U Bogu je mir tvoj dušo moja

Franjevačka mariološka misao i pobožnostFranjevačka mariološka misao i pobožnostIvan Duns ŠkotGlede vjere, Škot smatrakako je za teologa bitnoda mu i vjera budeoživljena ljubavlju – fidescaritate formata – jersamo tada može imatiteološku mudrost, bitimudar. Tu Škot stiže doKrista te drži, kad je riječo slavi Kristovoj, kako muje draže pretjerati negopomanjkati u slavi kojuKristu duguje – ako bizbog neznanja morao ujedno od dvoga upasti.Ivan Duns Škot (oko 1266. – 1308.), franjevački blaženik, rođen u Dunsu u Škotskoj aumro u njemačkom Kölnu. Najprije oxfordski, a potom pariški student – gdje kasnijepostaje i glasovitim profesorom. U povijesti teologije Škot je poznat kao “profinjen imarijanski naučitelj“, a u franjevačkoj tradiciji kao oštroumni usavršavatelj franjevačketeološke misli koja je započela sa sv. Bonaventurom. U svom teološkom opusu osobitose zanimao za bogoslovne rasprave, poznate Sentencije Petra Lombardskoga, a zanašu temu važna je njegova obrana i svesrdno promicanje istine o Bezgrješnom začećuBlažene Djevice Marije. Znamo da će to učenje biti proglašeno dogmom Crkve stoljećimakasnije, tek 1854. godine. Blaženim će ga proglasiti papa Ivan Pavao II. 20. ožujka1993., rekavši da je Škot bio “radosni navjestitelj utjelovljene Riječi i branitelj Marijinabezgrješnog začeća“.fra Miljenko ŠtekoŠkot naučava da formalni cilj bogoslovlja,teologije ne može biti samoznanstveno obogaćenje, jer bi tadateologija obuhvaćala samo jedan diočovjeka, njegovu umnu sposobnost. No teologijaobuhvaća čitavoga čovjeka i smjerapreobraziti njegovu nutrinu. Zato je nužnonutarnje obrazovanje, odnosno osposobljavanjeza teološku misao na osobnom planu,i to uz molitvu, bdijenje i post koji će čovjekausavršiti za tu nutarnju spoznaju Boga,ili još zornije: za ljubav prema Bogu, obuhvaćajućitako čitav spoznajno-djelotvorniobjekt. Slijedom toga, sva se naša dobradjela konačno svode na volju i ljubav (usp.Opus Oxoniense, Prol. qu. 4. n. 18.,42.).Praksa kod Škota označuje čin slobodnevolje. Ljubav je praksa u najsavršenijemobliku. Bog je kao najviši predmet spoznajespoznatljiv (cognoscibilis), a kao spoznatljivtakođer dohvatljiv (attingibilis) djelovanjem,dakle praksom, tj. ljubavlju. On jeoperabilan (operabilis), što znači da je dohvatljivdjelovanjem koje se zove ljubav.Teologija kristocentrizmai predodređenjaA glede vjere, Škot smatra kako je zateologa bitno da mu i vjera bude oživljenaljubavlju – fides caritate formata – jersamo tada može imati teološku mudrost,biti mudar. Tu Škot stiže do Krista te drži,kad je riječ o slavi Kristovoj, kako mu jedraže pretjerati nego pomanjkati u slavikoju Kristu duguje – ako bi zbog neznanjamorao u jedno od dvoga upasti. Škotovaje teologija izrazito kristocentrična. A utoj kristocentričnosti osobitost čini njegovnauk o predodređenju.Ukratko možemo sažeti njegovo gledišteovako: najprije je predodređena najvećaslava, jer je Bogu bila nakana da nekunarav (izvan svoje) uzvisi na najveću slavu.U tom pravcu on iščitava Utjelovljenje:moguće je Kristovo predodređenje i mogućeje da bude Sin Božji. Rastumačio jeodnos naravi i osobe, slave i ujedinjenja.Logikom dokazuje kako se predodređenjemože protezati i kako se uistinu protežei na jedno i na drugo. U tom promišljanju,Škot drži kako Kristovo utjelovljenjene zahtijeva nužno ljudski pad – pobijajućimišljenje onih koji tvrde da se Sin Božjine bi nikad utjelovio da Adam nije sagriješio.Krist nije predodređen zbog grijehaAdamova, jer je predodređen ne samo zaslavu, nego za najveću slavu – drži on. Bog,kao Prvi Tvorac i zadnja svrha (u smisluoperationes Dei ad extra), je sama Dobrota,Dobro. A Dobro se, po naravi, širi (Bonumest diffusivum sui). Dobro se nastojina druge preliti, saopćiti. Bog je najvećei najsavršenije dobro, zato i nastoji da senajvećma saopći. Dakle, Bog se saopćujeizvan sebe, i to zato da i druge učini dionicimasvoga blaženstva, a ne da povećasvoje blaženstvo, jer je neizmjerno blažen.Ljubav ga je potakla da stvara. Bog jestvarajuća, svemoguća i svemoćna Ljubav(usp. Balić, Theologiae Marianae elementaJ. Duns Scoti).Uvjeren u ono štonaučava, Škot slavuMarijinu neumorno širi uškolama gdje poučava, ane nedostaju ni primjeripropovijedi kojima dopiredo srca priprostogakršćanskog puka – koji, nakraju, to najbolje razumijesvojom jednostavnomvjerom.MariologijaŠkot se oslanja na tvrdnje sv. Augustina(iznesene u: De natura et gratia), osluškujei prepoznaje osjećaj pobožnoga kršćanskogpuka, pokušava osluhnuti i sav nauk tradicije,držeći se one osnovne voluntarističkezamisli o grijehu. Potom razlučuje općenitunarav i individualizaciju pojedinaca, stvaranauk o postupnom uzlazu predodređenja,da bi pristigao do nauka o Bezgrješnomzačeću Marijinu. To će, pojednostavljeno,izraziti ovako: Bog je to mogao učiniti. Dolikovalose da Bog-Čovjek uzme za Majkusamo Neoskvrnjenu Djevicu. Iz toga zaključuje:tako je i učinio.Valja napomenuti kako je ovaj jednostavnisilogizam plod naknadnih studijaŠkotove misli. Naime, još je naš najpoznatijiškotist, Karlo Balić, iznio tezu po kojojje samo Ordinatio izvorno Škotovo djelokoje govori o Predodređenju, a Škot gaje ili napisao ili diktirao, a Reportacije suspisi Škotovih učenika na temelju Škotovihpredlekcija. Zato je trebalo naknadnimproučavanjem provjeriti mogućnost kojase u povijesti znala događati – da su učenicičesto iskrivljivali nauk svojih učitelja.Nakon mnogobrojnih proučavanja Škotističkekomisije u Rimu, danas možemojednostavnije pratiti Škotovu misao.U tom duhu, danas jasno vidimo kakoon ne nalazi poteškoće, kao drugi velikiteolozi i naučitelji prije i poslije njega, ubezizuzetnom Otkupljenju svih ljudi, pa iDjevice Marije. On dokaze usmjeruje naOtkupljenje i tvrdi da je Majka Božja radipredviđenih zasluga Kristovih postala prvicvijet Otkupljenja. Na Mariju se unaprijedizlila neizmjerna vrijednost krvi NjezinaSina i sačuvala je od istočne ljage grijeha.Dakle, po Škotovu nauku Marijino je Otkupljenjesavršenije od našega, jer smo misvi zaslugama Kristovim od grijeha očišćeni,a Marija je sačuvana (usp. Opus OxonienseII, d. 32q.u.). Glede mišljenja kakoovakav stav možda umanjuje Kristovu jedinstvenosti jedincatost otkupljenja, Škotodgovara kako je, upravo zbog ove posebnosti,Krist Mariji bio potrebniji negobilo komu drugom (usp. Opus OxonienseIII, d.3q.1). U istom duhu i s istim znanstvenimžarom obrađene su i njegove tezeo Marijinu Uznesenju na Nebo. Uvjeren uono što naučava, Škot slavu Marijinu neumornoširi u školama gdje poučava, a nenedostaju ni primjeri propovijedi kojimadopire do srca priprostoga kršćanskogpuka – koji, na kraju, to najbolje razumijesvojom jednostavnom vjerom.16 | Glasnik mira | MeđugorjeSrpanj 2010. | Broj 7 | Godište V. | 17