, prstenje i drugi nakiti”(J. A. Soldo).Danas se od Gospine slike vidi samo licei maleni rub koprene. Upravo je po nakitu izavjetnim darovima slika Gospe Sinjske dobilasvoje vanjsko obilježje. Od svih se darovanajviše ističe zlatna kruna, koju su darovalibranitelji Sinja. Tom je krunom Gospu svečanookrunio 1716. godine splitski nadbiskupCupilli. Kruna je ukrašena viticama i anđeoskimglavicama. Ona je bila prvi dar vjerničkogsrca.Tko je naslikao Gospinu sliku? Kakvi supočetci njezina posebnog štovanja? Na ova pitanjanema sigurnih odgovora. Prvi i najstarijipovjesničar Gospina štovanja, fra Petar Filipović,kaže da ni od starih nije mogao doznatiod kuda je i kako slika došla u Ramu.Fra Stanko Petrov nagađa da ju je slikaonepoznati mletački slikar u drugoj polovici15. stoljeća i da se slika najprije nalazila u Cetingradu(Sinju), da su je cetinski fratri, kad jeSinj pao u turske ruke 1536. g., ponijeli sa sobomu Ramu, gdje je ostala do 1687. godine.36 | Glasnik mira | Međugorje Srpanj 2010. | Broj 7 | Godište V. | 37