U Bogu je mir tvoj dušo moja

Iz života CrkveIz života CrkveNapadaj na srce same Crkve,na svećenike i svećeništvoOd samih početaka svijet je najavio rat Crkvi i on se i danas pred našim očima odvija. I u samoj Crkvi imamocijelu vojsku petokolonaša i suradnika koji su marni na djelu rušenja Crkve u samoj Crkvi. Na sveučilištima,među profesorima, koji uglas podižu glas protiv dosadašnjega oblika dušobrižništva, protiv svećenika i svećeništva,protiv celibata, zbog nekolicine onih koji su zabludjeli, zastranili, ogriješili se o maloljetnike ili pakdjecu. Zaboravljajući istodobno da se preko devedeset posto tih slučajeva događa u krugu obitelji, međuobiteljskim zidovima, da ima toliko zlostavljanja među športašima i njihovim trenerima, a da čak ni jedanpostotak ne otpada na službenike Crkve. Prema toj logici trebalo bi dokinuti obitelj, brak, što zapravo neki inamjeravaju u svojim krajnje slobodoumnim stajalištima. O čemu je zapravo riječ?fra Tomislav PervanSvijet zapravo više ne želi posvećene, zaređenesvećenike. Želi imati svećenice,želi đakonise, želi žene na župama,kao voditelje župnih zajednica. Danasna Zapadu nema ekumenskoga razgovora ukome protestanti ne ističu nadmoć svoje zajednicenaspram, prema njihovu poimanju, srednjovjekovnihpredodžaba Katoličke Crkve. Uprotestanata žene vode župe, žene su biskupinje,to je naravno. Homoseksualci se uvode ucrkvene službe, pa čak i kao anglikanski biskupi.Svi oni žele jedno: da se i Katolička Crkvareformira prema uzoru od prije pet stoljeća.Stoga traže: Dajte nam zaređene žene, đakonise,svećenice, biskupinje pa i papise. Dajte nambarem oženjene muževe kao župnike, svećenike.To bi bio prvi klin u katoličkom poimanjuslužba i služenja u Crkvi. Oženjeni svećenik,zaređenik, trebao bi (po)služiti kao trojanskikonj za naše ‘napredne’ reformatore koji želeizjednačiti Crkvu sa svijetom, kako bi baremdonekle postigli ono što odavna imamo kodprotestanata, ili pak u emancipaciji žena. Trebato učiniti pravilom i običajem i u KatoličkojCrkvi. I već u svojim glavama ti pojedincimaštaju kako bi, kad bi kler bio sastavljen odmuškaraca i žena, u idealnom slučaju, na paritetnojosnovi, nestalo spolnoga zlostavljanjakoje puni medijske stupce, ili ga više uopće nebi bilo u ovolikoj mjeri.Te pak ‘stručnjake’ za slučajeve pedofilijeuopće nije briga što se u preko 90 posto slučajevazlostavljanja odvijaju unutar obitelji, dakle,počinitelji nisu celibateri koji žive u beženstvu.Njih to ne zanima. Glavno je da je to izvrsnogradivo u borbi protiv katoličkoga svećeništva.Ti slučajevi zlostavljanja u Crkvi njima su samidar neba, upravo kao što je za jednu njemačkubiskupinju koja je morala odstupiti sa svojeslužbe jer ju je policija uhvatila naskroz pijanuza upravljačem vozila, pilula protiv začeća‘dar samoga Boga’. Međutim, borba protiv katoličkogasvećenstva daleko je starija od trenutnekampanje koja se širi cijelim svijetom. Naime,rodozačetnik te kampanje je sami MartinLuther, glavni reformator u 16. stoljeću.Svećenik ili voditelj župne zajedniceKao što znamo, Luther je dokinuo svećeništvo.To je bila njegova izričita želja. Za to je imaosvoje teološke razloge. Naime, u svome tumačuKristove žrtve na križu došao je na ideju kakoje za Crkvu dovoljno ono što je za nas Krist nakrižu učinio, kako je dovoljna njegova jedincatažrtva zadovoljštine za grijehe te kako nakon teKristove žrtve ne može biti više nikakvih opravdanihžrtava u Crkvi Kristovoj. Ako nema žrtvei žrtava, onda je suvišno i svećeništvo koje ćeprinositi žrtve. Svećenike trebaju zamijeniti propovjedniciili akademici, obrazovani pojedinci.Luther je dokinuo misnu žrtvu, a euharistija setreba slaviti samo kao sakrament.Za razliku od takva poimanja trebamo imatina umu da je u Katoličkoj Crkvi, s jedne strane,Misa žrtva, sacrificium a, s druge strane, ona jei sakrament. Kao žrtva euharistija je čin Crkveu kojoj Krist sam djeluje kao svećenik te se prinosiBogu ugodna žrtva. Kao sakrament euharistijaje čin Crkve u kojoj se vjernicima i članovimaCrkve dijele plodovi Kristove žrtve.Kod luterana spomen Posljednje večere slavise isključivo kao sakrament u službi čovjeka.Za slavljenje večere Gospodnje ne treba svećenika.Dok se prema nauku Katoličke Crkveu svećeničkom ređenju podjeljuje pojedincimaovlast, punomoć izgovarati Kristove riječi“Ovo je moje Tijelo”, i “Ovo je moja Krv”, nadprilikama kruha i vina, prema Lutheru svakije vjernik opunomoćen snagom krštenja izgovaratite riječi. Prema tome, prestaje svećeničkaslužba. To bijaše kraj svećeništva u zajednicamareformacije. Takvo je poimanje otvoriloput i ženama do službe župnika u 20. stoljeću.Uklanjanje svećeništva, ministerijalnog svećenstva,postalo je temeljem emancipacije ženau luteranstvu te njihova uspona u crkvenomvodstvu. U zajednicama reformacije svećeništvoje posve iščeznulo, a s njime i misna žrtva.Jedino se u katoličkoj i pravoslavnoj Crkvi zadržaoobred misne žrtve.U protestantizmu namjesto svećenika imamoslužbu pastora, župnika. Ta se služba shvaćau svjetovnom smislu kao i svaki drugi poziv,samo što se služba pastora usmjeruje premavodstvu kršćanske zajednice. U tome smislui poimanju župnik bi bio voditelj zajednice, upravilu nešto kao glava obitelji. On je činovnik,namještenik, obiteljski čovjek, lojalni građanin,solidno obrazovan, kultiviran, socijaliziran -barem to bijaše protestantski ideal.Pojedinci u Katoličkoj Crkvi, ali poglavitoizvan nje, danas priželjkuju reformu upravoprema uzorku protestantskih zajednica. Htjelibi da se i Katolička Crkva socijalizira i suobličisvijetu. Zapravo, u načelu je to zakašnjelapotreba da se u Katoličkoj Crkvi dogodi reformacijakakva se dogodila za Luthera. Da Crkvaslijedi put reformacije. Prema tome smjerajusvi ekumenski pokušaji sa strane zajednicareformacije. Prema njima Crkva mora konačnoozdraviti od svojih srednjovjekovnih naplavina.Mnogi u tome smislu shvaćaju i tumačeDrugi vatikanski sabor koji je tražio otvaranjeCrkve prema svijetu. Zašto se ne bi Crkva napokonprilagodila svijetu, posvjetovnjačila, zaštose ne bi i svećenički poziv sveo na zvanjepastora, u biti sekulariziran, prilagođen svijetu.Tako bi bolje – prema njima – oslovljavao potrebesuvremenoga čovjeka i svijeta. Time bi nesamo slijedio put njemačkoga protestantizmakoji u svome surfingu suvremenoga duha idedo samorastakanja. Znakovito, suvremeni je –primjerice njemački – protestantizam pozicionirankrajnje lijevo. On nema ništa više rećišto drugi nisu davno već kazali, i trajno ponavljaono što drugi govore. I u toj točci pojedinciu Katoličkoj Crkvi slijede taj primjer.Svećeništvo se prema njima jednostavnomora dokinuti, ukloniti, mora nestati. Namjestozaređenih svećenika trebamo, kakokažu, voditelje kršćanskih zajednica, muškarcei žene, svejedno homo- ili heteroseksualce,po potrebi i biseksualce, za nevolju i neoženjene,prvenstveno pak oženjene, a prema potrebii bigame i poligame.U svemu smo pak suočeni s dubokim metafizičkimproblemom. Naime, svećeništvo ibiti svećenik nespojivo je s čisto građanskim,civilnim društvom i životom. Dok u svjetovnomživotu netko ima zvanje, svoj job da bi živioi preživio, za svećenika bi život trebao bitiponajprije žrtva. Naime, jedno je čisto etičkaegzistencija, građanski moral, zadovoljavanjepotreba obitelji, zvanja, uloga lojalnoga građaninau društvu, a drugo je egzistencija u kojojnetko žrtvuje i sebe prinosi kao žrtvu. S jednestrane, zvanje se izučava, obavlja u kategorijamazadanoga – to bi bilo zvanje protestantskogapastora – a s druge strane imamo svećenika,koji svojim celibatom uključuje žrtvu svoga života.Za jedno treba društvena mjerodavnost,dok kod svećenika treba i otuđenost od svijetai izuzetost iz svijeta, izuzetost od ljudi za ljude,gdje se svećenik zbog Boga žrtvuje i pred Bogomsvijetu i čovječanstvu služi. U svojoj službisvećenik (a donekle i umjetnik i vojnik) krozsvoj asketski ideal služi čovjeku i svijetu, svojimdjelom, svojom žrtvom. Svojim celibatom ondonekle anticipira budući svijet, eshaton.Svećenik je nešto kao antiteza svijetu. PremaIsusu, život nije vrhunska vrijednost. Najvećaje žrtva položiti svoj život za bližnjega,za prijatelje, za domovinu. Stoga svećenikovaslužba u konačnici nadilazi čisto zemaljskekategorije. Da bi čovjek bio pastor – župniku smislu voditelja zajednice – ne treba on bitisvećenik. Luther ima pravo, za to treba običniobrazovani laik koji jednim čisto crkvenopravnimaktom biva uveden u svoju službu. Kodvođenja župe ili zajednice treba ovlast, čista jurisdikcija,a ne opunomoćenje. Za jurisdikciju– voditi zajednicu – traži se pretpostavka svršitiodgovarajući studij i položiti ispite, dakle, teoretskoi praktično obrazovanje. Katolički svećenikopunomoćen je za službu sakramentomsvećeničkoga reda. U sakramentu reda primaon ovlast posvećivanja, posvete, konsekracije,ovlast oprosta grijeha, dijeliti sakrament pomirenja,dakle, dva sakramenta koji su srčika svećeničkedjelatnosti.Život u celibatu sastavni je element svećeništvajer je svećeništvo u bitnome usmjerenoprema žrtvi, misnoj žrtvi. To vrijedi zasve kulture i religije. Svećenici su oni koji žrtvuju,u svim religijama. To je baština cijelogačovječanstva, i Crkva se s pravom protivizahtjevu ređenja žena za svećenice. Svođenjesvećeničke službe na službu voditelja zajedniceima za cilj omogućiti i ženama kao ioženjenima da zauzmu te pozicije. Žene svećenicibile bi apsolutna novina u kršćanstvu.Uvođenje žena kao svećenica povuklo bi zasobom zapravo metamorfozu svećeničkeslužbe. S tim se susrećemo u kolijevci reformiranogakršćanstva. Protestantski pastornije svećenik i on to ne želi biti. Isus je okosebe okupljao učenike i od njih je izabraodvanaestoricu koji će imati udjela u njegovojmesijanskoj punomoći te koji će poslije tvorititemelj, fundamentum svećeništva u Crkvi.Prema općem uvjerenju, od samih početakaCrkve dade se izvući zaključak kakoje sukladno Novome zavjetu te neprekinutojtradiciji Crkve ministerijalno svećeništvopridržano muškarcima. Dovoljno je samonapomenuti da posvuda gdje u kršćanskimzajednicama žene obavljaju službu pastoriceili voditelja zajednice najprije je dokinuto ministerijalnosvećeništvo. I nije se to zbivalotek tako, usput, nego svjesno, znajući da se todvoje isključuje, svećeništvo i žena.Medijska zloporaba zlostavljanja –povod za ukidanje svećeništva?Posljednjih mjeseci iskrsnuli slučajevi spolnogazlostavljanja unutar Katoličke Crkve zlorabese sada u svrhu dokidanja svećeništva uztvrdnje – unatoč boljemu znanju – kako je celibatglavni razlog za to. Zanemaruju se statistikekoje nepobitno svjedoče kako je većina onihkoji su se ogriješili na tom području ipak neu celibatu, nego je riječ o oženjenim ljudima.I to iz najužega obiteljskoga kruga, a nerijetkosu upravo očevi zlostavljači svoje djece. Premalogici tih slučajeva trebalo bi dokinuti i obiteljako već traže dokidanje celibata.Glavni razlog za tolike žalosne zloporabe, zatolike ljudske tragedije zlostavljanja treba tražitiu tzv. seksualnoj revoluciji, koja se desetljećimaširi nesmanjenom žestinom cijelim svijetom.Ta je revolucija dovela do panseksualizmau kome se bilo kakav spolni moral dokida, napodručju spolnosti dopušteno je sve. Izrugujese krjepost čistoće, a celibat je postao pogrdnariječ. Svećenici koji su se ogriješili o zakon celibatajednostavno su se prilagodili duhu svijeta,izdali svoje ideale. Činili su ono na što ih svijetnuka, jednostavno na svakom koraku poziva, idanas se ti mediji iščuđuju nad takvim postupcima.A zapravo su oni kumovali svemu, u svomesotonskom zavođenju i dodvoravanju najnižimstrastima.Zajedno s izokretanjem spolnoga moralanakon Sabora u Crkvi uslijedilo je i iskrivljivanjetemeljnih moralnih i dogmatskih istina.Pojam se grijeha stavlja pod upitnik, podupitnikom je i dogma o otkupljenju, sakramentpomirenja je gotovo izumro na Zapadu.Nudi se iskrivljena slika Boga koji seprikazuje samo kao milosrdni, a ne i pravedni.Razorno djeluje i promicanje optimizmaspasenja svih, prema kojemu nema ni čistilištani pakla. Svi će dospjeti u nebo, svejednokako su živjeli. Zaboravlja se i Isusova riječ omlinskom kamenu koji treba objesiti o vratonima koji zlostavljaju najmanje, dječicu, ikoje treba potopiti u morskim dubinama.Kristova žrtva na križu kao razlogdokidanja misne žrtve?Zaniječe li se identitet Kristove žrtve nakrižu s njezinim bogoslužnim uprizorenjemu svetoj Misi svećeništvo u Crkvi gubi svojtemelj. Time gubi smisao i beženstvo svećenikajer bi oni bili obični voditelji kršćanskihzajednica. Zloporabe u Crkvi služe protivnicimakao razlog za dokidanje celibata, a potomi svećeništva. Davno je pisao Leo XIII. usvojoj enciklici Caritatis studium: “Bit i naravreligije otkriva nužnost žrtve... Ukloni lise žrtva niti ima niti se može zamisliti nekareligija”. Gdje se niječe ministerijalno svećeništvoCrkve, niječe se i uništava kršćanskavjera i Crkva Isusa Krista. Gdje nema svećeništva,nema ni Crkve. Crkva je svjetlo svijetai sol zemlje. Ona je mjerilo i kriterij zasvijet, a nije svijet kriterij i mjerilo za Crkvu.Pavao poručuje Rimljanima: Ne suobličujtese ovome svijetu... Tu su Pavlovu zapovijed iKristovu misao prezreli svi koji su se ogriješilio maloljetnike, koji su se prilagodili duhusvijeta.22 | Glasnik mira | MeđugorjeSrpanj 2010. | Broj 7 | Godište V. | 23