06.04.2015 Views

Brošura u pdf. formatu - PALGO centar

Brošura u pdf. formatu - PALGO centar

Brošura u pdf. formatu - PALGO centar

SHOW MORE
SHOW LESS

Create successful ePaper yourself

Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.

KA REFORMI<br />

JAVNOG ZDRAVSTVA<br />

U SRBIJI<br />

Toward Health Care Reform in Serbia


KA REFORMI JAVNOG ZDRAVSTVA U SRBIJI<br />

TOWARD HEALTH CARE REFORM IN SERBIA<br />

SADRŽAJ / SUMMARY:<br />

Uvod / Introduction... Dejan Pavlović... 1...<br />

Finansiranje zdravstvene zaštite / Financing Health Care... Kenneth Davey... 3...<br />

Decentralizacija u sistemu zdravstvene zaštite<br />

Decentralization of the Health Care System... Snežana Simić... 5...<br />

Sistem finansiranja zdravstva RS<br />

System of Financing Health Care in Serbia... Svetlana Vukajlović... 14...<br />

Šta donose novi zakoni u zdravstvu?<br />

What will the New Laws on Health Care bring?... Hajrija Mujović-Zornić... 21...<br />

Zdravlje Romkinja / Health of Roma Women... Đurđica Zorić... 25...<br />

Zdravlje žena / Women’s Health... Hajrija Mujović-Zornić... 30...<br />

Zaključci konferencije / Conference Communiqué... 32...<br />

Ova brošura objedinjuje prikaze pet konferencija na temu javnog zdravstva u Srbiji i autorske priloge<br />

nastale tim povodom. Održavanje konferencija i izdavanje ove brošure pomogli su:<br />

Fond za otvoreno društvo iz Beograda i Institut za otvoreno društvo iz Budimpešte.<br />

**<br />

This brochure brings together the previews of five conferences on Public Health issues in Serbia and<br />

articles of participating experts related to them. The organization of conferences and publishing of this<br />

brochure were supported by the Fund for an Open Society (Belgrade) and the Open Society Institute<br />

- Local Government and Public Reform Initiative (Budapest).<br />

Izdavač: <strong>PALGO</strong> <strong>centar</strong>, Beograd<br />

Za izdavača: Dušan Damjanović<br />

Lektor/korektor: Radomir Glušac<br />

Prevod: Lexica, Beograd<br />

Beograd, 2006.


Uvod<br />

Introduction<br />

Nema lakih tranzicija, niti je njihov teret ravnomerno<br />

raspodeljen na sve društvene grupe. Iako je teško osporiva<br />

nužnost reformi u zemljama koje su devedesetih doživele<br />

drastične socio-političke promene, njihova dinamika i modaliteti<br />

su veoma osetljiva pitanja. Javno zdravstvo je očigledan primer.<br />

Ukoliko se do pred poslednju deceniju XX veka moglo reći<br />

da postoji relativno ujednačen pristup zdravstvenoj zaštiti<br />

nezavisno od socijalnog statusa, efektivna zdravstvena zaštita<br />

je danas teško dostižni element kvaliteta života. U društvu<br />

postoji očigledna diskrepanca između očekivanja korisnika<br />

zdravstvene zaštite, naviklih na visok kvalitet usluga i<br />

značajno subvenicioniranu zdravstvenu zaštitu i realnosti u<br />

kojoj zdravstvene ustanove nemaju materijalnih sredstava<br />

da obezbede neophodne preduslove za pružanje zdravstvene<br />

zaštite, uz očigledno slabljenje društvene kohezije i poljuljano<br />

poverenje u institucije.<br />

U takvom društvenom miljeu svaka odluka kreatora javne<br />

politike u pogledu obima, kvaliteta i cene usluga zdravstvene<br />

zaštite može naići i nailazi na zid neodobravanja, pa i osude.<br />

Otvaranje javne debate o ključnim reformskim pitanjima, kako u<br />

domenu zdravstvene politike, tako i u domenu ostalih sektorskih<br />

politika, a naročito onih sa izraženim socijalnim efektima, čini<br />

se veoma racionalnim i svrsishodnim.<br />

<strong>PALGO</strong> <strong>centar</strong> je u saradnji sa Institutom za otvoreno društvo<br />

iz Budimpešte i Fondom za otvoreno društvo iz Beograda u<br />

periodu maj 2005. – jun 2006. organizovao seriju konferencija o<br />

vitalnim pitanjima zdravstvene politike u Srbiji. Vođeni idejom<br />

da je najlošija ona politika koja se formuliše tajno i jednostrano,<br />

bez plana i procene njenih efekata, organizovali smo javne<br />

debate usmerene na pojašnjavanja, kritičke analize i polemiku<br />

sa samim kreatorima zdravstvene politike Srbije.<br />

Zahvalni smo nosiocima javnih funkcija, pre svega<br />

predstavnicima Ministarstva zdravlja, što nisu izbegavali da<br />

se upuste u otvoren dijalog o pitanjima koja često nemaju ni<br />

tačan ni pogrešan odgovor. Na pitanje da li je decentralizacija<br />

zdravstvene zaštite dobar ili loš koncept i koji nivo zdravstvene<br />

zaštite država mora garantovati i kakvim mehanizmom, nije<br />

odgovoreno ni u razvijenijim društvima. Srbija dakako mora<br />

voditi računa o svim građanima, ali posebnu pažnju mora<br />

posvetiti onima kojima ni minimum često nije pristupačan<br />

(romska populacija) ili je taj minimum nedovoljan. Korupcija je<br />

globalni fenomen i zdravstvo u Srbiji nije na njega imuno, ali je<br />

siguran poraz o istoj ćutati.<br />

Javne rasprave o sistemu finansiranja javnog zdravstva,<br />

decentralizaciji sistema, transparentnosti i suzbijanju korupcije,<br />

kao i razmatranja položaja ranjivih grupa, neće po sebi rešiti<br />

ove probleme, ali su pravilno postavljena pitanja i ispravne<br />

dijagnoze često najvažniji elementi terapije.<br />

Naredne stranice pružaju uvid u održane javne rasprave<br />

i nude osvrte stručnjaka na teme pokrenute na pomenutim<br />

okruglim stolovima. Njihova vrednost je u tome što omogućuju<br />

uvid šire javnosti u određena pitanja, ali i u tome što nude<br />

alternativna rešenja za postojeće probleme. ■<br />

There are no easy transitions, nor is their burden equally<br />

distributed to all social groups. Even though it is hard to dispute<br />

the necessity of reforms in countries that had undergone drastic<br />

socio-economic changes in the 1990ies, their dynamics and<br />

modalities are a very sensitive issues. Public health is a manifest<br />

example. Even if it was possible to say prior to the last decade<br />

of the 20 th century that there was a relatively unified approach<br />

to health care regardless of the social status, effective health<br />

care today is an element of the quality of life that it is difficult<br />

to attain. Within the society, there is an evident discrepancy<br />

between the expectations of beneficiaries of health care, used<br />

to high quality services, and a considerably subsidised health<br />

care, and the reality in which health institutions do not have<br />

funds to form the necessary preconditions for providing health<br />

care, which is acccompanied by the evident loosening of social<br />

cohesion, and the undermined trust in institutions.<br />

In such a social environment, any decision of creators of<br />

public policies in the domain of the scope, quality, and prices<br />

of health care, can be faced with a wall of lack of approval, and<br />

even condemnation. The initiating of a public debate on key<br />

reform issues, both in the domain of health care policies, and<br />

in the domains of policies within other sectors, especially those<br />

having pronounced social effects, seems to be very sensible and<br />

rational.<br />

<strong>PALGO</strong> Center, in cooperation with the Open Society<br />

Institute from Budapest, and the Fund for an Open Society<br />

from Belgrade, has organized in the period May 2005 – June<br />

2006, a series of conferences on vital issues of health care<br />

policy in Serbia. Guided by the idea that the worst policy is a<br />

policy formulated secretly and unilaterally, without any plan<br />

or assessment of its effects, we have organized public debates<br />

with the goal to clarify, critically analyze, and debate with the<br />

creators of the health care policy in Serbia.<br />

We are grateful to public officials, primarily to representatives<br />

of the Ministry of health, for not evading an open dialog about<br />

questions that frequently have no right or wrong answer. The<br />

question if the decentralization of health care is a good or<br />

a bad concept, and what level of health care the state must<br />

guarantee, and by what mechanism, has not been answered<br />

even in developed societies. Naturally, Serbia must take care<br />

of all its citizens, but it must devote special attention to those<br />

for whom even the minimum is frequently out of reach (the<br />

Roma population), or for whom this minimum is not sufficient.<br />

Corruption is a global phenomenon, and health care in Serbia is<br />

by no means immune to it, but surrounding it with silence results<br />

in certain defeat.<br />

Public debates on the system of financing of public health<br />

care, on the decentralization of the system, on transparency, and<br />

on supressing corruption, as well as the review of the position of<br />

vulnerable groups, will not in themselves solve these problems,<br />

however, right questions and a good diagnosis are often the most<br />

important elements of therapy.<br />

Pages that follow offer an insight into the public debates that<br />

have taken place, as well as the opinions of experts pertaining<br />

to topics initiated during mentioned round table discussions.<br />

Their value is contained in the fact that they afford to the general<br />

population an insight into certain issues, but also in the fact that<br />

they offer alternative solutions to existing problems. ■<br />

1


1.<br />

Ka efikasnijem sistemu<br />

zdravstvene zaštite u<br />

Srbiji<br />

Toward More Efficient<br />

Public Health Sector in<br />

Serbia<br />

<strong>PALGO</strong> <strong>centar</strong> je, u saradnji sa Institutom za<br />

otvoreno društvo iz Budimpešte, 10. maja 2005.<br />

godine u hotelu Palas u Beogradu, organizovao<br />

Međunarodnu konferenciju o reformi zdravstvenog<br />

sektora u Srbiji.<br />

On May 10 th 2005, <strong>PALGO</strong> Center organized,<br />

in cooperation with LGI/OSI Budapest, the<br />

International Conference on Public Health<br />

Reform, held in Hotel Palace in Belgrade.<br />

Prepodnevni deo konferencije je bio posvećen<br />

pitanju decentralizacije zdravstvenog sektora u<br />

Srbiji, a poslepodnevna sesija je u fokusu imala<br />

mogućnosti uspostavljanja finansijski održivog<br />

sistema zdravstvene zaštite u Srbiji. Konferenciju<br />

je otvorio Mijat Damjanović (predsednik <strong>PALGO</strong><br />

centra), a svoja izlaganja u okviru prepodnevne<br />

sesije imali su Snežana Simić (pomoćnica ministra<br />

zdravlja), Kenet Dejvi (LGI) i Silviu Radulesku<br />

(Svetska banka, kancelarija u Bukureštu). U<br />

drugom delu konferencije izlagali su Tomica<br />

Milosavljević (ministar zdravlja) i Svetlana<br />

Vukajlović (direktorka Zavoda za zdravstvenu<br />

zaštitu). ■<br />

The morning session was dedicated to the<br />

issue of decentralization of health care system<br />

in Serbia, while the afternoon session related<br />

to the possibilities of establishing a financially<br />

sustainable health care system in Serbia. Mijat<br />

Damjanović (President of <strong>PALGO</strong> Center) greeted<br />

the guests and delivered the introductory note, and<br />

in the morning session the speakers were Snežana<br />

Simić (Assistant Minister of Health), Kenneth<br />

Davey (LGI) and Silviu Radulescu (World Bank,<br />

Bucharest Office). In the afternoon session the<br />

speakers were Tomica Milosavljević (Minister of<br />

Health) and Svetlana Vukajlović (Director of the<br />

Serbian Health Insurance Fund). ■<br />

2


Finansiranje zdravstvene<br />

zaštite<br />

Kenet Dejvi<br />

Uloga oporezivanja i zdravstvenog osiguranja<br />

Uloge oporezivanja i zdravstvenog osiguranja se značajno<br />

razlikuju u različitim zemljama. U Skandinaviji i Velikoj<br />

Britaniji, na primer, ne postoji obavezno zdravstveno osiguranje,<br />

a nacionalni sistem zdravstvene zaštite se finansira opštim<br />

oporezivanjem. Dobrovoljno privatno zdravstveno osiguranje<br />

može jednostavno da predstavlja alternativnu zaštitu u privatnom<br />

sektoru uz ubrzan tretman, privatna odeljenja u bolnicama, itd.<br />

Postoje dva modela sistema koje finansira zdravstveno<br />

osiguranje. Model u SAD jeste konkurentsko tržište na kojem<br />

je tip polise osiguranja koji se kupuje povezan sa nivoom<br />

zaštite koja se pruža. Evropski (“Bizmarkov”) model socijalnog<br />

osiguranja je obavezan i povezuje uplate sa nivoom prihoda,<br />

često (ali ne uvek) zahtevajući doprinose i od poslodavaca i od<br />

zaposlenih. Usluga je besplatna za pacijenta na mestu gde se<br />

pruža, a nivo zaštite nije povezan sa uplaćenim doprinosima.<br />

Evropsko socijalno osiguranje, zbog svoje povezanosti sa<br />

zaradom i zbog nedostatka povezanosti sa koristi koju pruža,<br />

zapravo predstavlja alternativni oblik oporezivanja. Moglo<br />

bi se zameniti i višim porezima na lične prihode i na prihode<br />

korporacija. Ono ima sve prednosti u odnosu na ovo drugo<br />

rešenje; politički je atraktivnije od povećanja opšteg poreza,<br />

a njegovi rezultati se povezuju sa izdacima za zdravstvenu<br />

zaštitu.<br />

Tamo gde postoji obavezno zdravstveno osiguranje, ono<br />

ne pokriva sve troškove zdravstvene zaštite, pa izvesno često<br />

značajno opterećenje pada i dalje na opšte poreze. Normalno<br />

je, na primer, da državni ili lokalni budžeti plaćaju troškove<br />

za epidemiološku kontrolu, medicinsko osoblje i istraživanje.<br />

Izgradnja i održavanje zgrada i kupovina veće opreme obično<br />

pada na teret države, ili često lokalnih budžeta. Vlada, ili<br />

povremeno lokalne vlasti, treba da plate troškove osiguranja za<br />

one koji ne zarađuju – penzionere, decu, invalide, nezaposlene,<br />

itd.<br />

Jedan problem koji se često javlja, jeste da poslodavaci<br />

koji imaju finansijske teškoće ne uplaćuju obavezne doprinose<br />

u fondove zdravstvenog osiguranja, a i vlade ne daju uvek<br />

adekvatne uplate za svoje doprinose za one koji samo ne vrše<br />

uplatu. To otvara ciklus dugovanja u kojem fondovi ne vrše<br />

uplate bolnicama, lekarima opšte prakse i drugim davaocima<br />

usluga, koji sa svoje strane odlažu uplate troškova dobavljačima,<br />

poput kompanija koje isporučuju lekove i energente.<br />

Plaćanje zdravstvene zaštite<br />

Postkomunističke reforme su uglavnom izvršile privatizaciju<br />

primarne zdravstvene zaštite, dok su bolnice postale institucije<br />

koje su samoupravne i koje vrše sopstvene obračune, mada su i<br />

dalje u posedu bilo države ili lokalnih vlasti.<br />

Normalna praksa jeste da oni koji vrše primarnu zdravstvenu<br />

zaštitu primaju standardnu uplatu po glavi stanovnika za<br />

pacijente koji se kod njih registruju. Pošto se to ne menja u<br />

odnosu na kvantitet pruženih usluga, javila se tendencija da to<br />

podstiče preterano upućivanje pacijenata u bolnice ili ambulantne<br />

jedinice za specijalističko zbrinjavanje. To je u suprotnosti sa<br />

opštom politikom podsticanja prenosa zdravstvene zaštite ka<br />

primarnom nivou, kako radi efikasnosti, tako i pogodnosti.<br />

Neki pokušaji se čine, u Velikoj Britaniji na primer, da se tome<br />

suprotstavi nuđenjem pogodnosti putem variranja uplata po<br />

Financing Health Care<br />

Kenneth Davey<br />

Roles of Taxation and Health Insurance<br />

The respective roles of taxation and health insurance<br />

vary considerably between states. In Scandinavia and UK,<br />

for example, there is no compulsory health insurance and<br />

the national system of health<br />

care is financed from general<br />

taxation. Voluntary private<br />

health insurance may simply<br />

offer alternative private sector<br />

care with accelerated treatment,<br />

private wards etc.<br />

There are two models<br />

of health insurance funded<br />

systems. The US model is of<br />

a competitive market in which<br />

the type of insurance policy<br />

purchased is linked to the level<br />

of care provided. The European<br />

model (“Bismarkian”) of social<br />

insurance is compulsory and links payments to the level of<br />

income, often (but not always) requiring contributions from<br />

both employers and employees. The service is free to the patient<br />

at the point of delivery and the level of care provided is not<br />

linked to the contributions made.<br />

The European social insurance is effectively an alternative<br />

form of taxation, because of its linkage to earnings and its<br />

delinking from benefit. It could be replaced by higher levels<br />

of personal and corporate income tax. It has two advantages<br />

over the latter; it is more politically attractive than increases<br />

in a general tax and its yields are earmarked to expenditure on<br />

health care.<br />

Where compulsory health insurance exists it does not cover<br />

all health care costs and some, often substantial burden still falls<br />

on general taxes. It is normal, for example, for state or local<br />

budgets to meet the costs of epidemiological control, medical<br />

staff training and research. Construction and maintenance of<br />

buildings and purchase of major equipment normally falls on<br />

state or often local budgets. Government, or occasionally local<br />

government should meet the insurance costs of non-earners<br />

– pensioners, children, the handicapped, the unemployed etc.<br />

One frequent problem is the failure of employers in financial<br />

difficulties to pay over obligatory contributions to health<br />

insurance funds and governments do not always make adequate<br />

provision for their contributions in respect of non-payers.<br />

This commences a cycle of debt in which Funds then default<br />

on payments due to hospitals, general practitioners and other<br />

providers, who in turn delay reimbursement of suppliers such as<br />

drug and utility companies.<br />

Payment of Health Care Providers<br />

Post Communist reforms have generally privatised primary<br />

health care, while hospitals have become self managing, self<br />

accounting institutions, although still owned in most cases by<br />

either state or local government.<br />

The normal practice is for primary care practices to receive a<br />

standard capitation fee in respect of those patients who register<br />

with them. Since this does not vary with the amount of service<br />

provided, there has been a tendency for this to encourage<br />

3


glavi stanovnika kako bi lekari formirali grupne ordinacije i<br />

pružali dodatne usluge, poput fizioterapije, EKG testova, itd.<br />

Pokazalo se da je vrlo teško pronaći zadovoljavajuće osnove<br />

za plaćanje bolničkog zbrinjavanja. Komunistički sistemi<br />

su normalno plaćali prema inputima, poput plata za osoblje,<br />

grejanja, lekova, itd., uz primenu normi za plaćanja koje nisu<br />

bile u bliskoj vezi sa potražnjom. Mnoge zemlje su pokušale da<br />

izvrše reformu tako što su plaćale prema rezultatima, u smislu<br />

pruženog tretmana. To se pokazalo jednako neefikasnim, time<br />

što je jednostavno podsticalo maksimalni prijem pacijenata,<br />

boravak u ustanovama, ispitivanja krvi, rendgenskih snimanja,<br />

itd. – bilo čega što donosi novac. Nije nađeno kompletno<br />

rešenje, ali se velika nada polaže u primenu DRG sistema – tj.<br />

standardnog plaćanja za tretman specifičnih medicinskih stanja<br />

na bazi prosečnih troškova.<br />

Racionalizacija<br />

Većina bivših komunističkih zemalja je nasledila prevelik<br />

broj bolničkih kreveta i predug boravak pacijenata u njima<br />

radi zbrinjavanja. Pokušaji da se to smanji nailaze na otpor<br />

menadžera u zdravstvenoj zaštiti, što ne iznenađuje.<br />

Pokušani su razni metodi racionalizacije. U Mađarskoj, na<br />

primer, Fond zdravstvenog osiguranja formira budžet za ukupan<br />

broj kreveta koji će se finansirati u svakoj grofoviji za svaku<br />

od vrsta medicinskog zbrinjavanja - kardiologiju, ginekologiju,<br />

onkologiju, itd. - i potom, nakon procesa kompetitivnog tendera,<br />

sklapa sa pojedinačnim bolnicama godišnje ugovore za njihovo<br />

pružanje. Poljska vlada je ustanovila fond za restrukturiranje<br />

kapitalnih izdataka vezanih za pripajanja i adaptacije; provincije<br />

se za njih prijavljuju pripremanjem planova racionalizacije.<br />

Decentralizacija<br />

U većini zemalja Centralne i Istočne Evrope i bivšeg<br />

Sovjetskog Saveza, donekle je izvršena decentralizacija<br />

odgovornosti zdravstvene zaštite ka regionalnim i lokalnim<br />

nivoima samouprave. To je često bio deo opšte politike prenosa<br />

ovlašćenja na lokalne vlasti, a ne toliko reforma zdravstvene<br />

zaštite sama po sebi.<br />

Kada se kombinuje, što je često slučaj, sa uvođenjem<br />

finansiranja zdravstvenog osiguranja i prenosom prava<br />

samoupravljanja na bolnice, ordinacije opšte prakse i druge<br />

institucije koje vrše zdravstvenu zaštitu, ovaj prenos na lokalnu<br />

samoupravu ima tendenciju da bude i nejasan i delimičan. Mada<br />

uključuju izvesno vlasništvo nad imovinom i opšti nadzor,<br />

politički i tehnički kapaciteti gradonačelnika da kontrolišu<br />

lekare su veoma ograničeni. Finansijska odgovornost se može<br />

u velikoj meri svesti na odgovornost za izgradnju i održavanje<br />

objekata i kupovinu opreme, a ne mora biti u većoj meri<br />

konkretno priznata u formulama koje upravljaju ujednačavanjem<br />

i transferima između nivoa vlasti. Finansijsko preopterećenje se<br />

može pojačati kada opštine finansiraju bolnice koje opslužuju<br />

regione koji su izvan njihove jurisdikcije i osnove sa koje<br />

ostvaruju prihode.<br />

Još jedan problem decentralizacije je tendencija<br />

fragmentisanja odgovornosti za različite tipove zdravstvene<br />

zaštite (specijalističke bolnice, opšte bolnice, primarno<br />

zbrinjavanje, itd.) između nivoa regionalnih i opštinskih vlada.<br />

To postavlja institucionalne prepreke prebacivanju tretmana<br />

između davalaca usluga koji usled napretka medicinske<br />

tehnologije postaju poželjni i efikasni.<br />

Prenos ovlašćenja može, međutim, da poboljša opštu<br />

odgovornost, u smislu da su lokalne vlasti u mogućnosti da<br />

intervenišu kada se pojavi veliki broj pritužbi na lokalne<br />

usluge. ■<br />

4<br />

excessive referral of patients to hospitals or ambulatory<br />

specialist care units. This is opposed to the general policy of<br />

encouraging a shift of health care provision towards the primary<br />

level, for the sake of both efficiency and convenience. Some<br />

attempts are being made, in UK for example, to counter this<br />

by offering incentives through variation in capitation fees for<br />

doctors to form group practices and provide additional services<br />

such as physiotherapy, ecg tests etc.<br />

Finding a satisfactory basis of payment for hospital care<br />

has proved widely difficult. Communist systems normally<br />

paid according to inputs such as staff salaries, heating, drugs<br />

etc, using norms of provision which were not closely related<br />

to demand. Many countries tried to reform this by payment<br />

according to output in terms of treatments given. This has proved<br />

equally inefficient in simply encouraging the maximisation of<br />

admissions, inpatient stays, blood tests, xrays etc – anything that<br />

earns money. No complete solution has been found, but much<br />

faith is being put in the use of DRG systems – i.e. standard<br />

payments for the treatment of specific medical conditions, based<br />

on averaged costs.<br />

Rationalisation<br />

Most ex-Communist countries have inherited excessive<br />

provision of hospital beds and periods of inpatient care.<br />

Attempts to reduce these meet unsurprising resistance from<br />

health care managers.<br />

Various methods of rationalisation have been attempted.<br />

In Hungary, for example, the Health Insurance Fund budgets<br />

for the total number of beds to be funded in each county for<br />

each type of medical care, - cardiology, gynaecology, oncology<br />

etc- and then contracts annually with individual hospitals to<br />

provide these after a process of competitive tender. The Polish<br />

Government has established a restructuring fund for the capital<br />

expenses involved in amalgamations and adaptations; provinces<br />

bid for these by the preparation of rationalisation plans.<br />

Decentralisation<br />

In most CEE and FSU countries, there has been some<br />

decentralisation of health care responsibilities to regional and<br />

local levels of self government. This has often formed part of a<br />

general policy of devolving power to local government, rather<br />

than health care reform per se.<br />

When combined, as so often, with the introduction of health<br />

insurance funding and the award of self managing powers to<br />

hospitals, general practices and other health care providers, this<br />

devolution to local self government tends to be both unclear<br />

and largely residual. Although it involves some ownership<br />

of assets and general oversight, the political and technical<br />

capacity of mayors to control doctors is very limited. Financial<br />

responsibility may be largely for construction and maintenance of<br />

buildings and purchase of equipment and may not receive much<br />

specific recognition in the formulae which govern equalisation<br />

and intergovernmental transfers. Financial overload may be<br />

exacerbated where municipalities fund hospitals which serve<br />

catchment areas beyond their jurisdiction and revenue base.<br />

Another problem with decentralisation is the tendency<br />

to fragment responsibility for different types of health care<br />

(specialist hospitals, general hospitals, primary care etc)<br />

between tiers of regional and municipal government. This<br />

poses institutional obstacles to the shifts of treatment between<br />

providers which advances in medical technology make desirable<br />

and efficient.<br />

Devolution may, however, improve general accountability,<br />

insofar as local governments are able to intervene where local<br />

services become subject to widespread complaint. ■


Decentralizacija u sistemu<br />

zdravstvene zaštite<br />

Decentralization of the<br />

Health Care System<br />

Snežana Simić<br />

Uvod<br />

Decentralizacija se može definisati kao prenos vlasti,<br />

rukovođenja i donošenja odluka sa nacionalnog nivoa na<br />

subnacionalne nivoe ili sa višeg na niže nivoe vlasti (državne<br />

uprave). Sam termin obuhvata širok spektar koncepata koji<br />

se moraju pažljivo analizirati pre bilo kakve odluke o tome<br />

da li bi predloženi projekti ili programi trebalo da podrže<br />

reorganizaciju sa decentralizacijom neke funkcije u sistemu<br />

zdravstvene zaštite kao što su finansiranje, ili obezbeđivanje<br />

zdravstvenih usluga stanovništvu.<br />

Decentralizacija nije sama sebi svrha. Ona je<br />

sredstvo da se dostigne širi spektar ciljeva. Često<br />

se ističe da je decentralizacija veoma važan korak<br />

u promovisanju demokratije. Zasnovana delom<br />

na stavovima liberala, ova tvrdnja sugeriše da<br />

učešće lokalne zajednice u izborima programa<br />

ili uspostavljanju prioriteta na lokalnom nivou<br />

predstavlja kamen temeljac demokratije. Različiti<br />

ciljevi se mogu navesti kao razumna osnova za<br />

decentralizaciju. Ona se često doživljava kao politički<br />

ideal koji obezbeđuje način za učešće zajednice u<br />

odlučivanju i postizanju samosvesti/samopouzdanja<br />

lokalne zajednice, kao i za povećanje odgovornosti<br />

(polaganja računa) državnih službenika na nižim<br />

administrativnim nivoima. Mnogobrojne političke<br />

inicijative koje su uvele decentralizaciju širom sveta<br />

bile su inspirisane ovim idejama.<br />

U sistemu zdravstvene zaštite, argumenti kojima se<br />

afirmiše decentralizacija koriste se za dokazivanje da se<br />

putem nje mogu postići i važni ciljevi, kao što su delotvornost<br />

(efektivnost), pravednost, efikasnost, kvalitet, finansijska<br />

odgovornost i uvažavanje lokalnih preferencija. Ovi ciljevi<br />

odslikavaju naše opšte prihvaćene vrednosti - bliske ciljevima<br />

utilitarne i egalitarne liberalne pozicije (tabela 1).<br />

Kada govorimo o delotvornosti ili uspešnosti (efektivnosti),<br />

ističe se da lokalni zvaničnici znaju više o specifičnim uslovima<br />

povezanim sa zdravljem stanovništva na svojoj teritoriji, te da<br />

zbog toga mogu donositi bolje odluke kao odgovor na njihove<br />

zdravstvene potrebe nego udaljene birokrate. Ovo je još<br />

očiglednije u situacijama kada nacionalne zdravstvene politike<br />

ne uzimaju dovoljno u obzir specifične probleme lokalnog<br />

stanovništva. Ipak, trebalo bi naglasiti da povezanost između<br />

instrumenta - kao što je decentralizacija, i cilja - delotvornosti,<br />

nije jasno demonstrirana u praksi decentralizacije. Postoji malo<br />

dokaza koji podržavaju ovu povezanost, i mnogo više onih koji<br />

sugerišu da delotvorno donošenje odluka zahteva visok nivo<br />

sofisticiranih procena i odgovarajućih intervencija, što su<br />

veštine često nedovoljno razvijene na lokalnom nivou.<br />

Ističe se da decentralizacija može povećati pravičnost<br />

u sistemu zdravstvene zaštite davanjem više moći i resursa<br />

lokalnim zajednicama, dok se centralizovanom raspodelom<br />

resursa često favorizuju centri moći. Lokalni zvaničnici bolje<br />

znaju ko su siromašni članovi zajednice i mogu da usmere<br />

resurse ka njima, tako da na lokalnom nivou postoje bolje<br />

mogućnosti za donosioce odluka u smanjivanju nejednakosti<br />

medu građanima. Nažalost, brojni dokazi iz razvijenih<br />

Snežana Simić<br />

Introduction<br />

Decentralization can be defined as the transfer of power,<br />

management, and decision making from the national level to<br />

subnational levels, or from higher to lower levels of power<br />

(state administration). The term encompasses a broad spectrum<br />

of concepts that must be carefully analyzed before any decision<br />

is made if suggested projects or programs should support<br />

reorganization and decentralization of a function within the<br />

health care system, such as financing, or providing health care<br />

services to the population.<br />

Decentralization is not a goal in itself. It is a<br />

mean to achieve a broader spectrum of goals. It is<br />

often emphasized that decentralization is a very<br />

important step in promoting democracy. Partially<br />

based on liberal premises, this claim suggests that<br />

the participation of the local community in electoral<br />

programs or the setting of priorities at the local<br />

level represents the cornerstone of democracy.<br />

Various goals could be listed as a reasonable basis<br />

for decentralization. It is frequently experienced as<br />

a political ideal which provides a way for the local<br />

community to participate in decision making and in<br />

achieving pride/confidence in the local community,<br />

as well as to increase responsibility among public<br />

servants at lower administrative levels. Numerous<br />

political initiatives that introduced decentralization<br />

all over the world were inspired by these ideas.<br />

In the health care system, arguments to affirm<br />

decentralization are used to prove that it can be used to<br />

achieve also important goals, such as effectiveness, fairness,<br />

efficiency, quality, financial responsibility, and respect for local<br />

preferences. These goals reflect our generally accepted values<br />

- goal targeted utilitary and liberal positions (Table 1).<br />

When speaking of effectiveness and efficiency, it is<br />

emphasized that local officials know more about specific<br />

conditions in connection with the health of the population on<br />

their territory, and are therefore able to make better decisions in<br />

response to their health care needs than far off bureaucrats.<br />

This is even more apparent in situations when national health<br />

care policies do not pay due attention to specific problems<br />

of the local population. Still, it should be stressed that the<br />

connection between the instrument - such as decentralization,<br />

and the goal - efficacy, is not clearly demonstrated within the<br />

practice of decentralization. There are but few arguments<br />

that support this connection, and many more that suggest that<br />

effective decision making requires a high level of sophisticated<br />

assesments and adequate interventions, therefore skills that<br />

are often not sufficiently developed at the local level.<br />

It is emphasized that decentralization can improve fairness<br />

within the health care system by offering more power and<br />

resources to local communities, while centralized distribution<br />

of resources frequently favors centers of power. Local officials<br />

have better knowledge of who are the poor members of the<br />

community, and can channel resources toward them, therefore<br />

at the local level there are better potentials for decision makers<br />

when it comes to reducing inequality between citizens.<br />

5


federalnih sistema ukazuju na sasvim suprotne<br />

zaključke. Bez dobrih mehanizama za redistribuciju<br />

resursa među lokalnim vlastima, bogatije zajednice nastoje da<br />

prigrabe više nego siromašnije i u tome često uspevaju. Takođe,<br />

postoje dokazi da lokalne zajednice nisu dovoljno osposobljene<br />

za preraspodelu resursa od bogatih ka siromašnijima.<br />

Tabela 1: Preispitivanje ciljeva decentralizacije<br />

Sa više kredibiliteta se navodi da lokalni menadžeri<br />

mogu donositi efikasnije odluke od<br />

birokratski nastrojenih centralnih vlasti. I<br />

ponovo se ističe da oni imaju više znanja<br />

i podataka o lokalnim uslovima, te su<br />

stoga u boljoj poziciji da donose odluke<br />

koje mogu povećati efikasnost njihovog<br />

delovanja. U mnogim korporacijama,<br />

delegiranje odgovornosti na niže nivoe<br />

menadžmenta zajedno sa odgovarajućim<br />

podsticajima i razvojem veština, može<br />

rezultirati značajnim poboljšanjem<br />

efikasnosti i produktivnosti. Ipak, i<br />

ovde postoji osnova za preispitivanje<br />

ovih argumenata. Lokalni menadžeri<br />

su često izloženi većim pritiscima da<br />

zadrže neefikasne kapacitete ili viškove<br />

zaposlenih, dok centralne vlasti lakše<br />

rešavaju ovakve zadatke.<br />

Kvalitet zdravstvenih usluga,<br />

posebno onaj koji korisnici lako<br />

primećuju, kao što je čistoća prostorija, dostupnost lekova,<br />

osnovna oprema ili ljubaznost osoblja, a koji su povezani sa<br />

zadovoljstvom pacijenata, često su nešto za šta se lokalne<br />

vlasti mogu smatrati odgovornim. Ako su zahtevi na lokalnom<br />

nivou za kvalitetom jasno artikulisani lokalnim donosiocima<br />

odluka, tada decentralizacija može obezbediti mehanizme za<br />

unapređenje kvaliteta. Ipak, nije jasno da li korisnici mogu da<br />

primete i druge, ključne kliničke aspekte kvaliteta, i nije jasno<br />

da li oni mogu da upute svoje zahteve lokalnim vlastima na<br />

konzistentan i osmišljen način. I opet, zbog boljeg poznavanja<br />

lokalne situacije i posedovanja odgovarajućih informacija,<br />

lokalni menadžeri svesniji finansijskih ograničenja mogu<br />

delotvornije usklađivati troškove u odnosu na prihode nego<br />

što to čine centralne vlasti.<br />

Finansijska odgovornost lokalnih vlasti je decentraliza-<br />

6<br />

Regretfully, numerous arguments from developed federal<br />

systems indicate quite contrary conclusions. Without<br />

good mechanisms for redistribution of resources among local<br />

authorities, richer communities try to take more than poorer<br />

communities, and often manage to do so. In addition, there is<br />

proof that local communities are not sufficiently equipped for<br />

redistribution of resources from the richer to the poorer.<br />

With more credibility, it is stated that local managers<br />

can make more efficient decisions<br />

than bureaucratic central authorities.<br />

And once again, it is said that they<br />

have more knowledge and data on local<br />

conditions, and are therefore in a better<br />

position to make decisions which can<br />

improve the efficiency of their actions.<br />

In many corporations, delegation<br />

of responsibility to lower levels of<br />

management, together with adequate<br />

incentives and the development of skills,<br />

can result in significant improvement<br />

of efficiency and productivity. Still, here<br />

again there is a basis for reinvestigating<br />

these arguments. Local managers are<br />

often exposed to more pressure to<br />

preserve inefficient capacities or surplus<br />

workforce, whereas central authorities<br />

solve such issues more easily.<br />

Table 1. Reinvestigation of goals of decentralization<br />

The quality of health care services, especially such issues<br />

that beneficiaries easily notice, such as cleanliness of rooms,<br />

availability of drugs, basic equipment, or attentiveness of the<br />

staff, and which are connected to patient satisfaction, are<br />

frequently something for which local authorities can be held<br />

responsible. If requests for quality at the local level are clearly<br />

articulated to local decision makers, decentralization can<br />

provide mechanisms to upgrade quality. However, it is not<br />

clear if beneficiaries can also notice other, key clinical aspects<br />

of quality, nor is it clear if they can convey their requests to<br />

local authorities in a consistent and carefully thought out way.<br />

And again, due to better knowledge of the local situation and<br />

to the availability of adequate information, local managers<br />

who are more aware of financial limitations, can balance<br />

costs vs income more efficiently than central authorities.


cijom povećana. Međutim, i u ovoj situaciji ima puno dokaza<br />

da lokalna vlast trpi značajne pritiske za prekomernim trošenjem<br />

i prebacivanjem budžetskih deficita na više administrativne<br />

nivoe.<br />

Decentralizacijom se promovišu lokalni izbori i prioriteti.<br />

Time se ističe ono što ljudi stvarno žele, a ne šta udaljene<br />

birokrate misle da je za njih najbolje. Ovaj argument obično<br />

pretpostavlja postojanje vitalnog demokratskog sistema gde<br />

su lokalni zvaničnici odgovorni za zadovoljavanje prioritetnih<br />

potreba stanovništva. Na primer, bolja lokalna kontrola može<br />

rezultirati i većom odgovornošću prema lokalnim potrebama,<br />

poboljšanim upravljanjem logistikom i većom motivacijom za<br />

lokalne službenike koji na taj način mogu da ubrzaju izvođenje<br />

reforme. Ipak, i ovde se postavlja pitanje ko je sposoban da<br />

donosi odluke na lokalnom nivou. Ako se lokalnom politikom<br />

daje moć privilegovanoj eliti, tada je njen izbor, a ne lokalne<br />

zajednice, šta su prioriteti. Takođe se postavlja pitanje, kako<br />

zadržati prioritete na nekim jasnim javnozdravstvenim<br />

potrebama kao što je primarna zdravstvena zaštita, umesto na<br />

izraženim zahtevima za skupim bolnicama ili sofisticiranom<br />

opremom, često prisutnim na nivou lokalne zajednice.<br />

Tipovi decentralizacije<br />

Najpoznatija tipologija različitih oblika decentralizacije<br />

jeste ona koja polazi sa pozicija<br />

javne administracije i razlikuje<br />

dekoncentraciju, devoluciju, delegiranje<br />

i privatizaciju.<br />

U svakom od ovih oblika<br />

decentralizacije značajan deo vlasti i<br />

odgovornosti ostaje na centralnom nivou.<br />

U nekim slučajevima ovo pomeranje<br />

redefiniše funkcionalnu odgovornost tako da centri zadržavaju<br />

ulogu u formulisanju politike, u koordinaciji i praćenju, dok<br />

lokalni nivo dobija operativnu odgovornost za dnevne<br />

odluke. U drugim slučajevima, odnos između centra<br />

i periferije se redefiniše u smislu ugovora, tako da se oni<br />

međusobno dogovaraju koja se izvršenja za svakog od njih<br />

očekuju.<br />

Kako decentralizacija predstavlja prenošenje vlasti<br />

i odgovornosti za javne funkcije sa centralnog nivoa na<br />

subordinirane ili kvazi-nezavisne nivoe i/ili na privatni sektor,<br />

osnovni zadatak pristupa javne administracije je da definiše<br />

odgovarajući nivo za decentralizaciju funkcija odgovornosti<br />

i ovlašćenja. Osnovni administrativni nivoi na koje se<br />

decentralizuju funkcije su: regioni, okruzi i opštine - lokalne<br />

zajednice.<br />

Tabela 2: Tipologija decentralizacije<br />

Decentralizacija u sistemu zdravstvene zaštite<br />

Decentralizacija je atraktivna alternativa centralizovanoj<br />

administraciji kojoj je teško da bude dovoljno blizu<br />

korisnicima usluga i da brzo i adekvatno odgovori<br />

Finanancial responsibility of local authorties is<br />

increased by decentralization. However, again in this<br />

situation, there is abundant evidence that local authorities are<br />

exposed to substantial pressure to overspend and to transfer the<br />

budget deficit to higher administrative levels.<br />

Decentralization promotes local choices and priorities.<br />

It emphasizes what the people really want, not what distant<br />

bureaucrats think is best for them. This argument usually<br />

presumes the existance of a vital democratic system, in<br />

which local officials are responsible for fulfilling priority<br />

needs of the population. For example, better local control can<br />

result in hightened responsibility for local needs, improved<br />

management of logistics, and better motivation of local staff,<br />

who can thus speed up reforms. However, here again the<br />

question arises of who is capable of making decisions at the<br />

local level. If local policy gives power to the privileged elite,<br />

then the elite chooses priorities, and not the local comunity. In<br />

additon there is the question of how to maintain the priority<br />

of certain clear public health requirements, such as primary<br />

health care, instead of the requests expressed for expensive<br />

hospitals or sophisticated equipment that frequently exist at the<br />

level of the local community.<br />

Table 2. Typology of decentralization<br />

Types of decentralization<br />

The best known typology of decentralization is the one<br />

originating from the position of public administration, which<br />

recognizes deconcentration, devolution, delegation, and<br />

privatization.<br />

In each of these forms of decentralization, a significant<br />

share of power and responsibility remains at the central level. In<br />

some cases this shift redefines functional responsibility, so that<br />

centers reserve a role in formulating policies, in coordination<br />

and monitoring, while the local level is assigned operative<br />

responsibility for day to day decisions. In other cases,<br />

the relationship between the center and the periphery is<br />

redefined in the sense of an agreement, so that they mutually<br />

agree in relation to what actions are expected of either of<br />

them.<br />

Since decentralization represents the transfer of<br />

authority and responsibility for public<br />

functions from the central level to<br />

subordinated or quasi-independat<br />

levels and/or to the private sector, the<br />

basic task of the public administration<br />

approach is to define the adequate<br />

level of decentralization of functions<br />

of responsibility and authorization. The<br />

basic levels of administration to which<br />

functions are decentralized are: regions,<br />

districts, and municipalities - local communities.<br />

Decentralizacation of the health care system<br />

Decentralization is an attractive alternative to centralized<br />

administration which finds it difficult to be sufficiently close<br />

7


na njihove potrebe i očekivanja. Razočaranja velikim<br />

centralizovanim sistemima u bivšim socijalističkim zemljama<br />

i često isticane primedbe na njihovu malu efikasnost, sporo<br />

uvođenje promena i inovacija, i nedostatak odgovornosti za<br />

odrednice zdravlja ljudi kao što su životna sredina, ponašanje<br />

i nasleđe, uslovili su popularnost ove ideje u zemljama<br />

Centralne i Istočne Evrope. Podložnost centralizovanih<br />

sistema političkim manipulacijama je takođe često isticana,<br />

mada bi trebalo istaći da decentralizacija nije automatski<br />

rešenje za te probleme.<br />

Decentralizacija predstavlja jedan od najvažnijih aspekata<br />

reforme sistema zdravstvene zaštite u većini evropskih zemalja.<br />

Ona se smatra delotvornim načinom za:<br />

• Poboljšanja u obezbeđivanju zdravstvene zaštite<br />

stanovništva;<br />

• Bolju raspodelu sredstava prema potrebama;<br />

• Uključivanje zajednice u donošenje odluka o prioritetima<br />

u sistemu zdravstvene zaštite,<br />

• Smanjivanja nejednakosti u zdravlju.<br />

Iako se opšti argumenti za decentralizaciju u sistemu<br />

zdravstvene zaštite manifestuju u njenom potencijalu za<br />

poboljšanje kvaliteta usluga, finansijskoj odgovornosti i<br />

boljem obuhvatu stanovništva zdravstvenom zaštitom, još<br />

uvek su aktuelna pitanja koja su prisutna u svakoj sredini,<br />

kako koristi od nje na najbolji način realizovati, a zatim, i<br />

problem kontroverzne prirode nekih zdravstvenih usluga, kao<br />

što je planiranje porodice, formalna edukacija zdravstvenih<br />

radnika ili integrisanost nekih zdravstvenih mera i aktivnosti.<br />

To sve čini decentralizaciju u sistemu zdravstvene zaštite vrlo<br />

kompleksnim poduhvatom i potencijalno težim nego u drugim<br />

sektorima (društvenim podsistemima). Pošto je decentralizacija<br />

u sistemu zdravstvene zaštite često politički indukovana,<br />

teoretska razmatranja često dobijaju veću težinu nego<br />

konkretne činjenice o iskustvima drugih zemalja od kojih se<br />

može mnogo toga naučiti.<br />

Bez odgovarajućeg planiranja i prihvatanja pouka iz<br />

iskustava sa decentralizacijom sistema zdravstvene zaštite<br />

drugih zemalja, može doći do mnogih razočarenja i<br />

usporavanja ili ugrožavanja celog procesa decentralizacije.<br />

Iskustvena zapažanja i studije slučajeva za pojedine<br />

zemlje potvrđuju da loše osmišljena i nedovoljno pažljivo<br />

implementirana, ili brzo i bez dovoljno priprema primenjena<br />

decentralizacija, može imati ozbiljne konsekvence na<br />

obezbeđivanje zdravstvenih usluga stanovništvu.<br />

Osmišljena decentralizacija u sistemu zdravstvene zaštite<br />

podrazumeva posebnu pažnju usmerenu na procenu potreba za<br />

zdravstvenim uslugama i uspostavljanju prioriteta u tome koje<br />

funkcije i programi se mogu prebaciti na lokalni nivo, a koje<br />

zahtevaju centralnu kontrolu. Ako je program ili funkcija od<br />

suštinske važnosti za dostizanje ciljeva na nacionalnom nivou,<br />

a njegova održivost se ne može garantovati na lokalnom nivou,<br />

ne bi ga trebalo decentralizovati. Stoga se ističe da postoji<br />

nekoliko aspekata sistema zdravstvene zaštite koji se ne mogu<br />

decentralizovati i koji čine odgovornost nacionalnog nivoa:<br />

• Formulisanje osnovnog okvira zdravstvene politike sa<br />

ciljevima i podciljevima koje bi trebalo dostići u razumnim<br />

rokovima;<br />

• Praćenje, procena i analiza zdravstvenog stanja<br />

stanovništva i obezbeđenosti stanovništva zdravstvenom<br />

zaštitom;<br />

• strateške odluke o razvoju resursa (posebno humanih), u<br />

sistemu zdravstvene zaštite; i<br />

• regulativa koja se odnosi na javnu sigurnost uključujući<br />

akreditaciju programa i aktivnosti i licenciranje zdravstvenih<br />

8<br />

to the users of services and to quickly and adequately<br />

respond to their needs and expectations. The disillusionment<br />

with large centralized systems in former socialist countries, and<br />

the often repeated comments pertaining to their low level of<br />

efficiency, slow introduction of changes and innovations, and<br />

lack of responsibility for determinants of human health, such<br />

as the environment, behavior, and heredity, has prompted the<br />

popularity of this idea in countries of Central and Eastern<br />

Europe. The susceptibility of centralized systems to political<br />

manipulations was also frequently emphasized, even though<br />

it should be stressed that decentralization is not automatically<br />

the solution to such problems.<br />

Decentralization represents one of the most important<br />

aspects of reform of the health care system in most European<br />

countries. It is considered to be an efficient way to:<br />

• Improve the delivery of health care to the population;<br />

• Achieve better distribution of funds according to<br />

requirements;<br />

• Include communities in making decisions on priorities for<br />

the health care system,<br />

• Reduce inequality in health care.<br />

Even though general arguments for decentralization of the<br />

health care system are manifested in its potential for upgrading<br />

the quality of services, financial responsibility and better<br />

coverage of the population by health care, there are still<br />

pending questions in every community of how to best realize<br />

its benefits, as well as pertaining to the controversial nature of<br />

certain health care services, such as family planning, formal<br />

education of health care professionals, or the integration<br />

of certain health care measures and activities. This all makes<br />

decentralization of the health care system a very complex<br />

undertaking, potentially more difficult than in other sectors<br />

(social subsystems). Since the decentralization of a health care<br />

system is often induced by politics, theoretical deliberations are<br />

frequently attributed a higher importance than concrete facts<br />

about experiences of other countries from which much can be<br />

learned.<br />

Without adequate planning, and accepting experiences<br />

in decentralization of the health care system in other<br />

countries, many disapointments and decelerations, even<br />

the endangering of the entire process of decentralization are<br />

possible. Observations based on experience and case studies<br />

for individual countries confirm that, if badly designed, and<br />

insufficiently carefully implemented, or rapid and without<br />

sufficient preparation, decentralization can have serious<br />

consequences on the provision of health services to the<br />

population.<br />

A justified decentralization of the health care system implies<br />

special attention to the assessment of needs for health services,<br />

and for the establishing of priorities pertaining to which<br />

functions and programs can be transferred to the local level,<br />

and which require central control. If a program or a function are<br />

of crucial importance for achieving goals at the national level,<br />

and their sustainability can not be guaranteed at the local level,<br />

they should not be decentralized. Therefore it is emphasized<br />

that there are several aspects of the health care system that can<br />

not be decentralized, and that fall within the responsibility of the<br />

national level:<br />

• Formulating of the basic framework of health care<br />

policy with goals and subgoals that should be achieved<br />

within reasonable deadlines;<br />

• Monitoring, evaluation and analyzing the status of the<br />

population and the level of provision of health protection to<br />

the population;


adnika.<br />

Imajući ovo u vidu, napravljen je opšti okvir za<br />

prebacivanje odgovornosti sa centralnog na lokalni nivo.<br />

Već je istaknuto da bi o nekim aspektima decentralizacije<br />

trebalo posebno povesti računa. Tako na primer, sloboda<br />

lokalnih vlasti da se prilagode lokalnim uslovima bi trebalo da<br />

bude pažljivo izbalansirana sa zajedničkom vizijom i ciljevima<br />

sistema zdravstvene zaštite. Stoga bi politika decentralizacije<br />

trebalo da uključi mehanizme koordinacije, pošto jačanje<br />

lokalnih političkih interesa raste kako se prenosi više<br />

odgovornosti na taj nivo.<br />

Tabela 3: Opšti okvir za opravdanost prebacivanja<br />

odgovornosti sa centralnog na lokalni nivo<br />

Iako je prednost decentralizacije porast odgovornosti<br />

na lokalnom nivou, trebalo bi povesti računa o nekim<br />

ograničenjima ovog procesa. Prvo, lokalni političari često se<br />

menjaju, te mogu biti nedovoljno informisani o osnovnim<br />

ciljevima nacionalne zdravstvene politike, i drugo, lokalne<br />

grupe mogu biti oponenti nacionalnoj<br />

zdravstvenoj politici (tako se dogodilo da<br />

je jedan lokalni guverner na Filipinima<br />

ukinuo projekat planiranja porodice koji<br />

su finansirali donatori). Zdravstvene<br />

usluge od nacionalne važnosti trebalo<br />

bi ustanoviti, regulisati i finansirati od<br />

strane centralne vlade.<br />

Adekvatno finansiranje i jasno<br />

razgraničavanje finansijskih tokova<br />

je od suštinske važnosti u procesima<br />

decentralizacije. Raskorak između<br />

finansijskih mogućnosti i onoga što<br />

se očekuje ili čak obezbeđuje, može<br />

kompromitovati mogućnost zdravstvene<br />

službe da obezbedi pravične, efikasne i<br />

kvalitetne usluge u decentralizovanim sistemima. Na osnovu<br />

prethodnog iskustva sa decentralizacijom finansiranja može se<br />

izvući nekoliko preporuka:<br />

• Alokacija prihoda mora da obuhvati i odgovornost za<br />

postojeće lokalne troškove i sopstvene resurse zajednice. U<br />

mnogim zemljama se koristi fiksna nacionalna formula za<br />

alokaciju prihoda, ali se vodi računa da ona uzme u obzir<br />

i postojeći nivo razvijenosti zdravstvene službe, jer ako se<br />

lokalnoj vlasti prenese odgovornost za skupu tehnologiju ili<br />

skup segment sistema (bolnice) ona neće moći da održi nivo<br />

usluga koji je prethodno postojao.<br />

• Lokalne slobode za alokaciju fondova trebalo bi<br />

• Strategic decisions on the development of resources<br />

(especially human resources), in the health care system; and<br />

• Regulations pertaining to public safety, including<br />

accreditation of programs and activities, and licensing of health<br />

care professionals.<br />

With this in mind, a general framework for transferring<br />

responsibility from the central to the local level was<br />

prepared.<br />

It has already been stated that certain aspects of<br />

decentralization merit special attention. For example, the<br />

liberty of local authorties not to adapt to local conditions<br />

should be carefully balanced against a common vision and the<br />

goals of the health care system. For this reason, the policy of<br />

decentralization should include mechanisms of coordination,<br />

since the local political interests grow<br />

as more responsibilities are transferred<br />

to that level.<br />

Even though an advantage of<br />

decentralization is the increase of<br />

responsibility at the local level,<br />

care should be taken about certain<br />

limitations of this process. First, local<br />

politicians are frequently replaced, and<br />

may be insufficiently informed about<br />

the basic goals of the national health<br />

care policy, and second, local groups<br />

may oppose the national health care<br />

policy (for example, a local governor<br />

in the Philippines discontinued a family<br />

planning project which was financed<br />

by donors). Health care services of national importance<br />

should be established, regulated, and financed by the central<br />

Government.<br />

Table 3: The general framework for justification of<br />

transfer of responsibility from central to local level<br />

Adequate financing and clear delineation of financial flows<br />

is of the essence in processes of decentralization. The clash<br />

between financial potentials and expectations, or even what is<br />

provided, can compromise the potential of the health service<br />

to provide fair, efficient, and quality services in decentralized<br />

systems. Based on previous experiences with decentralization<br />

of financing, several recommendations can be made:<br />

• The allocation of income must also encompass<br />

responsibility for existing local expenses and own resources of<br />

the community. In many countries a fixed national formula<br />

is used to allocate income, but care is taken for it to also<br />

take into consideration the existing level of development<br />

9


ograničiti minimalnim skupom zahteva postavljenim na<br />

nacionalnom nivou.<br />

• Svaka nacionalna politika mora da razmotri lokalne<br />

uslove i kapacitete. Ograničenja u kapacitetima na<br />

centralnom i l i lokalnom nivou ne smeju se ignorisati i<br />

potrebno je obezbediti obuku kadrova za njihove nove uloge<br />

u procesu decentralizacije. Pošto su to uglavnom zahtevi sa<br />

menadžerskim veštinama i znanjima na lokalnom nivou,<br />

posebno bi trebalo obučiti kadrove za donošenje odluka,<br />

planiranje, kontrolu i liderstvo u sistemu zdravstvene<br />

zaštite.<br />

• Decentralizacija menja i ulogu ministarstva zdravlja od<br />

neposrednog upravljanja i odlučivanja prema formulisanju<br />

zdravstvene politike, tehničkim savetima i pomoći, kao i<br />

praćenju i evaluaciji programa i aktivnosti. Zato je potrebna<br />

sistematska obuka i preorijentacija osoblja u ministarstvu<br />

zdravlja koja se često prenebregava pa ih decentralizacija<br />

zatiče nespremne za nove uloge.<br />

U zaključku se može reći da decentralizacija stvara<br />

velike izazove u obezbeđivanju zdravstvenih usluga. Aktivno<br />

uključivanje menadžera u zdravstvu u procese decentralizacije<br />

podrazumeva stvaranje nacionalnih standarda za alokaciju<br />

resursa i norme zdravstvenih usluga. Takođe je potrebno<br />

stvoriti novi sistem za praćenje izvršenja i evaluaciju<br />

programa i aktivnost, kao i praćenje pravednosti u<br />

obezbeđivanju usluga, unapređenju efikasnosti i kvaliteta rada.<br />

Decentralizacija u sistemu zdravstvene zaštite Republike<br />

Srbije do donošenja novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti<br />

(Službeni glasnik Republike Srbije br. 107/05) 2005. godine<br />

Sistem zdravstvene zaštite u Republici Srbiji je bio izrazito<br />

centralizovan na republičkom nivou. Zakonom o zdravstvenoj<br />

zaštiti (Službeni glasnik RS br. 17/92,<br />

26/92, 52/93, 67/93. 48/94, 25/96 i<br />

18/02) u članu 15. predviđeno je da<br />

sve zdravstvene ustanove čijom se<br />

delatnošću obezbeđuje ostvarivanje<br />

prava građana utvrđenih Zakonom,<br />

osniva Vlada Republike Srbije, u<br />

skladu sa planom mreže zdravstvenih<br />

ustanova. Vlada i Ministarstvo<br />

zdravlja postavljaju direktore<br />

zdravstvenih ustanova i praktično<br />

upravljaju zdravstvenim ustanovama.<br />

Posle oktobarskih promena 2000.<br />

godine, decentralizacija i jačanje<br />

lokalne zajednice se postavljaju<br />

kao jedan od nacionalnih zadataka,<br />

te se počinje sa pripremom zakonske<br />

regulative u ovom domenu.<br />

Strateška opredeljenja Ministarstva<br />

zdravlja u domenu decentralizacije<br />

Vlada Republike Srbije je početkom februara meseca<br />

2002. godine usvojila dokument Zdravstvene politike sa<br />

sedam ciljeva, među kojima četvrti cilj predviđa postizanje<br />

»Održivog sistema zdravstvene zaštite uz transparentnost i<br />

selektivnu decentralizaciju u oblasti upravljanja resursima i<br />

širenje spektra izvora i načina finansiranja«. U Viziji sistema<br />

zdravstvene zaštite u Srbiji koja je donesena na radnom<br />

sastanku o strateškim opcijama septembra meseca 2002.<br />

godine, vodeći princip broj pet (od devet navedenih) se<br />

odnosi posredno na decentralizaciju: povećaće se učešće<br />

privatnog, profitnog i neprofitnog sektora u pružanju<br />

zdravstvene zaštite finansirane od strane Republičkog zavoda<br />

10<br />

of health care services, since if responsibility for expensive<br />

technology or an expensive segment of the system (hospitals)<br />

is transferred to a local authority, it will not be able to maintain<br />

the level of services that had previously existed.<br />

• Local freedom to allocate funds should be limited by a<br />

minumum set of requirements set at the national level.<br />

• Every national policy must review local conditions<br />

and capacities. Limitations of capacities at the central or<br />

the local level must not be ignored, and it is necessary<br />

to provide training of human resources for their new<br />

roles in the process of decentralization. Since it is mostly<br />

management skills and knowledge that are required at the<br />

local level, human resources should especially be trained for<br />

decision making, planning, control, and leadership in the<br />

health care system.<br />

• Decentralization also shifts the role of the Ministry of<br />

Health, from direct management and decision making toward<br />

formulating health care policies, technical counceling<br />

and assistance, as well as monitoring and evaluation of<br />

programs and activities. Therefore, systematic training and<br />

reorientation of human resources in the Ministry are required,<br />

which is frequently neglected and leaves them unprepared for<br />

their new roles imposed by decentralization.<br />

In conclusion, it can be said that decentralization creates huge<br />

challenges in the providing of health care services. The active<br />

inclusion of health managers in processes od decentralization<br />

implies the forming of national standards for allocation of<br />

resources, and norms for health services. In addition, a new<br />

system of monitoring must be formed to monitor fulfillment<br />

and to evaluate programs and activities, as well as to<br />

monitor fairness in the provision of services, the upgrading<br />

of efficiency, and the quality of work.<br />

Decentralization of the health care system<br />

of the Republic of Serbia until the passing of<br />

the new Law on Health Care in 2005 (Official<br />

Gazette RoS No. 107/05)<br />

The health care system in the Republic<br />

of Serbia was exceptionally centralized at<br />

the republic level. The Law on Health Care<br />

(Official Gazette RoS Nos. 17/92, 26/92, 52/93,<br />

67/93, 48/94, 25/96 and 18/02), in Article 15,<br />

envisages that all health care institution active<br />

in providing the rights of citizens established<br />

by the Law, are founded by the Government of<br />

the Republic of Serbia, in accordance with the<br />

plan of the network of healthcate institutions.<br />

The Government and the Ministry of Health<br />

nominate directors of health care institutions,<br />

and practically manage health care institutions.<br />

After the changes in October 2000,<br />

decentralization and strengthening of local<br />

communities are postulated as on of the national tasks, and<br />

the preparation of legislation in this domain is initiated.<br />

Strategic objectives of the Ministry of Health in the domain<br />

of decentralization<br />

At the beginning of February 2002, the Government of<br />

the Republic of Serbia adopted a Health Care Policy<br />

document containing seven goals, with the fourth goal<br />

envisaging the achieving of a “Sustainable health care system<br />

with transparency and selective decentralization in the field of<br />

resources mangement, the broadening of the spectrum of sources<br />

and manners of financing”. In the Outline of the health care<br />

system in Serbia, which was adopted at a meeting on strategic


za zdravstveno osiguranje.<br />

Zakonom o lokalnoj samoupravi (Službeni glasnik RS,<br />

broj 9/2002) u članu 18, tačka 14 predviđena je odgovornost<br />

opštine za osnivanje ustanova i organizaciju službi u oblasti<br />

osnovnog obrazovanja, kulture, primarne zdravstvene<br />

zaštite, fizičke kulture, sporta, dečje i socijalne zaštite i<br />

turizma, kao i praćenje njihovog funkcionisanja. Navedenim<br />

Zakonom je takođe predviđeno da skupština opštine vrši<br />

nadzor nad radom ustanova čiji je osnivač, postavlja i<br />

razrešava direktore i daje saglasnost za njihove statute u<br />

skladu sa zakonom. Na taj način ovim Zakonom je predviđena<br />

decentralizacija odgovornosti za menadžment primarnom<br />

zdravstvenom zaštitom sa centralnog na nivo opštine u našem<br />

sistemu zdravstvene zaštite.<br />

Kako postojeći Zakon o zdravstvenoj zaštiti na drugačiji<br />

način reguliše pitanje osnivanja zdravstvenih ustanova u<br />

odnosu na predviđena rešenja Zakona o lokalnoj samoupravi,<br />

smatralo se da se do izmene i dopune, odnosno do donošenja<br />

novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti, kao i do donošenja nove<br />

Uredbe o planu mreže zdravstvenih ustanova, odredbe Zakona<br />

o lokalnoj samoupravi ne mogu primenjivati. Ovakav stav<br />

vezan za tumačenje Zakona o lokalnoj samoupravi podržalo<br />

je i Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu.<br />

Zakonom o utvrđivanju nadležnosti autonomne pokrajine<br />

(Službeni glasnik RS, broj 6/2002) u članu 20. predviđeno je da<br />

autonomna pokrajina preko svojih organa, u skladu sa zakonom<br />

kojim se uređuje oblast zdravstvene zaštite:<br />

• osniva zdravstvene ustanove koje pružaju bolničku,<br />

specijalističku i visokospecijalizovanu zdravstvenu zaštitu u<br />

skladu sa planom mreže zdravstvenih ustanova koje donosi<br />

Vlada Republike Srbije;<br />

• predlaže plan mreže zdravstvenih ustanova za teritoriju<br />

autonomne pokrajine;<br />

• donosi posebne programe zdravstvene zaštite za pojedine<br />

kategorije stanovništva, odnosno vrste bolesti koje su specifične<br />

za autonomnu pokrajinu, u skladu sa zakonom;<br />

• daje mišljenje na predlog za dobijanje zvanja primarijusa,<br />

u skladu sa Zakonom;<br />

• utvrđuje cene pojedinačnih usluga, odnosno programa<br />

zdravstvene zaštite za koje se sredstva obezbeđuju u budžetu<br />

autonomne pokrajine.<br />

Odredbama navedenog Zakona u članu 21. predviđeno<br />

je da autonomna pokrajina, preko svojih organa, u skladu sa<br />

Zakonom kojim se uređuje oblast sanitarnog nadzora, vrši<br />

poslove sanitarnog nadzora. Ove poslove autonomna pokrajina<br />

vrši kao poverene poslove. Odredbama člana 22. istog Zakona,<br />

regulisana je oblast zdravstvenog osiguranja, odnosno<br />

predviđeno je osnivanje Pokrajinskog zavoda za zdravstveno<br />

osiguranje, kao organizacione jedinice Republičkog zavoda<br />

za zdravstvenog osiguranje. Na taj način je predviđena<br />

decentralizacija finansiranja i osnivanja zdravstvenih ustanova,<br />

kao i obezbeđivanja zdravstvenih usluga sa republičkog na<br />

nivo autonomne pokrajine. Međutim, i odredbe ovog Zakona<br />

se u sistemu zdravstvene zaštite još uvek ne primenjuju zbog<br />

neusklađenosti sa sistemskim zakonima.<br />

Zakon o zdravstvenoj zaštiti (2005)<br />

Iako je donekle rano govoriti o efektima novog Zakona<br />

o zdravstvenoj zaštiti vredno je pomena da Zakon predviđa<br />

decentralizaciju osnivačkih prava zdravstvenih ustanova.<br />

Zdravstvene ustanove u državnoj svojini, u zavisnosti od vrste,<br />

osnivaju Republika, autonomna pokrajina, grad i opština,<br />

u skladu sa ovim Zakonom i planom mreže zdravstvenih<br />

ustanova.<br />

Zakon o zdravstvenoj zaštiti takođe predviđa i<br />

options in September 2002, guiding principle number five<br />

(of the listed nine) pertains indirectly to decentralization:<br />

the participation of the private, profit, and nonprofit sectors<br />

will be increased in providing health care financed by the<br />

Republic Health Insurance Administration.<br />

Article 18, Paragraph 14, of the Law on Local Self-<br />

Government (Official Gazette RoS, No. 9/2002), envisages<br />

the responsibility of the municipality to create institutions<br />

and to organize services for elementary education, culture,<br />

primary health care, physical education, sport, children’s<br />

and social protection, and tourism, as well as to monitor<br />

their functioning. The mentioned Law also stipulates that the<br />

municipal Assembly shall monitor activities of institutions<br />

that it had founded, nominate and depose directors, and<br />

approve their bylaws in accordance with the law. Therefore, this<br />

Law envisages decentralization of responsibilities for managing<br />

primary health care in our health care system, from the central<br />

level to the level of the municipality.<br />

Since the existing Law on Health Care differently regulates<br />

the issue of founding health care institutions compared to the<br />

solutions planned by the Law on Local Self-Government, it<br />

was deemed that before amendment and supplementation, i.e.<br />

until the passing of the new Law on Health Care, as well as the<br />

New Regulation on the Plan of the Network of Health Care<br />

Institutions, it is not possible to apply the provisions of the<br />

Law on Local Self-Government. This view in connection<br />

with the interpretation of the Law on Local Self-Government<br />

was supported by the Ministry for State Administration and<br />

Local Self-Government.<br />

Article 20 of the Law on Establishing Competences of<br />

the Autonomous Region (Official Gazette RoS, No. 6/2002),<br />

envisages that the autonomous region, via its organs, in<br />

accordance with the Law governing the field of health care,<br />

shall:<br />

• Found health care institutions that will offer hospital,<br />

specialist, and highly specialist health care in accordance with<br />

the Plan of the network of health care institutions adopted by<br />

the Government of the Republic of Serbia;<br />

• Suggest a Plan of the network of health care institutions<br />

for the territory of the autonomous region;<br />

• Adopt special programs of health care for specific<br />

categories of the population, i.e. for types of diseases specific<br />

for the autonomous region, in accordance with the law;<br />

• Offer opinions regarding suggestions for obtaining the<br />

title of Primarius, in accordance with the law;<br />

• Establish prices for individual services, i.e. programs<br />

of health care, for which funds are provided in the Budget of the<br />

autonomous region.<br />

Provisions of Article 21 of the mentioned Law, stipulate that<br />

the autonomous region shall, via its organs, in accordance with<br />

the Law regulating the field of sanitary surveillance, perform<br />

activities of sanitary surveillance. The autonomous region<br />

performs these tasks as entrusted tasks. Provisions of Article 22<br />

of the same Law, regulate health insurance, i.e. envisage the<br />

formation of the Regional Health Insurance Administration,<br />

as an organizational unit of the Republic Health Insurance<br />

Administration. This enables decentralization from the<br />

republic to the level of the autonomous region, of financing<br />

and the founding of health care institutions, as well as of the<br />

providing of health care services. However, provisions of this<br />

Law are still not applied due to lack of harmonization with<br />

systemic laws.<br />

The Law on Health Care (2005)<br />

Even though it is still rather early to speak about the effects<br />

11


decentralizaciju u obezbeđivanju i sprovođenju zdravstvene<br />

zaštite od opšteg interesa i precizirano je šta opšti interes<br />

obuhvata na nivou Republike, a šta čini interes na nivou<br />

autonomne pokrajine, grada, odnosno opštine. Sredstva za<br />

ostvarivanje opšteg interesa na nivou Republike se obezbeđuju<br />

iz budžeta republike, dok se sredstva za ostvarivanje interesa,<br />

odnosno zdravstvene zaštite koja se odnosi na praćenje<br />

zdravstvenog stanja stanovništva, očuvanje i unapređenje<br />

zdravlja, sprečavanje i suzbijanje bolesti, otkrivanje<br />

i suzbijanje faktora rizika kao prioritetima primarne<br />

zdravstvene zaštite, obezbeđuju u budžetu autonomne<br />

pokrajine, odnosno grada, odnosno opštine, kao i drugih izvora<br />

u skladu sa zakonom. Takođe je predviđeno da opština,<br />

grad i autonomna pokrajina mogu donositi svoje programe<br />

zdravstvene zaštite stanovništva.<br />

Član 13. Zakona jasno sumira očekivanja u pogledu uloge<br />

nižih nivoa vlasti u pogledu društvene brige za zdravlje:<br />

Društvena briga za zdravlje na nivou autonomne pokrajine,<br />

opštine, odnosno grada, obuhvata mere za obezbeđivanje i<br />

sprovođenje zdravstvene zaštite od interesa za građane na<br />

teritoriji autonomne pokrajine, opštine, odnosno grada, i to:<br />

1) praćenje zdravstvenog stanja stanovništva i rada<br />

zdravstvene službe na svojoj teritoriji, kao i staranje o<br />

sprovođenju utvrđenih prioriteta u zdravstvenoj zaštiti;<br />

2) stvaranje uslova za pristupačnost i ujednačenost<br />

korišćenja primarne zdravstvene zaštite na svojoj teritoriji;<br />

3) koordiniranje, podsticanje, organizaciju i usmeravanje<br />

sprovođenja zdravstvene zaštite koja se ostvaruje delatnošću<br />

organa jedinica lokalne samouprave, građana, preduzeća,<br />

socijalnih, obrazovnih i drugih ustanova i drugih organizacija;<br />

4) planiranje i ostvarivanje sopstvenog programa za<br />

očuvanje i zaštitu zdravlja od zagađene životne sredine što je<br />

prouzrokovano štetnim i opasnim materijama u vazduhu, vodi<br />

i zemljištu, odlaganjem otpadnih materija, opasnih hemikalija,<br />

izvorima jonizujućih i nejonizujućih zračenja, bukom i<br />

vibracijama na svojoj teritoriji, kao i vršenjem sistematskih<br />

ispitivanja životnih namirnica, predmeta opšte upotrebe,<br />

mineralnih voda za piće, vode za piće i drugih voda koje služe za<br />

proizvodnju i preradu životnih namirnica i sanitarno-higijenske<br />

i rekreativne potrebe, radi utvrđivanja njihove zdravstvene i<br />

higijenske ispravnosti i propisanog kvaliteta;<br />

5) obezbeđivanje sredstava za vršenje osnivačkih prava nad<br />

zdravstvenim ustanovama čiji je osnivač u skladu sa zakonom<br />

i Planom mreže zdravstvenih ustanova, a koje obuhvata<br />

izgradnju, održavanje i opremanje zdravstvenih ustanova,<br />

odnosno investiciono ulaganje, investiciono-tekuće održavanje<br />

prostorija, medicinske i nemedicinske opreme i prevoznih<br />

sredstava, opreme u oblasti integrisanog zdravstvenog<br />

informacionog sistema, kao i za druge obaveze određene<br />

zakonom i aktom o osnivanju;<br />

6) saradnja sa humanitarnim i stručnim organizacijama,<br />

savezima i udruženjima, na poslovima razvoja zdravstvene<br />

zaštite.<br />

Opština, odnosno grad obezbeđuje rad mrtvozorske službe<br />

na svojoj teritoriji.<br />

Autonomna pokrajina, opština, odnosno grad obezbeđuje<br />

sredstva za ostvarivanje društvene brige za zdravlje iz stava 1.<br />

ovog člana u budžetu autonomne pokrajine, opštine, odnosno<br />

grada, u skladu sa zakonom.<br />

Autonomna pokrajina, opština, odnosno grad mogu doneti<br />

posebne programe zdravstvene zaštite za pojedine kategorije<br />

stanovništva, odnosno vrste bolesti koje su specifične za<br />

autonomnu pokrajinu, opštinu, odnosno grad, a za koje nije<br />

donet poseban program zdravstvene zaštite na republičkom<br />

12<br />

of the new Law on Health Care, it is worth mentioning that the<br />

Law envisages decentralization of the foundation of health care<br />

institutions. State owned health care institutions, depending on<br />

their type, are founded by the Republic, the autonomous region,<br />

a city, a municipality, in accordance with this law, and with the<br />

Plan of the Network of Health Care Institutions.<br />

The Law on Health Care also envisages decentralization of<br />

the provision and implementation of health care of common<br />

interest, and details what such common interest encompasses<br />

at the level of the Republic, and what at the level of the<br />

autonomous region, a city, or a municipality. Funds for<br />

fulfillment of a common interest at the level of the Republic<br />

are provided from the Budget of the Republic, while funds<br />

for fulfillment of the interest, i.e. of health care pertaining to<br />

monitoring the health status of the population, maintaining and<br />

upgrading health, prevention and suppression of diseases,<br />

discovering and suppression of risk factors, as priorities of<br />

primary health care, are provided from the Budget of the<br />

autonomous region, the city, or the municipality, as well as<br />

from other sources, in accordance with the law. In addition,<br />

it is also envisaged that the municipality, the city, and the<br />

autonomous region may adopt their own programs of health<br />

care for the population.<br />

Article 13 of the Law clearly summarizes expectations<br />

pertaining to the role of lower levels of authority in the field of<br />

social care for health:<br />

Social care for health at the level of the autonomous<br />

region, the minicipality, i.e. the city, encompasses measures for<br />

providing and implementing health care of interest for citizens<br />

on the territory of the autonomous region, the minicipality, i.e.<br />

the city, as follows:<br />

1) Monitoring the health status of the population, and of the<br />

work of health care services on own territory, as well as care for<br />

the implementation of established health care priorities ;<br />

2) Forming conditions for accessibility and equal distribution<br />

of use of primary health care on own territory;<br />

3) Coordination, promotion, organization, and channeling of<br />

the implementation of health care achieved by activities of the<br />

organs of units of local self-government, of citizens, companies,<br />

social, educational, and other institutions, and organizations;<br />

4) Planning and realization of own program for preserving<br />

and protection of health from environmental polution caused by<br />

harmful and dangerous materials in the air, water, and soil, by<br />

storage of waste materials, of dangerous chemicals, by sources<br />

of ionizing and nonionizing radiation, by noise and vibrations,<br />

on own territory, as well as by conducting systematic research<br />

of food, general purpose objects, mineral drinking waters,<br />

drinking waters, and other waters used for production and<br />

processing of food, and for sanitary-hygienic and recreational<br />

needs, in order to establish their health hygienic properties and<br />

prescribed quality;<br />

5) Provision of funds for implementation of founding rights<br />

pertaining to health care institutions in which they are founders,<br />

in accordance with the law and with the Plan of the Network<br />

of Health Care Institutions, which encompass construction,<br />

maintenance, and equipping of health care institutions, i.e.<br />

investments, investment and current maintenance of areas,<br />

medical and nonmedical equipment, and vehicles, and of<br />

equipment belonging to the integrated health care information<br />

system, as well as other obligations determined by the law and<br />

the Act of Foundation;<br />

6) cooperation with humanitaroan and expert organizations,<br />

unions and associations, on tasks of developing health care.<br />

The municipality, i.e. the city provides funerary services on


nivou, u skladu sa svojim mogućnostima, i utvrditi cene tih<br />

pojedinačnih usluga, odnosno programa.<br />

Iz javne rasprave koja je o Strategiji reforme i predlozima<br />

sistemskih zakona vođena u Republici Srbiji pre njihovog<br />

usvajanja, stiče se utisak da još nema spremnosti za<br />

decentralizaciju u sistemu zdravstvene zaštite, nešto zbog<br />

nerazumevanja samog koncepta, potom zbog zakonskih<br />

ograničenja za menadžere na lokalnim nivoima, a isto tako<br />

i zbog nepoznavanja menadžerskih veština za preuzimanje<br />

odgovornosti za izvođenje programa i aktivnosti na nivou<br />

lokalne zajednice. To se ogleda i u zalaganju za selektivnu<br />

decentralizaciju na konsenzus konferencijama na kojima se<br />

raspravljalo o reformskim promenama. ■<br />

own territory.<br />

The autonomous region, municipality, i.e. city, provides funds<br />

for implementing social care of health from Paragraph 1 of this<br />

Article, in the Budget of the autonomous region, municipality,<br />

i.e. city, in accordance with the law.<br />

The autonomous region, municipality, i.e. city may adopt<br />

own programs of health care for specific categories of the<br />

population, i.e types of diseases specific for the autonomous<br />

region, municipality, i.e. city, and for which no special program<br />

of health care has been adopted at the level of the republic,<br />

according to their potentials, and may establish prices of such<br />

individual services, i.e. programs.<br />

The public debate on the Strategy for the reform, and the<br />

draft systemic laws, which took place in the Republic of Serbia<br />

before they were adopted, give the impression that there is still<br />

no readiness for the decentralization of the health care system,<br />

partially due to the lack of understanding of the concept, as well<br />

as due to legal limitations for managers at local levels, but also<br />

due to the lack of knowledge of managerial skills required<br />

to take over responsibility for programs and activities at the<br />

level of the local community. This is reflected in the promoting<br />

of the concept of selective decentralization at consentient<br />

conferences at which reforms were discussed. ■<br />

13


Sistem finansiranja<br />

zdravstva RS<br />

Republički zavod za zdravstveno osiguranje<br />

između želja i mogućnosti<br />

System of Financing<br />

Health Care in Serbia<br />

Republic Health Insurance Administration<br />

between wishes and possibilities<br />

Svetlana Vukajlović<br />

Sistem finansiranja zdravstva RS, može se posmatrati sa dva<br />

aspekta:<br />

1. sa aspekta mesta i uloge Republičkog zavoda za<br />

zdravstveno osiguranje (RZZO) u sistemu finansiranja<br />

zdravstvene zaštite stanovništva<br />

2. sa aspekta načina sprovođenja finansiranja i<br />

funkcionisanja sistema zdravstva.<br />

I jedan i drugi aspekt podrazumevaju niz problema i<br />

kontradiktornosti, te ukazuju na nužnost temeljne reforme<br />

sistema finansiranja zdravstva Srbije.<br />

1. Mesto i uloga RZZO u sistemu<br />

finansiranja zdravstvene zaštite<br />

stanovništva<br />

U članu 95. Zakona o zdravstvenom<br />

osiguranju propisano je da je Zavod pravno<br />

lice sa statusom organizacije za obavezno<br />

socijalno osiguranje u kojem se ostvaruju<br />

prava iz zdravstvenog osiguranja i obezbeđuju<br />

sredstva za ove namene. Članom 5. stav<br />

1. navedenog Zakona utvrđeno je da se<br />

sredstva za ostvarivanje prava po osnovu<br />

obaveznog zdravstvenog osiguranja za<br />

osigurana lica (nosioce osiguranja i članove<br />

njihovih porodica) obezbeđuju doprinosom za<br />

zdravstveno osiguranje i iz drugih izvora, u<br />

skladu sa zakonom.<br />

U članu 6. Odluke o obimu i sadržini<br />

zdravstvene zaštite propisano je da “Sadržina<br />

i obim prava na zdravstvenu zaštitu koja su utvrđena ovom<br />

odlukom i sredstva za finansiranje tih prava, moraju biti<br />

međusobno usklađena”.<br />

Šta čini obim i sadržaj zdravstvene zaštite 1 , propisano je<br />

članom 18. i 19. Zakona o zdravstvenom osiguranju.<br />

U članu 7. stav 5. i 6. Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisano<br />

je da se sredstva za obezbeđenje zdravstvene zaštite lica koja<br />

nisu obuhvaćena obaveznim zdravstvenim osiguranjem, a<br />

koja su izložena povećanom riziku obolevanja 2 , obezbeđuju iz<br />

budžeta Republike i prenose Zavodu.<br />

Zakonom o zdravstvenom osiguranju, u članu 108.dž,<br />

utvrđeno je da je Republika garant za obaveze Zavoda u<br />

ostvarivanju prava po osnovu obaveznog zdravstvenog<br />

osiguranja (državna garancija).<br />

Dakle preko Zavoda se obezbeđuje finansiranje zdravstvene<br />

zaštite i drugih prava iz zdravstvenog osiguranja za oko 7,7<br />

miliona lica:<br />

- 6,5 miliona, koje čine osiguranici i članovi njihovih<br />

porodica po Zakonu o zdravstvenom osiguranju,<br />

- 1,2 miliona koje čine tzv. neosigurana lica po Zakonu o<br />

zdravstvenoj zaštiti, kao i za izbeglice, prognana lica i<br />

privremeno raseljena lica sa Kosova i Metohije.<br />

14<br />

Svetlana Vukajlović<br />

The system of financing of health care in the Republic of<br />

Serbia, can be regarded from two aspects:<br />

1. From the aspect of the place and role of the Republic<br />

Health Insurance Administration in the system of<br />

financing of health care for the population<br />

2. From the aspect of the implementation of financing and<br />

the functioning of the health care system<br />

Both aspects imply a series of problema and contradictions,<br />

indicating the need for an in depth reform of the system of<br />

financing of healthcare in Serbia.<br />

1. The place and role of the Republic<br />

Health Insurance Administration in the<br />

system of financing of health care for the<br />

population<br />

Article 95 of the Law on Health Insurance<br />

prescribes that the Administration is a legal<br />

person with the status of an organization for<br />

obligatory social insurance realizing rights<br />

from health insurance, providing funds for this<br />

purpose. Article 5, Paragraph 1 of the mentioned<br />

law establishes that funds for realization of<br />

rights based on obligatory health insurance<br />

for insured persons (holders of insurance, and<br />

members of their families) are provided from<br />

contributions for health insurance, and from<br />

other sources, in accordance with the law.<br />

Article 6 of the Decision on the Scope<br />

and Content of Health Care prescribes that<br />

the Scope and content of rights to health care established by<br />

this Decision, and the funds for financing those rights, must be<br />

mutually harmonized.<br />

Scope and content of health care 1 are prescribed by Articles<br />

18 and 19 of the Law on Health Insurance.<br />

Article 7, Paragraphs 5 and 6, of the Law on Health<br />

Insurance prescribes that funds for providing health care for<br />

persons not covered by obligatory health insurance, and exposed<br />

to increased risk of disease 2 , are provided from the budget of the<br />

Republic, and transferred to the Administration.<br />

The Law on Health Insurance, Article 108 dz, establishes that<br />

the Republic is the guarantor of obligations of the Administration<br />

for realization of rights based on obligatory health insurance<br />

(state guarantee)<br />

Therefore, the Administration provides financing of health<br />

care and other rights of health care insurance for some 7.7<br />

million people:<br />

– 6.5 million are insured persons and members of their<br />

families, in accordance with the Law on Health Care<br />

Insurance,<br />

– 1.2 million are so-called uninsured persons in accordance<br />

with the Law on Health Care Insurance, such as refugees,<br />

exiled persons, temporarily displaced persons from


S toga svako neispunjenje ili delimično ispunjenje utvrđenih<br />

finansijskih obaveza prema ovom Zavodu od strane države,<br />

pravnih ili fizičkih lica, ima za posledicu otežano ispunjenje<br />

obaveza Zavoda u pogledu obezbeđenja obima i sadržaja<br />

zdravstvene zaštite garantovane državljanima Srbije i ostalim<br />

navedenim licima.<br />

S obzirom da su pravo na zdravstvenu zaštitu, kao i obim<br />

i sadržina iste, Zakonom garantovane državljanima Srbije, to<br />

je Vlada dužna da planira sredstva za ostvarivanje ovih prava<br />

u Budžetu Republike shodno realnim potrebama, kao i da<br />

sprovodi druge mere iz njene nadležnosti kako bi se u Zavodu<br />

obezbedila dovoljna količina sredstava, što Vlada godinama<br />

unazad ne čini.<br />

U 2004 g. Vlada je iz budžeta izdvojila svega 2, 6 milijardi<br />

din. za finansiranje navedenog broja neosiguranih, izbeglih i<br />

prognanih lica, što je svega 2.170,00 din. po jednom licu, dok<br />

su osigurana lica na ime doprinosa izdvojila 80 milijardi dinara,<br />

odnosno 12.300,00 din. po jednom licu. S obzirom na to da i<br />

jedna i druga kategorija lica ima isti obim prava na zdravstvenu<br />

zaštitu, to je očigledno da uprkos zakonskim propisima<br />

zdravstvenu zaštitu neosiguranih, izbeglih i prognanih lica<br />

finansiraju osigurana lica, kroz prelivanje doprinosa<br />

Godinama unazad Vlada sprovodi mere koje ne samo da<br />

pogoršavaju materijalni položaj Zavoda, pa time i ukupnog<br />

zdravstvenog sistema, već i ozbiljno dovode u pitanje<br />

funkcionisanje Zavoda kao organizacije za zdravstveno<br />

osiguranje, kroz uvođenje zakonskih rešenja koja su primerenija<br />

sistemu budžetskog finansiranja zdravstva nego sistemu<br />

osiguranja:<br />

- Kontinuirano smanjenje stope doprinosa za zdravstveno<br />

osiguranje, uprkos rastućim potrebama<br />

1994-1996 20,2 % (PIO 20,2%)<br />

1996-1998 16,2 %<br />

1999-2001 19,4 %<br />

2001-2004 11,9 %<br />

2004 12,3% (PIO 20,2%)<br />

- Donošenje Zakona o budžetu, kojim se budžetski način<br />

finansiranja primenjuje i na Zavod, suprotno odredbama<br />

Zakona o zdravstvenom osiguranju i samoj suštini<br />

osiguranja.<br />

- Donošenje zakona o jedinstvenoj stopi doprinosa, kojim<br />

se sve ingerencije prenose sa Upravnog odbora Zavoda<br />

na Ministarstvo finansija, smanjuju osnovice za obračun<br />

doprinosa, predviđaju razna oslobađanja od obaveze<br />

plaćanja doprinosa.<br />

- Donošenje Zakona o poreskom postupku i poreskoj<br />

administraciji, kojim su sve ingerencije oko naplate<br />

i kontrole naplate doprinosa prešle sa Zavoda na<br />

Ministarstvo finansija-poresku upravu.<br />

- Neadekvatna naplata i kontrola naplate doprinosa<br />

od strane poreske uprave (trenutno nenaplaćeni<br />

doprinosi samo od obveznika samostalnih zanimanja i<br />

zemljoradnika iznose blizu 10 milijardi dinara).<br />

- Donošenje Odluke o odlaganju plaćanja dela dospelih<br />

obaveza po osnovu javnih prihoda, koju je donela Vlada<br />

13. 2. 2004., a kojom je, suprotno odredbi člana 108p<br />

stav 3. Zakona o zdravstvenom osiguranju utvrđen<br />

otpis 50% doprinosa za zdravstveno osiguranje (koji<br />

je definisan kao sporedno poresko davanje) utvrđenog<br />

na dan 31. 12. 2003. godine, preduzećima koja se<br />

nalaze u procesu restruktuiranja (62); na tenderu (14);<br />

aukciji (39); koja su sa većinskim državnim paketom<br />

akcija (6) i iz nadležnosti Akcijskog fonda (5), što čini<br />

ukupno 125 privrednih subjekata. Pri tome po navedenoj<br />

Kosovo and Metohia.<br />

For this reason, any failure to fulfill, or partial fulfillment<br />

of established financial obligations to the Administration by the<br />

state, by legal or natural persons, results in a difficulty to fulfill<br />

the obligation of the Administration pertaining to the scope and<br />

content of health care guaranteed to citizens of Serbia and other<br />

listed persons.<br />

Since the right to health care, as well as its scope and content<br />

are guaranteed to citizens of Serbia by the Law, the Government<br />

is obliged to plan funds for the realization of these rights in the<br />

Budget of the Republic in accordance with actual needs, as well<br />

as to implement other measures within its scope of competences,<br />

in order to provide to the Administration sufficient funds, which<br />

is something the Government has not done for years.<br />

In 2004, the Government set aside in the Budget only 2.6<br />

billion dinars for financing the above mentioned number of<br />

uninsured persons, while insured persons contributed 80 billion<br />

dinars, i.e. 12,300.00 dinars per person. Since both categories<br />

have the same scope of rights to health care, it is apparent that,<br />

regardless pf legal regulatives, the health care of uninsured<br />

persons, refugees, and exiled persons is financed by insured<br />

persons, by transfer of contributions.<br />

For years, the Government has undertaken measures that not<br />

only worsen the financial position of the Administration, and<br />

thus of the entire health care system, but also seriously threaten<br />

the functioning of the Administration as the organization for<br />

health insurance, by introducing legal solutions more adapted<br />

to a system of budget financing of health care than to a system<br />

of insurance:<br />

- Continuous decrease of the level of contributions for<br />

health care insurance, regardless of growing needs<br />

1994-1996 - 20.2% (Pension and Invalidity Insurance 20.2%)<br />

1996-1998 - 16.2%<br />

1999-2001 - 19.4%<br />

2001-2004 - 11.9%<br />

2004 - 12.3% (Pension and Invalidity Insurance 20.2%)<br />

- The passing of the Law on the Budget, which applies<br />

budget financing also to the Administration, contrary to<br />

provisions of the Law on Health Insurance, and to the<br />

very essence of insurance.<br />

- The passing of the Law on Unified Level of<br />

Contributions, which transfers all competences from<br />

the Management Board of the Administration to the<br />

Ministry of Finance, decreases the base for calculation<br />

of contributions, envisages various exemptions from<br />

payment of contributions.<br />

- The passing of the Law on Taxation Procedure and<br />

Tax Administration, which transfers all competences<br />

pertaining to collection and control of collection of<br />

contributions from the Administration to the Ministry of<br />

Finance – Tax Administration.<br />

- Inadequate collection and control of collection of<br />

contributions by the Tax Administration (presently,<br />

uncollected contributions, only from payers engaged in<br />

individual activities and farmers amount to almost 10<br />

billion dinars).<br />

- The passing of the Decision to postpone payment of part<br />

of obligations in arrears from public income, passed by the<br />

Government on 13 February 2004, establishing, contrary<br />

to the provision of Article 108p, Paragraph 3 of the Law<br />

on Health Insurance, a write-off of 50% of contributions<br />

for health insurance (which are defined as an auxiliary<br />

tax) established on 31 December 2003, for companies in<br />

the process of restructuring (62); in tender procedure (14);<br />

15


odluci, nisu u istom položaju sve organizacije socijalnog<br />

osiguranja. U mnogo povoljnijem položaju je Fond PIO<br />

jer se navedenom odlukom obaveze ovih preduzeća za<br />

plaćanje PIO doprinosa ne otpisuju. Takođe je u periodu<br />

do 2004. god. otpisano 4,7 milijardi dospelih doprinosa<br />

za zdravstveno osiguranje.<br />

- Obezbeđivanje iz Budžeta svega 1/3 potrebnih sredstava<br />

za pokriće troškova zdravstvene zaštite neosiguranih<br />

lica, kao i izbeglih i prognanih lica (za zdravstvenu<br />

zaštitu izbeglih i prognanih lica nepokriveni troškovi sa<br />

31.12.2003 iznose 2,3 milijardi dinara).<br />

- Uvođenje PDV na lekove sa liste lekova i pomagala koja<br />

se izdaju na teret sredstava Zavoda, čime će se preko<br />

1,8 milijardi dinara preliti iz sredstava doprinosa za<br />

zdravstveno osiguranje u sredstva budžeta.<br />

- Donošenje Uredbe o povećanju koeficijenata za zarade<br />

zaposlenih u zdravstvu i druge mere socijalne politike,<br />

suprotno finansijskim mogućnostima i interesima<br />

osiguranika Zavoda.<br />

Kada se ovome doda i činjenica da je stopa nezaposlenosti<br />

visoka, a prosečna primanja, kao osnovica za obračun doprinosa,<br />

niska, odnosno da manje od dva miliona građana izdvaja<br />

doprinose za zdravstveno osiguranje, te da Zavod raspolaže<br />

sa svega 140 evra po glavi korisnika zdravstvene zaštite (za<br />

razliku od Slovenije koja raspolaže sa 1.200 evra), očigledno<br />

je da je Zavod ustanova koja se bori sa teškom finansijskom<br />

situacijom, i da je hitno potrebno preduzeti odgovarajuće mere<br />

ka uspostavljanju održivog sistema finansiranja.<br />

Posledice ovakvog funkcionisanja sistema finansiranja<br />

zdravstva su:<br />

- Preko 10 milijardi dinara duga zdravstvenih ustanova<br />

zatečenih sa 31. 12. 2003. godine i svakodnevni problemi<br />

u održavanju dnevne likvidnosti zdravstvenog sistema<br />

- Loša zdravstvena zaštita i nemogućnost njenog<br />

poboljšanja<br />

- Nezadovoljstvo građana zbog nemogućnosti da ostvare<br />

zakonom garantovana prava<br />

- Dalje zaduživanje zdravstvenih ustanova kod dobavljača<br />

lekova i drugog materijala, komunalnih i drugih javnih<br />

preduzeća, u svrhu pružanja zdravstvene zaštite, a<br />

usled nedovoljne količine prenetih sredstava od strane<br />

Zavoda)<br />

- Primena budžetskog sistema finansiranja na Zavod<br />

dovodi do sledećih kontradiktornosti:<br />

- Po Zakonu o Budžetu, prihodi i rashodi moraju biti<br />

usklađeni, odnosno planiranje rashoda određuju<br />

očekivani prihodi, a što u sistemu zdravstva<br />

nije moguće usled gore iznetih činjenica. U<br />

sistemu zdravstva visinu rashoda određuju prava<br />

i potrebe korisnika zdravstvene zaštite, te se i<br />

prihodi moraju ostvariti shodno rashodima (što<br />

trenutno nije moguće). Ovo se posebno odnosi na<br />

obavezu Vlade da iz budžeta obezbedi sredstva za<br />

zdravstvenu zaštitu neosiguranih lica u stvarnom<br />

iznosu, a ne prema procenjenim mogućnostima.<br />

U sistemu zdravstva nije moguće smanjiti potrošnju<br />

smanjenjem izvora finansiranja, već isključivo<br />

smanjenjem obima i sadržine zdravstvene zaštite.<br />

- Zavod i ustanove se ne mogu zaduživati kod<br />

Banaka i drugih finansijskih organizacija, ali<br />

se ustanove realno zadužuju kod dobavljača<br />

medicinskih sredstava i pružalaca usluga u okviru<br />

zdravstvenog sistema, s tim što se ovi dugovi ne<br />

16<br />

auction procedure (39); with majority package of shares<br />

in state ownership (6), and within the competence of the<br />

Shares Fund (5), amounting to a total of 125 economic<br />

entities. At the same time, the mentioned Decision does<br />

not place all organizations of social insurance in the same<br />

position. The Fund for Pension and Invalidity Insurance<br />

is in a much better portion since contributions of above<br />

mentioned companies for this fund have not been<br />

reduced. In addition, in the period before 2004, a sum of<br />

due contributions for health insurance of 4.7 billion was<br />

also written off.<br />

– The providing from the Budget of only 1/3 of the sum<br />

required for costs of health care for uninsured persons,<br />

as well as refugees and exiled persons (unsettled costs<br />

for health care for refugees and exiled persons as of 31<br />

December 2003, amount to 2.3 billion dinars).<br />

– The introduction of VAT for medicines on the list of<br />

medicines and devices funded by the Administration,<br />

which will result in the transferring of over 1.8 billion<br />

dinars of funds from contributions for health care to the<br />

Budget.<br />

– Passing of the Decree on increasing the coefficients for<br />

salaries of health care staff, and other measures of social<br />

policy, contrary to financial potentials and interests of<br />

citizens insured by the Administration.<br />

When all this is supplemented by the high rate of<br />

unemployment, and the fact that the average salary, as the<br />

basis for calculating contributions is low, i.e. that less than two<br />

million citizens pay contributions for health care insurance, as<br />

well as that the Administration has only 140 EUR per capita for<br />

beneficiaries of health care (as opposed to Slovenia with 1,200<br />

EUR), it is apparent that the Administration is an institution in a<br />

difficult financial situation, and that urgent measures need to be<br />

undertaken to establish a sustainable system of financing.<br />

The consequences of such functioning of the system for<br />

financing health care are:<br />

– A debt of health care institutions of over 10 billion, as on<br />

31 December 2003, and daily problems to maintain daily<br />

liquidity of the health care system<br />

– Bad health care without the possibility to make<br />

improvements<br />

– Dissatisfaction among citizens because of not being able<br />

to realize rights guaranteed by the law<br />

– New debts of health care institutions to suppliers<br />

of medicines and other materials, and to communal<br />

enterprises, in order to provide health care (as a<br />

consequence of insufficient funds transferred from the<br />

Administration)<br />

– The application of a budget system of financing of the<br />

Administration leads to following contradictions:<br />

– According to the Law on the Budget, income<br />

and expenditures must be harmonized, i.e.<br />

expenditures are planned based on expected<br />

income, which is not possible in the health care<br />

system, as a consequence of above mentioned<br />

facts. In the health care system, expenditures are<br />

determined by the rights and needs of beneficiaries<br />

of health care, which requires realization of<br />

income in accordance with expenditures (which is<br />

presently impossible). This is especially true for<br />

the obligation of the Government to provide from<br />

the Budget the realistic level of funds for health<br />

care for uninsured persons, not funds according to


prikazuju u bilansu Zavoda.<br />

- Sredstva namenjena za tekuće finansiranje, koriste<br />

se za pokriće dugova iz prethodnog perioda. Često<br />

se na osnovu starih dugova utužuju ustanove<br />

i izvršenjem presuda vrši blokada sredstava<br />

opredeljenih za druge namene (a nije redak<br />

slučaj da ustanove budu utužene od strane javnih<br />

preduzeća i to onih kojima je Vlada u prethodnom<br />

periodu otpisala ili reprogramirala dugove po<br />

osnovu doprinosa za zdravstveno osiguranje).<br />

- U bilansu Zavoda, sačinjenom u skladu sa<br />

pravilima koje nalaže budžetsko knjigovodstvo,<br />

prihodi i rashodi su uravnoteženi. U ovom bilansu<br />

ne može se iskazati deficit Zavoda, koji je u<br />

2004. godini iznosio preko 7 milijardi, ne mogu<br />

se iskazati dugovi zdravstvenih ustanova, nastali<br />

usled nedovoljnog obima finansiranja, a koji su<br />

se u 2004. uvećali za 3 milijarde dinara, takođe<br />

se ne mogu iskazati potraživanja Zavoda od<br />

Budžeta u iznosu od preko 7 milijardi dinara, kao<br />

ni potraživanja za dospele a neuplaćene doprinose<br />

za zdravstveno osiguranje od preko 17 milijardi<br />

dinara.<br />

2. Način sprovođenja finansiranja i funkcionisanje<br />

sistema zdravstva<br />

Zavod sprovodi finansiranje zdravstva po sistemu finansiranja<br />

( zatečenih) kapaciteta.<br />

To znači da Zavod obezbeđuje sredstva za finansiranje<br />

zarada za 127.000 zaposlenih u zdravstvu u 350 zdravstvenih<br />

ustanova, troškove prevoza, utrošene energije i ostalih troškova<br />

funkcionisanja zdravstvenih ustanova, zatim za troškove lekova,<br />

sanitetskog i ugradnog materijala, ishrane i drugih potreba<br />

osiguranika.<br />

Ovakav sistem finansiranja ne obezbeđuje potreban<br />

kvalitet pružene zdravstvene usluge<br />

niti zainteresovanost ustanova za<br />

pružanjem većeg broja usluga, odnosno<br />

racionalnijim odnosom u korišćenju<br />

prenetih sredstava.<br />

S druge strane Zavod je prinuđen<br />

da finansira višak kapaciteta, čime<br />

se neracionalno i suprotno interesu<br />

osiguranika troše sredstva osiguranja.<br />

S obzirom na sve navedeno može se<br />

zaključiti da je neophodno reformisati<br />

sistem finansiranja zdravstvene zaštite,<br />

kako u pogledu načina sprovođenja<br />

osiguranja, odnosno prelaska na sistem<br />

finansiranja usluge umesto finansiranja<br />

kapaciteta, tako i u pogledu vraćanja<br />

Zavodu funkcije osiguranja.<br />

U protivnom, Zavod će se i dalje<br />

nalaziti između želja Ministarstva<br />

zdravlja, u čijoj je ingerenciji<br />

definisanje obima prava osiguranika,<br />

i finansijskih mogućnosti, diktiranih<br />

merama Ministarstva finansija,<br />

bez realnih mogućnosti da utiče na<br />

održivost finansiranja. ■<br />

assessed possibilities.<br />

In the health care system it is not possible to reduce<br />

spending as a consequence of reduced sources of<br />

financing, but only by reducing the scope and content of<br />

health care.<br />

– The Administration and the institutions can not<br />

procure loans from banks and other financial<br />

organizations, however institutions in fact incur<br />

debts to suppliers of medicines and medicinal<br />

devices, and providers of services within the<br />

health care system, without these debts appearing<br />

in the balance sheet of the Administration.<br />

– Funds for current financing are used to settle debts<br />

from the previous period. Institutions are often<br />

subject to legal actions, and the implementing<br />

of the verdict, traps funds designated for other<br />

causes (with instances when institutions are<br />

subject to proceedings as a consequence of<br />

actions initiated by public enterprises – the very<br />

enterprises for whom the Government had written<br />

off or reprogrammed debts based on contributions<br />

for health care).<br />

– In the balance sheet of the Administration,<br />

prepared in accordance with regulations pertaining<br />

to budget accounting, income and expenditures are<br />

balanced. This balance can not present the deficit<br />

of the Administration, which was over 7 billion<br />

dinars in 2004, it can not present debts of health<br />

care intuitions incurred as a consequence of the<br />

insufficient level of financing, which have grown<br />

by 3 billion dinars in 2004, it can not present<br />

accounts receivable of the Administration from<br />

the Budget amounting to over 7 billion dinars,<br />

nor can it present claims for due, but uncollected<br />

contributions for health insurance of over 17<br />

billion dinars.<br />

2. The manner of implementation of<br />

financing and the functioning of the<br />

health care system<br />

The Administration finances health<br />

care based on a system of financing<br />

(existing) capacities.<br />

This means that the Administration<br />

provides funds for financing salaries for<br />

127,000 employees in health care, in 350<br />

health care institutions, for traveling costs,<br />

energy, and for other costs of functioning<br />

of health care institutions, as well as for<br />

costs for medicines, sanitary and other<br />

materials, nutrition, and other needs of<br />

beneficiaries.<br />

Such a system of financing does not<br />

provide the required quality of health care<br />

services nor does it ensure the interest of<br />

institutions to offer more services, i.e. to<br />

use transferred funds more rationally.<br />

On the other hand, the Administration<br />

is forced to finance surplus capacities,<br />

thus using insurance funds unreasonably, and contrary to the<br />

best interests of insurance beneficiaries.<br />

In view of all of the above, it can be concluded that a<br />

reform of the system of financing of health care is inevitable,<br />

17


1<br />

Obaveznim zdravstvenim osiguranjem se obezbeđuje zdravstvena<br />

zaštita koja obuhvata: 1) medicinske mere i postupke za unapređivanje<br />

zdravstvenog stanja odnosno sprečavanja, suzbijanja i ranog otkrivanja<br />

oblasti i drugih poremećaja zdravlja (član 18. stav 1. tačka 1. Zakona);<br />

2) lekarski pregled i druge vrste medicinske pomoći u cilju utvrđivanja,<br />

praćenja i proveravanja zdravstvenog stanja (član 18. stav 1. tačka 2.<br />

Zakona); 3) lečenje obolelih i povređenih i druge vrste medicinske pomoći<br />

(član 18. stav 1. tačka 3. Zakona); 4) prevencija i lečenje bolesti usta i<br />

zuba (član 18. stav 1. tačka 4. Zakona); 5) medicinska rehabilitacija u<br />

ambulantno-polikliničkim i stacionarnim uslovima (član 18. stav 1. tačka<br />

5. Zakona); 6) lekovi, pomoćni materijal koji služi za primenu lekova i<br />

sanitetski materijal potreban za lečenje (član 18. stav 1. tačka 6. Zakona);<br />

7) proteze, ortopedska i druga pomagala, pomoćne i sanitarne sprave,<br />

stomatoprotetska pomoć i stomatološki materijali (član 18. stav 1. tačka<br />

7.).<br />

both pertaining to the manner of implementing insurance, i.e.<br />

by transferring to a system of financing services instead of<br />

financing capacities, and by returning the function of insurance<br />

to the Administration.<br />

If this is not done, the Administration will remain in a gap<br />

between the wishes of the Ministry of Health – the institution<br />

competent to define the scope of rights of insured persons, and<br />

the financial potentials, dictated by the measures of the Ministry<br />

of Finance, without any realistic possibility to influence the<br />

sustainability of financing. ■<br />

2<br />

Zdravstvenom zaštitom grupacija stanovništva izloženih povećanom<br />

riziku obuhvataju se: 1) deca do navršenih 15 godina života, školska deca<br />

i studenti do kraja propisanog redovnog školovanja; 2) žene u vezi sa<br />

planiranjem porodice, trudnoćom, porođajem i materinstvom; 3) lica starija<br />

od 65 godina života; 4) hendikepirana i invalidna lica, nezaposlena lica<br />

prijavljena organizaciji za zapošljavanje, materijalno neobezbeđena lica<br />

koja primaju materijalno obezbeđenje po propisima o socijalnoj zaštiti i<br />

zaštiti boraca, korisnici stalnih novčanih pomoći za smeštaj u ustanove<br />

socijalne zaštite.<br />

1<br />

Mandatory health insurance provides health<br />

care encompassing: 1) medical measures<br />

and procedures for improving the health<br />

status, i.e. for preventing, curbing, and<br />

early detection of diseases and other health<br />

disorders (Article 18, Paragraph 1, Dot<br />

1 of the Law); 2) medical checkups, and<br />

other forms of medical aid with the goal<br />

of establishing, monitoring and checking<br />

the health status (Article 18, Paragraph 1,<br />

Dot 2 of the Law); 3) treatment of the ill,<br />

and the injured, and other types of medical<br />

assistance (Article 18, Paragraph 1, Dot 3 of<br />

the Law); 4) prevention and treatment of oral<br />

and dental diseases (Article 18, Paragraph 1,<br />

Dot 4 of the Law); 5) medical rehabilitation<br />

in OPDs and polyclinics, and in hospitals<br />

(Article 18, Paragraph 1, Dot 5 of the Law);<br />

6) medicines, auxiliary material for the<br />

administration of medicines, and sanitary<br />

materials required for treatment (Article 18,<br />

Paragraph 1, Dot 6 of the Law); 7) prostheses, orthopedic and other devices,<br />

auxiliary and sanitary devices, dental prostheses and dental materials<br />

(Article 18, Paragraph 1, Dot 7 of the Law).<br />

2<br />

Population groups with higher risk covered by health care are:<br />

1) children under 15 years of age, school children, and students until the<br />

end of prescribed regular schooling; 2) women, in connection with family<br />

planning, pregnancy, parturition, and maternity; 3) persons over 65 years of<br />

age; 4) handicapped persons and invalids, unemployed persons registered<br />

with the employment administration, persons without material support<br />

who receive material support according to provisions on social protection,<br />

and the protection of veterans, beneficiaries of permanent monetary aid for<br />

placement in institutions for social protection.<br />

18


2.<br />

Ozdravimo<br />

zdravstvo!<br />

Korupcija i transparentnost u<br />

zdravstvenom sektoru<br />

Let us cure<br />

the Health Care!<br />

Corruption and transparency<br />

in health services<br />

<strong>PALGO</strong> <strong>centar</strong> i Republički zavod za zdravstveno<br />

osiguranje Srbije su u okviru kampanje „Ozdravimo<br />

zdravstvo” organizovali okrugli sto na temu “Korupcija<br />

i transparentnost u zdravstvenom sektoru”. Okrugli sto je<br />

održan 20. maja 2005. u hotelu Palas u Beogradu. Okrugli<br />

sto je finansijski podržao Institut za otvoreno društvo iz<br />

Budimpešte.<br />

O problemima korupcije u zdravstvu i merama<br />

koje mogu doprineti da se rad Republičkog zavoda za<br />

zdravstveno osiguranje i ostalih zdravstvenih ustanova<br />

učini transparentnijim govorili su Tomica Milosavljević<br />

(ministar zdravlja), Svetlana Vukajlović (direktorka<br />

Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje), Srbobran<br />

Branković (direktor Agencije za ispitivanje javnog<br />

mnjenja Medijum Galup), Verica Barać (predsednica<br />

Saveta za borbu protiv korupcije) i Nemanja Nenadić<br />

(Transparentnost Srbija).<br />

U diskusiji je pokrenuto pitanje internacionalizacije<br />

problema korupcije i ostvarivanja ljudskih prava u oblasti<br />

socijalnih prava u Srbiji, zatim pitanje srazmerno malog<br />

broja osude slučajeva korupcije, pitanje budžetskog<br />

planiranja i prioriteta finansiranja u zdravstvenom sektoru.<br />

Čula su se različita mišljenja o Zakonu o komorama i<br />

Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, visokom obrazovanju<br />

zdravstvenih radnika i specijalizaciji, institutu zaštitnika<br />

prava pacijenata, odnosu privatnog i društvenog sektora<br />

i sukobu interesa, pilot projektu osnovnih zdravstvenih<br />

usluga u zdravstvenom sistemu Srbije (zdravstveni <strong>centar</strong><br />

Studenica u Kraljevu). ■<br />

<strong>PALGO</strong> Centre and the Republic Health Insurance<br />

Administration organized a round table on the topic<br />

“Corruption and Transparency in Health Sector”, as<br />

part of the “Cure the Health Care” campaign. The panel<br />

discussion was held on May 20, 2005, in the Hotel Palace<br />

in Belgrade. The round table was funded by the Open<br />

Society Institute from Budapest.<br />

The problem of corruption in health care, and the<br />

measures that can make the work of the Republic<br />

Health Insurance Administration and other health care<br />

institutions more transparent, were discussed by Tomica<br />

Milosavljević (minister of health), Svetlana Vukajlović<br />

(director of the Republic Health Insurance Administation),<br />

Srbobran Branković (director of the Public Opinion Poll<br />

Agency Medium Gallup), Verica Barać (president of<br />

the Anti-Corruption Council), and Nemanja Nenadić<br />

(Transparency, Serbia).<br />

The question of internationalizing the corruption issue,<br />

and of realizing human rights in the sphere of social rights<br />

in Serbia, was touched upon in the course of discussion,<br />

and the matters concerning a relatively small number<br />

of convicted cases of corruption, as well as the budget<br />

planning and priority financing in the health sector.<br />

Various opinions were stated on the Law on Chambers and<br />

the Law on Health Care, on higher education for health<br />

workers and advanced trainings, on the institution called<br />

the protection of patient’s rights, the relation between the<br />

private and public sectors and collision of their interests, on<br />

the pilot project of basic health services in the health care<br />

system of Serbia (the<br />

health centre Studenica<br />

in Kraljevo).■<br />

19


3.<br />

Šta građani<br />

dobijaju novim<br />

Zakonom o<br />

zdravstvenoj<br />

zaštiti?<br />

What do the<br />

Citizens get with<br />

the New Law on<br />

Health Care?<br />

U okviru serije okruglih stolova o<br />

reformi zdravstvenog sektora u Srbiji,<br />

<strong>PALGO</strong> <strong>centar</strong> je, pod pokroviteljstvom<br />

Instituta za otvoreno društvo iz<br />

Budimpešte, 23. juna 2005. u hotelu<br />

Palas u Beogradu organizovao javnu<br />

raspravu na temu „Šta građani dobijaju<br />

novim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti?”.<br />

U raspravi o Predlogu zakona o<br />

zdravstvenoj zaštiti, učestvovali su: u ime<br />

Ministarstva zdravlja, (koje je pripremilo<br />

Predlog zakona o zdravstvenoj zaštiti),<br />

Nevena Karanović (zamenica ministra<br />

zdravlja), Snežana Simić (pomoćnica<br />

ministra zdravlja u sektoru zdravstvene<br />

politike i planiranja) i Zorica Dinić<br />

(savetnica ministra zdravlja u oblasti<br />

razvoja i unapređenja privatne prakse);<br />

Hajrija Mujović-Zornić (generalni<br />

sekretar Udruženja za medicinsko pravo);<br />

Zoran Stamatović (predsednik Udruženja<br />

privatnih doktora stomatologije); i<br />

Višeslav Hadži-Tanović (predsednik<br />

Privatne lekarske komore Srbije). ■<br />

As part of a series of round tables<br />

on the reform of the health sector in<br />

Serbia, <strong>PALGO</strong> Centre organized, under<br />

the sponsorship of the Open Society<br />

Institute from Budapest, on June 23,<br />

2005, in Hotel Palace in Belgrade, a<br />

public discussion entitled “What Do<br />

the Citizens Get With the New Law on<br />

Health Care?”<br />

The following took part in the<br />

discussion on the Bill of the Law on<br />

Health Care: on behalf of the Ministry<br />

of Health (where the Bill of the Law<br />

on Health Care was prepared) Nevena<br />

Karanović (deputy minister of health),<br />

Snežana Simić (assistant to the minister<br />

of health for health policy and planning),<br />

and Zorica Dinić (counsellor to the<br />

minister of health for development and<br />

improvement of private practice); Hajrija<br />

Mujović-Zornić (Medical Law Society,<br />

secretary general); Zoran Stamatović<br />

(Private Dentists Association, president);<br />

and Višeslav Hadži-Tanović (Private<br />

Medical Chamber of Serbia, president).<br />

■<br />

20


Šta donose novi zakoni<br />

u zdravstvu?<br />

What will the New Laws on<br />

Health Care bring?<br />

Hajrija Mujović-Zornić<br />

U današnje vreme pravo na zdravstvenu zaštitu, u većem<br />

ili manjem obimu, proklamovano je i zagarantovano u svim<br />

zemljama sveta. Zaštita i unapređenje zdravlja predviđeni su<br />

međunarodnim deklaracijama i ugovorima. U Statutu Svetske<br />

zdravstvene organizacije (WHO) navodi se kao trajni zadatak<br />

dostizanje najviših standarda zdravlja svih naroda.<br />

Prvi put se u tom međunarodnom dokumentu<br />

zdravlje proglašava za jedno od osnovnih i<br />

neotuđivih prava svakog čoveka, bez obzira na<br />

rasu, religiju, politička ubeđenja, ekonomski ili<br />

društveni položaj. U njemu je još istaknuto da<br />

vlade država snose odgovornost za zdravlje svojih<br />

naroda i da ta odgovornost iziskuje donošenje<br />

odgovarajućih zakona i mera socijalnog karaktera<br />

u oblasti zdravstvene zaštite. U Evropi je na<br />

planu zaštite zdravlja i obavljanja medicinskih<br />

delatnosti usvojen značajan broj dokumenata,<br />

od kojih su na planu ljudskih prava u oblasti<br />

zdravlja najvažniji: Deklaracija o promovisanju<br />

prava pacijenata (1994), Konvencija o ljudskim<br />

pravima i biomedicini (1997), kao i Povelja o<br />

pravima pacijenata (2002).<br />

Zdravstvo razvijenih zemalja fokusira se<br />

na subjekte zdravstvenog sistema i podizanje<br />

standarda kvaliteta pružanja usluga, gde je od suštinske važnosti<br />

briga o korisniku usluga tj. pacijentu, njegovom zdravlju i<br />

njegovim pravima, što predstavlja svrhu ustrojstva sistema<br />

uopšte. S druge strane, svest o tzv. pacijentovim pravima<br />

kao “novoj” kategoriji prava prati opšta obligacija sigurnosti<br />

koja stoji na teret društva, da obezbedi valjanu, sigurnu,<br />

kvalitetnu i efikasnu zdravstvenu zaštitu. U tom pravcu je išao i<br />

zakonodavac u Srbiji usvajajući novembra 2005. godine tri opšta<br />

zakona koja uređuju oblast zdravstvene zaštite, zdravstvenog<br />

osiguranja i komora u zdravstvu kao staleških organizacija.<br />

Svaki od ovih propisa je uslov sprovođenja reformskih promena<br />

u funkcionisanju zdravstvenih službu i poštovanju i zaštiti<br />

prava u vezi sa tim. Inače, u Srbiji je pravo na zaštitu zdravlja<br />

proklamovano i zagarantovano kako Ustavom, tako i zakonima<br />

o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju. Prava iz oblasti<br />

zdravlja dalje se razrađuju kroz odgovarajuća podzakonska akta,<br />

kao što su uredbe, pravilnici, odluke i uputstva.<br />

Donošenje novih zakona odnosi se na obavljanje medicinske<br />

delatnosti sa posebnim težištem na zakonitost rada i poštovanje<br />

ljudskih prava po osnovu zaštite zdravlja. Stručnom vrednovanju<br />

ovih zakonskih tekstova može se prići sa više strana, ali se težište<br />

uvek stavlja na celovitost, koherentnost i pravnu tehniku takvih<br />

sistemskih zakona sa aspekta ljudskih prava i zdravlja, a ne na<br />

ekonomski, organizacioni ili funkcionalni aspekt obavljanja<br />

zdravstvenih delatnosti, koji bi u nekoj neravnoteži mogli<br />

značiti manja prava. Kao i svaki drugi pravni propis, ovi zakoni<br />

imaju takođe sopstvenu razvojnu dimenziju, odnosno oni su u<br />

oblasti medicine često podložni promenama i novim rešenjima.<br />

To potvrđuje uporednopravna praksa drugih zemalja u težnji da<br />

rešenja pravno relevantnih pitanja budu što više progresivna i<br />

primerena. Zakon se ceni prema tome da li je u duhu savremenih<br />

pravnih rešenja u oblasti medicinskog, tj. zdravstvenog prava,<br />

Hajrija Mujović-Zornić<br />

Today, the right to health care is, to a greater or lesser<br />

extent, proclamed and guaranteed in all countries in the<br />

world. The protection and upgrading of health is envisaged in<br />

international declarations and agreements. The Statute of the<br />

World Health Organization is cited as the permanent task of<br />

achieving the highest standards of health for<br />

all nations. For the first time, this international<br />

document proclaims health as one of the basic<br />

and unalianable rights of every man, regardless<br />

of race, religion, political convictions, economic,<br />

or social status. It also emphasizes that state<br />

governments bear the responsibility for the health<br />

of their population, and that this responsibility<br />

requires the passing of adequate laws and social<br />

measures in the field of health care. In the field<br />

of health protection and performimg of medical<br />

activities, a considerable number of documents<br />

were adopted in Europe, of which pertaining to<br />

human rights in health care, the following are the<br />

most important: Declaration on the Promotion of<br />

Patients’ Rights in Europe (1994), Convention<br />

on Human Rights and Biomedicine (1997), as<br />

well as the European Charter on Patients’ Rights<br />

(2002).<br />

Health care in developed countries is focused on entities in<br />

the system of health care, and on raising the standard of quality<br />

of health care services, with the crucial importance of care about<br />

the beneficiary i.e. the patient, his health, and his rights, which<br />

represents the reason for establishing the system in general. On<br />

the other hand, the awareness about the so-called patient’s rights<br />

as a “new” category of rights is accompanied by the general<br />

obligation of security, as the obligation of the society to provide<br />

good, certain, quality, and efficient health care. This was also<br />

the direction taken by Serbian legislators, when in November<br />

2005, three general laws that regulate the field of health care,<br />

health insurance, and chambers in health care as professional<br />

organizations were adopted. Each of these regulatives is a<br />

precondition for implementing reforms in the functioning of<br />

health care services and for respecting and protecting the rights<br />

in this field. In Serbia, the right to health care is proclaimed and<br />

guaranteed both by the Constitution, and by laws on health care<br />

and health insurance. Rights in the field of health are further<br />

detailed via adequate bylaws, such as regulations, rule books,<br />

decisions, and instructions.<br />

The passing of these laws pertains to the performace of medical<br />

activities, with special emphasis on legality and respect of human<br />

rights in health care. Expert valuation of these legal texts can be<br />

approached from various aspects, however, the focus is always<br />

placed on completeness, coherence, and the legal technique of<br />

such systemic laws from the aspect of human rights and health,<br />

and not on the economic, organizational, or functional aspect of<br />

performing health care activities, which could, in case of lack<br />

of balance, imply fewer rights. Like any other legal regulation,<br />

these laws also have their own development dimension, i.e. in<br />

the field of medicine they are frequently subject to changes and<br />

new solutions. This is confirmed by comparative legal practice<br />

21


kako se shvata u širem smislu. Napori zakonodavaca razvijenih<br />

zemalja usmereni su u tom pravcu. U tome se prepoznaje i<br />

odgovor na pitanje da li u Srbiji ima dovoljno svesti i saznanja<br />

o tome da se prihvate trendovi tzv. juridizacije medicine, pravne<br />

kontrole u vršenju medicinske delatnosti, poimanja uloge prava<br />

kao garanta vršenja “dobre” medicine a čoveka kao “pravnog<br />

subjekta” u medicini.<br />

Novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti izvesno je bolji u<br />

mnogim segmentima, naročito kada su u pitanju pacijentova<br />

prava, od do sada važećeg zakona s kojim se poredi kao svojom<br />

polaznom referencom. Može se prigovoriti načinu donošenja<br />

ovog zakona gde je nedovoljno korišćeno pravničko znanje.<br />

Iako se može posmatrati iz više uglova, ovaj Zakon, inače<br />

obiman po broju članova, je pre svega pravni akt najvišeg ranga<br />

pa je po tome njegov pravni aspekt najvažniji u odnosu na druge.<br />

Napredak je u tom smislu vidljiv. Čitava dva nova odeljka<br />

zakona posvećena su načelima zdravstvene zaštite i ljudskim<br />

pravima. Doduše, još postoji neujednačena terminologija (u<br />

prvom delu govori se o građaninu a u drugom o pacijentu, a<br />

to treba povezati) i mehanički pristup u razumevanju pojedinih<br />

pravnih instituta, kao na primer kod dužnosti pacijenata gde se<br />

mešaju pojmovi odgovornog ponašanja, dužnosti u sopstvenom<br />

interesu, i obaveze, a veštački se pravi simetrija između položaja<br />

lekara i položaja pacijenta (čl.43 ZZZ). Nedovoljno je i dalje<br />

istaknut aspekt pomoći pacijentima u ostvarivanju njihovih<br />

prava, imajući u vidu loše strane koje su se pokazale u praksi<br />

zaštitnika prava pacijenata u delu autonomnosti njihovog rada.<br />

Zakon sadrži određene odredbe koje nisu dobro uobličene i u<br />

tome bi sigurno mogao biti bolji. Pojedine preuzete odredbe<br />

starog zakona, pojašnjene su i poboljšane, ali ponekad ne<br />

i u dovoljnoj meri. Na primer, to se može videti na pitanju<br />

obdukcije gde je bolje zacrtana obaveznost obdukcije (čl.222<br />

ZZZ), ali je i dalje ostala nedovoljno razjašnjena uloga bliskih<br />

lica preminulog, koji bi mogli ne samo zahtevati obdukciju,<br />

nego se njoj i protiviti.<br />

Zakon o komorama zdravstvenih radnika je zakon<br />

koji se po prvi put donosi za Srbiju, budući da ga decenijama<br />

unazad nije bilo, ne računajući vreme kraljevine Jugoslavije i<br />

ondašnjeg Zakona o lekarima (1931). Zakon pokriva ključna<br />

pitanja obavljanja zdravstvenih profesija: kodeks etike, licence,<br />

kontrola kvaliteta medicinskih usluga, zaštita članova komore i<br />

posredovanje u sporovima sa pacijentima. Njegova rešenja su<br />

načelno u skladu sa savremenim rešenjima u uporednom pravu.<br />

Komora je staleška organizacija trajnog karaktera, obavezna je<br />

za one koji obavljaju delatnosti za koju se osniva i na nju nema<br />

uticaja sastav članova niti njihova vlasnička struktura. Ona je<br />

zakonski predstavnik i zastupnik interesa svojih članova. Po<br />

22<br />

of other countries in the effort to make legally relevant issues<br />

as progressive and as relevant as possible. A Law is assessed<br />

from the aspect of its adherence to modern legal solutions in<br />

the field of medical, i.e. health law, in the broader sense. Efforts<br />

of lawmakers in developed countries are channeled in this<br />

direction. This also offers the answer to the question if in Serbia<br />

there is sufficient awareness and knowledge to accept trends of<br />

the so-called juridisation of medicine, the legal control over the<br />

performing of medical activities, the comprehension of the role<br />

of law as the garantor of<br />

“good” medicine, and of the<br />

man as the “legal subject” in<br />

medicine.<br />

The new Law on Health<br />

Care is certainly better in<br />

several segments, especially<br />

when it comes to rights of<br />

the patient, than the law<br />

which preceeded it, with<br />

which it is compared as<br />

its initial reference. The<br />

manner of passing this law<br />

may be criticized, due to<br />

insufficient application<br />

of legal knowledge. Even<br />

thought it may be regarded<br />

from several angles, this Law, composed of numerous articles,<br />

is above all a legal document of the highest order, which<br />

makes its legal aspect more important than its other aspects.<br />

An improvement in this respect is apparent. Two new chapters<br />

of the Law are entirely devoted to principles of health care<br />

and to human rights. There still in fact remains unharmonized<br />

terminology (in the first part the Law speaks of the citizen, and<br />

in the second of the patient, which should be connected), and<br />

the mechanical approach to the understanding of certain legal<br />

institutes, such as for example when it comes to obligations<br />

of the patient, where there is a confusion between responsible<br />

behavior, obligations in ones own interest, and obligations, with<br />

an artificial symmetry between the position of the doctor and<br />

the position of the patient (Article 43 of the Law). The aspect<br />

of assisting patients to realize their rights is still not sufficiently<br />

stressed, in view of the negative aspects that have become<br />

evident in the practice of the patient ombudsman from the aspect<br />

of autonomy of activities. The Law contains certain provisions<br />

that are not well formulated, which is another aspect where it<br />

could be better. Certain provisions that were taken over from the<br />

old Law have been clarified and improved, however, not always<br />

to a sufficient degree. For example, this is apparent pertaining to<br />

post mortem examination, where the obligation to perform such<br />

examination is better defined (Article 222 of the Law), however<br />

the role of persons close to the deceased, who could not only<br />

demand post mortem examination, but also oppose it, remains<br />

insufficiently clear.<br />

The Law on Chambers of Health Care Professionals is a<br />

law which is adopted in Serbia for the first time, since it did not<br />

exist for decades, if the period of the Kingdom of Yugoslavia<br />

and its Law on Physicians (1931) is excluded. This Law governs<br />

key issues of the health care profession: code of ethics, licenses,<br />

quality control of medical services, protection for members of<br />

the Chamber, and mediation in disputes with patients. Solutions<br />

from the Law are generally in agreement with modern solutions<br />

of comparative law. The Chamber is a permanent professional<br />

organization, it is obligatory for those who are active in the<br />

field of work for which it is founded, and it is not influenced


suštini to je oblik decentralizovane posredne uprave u stvarima<br />

koje se tiču medicinskih delatnosti i njenih pripadnika. Država<br />

na komoru prenosi deo svojih javnih ovlašćenja i komora tako<br />

postaje oblik samokontrole. Ipak, zbog opštih interesa društva<br />

aktivnost komore takođe mora da podleže državnom nadzoru<br />

nad zakonitošću, ali ne i svrsishodnošću rada, pri čemu odnos<br />

komore i državnih organa nije samo odnos podređenosti i<br />

nadređenosti, nego i odnos saradnje.<br />

Zakon o zdravstvenom osiguranju stvara bolje uslove<br />

za zdravstvenu zaštitu i uvodi određene promene u pravima<br />

po osnovu osiguranja građana. Pored obaveznog predviđa se,<br />

po prvi put, i dobrovoljno zdravstveno osiguranje. Zakon,<br />

kao i ranije, prvenstveno definiše osigurana lica i posebno<br />

zaštićene kategorije, a u pogledu medicinskih usluga pravi<br />

razliku između standardnih i vanstandardnih usluga. Jasno<br />

se nabrajaju prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja i<br />

izuzeci u smislu zdravstvene zaštite koja se ne obezbeđuje<br />

obaveznim zdravstvenim osiguranjem, u kom domenu su<br />

neka prava smanjena na račun uvođenja novih ili proširenja<br />

već postojećih prava. Ipak, problemi i dalje postoje u pogledu<br />

tretmana zdravstveno neosiguranih lica, a čija zaštita pada na<br />

teret sredstava iz budžeta, i redukovanja nekih prava po osnovu<br />

bolovanja.<br />

Zakonsko uređenje koje se tiče obavljanja zdravstvenih<br />

delatnosti, prava davaoca usluga i prava pacijenata kao<br />

korisnika treba da bude zaokruženo i usklađeno, čemu teže i<br />

najnovija zakonska rešenja u Srbiji. Pri tome, i zakonodavna<br />

aktivnost predstavlja uvek kontinuirani proces, kako zbog toga<br />

što “život” ide uvek ispred prava, tako i činjenice da neka od<br />

usvojenih rešenja zahtevaju potvrdu ili proveru u svakodnevnoj<br />

medicinskoj praksi. U okviru korpusa pravnih propisa uvek<br />

se ima u vidu: normativni aspekt (državni i staleški propisi;<br />

odnos medicinske etike i prava); aspekt primene propisa (sa<br />

stanovišta zdravstvenog radnika poštovanje pravila struke i<br />

pažnje; poštovanje tuđih prava); aspekt odgovornost (krivična,<br />

građanska, staleška; osiguranje od odgovornosti).<br />

Reforma zdravstvenog sistema u Srbiji na samom je početku.<br />

Nesporno je da ona treba da bude celovita i da uvažava potrebu<br />

promena i u sferi zdravstvenog zakonodavstva, pre svega<br />

unifikacije i harmonizacije domaćih propisa sa evropskim<br />

propisima koji su brojni u ovoj materiji. Jedan broj pravnih<br />

pitanja koja ulaze u domen tzv. medicinskog (zdravstvenog)<br />

prava je od ranije regulisan, ali i ove propise treba ponovo<br />

razmotriti, osavremeniti ih i dati im nov smisao. Postoje još<br />

uvek neka pitanja koja su ostala potpuno neregulisana, naročito<br />

u pogledu posebnih medicinskih postupaka i mehanizama zaštite<br />

i osnaživanja pacijentovih prava gde se nije daleko odmaklo. ■<br />

by the composition of members or their ownership structure. It<br />

is the legal exponent and the representative of interests of its<br />

members. In essence, this is a form of decentralized indirect<br />

management pertaining to issues in connection with medical<br />

activities, and its members. The state delegates to the Chamber<br />

a part of its public competences, and thus the Chamber becomes<br />

a form of selfcontrol. However, due to the general interest of the<br />

society, the legality of the Chamber, but not the justification of<br />

its activities, must also be subject to surveillance by the state,<br />

with relations between the Chamber and the state organs being<br />

not only in the domain of senitority, but also in the domain of<br />

cooperation.<br />

The Law on Health Insurance forms better conditions for<br />

health care and introduces certain changes of rights based on<br />

insurance of citizens. In additon to mandatory, for the first time<br />

voluntary health insurance is also envisaged. Like before, the<br />

Law primarily defines insured persons and special protected<br />

categories, and in the domain of medical services, it makes a<br />

difference between standard and out of standard services. Rights<br />

belonging to mandatory health insurance are clearly listed, as<br />

well as exemptions pertaining to health protection not provided<br />

within mandatory health insurance, wherein certain rights have<br />

been reduced in order to introduce new or to expand alredy<br />

existing rights. Still, problems remain pertaining to treatment of<br />

persons without health insurance, which falls on budget funds,<br />

and in the reduction of certain rights pertaining to sick leave.<br />

The legal regulation for performing of health care activities,<br />

the rights of providers of services, and rights of patients as<br />

beneficiaries, should be rounded off and harmonized, as is also<br />

the trend of the latest legal regulations in Serbia. In this respect,<br />

legislative activity is always a continuous process, both because<br />

“life” always preeceds the law, and because of the fact that<br />

certain adopted solutions require confirmation or verification<br />

during daily medicial practice. The body of legislation at<br />

all times bears in mind: the normative aspect (state and<br />

professional regulations; relationship between medical ethics<br />

and the law); the aspect of implementation of regulations<br />

(from the aspect of the health care professional this is the<br />

respect of professional rules and care; the respect for rights of<br />

others); the aspect of responsibility (penal, civic, professional;<br />

insurance from liability).<br />

The reform of the health care system in Serbia is just<br />

beginning. It is without a doubt that it must be comprehensive,<br />

and must respect the need for change of health care legislation,<br />

above all unification and harmonization between domestic<br />

regulations and European regulations, which are numerous in<br />

this field. A certain number of issues belonging to the domain<br />

of the so-called medical (health care) law have already been<br />

regulated, but these regulations also need to be reevaluated,<br />

updated, and endowed with a new meaning. There still remain<br />

issues that are completely unregulated, especially pertaining to<br />

special medical procedures and mechanisms of protection and<br />

strengthening the rights of patients, where not much progress<br />

has been made. ■<br />

23


4.<br />

Javno zdravstvo u Srbiji i<br />

Dekada inkluzije Roma<br />

U godini početka Dekade inkluzije Roma 2005-2015.<br />

<strong>PALGO</strong> <strong>centar</strong> je uz podršku Fonda za otvoreno društvo<br />

(Beograd) i Instituta za otvoreno društvo (Budimpešta)<br />

organizovao konferenciju pod nazivom „Javno zdravstvo<br />

u Srbiji i Dekada inkluzije Roma”.<br />

Cilj konferencije, održane 21. decembra 2005. u<br />

Sava Centru, bio je da okupi predstavnike relevantnih<br />

institucija centralne i lokalnih vlasti, romske lidere, kao i<br />

predstavnike međunarodnih i nevladinih organizacija koje<br />

se bave pitanjima od značaja za javno zdravstvo u Srbiji i<br />

zdravstvenu zaštitu romske nacionalne manjine.<br />

Glavne konferencijske teme formulisane su na sledeći<br />

način:<br />

• Šta donosi Zakon o zdravstvenoj zaštiti kada je u<br />

pitanju zdravstvena zaštita Roma?<br />

• Uloga i planovi jedinica lokalne samouprave u<br />

ostvarivanju ciljeva Dekade inkluzije Roma.<br />

• Da li su Zakonom o budžetu Republike Srbije<br />

predviđena odgovarajuća sredstva za sprovođenje<br />

akcionog plana u oblasti zdravstva?<br />

Među osnovnim problemima u pristupu zdravstvenoj<br />

zaštiti Roma istaknuti su: nemogućnost ostvarivanja<br />

zdravstvene zaštite bez prijave prebivališta, nedostatak<br />

ličnih dokumenata, predrasude, novčana participacija<br />

i nedovoljno odgovoran stav Roma prema sopstvenom<br />

zdravlju.<br />

Na konferenciji je zatraženo od predstavnika<br />

Ministarstva zdravlja i Ministarstva za ljudska i manjinska<br />

prava da, u cilju veće transparentnosti, objave na svojim<br />

Internet prezentacijama plan raspolaganja budžetskim<br />

sredstvima rezervisanim za sprovođenje akcionog plana u<br />

oblasti zdravstva. ■<br />

Public Health in Serbia<br />

and Decade of Roma<br />

Inclusion<br />

In the initial year of the Decade of Roma Inclusion<br />

2005-2015, <strong>PALGO</strong> Center organized a conference “Public<br />

Health in Serbia and Decade of Inclusion of Roma”,<br />

supported by the Fund for an Open Society (Belgrade) and<br />

the Open Society Institute (Budapest).<br />

The Conference, held on December 21, 2005 in Sava<br />

Center, Belgrade, was aimed at gathering representatives<br />

of the relevant institutions of central and local authorities,<br />

Roma leaders, and members of international and nongovernmental<br />

organizations dealing in matters of<br />

importance for the public health sector in Serbia, and also<br />

the health care of Roma national minority.<br />

The chief topics at the Conference were formulated<br />

thus:<br />

• What to expect of the Law on Health Care in relation<br />

to health care of Roma?<br />

• Role and plans of local community self-rule units in<br />

realizing the goals of the Decade of Roma Inclusion.<br />

• Does the Law on the Budget of the Republic of Serbia<br />

foresees adequate funds for the realization of the Action<br />

Plan in the field of health care?<br />

The following was emphasized as some of the crucial<br />

problems in approaching the health care of Roma people:<br />

impossibility of realizing one’s health care rights without<br />

the registered place of residence, missing personal<br />

documents, prejudices, financial participation, and<br />

irresponsible attitudes of Roma themselves toward their<br />

own health status.<br />

The conference pleaded with the representatives of<br />

the Ministry of Health and the Ministry for Human and<br />

Minority Rights, to publish<br />

at their web presentations,<br />

for the purpose of greater<br />

transparency, the allocation<br />

plan for the budget funds<br />

reserved for the realization of<br />

the Action Plan in the sphere of<br />

health care. ■<br />

24


Zdravlje Romkinja<br />

Potrebe i problemi<br />

Health of Roma Women<br />

Needs and Problems<br />

Đurđica Zorić<br />

Na početku priče o mogućnosti praktikovanja ljudskih<br />

prava imamo jedan opšti stav da su ženska ljudska prava sva<br />

prava koja ženama pripadaju jednostavnom činjenicom da su<br />

pripadnice ljudskog roda. Ali i konstataciju da su svi oblici<br />

ponašanja i nasilja kojima su žene izložene samo zato što su žene,<br />

ustvari oblici kršenja ženskih ljudskih<br />

prava. Stvari se dodatno komplikuju<br />

kad se postojeća situacija primeni na<br />

romsku ženu, pripadnicu manjinske,<br />

marginalizovane grupe društva.<br />

Poziciju Romkinje u porodici i užoj<br />

i široj društvenoj okolini najčešće<br />

karakterišu situacije koje su pretnja<br />

njenim ljudskim, manjinskim i<br />

naposletku ženskim pravima. Ove<br />

situacije, bez obzira da li se deo njenog<br />

porodičnog života ili se događaju<br />

izvan njene zajednice, dakle, na ulici,<br />

kod lekara ili u školi, gotovo bez<br />

izuzetka mogu se opisati kao primeri<br />

diskriminatorne prakse. Ženska prava<br />

Romkinja su od strane društvene<br />

zajednice u potpunosti nepriznata, te<br />

se aktivistički rad na ovom pitanju<br />

nameće kao imperativ. Razmišljanja o karakteristikama pozicije<br />

Romkinje dovode nas, na samom početku, do praktikovanja<br />

prava na adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Skup ovog materijala<br />

moramo da razdvojimo na probleme i potrebe Romkinja<br />

u domenu zdravlja. Najpre, problemi, nalazimo ih svuda:<br />

neposedovanje zdravstvene knjižice, rana udaja, uslovi života,<br />

česta pojava fenomena „bolesnog zdravlja”, nasilje nad ženom i<br />

na kraju, ali ne manje važna, učestala pojava diskriminacije nad<br />

Romkinjama.<br />

Zdravstvena dokumentacija<br />

Dobro poznati problem koji svoj koren ima u problemu<br />

stanovanja u nelegalizovanim naseljima, nehigijenskim<br />

slamovima, koji nemaju mogućnost prijave stanovanja ili prijave<br />

Na konferenciji su učestvovali: Jelena Marković (pomoćnica<br />

ministra za ljudska i manjinska prava, nacionalni koordinator<br />

Dekade inkluzije Roma), Osman Balić (YUROM <strong>centar</strong>),<br />

Petar Antić (Centar za prava manjina), Ðorde StojiljkoviÐorde<br />

Stojiljkovi (Ministarstvo zdravlja, Sektor za razvoj i reformu),<br />

Ðurdica ZoriÐurdica Zori (Romski ženski <strong>centar</strong> “Bibija”),<br />

Marjan Muratović (Jugoslovenska asocijacija za kulturu i<br />

asocijaciju Roma), Anne-Maria Ćurković (Sekretarijat za<br />

Romsku nacionalnu strategiju), Jadranka Stojanović (Fond za<br />

otvoreno društvo), Borka Jeremić (UNDP), Vesna Jovanović<br />

(CARE International), Barbara Davis (CARE International),<br />

Davor Rako (UNHCR), Ljubinka Smiljanić (UNHCR), Mirko<br />

Vučinić (UNHCR), Darko Mišić (član opštinskog veća opštine<br />

Novi Beograd), Predrag S. Šalinger (Zdravstveni <strong>centar</strong><br />

Leskovac), Vanja Ilić (Okružni koordinator promocije zdravlja,<br />

Leskovac), Silvia Koso (CIDA), Anđelka Miljević (Dečji romski<br />

<strong>centar</strong>), Mijat Damjanović (<strong>PALGO</strong> <strong>centar</strong>), Dejan Pavlović<br />

(<strong>PALGO</strong> <strong>centar</strong>).<br />

Đurđica Zorić<br />

At the source of issues of implementing human rights there<br />

is a common view that human rights of women are all the rights<br />

belonging to women by the very fact that they are members<br />

of the human race, but also the conclusion that the types of<br />

behavior and violence that women are subjected to just because<br />

they are women, are in fact forms of violating the<br />

human rights of women. Matters are additionally<br />

complicated when this last premise is applied to<br />

a Roma woman, who is a member of a minority,<br />

marginalized group within the society.<br />

The position of a Roma woman within the<br />

family, and in the narrower and broader social<br />

millieu is most frequently characterized by<br />

situations which threaten her human, her minority,<br />

and finally her woman’s rights. These situations,<br />

regardless if they are part of her family life, or<br />

take place outside this community, i.e. in the<br />

street, at a doctor, or in school, can virtually<br />

without exception be described as examples of<br />

discriminatory practices. Women’s rights of Roma<br />

women are completely unrecognized by the social<br />

community, making activist work in this field<br />

imperative. Deliberations on the characteristics of<br />

the position of the Roma woman, bring us at the<br />

very onset to the issue of exercising the right to adequate health<br />

care. This set of issues must be subdivided into problems and<br />

needs of Roma women in the domain of health. First, problems,<br />

which exist everywhere: not having a health card, early<br />

marriage, living conditions, the frequent phemonenon of „ill<br />

health”, violence against women, and last but not least, frequent<br />

discrimination of Roma women.<br />

Health documentation<br />

This is a well known problem, rooted in life in illegal<br />

settlements, unhygienic slums, without the possibility to register<br />

address or residence. Without this document, it is not possible<br />

to obtain an ID card, which is a prerequisite to obtain a health<br />

care card. Therefore, this is a cycle of problems stemming<br />

from decades of problems, which could be broken by offering<br />

provisional legalization or virtual addresses. This is envisaged in<br />

the Draft Action Plan for personal documents in the framework<br />

of the Decade of Roma Inclusion – which was, regretfully, not<br />

adopted by the Government of the Republic of Serbia, and can<br />

therefore not be implemented. However, our law envisages<br />

privileges for vulnerable groups of citizens, such as children<br />

under 15 years of age, and pregnant women, regardless of<br />

nationality or ethnic group. And this is exactly where there are<br />

instances of primarily violations of the law, also accompanied<br />

by disrespect for basic human rights. There is a series of cases<br />

when pregnant women, and not only those from the group of<br />

internally displaced persons, were denied health care, without<br />

anyone suffering any consequences.<br />

Another very vulnerable category within the Roma population<br />

are the elderly, above all, elderly women, who are also illiterate<br />

in 80% of cases, as well as young mothers, single mothers, and<br />

of course children. Consequences of this state of affairs are<br />

many: neglect of own health, inadequate treatment, “ill health”,<br />

25


oravka. Bez ovog dokumenta ne može se izvaditi lična karta a<br />

bez ove ni zdravstvena knjižica. Dakle, jedan krug problema koji<br />

ima svoje decenijsko nasleđe, a može biti prekinut davanjem<br />

privremene legalizacije ili virtulenih adresa. Ovo predviđa<br />

nacrt akcionog plana za pristup ličnim dokumentima u okviru<br />

Dekade Roma – koji, nažalost, nije usvojen od strane Vlade<br />

Republike Srbije, pa ne može ni da se primenjuje. Međutim,<br />

naš zakon predviđa povlastice kad su u pitanju osetljive grupe<br />

građana kao što su deca do 15 godina i trudnice, bez obzira kojoj<br />

nacionalnoj ili etničkoj grupi pripadaju. Upravo ovde se grade<br />

slučajevi nepoštovanja zakona, pre svega, a potom i kršenja<br />

osnovnih ljudskih prava. Niz je slučajeva trudnica, i to ne samo<br />

IRL, kojima je uskraćena zdravstvena nega, a da niko nije snosio<br />

odgovornost za to. Jedna od najugroženijih kategorija u okviru<br />

romske zajednice su i stara lica, pre svega, stare žene koje su<br />

u 80% slučajeva nepismene, zatim mlade majke, samohrane<br />

majke i naravno deca. Posledice ovog i ovakvog stanja<br />

višestruke su: zanemarivanje sopstvenog zdravlja, neadekvatno<br />

lečenje, »bolesno zdravlje«, pribegavanje korišćenju tuđih<br />

zdravstvenih knjižica, porođaji u kući gde ne postoje uslovi a<br />

ni stručna pomoć, povećani rizici smrtnosti. Ovde je značajno<br />

skrenuti pažnju na probleme pristupa zdravstvenoj i socijalnoj<br />

zaštiti sa kojima se susreću porodice deportovane po ugovorima<br />

o readmisiji. Nacrt akcionog plana u okviru Dekade Roma koji<br />

reguliše ova pitanja takođe, postoji, i takođe nije usvojen od<br />

strane Vlade RS, pa nam onemogućava delovanje na osnovu<br />

ovog dokumenta.<br />

Reproduktivno zdravlje žena<br />

Ako krenemo od porodičnog okruženja Romkinje, dakle,<br />

susrećemo jednu patrijarhalnu zajednicu čije žene vrlo rano<br />

ulaze u proces biološke reprodukcije, gotovo još kao devojčice.<br />

Njima pada u obavezu celokupno staranje oko brojne dece i<br />

porodice, uključujući i stare članove, pri čemu se podrazumeva<br />

da su one istovremeno angažovane i u ekonomskoj sferi<br />

domaćinstva i porodice.<br />

Kad je reč o planiranju porodice Romkinja nema gotovo<br />

nikakvog udela, dakle u 95% slučajeva muž je taj koji odlučuje.<br />

Kontracepciju koristi njih vrlo malo, najviše 30%. Svaku<br />

neželjenu trudnoću romske žene rešavaju nasilnim prekidom<br />

trudnoće. Broj ovakvih intervencija je vrlo visok, kreće se oko 8-<br />

14 kiretaža po ženi. Razlog ovome je nedovoljan broj informacija<br />

koje stižu do Romkinje, ali u većini slučajeva i diskriminacija od<br />

strane lekarskog osoblja u ustanovi, zatim nedostatak novčanih<br />

sredstava ili jednostavno nepristanak muža. Smrtnost Roma, a<br />

posebno romske žene alarmantna je. Podsetimo se da su Romi<br />

najmlađa populacija na svetu, prosek životne dobi je 45 godina,<br />

što je bar 20-30 godina manje od ostalih.<br />

Iskustvo rada na terenu Romskog Ženskog Centra BIBIJE, a<br />

teren je jedna od osnovnih naših aktivnosti, pokazuje da romska<br />

žena relativno trpeljivo podnosi ovakav položaj<br />

u porodici. Čini se bliskim objašnjenje da je u<br />

pitanju svojevrsna »socijalizacija« žene ili bolje<br />

rečeno pripremanje kćerke u primarnoj porodici<br />

za ulogu koja joj je namenjena. Konkretnije<br />

rečeno, Romkinja se udaje vrlo rano, iako se<br />

starosna granica u novije vreme pomera, sa<br />

13 na 15 ili 16 godina. Ova socijalizacija ili<br />

naprosto priprema odvija se u okviru primarnog<br />

porodičnog okruženja u kome vladaju strogi<br />

patrijarhalni zakoni. Jedan od njih je dobro<br />

poznati kult nevinosti koji ima duboku tradiciju<br />

i neguje se u romskoj zajednici. Budući da<br />

zna svoje dužnosti (vrlo retko i prava) mlada<br />

žena, uistinu još devojčica (12,13 godina stara)<br />

26<br />

use of health care cards belonging to other people, births in the<br />

home without required conditions or expert assistance, higher<br />

mortality risks. An issue that needs to be emphasized here, are<br />

problems of access to health care and social protection facing<br />

families deported according to agreements on readmission. The<br />

Draft Action Plan in the framework of the Decade of Roma<br />

which regulates these issues also exists, and once again, it<br />

was not adopted by the Government of the Republic of Serbia,<br />

making it impossible for us to act based on this document.<br />

Reproductive health of women<br />

Starting with the family environment of Roma woman, we<br />

are faced with a patriarchal community, within which women<br />

enter the process of biological reproduction very early, virtually<br />

as young girls. They have the complete responsibility of caring<br />

for numerous children, and for the family, including also elderly<br />

members, while it is selfexplanatory that they are also engaged<br />

in the economic aspects of the household and of the family.<br />

A Roma woman plays virtually no part in the domain of<br />

family planning, namely in 95% of cases the husband is the<br />

one who makes the decision. Contraceptives are rarely used,<br />

i.e. in no more that 30% of cases. Roma women resolve all<br />

undesired pregnancies by induced abortions. The incidence<br />

of such interventions is very high, with 8-14 abortions per<br />

woman. Reasons lie in insufficient information that reaches<br />

Roma women, but in most cases also in discrimination by health<br />

care staff in institutions, in lack of funds, or in a simple lack of<br />

consent of the husband. Mortality of Roma, and especially Roma<br />

women is alarming. Here, we wish to remind that the Roma are<br />

the youngest population in the world, with an average life span<br />

of 45 years, which is 20-30 years less than other populations.<br />

Experiences from field work of the Roma Women’s Center<br />

BIBIJA, which is one of our main activities, indicate that Roma<br />

women endure such a position within the family relatively<br />

passively. A plausible explanation can be found in the specific<br />

“socialization” of the woman, i.e. the preparing of daughters<br />

in the primary family for their destined role. More concretely,<br />

Roma women marry very early, even though lately the age is<br />

shifting from 13 to 15 or 16 years. This socialization, or simply<br />

preparation, takes place within the primary family environment<br />

with strict patriarchal rules. One such rule is the well known<br />

virginity cult, with a very deep tradition still nurtured in the<br />

Roma community. Knowing her obligations (very rarely her<br />

rights), a young woman, acctualy still a girl (at 12-13 years<br />

of age), accepts obligations, of which bearing children is the<br />

most important. However, being a good housewife, servility,<br />

obedience, proving ones worth – are all virtues expected from the<br />

bride from the moment when she gets married, until she herself<br />

becomes a mother in law, and even beyond that – so that the time<br />

to prove ones various virtues practically never ends. Regardless<br />

Conference attendees: Jelena Marković (assistant to the minister for human<br />

and minority rights, national coordinator of the Decade of Roma Inclusion),<br />

Osman Balić (YUROM Center), Petar Antić (Center for Minority Rights), Đorđe<br />

Stojiljković (Ministry of Health, Development and Reform Sector), Đurđica Zorić<br />

(Roma Women Center “Bibija”), Marjan Muratović (Yugoslav Association for<br />

Culture and Association of Roma People), Anne-Maria Ćurković (Secretariat<br />

for Roma National Strategy), Jadranka Stojanović (Fund for an Open Society,<br />

Serbia), Borka Jeremić (UNDP), Vesna Jovanović (Care International), Davor<br />

Rako (UNHCR), Ljubinka Smiljanić (UNHCR), Mirko Vučinić (UNHCR), Darko<br />

Mišić (member of the municipal council, Novi Beograd), Predrag S. Šalinger<br />

(Health Center Leskovac), Vanja Ilić (County coordinator for health promotion,<br />

Leskovac), Silvija Koso (CIDA), Anđelka Miljević (Roma Children Center), Mijat<br />

Damjanović (<strong>PALGO</strong> Center), Dejan Pavlović (<strong>PALGO</strong> Center).


prihvata dužnosti od kojih je najvažnije rađanje, ali i dobro<br />

vođenje domaćinstva, pokornost, poslušnost, dokazivanje<br />

– sve su to vrline koje se očekuju od mlade od vremena kad se<br />

uda pa sve dok sama ne postane svekrva, pa i dalje – to vreme<br />

dokazivanja raznih vrlina ustvari ne prestaje. Bez obzira što će<br />

rađanje biti mnogobrojno i često ne planirano od nje same, što<br />

će je u određenom, na primer zdravstvenom smislu, naročito<br />

opteretiti, Romkinja se neće pobuniti, naročito ne javno, kao<br />

što se to može sresti kod većine drugih etničkih zajednica.<br />

Ako je njen život ispunjen samo rađanjem dece i vođenjem<br />

domaćinstva, ona će decu voleti, a hranioca dece poštovati.<br />

Poštovanje muža, pokornost i neprikosnovenost njegovog<br />

autoriteta izraz je zahvalnosti za obezbeđenu egzistenciju deci.<br />

Zdravlje mladih<br />

Tradicija i vaspitanje ovde igraju vrlo važnu ulogu.<br />

Istraživanje koje je RŽC BIBIJA vodila a ticalo se pitanja<br />

kulta nevinosti u romskoj porodici, pokazuje visok procenat<br />

roditelja, pre svega očeva, koji očekuju, zahtevaju od svojih<br />

kćerki da budu nevine kad se budu udavale. Ovo je jedan od<br />

razloga tako rane udaje koja definitivno utiče na zdravlje mladih<br />

devojaka. Još jedan od razloga rane udaje jeste činjenica da ta<br />

devojka postaje besplatna radna snaga u svojoj novoj porodici.<br />

I pored toga što je i u svojoj primarnoj porodici radila mnogo, u<br />

muževljevoj se mora i dokazati i svakako raditi još teže poslove<br />

što opet loše utiče na zdravlje ove devojke, ponekad ustvari još<br />

devojčice.<br />

Uslovi života<br />

Sledeći problem, iako po važnosti verovatno treba da je<br />

na prvom mestu, su teški uslovi u kojima živi a koji svakako<br />

ostavljaju dubok trag na život Romkinje. Svi smo, makar jednom,<br />

prošli pored nekog romskog naselja i na prvi pogled videli da<br />

ono nema struju, vodu, kanalizaciju, grejanje. Domaćinstvo se<br />

vodi na šporetu na čvrsta goriva, što podrazumeva sakupljanje<br />

i cepanje drva i slično, a to je gotovo redovno posao domaćice.<br />

U naselju Deponije, koje je praktično u centru Beograda, ne<br />

postoji voda u kući, već žene uzimaju vodu iz ogromne cevi<br />

koja je pukla i iz koje neprestano otiče voda koja je usred<br />

naselja stvorila udubljenje u kome se zadržava. Ovde se pere<br />

veš, tepisi, uzima voda za domaćinstvo leti i zimi. I na plus 40<br />

i na minus 20 možete videti žene koje peru do kolena u hladnoj<br />

vodi, bose, jer nemaju drugog izbora. Konkretno, u Deponiji, od<br />

146 porodica, ne postoji ni jedna žena koja nije imala ozbiljnijih<br />

ginekoloških problema, od redovnih upala jajnika i bešike, do<br />

ozbiljnijih bolesti. Zanimljivo je pomenuti da se upravo u ovom<br />

naselju dogodilo nekoliko nemilih događaja, kao što su smrti<br />

beba bez objašnjenja, iako su vođena kod lekara. Pomenuću<br />

rasprostranjeni stereotip da žene iz romske zajednice rađaju<br />

mnogo dece, što je svakako tačno. Međutim, Deponija je naselje<br />

u kome je zabeležen i znatan broj žena nerotkinja i onih koje su<br />

imale problema u trudnoći, prilikom začeća. Ovo se lako može<br />

povezati sa teškim uslovima u kojima žive, a koji definitivno<br />

ugrožavaju žensko zdravlje.<br />

Bolesno zdravlje<br />

Fenomen «bolesnog zdravlja« žena čest je kod Romkinja.<br />

Razlozi su mnogobrojni: nedostatak vremena, novca,<br />

tradicionalan stav da žena mora da je uvek na nogama, da je<br />

sramota ići kod lekara. Naravno, da su nedostatak potrebne<br />

dokumentacije i ponekad diskriminatorni stav zdravstvenih<br />

radnika, prva i glavna prepreka. Nažalost, sve pomenute<br />

činjenice često se »čitaju« kao nebriga za sopstveno zdravlje,<br />

niska svest o važnosti zdravlja i sl. Razbijanje ove predrasude<br />

ili mišljenja je moja misija. Sve što naizgled liči na nebrigu i<br />

nedostatak svesti, ustvari je naučena uloga žene koja se žrtvuje<br />

of the fact that births will be numerous and frequently without<br />

her own planning, thus resulting in various, for example health<br />

burdens, a Roma woman will not rebel, especially not publicly,<br />

as would be the case in most other ethnic groups. If her life is<br />

filled only with bearing children and managing the household,<br />

she wil love the chidren, and respect the breadwinner. Respect<br />

for the husband, obedience, and his unquestionable authority are<br />

an expression of gratitide for providing the means of existance<br />

for the children.<br />

The health of young people<br />

Tradition and upbringing play a very important role. Research<br />

done by Roma Women’s Center BIBIJA pertaining to the cilt of<br />

virginity in the Roma family, has indicated a high percentage<br />

of parents, primarily fathers, who expect, rather demand, from<br />

their daughters to marry as virgins. This is one of the reasons for<br />

early marriage, which definitely influence the health of young<br />

girls. Another reason for early marriage is the fact that the girl<br />

becomes a source of free labor for her new family. Even though<br />

she worked very hard in her primary family, in her husband’s<br />

family she must additionaly prove herself, and must take on<br />

even harder tasks, which again influences the health of the<br />

young woman, in some cases in fact still a young girl.<br />

Living conditions<br />

The next problem, which should probably be placed first for<br />

its importance, are the difficult living conditions, which leave<br />

their mark on the life of the Roma woman. We have all, at one<br />

time or another, passed by a Roma settlement, and seen that<br />

there is no electricity, no running water, no sewerage, or heating.<br />

The household relies on a stove burning solid fuel, which<br />

means gathering and preparing wood, etc., which is almost<br />

always the task of the housewife. In the settlement “Deponija”,<br />

virtually in the center of Belgrade, there is no water in houses,<br />

so women take water from a huge pipe, which has cracked and<br />

is constantly letting out water that has formed a recess in the<br />

middle of the settlement and remains there. This is used to<br />

wash laundry and carpets, and to take water for the household,<br />

both in summer and in winter. At +40 o C, as well as at -20 o C,<br />

women can be seen doing the laundry, knee deep in water and<br />

barefoot, because thay have no other choice. More precisely, in<br />

the “Deponija” settlement, there are 146 families, but there is not<br />

a singe woman who has not had serious gynecological problems,<br />

from regular inflammations of ovaries and the bladder, to very<br />

serious diseases. It is interesting to mention that it was in this<br />

settlement that several unpleasant instances have ocurred, such<br />

as unexplained deaths among infants who had been taken to<br />

doctors. I will mention the general sterotype that Roma women<br />

bear many children, which is no doubt true. However, the<br />

“Deponija” settlement is also a place with a significant number<br />

of infertile women, and women who experienced problems<br />

during pregnancy, or to concieve. This can easily be linked to<br />

diffucult living conditions, which definitelly threaten the health<br />

of women.<br />

Ill health<br />

The phenomenon of “ill health” is frequent in Roma women.<br />

Reasons are numerous: lack of time and money, the traditional<br />

view that a woman must be up and about at all times, that it<br />

is a disgrace to visit a doctor. Naturally, the lack of required<br />

documents, and sometimes the discriminatory attitide of health<br />

care staff, are the first and the main obstacle. Unfortunately, all<br />

mentioned facts are often “interpreted” as lack of care for own<br />

health, as a low level of awareness of the importance of health,<br />

etc. My mission is to shatter this prejudice or opinion. All that<br />

resembles lack of care or lack of awareness, is in fact the learned<br />

27


za porodicu, koja je stub i oslonac svima, jedan model ponašanja<br />

izrastao na osnovama patrijarhalnog društva, a koji nije nepoznat<br />

na ovim prostorima. U čemu se ogleda bolesno zdravlje<br />

Romkinja: u svakodnevnim rečima »nije mi ništa«, »samo mala<br />

prehlada«, »proći će«, »lekari ionako ništa ne znaju«, »biće mi<br />

bolje«. Rezultat ovoga su hronične upale pluća koje su nastale iz<br />

nepreležanih prehlada, hronične upale jajnika, pojačane migrene<br />

– i sve to ove žene leče na nogama.<br />

Zdravstvene posledice nasilja<br />

Nasilje u porodici je tek od nedavno postalo predmet<br />

krivičnog zakona sa dosta neujednačenom praksom za sada.<br />

Iako prestaje da bude zabranjena tema ili nešto što se događa<br />

nekom drugom a ne nama, reakcije institucija, ali i okoline<br />

na nasilje nanesu više štete nego koristi. Pokrenuti krivični<br />

postupci dugo traju, stambena i ekonomska zavisnost žena od<br />

nasilnika, nepostojanje sigurne kuće koja ima dovoljno mesta za<br />

majke i decu samo su neki od delova opšte ženske priče kad je<br />

reč o nasilju. Zapažanja aktivistkinja RŽC BIBIJA govore da je<br />

svaka DRUGA Romkinja pretrpela neki oblik nasilja u porodici,<br />

da tek 2% Romkinja prijavi slučaj nasilja policiji, a da policija<br />

reaguje na svaki PETI poziv iz romskog naselja.<br />

Diskriminacija<br />

Ovaj široki pojam<br />

obuhvata zdravstveni<br />

sektor u dva smera:<br />

direktni i indirektni.<br />

Direktna diskriminacija<br />

ispoljava se u situaciji<br />

kada zdravstveni radnik<br />

odbija da pruži pomoć<br />

Romu. Ovde ubrajamo<br />

i verbalno nasilje,<br />

degradirajući tretman,<br />

odvajanje od drugih<br />

pacijenata. Ne postoje<br />

relevantni podaci kojima bi mogla da se izmeri zastupljenost<br />

ove pojave. Rad na terenu RŽC “BIBIJI” doneo je ove podatke:<br />

od 40 romskih naselja u Beogradu u kojima smo radile najmanje<br />

65% Romkinja izjavilo je da se susreće da diskriminatornim<br />

tretmanom od strane zdravstvenih radnika. Prenebregavanje<br />

specifičnih potreba romskog stanovništva, nedostatak<br />

informacija na njihovom jeziku, nepoznavanje državnih<br />

institucija generalno, a zdravstvenih posebno, nedostatak kadra<br />

dovoljno senzitivnog na romsku kulturu i verovanja, nedostatak<br />

zdravstvenih radnika romskog porekla - su sve vidovi i razlozi<br />

indirektne diskriminacije.<br />

Za kraj o zdravlju<br />

Na kraju potrebno je istaći i moguća rešenja ovog krajnje<br />

nezavidnog položaja koji ima tendenciju pogoršavanja. Pre<br />

svega, treba stvoriti čvrste mehanizme koji će omogućiti lakšu<br />

dostupnost primarne zdravstvene zaštite i specijalističkih službi,<br />

zatim važna je primena postojećih zakona i/ili njihova dopuna,<br />

kao i podizanje dostupnosti informacija od značaja za zdravlje na<br />

daleko viši nivo od trenutnog. Uspostavljanje uloge medijatorke<br />

– kao spone između romske zajednice i zdravstvene institucije,<br />

predstavlja takođe mogućnost prevazilaženja vekovnog jaza<br />

koji je stvoren između ove dve strane. I na kraju, jedna od vidnih<br />

potreba svih zainteresovanih strana je ustanovljenje validne baze<br />

podataka o ženskom zdravlju koja bi doprinela potpunijoj slici<br />

o zdravstvenom stanju žena iz marginalizovane populacije, ali i<br />

bila dobar temelj za građenje jedne sveobuhvatne strategije za<br />

konačnu eliminaciju ovakvog stanja. ■<br />

role of the woman, who sacrifices herself for the family, who<br />

is a pillar of support for all, as a model of behavior rooted in a<br />

patriarchal society, and by no means new in this region. What<br />

are the indicators of ill health in Roma women? They are in<br />

daily statements such as: “I am all right”, “it’ just a mild cold”,<br />

“it’ll pass”, “doctors are ignorant anyway”, “I will feel better”.<br />

Results of all this are chronic lung inflammations resulting<br />

from untreated colds, chronic inflammations of ovaries, strong<br />

migranes – all of which these women take on their feet.<br />

Health consequences of violence<br />

Family violence has only recently become subject to<br />

penal legislation, accompanied by a rather varying approach<br />

in practice to date. Although it is no longer a taboo topic, or<br />

something that happens to others, never to us, the reactions of<br />

institutions, but also of the milleu to violence bring more harm<br />

than good. Initiated criminal proceedings take a long time, and<br />

the housing and economic dependence of women on the violator,<br />

the nonexistance of a safe house which would have sufficient<br />

space for mothers and children, are only parts of the universal<br />

tale about women and violence. Activists of Roma Women’s<br />

Center BIBIJA have noted that ONE OUT OF TWO Roma<br />

women have suffered some form of family violence, that only<br />

2% of Roma women report cases of violence to<br />

the police, and that the police reacts only to ONE<br />

FIFTH of calls from Roma settlements.<br />

Discrimination<br />

This broad concept encopasses the health<br />

care sector from two aspects: direct and indirect.<br />

Direct discrimination is expressed in a situation<br />

when a health care worker denies assistance to<br />

a Roma. This also encompasses verbal violence,<br />

degrading treatment, segregation from other<br />

patients. There are no relevant data that would<br />

permit measuring the level of this phenomenon.<br />

Field work by Roma Women’s Center BIBIJA<br />

rendered following data: in the 40 Roma settlements in Belgrade<br />

in which we worked, at least 65% Roma women stated that they<br />

are faced with discriminatory tretment by health care workers.<br />

The oversight of specific needs of the Roma population, the<br />

lack of information in their language, the lack of knowledge<br />

about state institutions in general, and health care institutions<br />

speciafically, the lack of staff sufficiently sensitive to Roma<br />

culture and beliefs, the lack of health care workers who are Roma<br />

– all represent types of and reasons for indirect discrimination.<br />

In conclusion – about health<br />

In conclusion, one must indicate also the potential solutions<br />

for this extremely unfavorable position with a worsening trend.<br />

First of all, strong mechanisms need to be created that will<br />

enable easier access to primary healthcare and to specialist<br />

services. The implementation of existing laws and/or their<br />

supplementation is also required, as well as raising the level<br />

of access to information important for health to a much higher<br />

level than it is presently. The establishing of the role of a female<br />

mediator – as a link between the Roma community and the<br />

health care institution, also represents a possibility to overcome<br />

the centuries long gap between the two sides. And finally, one of<br />

the visible requirements of all interested parties is to establish a<br />

valid database on women’s health, which would contribute to a<br />

more complete picture about the health of women belonging to<br />

a marginalized population, but would also form a good basis for<br />

creating a comprehensive strategy for the final elimination of<br />

this state of affairs. ■<br />

28


5.<br />

Zdravlje žena u<br />

zdravstvenoj politici<br />

Srbije<br />

Women’s Health in<br />

the Health Care Policy<br />

in Serbia<br />

U okviru serije okruglih stolova posvećenih<br />

ključnim pitanjima zdravstvene politike Srbije,<br />

<strong>PALGO</strong> <strong>centar</strong> je, u Sava Centru, 20. juna 2006.<br />

godine, u saradnji sa Fondom za<br />

otvoreno društvo iz Beograda,<br />

organizovao okrugli sto na temu<br />

„Zdravlje žena u zdravstvenoj<br />

politici Srbije”.<br />

Cilj skupa bio je da<br />

okupi relevantne stručnjake,<br />

odnosno organizacije, vladine<br />

i nevladine, kako bi se otvorila<br />

važna pitanja iz ove, donekle<br />

zapostavljene, problematike.<br />

Uvodna izlaganja su imale<br />

Snežana Simić (pomoćnica<br />

ministra zdravlja), Hajrija<br />

Mujović-Zornić (Institut<br />

društvenih nauka) i Đurđica<br />

Zorić (nevladina organizacija<br />

“Bibija”). ■<br />

As part of a series of round tables dedicated<br />

to the key problems of health care in Serbia,<br />

<strong>PALGO</strong> Center organized, in co-operation with<br />

the Fund for an Open Society from Belgrade, on<br />

June 20, 2006, in Sava Centre, a round table on<br />

the topic of “Women’s Health in the Health Care<br />

Policy in Serbia”.<br />

The goal of the meeting was to gather relevant<br />

experts, governmental and non-governmental<br />

organizations, in order to open up discussion<br />

on pertinent issues related to those somewhat<br />

neglected problems.<br />

Introductory speeches were delivered by<br />

Snežana Simić (assistant to the minister of<br />

health), Hajrija Mujović-Zornić (Institute of<br />

Social Sciences), and Đurđica Zorić (“Bibija”<br />

NGO). ■<br />

29


Zdravlje žena<br />

Women’s Health<br />

Hajrija Mujović-Zornić<br />

Položaj žena sa aspekta zaštite njihovog zdravlja nije u<br />

dovoljnoj meri bio predmet interesovanja u Srbiji. Promovisanje,<br />

unapređenje i zaštita zdravlja žena zacrtani su još od ranije<br />

kao značajni ciljevi zdravstvene politike prema ženama, ali<br />

svakodnevna medicinska praksa i pozitivna zakonska rešenja iz<br />

ove oblasti svedoče o određenim<br />

manjkavostima. Naročito se<br />

pokazuje potreba preispitivanja i<br />

redefinisanja zdravstvene politike<br />

imajući u vidu širi kontekst gde<br />

postoje aktuelna “granična”<br />

pitanja zdravlja, kakva su<br />

pitanja povezana sa odnosima<br />

u porodici, socijalnim statusom<br />

žene, radno-ekonomskim<br />

aktivnostima, kao i rodno (po<br />

polu) uočene razlike u pristupu<br />

zdravstvenoj zaštiti žena. Samim<br />

tim zdravstvena politika bi dobila<br />

mogućnost mnogo realističnijeg i<br />

životnijeg pristupa u oblikovanju<br />

i sprovođenju svojih ciljeva.<br />

Otvaranje značajnih<br />

pitanja o zdravstvenoj politici<br />

prema zdravlju žena, međutim,<br />

znači i više od toga. Naime, time<br />

se dolazi bliže odgovoru kakva je<br />

stvarna i efektivna zdravstvena zaštita žena u Srbiji danas, koje<br />

su njene dobre a koje loše strane, kako je žena tu pozicionirana,<br />

odnosno kakav je pravni položaj žene kao subjekta zdravstvene<br />

zaštite u jednom takvom sistemu. Osnovni pokazatelji tog<br />

položaja svakako jesu: stanje zdravlja ženske populacije,<br />

rad zdravstvenih službi i stepen uređenosti i poštovanja<br />

prava iz oblasti zdravlja. Kroz ove odrednice sagledava se i<br />

implementacija ciljeva zdravstvene politike u svakodnevnoj<br />

medicinskoj praksi.<br />

Iako žene čine 51,4% ukupne populacije Srbije, a istovremeno<br />

većinu zaposlenih u zdravstvu čine žene, zdravstvena zaštita<br />

žena nije uvek adekvatna u pogledu organizacije, metoda rada<br />

i pristupa službama. Zaštita je više orijentisana na lečenje a<br />

zanemareni su prevencija oboljenja i stanja i promocija zdravlja.<br />

Postoji nedostatak rodno senzitivnih istraživanja za praćenje<br />

zdravlja, ali i nedostatak vođenja istih takvih statističkih<br />

podataka, posebno podataka iz rutinske zdravstvene statistike za<br />

evidenciju korišćenja usluga zdravstvenih službi. Kada je reč o<br />

stanju zdravlja žena, značajni faktori uticaja su: - demografski,<br />

gde se posebno posmatra starenje žena, stopa smrtnosti i<br />

broj živorođenih po polu; - promene u porodičnom životu; -<br />

obrazovanje žena; - opterećenje faktorima rizika oboljevanja;<br />

- nasilje nad ženama. Posebni problemi se javljaju kod žena<br />

Romkinja i socijalno ugroženih žena kako u pogledu pristupa<br />

zdravstvenoj zaštiti, tako i sagledavanju njihovih zdravstvenih<br />

potreba.<br />

U prošlosti zdravstvena zaštita žena se tradicionalno vezivala<br />

samo za reproduktivnu medicinu. Danas je pristup mnogo širi<br />

a veliki uticaj ima rodni pristup, koji uvažava polne razlike i<br />

ravnopravnost. Svetska zdravstvena organizacija (SZO) je<br />

kroz svoje analize zauzela takođe određene stavove: - bolesti<br />

Hajrija Mujović-Zornić<br />

The position of women from the aspect of health protection<br />

is not attributed sufficient interest in Serbia. Promotion and<br />

protection of women’s health have been previously postulated<br />

as important goals of health care policies for women,<br />

however, daily medical practice and legal solutions in this field<br />

demonstrate certain shortcomings. There is<br />

a very evident requirement to review and<br />

redefine the health care policy in view of the<br />

broader context when current “borderline”<br />

health issues exist that are connected to<br />

family relationships, the social status of<br />

women, their work-economic activties,<br />

as well as to gender differences in the<br />

approach to health care for women. This<br />

would result in a much more realistic and a<br />

closer to life approach to the designing and<br />

implementation of health care goals.<br />

The initiating of important issues of<br />

health care policy pertaining to women’s<br />

health, however, means more than this.<br />

Namely, it brings us closer to the answer<br />

of what is in fact the acctual and effective<br />

health protection for women in Serbia today,<br />

what are its good and its bad sides, how the<br />

woman is positioned within this concept, i.e.<br />

what is the real position of the woman as a<br />

subject of healt care within such a system.<br />

Basic indicators of this position are by all means: the health<br />

status of the female population, activities of health care services,<br />

and the level of regulation and respect of rights to health care.<br />

These parameters offer an insight into the implementation of<br />

goals of health care policies in daily medical practice.<br />

Even though 51.4% of the population of Serbia are women,<br />

who are also the majority of employeees in health care,<br />

women’s health care is not always adequate from the aspect<br />

of organization, methods of work, and accessibility of services.<br />

Protection is more channeled toward treatment, while prevention<br />

of diseases and various states, and promotion of health are<br />

neglected. There is a lack of gender sensitive research to monitor<br />

health, as well as lack of registration of such statistical data,<br />

especially data from routine health statistics pertaining to use of<br />

health care services. Factors important for women’s health are:<br />

- demographic, with special emphasis on the aging of women,<br />

mortality, and number of liveborn infants by sex; - changes<br />

pertaining to family life; - education of women; - burden of<br />

disease risk factors; - violence against women. Special problems<br />

appear in Roma women, and in women who are socially<br />

vulnerable, both when it comes to access to healthcare and to the<br />

assessment of their health care needs.<br />

In the past, health care for women was traditionally connected<br />

only to reproductive medicine. Today, the approach is much<br />

broader, with a significant influence of the gender approach,<br />

which takes into consideration gender differences and gender<br />

equality. In its analyses, the World Health Organization (WHO)<br />

has also adopted certain views: - diseases are not manifested<br />

in the same manner in women and in men; - certain diseases<br />

are exclusive to women; - diseases in women often demand<br />

a different approach to diagnosis and treatment than in men;<br />

30


se ne ispoljavaju na isti način kod žena i kod muškaraca; - neke<br />

bolesti su isključivo vezane za ženski pol; - bolesti kod žena<br />

često zahtevaju drugačiji pristup dijagnostici i lečenju nego<br />

kod muškaraca; - faktori rizika po zdravlje nisu isti za oba pola,<br />

pogotovo u pogledu nasilja na ženama; - dobra preventivna<br />

zaštita može dovesti do smanjenja obolevanja i produženja<br />

životnog veka žena. U razvijenim zemljama to je dovelo do<br />

veće pažnje društva i stvaranja svojevrsnih pokreta za zdravlje<br />

žena. Naročito su važni pravci razvoja i preporuke SZO u<br />

pogledu otklanjanja nejednakosti među polovima, smanjenja<br />

stope smrtnosti i invalidnosti porodilja, bezbednog abortusa,<br />

smanjenja nasilja nad ženama i programa zdravstvene zaštite<br />

žena na svim nivoima.<br />

Stanje ljudskih prava žena u oblasti zaštite zdravlja je deo<br />

šireg konteksta. Život i zdravlje svakog čoveka predstavljaju<br />

pravom zaštićena lična dobra, a iz toga proizilazi niz bazičnih<br />

i izvedenih prava iz korpusa tzv. pacijentovih prava. U osnovi<br />

većine od tih prava jeste pravo na samoodređenje i kontrolu<br />

vlastitog tela. Kod ženske populacije, u zavisnosti od konkretnih<br />

okolnosti i životnog veka, ova pitanja se tipično aktuelizuju<br />

kod: preventivne zaštite zdravlja žena, planiranja i kontrole<br />

rađanja u pozitivnom i negativnom pravcu, trudnoće, porođaja i<br />

materinstva, seksualne aktivnosti i rizika od prenosivih bolesti,<br />

prelaznog doba i starosti.<br />

Zaštita žena kroz zdravstveno zakonodavstvo Srbije danas<br />

je praktično redukovana na reproduktivnu ulogu žene. Većinom<br />

su to opšte odredbe o pojačanoj zaštiti žena, gde od posebnih<br />

zakona koji bi obuhvatnije posmatrali celokupnu oblast medicine<br />

rađanja, postoji samo Zakon o postupku prekida trudnoće u<br />

zdravstvenoj ustanovi (1995). Inače ovaj zakon je restriktivniji<br />

u propisivanju uslova za pobačaj po odobrenju u odnosu na<br />

prethodno važeći istoimeni zakon, zbog čega predstavlja<br />

korak unazad u pogledu slobode žene da odlučuje o pobačaju.<br />

Kod zaštite reproduktivnog zdravlja od suštinske je važnosti<br />

razumevanje tesne veze između ove zaštite i reproduktivnih<br />

prava, čije se ostvarivanje uvek treba omogućiti i respektovati<br />

od strane zdravstvenih službi, bez uticaja i pritisaka na slobodnu<br />

volju žene. To dolazi u prvi plan naročito kod sledećih pitanja:<br />

pravo na rađanje i mere potpomognutog oplođenja, pravo na<br />

kontrolu rađanja u pogledu željenog i zdravog potomstva, pravo<br />

na pobačaj uz specifičnosti ranog i kasnog pobačaja, pravo<br />

na sterilizaciju, prava trudnice kao pacijenta uz specifičnosti<br />

HiV-pozitivne trudnoće, prava porodilja, i prava vezana za<br />

ginekološko-hirurške intervencije.<br />

Potrebno je oblikovati koncept reprodukcije koji objašnjava<br />

i potvrđuje ideju o pravu na reprodukciju kao bazičnom<br />

ljudskom pravu. U većini liberalnih zapadnih demokratija<br />

smatra se da ljudi moralno i legalno uživaju prokreativnu<br />

slobodu ili prokreativnu autonomiju. Ona uključuje kako pravo<br />

na reprodukciju, tako i pravo da se spreči reprodukcija. Tako<br />

definisano pravo povlači za sobom niz spornih pitanja koja traže<br />

svoje razrešenje. Na primer, ko ima pravo na reprodukciju; da<br />

li njega uživaju samo venčani parovi ili i pojedinci; da li je ovo<br />

pravo ograničeno na heteroseksualne parove; da li je limitirano<br />

starosnom granicom titulara; da li mogu maloletne osobe ili<br />

starije žene u postmenopauzi imati pravo na reprodukciju;<br />

da li ovo pravo pripada samo fertilnim osobama koja mogu<br />

da rađaju prirodno, via coitus, ili i sterilne osobe imaju pravo<br />

na reprodukciju. Na ova pitanja ne može se dati odgovor bez<br />

koherentne koncepcije prava na reprodukciju u kontekstu zaštite<br />

reproduktivnog zdravlja. ■<br />

- health risk factors are not the same for both sexes, especially<br />

when it comes to violence against women; - good prevention can<br />

lead to decrease of diseases and to a longer life span of women.<br />

In developed countries, this has lead to greater attention of the<br />

society, and to the formation of specific movements for women’s<br />

health. Directions of development and WHO recommendations<br />

are especially important when it comes to eliminating gender<br />

inequality, reducing the level of mortality, and morbidity of new<br />

mothers, safe abortion, decrease of violence against women, and<br />

programs of health care for women at all levels.<br />

The status of women’s rights in health care is part of a<br />

broader context. The life and health of each individual are<br />

personal assets protected by the law, forming a basis for a series<br />

of basic and deduced rights belonging to the body of so called<br />

rights of patients. The basis of most such rights is formed by the<br />

right to self determination and to control over ones own body. In<br />

the famale population, depending on concrete circumstances and<br />

life span, such issues become typically current from the aspect<br />

of: preventive protection of women’s health, planning and<br />

control of reproduction in the positive or the negative direction,<br />

pregnancy, parturition and maternity, sexual activity, and risk<br />

from communicable diseases, menopause, and old age.<br />

Today, health protection of women in the health care<br />

legislation of Serbia is practically reduced to her reproductive<br />

role. There are mostly general provisions on the intensified<br />

protection for women, with only one specific law encompasing<br />

in more detail the entire area of reproductive medicine, the<br />

Law on Procedure for Termination of Pregnancy in a Health<br />

Care Institution (1995). When prescribing conditions for<br />

approved termination, this Law is in fact more restrictive than<br />

the previous Law under the same name, thus representing a<br />

retrograde step when it comes to the right of a woman to decide<br />

about an abortion. From the aspect of protection of reproductive<br />

health, it is very important to understand the close connection<br />

between this type of protection and the right of reproduction,<br />

which should always be enabled and respected by health care<br />

services, without any influence or pressure against the free will<br />

of the woman. This takes center stage especially in connection<br />

with the following issues: the right to give birth, and to measures<br />

of assisted ferilization, the right to birth control in the sense of<br />

desired and healthy offspring, the right to an abortion with the<br />

specificity of early and late abortion, the right to sterilization,<br />

the rights of pregnant women as patients belonging to the<br />

group of specific HIV-positivne pregnancies, the right of new<br />

mothers, and rights in connection with gynecological surgical<br />

interventions.<br />

There is the need to shape a concept of reproduction which<br />

explains and confirms the idea of the right to reproduction<br />

as a basic human right. In most liberal western democracies<br />

there is the view that people are morally and legally entitled<br />

to the freedom to procreate or the autonomy to procreate.<br />

This includes both the right to reproduce, and the right to<br />

prevent reproduction. The right thus defined implies a series<br />

of disputable issues demanding to be resolved. For example,<br />

who has the right to reproduce; is this the right only of married<br />

couples, or also of single individuals; is this right limited to<br />

heterosexual couples; is it limited by the age of the individual;<br />

can minors or older women during postmenopause have the<br />

right to reproduce; is this the right only of fertile individuals<br />

who can give birth naturally, via coitus, or do sterile persons also<br />

have the right to reproduce. These questions can not be answered<br />

without a coherent view of the right to reproduce in the context<br />

of protection of reproductive health. ■<br />

31


Zaključci konferencije<br />

Conference Communiqué<br />

Zdravstvena politika prema ženama u Srbiji treba<br />

da polazi od faktičkog stanja zdravlja i položaja žena,<br />

uzimajući u obzir sve ono što determiniše, a naročito<br />

ugrožava i ostavlja posledice na zdravlje žena.<br />

Zdravstvena politika u vidu holističkog pristupa treba da<br />

ima u vidu kontinuitet brige o zdravlju žena od perioda<br />

začeća do kraja životnog veka, počev od zabrane selekcije<br />

ženskog embriona do rađanja i tokom čitavog životnog<br />

veka do smrti.<br />

Da bi imala svoje efekte zdravstvena politika<br />

prema ženama treba da bude pretočena u konkretne<br />

ciljeve i zakonske i druge propise, naročito u pogledu<br />

reproduktivnog zdravlja. Potrebno je dopuniti i revidirati<br />

postojeću regulativu, a u pojedinim segmentima i doneti<br />

nove propise. Naime, ranjivost ženske populacije u ovom<br />

trenutku izražena je kroz zakonsku regulativu samo<br />

u odnosu na reproduktivnu ulogu žene, a trebalo bi je<br />

proširiti posebno na probleme žena invalida, žena žrtava<br />

nasilja i, uopšte gde je to prepoznatljivo, žena u posebnim<br />

životnim i radnim uslovima, budući da su sve pobrojane<br />

situacije one koje u bitnoj meri utiču na fizičko i mentalno<br />

zdravlje žena.<br />

Prava žene u domenu zdravstvene zaštite treba<br />

sagledati u širem kontekstu, kao deo pacijentovih prava<br />

koja pripadaju svakom pojedincu i kao deo sveukupnog<br />

položaja žena u Srbiji koji se odražava na konkretne<br />

situacije (porodica, socijalno okruženje, ekonomski i<br />

radnopravni status).<br />

Bitna odrednica zaštite reproduktivnog zdravlja jesu<br />

reproduktivna prava, a zaštita zdravlja u tom domenu se<br />

adekvatno može promovisati i vršiti jedino pri njihovom<br />

punom poštovanju.<br />

Nužno je veće učešće žena u odlučivanju o pitanjima<br />

zdravlja, što bi doprinelo boljem prepoznavanju od<br />

strane kreatora zdravstvene politike i zdravstvenih službi<br />

potreba i problema žena vezanih za zdravlje. Učešće<br />

žena u kreiranju i sprovođenju zdravstvene politike treba<br />

obezbediti kroz učešće u nadležnim predstavničkim<br />

telima. ■<br />

The policy of health care for women in Serbia<br />

should be based on the acctual health status and the<br />

position of women, taking into consideration all that<br />

which determines, and especially that threatens and has<br />

consequences in connection with the health of the woman.<br />

The healt care policy, based on a holistic approach should<br />

encompass a continuity of care for the health of women,<br />

from the period of conception, until the end of their lives,<br />

starting with the prohibition of selection female embryos,<br />

to the birth, and during her entire life, until death.<br />

In order to be effective, the policy for women’s<br />

health care should be transformed into concrete goals<br />

and legal and other regulations, especially in connection<br />

with reproductive health. Existing regulations need to be<br />

supplemented and revised, and in some segments new<br />

regulations should be adopted. Namely, the vulnerability<br />

of the female population at this point in time is reflected<br />

in legal regulations that are in connection only with<br />

the reproductive role of the woman, which should be<br />

broadened, especially to cover problems of women<br />

invalids, women victims of violence, and generally where<br />

this is recognized, to women under specific conditions of<br />

life or work, since all listed situations to a significant degree<br />

influence the physical and mental health of women.<br />

Women’s rights in the domain of health care should be<br />

regarded in a broader context, as a part of patient’s rights,<br />

which exist for all individuals, as well as a part of the<br />

overall position of women in Serbia, reflected in concrete<br />

situations (the family, social environment, economic, and<br />

labor and legal status).<br />

An important determinant in the protection of<br />

reproductive health are reproductive rights, while the<br />

protection of health in this domain can be adequately<br />

promoted and implemented only if they are fully<br />

respected.<br />

More pronounced participation of women is required<br />

in decision making pertaining to health, which would<br />

contribute to better recognition of the health needs and<br />

problems of women by the creators of health care policies<br />

and by health care services. The<br />

participation of women in creating<br />

and implementing health care<br />

policies should be ensured via<br />

their particpation in competent<br />

representative bodies. ■<br />

32

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!