Srednjovjekovna arheologija I - WebSajtovi

IZVORI ZA SLAVENEArheološki izvori ne pružaju puno podataka o najstarijem razdoblju naseljavanja Slavena na Balkan. Postoji dostapisanih izvora, a najznačajniji su bizantski izvori, monografije i kronike.PSEUDO CEZARIJEDjelo “Dialozi Pseudo-Cezarija”, sastavljeni poč.5.st. možda u nekom mjestu Kilikije je najstariji bizantski izvor oSlavenima koji su tada živjeli negdje oko Dunava. U njima je zabilježen i najstariji spomen slavenskog imena inajstariji bizantski podatak o životu i običajima balkanskih Slavena.IVAN MALALARodio se u Antiohiji u Siriji. Bio je grecizirani Sirijac koji je vršio službu propovjednika. Kad su Perzijanci zauzeliAntiohiju (540) preselio se u Carigrad gdje je i umro iza 574. Napisao je “Svjetsku kroniku”, u kojoj u 17 knjigaopisuje događaje od Adama do 565. Izgubljeni kraj se vjerojatno odnosi na period 565-574.Kroniku je napisao za najšire krugove vjernika pa je njome stekao veliku popularnost. Upotrijebio je brojne izvore,ali sve je to površno i zamagljeno, puno pogrešaka i zabluda, ponavljanja i nekonsekventnosti. Daje nam nekevijesti o sudjelovanja Slavena u provali Kutrigura.KONSTANTIN VII PORFIROGENET (905-959)Među svima bizantskim piscima ističe se, doduše kao kasniji izvor za ovo doba, Konstantin VII Porfirogenet, sinLava VI, unuk Vasilija I. Rođen je 905, a naslijedio je oca na prijestolju 912. s bratom Aleksandrom koji već 913.iznenada umire. Budući da je Konstantin bio maloljetan, formirano je regentstvo koje jeuskoro oboreno (914) i zamijenjeno novom upravom na čelu s Konstantinovom majkom Zojom. Međutim na dvoruse brzo ističe Roman Lakapen koji mladoga cara oženi svojom kćeri. Nije se zaustavio na tom uspjehu. On postajecezar, a zatim zajedno sa svojim sinovima i Konstantinov suvladar. 944. Lakapena su srušili njegovi sinovi. Tada ihse Porfirogenet riješi. Od 945. do 959. Konstantin je samostalno kormilario državom.Njegovo dugo zadržavanje u pozadini pružilo mu je priliku da se posveti književnosti i nauci, što je nastavio ikasnije, kad je sam upravljao državom, te je svojim radom stekao jedno od najznačajnijih mjesta u bizantskojkulturnoj povijesti. Nije se samo bavio raznim znanostima (povijest, medicina, prirodne nauke) već je oko sebeokupljao velik broj sposobnih i kulturnih ljudi, koji su s njim sabirali materijal za pisanje brojnih djelaenciklopedijskog i kompilativnog karaktera pa je teško reći da li su neka djela plod njegova rada, ili grupe okonjega, ili su urađena na njegovu inicijativu.Najvažnija su četiri Porfirogenetova djela. Prvo je “Život djeda Bazilija I”. Spis sadrži podatke za Južne Slavene iz1.pol.9.st. Prikazani su njihovi odnosi s Bizantom.Zatim dolazi djelo “De praefecturis”. Konstantin opisuje teme (upravne jedinice) Bizantskog Carstva u 10.st., nomogu se naći podaci i iz ranijih stoljeća, koji su preuzeti od Stefana Bizantinca i Hierokla.Veoma mu je sporan spis “De caeremoniis aulae Byzantinae”. U njemu on opisuje razne običaje i propise zaceremonije na bizantijskom dvoru, a ima vijesti i o Južnim Slavenima, iako samo u fragmentima.Najpoznatije djelo Konstantina VII Porfirogeneta je njegov spis poznat pod latinskim nazivom “De administrandoImperio”. Taj mu je naslov dao izdavač Meursius 1611. Car je djelo posvetio svom sinu Romanu II (959-963), sciljem da ga upozna s problemima koji ga čekaju kao vladara, dakle, imalo je didaktičku namjenu. Uz to ovo djelosadrži zbirku ispisa iz službenih arhiva Bizantskog Carstva i drugih povijesnih spisa, koje su mu prikupili njegovisuradnici. Zato je i teško nešto određeno reći što je tu pisao car, a što njegovi suradnici. Po svoj prilici djelo jenastalo između 948. i 959. Ostalo je nedovršeno zbog smrti cara. U njemu se nalazi vrlo važan i povjerljiv materijalkao i podaci o metodama bizantske državne politike prema susjednim narodima. Zbog toga je dugo vremena i bilonepoznato široj javnosti. Ali zato sa sigurnošću možemo reći da možda nijedan izvor nije zadao i ne zadaje još idanas toliko problema našim povjesničarima. Uspoređivanjem sa suvremenim izvorima doznajemo u kolikoj jemjeri vjerodostojan za ovaj ili onaj događaj, ali tih je izvora veoma malo i često su škrtiji vijestima od Konstantina.On opširno piše o pradomovini Hrvata i Srba i njihovu doseljenju na Balkan. On nam od 602, tj .od one epohe dokoje je obradio Teofilakt, ispunjava nastalu prazninu suvremenih povijesnih izvora sve do poč.9.st. Zbog toganjegov spis spada među osnovne izvore za tu epohu.Glave 29-36 daju nam niz dragocjenih podataka o seobi Hrvata i Srba kao i o njihovoj najstarijoj historiji sve dovremena ovog cara-pisca, dok 49. i 50. glava govori i o slavenskim plemenima na Peloponezu.194