U Bogu je mir tvoj dušo moja

PromišljanjePromišljanjeOčevo milosrđe (IV.)Starozavjetna proročka misao o pokori i obraćenju uIvanu Krstitelju ima ne samo svoj vremenski završetak,nego, u nekom smislu, vrhunac i zaokruženost. Za razlikuod kumranske zajednice, koja samo sebe drži vjernimostatkom, a sav ostali narod izgubljenim, Ivan naviještapokoru i poziva na obraćenje čitav narod. On traži jednakomijenjanje nutrine kao i posve jasne konkretne plodovepokore.fra Ivan DugandžićOd etičkog optimizma do posvemašnjerezignacijeSvim spomenutim prorocima jedno je zajedničko:svi oni još uvijek vjeruju u mogućnostčovjekova popravka. Mogli bismo u nekomsmislu govoriti o “etičkom optimizmu“.Još uvijek se polazi od toga da čovjek moževršiti volju Božju, treba to samo iskreno htjeti.Ipak, iskustva dugih stoljeća bila su negativna.Taj optimizam ne samo da se nije potvrdio,nego je skrenuo u potpunu “etičkurezignaciju“. Tako se pisac knjige Sirahovenekih sto i pedeset godina prije Krista moraboriti protiv fatalističkog uvjerenja da je igrijeh od Boga: “Ne reci: Od Boga je grijehmoj, jer što on mrzi, nikad ne čini. I ne reci:On me zavede, jer njemu grješnici ne trebaju“(Sir 15,11s).A Propovjednik (Kohelet) stotinjak godinaprije Siraha donekle otkriva kako je moglodoći do takve tvrdnje kad s puno pesimizmarazmišlja nad čovjekovim stanjem:“Razmišljah o svemu tome i shvatih kako sui pravednici i mudraci, s djelima svojim, uBožjoj ruci; i čovjek ne razumije ni ljubavi nimržnje, i njemu su obje ispraznost. Svima jeista kob, pravednomu kao i opakom, čistomi nečistom… jednako dobru kao i grešniku“(Prop 9,1s). On je svjedok snažnih previranjau narodu pod utjecajem poganske helenističkemisli i velikog straha od gubljenjavlastite samobitnosti.U čemu Propovjednik vidi ispraznost života?On je svjedok korupcije bogatih i moćnih,potkupljivosti činovnika, sudbine robovaonih koji su nekoć bili bogati i slobodni(usp. Prop 3,16-6,10). Njega životno iskustvouči kako dobra djela ne rađaju nužno srećomi dugim životom, kao što ni zla djela nemajuuvijek za posljedicu kaznu. Cijela knjigazapravo je kritika površne religioznosti. Bogostaje čovjeku neshvatljiv, ako se sve promatrau granicama ovozemnog života. Propovjedniktraga za odgovorom koji će dati tekNovi zavjet, da će i dobro i zlo biti pravednonagrađeni tek na drugome svijetu.Zaokret s iskustvom sužanjstvaProces razvoja čovjekova stava pred Bogom,koji smo nastojali slijediti u Staromezavjetu, ima dvije usporedne crte: s obziromna Boga i na njegova obećanja, sve više stupau pozadinu isticanje pojedinačnih Božjihdobročinstava, a u prvi plan izbija sve češćeobećanje samog Božjeg dolaska i izravnogzahvata u ljudski život; s obzirom na čovjeka,proročki zahtjev čovjeku da bude vjeran pojedinimBožjim zapovijedima sve više ustupamjesta posvemašnjem “ponutarnjenju“odnosa prema Bogu, a nešto kasnije i to jeiščezlo pred obećanjem “novog srca, novogsaveza i novog duha“. Tako se inicijativa posvemapomiče od čovjeka prema Bogu.Glavni nositelj i svjedok takvog razvojaproročke misli jest veliki prorok sužanjstvaJeremija. Sam za sebe kaže da ga je Bog postavioza “ispitivača ljudskoga srca“ (Jr 6,27).On je kroz svoju proročku službu upoznaoda je to srce “prkosno i nepokorno“ (5,23),da je “opako i zlo“ (7,24; 8,12), da je “podmukloi nepopravljivo“ (17,9). Jeremijina spoznajaglede čovjekove grješnosti ide još dalje.On dolazi do uvjerenja kako je čovjek u tojsvojoj pokvarenosti nemoćan bilo što promijeniti,pa se s osjećajem tuge obraća Bogu:“Znam, Jahve, da put čovjeka nije u njegovojvlasti, da čovjek koji hodi ne može upravljatikorake svoje“ (10,23). Zato Jeremija, polazećiprvo od sebe samoga, svu svoju naduokreće prema Bogu, moleći: “Obrati me, dase obratim, jer ti si, Jahve, Bog moj“ (31,18).Jeremija se u svom proročkom poslanjui u svojoj propovijedi ne zadovoljava samonemilosrdnim razotkrivanjem grijeha, najavomkazne i pozivom na obraćenje, kao štosmo vidjeli kod klasičnih Izraelovih proroka.On ponire u dubine Božjega srca i otkriva daIzrael i u svome grijehu ostaje miljenica Jahvina(11,15). Štoviše, Bog sam trpi zbog grješnostisvoga naroda. On je spreman u svojojdobroti još uvijek ga nazvati “miljenicomsvoga srca“ (12,7). Na toj Božjoj patnji prorokrazvija svoju vlastitu supatnju za svoj narod,koja podsjeća na Pavlovu mistiku križa.On nije prorok trijumfalnih uspjeha,nego čovjek koji se lomi pod teretom nevoljesvoga naroda, koji nakon početnog opiranjaBožjemu pozivu (1,6), osjeća oganj usvome srcu (20,9) i sam sebe nudi kao žrtvuza svoj narod. Jeremija predstavlja posvenovo poglavlje u starozavjetnom obećanjuIsusa Krista. Zbog te njegove spremnostitrpjeti za svoj narod mnogi su u onoj zagonetnojpjesmi o trpećem Sluzi Jahvinu u Deutero-Izaiji(Iz 52,13-53,12) gledali opisanasamog proroka.Nipošto nije slučajno da je upravo Jeremijaprvi najavio novi savez koji će Bog sklopitisa svojim narodom: “Zakon ću svoj stavitiu dušu njihovu i upisati ga u srce njihovo.I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. I nećeviše učit drug druga ni brat brata: SpoznajteJahvu! Nego će me svi spoznavati, i malo iveliko…, jer ću oprostiti bezakonje njihovo igrijeha se njihovih neću više spominjati“ (Jr31,31-34). U pitanju je očito drukčija stvarnostod one na koju ciljaju stariji proroci kadgovore da će se “Jahve ponovo sjetiti svogasaveza, koji je nekoć sklopio sa svojim narodom“.Jeremija najavljuje kako će Bog sklopitiposve novi savez, ali će pritom mnogo dubljezahvatiti u ljudsko srce i stvoriti uvjete dačovjek može ostati vjeran tom savezu. Bog ćesam izići u susret ljudskoj nemoći pred grijehomi nemoguće učiniti mogućim. Tu se većnaslućuje duh Novoga zavjeta.U ostvarenju kraljevstvaBožjega Isus ne računa ni sčim što dolazi od čovjeka,osim njegove poslušnosti.Zašto? Najjednostavnijerečeno, Isus na čovjekovojstrani pretpostavlja nekuzlu predispoziciju koja gačini nesposobnim za to.Ivan KrstiteljStarozavjetna proročka misao o pokorii obraćenju u Ivanu Krstitelju ima ne samosvoj vremenski završetak, nego, u nekomsmislu, vrhunac i zaokruženost. Za razlikuod kumranske zajednice, koja samo sebedrži vjernim ostatkom, a sav ostali narod izgubljenim,Ivan naviješta pokoru i poziva naobraćenje čitav narod. On traži jednako mijenjanjenutrine kao i posve jasne konkretneplodove pokore. Predstavnicima pojedinihstaleža, na njihovo pitanje što im je činiti,Ivan daje vrlo jasan konkretan savjet da povjerenuim službu vrše tako da se u njihovimpostupcima može prepoznati pokoromi obraćenjem promijenjeno mišljenje.Ivan, doduše, prijeti sudom odmazdeBožje, ali u njegovoj poruci ipak prevladavaobećanje dolaska kraljevstva Božjega, štosvima otvara perspektivu spasenja. Njegovasredišnja misao sažeta je u rečenici: “Obratitese jer blizu je kraljevstvo nebesko“ (Mt3,2). Zbog najavljenog dolaska kraljevstvanebeskog na obraćenje nisu pozvani samogrješnici, nego i pravednici. I oni se morajumijenjati kako bi postali dostojni dolaskate nove Božje stvarnosti. A krštenje vodom,koje Ivan dijeli na Jordanu, samo jeizvanjska potvrda čovjekove spremnostida prihvati poziv na obraćenje.Isusov poziv na pokoru iobraćenjeBudući da je i Isus primiokrštenje od Ivana, njegovnastup i njegovu propovijedmožemoSnimila Lidija Parissmatrati nastavkom onoga što je Ivan započeo.I u Isusa je prepoznatljiva urgentnost ineodgodivost, ali u drugi plan stupa isticanjesrdžbe Božje. U njegovoj propovijedi jedinimotiv čovjekova obraćenja jest kraljevstvoBožje koje je tu i na koje čovjek nipošto ne bismio ostati ravnodušan. Isusova poruka jestporuka spasenja kao nezaslužena dara kojiBog bezuvjetno daruje. Spasenje se ne možepostići vjernošću Zakonu, kako su to naglašavalifarizeji, već samo poniznim prihvaćanjemiz Božje ruke.To je prepoznatljivo iz Markove vrlo kratkerečenice u koju je sažeo Isusov poziv:“Obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti!“ (Mk1,15). Čovjek ima razloga obratiti se Bogu,jer se Bog posve okrenuo k njemu. Teološkiizraženo, to znači: U Isusovoj poruci etičkizahtjev čovjeku dolazi tek nakon što muje naviješteno spasenje, on logično izrastaiz njega. Čovjeku je Bog omogućioono što od njega očekuje.U ostvarenju kraljevstva Božjega Isus neračuna ni s čim što dolazi od čovjeka, osimnjegove poslušnosti. Zašto? Najjednostavnijerečeno, Isus na čovjekovoj strani pretpostavljaneku zlu predispoziciju koja ga čininesposobnim za to. Čovjek nema svoje pravednostikojom bi se mogao svidjeti Bogu,nego je treba primiti iz Božje ruke. On trebabiti opravdan. To potvrđuje Isusova riječiz Govora na gori: “Ako vi, premda zli, možetedavati djeci svojoj dobre darove, koliko ćeviše Otac vaš nebeski dati dobra onima kojiga mole!“ (Mt 7,11). Dakako, taj Isusov govorne smijemo uzeti apsolutno, jer bismomorali zaključiti da su prije njega svi ljudibili zli i da se nitko nije spasio.Riječ je o naličju Isusova shvaćanja apsolutneBožje spremnosti da spasenje darujesvima. U tom slučaju sve ljudske mogućnostizapravo su nemogućnosti, a ignoriranjeBožje dobrote jedini je pravi problemi jedino zlo. Nije Isus kritiziraoetiku farizeja, kojoj se zapravo nijeimalo što prigovoriti, nego njihovoignoriranje Božje voljeda svima bude dobar.(Nastavlja se)14 | Glasnik mira | Međugorje Srpanj 2010. | Broj 7 | Godište V. | 15