Programska knjiÅ¾ica - Hrvatsko filozofsko druÅ¡tvo

HRVATSKO FILOZOFSKO DRUŠTVO 

CROATIAN PHILOSOPHICAL SOCIETY 

KROATISCHE PHILOSOPHISCHE GESELLSCHAFT 

ASSOCIAZIONE CROATA DI FILOSOFIA 

17. DANI FRANE PETRIĆA 

17th DAYS OF FRANE PETRIĆ 

17. FRANE-PETRIĆ-TAGE 

17. GIORNI DI FRANCESCO PATRIZI 

GLAVNA TEMA: Filozofija i globalizacija 

MAIN THEME: Philosophy and Globalization 

HAUPTTHEMA: Philosophie und Globalisierung 

TEMA PRINCIPALE: Filosofia e globalizzazione 

Cres, Hrvatska, 21.–24. rujna 2008. 

Cres, Croatia, September 21–24, 2008 

Cres, Kroatien, 21.–24. September 2008 

Cherso, Croazia, 21–24 settembre 2008 

STALNA TEMA: Petrić i renesansne filozofske tradicije 

REGULAR ANNUAL THEME: Petrić and Renaissance Philosophical Traditions 

STÄNDIGES THEMA: Petrić und die philosophischen Traditionen der Renaissance 

TEMA FISSO: Patrizi e tradizioni filosofiche rinascimental 

Cres, Hrvatska, 24.–27. rujna 2008. 

Cres, Croatia, September 24–27, 2008 

Cres, Kroatien, 24.–27. September 2007 

Cherso, Croazia, 24–27 settembre 2007

17. Dani Frane Petrića održavaju se pod pokroviteljstvom 

Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa 

i Ministarstva kulture 

Republike Hrvatske 

The patrons of the 17th Days of Frane Petrić are 

the Ministry of Science, Education and Sports 

and Ministry of Culture 

of the Republic of Croatia

ZAHVALJUJEMO NA POTPORI / 

WE THANK FOR THE SUPPORT OF: 

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske / 

Ministry of Science, Education and Sports of the Republic of Croatia 

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske / 

Ministry of Culture of the Republic of Croatia 

Grad Cres / 

Town of Cres 

Hrvatska turistička zajednica / 

Croatian Tourist Board 

Turistička zajednica Grada Cresa / 

Tourist Board of the Town of Cres 

Institut građevinarstva Hrvatske

SADRŽAJ / CONTENTS 

Organizacijski odbor i programski odbori / 

Organization Committee and Programme Committees. . . . . 9 

Uvod / Introduction . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 

● MISLAV KUKOČ, Filozofija i globalizacija / 

Philosophy and Globalization . . . . . . . . . . . . . . 13 

● IVICA MARTINOVIĆ, Petrić i renesansne filozofske tradicije / 

Petrić and Renaissance Philosophical Traditions . . . . . . 22 

Program / Programme . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 

● Simpozij Filozofija i globalizacija / 

Philosophy and Globalization Symposium. . . . . . . . . 27 

● Simpozij Petrić i renesansne filozofske tradicije / 

Petrić and Renaissance Philosophical Traditions Symposium . 43 

Sažeci izlaganja / Paper abstracts . . . . . . . . . . . . . 51 


Philosophy and Globalization Symposium . . . . . . . . 53 



Adresar izlagača / Addresses of the speakers . . . . . . . . . 249 


Philosophy and Globalization Symposium . . . . . . . . 251 



Sponzori 17. Dana Frane Petrića / 

Sponsors of the 17th Days of Frane Petrić . . . . . . . . . . 265 

Kronologija Dana Frane Petrića 1992.–2008. / 

Chronology of the Days of Frane Petrić 1992–2008 . . . . . . 269

Organizacijski odbor Dana Frane Petrića / 

Organization Committee of the Days of Frane Petrić 

Pavo Barišić (Zagreb/Split), predsjednik/President, Ivana Zagorac (Zagreb), 

glavna tajnica/Chief Secretary, Mira Matijević (Zagreb), poslovna tajnica/Business 

Secretary, Ivan Bekavac Basić (Zagreb), Paul Richard Blum 

(Budapest/Baltimore), Igor Čatić (Zagreb), Ante Čović (Zagreb), Jasminka 

Ćus-Rukonić (Cres), Nada Gosić (Rijeka), Hrvoje Jurić (Zagreb), Mislav 

Ježić (Zagreb), Gottfried Küenzlen (München), Mislav Kukoč (Split), Ivica 

Martinović (Zagreb), Gaetano Negovetić (Cres), Sergio Negovetić (Cres), 

Tomáš Nejeschleba (Olomouc), Mirko Parat (Cres), Snježana Paušek-Baždar 

(Zagreb), Ante Pažanin (Zagreb), Tomislav Petković (Zagreb), Milan 

Polić (Medulin/Zagreb), Eugene E. Ryan (Greenville), Walter Salković 

(Cres), Ljerka Schiffler (Zagreb), Nikola Skledar (Zagreb), Nikola Stanković 

(Zagreb), Igor Škamperle (Ljubljana), Nivio Toich (Cres), Cesare 

Vasoli (Firenze), Lino Veljak (Zagreb), Dževad Zečić (Zenica) 

Programski odbor simpozija Filozofija i globalizacija / 

Programme Committee of the Philosophy and Globalization Symposium 

Mislav Kukoč (Split), predsjednik/President, Pavo Barišić (Zagreb/Split), 

Bruno Ćurko (Zagreb), Hrvoje Jurić (Zagreb), Gottfried Küenzlen (München), 

Ivana Zagorac (Zagreb), tajnica/Secretary 

Programski odbor simpozija Petrić i renesansne filozofske tradicije / 

Programme Committee of the Petrić and Renaissance Philosophical 

Traditions Symposium 

Ivica Martinović (Zagreb), predsjednik/President, Bruno Ćurko (Zagreb), 

tajnik/Secretary, Davor Balić (Osijek), Snježana Paušek-Baždar (Zagreb)


Uvod 


Introduction

FILOZOFIJA I GLOBALIZACIJA 

Mislav Kukoč 

Predsjednik Programskog odbora 

simpozija Filozofija i globalizacija 

Globalizacija je jedan od najraširenijih recentnih kulturnih, društvenih, 

ekonomskih, političkih fenomena koji obilježava diskurs humanističkih 

i društvenih znanosti na početku trećeg tisućljeća, nove epohe 

obilježene završetkom staroga i nastajanja novoga još-ne-definiranoga 

svijeta. Radi se dakle o novoj, još neustrojenoj epohi koja pruža izazove 

i u kojoj se otvara prostor za nove teorijske paradigme što pokušavaju 

definirati novi svijet u nastajanju: teorija svjetskog sustava, liberalna 

demokracija kao eshaton kraja povijesti, katastrofične paradigme ekološke 

i populacijske kataklizme, sudar civilizacija, teorija multikulturalizma, 

bioetika, teorija globalizacije…. 

Poput spomenutih pojmova i fenomena što obilježuju aktualnu epohu, 

i pojam globalizacije ušao je u široku uporabu relativno nedavno; 

sve do pred kraj XX. st. riječi ‘globalan’, globalnost’, ‘globalizacija’ 

i ‘globalizam’, kao i pojmovi ‘globalno tržište’ ili ‘globalna ekologija’ 

bili su uistinu nepoznati, a u raspravama o svjetskim pitanjima 

znatno više su se rabile izvedenice ‘međunarodnih’, nego ‘globalnih’ 

odnosa. Recentna popularnost novoga pojma rezultirala je njegovim 

brojnim protuslovnim definicijama. Dok u normativnom smislu neki 

globalizaciju povezuju s napretkom, prosperitetom i mirom, drugi je 

pak doživljuju kao nazadovanje, katastrofu i propast. Glede određenja 

globalizacije nitko nije indiferentan, a mnogi su zbunjeni. Ono što je 

zajedničko i nesporno u svim definicijama jest stav da je globalizacija 

proces gospodarskog, socijalnog, kulturnog i političkog djelovanja 

koje nadmašuje granice nacionalnih država, te se odnosi na svijet kao 

jedinstvenu cjelinu. U tome se kontekstu ističe multidimenzionalnost 

globalizacijskih procesa: istodobno djelovanje ekonomskih, političkih, 

ekoloških, kulturnih i komunikacijskih čimbenika na razini svjetskoga 

sustava. Globalizacija je, dakle, složen i protuslovan proces izgradnje 

svijeta kao cjeline stvaranjem globalnih institucionalnih struktura i globalnih 

kulturnih oblika koji su ili proizvedeni globalno dostupnim sred- 

13

stvima ili njima transformirani. Očituje se kao a) gospodarskotržišno 

ujedinjenje svijeta s uniformiranim obrascima proizvodnje i potrošnje; 

b) demokratsko ujedinjenje svijeta na temelju postojanja zajedničkih 

interesa čovječanstva, kao što su jednakost, zaštita ljudskih prava, vladavina 

prava, pluralizam, mir i sigurnost, te c) moralno ujedinjenje 

svijeta oko nekih središnjih humanističkih vrijednosti bitnih za održivi 

razvoj čovječanstva. 

Globalizam je srodan pojam koji se često spominje i kao inačica globalizaciji. 

Međutim, dok pojam globalizacije imenuje fenomen, objektivno 

nastalo, »vrijednosno neutralno« stanje i proces, globalizam, kao 

i svi -izmi, ima prije svega subjektivnu, voluntarističku, ideologijsku 

konotaciju, te predstavlja stav, nauk i ideologiju koja promiče načelo 

međuzavisnosti i jedinstva čitava svijeta, svih naroda i država na račun 

nacionalnog i državnog partikularizma. Za razliku od srodnih pojmova 

kozmopolitizma, koji naglasak stavlja na kulturni identitet prednacionalnog 

»građanina svijeta« i internacionalizma, koji zastupa ideologiju 

revolucionarnog »bratstva« među narodima, ideja globalizma temelji 

se na postnacionalnom gospodarskom, informatičkom i interkulturalnom 

planetarnom povezivanju i međuzavisnosti. 

Činjenica je da se kao odgovor javljaju i različiti ideološki pokreti 

otpora protiv procesa globalizacije, čega su izraz i silovite i destruktivne 

masovne demonstracije u različitim dijelovima svijeta. Oni se dijagnosticiraju 

kao crni, zeleni i crveni protekcionizam. Crni protekcionizam 

zaklinje se na tradicionalne vrijednosti nacionalne države, a istodobno 

potiče neoliberalnu gospodarsku dinamiku koja ukida te konzervativne 

vrijednosti. Zeleni protekcionisti ističu se antimodernizmom koji proturječi 

globalitetu ekološke krize, te strahom da će skupa s nacionalnom 

državom izgubiti proračunska sredstva politike zaštite okoliša. Crveni 

protekcionisti s utopistički zaslijepljenom upornošću uzimaju globalizaciju 

kao razlog za marksističko uskrsnuće klasne borbe. 

Ako je vjerovati nekima da globalizacija nije obuhvatni proces preobrazbe, 

nego proces prijelaza u globalno društvo, početak globalnog 

razdoblja, postavlja se pitanje postoji li uopće globalizaciji poželjna alternativa. 

Neosporna višedimenzionalnost pojma i fenomena globalizacije upućuje 

na potrebu njezina interdisciplinarnog razmatranja, ali prije svega, 

14

kao conditio sine qua non, i njezina filozofskog promišljanja. Globalizacijski 

procesi višestruko su već ovladali svijetom, presudno odredivši 

ustroj nove epohe, stoga Minervina sova nema više što čekati… 

Filozofija u globalizacijskom kontekstu prije svega ima zadaću da 

konceptualizira i diferencira različite dimenzije zamršenih i složenih 

globalizacijskih procesa i problema, da izvrši odgovarajuću pojmovnu 

raščlambu, izdiferencira pristupe globalizaciji, kao i njezine dimenzije 

te dade odgovarajuću prosudbu njezinih normativnih aspekata. Globalizaciju 

liberalne ekonomije treba pratiti jasna konceptualna analiza i 

normativni zahtjev za globalizacijom odgovornosti u nakani da se zaštiti 

globalna budućnost čovječanstva i globalna javna dobra (od pitke 

vode, do čistog okoliša i ozonskog omotača, od bogatstva prirodnih 

vrsta do raznovrsnih kultura) kao i da se prokažu socijalne zamke što 

proizlaze iz ideologije aktualna neo-liberalnog globalizma koju promiču 

korporacije i diktat neograničena tržišta. 

Upravo u tome smislu pruža se mogućnost filozofiji i njezinim temeljnim 

granama i disciplinama, kao što su socijalna i politička filozofija, 

i poglavito etika, dakako i bioetika, da zajedno s empirijskim 

društvenim znanostima, ali i prirodnim i tehničkom znanostima, dakle 

interdisciplinarno i transdisciplinarno porade na izgradnji navlastite individualne 

i društvene svijesti i savjesti, ne samo glede etičkih implikacija 

globalizacije nego i odgovarajućih spoznajnih i metodologijskih 

pitanja. 

Iz tih je razloga filozofski i interdisciplinarni međunarodni znanstveni 

skup Dani Frane Petrića upravo idealni forum da se u skladu s 

njegovom brižljivo njegovanom tradicijom interdisciplinarnosti i pluriperspektivnosti 

pristupi promišljanju odnosa filozofije i globalizacije, 

na koji su pozvani – i u velikom broju se odazvali – filozofi, etičari, bioetičari, 

teolozi, ali i stručnjaci iz područja ostalih humanističkih, društvenih, 

prirodnih i tehničkih znanosti: sociolozi, politolozi, ekonomisti, 

kulturolozi, fizičari, biolozi, klimatolozi, tehnolozi… iz zemlje i svijeta 

da se upuste u promišljanje i kreativnu raspravu o ovom važnom, 

možda i najvažnijem problemu i fenomenu što oblikuje okružje naših 

individualnih i socijalnih života. 

Očekujemo također da će ova sudbinski važna i aktualna tema privući 

primjerenu pozornost znanstvenih, kulturnih, vjerskih, društvenih, 

15

političkih ustanova kao i gospodarskih subjekata iz područja proizvodnih 

i uslužnih djelatnosti, tehnologije, energetike, bankarstva, trgovine, 

turizma… jer globalizacija već danas oblikuje naše živote, a sutra će još 

i više, te se presudno tiče svakoga od nas ponaosob i svih nas zajedno. 

Stoga je potrebno da je što temeljitije istražimo kako bismo je što bolje 

upoznali. 

Međunarodna znanstvena manifestacija Dani Frane Petrića, od 

svojih početaka promovira interdisciplinarni i pluriperspektivni pristup 

– umjesto disciplinarno usmjerena i ideološki i svjetonazorno 

ekskluzivističkog motrišta – te na taj način, kao i ostale konferencije 

Hrvatskog filozofskog društva, smišljeno stvara plodno tlo za kreativan 

i tolerantan dijalog različitih znanosti, disciplina i svjetonazora. Nikada, 

naime, Dani Frane Petrića nisu bili isključivo filozofski skup, a 

pogotovo ne filozofski skup jedne orijentacije: marksističke, kršćanske, 

hajdegerijanske, analitičke….. Od početka na njemu, uz filozofe 

različitih usmjerenja, sudjeluju znanstvenici raznih profila iz područja 

društvenih, humanističkih, prirodnih i tehničkih znanosti, teolozi i 

umjetnici…. jednom riječju sustvaratelji duhovnog kosmosa – što na 

pravi način korespondira s habitusom znamenitoga creskog polihistora 

čijim se imenom diči ova manifestacija. 

U skladu sa stvorenim interdisciplinarnim i pluriperspektivnim 

okružjem i na ovom simpoziju o odnosu filozofije i globalizacije prijavljeno 

je više od osamdeset priopćenja, koja će tijekom tri dana u 

plenarnoj sesiji i tri paralelne sekcije izložiti sudionici iz 15 zemalja: 

Bosne i Hercegovine, Bugarske, Finske, Francuske, Italije, Koreje, 

Litve, Mađarske, Makedonije, Njemačke, Poljske, Slovenije, Srbije, 

Španjolske i Hrvatske. Uz to će u večernjim terminima biti obilježena 

izdanja novih knjiga u biblioteci »Filozofska istraživanja« Hrvatskog 

filozofskog društva: Protiv! Marijana Krivaka, Filozofija egzistencije 

Corneila Fabra Marka Vučetića, Personalistička etika Karola Wojtyle 

Iris Tićac, Kulturni pesimizam u tradiciji filozofije povijesti Alena Tafre, 

Filozofija i život Nikole Skledara i, last but not least, Crkva pred izazovom 

globalizacije Luke Tomaševića, koja se sadržajno na najbolji način 

uklapa u temu ovoga simpozija. 

Sva navedena događanja, će, duboko sam uvjeren, sadržajno ispuniti 

vrijeme ovoga simpozija i sve nas duhovno obogatiti, uz kulturne 

16

programe i znamenitosti renesansnoga Petrićeva Sretnoga grada – te 

nas nagnati da se i iduće godine u isto vrijeme i na istome mjestu ponovo 

susretnemo na 18. Danima Frane Petrića uz temu Filozofija i 

mediji. Do tada, želim vam svima uspješan rad na simpoziju i ugodan 

boravak u Sretnome gradu – Cresu. 

PHILOSOPHY AND GLOBALIZATION 

Mislav Kukoč 

President of the Programme Committee 

of the Philosophy and Globalization Symposium 

Globalization is one of the most widely spread recent cultural, social, 

economic and political phenomena which has strongly marked the 

discourse of the humanities and social sciences at the beginning of the 

third millennium, a new era observing the end of the old and the birth 

of a new not-yet-defined world. What we have in hand is a new, notyet-constituted 

era which poses multiple challenges and in which there 

is room for novel theoretical paradigms in an attempt to define this new 

emerging world: a world-system theory, liberal democracy as the eschaton 

of history, catastrophic paradigms of an ecological and population 

cataclysm, the clash of civilizations, the theory of multiculturalism, 

bioethics, the theory of globalization, etc. 

Much like the aforesaid concepts and phenomena marking the current 

era, the concept of globalization has only recently been widely 

adopted – words ‘global’, ‘globality’, ‘globalization’ and ‘globalism’, 

as well as concepts of ‘global market’ or ‘global ecology’, were truly 

unknown almost up to the very end of the 20th century. Furthermore, 

discussions of world issues used the derivatives of ‘international’ rather 

than ‘global’ relations. The recent popularity of this new concept has resulted 

in innumerable contradictory definitions of the same. While, nor- 

17

matively speaking, some associate globalization with progress, prosperity 

and peace, some others consider it to be retrogression, disaster 

and decay. As far as the definition of globalization is concerned, no one 

is indifferent and countless are confused. The common and indisputable 

trait of all its definitions is the view that globalization is a process 

of economic, social, cultural and political activity, which transcends 

nation-state borders, and that it pertains to the world as a whole. It is 

within this context that the multi-dimensionality of the globalization 

processes comes to the fore: the simultaneous activity of economic, political, 

ecological, cultural, and communication factors at the level of 

the world system. Globalization is, thus, a complex and controversial 

process of the building of the world as a whole by creation of global 

institutional structures and global cultural forms, i.e. the forms that 

have been produced or transformed by globally accessible means. It is 

disclosed as a) the free market-economic unification of the world with 

uniform patterns of production and consumption; b) democratic integration 

of the world based on common interests of humankind, such 

as equality, human rights protection, rule of law, pluralism, peace and 

security; c) moral integration of the world concerning some central humanistic 

values, essential for sustainable development of humanity. 

Globalism is a related concept, which is frequently also used as synonym 

for globalization. However, while the concept of globalization 

terms a value-free phenomenon, an objective present-day reality, globalism 

principally connotes a subjective, voluntaristic and ideological 

standpoint – much like all the other -isms do – and represents a viewpoint, 

doctrine and ideology that promotes the principles of inter-dependence 

and unity of the whole world, of all nations and states instead 

of national and state particularism. In contrast to the cognate concepts 

of cosmopolitism, which places emphasis on the cultural identity of the 

pre-national “citizen of the world”, and internationalism, which promotes 

the ideology of revolutionary “brotherhood” amongst nations, 

the idea of globalism rests on post-national economic, information and 

inter-cultural planetary binding and inter-dependence. 

It is a fact that various ideological movements of resistance to globalization 

have been emerging in response to globalization, and that violent 

and destructive mass demonstrations staged in the various corners 

18

of the world are but a manifestation of this fact. They are diagnosed 

as black, red and green protectionism. Black protectionism swears by 

the traditional values of the nation-state, while stimulating a neo-liberal 

economic environment which cancels such conservative values. Green 

protectionism features an anti-modernism which contradicts the globality 

of the ecological crisis, and fears that besides the nation-state it 

might also lose its budgetary funds allocated for environmental protection 

policy. With persistence blinded by utopianism, red protectionists 

consider globalization to be a cause for the Marxist resurrection of the 

class struggle. 

If we are to believe that globalization is not an all-embracing process 

of transformation, but is rather a process of transition to global 

society or the beginning of the global age, the question is whether there 

exists a desirable alternative to globalization at all. 

The indisputable multi-dimensionality of both the concept and the 

phenomenon of globalization points to the need for both an interdisciplinary 

discussion of the same as – primarily – the conditio sine qua 

non, and a philosophical reflection. The processes of globalization have 

already been ruling the world in a number of ways, and have already 

conclusively determined the structure of the new epoch, which is why 

Minerva’s owl must not stand still. 

Within the context of globalization, the principal task of philosophy 

is to conceptualise and differentiate between the diverse dimensions of 

the intricate and complex processes and problems of globalization, to 

conduct a proper conceptual analysis, to distinguish between both the 

various approaches to globalization and its dimensions, and to make 

appropriate judgments about its normative aspects. The globalization of 

liberal economy must be followed by a distinct conceptual analysis and 

a normative request for the globalization of responsibility in an attempt 

to protect both the global future of the humankind and the global public 

goods (from clean drinking water to a clean environment and the ozone 

layer, from a rich biodiversity to a rich cultural diversity). Moreover, 

the social traps that accompany the ideology of the current neo-liberal 

globalism promoted by corporations and the dictate of the free market 

must be exposed. 

19

In this sense, philosophy and its fundamental branches and disciplines, 

such as social and political philosophy and particularly ethics, 

as well as bioethics, are presented an opportunity to develop – together 

with social sciences, with natural and technological sciences, i.e. from 

an interdisciplinary and trans-disciplinary perspective – their own individual 

and social consciousness and conscience concerning not only 

the ethical implications of globalization, but also the corresponding 

gnoseological and methodological questions. 

For the above reasons, international philosophical and interdisciplinary 

conference Days of Frane Petrić is an ideal forum to approach 

and reflect on the relationship between philosophy and globalization 

– in accord with its carefully nurtured tradition of interdisciplinarity 

and pluri-perspectivism. Therefore, we invited philosophers, ethicists, 

bioethicists, theologians, as well as experts in the fields of the other 

humanities, social, natural and technological sciences, i.e. experts in sociology, 

political science, economics, cultural studies, physics, biology, 

climatology, technological studies, etc., from Croatia and the world to 

embark on a creative discussion of this perhaps most pressing issue and 

phenomenon shaping the environment of both our individual and social 

lives. 

We expect that this decisively important and current topic will attract 

the attention of scientific, cultural, religious, social and political 

institutions, as well as that of businesses from the production, services, 

technology, energy, banking, trade, tourism, etc., sectors, since globalization 

has already been shaping our lives and it will continue to increasingly 

do so. In other words, it crucially concerns everybody both 

individually and communally. It is, therefore, absolutely necessary to 

research it as thoroughly as possible in order to understand it as well as 

possible. 

The Days of Frane Petrić as the international academic and cultural 

manifestation has from its very beginnings promoted an interdisciplinary 

and multiperspectival approach – instead nourishing the 

standpoints exclusive regarding disciplinary narrowness, ideology and 

worldview. It is thus designed in such a way so as to create fertile environment 

for creative and tolerant dialogue among different sciences, 

disciplines and worldviews, like all the other conferences organized 

20

y the Croatian Philosophical Society. Never have The Days of Frane 

Petrić been entirely or exclusively philosophical convention, especially 

not a philosophical convention of only one orientation: Marxist, Christian, 

analytical, Heideggerian, etc. Since the very beginnings, there 

have been among the participants philosophers of different orientations, 

scholars working in humanities, social, natural and technological sciences, 

theologians, artists, etc. In brief, all the people participating in 

the creation of the spiritual cosmos, which corresponds in an appropriate 

way to the mental makeup of the distinguished erudite scholar from 

the city of Cres, whose name this manifestation proudly carries. 

In accordance with the interdisciplinary and multiperspectival environment, 

this symposium on the relations of philosophy and globalization 

includes more than eighty papers that will be presented over three 

days, in plenary sessions and three sections, by participants from fifteen 

countries: Bosnia and Herzegovina, Bulgaria, Finland, France, Italy, 

Korea, Lithuania, Hungary, Macedonia, Germany, Poland, Slovenia, 

Serbia, Spain and Croatia. 

In addition to this, evenings have been dedicated to cultural programme 

and presentations of the new books from the Book series edition 

“Filozofska istraživanja”, published by the Croatian Philosophical 

Society: Marijan Krivak: Against!; Marko Vučetić: Cornelio Fabro’s 

Philosophy of Existence; Iris Tićac: Karol Wojtyla’s Personalistic Ethics; 

Alen Tafra: Cultural Pessimism in the Tradition of Philosophy of 

History; Nikola Skledar: Philosophy and Life and, last but not least, 

Luka Tomašević: The Church Faced the Challenge of Globalization, 

which mostly corresponds thematically with our symposium. 

I am deeply convinced that all these activities will make the time of 

the symposium elapse in spiritual enrichment and that cultural events 

and renaissance sights of Petrić’s Cres will give us all keen satisfaction 

and stimulate us to meet again for the 18th Days of Frane Petrić, with 

the symposium topic Philosophy and Media. Till then, I wish you all 

great success with your work and a pleasant stay in the happy city of 

Cres. 

21

PETRIĆ I RENESANSNE FILOZOFSKE TRADICIJE 

Ivica Martinović 

Predsjednik Programskog odbora 

simpozija Petrić i renesansne filozofske tradicije 

Frane Petrić (1529–1597), znameniti hrvatski renesansni polihistor, 

pisao je od prve godine studija filozofije na Sveučilištu u Padovi pa 

gotovo do posljednjeg daha. Ostavio nam je pozamašnu biblioteku tiskanih 

radova, a uz nju rukopise rasute po raznim arhivima, pa je tako 

do stanovite mjere dokumentirao razvoj svoje misli: od snažnih utjecaja 

različitih filozofskih tradicija i ocjene aristotelovske baštine do izvornih 

uvida u poetici, metafizici i prirodnoj filozofiji. I danas proučavatelji 

renesansne epohe stoje pred evolucijom Petrićevih koncepcija kao 

pred velikim i trajnim istraživačkim zadatkom. 

Međunarodni simpozij Petrić i renesansne filozofske tradicije u 

sklopu 17. Dana Frane Petrića želi poslužiti istraživačima da izlože 

rezultate svojih istraživanja i doprinesu točnijoj prosudbi o ulozi i značenju 

Petrićeve misli u renesansnom kontekstu, napose u totalitetu renesansnih 

filozofskih tradicija. Petrićevu mnogodimenzionalnom djelu 

primjerene su ove stalne istraživačke teme: 

0. život, rukopisi i tiskana djela Frane Petrića; 

1. obilježja, dometi i značenje njegovih izvornih uvida; 

2. raznorodni izvori Petrićeve misli; 

3. poredbene prosudbe Petrićevih stajališta i rješenja; 

4. recepcija Petrićeva djela, kako ona raznolika među suvremenicima, 

tako i kasnija koja odjekuje stoljećima; 

5. Petrićev doprinos različitim filozofskim disciplinama, primjerice 

prirodnoj filozofiji, metafizici, estetici, političkoj filozofiji; 

6. Petrićev doprinos egzaktnim znanostima, osobito geometriji, geofizici 

i astronomiji; 

7. Petrićevi prinosi mnogim drugim umijećima, primjerice glazbi, medicini, 

tehnici; 

8. Petrićeva književna djela; 

9. Petrićev doprinos prevođenju, izdavaštvu i traduktologiji; 

22

10. Petrićevo razumijevanje povijesti i povijesne znanosti; 

11. Petrićev odnos prema latinskom i grčkom jeziku; 

12. sve renesansne filozofske tradicije u svojim dvostoljetnim mijenama 

1400.–1600. (na tragu Platona, Aristotela, Hermesa, Zoroastra, 

stoe, humanističkih nadahnuća, itd.) 

Time, dakako, nije iscrpljen krug tema koje se mogu prijaviti za 

izlaganje na simpoziju Petrić i renesansne filozofske tradicije. 

PETRIĆ AND RENAISSANCE PHILOSOPHICAL TRADITIONS 


President of the Programme Committee 

of the Petrić and Renaissance Philosophical Traditions symposium 

Frane Petrić (Franciscus Patricius, 1529–1597), a renown Croatian 

Renaissance polyhistor, wrote from the first days of his philosophical 

studies at the Padua University until the very end. His voluminous 

scientific legacy includes an impressive collection of published works, 

together with an array of manuscripts scattered in different archives. 

Well-documented, we are able to follow the development of his thought, 

from the strong influence of diverse philosophical traditions and evaluation 

of Aristotelian heritage to the original insights in poetics, metaphysics, 

and natural philosophy. Today’s researchers of the Renaissance 

are equally challenged by the evolution of Petrić’s concepts. 

The international symposium Petrić and Renaissance Philosophical 

Traditions, held within the 17th Days of Frane Petrić, aims to help 

the scholars submit their results and contribute to a more accurate assessment 

of the role and significance of Petrić’s thought in the Renaissance 

context and in the overall framework of the philosophical tradi- 

23

tions. Petrić’s multidimensional work features the following ongoing 

research themes: 

0. life, manuscripts and printed works of Frane Petrić; 

1. nature, results, and significance of Petrić’s original insights; 

2. diverse sources of Petrić’s thought; 

3. comparative assessment of Petrić’s views and solutions; 

4. reception of Petrić’s work, from that of his contemporaries to the 

current one; 

5. Petrić’s contributions to different philosophical disciplines, as, for 

instance, to natural philosophy, metaphysics, aesthetics, political 

philosophy; 

6. Petrić’s contributions to the exact sciences, particularly to geometry, 

geophysics, and astronomy; 

7. Petrić’s contributions to other fields, for instance, music, medicine, 

engineering; 

8. Petrić’s literary work; 

9. Petrić’s contributions to translating, publishing, and traductology; 

10. Petrić’s approach to history and historical sciences; 

11. Petrić’s relation to Latin and Greek; 

12. all Renaissance philosophical traditions. 

This, however, does not exhaust the choice of themes which can 

be submitted at the symposium Petrić and Renaissance Philosophical 

Traditions. 

24


Program 


Programme

Simpozij 


Symposium 


PETAK, 19. rujna 2008. / FRIDAY, September 19, 2008 

19:00 Javno predavanje, Grad Cres 

MISLAV KUKOČ, predsjednik Programskog odbora simpozija 

Filozofija i globalizacija: »Što je globalizacija?« 

Public lecture, Town of Cres 

MISLAV KUKOČ, President of a Programme Committee of the 

Philosophy and Globalization symposium: “What is globalization?” 

NEDJELJA, 21. rujna 2008. / SUNDAY, September 21, 2008 

Dolazak i smještaj sudionika u hotel Kimen u Cresu / 

Arrival and accommodation of participants at Kimen Hotel, Cres 

20:00 Večera / Dinner 

21:00 Koncert u župnoj crkvi u Cresu / 

Concert in Parish Church, Cres 

Nastupaju: CHORDES trio: Kristina Beck-Kukavčić – mezzosopran, 

Krešimir Marmilić – violina, Biserka Krčelić – harfa 

Performing: CHORDES trio: Kristina Beck-Kukavčić – mezzosoprano, 

Krešimir Marmilić – violin, Biserka Krčelić – harp 

27

PONEDJELJAK, 22. rujna 2008. / MONDAY, September 22, 2008 

8:30–9:00 Otvaranje skupa i pozdravne riječi / 

Opening ceremony and greetings 

PLENARNA PREDAVANJA ::: PLENARY LECTURES 

Sekcija A ::: Section A 

Predsjedava / Chairperson: MISLAV KUKOČ 

9:00–9:30 HENNING OTTMANN (Deutschland/Njemačka): Moralität 

und Sittlichkeit in der sich globalisierenden Welt / Moralnost i običajnost 

u svijetu koji se globalizira 

9:30–10:00 PAVO BARIŠIĆ (Croatia/Hrvatska): Does globalization 

threaten democracy? / Prijeti li globalizacija demokraciji? 

10:00–10:30 CHRISTO TODOROV (Bulgarien/Bugarska): Umgang 

mit Traditionen im Zeitalter der Globalisierung / Općenje s tradicijama 

u doba globaliziranja 

10:30–11:00 Pauza / Break 

Sekcija A (Engleski) ::: Section A (English) 

Predsjedava / Chairperson: HANS VORLÄNDER 

11:00–11:15 ZAGORKA GOLUBOVIĆ (Serbia/Srbija): Philosophic 

principles as a foundation of the concept of globalization / Filozofska 

načela kao temelj koncepta globalizacije 

11:15–11:30 ARTO MUTANEN (Finland/Finska): About a foundation 

of philosophy of globalization / O utemeljenju filozofije globalizacije 

11:30–11:45 JESÚS PADILLA GÁLVEZ (Spain/Španjolska): Is globalization 

a new ideology? / Je li globalizacija nova ideologija? 

28

11:45–12:00 BÉLA MESTER (Hungary/Mađarska): Space and time in 

a global world / Prostor i vrijeme u globalnom svijetu 

12:00–12:30 Rasprava / Discussion 

Sekcija B (Hrvatski) ::: Section B (Croatian) 

Predsjedava / Chairperson: FRANJO ZENKO 

11:00–11:15 LINO VELJAK (Hrvatska/Kroatien): Neumitnost globalizacije, 

nužnost alternative i pitanje o odgovornosti / Unabwendbarkeit 

der Globalisierung, notwendige Alternativen und die Frage der Verantwortung 

11:15–11:30 MLADEN LABUS (Hrvatska/Croatia): Filozofski problemi 

multikulturalizma / Philosophical problems of multiculturalism 

11:30–11:45 ZLATAN DELIĆ (Bosna i Hercegovina/Bosnia and Herzegovina): 

Globalizacija, moć i politika znanja: 11 antiteza o globalizaciji 

/ Globalization, power and knowledge policy: eleven antitheses on 

globalization 

11:45–12:00 ŽELJKO KALUĐEROVIĆ (Srbija/Serbia): Poimanje globalizacije 

/ The concept of globalization 


Sekcija C (Hrvatski) ::: Section C (Croatian) 

Predsjedava / Chairperson: IVAN CIFRIĆ 

11:00–11:15 IGOR ČATIĆ, MAJA RUJNIĆ-SOKELE (Hrvatska/Croatia): 

Globalizacija i polimerstvo / Globalization and polymer technology 

and engineering 

11:15–11:30 TOMISLAV KRZNAR (Hrvatska/Croatia): Globalizacija 

kao destruktor identiteta. Primjer okolišnog osiromašenja / Globalization 

as a destructor of the identity. Example of environmental destruction 

29

11:30–11:45 TIHANA BELUŽIĆ (Hrvatska/Croatia): Skriveno lice 

globalizacije – ee otpad / The hidden face of globalization – EE waste 

11:45–12:00 SLOBODAN SADŽAKOV (Srbija/Serbia): Pravni aspekti 

globalizacije / The legal aspects of globalization 


13:00 Ručak / Lunch 

14:00 Obilazak grada Cresa / A sightseeing tour of the Town of Cres 

Stručno vodstvo / Professional tour guide 


Predsjedava / Chairperson: JESÚS PADILLA GÁLVEZ 

16:00–16:15 GÁBOR KOVÁCS (Hungary/Mađarska): Political space 

under reconstruction in the age of globalization / Rekonstruiranje 

političkog prostora u doba globalizacije 

16:15–16:30 DRAGICA VUJADINOVIĆ (Serbia/Srbija): Global civil 

society as the concept and practice in the processes of globalization / 

Globalno civilno društvo kao koncept i praksa u procesima globalizacije 

16:30–16:45 HELENA MOTOH (Slovenia/Slovenija): “Olympic spirit”: 

Chinese policies and the universality of human rights / »Olimpijski 

duh«: kineske političke smjernice i univerzalnost ljudskih prava 

16:45–17:00 DARKO POLŠEK (Croatia/Hrvatska): Forgotten advantages 

of globalization / Zaboravljene prednosti globalizacije 


17:30–18:00 Pauza / Break 

30

Predsjedava / Chairperson: JÓZEF NIŻNIK 

18:00–18:15 TOMISLAV PETKOVIĆ (Croatia/Hrvatska): Kuhn’s 

theory of scientific revolutions in the globalization/foundation of the 

contemporary development of physics / Kuhnova teorija znanstvenih 

revolucija u globalizaciji/utemeljenju suvremenog razvoja fizike 

18:15–18:30 TOMAS KAČERAUSKAS (Lithuania/Litva): Bios, technē, 

and logos: phenomenological-existential point of view / Bios, technē i 

logos: fenomenologijsko-egzistencijalistička točka gledišta 

18:30–18:45 VERA BÉKÉS (Hungary/Mađarska): Globalization and 

connectedness. Rethinking some problems of globalization highlighted 

by the new science of networks / Globalizacija i povezivost. Ponovno 

promišljanje nekih problema globalizacije istaknutih novom znanošću 

o djelatnim mrežama 

18:45–19:00 SEAD ALIĆ (Hrvatska/Croatia): »Globalno selo« / “The 

global village” 


Sekcija B (Engleski i hrvatski) ::: Section B (English and Croatian) 

Predsjedava / Chairperson: ATTILA PATÓ 

16:00–16:15 OLGA KISS (Hungary/Mađarska): Globalization of 

knowledge from a wittgensteinian point of view / Globalizacija znanja 

s wittgensteinovske točke gledišta 

16:15–16:30 JÓZEF NIŻNIK (Poland/Poljska): Philosophy and the dynamics 

of symbolic universe in the global world / Filozofija i dinamike 

simboličkog univerzuma u globalnom svijetu 

16:30–16:45 BRUNO ĆURKO, IVANA ZAGORAC (Croatia/Hrvatska): 

Media and education in contemporary society – the role of philosophy 

/ Mediji i odgoj u suvremenom društvu – uloga filozofije 

16:45–17:00 MARJAN ŠIMENC (Slovenia/Slovenija): Globalization 

and philosophy for children / Globalizacija i filozofija za djecu 


17:30–18:00 Pauza / Break 

31

Predsjedava / Chairperson: DRAGICA VUJADINOVIĆ 

18:00–18:15 ALEKSANDAR DIMITRIEV (Makedonija/Macedonia): 

Žrtvovanje suvereniteta i identiteta uključivanjem u globalizaciju / Sacrificing 

identities and sovereignties by including in a process of globalization 

18:15–18:30 MARITA BRČIĆ (Hrvatska/Croatia): Načelo razlike u 

kontekstu globalizacije / The difference principle in the context of globalization 

18:30–18:45 JOSIP BERDICA (Hrvatska/Croatia): Religija u kontekstu 

globalizacije: iščitavajući Rawlsa / Religion in the context of 

globalization: interpreting Rawls 



Predsjedava / Chairperson: IRIS TIĆAC 

16:00–16:15 JOSIP ŠIMIĆ (Hrvatska/Croatia): Religije i crkve pred 

izazovom globalizacije / Religions and Churches in front of the challenge 

of globalization 

16:15–16:30 KREŠIMIR CEROVAC (Hrvatska/Croatia): Globalizacija 

u Socijalnom nauku Crkve (SNC) / Globalization in the Social teaching 

of the Church (SNC) 

16:30–16:45 IVAN KARLIĆ (Hrvatska/Croatia): Dvoznačnost fenomena 

globalizacije. Za globalizaciju solidarnosti / Two-valuedness of the 

phenomenon of globalization. For globalization of solidarity 

16:45–17:00 MILE MARINČIĆ (Hrvatska/Kroatien): Svjetski etos i 

globalizacija / Weltethos und Globalisierung 


17:30–18:00 Pauza / Break 

32

Predsjedava / Chairperson: LINO VELJAK 

18:00–18:15 NIKOLA SKLEDAR (Hrvatska/Croatia): Globalizacija i 

kulturni identitet / Globalization and cultural identity 

18:15–18:30 KIRIL TEMKOV (Makedonija/Macedonia): Globalizacija 

i misao o njoj / Globalization and a thought of her 

18:30–18:45 DRAGOR ZAREVSKI (Makedonija/Macedonia): Filozofija 

odgoja i globalizacija / Philosophy of education and globalization 


20:00 Svečana večera u hotelu Kimen / 

Gala dinner in Kimen Hotel 

UTORAK, 23. rujna 2008. / TUESDAY, September 23, 2008 



Predsjedava / Chairperson: GOTTFRIED KÜENZLEN 

8:30–9:00 HANS VORLÄNDER (Germany/Njemačka): Bringing democracy 

back in? The fate of democracy in times of globalization / 

Vraćanje demokracije? Sudbina demokracije u vremenima globalizacije 

9:00–9:30 JIN-WOO LEE (Korea/Koreja): Ist eine weltbürgerliche 

Gesellschaft möglich? Kosmopolitismus und die Zukunft der Demokratie 

/ Je li moguće svjetsko građansko društvo? Kozmopolitizam i 

budućnost demokracije 

9:30–10:00 Pauza / Break 

33


Predsjedava / Chairperson: LUCA MARIA SCARANTINO 

10:00–10:15 VOJKO STRAHOVNIK (Slovenia/Slovenija): Globalization 

and the project of ethical integration: pluralistic universalism and 

common-sense intuitionism / Globalizacija i projekt etičke integracije: 

pluralistički univerzalizam i zdravorazumski intuicionizam 

10:15–10:30 RAFAŁ WONICKI (Poland/Poljska): Cosmopolitanism 

and liberalism – comparison / Kozmopolitizam i liberalizam – usporedba 

10:30–10:45 LENART ŠKOF (Slovenia/Slovenija): In a dialogue for 

democracy: R.M. Unger’s pragmatist vision of democratic experimentalism 

and exploration of democracy in Luce Irigaray / U dijalogu za 

demokraciju: R.M. Ungerova pragmatistička vizija demokratskog eksperimentalizma 

i istraživanje demokracije kod Luce Irigaray 

10:45–11:00 RICCARDO SIRELLO (Italia/Italija): Mondialisation, 

globalization: rupture ou continuité / Mondijalizacija, globalizacija: 

raskid ili kontinuitet 


11:30–12:00 Pauza / Break 

Predsjedava / Chairperson: LENART ŠKOF 

12:00–12:15 ERIKA PRIJATELJ (Slovenia/Slovenija): Globalization 

– religious aspects / Globalizacija – religiozni aspekti 

12:15–12:30 MARCEL V. MĂCELARU (Croatia/Hrvatska): Theology 

and globalization: models of and models for encounter / Teologija i 

globalizacija: modeli i modeli za susret 

12:30–12:45 DAFNE VIDANEC (Croatia/Hrvatska): The Ethics of 

Identity as a reaction on ‘challenges’ of globalization / Etika identiteta 

kao reakcija na ‘izazove’ globalizacije 

12:45–13:00 BOJAN ŽALEC (Slovenia/Slovenija): Globalization: a 

context of modern ethics / Globalizacija: kontekst suvremene etike 


34

Sekcija B (Engleski i hrvatski) ::: Section B (English and Croatian) 

Predsjedava / Chairperson: DARKO POLŠEK 

10:00–10:15 ATTILA PATÓ (Hungary/Mađarska): Ambivalences of 

modernity / Ambivalencije moderniteta 

10:15–10:30 TOMAŽ GRUŠOVNIK (Sovenia/Slovenija): A distant 

view – the globalization inside philosophy / Odmaknuto gledište – globalizacija 

unutar filozofije 

10:30–10:45 ESTELLA PETRIĆ-BAJLO (Croatia/Hrvatska): The production 

of globalization / Proizvođenje globalizacije 

10:45–11:00 VESNA UKIĆ (Croatia/Hrvatska): Aspects of globalization 

in contemporary Irish women’s fiction / Aspekti globalizacije u 

suvremenoj irskoj ženskoj prozi 


11:30–12:00 Pauza / Break 

Predsjedava / Chairperson: GORDANA ŠKORIĆ 

12:00–12:15 VANI ROŠČIĆ (Hrvatska/Croazia): Odnos osobe i umjetnosti 

/ Rapportto tra persona ed arte 

12:15–12:30 MIRJANA ADAMOVIĆ, ANA MASKALAN (Hrvatska/ 

Croatia): Neki aspekti globalizacije zapadnih tjelesnih uzora / Several 

aspects of globalizing western bodily ideals 

12:30–12:45 JOSIP ĆIRIĆ, RUŽA KOVAČEVIĆ (Hrvatska/Croatia): 

Globalizacija lijepoga – studija slučaja / Globalization of the beautiful 

– Case study 

12:45–13:00 KORANA SIMONOVIĆ (Hrvatska/Croatia): Komercijalizacija 

osjećaja u kontekstu neo-liberalnog globalizma / Commercialization 

of feelings in context of neo-liberal globalism 


35


Predsjedava / Chairperson: TOMISLAV PETKOVIĆ 

10:00–10:15 IVAN CIFRIĆ (Hrvatska/Croatia): Proturječja globalizacije 

i njezini zatočenici / Contradictions of globalization and its captives 

10:15–10:30 KONSTANCA KORENČIĆ KAMPL (Hrvatska/Croatia): 

Globalni ethos i ethos znanosti / Global ethos and the ethos of science 

10:30–10:45 MIRKO JAKIĆ (Hrvatska/Croatia): Znanost i globalizacija 

/ Science and globalization 

10:45–11:00 JOSIP ĆIRIĆ (Hrvatska/Croatia): Filozofija kao roba globalnog 

tržišta / Philosophy as commodity in global market 


11:30–12:00 Pauza / Break 

Predsjedava / Chairperson: ZAGORKA GOLUBOVIĆ 

12:00–12:15 SNJEŽANA ČOLIĆ (Hrvatska/Croatia): Neoliberalni 

kapitalizam i ideologija globalizacije / Neoliberal capitalism and the 

ideology of globalization 

12:15–12:30 SNJEŽAN HASNAŠ (Hrvatska/Croatia): Filozofija i kapitalizam 

/ Philosophy and capitalism 

12:30–12:45 BORIS GUNJEVIĆ (Hrvatska/Croatia): Vrline Imperija između 

kapitala i terora / Virtues of Empire between capital and terror 

12:45–13:00 MARIJAN KRIVAK (Hrvatska/Croatia): Globalizacija i 

politička strategija – Fredric Jameson / Globalization and political strategy 

– Fredric Jameson 



14:00 Sastanak Organizacijskog odbora Dana Frane Petrića / Meeting 

of an Organization Committee of the Days of Frane Petrić 

16:00 Izlet / Excursion 

36

20:00 Večera u hotelu »Kimen« u Cresu / 

Dinner at the “Kimen” Hotel, Cres 

21:00 Predstavljanje aktivnosti Hrvatskog filozofskog društva (HFD) / 

Presentation of activities of Croatian Philosophical Society 

(HFD) 

• Djelatnosti Hrvatskog filozofskog društva – Zadarski krug 

Activities of Zadar Philosophy Circle of Croatian Philosophical Society 

Predstavljači / Presenters: Josip Ćirić, Bruno Ćurko 

• Predstavljanje knjige Protiv! Marijana Krivaka (HFD, Zagreb 2008.) 

Presentation of Protiv! (Against!), a book by Marijan Krivak (HFD, 

Zagreb 2008) 

Predstavljač / Presenter: Lino Veljak 

• Predstavljanje knjige Filozofija egzistencije Corneila Fabra Marka 

Vučetića (HFD, Zagreb 2008.) 

Presentation of Filozofija egzistencije Corneila Fabra (Cornelio 

Fabro’s Philosophy of Existence), a book by Marko Vučetić (HFD, 

Zagreb 2008) 

Predstavljač / Presenter: Lino Veljak 

• Predstavljanje knjige Personalistička etika Karola Wojtyle Iris Tićac 

(HFD, Zagreb 2008.) 

Presentation of Personalistička etika Karola Wojtyle (Karol Wojtyla’s 

Personalistic Ethics), a book by Iris Tićac (HFD, Zagreb 2008) 

Predstavljač / Presenter: Ivan Devčić 

37

• Predstavljanje knjige Kulturni pesimizam u tradiciji filozofije povijesti 

Alena Tafre (HFD, Zagreb 2008.) 

Presentation of Kulturni pesimizam u tradiciji filozofije povijesti 

(Cultural Pessimism in the Tradition of Philosophy of History), a 

book by Alen Tafra (HFD, Zagreb 2008) 

Predstavljač / Presenter: Marijan Krivak 

• Predstavljanje knjige Filozofija i život Nikole Skledara (HFD, Zagreb 

2007.) 

Presentation of Filozofija i život (Philosophy and Life), a book by 

Nikola Skledar (HFD Zagreb, 2007) 

Predstavljač / Presenter: Mislav Kukoč 

• Predstavljanje knjige Crkva pred izazovom globalizacije Luke Tomaševića 

(HFD, Zagreb 2007.) 

Presentation of Crkva pred izazovom globalizacije (The Church 

Faced the Challenge of Globalization), a book by Luka Tomašević 

(HFD, Zagreb 2007) 

Predstavljač / Presenter: Mislav Kukoč 

SRIJEDA, 24. rujna 2008. / WEDNESDAY, September 24, 2008 

Sekcija A (Njemački) ::: Section A (German) 

Predsjedava / Chairperson: JIN-WOO LEE 

8:30–8:45 FRANJO ZENKO (Hrvatska/Croatia): The nature of globalization 

ambiguity / Narav ambivalentnosti globalizacije 

8:45–9:00 OLGA SIMOVA (Bulgarien/Bugarska): Die politische Ordnung 

angesichts der Herausforderungen der Globalisierung / Političko 

uređenje pred izazovima globalizacije 

38

9:00–9:15 LAJOS ANDRÁS KISS (Ungarn/Mađarska): Mit noch mehr 

Globalisierung gegen die Globalisierung: Kritik des Weltkapitalismus 

von Zigmunt Bauman, Ulrich Beck und Peter Sloterdijk / S još više 

globaliziranja protiv globaliziranja: kritika svjetskoga kapitalizma Zigmunta 

Baumana, Ulricha Becka i Petera Sloterdijka 

9:15–9:30 NENAD MALOVIĆ (Kroatien/Hrvatska): Eine Welt – eine 

Wahrheit – eine Religion? Kapitalismus als Antwort? / Jedan svijet 

– jedna istina – jedna religija? Kapitalizam kao odgovor? 


10:00–10:15 Pauza /Break 

Predsjedava / Chairperson: CHRISTO TODOROV 

10:15–10:30 NORA BOZHILOVA (Bulgarien/Bugarska): Ethik und 

Globalisierung. Die Zwiespältigkeit der Moral / Etika i globalizacija. 

Razdvojenost morala 

10:30–10:45 ROK SVETLIČ (Slowenien/Slovenija): Onto-theologische 

Überreste im 21. Jahrhundert und die Anomalie des Vorverständnisses 

der Menschenrechte – Verschiebung der Frage vom „Was” auf 

das „Wie” der Menschenrechte / Onto-teološki ostaci u 21. stoljeću i 

anomalija predrazumijevanja ljudskih prava – pitajuće prevođenje od 

»što« na »kako« ljudskih prava 

10:45–11:00 JANEZ VODIČAR (Slowenien/Slovenija): Muss Globalisierung 

unterrichtet werden? / Mora li se globaliziranje poučavati? 

11:00–11:15 GORDANA ŠKORIĆ (Kroatien/Hrvatska): Ästhetik und 

Globalisierung / Estetika i globalizacija 


11:45–12:00 Pauza / Break 

39



Predsjedava / Chairperson: PAVO BARIŠIĆ 

12:00–12:30 LUCA MARIA SCARANTINO (Italy/Italija): Constructing 

identities in a global world / Izgradnja identiteta u globalnom 

svijetu 

12:30–13:00 GOTTFRIED KÜENZLEN (Deutschland/Njemačka): Die 

andere Seite der Globalisierung: Die neue Macht der Religion weltweit 

als kulturelle und politische Herausforderung / Druga strana globaliziranja: 

nova moć religije diljem svijeta kao kulturalni i politički izazov 

13:00–13:30 MISLAV KUKOČ (Croatia/Hrvatska): Liberal philosophy 

and globalization / Filozofija liberalizma i globalizacija 

13:30–14:00 Završna rasprava i zatvaranje simpozija / Closing discussion 

and closing of the Symposium 


15:00 Odlazak sudionika / Departure of participants 

Sekcija B (Hrvatski) ::: Section B (Croatian) 

Predsjedava / Chairperson: JOSIP ŠIMIĆ 

8:30–8:45 IRIS TIĆAC (Hrvatska/Kroatien): Personalistička etika kao 

odgovor na izazove globalizacije / Personalistische Ethik als Antwort 

auf die Herausforderungen der Globalisierung 

8:45–9:00 PREDRAG REŽAN (Hrvatska/Croatia): Globalizacija kao 

etički izazov / Globalization as an ethical challenge 

9:00–9:15 ŽELJKO SENKOVIĆ (Hrvatska/Kroatien): Aporije o svjetskom 

ethosu / Aporien zum Weltethos 

9:15–9:30 STJEPAN RADIĆ (Hrvatska/Kroatien): Mogućnosti i granice 

Projekta »Svjetski etos« u perspektivi dijaloga među religijama / 

Möglichkeiten und Grenzen des Projekts „Weltethos” in der Perspektive 

des interreligiösen Dialogs 

40


10:00–10:15 Pauza /Break 

Predsjedava / Chairperson: IGOR ČATIĆ 

10:15–10:30 FULVIO ŠURAN (Hrvatska/Croazia): Nasilje i znanstveno-tehnička 

racionalnost kao sudbina suvremenog svijeta / Il conflitto e 

la razionalità scientifico-tecnologica quale destino del mondo contemporaneo 

10:30–10:45 JASENKA KODRNJA (Hrvatska/Croatia): Rodni aspekti 

globalizacije / Gender aspects of globalization 

10:45–11:00 DEJAN DONEV (Makedonija/Macedonia): Uvjetovanost 

globalizacije njenom etičkom (ne)utemeljenošću / Globalization 

dependency on her own ethical (un)grounding 

11:00–11:15 ŠIMO ŠOKČEVIĆ (Hrvatska/Croatia): Ambivalentnost 

procesa globalizacije i etičke implikacije teorije društvenog izbora 

Amartye Sena / Ambivalence of globalization process and ethical implications 

of Amartye Sen’s social choice theory 


11:45–12:00 Pauza / Break 

12:00–13:30 Plenarna predavanja u sekciji A / Plenary lectures in section 

A 

13:30–14:00 Sekcija A / Section A 

Završna rasprava i zatvaranje simpozija / Closing discussion and closing 

of the Symposium 


Predsjedava / Chairperson: SEAD ALIĆ 

8:30–8:45 IVANA GREGURIC (Hrvatska/Croatia): Mas-mediji i globalizacija 

/ Mass-media and globalization 

41

8:45–9:00 GORAN GRGEC (Hrvatska/Croatia): Od Reklamokracije 

kao fikcije do globalizacije / From The Spaca Merchants as a fiction 

towards globalization 

9:00–9:15 SPAHIJA KOZLIĆ (Bosna i Hercegovina/Bosnia and Herzegovina): 

Globalna politika i cyberspace / Global politics and cyberspace 


9:45–10:15 Pauza / Break 

Predsjedava / Chairperson: MIRKO JAKIĆ 

10:15–10:30 MARICA VERNAZZA (Hrvatska/Croatia): Globalni pristup 

filozofiji povijesti / Global approach to the philosophy of history 

10:30–10:45 ALEN TAFRA (Hrvatska/Croatia): Ekumenski imperijalizam 

/ Ecumenic Imperialism 

10:45–11:00 LUKA LUBI (Slovenia/Slovenija): Globalizacija iz perspektive 

filozofske antropologije / Globalization from the perspective of 

philosophical anthropology 

11:00–11:15 MARKO VUČETIĆ (Hrvatska/Kroatien): Egzistentni subjekt 

i globalizacija / Existenzsubjekt und Globalisierung 


11:45–12:00 Pauza / Break 

12:00–13:30 Plenarna predavanja u sekciji A / Plenary lectures in section 

A 

13:30–14:00 Sekcija A / Section A 

Završna rasprava i zatvaranje simpozija / Closing discussion and closing 

of the Symposium 

42

15. simpozij 

PETRIĆ I RENESANSNE 

FILOZOFSKE TRADICIJE 

15th Symposium 

PETRIĆ AND RENAISSANCE 

PHILOSOPHICAL TRADITIONS 

SRIJEDA, 24. rujna 2008. / WEDNESDAY, September 24, 2008 

Dolazak i smještaj sudionika u hotel Kimen u Cresu / 

Arrival and accommodation of participants at Kimen Hotel, Cres 

19.30 Večera / Dinner 

21.00 Predstavljanje prvoga izdanja / Presentation of the editio princeps: 

Vice Petrović, San ljuveni, priredio / edited by Ivica Martinović (Dubrovnik, 

2008) 

Sudjeluju / Participants: Ivana Zagorac, Davor Nikolić, Sanja Vulić, Branko Vujanović, 


43

ČETVRTAK, 25. rujna 2008. / THURSDAY, September 25, 2008 

9.00–9.30 Otvaranje skupa i pozdravne riječi / 

Opening ceremony and greetings 

Predsjedavaju / Chairpersons: IVICA MARTINOVIĆ & BRUNO ĆURKO 

9.30–10.15 Uvodno predavanje / Introductory lecture 

MARIA MUCCILLO (Rim), La concezione patriziana dello spazio fra 

platonismo e aristotelismo: le sue fonti e la sua fortuna nella cultura 

filosofica del Seicento / Petrićevo poimanje prostora između platonizma 

i aristotelizma: njegovi izvori i fortuna u filozofiji 17. stoljeća 

10.15–10.45 Odmor / Break 

10.45–11.15 Petrićevo propitivanje neprekidnine i beskonačnine / 

Petrić’s questioning of the continuum and the infinite 

Predsjedavaju / Chairpersons: IGOR ŠKAMPERLE & ŽELJKA METESI 

IVICA MARTINOVIĆ (Zagreb), Petrićevi prigovori Aristotelovu pojmu 

neprekidnine / Petrić’s objections to Aristotle’s notion of the continuum 

MEYRA MOISE (Verona), L’intuizione dell’infinità del mondo in Francesco 

Patrizi / Petrićeva intuicija o beskonačnosti svijeta 

11.15–11.30 Odmor / Break 

11.30–12.00 Morfologija renesansne misli / 

Morphology of the Renaissance thought 

Predsjedavaju / Chairpersons: FULVIO ŠURAN & DAVOR NIKOLIĆ 

MIHAELA GIRARDI-KARŠULIN (Zagreb), Strategija Petrićeve obrane 

Nove sveopće filozofije / The strategy of Petrić’s defense of Nova 

de universis philosophia 

44

IGOR ŠKAMPERLE (Ljubljana), Religiozni sinkretizam u vrijeme renesanse 

i njegova usporedba sa suvremenim oblikom ‘nove duhovnosti’ 

/ Sincretismo religioso rinascimentale e la sua comparazione con la 

forma contemporanea della ‘nuova spiritualità’ 

12.00.–12.30 Petrićevi pristupi filozofskom nasljeđu: ususret dvama 

izdanjima / 

Petrić’s approach to the philosophical heritage: two 

forthcoming editions 

Predsjedavaju / Chairpersons: MATJAŽ VESEL & ALEKSANDRA GOLU- 

BOVIĆ 

LUKA BORŠIĆ (Zagreb), razumijevanje Platona u Petrićevu djelu 

Discussiones peripateticae / The understanding of Plato in Petrić’s 

work Discussiones peripateticae 

IVAN KAPEC (Zagreb), Neke značajke Petrićeva latinskog prijevoda 

Kaldejskih proročanstava / Some of the characteristics of Petrić’s Latin 

translation of Oracula chaldaica 

12.30–13.15 Rasprava / Discussion 

13.15 Ručak / Lunch 

16.00 Razgledavanje grada Cresa / Sightseeing tour of the Town of Cres 

Stručno vodstvo / Professional tour guide 

18.00–19.00 Putovi renesansne astrologije i alkemije / 

Paths of Renaissance astrology and alchemy 

Predsjedavaju / Chairpersons: FRANJO ZENKO & VESNA TUDJINA 

ERNA BANIĆ-PAJNIĆ (Zagreb), Ficino i Grisogono o nebeskim utjecajima 

/ Ficino e Grisogono sugli influssi celesti 

IVANA SKUHALA KARASMAN (Zagreb), Uloga astrologije u Teatru 

svijeta Giulija Camilla Delminija / The role of astrology in Theatrum 

mundi of Giulio Camillo Delminio 

45

SNJEŽANA PAUŠEK-BAŽDAR (Zagreb), Ivan Bratti i renesansna alkemija 

/ Ivan Bratti and Renaissance alchemy 

21.00 Svečana večera / Gala dinner 

PETAK, 26. rujna 2008. / FRIDAY, September 26, 2008 

9.00–10.00 Petrićev Sretan grad / Petrić’s La città felice 

Predsjedavaju / Chairpersons: MARIA MUCCILLO & IVANA SKUHALA 

KARASMAN 

ELISABETH VON ERDMANN (Bamberg), Stadt und Poetik bei Franciscus 

Patricius: dasselbe Paradigma? / Grad i poetika Frane Petrića: 

ista paradigma? 

ŽELJKO SENKOVIĆ (Osijek), Još jedna komparacija Petrićeva i Aristotelova 

sretnog grada/polisa / Yet another comparison between Petrić’s 

and Aristotle’s happy city/polis 

ERIKA ZLATKOV (Koper), Zašto nema vrta u Petrićevu Sretnom gradu? 

/ Why is there no garden in Petrić’s Happy City? 

10.00–10.20 Odmor / Break 

10.20–11.20 Petrićevi dijalozi / Petrić’s dialogues 

Predsjedavaju / Chairpersons: HEDA FESTINI & IVAN KAPEC 

FULVIO ŠURAN (Pula), Frane Petrić i Tridentski sabor: etičko promišljanje 

dvoboja / Francesco Patrizi e il concilio di Trento: un ripensamento 

etico sul duello 

STJEPAN ŠPOLJARIĆ (Zagreb), Tragom povijesnih podataka iz Petrićevih 

Deset dijaloga o povijesti (1560) / Tracing historical data in 

Petrić’s Della historia diece dialoghi (1560) 

DAVOR NIKOLIĆ (Zagreb), Petrićevi Dijalozi o retorici – uzorna novoplatonovska 

retorika / Petrić’s Della retorica dieci dialoghi – exemplary 

Neoplatonic rhetoric 

46

11.20–11.40 Odmor / Break 

11.40–12.20 Bog i duša u Petrićevu tumačenju / 

God and soul in Petrić’s interpretation 

Predsjedavaju / Chairpersons: MIHAELA GIRARDI-KARŠULIN & LUKA 

BORŠIĆ 

ALEKSANDRA GOLUBOVIĆ (Rijeka), Petrić o Božjim atributima / 

Petrić on Divine attributes 

TOMÁŠ NEJESCHLEBA (Olomouc), Frane Petrić and the immortality 

debate / Frane Petrić i raspra o besmrtnosti duše 

12.20–12.50 Rasprava / Discussion 


18.00–19.00 Petrićeva fortuna u literaturi i bibliografiji / 

Petrić’s fortune in literature and bibliography 

Predsjedavaju / Chairpersons: SNJEŽANA PAUŠEK-BAŽDAR & STJEPAN 

ŠPOLJARIĆ 

HEDA FESTINI (Rijeka), Petrić i Acastos / Petrić and Acastos 

ESTELLA PETRIĆ-BAJLO (Zadar), Frane Petrić and late Renaissance 

scientific culture / Frane Petrić i znanstvena kultura kasne renesanse 

DAVOR BALIĆ (Križevci), Hrvatske bibliografije o Petriću / Croatian 

bibliographies on Petrić 

19.15 Okrugli stol: Sociologija renesansne filozofije – tragom Collinsove 

metodologije / Round table: Sociology of Renaissance philosophy 

– tracing Collins’s methodology 

Sudjeluju / Participants: Josip Ćirić, Ivica Martinović, Bruno Ćurko, Davor Balić 

Uz izdanje / On the edition: Randall Collins, The sociology of philosophies: 

A global theory of intellectual change (Cambridge and London: 

Harvard UP, 1998). 

20.30 Večera / Dinner 

47

SUBOTA, 27. rujna 2008. / SATURDAY, September 27, 2008 

9.00–10.00 Poredbeni pristupi Petrićevu djelu / 

Comparative approaches to Petrić’s work 

Predsjedavaju / Chairpersons: ERNA BANIĆ-PAJNIĆ & ŽELJKO SENKOVIĆ 

KREŠIMIR ČVRLJAK (Zagreb), Stope i tragovi Marsilija Ficina u djelu 

Frane Petrića / Tracing Marsilio Ficino in the work of Frane Petrić 

MATJAŽ VESEL (Ljubljana), Johannes Kepler protiv Frane Petrića: 

pitanje o ontologiji neba i kretanjima nebeskih tijela / Johannes Kepler 

against Frane Petrić: the question of the ontology of the heavens and the 

motion of heavenly bodies 

ŽELJKA METESI (Zagreb), Frane Petrić i Emanuele Tesauro o cilju pjesništva 

/ Frane Petrić and Emanuele Tesauro on the purpose of poetry 

10.00–10.20 Odmor / Break 

10.20–11.00 Hrvatski renesansni filozofi / 

Croatian Renaissance philosophers 

Predsjedavaju / Chairpersons: ELISABETH VON ERDMANN & DAVOR 

BALIĆ 

BRUNO ĆURKO (Zagreb), Albert Veliki, Toma Akvinski i Juraj Dragišić 

o trima mjerama vremena / Albertus Magnus, Thomas Aquinas and 

Juraj Dragišić on the three measures of time 

VESNA TUDJINA (Zagreb), Mogućnost utjecaja Marka Antuna de 

Dominisa na Thomasa Hobbesa / The possibility of influence of Marko 

Antun de Dominis on Thomas Hobbes 

11.00-11.20 Odmor / Break 

11.20–12.00 Zaključno predavanje / Closing lecture 


FRANJO ZENKO (Zagreb),‘Grčka’ filozofija –‘krađa’ sjevernoafričkog 

nasljeđa? / ‘Greek’ philosophy: ‘Theft’ of North-African legacy? 

48

12.00–12.20 Odmor / Break 

12.20–13.00 Završna rasprava i zatvaranje skupa / 

Closing discussion and closing of the Symposium 



Odlazak sudionika / Departure of participants 

49


Sažeci izlaganja 


Paper abstracts

Međunarodni simpozij 


International Symposium 


MIRJANA ADAMOVIĆ, ANA MASKALAN 

Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Hrvatska / 

Institute for Social Research Zagreb, Croatia 

NEKI ASPEKTI GLOBALIZACIJE 

ZAPADNIH TJELESNIH UZORA 

Ovo se izlaganje bavi promišljanjem odnosa kulturnih globalizacijskih 

procesa i zapadnih standarda ljepote. Kreće se od polazišta kako 

globalna tržišta potiču standardizaciju potrošačkih navika i vrijednosti, 

ali i utječu na formiranje tjelesnih identiteta. Suvremena se konzumeristička 

kultura u velikoj mjeri koristi reklamnom industrijom koja svoj 

koncept prodaje utemeljuje na korištenju atraktivnih, poglavito ženskih, 

a onda i muških tijela. Iako je ljepota multidimenzionalni koncept 

i direktno se veže za one ideale koji prevladavaju u pojedinim kulturama, 

postoje neki tržišni standardi. Na primjer, dok se proizvodi rap 

glazbe vežu uz senzualno/egzotične forme ljepote, dotle Disney kompanija 

inzistira na »slatkasto lijepom«. Internalizacija tjelesnih uzora 

koje propagiraju multinacionalne kompanije i mediji, povezana je sa 

osobnim frustracijama prvenstveno mladih žena jer proklamirana ljepota 

postaje nedostižan cilj. Najradikalniji primjeri (estetske korekcije 

tijela, izgladnjivanje) pokazuju kako mnoge žene mijenjaju svoj tjelesni 

identitet uzimajući u obzir prvenstveno globalne uzore (gatekeepere) 

53

ez obzira što oni ne pripadaju njihovim kulturama. Neki od najutjecajnijih 

tjelesnih modela (bijela koža, mršavo tijelo, specifične facijalne 

karakteristike…), kao ujedno i tržišno najmoćnije industrije, potječu iz 

Zapadne kulture (euro-američke). Globalna internalizacija takvih tjelesnih 

vrijednosti negativno utječe na samopoštovanje, ali istovremeno 

građenjem sličnog tjelesnog identiteta obećava društvenu mobilnost i 

sreću. 

SEVERAL ASPECTS OF GLOBALIZING 

WESTERN BODILY IDEALS 

This presentation deals with the speculations about the relationship 

between cultural globalizing processes and western beauty standards. 

Starting point is that global markets not only encourage standardization 

of consumer habits and values but they also affect the forming of body 

identity. Contemporary consumer culture highly utilizes the advertising 

industry which rests its sale concept on the usage of an attractive female 

(in particular) and male bodies. Although the beauty is a multidimensional 

concept directly related to the ideals prevailing in a particular culture, 

there are some market standards. For example, while the products of 

the industry of rap music are associated with the sensual/exotic forms 

of beauty, the Disney Company insists on the “sweetly beautiful”. The 

internalization of ideal body images advertised by the multinational 

companies and the media is connected with personal frustrations inherent 

to mostly young women because the proclaimed beauty becomes 

the unattainable goal. The most radical examples (aesthetic surgeries, 

extreme dieting) indicate that many women who modify their body 

identity are influenced by the global ideals (“gatekeepers”) regardless 

of their culture and its standards. Some of the most influential body 

images (white skin, skinny body, specific facial characteristics…) together 

with the most powerful industries have originated from Western 

Culture (Euro-American). The global internalizations of these body values 

have a negative impact on self-respect. Simultaneously, forming of 

the similar body identity promises social mobility and happiness. 

54

SEAD ALIĆ 

Center for philosophy of media, Zagreb, Croatia / 

Centar za filozofiju medija, Zagreb, Hrvatska 

»GLOBALNO SELO« 

Da je svijet postao globalnim selom danas čujemo gotovo svakodnevno, 

na bilo kojoj geografskoj širini. McLuhanova metafora gotovo 

da je na mitski zoran način oslikala procese koji se zbivaju u suvremenom 

nam svijetu i kao takva postala je općepoznatom i općeprihvaćenom. 

Ovaj rad istražuje na koje je načine »globalno selo« najavilo 

globalizaciju. 

Marshall McLuhan je već od djela Mechanical Bride počeo prepoznavati 

i najavljivati trendove koji će kasnije uistinu postati globalnima: 

od poruka oglasne industrije, promjene recepcije medija koji nam 

donose poruke, do promjena naših uloga u svijetu… 

Cilj ovog rada je istražiti i prezentirati dosege McLuhanove »najave« 

globalizacije, posebno u djelu Global Willage, djelu u kojemu je 

McLuhan (zajedno s Bruceom R. Powersom) otkriće trendova pokušao 

staviti u okvire »četverostupanjske zakonitosti«. Rad želi pojam globalizacije 

motriti u svjetlu McLuhanovih istraživanja odnosa vizualnog i 

audijskog, u kontekstu analize utjecaja vizualnih tehnologija na čovjeka, 

te promisliti neke McLuhanove teze o robotizmu. 

“THE GLOBAL VILLAGE” 

We are hearing almost every day and on each latitude how the world 

has become a global village. McLuhan’s metaphor in an almost mythical 

way gives depicts the processes happening in our contemporary 

world and as such has become renowned and recognized. This paper 

shall examine in which ways that “the global village” has announced 

globalization. 

Marshall McLuhan had since The Mechanical Bride started recognizing 

and heralding the trends which would later actually become global: 

from the messages of the advertising industry, the change in the 

55

eception of the media which transmit messages to us, to the changes of 

our roles in the world etc. 

The aim of this paper is to examine and present the scope of McLuhan’s 

“heralding” of globalization, especially in the part of The Global 

Village in which McLuhan (together with Bruce R. Powers) tries to 

place the discovery of trends into “four degree legality” frames. 

The paper would like to examine the concept of globalization in 

light of McLuhan’s research of the relationship between the visual and 

audial, within the context of the analysis of the influence of visual technologies 

on Man, and rethink some of McLuhan’s theses on robotics. 

PAVO BARIŠIĆ 

Institute of Philosophy, Zagreb & Faculty of Philosophy, University of Split, 

Croatia / 

Institut za filozofiju, Zagreb & Filozofski fakultet, Sveučilište u Splitu, Hrvatska 

DOES GLOBALIZATION THREATEN DEMOCRACY? 

The topic of this article is the relation between the modern process 

of globalization and democracy. The agenda starts with the concept of 

globalization, its different meanings and various layers, traps and paradoxes, 

consequences and effects, advantages and disadvantages in the 

horizon of contemporary life. Following a brief introduction into the 

theme, the article outlines a short historic philosophical review into the 

development of globalization from the ancient times to the contemporary 

world. The focus of the philosophical view is that of two significant 

authorities and opposite approaches in the process of developing 

‘World Society’ – Immanuel Kant and Georg Wilhelm Friedrich Hegel. 

Kant explained the means to the status of ‘World Civility’ as a ‘Natural 

Purpose’. Hegel exposed the necessity of the development of world history 

to the state of global freedom. The question: Does the process of 

making global society threaten democracy in the modern world – is the 

key issue nowadays. All agree that the globalization process diminishes 

the area of the authentic political acting. Democracy originates from 

the ‘polis’ or small town republic and is a symbol of the government 

56

in the small political community. The step from the polis democracy to 

the national state democracy was the result of change from the direct 

to the representative democracy. The transition from the national to the 

supranational and global politics requires new essential transformation 

of the being of democracy. 

PRIJETI LI GLOBALIZACIJA DEMOKRACIJI? 

Tema je izlaganja odnos između modernoga procesa globalizacije 

i demokracije. Razmatranje započinje pojmom globalizacije, njezinim 

različnim značenjima, zamkama i paradoksima, posljedicama i učincima, 

prednostima i nedostatcima u obzoru suvremenoga života. Nakon 

kratkoga uvoda u temu izlaganje ocrtava povijesni filozofski pregled 

razvoja globalizacije od antike do suvremenoga svijeta. Žarište je filozofske 

rasprave na dva istaknuta autoriteta i suprotstavljena pristupa 

u procesu razvoja ‘svjetskoga društva’ – Immanuela Kanta i Georga 

Wilhelma Friedricha Hegela. Kant je tumačio put prema stanju ‘svjetskoga 

društva’ kao ‘naravnu svrhu’. Hegel je izložio nužnost razvoja 

svjetske povijesti prema stanju opće slobode. Ključno je danas pitanje: 

Je li proces stvaranja svjetskoga društva prijetnja demokraciji u modernom 

svijetu? Svi se slažu da globalizacijski proces umanjuje prostor 

izvornoga političkog djelovanja. Demokracija potječe iz ‘polisa’ ili 

male gradske republike te je simbol vladavine u malenoj političkoj zajednici. 

Korak od demokracije polisa do demokracije nacionalne države 

bio je rezultat promjene od neposredne do reprezentativne demokracije. 

Prijelaz od nacionalne prema nadnacionalnoj i globalnoj politici zahtijeva 

novu bitnu transformaciju bića demokracije. 

57

VERA BÉKÉS 

Institute for Philosophical Research, Hungarian Academy of Sciences, Budapest, 

Hungary / 

Institut za filozofska istraživanja, Mađarska akademija znanosti, Budimpešta, 

Mađarska 

GLOBALIZATION AND CONNECTEDNESS. 

RETHINKING SOME PROBLEMS OF GLOBALIZATION 

HIGHLIGHTED BY THE NEW SCIENCE OF NETWORKS 

In this paper I review developments in the last ten years in the studies 

of the common feature (or: nature) of several different networked 

systems explored by physicists, sociologists, economists, biologists and 

mathematicians. 

There has been a radical change in the meaning of the “network” 

itself. As a leading researcher of this new science of networks, Albert- 

Laszlo Barabasi put it: 

“Networks traditionally were viewed as static objects, the role of 

the modeler being to find a way to place the links between a constant 

numbers of nodes such that the resulting network looks similar to the 

network we wish to model. In contrast, the scale-free model views 

networks as dynamical systems, incorporating the fact that they selfassemble 

and evolve in time through the addition and removal of nodes 

and links.” 

Inspired by empirical studies of networked systems such as the 

mapping the connectedness of www, social networks, and biological 

networks, researchers have in recent years developed a variety of techniques 

and models to help us understand or predict the behavior of 

these systems. Their discoveries about networks have been found to 

have implications well beyond the Internet. The new notion of scalefree 

networks has turned the study of a number of fields upside down. 

In close contact with the problems of globalization-models, this new 

concepts of scale-free networks have been used to explain behaviors as 

diverse as those of power grids, the stock market and cancerous cells, as 

well as the dispersal of sexually transmitted diseases etc. 

So we can guess some old “riddle” (e.g. rapidness of spread of certain 

epidemic processes) but have to recognize some new problems, 

58

dangers and tasks (e.g. the robustness and the special vulnerability of 

this type of highly connected systems at the same time). 

GLOBALIZACIJA I POVEZIVOST. 

PONOVNO PROMIŠLJANJE NEKIH PROBLEMA 

GLOBALIZACIJE ISTAKNUTIH NOVOM ZNANOŠĆU O 

DJELATNIM MREŽAMA 

U ovom radu osvrćem se na razvoj događaja u posljednjih deset 

godina u studijama o zajedničkoj osobini (ili: naravi) nekoliko različitih 

mrežnih sustava koje su istraživali fizičari, sociolozi, ekonomisti, 

biolozi i matematičari. 

Došlo je do radikalne promjene u značenju same »mreže«. Kao vodeći 

istraživač ove nove znanosti o mrežama, Albert-Laszlo Barabasi 

iznio je: 

»Mreže se tradicionalno smatralo statičkim objektima, uloga njihovog 

modelara bila je pronaći takav način smještanja veze između nepromjenjivog 

broja čvorišta kako bi rezultirajuća mreža izgledala slično 

onoj mreži koju želimo modelirati. Naspram toga, model neovisan 

od stupnjeva (scale-free model) vidi mreže kao dinamičke sustave, koji 

utjelovljuju činjenicu da se one same okupljaju i razvijaju u vremenu 

dodavanjem i uklanjanjem čvorišta i veza«. 

Nadahnuti empirijskim studijama o mrežnim sustavima kao što je 

mapiranje povezivosti www-a (World Wide Weba – svjetske računalne 

mreže – nap. prev.), socijalnih mreža i bioloških mreža, istraživači su 

posljednjih godina razvili raznolike tehnike i modele kako bi nam pomogli 

da shvatimo ili predvidimo ponašanje ovih sustava. Ustanovljeno 

je da su njihova istraživanja o mrežama imala implikacije koje su išle 

puno dalje od Interneta. Novi pojam mreža neovisnih od stupnjeva je u 

potpunosti prekrenuo smisao studije o broju područja. U bliskom dodiru 

s problemima modela globalizacije, ovi novi koncepti mreža neovisnih 

od stupnjeva bili su iskorišteni kako bi se objasnila raznolika ponašanja 

kao što su ona električnih dalekovoda, tržišta burzovnih papira i stanica 

karcinoma, kao i raspršenosti seksualno prenosivih bolesti itd. 

Mi stoga možemo naslutiti rješenje određene stare »zagonetke« 

(npr. brzinu širenja određenih epidemijskih procesa) međutim moramo 

59

prepoznati i neke nove probleme, opasnosti i zadatke (npr. robusnost i 

istovremeno posebnu ranjivost ovog tipa visoko povezanih sustava). 

TIHANA BELUŽIĆ 

Zagreb, Hrvatska / 

Zagreb, Croatia 

SKRIVENO LICE GLOBALIZACIJE 

– EE OTPAD 

Do 2010. godine više od 50 posto svjetske populacije koristit će 

mobitel, a pokretači rasta tržišta mobilne telefonije bit će azijsko-pacifička 

područja, Bliski istok i Afrika koji će općem povećanju broja 

korisnika do 2013. pridonijeti porastom od 80 posto. Jedan od pokretača 

globalizacije, shvatimo li ju kao svojevrsnu planetarnu integraciju, 

je i razvoj komunikacijske tehnologije u čemu su početnu riječ imala 

računala dok je razvoj mobilne telefonije dodatno ubrzao prijenos informacija 

u gotovo svaki kutak Planete. Međutim, simboli globalizacije, 

koji se u skladu s zahtjevima potrošačkog društva i imperativom 

stalne proizvodnje u razvijenim zemljama trendovski mijenjaju svake 

sezone, svoj će »kraj« nerijetko dočekati na rubu globalnog sela – u 

siromašnim zemljama. Naime, riječ je o električnom i elektroničkom 

(EE) otpadu kojeg se bogati još uvijek rješavaju uglavnom na račun 

siromašnih. Bilo u vidu otpada, bilo pod izlikom da još uvijek funkcionalni, 

ali ne više moderni mobiteli mogu koristiti tamošnjem, ne tako 

izbirljivom tržištu koje ih je spremno i platiti. Teški metali (olovo, živa, 

nikal, kadmij, krom, bakar) koje sadrže pojedine komponente, takav 

otpad čine opasnim, a način kako ga se »zbrinjava« i »reciklira« u nerazvijenim 

zemljama oslobađa ih u okoliš. Spaljivanje pak plastike kako 

bi se došlo do vrijedne sirovine, lokalno stanovništvo truje dioksinima i 

furanima. No, kako onečišćenje okoliša ne poznaje granice, teški metali 

i štetni plinovi putem zraka, rijeka i mora opet se vraćaju, i to uglavnom 

na tanjuru, stanovnicima razvijenih zemalja. 

60

THE HIDDEN FACE OF GLOBALIZATION 

– EE WASTE 

By the year 2010 more than 50 percent of world population will 

be using mobile phones, and starters of growth of mobile phone market 

will be Asiat-Pacific regions, the Middle East and Africa, who will 

contribute the general growth of users number by 2013 with 80 percent 

growth. One of starters of globalization, if we understand it as unique 

planetary integration, is also development of communicational technology, 

where computers had the leading role while the growth of mobile 

telephony hastened the information transffer through every corner 

of the planet. Meantime, the symbols of globalization which change 

“trendly” every season in proportion to needs of consumer’s society 

and a constant production imperative in developed countries, will often 

end up at the edge of a global village – in the poor countries. Namely, it 

is about electric and electronical (EE) waste which is in the rich countries 

managed on expence of the poor. Either in a form of waste or with 

an excuse that they are still functional but no longer modern, mobile 

phones can be profitabile for their, not too picky market which is willing 

even to pay for them. Hard metals (plumbum, mercury,chromium, copper) 

with their certain components make such waste potentialy dangerous, 

and considering the way they manage it or recycle in undeveloped 

countries it is emitted in enviroment. Again, if we burn plastic in order 

to get some profitable material, local inhabitants will be poisoned by 

dioxides and phurans. But, as such ‘non-cleaning’ the enviroment has 

no limits, hard metals and dangerous gases throug air, rivers and seas 

yet return to inhabitants of developed countries (maily in their supper). 

61

JOSIP BERDICA 

Pravni fakultet, Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku, Hrvatska / 

Faculty of Law, J.J. Strossmayer University in Osijek, Croatia 

RELIGIJA U KONTEKSTU GLOBALIZACIJE: 

IŠČITAVAJUĆI RAWLSA 

Odnos politike i religije u svijetu snažne globalizacije kao vrlo aktualna 

tema može se iščitavati i uz pomoć najpoznatijeg političkog filozofa 

XX. stoljeća – Johna Rawlsa. Iako je uvriježeno mišljenje kako se 

Rawls slabo bavio pitanjima vezanima uz ovaj odnos, njegov povratak 

religijskim temama u djelima Pravo narodâ i Preispitivanje ideje javnog 

uma obrazlaže se zaokupljenošću povijesnim preživljavanjem ustavne 

demokracije i pitanjem kako mogu religijske i sekularne doktrine svih 

vrsta u globalno dominantnoj ustavnoj demokraciji funkcionirati i surađivati 

zajedno u vođenju razložno pravedne i učinkovite vlasti!? Rawls 

iznosi kritiku »privatizacije religije« smatrajući da politički liberalizam 

ne odbacuje duhovna pitanja kao nevažna, već suprotno, zbog njihove 

važnosti on prepušta svakom građaninu da ih riješi sam za sebe. Religija 

kod Rawlsa neće biti »privatizirana«, već se neće »politizirati« njome 

u smislu izopačenosti i degradiranosti u svrhu ostvarenja ideoloških 

ciljeva što će i biti osnovna nit izlaganja. 

RELIGION IN THE CONTEXT OF GLOBALIZATION: 

INTERPRETING RAWLS 

The relation between politics and religion in the world of strong 

globalization as a very current topic can be interpreted by the 20th century 

most famous political philosopher – John Rawls. Although Rawls 

is commonly thought not to have frequently dealt with issues of this 

relation, his return to religious topics in the works The Law of Peoples 

and The Idea of Public Reason Revisited can be explained by his engagement 

with historical survival of constitutional democracy and the 

question how religious and secular doctrines of all kinds function in a 

globally dominant constitutional democracy and cooperate in exercising 

reasonably just and effective powers!? Rawls levels criticism aga- 

62

inst “privatisation of religion” arguing that political liberalism does not 

reject spiritual issues as unnecessary, it is quite the opposite, for their 

importance he leaves to every citizen to deal with it individually. Religion 

with Rawls shall not be “privatized” and it shall not be “politicized 

with” in the sense of depravity and degradation for the purpose of achieving 

ideological goals, which is the main idea of this presentation. 

NORA BOZHILOVA 

Kyrill-und-Methodius-Universität in Veliko Tarnovo, Bulgarien / 

Sveučilište sv. Ćirila i Metoda u Velikom Tarnovu, Bugarska 

ETHIK UND GLOBALISIERUNG. 

DIE ZWIESPÄLTIGKEIT DER MORAL 

In den pluralistischen Gesellschaften der Gegenwart fällt es immer 

schwerer, eine allgemein verbindliche Ethik zu begründen. Das 

zeigt sich besonders deutlich im Bereich der bioethischen Fragestellungen. 

Einerseits wird konstatiert, Ethik habe keine Konjunktur (Walter 

Schulz). Andererseits suchen Ärzte, Patienten, Wissenschaftler und 

Politiker nach ethischen Kriterien zur Bewältigung biomedizinischer 

Probleme. 

In den pluralistischen Gesellschaften ist eine Vielzahl von unterschiedlichen, 

parallel bestehenden Moralgemeinschaften zu beobachten. 

H. Tristram Engelhardt schlägt vor, die Freiheit handlungsfähiger 

Personen als notwendige Bedingung für moralisch relevante Handlungen 

zu respektieren. 

ETIKA I GLOBALIZACIJA. 

RAZDVOJENOST MORALA 

U pluralističkim društvima suvremenosti sve je teže zasnovati jednu 

svepovezujuću etiku. To se pokazuje naročito jasnim u području bioetičkih 

postavljanja pitanja. S jedne strane se konstatira da etika nema 

nikakvu konjunkturu (Walter Schulz). S druge strane liječnici, pacijen- 

63

ti, znanstvenici i političari tragaju za etičkim kriterijima svladavanja 

biomedicinskih problema. 

U pluralističkim društvima možemo zapaziti mnoštvo različitih paralelno 

postojećih moralnih zajednica. H. Tristram Engelhardt predlaže 

da slobodu radno sposobnih osoba uvažavamo kao nužan uvjet za moralno 

relevantna djelovanja. 

MARITA BRČIĆ 

Filozofski fakultet, Sveučilište u Splitu, Hrvatska / 

Faculty of Philosophy, University of Split, Croatia 

NAČELO RAZLIKE 

U KONTEKSTU GLOBALIZACIJE 

Proširujući političku koncepciju pravednosti na međunarodne odnose, 

John Rawls u svojoj knjizi Pravo naroda umjesto načela razlike, 

»(D)ruštvene i ekonomske nejednakosti… trebaju biti od najveće koristi 

za najlošije članove društva«, uvodi dužnost »političkog« pomaganja 

»opterećenim narodima«. Ta dužnost, shvaćena kao tranzicijsko načelo, 

osigurava sredstva za formiranje političkih institucija i procedura 

koje će olakšati »opterećenim narodima« ulazak u punopravno članstvo 

»društva naroda«. 

Rapidno rastuća globalna nejednakost razotkriva sve veći jaz između 

bogatih i siromašnih. Globalizacija se u najvećoj mjeri realizira 

na tržištu gdje glavnu ulogu igraju ekonomske interesne skupine, a ne 

države, narodi ili državotvorni subjekti. Pobjegavši iz skuta politike, 

ekonomija postaje upravljačem globalno-svjetskih političkih zbivanja. 

Je li politička svrsishodnost tranzicijskog načela, gledano iz perspektive 

globalnog svijeta, u kojemu naddržavni i nadnarodni tržišni 

odnosi determiniraju političke poteze, dostatna za ozbiljenje pravednosti 

među »narodima«? 

64

THE DIFFERENCE PRINCIPLE 

IN THE CONTEXT OF GLOBALIZATION 

Extending political concept of justice to the international relations, 

John Rawls, in his book The Law of Peoples, instead of using the difference 

principle, “Social and economic inequalities… are to be to the 

greatest benefit of the least advantaged members of society”, has introduced 

a political duty of assistance to a peoples who are living under 

unfavourable conditions. The duty is understood as a principle of transition 

that ensures development of political and social institutions and 

procedures in a burdened society. 

Rapidly increasing global inequality is showing larger gap between 

rich and impoverished. We can see that globalization is accomplished 

on the market where economic interest groups have main role. Today 

politics do not rule with economics, today “free market” is master of the 

global political system. 

Is political principle of transition adequate for realization justice 

in the global world where free trade conditions are above states or peoples? 

KREŠIMIR CEROVAC 

Hrvatski katolički radio, Zagreb, Hrvatska / 

Croatian Catholic Radio, Zagreb, Croatia 

GLOBALIZACIJA U 

SOCIJALNOM NAUKU CRKVE (SNC) 

Više od svega svijet je danas karakteriziran procesima globalizacije. 

Mnogo je toga izrečeno u svezi s globalizacijom, no u srce problema 

najbolje pogađaju riječi bivšeg predsjednika Češke Republike Vaclava 

Havela: »Često se čuje o potrebi preustroja ekonomije najsiromašnijih 

zemalja i onih u razvitku. No, smatram daleko važnijim da treba također 

razmišljati i o jednom drugom preustroju – o preustroju cijelog 

sustava vrijednosti koje tvore temelj današnje civilizacije«. Ne oblikuju 

se danas samo jedinstvena pravila, već se stvara jedinstveno značenje 

65

ljudskog života. Riječ je o dominaciji strategije profita, skupini pravila 

koja su korisna za bogate i moćne. Filozofija nije dovoljno motivirana 

da ide u korak s vremenom, a trebala bi, kao duh vremena, ukazati na 

sva izravna stremljenja prema životu i protiv ljudske slobode. 

Postavlja se pitanje može li, primjerice, katolički SNC doprinijeti 

razvitku jednog novog sustava vrijednosti? Nepostojanje crkvenih 

dokumenata izravno posvećenih problematici globalizacije ne znači, 

međutim, da je Crkva zanemarila to pitanje. Može se pokazati da su 

određena temeljna načela SNC vrlo mjerodavna za fenomen globalizacije 

i da daju temeljne kriterije. Zanimanje i odgovornost Crkve za 

globalizaciju ne proizlazi (samo) iz činjenice da je u pitanju svjetska 

crkva, već u prvom redu iz same prirode i misije Crkve. Globalizacija 

je proces koji treba biti vođen poštivanjem ljudske slobode. Rad se, 

uglavnom, temelji na raznim papinskim tekstovima. 

GLOBALIZATION IN 

THE SOCIAL TEACHING OF THE CHURCH 

More than anything else, the world today is characterized by the 

processes of globalization. Of all rhetoric generated about globalization, 

the words of Vaclav Havel, former president of Czech Republic, 

address the heart of matter: “We often hear about the need to restructure 

the economies of the developing or the poorer countries. But I think it 

is even more important that we should begin also to reflect about another 

restructuring – restructuring of the entire system of values which 

forms the basis of our civilization today”. Not only homogenous rules 

are formed today, but also a unique meaning of human life is projected. 

It is domination of the profit strategies, a group of rules which are only 

beneficial for the rich and the powerful. Philosophy is not sufficiently 

motivated to move in step with times, but should, as the spirit of time, 

to point out all destructive inclinations directed towards life and against 

the freedom of humanity. 

There is a question: Can Catholic social teaching contribute to the 

development of one new system of values? The lack of Church’s documents 

exclusively devoted to globalization does not mean that the 

Church has neglected this question. It can be shown that certain funda- 

66

mental principles of Church’s social teaching are relevant to the phenomenon 

of globalization and give some basic criteria. The Church’s 

interest in and responsibility for globalization does not (only) spring 

from the fact that is in question world-Church but firstly from the very 

nature and mission of the Church itself. Globalization is the process 

which ought to be led by the respect of human liberty. The work deals, 

primarily, with different major Papal texts. 

IVAN CIFRIĆ 

Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska / 

Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, Croatia 

PROTURJEČJA GLOBALIZACIJE 

I NJEZINI ZATOČENICI 

Globalizacija je proturječan proces koji dovodi do pozitivnih, ali i 

negativnih učinaka. Može se shvatiti kao projekt kontinuiranog izgrađivanja 

globalnog društva. Pri tome je ključni cilj izgraditi funkcionalan 

globalni sistem bez obzira na bjelodane negativne posljedice kulturne i 

biotičke entropije. Takav sistem ima prednost pred čovjekom. 

U radu se obrazlaže teza da su znanost, ali i čovjek, postali zatočenici 

globalizacije. Prirodna znanost polučuje rezultate koji u primjeni 

služe jačanju sustava a ne povećanja kvalitete života. Slično je i s društvenim 

i humanističkim znanostima koje svojim istraživanjima pridonose 

političkim i ekonomskim akterima u učvršćivanju sistema. One 

objašnjavaju novonastalo stanje, ali svojim naknadnim djelovanjem zapravo 

kasne i ne djeluju dovoljno projektivno. Rezultati znanosti prešli 

su u ruke neznanstvenih aktera – političkih i ekonomskih, naročito međunarodnih 

– pa odluke nisu u rukama znanstvenika ili bar »prosvijećenih« 

političara. Zato je potrebno ponovno preispitati odnos znanosti i 

politike kao i odnos čovjeka i sistema. 

U uvjetima globalizacije znanost kao i čovjek postali su zatočenici 

otuđene moći koja kreira sustav kao cjelinu, a znanosti dodjeljuje ulogu 

pomagača u njegovu funkcioniranju. Pitanje je li neki sistem dobar ili 

ne, pa tako i imperijalni sistem u formiranju, nepoželjno je. 

67

Autor se zalaže za aktivniju ulogu znanstvenika u promišljanju i 

vrednovanju sustava kao cjeline a manje njegovih unutarnjih skladnosti. 

Njihov poziv je da pitaju je li dobar sistem, a ne samo kako poboljšati 

njegovo unutarnje funkcioniranje. U tome se nameću i sljedeći problemi: 

zajednički sustav vrijednosti, socijalno-ekološki metabolizam (modernog) 

globaliziranog društva, procesi kulturne i biotičke entropije, 

rekurzivnost sistema i projektivna uloga znanosti. 

CONTRADICTIONS OF GLOBALIZATION 

AND ITS CAPTIVES 

Globalization is a contradictory process that leads to positive but 

also negative impacts. It can be understood as a project of continuous 

construction of global society. Thereat, the key aim is to build a functional 

global system regardless of obvious negative consequences of 

cultural and biotic entropy. Such system takes precedence over man. 

The paper discusses the thesis that science, as well as man, have 

become captives of globalization. Natural science gives results that in 

application serve to strengthen the system, not to increase the quality of 

life. It is similar with social sciences and humanities which in their research 

contribute to political and economic actors in strengthening the 

system. They are explaining the new situation, however, through their 

consequent actions they are actually late and not active enough projectivelly. 

Scientific results have moved into the hands of nonscientific 

actors – political and economic, especially international – and therefore 

the decisions are no longer in the hands of scientists and “enlightened” 

politicians. Therefore, it is necessary to re-examine the relation between 

science and politics, as well as the relation between man and system. 

In the conditions of globalization, sciences, as well as man, have 

become captives of alienated power that creates the system as a whole, 

and assigns science an accessory role in its function. The question of 

whether a system is good or not, such as the imperial system in its formation, 

is undesirable. 

The author advocates a more active role of scientists in rethinking 

and evaluation of the system as a whole, and less of its inner coherence. 

The scientist’s call is to question whether a system is good or not, not 

68

only to enhance its inner function. With this the following problems 

arise: common system of values, socio-ecological metabolism of (modern) 

globalized society, processes of cultural and biotic entropy, recursiveness 

of the system and the projective role of science. 

IGOR ČATIĆ, MAJA RUJNIĆ-SOKELE 

Fakultet strojarstva i brodogradnje, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska / 

Faculty of Mechanical Engineering and Naval Architecture, University of 


GLOBALIZACIJA I POLIMERSTVO 

Globalizacija je riječ visoke učestalosti. Je li to novost ili je globalizacija 

stari proces? Čini se da nema jednostavne definicije globalizacije. 

Za potrebe razmatranja triju globalizacija na primjeru polimerstva, 

pokušalo se globalizaciju definirati s pomoću sustavnosne teorije. To 

znači da globalizaciju treba promatrati s pomoću triju pojmova: informacija, 

energija i materija. Promatra li se globalizaciju kao sustav djelovanja, 

osim navedenih pojmova, valja uzeti u obzir još tri pojma. To 

su prostor, vrijeme i ciljevi. Takav sustav djelovanja uvijek djeluje u 

prirodnoj, tehničkoj i društvenoj okolini. Moglo bi se pokazati da su sve 

tri globalizacije, informacijske, energijske i materijalne, stare. Prostor 

u kojima se odvijaju gotovo uvijek bio je trenutno poznati svijet. Ono 

što danas karakterizira globalizaciju je ubrzanje prenošenja informacija, 

energije i tvari. C. Gogos je s motrišta polimerstva razlikuje tri 

globalizacije. Prva je započela otkrićem Amerike (1492.) i trajala je do 

1800. Tada je započela trgovina između Novog i Starog svijeta. Drugu 

globalizaciju je moguće ograničiti na razdoblje od 1800. do 2000. 

Tu se prvenstveno misli na industrijsku revoluciju. U tom razdoblju 

raste utjecaj bijelih multinacionalnih kompanija. Širi se prijenos roba 

zbog sniženja transportnih i komunikacijskih troškova. Po njegovom 

mišljenju, treća globalizacija je započela početkom novog tisućljeća. 

Obilježja su: softver svih vrsta i internet te globalna optička mreža kao 

prijenosnik informacija svih vrsta. 

69

GLOBALIZATION AND POLYMER TECHNOLOGY 

AND ENGINEERING 

Globalization is a frequently used word. Is globalization something 

new or is it already an old process? It seems like there is no simple definition 

of globalization. In order to discuss three types of globalization 

on an example of polymer technology and engeneering, there were some 

attempts of defining it by including the Systems theory. In that manner 

globalization should be viewed through three elements: information, 

energy and matter. If we observe globalization as a system of actions, 

beside these elements we mentioned, we should consider another three. 

Those are: space, time and aims. Such system always works in natural, 

technical and social enviroment. We could show that all these three globalizations 

(informational, energetic and matterial) are old. The space 

where they took place was always the momentary familiar space. The 

present characteristic of globalization is faster transfer of information, 

energy and matter. C. Gogos, from the stance of the polymer technology 

and engineering, differs three globalizations. The first one started 

in year 1492 (discovery of America) and lasted until 1800. In that period 

the merchantry between the New and the Old World started. The 

second can be placed between years 1800 and 2000. Here we primarily 

think of the industrial revolution. In that period influence of white multinational 

companies grew. The transfer of goods was wider because of 

lower transport and communicational expences. In Gogos’ opinion, the 

third globalization started at the begining of the new millenium. Main 

characteristics are: softwares of all kinds, Internet, and also the global 

optical network as a transmittor of all tipes of information. 

70

SNJEŽANA ČOLIĆ 

Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«, Zagreb, Hrvatska / 

Institute of Social Sciences “Ivo Pilar”, Zagreb, Croatia 

NEOLIBERALNI KAPITALIZAM 

I IDEOLOGIJA GLOBALIZACIJE 

Danas se u mnogim raspravama miješa globalizacija kao povijesni 

proces koji se odvija već stoljećima s prigodnim političkim projektom 

slobodnog tržišta i njegove neoliberalne ideologije u svjetskim razmjerima. 

Ideološki diskurs globalizacije u okviru suvremenog neoliberalnog 

kapitalizma posebno je utjelovljen u tzv. Washingtonskom konsenzusu. 

Njegova temeljna načela pretendiraju na univerzalnu primjenjivost 

diljem svijeta s ciljem uspostavljanja jedinstvenog samoreguliranog 

svjetskog tržišta. U tu svrhu postavljaju se teoremi i instrumenti na kojima 

počiva ideologija globalizacije. Istovremeno, svjedoci smo diskrepancije 

između realnosti i globalizacijskih ideoloških teorema, kao 

i potrebe artikuliranja pitanja regulacije, pri čemu regulacijska pravila 

ne bi smjela biti postavljena na način koji pomaže isključivo bogatima. 

Jer, pretenciozna neoliberalna ideologija globalnog laissez-fairea 

koja se temelji na tržištu i neobuzdanoj potrošnji u srazu je s trajnim i 

vitalnim ljudskim potrebama, posebno onima za sigurnošću i sociokulturnim 

identitetom. 

NEOLIBERAL CAPITALISM AND 

THE IDEOLOGY OF GLOBALIZATION 

There is number of current discussions in which globalization as a 

historical process, which has been going on for centuries, is confused 

with the political project of the free market and its neo-liberal ideology 

on a global scale. The ideological discourse on globalization within 

the framework of contemporary neo-liberal capitalism is embodied in 

particular in the so-called Washington Consensus. Its basic principles 

pretend to a universal applicability across the globe in order to establish 

a single uniform and self-regulated world market. Theorems are being 

formulated to that end along with the instruments that lay the foundati- 

71

ons of the ideology of globalization. Meanwhile, we bear witness to a 

discrepancy between reality and such globalistic ideological theorems 

which highlights the need to articulate the issue of regulation, where 

regulation rules should not be laid down in such a way as to help only 

the rich. For a pretentious neo-liberal ideology of global laissez-faire, 

based on the market and insatiable consumption, clashes with lasting 

and vital human needs, particularly the need for safety and socio-cultural 

identity. 

JOSIP ĆIRIĆ 

Odjel za filozofiju, Sveučilište u Zadru, Hrvatska / 

Department of Philosophy, University of Zadar, Croatia 

FILOZOFIJA KAO ROBA GLOBALNOG TRŽIŠTA 

Globalizacijski trend kapitala pretvara sve u robu, pa ni filozofija 

ne ostaje iznimka. U ovom radu zanima nas proces kroz koji prolazi 

suvremeno predstavljanje filozofije na globalnom tržištu ideja i intelektualnih 

usluga. Autor se u izlaganju fokusira na nekoliko aspekata: 

popularizaciju struke kroz različite medije (knjige, stripove, Internet), 

diversifikaciju aktivnosti filozofâ (filozofsko savjetovanje, primijenjenu 

filozofiju, filozofiju za djecu, korporativno savjetovanje, rad sa specifičnim 

populacijama), promjene u akademskom okružju. Na koncu, 

razmatra se što je od analiziranih pojava izravno primjenjivo u našem 

okružju. 

PHILOSOPHY AS COMMODITY IN GLOBAL MARKET 

Capitalistic trend of globalization transforms everything in the 

commodity, philosophy included. In this paper we are interested in the 

process of transformation of contemporary philosophy presentation at 

global ideas and intellectual services market. Author is focused on several 

aspects: philosophy popularization through various media (books, 

comics, Internet), the diversification of philosophy activities (philosophical 

counseling, applied philosophy, philosophy for children, corpo- 

72

ative counseling, practice with specific populations), transformations 

in the academic community. Finally, direct applicability of trends analyzed 

is considered. 

JOSIP ĆIRIĆ 1 , RUŽA KOVAČEVIĆ 2 

1 



2 

Gradska televizija Zadar, Hrvatska / 

City Television Zadar, Croatia 

GLOBALIZACIJA LIJEPOGA 

– STUDIJA SLUČAJA 

Jednu facetu globalizacije možemo shvatiti i kao formiranje internacionalne 

kulture prenošene masovnim medijima. S filozofske strane 

zanimljivo je posvetiti se pitanju odnosa estetike i empirijskih trendova, 

poput oštrog skoka zarade od uvoza kulturnih dobara. Polazeći od 

pitanja koja su postavljale dosadašnje analize odnosa globalizacije i 

estetike (nastanak multinacionalne hibridne kulture ili novog kulturnog 

pluralizma; globalizacija estetičkih iskustava; estetiziranje svijeta; 

popularna kultura; sociologizacija estetike) autori će na primjeru marketinške 

strategije švedskog proizvođača automobila SAAB ponuditi 

studiju slučaja. Analizom ćemo pokazati kako su s estetskim kriterijima 

usko isprepleteni socijalno poželjni sadržaji globalizacije: održivi razvoj, 

kulturalna raznolikost, asertivno predstavljanje tradicije, ekološka 

odgovornost. Na koncu, upozorit ćemo na primjenjivost rezultata u hrvatskim 

uvjetima. 

GLOBALIZATION OF THE BEAUTIFUL 

– CASE STUDY 

One facet of the globalization can be understood as forming of the 

international culture conveyed through the mass-media. From a philosophical 

point of view, it is interesting to focus on relation between 

aesthetics and empirical trends, such as sharp profit incline from import- 

73

ing cultural goods. Starting from the questions already put by previous 

analysis of globalization and aesthetics (emerging multinational hybrid 

culture or new cultural pluralism; globalization of aesthetic experience; 

aesthetization of the world; popular culture; sociologization of the aesthetics) 

the authors will use example of marketing strategy of Swedish 

car manufacturer SAAB to present the case study. Analysis will show 

how tightly aesthetics and socially preferred globalization content are 

intertwined: sustained development, cultural diversity, assertive presentation 

of tradition, ecological responsibility. In the end, we will point at 

applicability of results in the Croatia. 

BRUNO ĆURKO 1 , IVANA ZAGORAC 2 

1 

Institute of Philosophy, Zagreb, Croatia / Institut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska 

2 

Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, Croatia / 

Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska 

MEDIA AND EDUCATION IN CONTEMPORARY SOCIETY 

– THE ROLE OF PHILOSOPHY 

Every part of human existence seems to be susceptible to the influence 

of globalization process. Educational systems as well as education 

in general are not exceptions. One negative consequence of this omnipresent 

and pervading trend will be emphasized, namely the role of the 

media, which are mostly governed by influential multinational corporations, 

in shaping a specific consumerist worldview of a young generations. 

Results of a several researches of media influence will be presented 

leading to a key question of a paper – what is the role of philosophy 

in contemporary society, with special notion on education. It is argued 

that philosophy could represent a current alternative to manufacturing 

a new consumer. A need for establishing and strengthening the concept 

of philosophy for children, with main aim at development of critical 

thinking in children will be discussed. On the other hand, a philosophy 

for children is itself a product of a globalization process, emerging of 

which is reflecting a complex dynamics of a society we live in. 

74

MEDIJI I ODGOJ U SUVREMENOM DRUŠTVU 

– ULOGA FILOZOFIJE 

Čini se da globalizacija utječe na svaki segment ljudskoga života pri 

čemu obrazovni sustavi, kao niti odgoj u cjelini nisu iznimke. U izlaganju 

će poseban naglasak biti stavljen na utjecaj medija, u većoj mjeri 

usmjeravanih od strane multinacionalnih kompanija, na oblikovanje 

specifičnog konzumerističkog svjetonazora mladih generacija. Prikazat 

će se rezultati nekoliko istraživanja o utjecaju medija, ističući tako i 

osnovno pitanje o ulozi filozofije u suvremenom društvu, s posebnim 

osvrtom na njihovu ulogu u obrazovanju. Filozofija tako može zauzeti 

poziciju suprotnosmjerne struje proizvođenju konzumenta. Posebno 

će se naglasiti potreba jačanja koncepta filozofije za djecu s osnovnim 

ciljem razvoja kritičkog mišljenja u djece. S druge strane, i sama filozofija 

za djecu produkt je procesa globalizacije odražavajući svojom 

pojavom svu složenost dinamike društva u kojem živimo. 

ZLATAN DELIĆ 

Filozofski fakultet, Univerzitet u Tuzli, Bosna i Hercegovina / 

Faculty of Philosophy, University of Tuzla, Bosnia and Herzegovina 

GLOBALIZACIJA, MOĆ I POLITIKA ZNANJA: 

11 ANTITEZA O GLOBALIZACIJI 

Riječ je o socijalno-epistemologijskoj kritici globalizacije (»hiperglobalizacije«) 

koja funkcionira kao povlaštena slika svijeta, povlaštena 

znanstvena paradigma. Odnos između globalizacije i moći, globalizacije 

i politike znanja, u radu se analizira polazeći od krize legitimiteta 

znanja – krize smisla, uloge i društvene funkcije univerziteta kao 

najviše institucije znanja. Na početku modernosti znanje je označeno 

kao moć. Na kraju modernosti, u globalnom društvu znanja, sama moć 

– moć nametanja znanja u liku tehnoznanosti – određuje što može biti 

tretirano, testirano i priznato kao znanje. Jedanaest ključnih stavova 

o globalizaciji iskazuju se u obliku gramatologijski nadopunjujućih 

antiteza o proturječnoj dinamici stvorenoj međusobnim preplitanjem 

(globalne) politike znanja, moći i ideologije tržišnog fundamentalizma. 

75

Većina antiteza nastaje iz promišljenog suprotstavljanja hiperkapitalističkoj 

ideologiji tržišnog fundamentalizma. Ta ideologija nalazi se u 

osnovi dominantne ekonomske predstave o globalizaciji. Cilj rada je 

kritički preispitati raširenu popularnost pozitivističke naracije o globalizaciji, 

posebno o »globalnom društvu znanja« i »novoj ekonomiji znanja«. 

Problem je što dominantna ekonomimetička koncepcija globalizacije 

potpuno nekritički pretpostavlja da je pozitivirajuća upotreba pojma 

globalizacije samorazumljiva, koherentna, neproblematična, legitimna i 

opravdana. Suprotno tomu, pokazuje se da globalizacija nije jasan nego 

da je veoma nejasan »pojam«, »koncept«, »paradigma« itd. Rad nastaje 

iz uvjerenja da globalizaciju nije moguće znanstveno legitimirati kao 

novu znanstvenu paradigmu. Činjenica da globalizacija unutar glavnih 

tokova znanosti ima ogromnu snagu predstavlja stoga svojevrsni autoreferencijalni 

paradoks. Današnja ekonomska globalizacija rezultat je 

udruženog djelovanja znanstvene, tehničko-tehnološke, simboličke (ekonomske, 

kulturne, političke itd.) i realne nadmoći ekonomiziranog globalizacijskog 

diskursa, globaliziranih institucija znanja i drugih mehanizama. 

Ti mehanizmi globalizaciju i tržišni fundamentalizam nameću, 

promiču, kreiraju, rekreiraju i podržavaju kao jedinstven projekt koji se 

provodi u ime stvaranja novog »globalnog društva znanja«. 

GLOBALIZATION, POWER AND KNOWLEDGE POLICY: 

ELEVEN ANTITHESES ON GLOBALIZATION 

This work is about a social and epistemological criticism of globalization 

(“hyper globalization”) that functions as a privileged image of 

the world or a privileged paradigm. The relationship between globalization 

and power, and/or globalization and knowledge policy is analyzed 

by proceeding from the crisis of knowledge legitimacy – the crisis 

of the purpose, role and social function of university as the highest 

institution of knowledge. At the beginning of modernity, knowledge 

was designated as power. At the end of modernity, in the global society 

of knowledge, the very power – the power of imposing knowledge in 

the form of technical science – prescribes what is to be treated, tested 

and acknowledged as knowledge itself. Eleven crucial statements on 

globalization are expressed in the form of grammatologically supple- 

76

menting antitheses on the contradictory dynamics created by mutual 

interweaving of the (global) knowledge policy, power and the market 

fundamentalism ideology. Most of these antitheses result from a deliberate 

opposition to the market fundamentalism hyper capitalist ideology. 

This ideology is settled in the very basis of the predominant economical 

notion on globalization. The aim of this work is to re-examine critically 

the widespread popularity of the positivist narration on globalization, 

especially when related to “global society of knowledge” and “new 

economy of knowledge”. 

The problem is that the dominant economic-mimetic conception of 

globalization presumes in a highly uncritical way that the positivist use 

of the term globalization is self-understandable, coherent, uncomplicated, 

legitimate and justified. On the contrary, globalization does not 

appear as a clear, but as a very ambiguous “term”, “concept”, “paradigm” 

etc. Our work results from the conviction that it is not possible 

to legitimate globalization scientifically as a new scientific paradigm. 

Therefore, the fact that globalization gathers enormous power within 

the main streams of science represents a special auto-referential paradox. 

The contemporary economical globalization is a result of mutual 

activities in the form of a scientific, technical-technological, symbolical 

(economical, cultural, political etc.) and real predominance of a certain 

commercializing and globalizing discourse, globalizes institutions of 

knowledge and other mechanisms. These mechanisms impose, promote, 

create, re-create and support globalization as a unique project carried 

out in the name of establishing a new “global society of knowledge”. 

ALEKSANDAR DIMITRIEV 

Skopje, Makedonija / 

Skopje, Macedonia 

ŽRTVOVANJE SUVERENITETA I IDENTITETA 

UKLJUČIVANJEM U GLOBALIZACIJU 

Globalizacija prvo ugrožava suverenitet i identitet pojedinca, a potom 

i države. Pitanje je: hoće li država suverenitet graditi na suvereni- 

77

tetu i identitetu pojedinca spremnog da vlastitu slobodu podredi stvaranju 

zajedničkog identiteta, ili će država kao svekontrolor biti ta koja će 

graditi ove kod pojedinca. 

Konflikt ovih suvereniteta dovodi i do konflikta sa okolnim i međunarodnim 

identitetima i suverenitetima, što se sve više javlja kao posljedica 

nametanja globalizacije samo po jednom modelu ekonomije i 

razumijevanja različitosti. 

Svaka ekonomija u ime mogućeg uključenja u globalizaciju nameće 

i moguće brisanje individualnih razlika i vrijednosti. Ovo, iako praktično 

i ekonomski opravdano, obično završava u međusobnom otuđenju 

i građanstva i država. Iz toga slijedi i pitanje kako doći do prihvaćanja 

međusobnih uvjetovanosti spomenutih suvereniteta i identiteta. 

U tom kontekstu, nameće se i novo etičko obrazovanje gospodara 

lokalnih ekonomija da bi omogućili njihovo uključenje i održanje u globalnim 

procesima, odnosno uvođenje, pa makar i posredstvom zakona, 

etičkih kontrolnih mehanizama radi zadržavanja različitosti kao uvjeta 

stvaranja univerzalne kulture i iz toga univerzalnih etičkih principa kao 

preduvjeta održive i prihvatljive globalizacije. 

SACRIFICING IDENTITIES AND SOVEREIGNTIES 

BY INCLUDING IN A PROCESS OF GLOBALIZATION 

The first things which are endangered by the globalization process 

are the identity and sovereignty of the individual, as well as of the state. 

The question is will the state build its own identity and sovereignty on 

individuals which are ready to subjugate their own freedom in benefit of 

building mutual identity and sovereignty, or the state, as whole-controller, 

will be the builder of identity and sovereignty of the individuals. 

The conflict of these two identities and sovereignties also provokes 

conflicts with neighbouring and international identities and sovereignties, 

as a consequence of imposition of the globalization only according 

to one model of economy and understanding of diversities. 

Every economy also imposes a possible erase of an individual diversities 

and values in the name of possibility of taking part in a globalization. 

This, even with practical and economical justification at the 

78

moment, usually finishes in mutual alienation of citizens from themselves 

as well as from the state. From the above follows a question: how 

to deal with the fact that this sovereignties and identities are depending 

on each other? 

In that context, a new ethical education for the masters of the local 

economies is imposed in an attempt to include them in global processes 

and ensure their surviving. In another words, that means introduction 

of a new ethical control mechanisms, even by the law, in benefit of 

keeping diversities as a preconditions of universal culture as well as of 

universal ethical principles as a precondition for both sustainable and 

acceptable globalization. 

DEJAN DONEV 

Katedra za filozofiju, Filozofski fakultet u Skopju, Makedonija / 

Philosophy Department, Faculty of Philosophy, Skopje, Macedonia 

UVJETOVANOST GLOBALIZACIJE NJENOM 

ETIČKOM (NE)UTEMELJENOŠĆU 

Globalizacija? Da! No samo ako je određena onim etičkim principima 

koji se pokazuju kao univerzalne temeljne ljudske vrijednosti. U 

tom kontekstu, ona može dovesti do onoga što nam je cilj – bioetički 

opravdani svijet, no pod uvjetom da ekonomska nadmoć ne služi otvaranju 

novih tržišta, već izjednačenju kvalitete života svugdje. Očigledno 

je da globalizacija u praksi, zahvaljujući povijesnim frustracijama 

nerazvijenih država, posvuda predstavlja razlog sukobima interesa. 

Prije nego se govori o globalizaciji kao mogućnosti zajedničkog 

boljitka, moraju se odrediti kriteriji na osnovu kojih će se ocjenjivati 

etička (ne)utemeljenost vodećih ekonomija, budući da one stvaraju temeljne 

uvjete egzistencije te, navodno, smjeraju dovesti do podizanja 

kvalitete života. 

Cilj teksta je ponuditi odgovor na pitanje može li se govoriti o globalizaciji 

prije nego se stvore uvjeti za sveopću univerzalnu bioetiku 

obvezujuću za one koji nameću globalizaciju s ciljem zaštite identiteta 

i suvereniteta od urušavanja. 

79

GLOBALIZATION DEPENDENCY 

ON HER OWN ETHICAL (UN)GROUNDING 

Globalization? Yes, but only if it’s determined by ethical principles 

which are encapsulating universal and fundamental human values. In 

that context, the globalization may achieve our aim: bioethically justified 

world, but only under condition of economical power being used 

for raising quality of life on an equal base, instead of for opening new 

markets. It is obvious that globalization in practise, thanks to the historical 

frustrations of an (un)developed countries, often represents a 

reason for resistance and conflicts of interests. 

Before we can talk about globalization as an opportunity for a common 

betterment, criteria on which ethical (un)grounding of the leading 

economies are judged must be determined because they are creating 

basic conditions for an existence, and allegedly are aiming to raise a 

level of the quality of life. 

The aim of the paper is to offer an answer to a question is talking 

about globalization possible before conditions for Universal bioethics 

are created. Principles of an Universal bioethics aims to obligate those 

who are obtruding globalization in that way preventing any kind of violation 

of identity and sovereignty. 

ZAGORKA GOLUBOVIĆ 

Institute for Philosophy and Social Theory, University of Belgrade, Serbia / 

Institut za filozofiju i socijalnu teoriju, Sveučilište u Beogradu, Srbija 

PHILOSOPHIC PRINCIPLES AS A FOUNDATION 

OF THE CONCEPT OF GLOBALIZATION 

There are different interpretations of the concept of globalization: 

from an opportunity for the construction of a New World Order, and 

the globalal wellfar for the population all over the planet, to the critical 

warnings that it indicates a revitalisation of world-wide imperialism, 

etc. However, in what all writers agree is the confession that the mainstream 

conceptualisation of the process of clobalisation is ambivalent 

and opens new dilemmas. 

80

What I will concentrate on in my paper is a consideration of so 

far ignored philosophic principles which should make the foundation 

of the concept of globalization, instead of its ideological backgrounds, 

dictated by the predominant view-point of the great world powers. That 

is to say, to pay attention to the already emerging mass protests of the 

movements called “alterglobalization”, searching for human alternatives 

to the existing globalising process. The questions will be raised: 

what globalization means in terms of a new quality of life; what does 

“home” mean in the globalised conditions (Feathersone); will it bring 

possibilities for the solutions of the great existential problems; is it directed 

towards lessening the gap between developed and underdeveloped 

societies, and internal extreme social differentiation, what about 

freedom of local states and personalities in the confrontation with the 

growing power of USA. I.e. is it possible to humanise globalization? 

Those questions are still in a deep shadow, in front of eufforia of grandious 

effects of globalization. 

FILOZOFSKA NAČELA KAO 

TEMELJ KONCEPTA GLOBALIZACIJE 

Postoje različite interpretacije koncepta globalizacije: od prilike za 

izgradnju Novog svjetskog poretka, i globalne dobrobiti za stanovništo 

diljem cijelog planeta, do kritičkih upozorenja da on potiče ponovno 

oživljavanje svjetski rasprostranjenog imperijalizma, itd. Međutim, ono 

u čemu se svi pisci slažu je priznanje da je uobičajena konceptualizacija 

procesa globalizacije ambivalentna i da otvara nove dvojbe. 

Ono na što ću se usredotočiti u mom izlaganju je promišljanje dosad 

zanemarenih filozofskih načela koja bi trebala činiti temelj koncepta 

globalizacije, naspram njegovih ideoloških pozadina, koje je diktiralo 

prevladavajuće gledište velikih svjetskih sila. To znači, obratiti pažnju 

na već prisutne masovne prosvjede pokreta nazvanih »alterglobalizacija«, 

koji traže humane alternative postojećim globalizacijskim procesima. 

Postavit će se pitanja: što globalizacija znači u smislu nove kvalitete 

života; što znači »dom« u globaliziranim uvjetima (Featherstone); 

hoće li ona pružiti mogućnosti za rješavanje velikih egzistencijalnih 

problema; je li ona usmjerena prema smanjenju razlike između razvi- 

81

jenih i nedovoljno razvijenih društava, i njihove unutarnje ekstremne 

socijalne diferencijacije; što je sa slobodom lokalnih država i osobnosti 

u sukobu s rastućom moći SAD-a? Tj. je li moguće humanizirati globalizaciju? 

Ova su pitanja još uvijek u dubokoj sjeni, unatoč euforiji zbog 

grandioznih učinaka globalizacije. 

IVANA GREGURIC 



MAS-MEDIJI I GLOBALIZACIJA 

Kada govorimo o odnosu mas-medija i globalizacije, ističemo tri temeljne 

promjene – promjene u načinu kako komuniciramo, kako investiramo 

i kako gledamo svijet, koje su omogućile stvaranje integriranog 

svijeta. Velike inovacije s kraja 20. stoljeća na području kompjuterizacije, 

telekomunikacija, minijaturizacije i digitalizacije, demokratizirale 

su prisutnost tehnologija i informacija u svim dijelovima svijeta postavljajući 

na taj način temelje »umreženog društva«. Prijenos, povezivanje 

i razmjena informacija putem interneta, televizije, radija daje nam novi 

aspekt promatranja svijeta kroz gotovo sve prozore koje možemo zamisliti. 

Zadatak je filozofije da u biti »umreženog društva« tematizira 

već prisutno pitanje – mogu li sredstva mas-komunikacija pomoći da 

se svijet humanizira ili će nasuprot tomu stvoriti unificirano društvo u 

kojem je jedini cilj globalizacija svijeta? 

MASS-MEDIA AND GLOBALIZATION 

When discussing the connection between mass-media and globalization, 

three basic changes need to be emphasized: how we communicate, 

how we invest and how we perceive the world, and these changes 

provide for the creation of world integration. Major innovations by the 

end of 20th century in the area of computerization, telecommunications, 

miniaturization and digitalization have democratized the presence of 

technology and information in all parts of world, setting the foundations 

82

for “the network society”. Transactions, networking and exchanging information 

via internet, TV and radio allows us to observe the world 

through any window imaginable. The task of philosophy is to discuss 

the already present question of the essence of “network society”: can 

the means of mass-media help humanize the world, or instead, will it 

create a uniform society whose only goal is world globalization? 

GORAN GRGEC 

Referalni centar za bioetiku u jugoistočnoj Europi, Zagreb, Hrvatska / 

Referal Center for Bioethics in South-East Europe, Zagreb, Croatia 

OD REKLAMOKRACIJE KAO FIKCIJE 

DO GLOBALIZACIJE 

Pred više od pola stoljeća objavljen je znanstveno-fantastični roman 

Frederika Pohla i C. M. Kornblutha pod nazivom The Spaca Merchants, 

tiskan u Beogradu pod odličnim nazivom Reklamokratija. 

U bliskoj budućnosti komercijaliziranim, prenaseljenim i totalitarnim 

svijetom vladaju reklamne kompanije kao izvršna vlast nad masom 

obespravljenog stanovništva ‘potrošača’. Umjetnost prošlosti je mrtva, 

zamjenjuje ju reklama. U pojedinim zemljama vladaju velike kompanije 

koje potpuno u rukama drže zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast tih 

zemalja. Unutar tih kompanija rade pod ugovorom slabo plaćeni radnici, 

koji se sve više zadužuju i faktički postaju njihovi robovi. 

Najviši oblik reklamerske vještine jest u nešto uvjeriti potrošača, 

a da on nije niti svjestan da je isprogramiran (Kad pomisli na pušenje, 

pomisli na ‘Star’ cigarete!). Oglasi se povezuju s osnovnim ljudskim 

nagonima (seks), proizvodi su podsvjesno složeni u zatvorene krugove 

(popij ‘popsi’ – pojedi keks – zapali ‘Star’ cigeretu – popij ‘popsi’), što 

vodi ovisnosti i zaduživanju. 

Takvom se poretku stvari suprotstavlja tajni pokret koji upozorava 

da je stanje neodrživo (hidraulični strojevi uništavaju površinski sloj 

zemlje, nestaju šume, životinjski će svijet izumrijeti). 

U ovom je tekstu lako prepoznati mnoge suvremene globalizacijske 

procese. U tome će nam i pomoći Naomi Klein i No logo. 

83

FROM THE SPACA MERCHANTS AS A FICTION 

TOWARDS GOBALIZATION 

More than fifty years ago a science fiction novel by Frederik Pohl 

and C.M. Kornbluth The Spaca Merchants was printed in Belgrade by 

the name Reklamokratija. 

It is in the nearest future when advertising companies rule the commercialised, 

overpopulated and totalitar world as an executive government 

over the mass of ‘consumers’ population with no rights. Art of the 

past is dead, advertisement is its replacement. In some countries large 

companies with complete legislative, executive and jurisdictal power 

rule. Inside those companies are employees on minimum wage, under a 

contract, who find themselves deeply involved in depths and practically 

become the slaves of the company. 

The highest level of advertising art is to make a consumer believe 

in something without being aware that he is programmed (every time 

he thinks of smoking to buy a ‘Star’ cigarette). Advertisements connect 

with basic human instincts (sex), products are subconsciously ordered 

in circle (drink a ‘Popsi’ – eat a cookie – light a ‘Star’ cigarette – drink 

a ‘Popsi’), which leads to addiction and involvement in depths. 

Against such order stands a secret organization, which alerts how 

that situation is untenable (hydraulic machines destroy earth’s surface 

layer, forests disappear, animal world will die out). 

It is easy to recognize many contemporary globalization processes 

in this story. For that we ask help from Naomi Klein and No logo. 

TOMAŽ GRUŠOVNIK 

Science and Research Centre of Koper, Slovenia / 

Znanstveno-istraživački centar Koper, Slovenija 

A DISTANT VIEW 

– THE GLOBALIZATION INSIDE PHILOSOPHY 

The philosophy with its capability of critique can undoubtedly be 

a powerful tool to reflect on the ‘theoretical’ as well as more ‘practi- 

84

cal’ matters: the nature of the world and the possibility of knowledge 

on the one hand and society issues – political processes and economic 

activities – on the other. But what about philosophy itself and its mode 

of producing knowledge? This paper, inspired by the statement from W. 

James’ Pragmatism, “If philosophers can treat the life of the universe 

abstractly, they must not complain of an abstract treatment of the life 

of philosophy itself”, tries to draw the attention to the globalization 

processes within the philosophical knowledge production. Its aim is 

to trace possible parallels between economic globalization processes 

and scientific – more peculiarly: philosophical – modi operandi. The 

exposition starts with observing the African situation through an analysis 

of P.J. Hountondji’s papers about what the author calls ‘extroverted 

scientific activity’ and its hypothesis “[…] that scientific research in 

colonial dependencies went hand in hand with economic activity and 

developed along the same lines.” Continuing with E. Dussel, the paper 

tries to shed some light on Latin American position of philosophy 

by tracing his somewhat metaphorical ‘trip to Europe’ and the ensuing 

discovery of ‘core’ and ‘periphery’ that echoes former metropolitan and 

colonial worlds. The discussion touches on literary production as well 

and considers N.C. Sen’s idea of ‘challenging the canon’ which tries 

to take some steps towards ‘world’s literature forum’ where all the literatures 

from the world could get equal recognition. Needles to say, 

such forum is still something that can only be hoped for in the future; 

today, ‘post-colonial’ literature(s) still face(s) major problems, the most 

important one being a lack of non-western theoretical perspective on 

non-western literature indicating that the post-colonial literary production 

is primarily shaped for western markets. Paper concludes with the 

remark that the same currents that can be seen in economic activities on 

the global scale can be found in science, literature and philosophy itself. 

At the end, philosophy, be it the Love of Wisdom or not, has to comply 

with mundane issues after all since the close up on the status of global 

philosophy production evidently shows parallels between economic 

globalization trends and knowledge production. However, operating in 

broader socio-economic and political contexts, philosophy has some 

instruments to achieve greater equality inside academic community: the 

process of continuously challenging the canon, attempts of South-South 

85

dialogue and Achebe’s idea of ‘balance of stories’ are all instances of 

such aspirations. 

ODMAKNUTO GLEDIŠTE 

– GLOBALIZACIJA UNUTAR FILOZOFIJE 

Filozofija sa svojom sposobnošću kritike nedvojbeno može biti 

snažno oruđe kojim će se reflektirati »teorijski« kao i »praktičniji« 

problemi: narav svijeta i mogućnost znanja s jedne strane i društvena 

pitanja – politički procesi i ekonomske aktivnosti – s druge. Međutim, 

što je sa samom filozofijom i njenim načinom proizvodnje znanja? Ovo 

izlaganje, nadahnuto tvrdnjom iz Pragmatizma W. Jamesa, »Ako se filozofi 

prema univerzumu života mogu odnositi apstraktno, oni ne smiju 

prigovarati apstraktnom odnosu prema životu same filozofije«, nastoji 

skrenuti pažnju na globalizacijske procese unutar filozofske proizvodnje 

znanja. Njegov je cilj pratiti moguće paralele između procesa ekonomske 

globalizacije i znanstvenih – još osebujnije: filozofskih – modi 

operandi. Ovaj prikaz započinje s promatranjem afričke situacije kroz 

analizu radova P. J. Hountodjija o onome što autor naziva ‘ekstrovertirana 

znanstvena aktivnost’ i njegove hipoteze »[…] da znanstveno 

istraživanje u kolonijalnim predjelima ide ruku uz ruku s ekonomskom 

aktivnošću i razvija se na iste načine«. Nastavljajući s E. Dusselom, 

izlaganje nastoji osvijetliti latinoameričku poziciju filozofije prateći 

njegovo unekoliko metaforičko »putovanje u Europu« i otkriće ‘jezgre’ 

i ‘periferije’ koje odjekuju bivšim metropolskim i kolonijalnim 

svjetovima. Rasprava dodiruje i književnu produkciju i promišlja ideju 

N.C. Sena o ‘osporavanju kanona’ koja pokušava poduzeti neke korake 

prema ‘forumu svjetske književnosti’ gdje sve književnosti svijeta 

mogu steći jednako priznanje. Nepotrebno je reći, ovakav je forum 

još uvijek nešto čemu se samo možemo nadati u budućnosti; danas se 

‘postkolonijalna(e)’ književnost(i) još uvijek suočava(ju) s temeljnim 

problemima, od kojih je najvažniji nedostatak ne-zapadne teoretske 

perspektive o ne-zapadnoj književnosti što ukazuje na to da je postkolonijalna 

književna produkcija primarno stvarana za zapadna tržišta. 

Izlaganje zaključuje s primjedbom da se isti tokovi koji se mogu vidjeti 

u ekonomskim aktivnostima na globalnoj razini mogu pronaći u znano- 

86

sti, književnosti i samoj filozofiji. Na kraju, filozofija se poslije svega, 

bila ona Ljubav prema Mudrosti ili ne, mora pokoriti ovozemaljskim 

pitanjima s obzirom da pogled izbliza na status globalne produkcije 

filozofije očito pokazuje paralele između trendova ekonomske globalizacije 

i proizvodnje znanja. Međutim, djelujući u širim socio-ekonomskim 

i političkim kontekstima, filozofija ima neke instrumente kojima 

se može ostvariti veća jednakost unutar akademske zajednice: proces 

kontinuiranog osporavanja kanona, pokušaj dijaloga na relaciji Jug-Jug 

i Achebeova zamisao o ‘ravnoteži priča’ sve su instance takvih težnji. 

BORIS GUNJEVIĆ 

Teološki fakultet »Matija Vlačić Ilirik«, Zagreb, Hrvatska / 

Facultas Theologica “Matthias Flacius Illyricus”, Zagreb, Croatia 

VRLINE IMPERIJA 

IZMEĐU KAPITALA I TERORA 

Imperij u kojem živimo moćniji je nego ikad. Složene prakse imperija 

onemogućuju bilo kakav smisleni otpor ili neslaganje. Problematiziranje 

otpora danas izaziva podrugljivi podsmjeh čak i na ljevici. 

Ostatci ljevice koji preživljavaju u kulturalnim studijama zagovaraju 

‘radikalnu demokraciju’ ili u najgorem slučaju groteskno koketiraju s 

različitim oblicima neoliberalizama. Je li moguće alternativno čitanje 

imperija? Autorova nakana je iščitati peto poglavlje Države Božje u kojem 

Augustin kritizira vrline rimskog imperija. Pokušat ćemo pokazati 

kako Hipponski biskup nudi perspektivu jedne moguće teološke kritike 

suvremenog imperija u kojem je religija u službi kapitala i terora. Baš 

zato što je prezrena i izgurana na marginu modernističkog diskursa, 

jedino teologija može providjeti plauzibilnu i konstruktivnu kritiku imperija 

koja je ujedno i cilj autorovog istraživanja. Ukoliko se teologija 

oslobodi apologetskog pathosa, fiksacije o vlastitoj relevantnosti, te 

ukoliko još jednom pokuša konstituirati svoj odnos sa ostatcima socijalističke 

ideje kao avangarde, moguće je osmisliti praksu otpora udarajući 

u samu utrobu imperijalne zvijeri. 

87

VIRTUES OF EMPIRE 

BETWEEN CAPITAL AND TERROR 

The Empire in which we live is the most powerful ever. The complex 

practice of Empire disables any meaningfull resistance or disapproval. 

Placing resistance as a problem seems ridiculous even for the 

left. The survivals of the left, who still exist in cultural studies, promote 

‘radical democracy’ or, in the worst case, grotesquely coquet with different 

forms of neoliberalism. Is it possible to have an alternative understanding 

of Empire? The author’s aim is to open the fifth chapter 

of Civitas Dei in which Augustin criticises virtues in Roman Empire. 

Then, the aim is to show how bishop of Hippon offers the perspective of 

a possible theological criticism of contemporary Empire where religion 

is a servant of capital and terror. Just because it is exposed to contempt 

and pushed out to a margin of modernistic discourse, only theology can 

see-through the practical and constructive criticism of Empire what is, 

at the same time, the aim of author’s researches. If theology can liberate 

itself from apologetic pathos, and fixation of self relevancy, and 

if it gives another try to constitute a relationship with the leftovers of 

socialistic idea as an avangarde, it will be possible to form the practise 

of resistance striking the center of imperial beast. 

SNJEŽAN HASNAŠ 



FILOZOFIJA I KAPITALIZAM 

Kapitalistički modus proizvodnje života i svega što prati egzistencijalne 

forme održavanja sustava društava, koje su zahvaćene procesom 

raspršivanja kapitala kao svjetskog procesa, na neki način zahvaćeno 

je problemom nazvanim globalizacija. Stvarna empirijska analiza ovih 

odnosa zasigurno bi pokazala različitost intenziteta ovakvih odnosa na 

različitim mjestima. To vrijedi i za one odnose gdje globalno ulazi na 

područje lokalnog, ali i za ono lokalno iz kojeg i različiti procesi globalizacije 

(politički, kulturološki, ekonomski) izviru. 

88

Bitno je nešto drugo, odnosno drugim riječima, odnosi koji utječu 

na konceptualne promjene koje utječu na ovaj svijet. Sam pojam globalizacije, 

recimo, ipak ponajprije označava taj odnos ekonomskog liberalizma 

i svijeta. On može voditi i određenoj suvremenoj analizi globalnog 

ekonomskog sustava (Wallerstein, primjerice). No on može voditi 

i drugim viđenjima procesa svijeta koji se mogu posvetiti svijetu kao 

svijetu, bez prethodnih ekonomskih determinanti (proces mondijalizacije 

– Nancy) ili upravo naspram njih (Marx i tradicija koja mu slijedi). 

Suprotstavljanje ovom razvoju može se vidjeti u jednoj interpretaciji 

koja ključnim smatra upravo problem hegemonije (Laclau & Mouffe) 

ili problem odnosa biopolitike i moći (Agamben). Sve ovo upućuje na 

potrebu oživljavanja promišljanja jedne ključne niti promišljanja filozofskih 

analiza od 19. stoljeća naovamo. Ona filozofiju konceptualno 

suočava s odnosom prema kapitalizmu koji se ne može zanemarivati. 

U problemu globalizacije zrcali se ova konceptualna filozofska dvojba 

i dvojbe filozofije o samoj sebi koja govori o odnosu svijeta, identiteta, 

vremena, povijesti, kulture i svijesti koje ih čine. Njihovo propitivanje 

u svjetlu novih konceptualnih dvojbi između filozofije i kapitalizma 

predmet je ovoga rada. 

PHILOSOPHY AND CAPITALISM 

Capitalistic mode of production of life and of all that what comes 

from sustainable existential forms of social systems, which are included 

in a process which diffuses the capitalism as a world process, is 

somehow engaged with a problem called globalization. Real empirical 

analysis of those relationships would certainly show diversity of intensities 

that take place and which form such relationships in different 

places. This also works for those relationships where global enters the 

site of local, but that also works for that local which originates diverse 

processes of globalization (for example political, cultural, economical 

and other processes). 

Something else is of consequence also, or in different words, there 

are relationships which affect conceptual changes that influence the 

world. However, the notion of globalization itself is marked by this 

relationship of economic liberalism and the world on the first place. 

89

It can lead to a particular contemporary analysis of global economic 

system (Wallerstein, for example). But it can also lead to other viewpoints 

about processes of the world which can deal with a world as a 

world, without economical determinants that are preceding (process of 

mondialization – Nancy). Confronting this problem can be seen in one 

interpretation which as a key problem considers the very problem of hegemony 

(Laclau & Mouffe), or the problem which deals with relations 

between biopolitics and power (Agamben). All this is referring to the 

need of reviving one of key thinking threads of philosophical analysis 

coming from 19th century and which is still actual nowadays. This one 

confronts philosophy as a concept with a relation against the capitalism 

which can not be neglected. In this problem of globalization what is 

reflected is this conceptual dilemma and dilemma in philosophy alone 

which talks about relations between world, identity, time, history, culture 

and consciousness that make them possible. Questioning them, in the 

light of new conceptual dilemmas between philosophy and capitalism, 

is subject of this paper. 

MIRKO JAKIĆ 



ZNANOST I GLOBALIZACIJA 

Izlaganje se bavi odnosom znanosti i globalizacije. Višestrukost 

odnosa ogleda se s jedne strane u mogućnosti globalne prihvatljivosti 

znanstvenih paradigmi, informacijskih mogućnosti i tehnologija kao 

rezultata znanstvenih istraživanja, te s druge strane u ciljevima međunarodnih 

strategija ekonomsko-politički moćnih centara na svjetskoj 

razini koji uključuju: brz tehnološki razvitak, globalne komunikacije, 

politički razvoj, pristup sirovinama i veću potrošačku harmonizaciju. 

Uporaba znanosti: Globalna mogućnost prihvaćanja znanstvenih 

paradigmi može imati za posljedicu podizanje civilizacijske razine u 

svjetskim razmjerima. Razvitak računalnih mreža može imati za posljedicu 

mogućnost razvitka globalne komunikacije. Razvitak tehnologija 

90

može imati za posljedicu harmoničan ekonomski razvitak na svjetskoj 

razini. 

Zlouporaba znanosti: Globalna mogućnost prihvaćanja znanstvenih 

paradigmi može imati za posljedicu uništavanje kritičke svijesti i 

ovisnost o ideologijama kreiranim u ekonomsko-političkim centrima 

moći. Razvoj računalnih mreža može imati za posljedicu informacijsku 

ovisnost o centrima moći. Razvoj tehnologija može imati za posljedicu 

trajnu globalnu podjelu na civilizacijski visokorazvijena društva i na 

»konzumentska« društva niske civilizacijske razine. 

Pitanje: Može li se filozofija kao kritička svijest uspješno suprotstaviti 

ideologijama kreiranim u ekonomsko-političkim centrima moći? 

SCIENCE AND GLOBALIZATION 

Presentation deals with the relation between sciences and globalization. 

Manifold of mutual relations are reflected: on the one side by the 

possibility of global acceptability of scientific paradigms, information 

possibilities and technologies as the results of scientific investigations, 

and on the other side by the goals of international strategies of the economical-political 

centers of power, which includes: rapid technology 

developments, global communications, political developments, access 

to raw materials and customer harmonization. 

The use of sciences: Possibility of global acceptability of scientific 

paradigms may have as the consequence the higher level of civilization 

worldwide. Network developments may cause the possibility of global 

communications. Technological developments may cause the harmony 

of economical development worldwide. 

The misuse of sciences: Possibility of global acceptability of scientific 

paradigms may have as the consequence annihilation of critical 

thinking and dependence of ideologies, which were created by the 

economical-political centers of power. Network developments may 

cause the possibility of informational dependence of the centers of 

power. Technological developments may cause the permanent global 

segregation on societies of high level of civilization, and on “consuming” 

societies of low level of civilization. 

Question: Can philosophy as the critical thinking successfully confront 

to ideologies created by the economical-political centers of power? 

91

TOMAS KAČERAUSKAS 

Vilnius Gediminas Technical University, Vilnius, Lithuania / 

Tehničko sveučilište Vilnius Gediminas, Vilnius, Litva 

BIOS, TECHNĒ, AND LOGOS: 

PHENOMENOLOGICAL-EXISTENTIAL POINT OF VIEW 

The presentation deals with the ancient concepts bios, technē, and 

logos are etymologically analysed. Additionally, these concepts are 

interpreted in the context of the existential phenomenology. For this 

purpose not only M. Heidegger giving a tone for the existential interpretation 

of the ancient concepts, but also E. Husserl, H.-G. Gadamer, 

E. Levinas and M. Bakhtin are used. Three thesis are presented: 1) our 

body is reliant on spiritual environment, where it matures and gains spiritual 

functions, i.e. it is spiritualized, named and realised; 2) spiritual 

environment at the same time is technical, where technē is interpreted 

as an art of creation of interactive components of environment – the 

body and the spirit; 3) logos as a word and a name supposes the text, i.e. 

the book which is written by our life, and the context, i.e. an interaction 

of texts as the life stories. 

BIOS, TECHNĒ I LOGOS: 

FENOMENOLOGIJSKO-EGZISTENCIJALISTIČKA 

TOČKA GLEDIŠTA 

Prezentacija se bavi s klasičnim konceptima bios, technē i logos 

koji se etimološki rašlanjuju. Uz to, ovi se koncepti interpretiraju u 

kontekstu egzistencijalne fenomenologije. Za ovu svrhu neće biti korišten 

samo M. Heidegger koji daje naglasak egzistencijalnoj interpretaciji 

klasičnih koncepata, već također i E. Husserl, H.-G. Gadamer, 

E. Levinas i M. Bahtin. Iznose se tri teze: 1.) naše se tijelo oslanja na 

duhovni okoliš, gdje sazrijeva i zadobiva duhovne funkcije, tj. ono je 

oduhovljeno, imenovano i shvaćeno; 2.) duhovni okoliš je u isto vrijeme 

tehnološki, u kojem se technē interpretira kao umjetnost stvaranja 

interaktivnih sastavnica okoliša – tijela i duha; 3.) logos kao riječ i ime 

pretpostavlja tekst, tj. knjigu koju ispisuje naš život, i kontekst, tj. interakciju 

tekstova kao životnih priča. 

92

ŽELJKO KALUĐEROVIĆ 

Filozofski fakultet, Univerzitet u Novom Sadu, Srbija / 

Faculty of Philosophy, University of Novi Sad, Serbia 

POIMANJE GLOBALIZACIJE 

Istraživanje poimanja globalizacije je u mnogim svojim elementima 

slojevito i difuzno, pa nije jednostavno čak ni navesti sve sfere njene 

aplikacije, kao ni načine manifestiranja. Multidimenzionalnost određenja 

globalizacije otežana je i zbog toga što ona nije nekakvo stanje, 

već proces, pa su teškoće njenog opojmljenja povezane sa tematskim 

racionalnim odnosom prema samom tom procesu. Nakon analize najpoznatijih 

definicija globalizacije autor je zaključio da je ona u bitnom 

smislu povezana sa deteritorijalizacijom i reteritorijalizacijom socioekonomskog, 

političkog i kulturnog prostora. Globalizacija, drugačije 

rečeno, donosi sa sobom zgušnjavanje tj. kompresiju kako prostora 

tako i vremena, što uzrokuje rast interpersonalnih veza i veću brzinu i 

protočnost komunikacije među ljudima. Konačno, globalizacija je, po 

autoru, kompleksan, ambivalentan pa i proturječan proces, koji omogućuje 

širenje međuzavisnosti i produbljivanje socijalnih veza između 

različitih faktora u gotovo svim aspektima suvremenog života. 

THE CONCEPT OF GLOBALIZATION 

The exploring of the concepts of globalization is, in many of its 

elements, multilayered and diffuse and therefore it is not simple even 

to list all of the spheres of its application, as well as the ways in which 

it manifests itself. Multidimensionality of the definition is made even 

more difficult due to the fact that globalization is not some kind of a 

state, but a process, so the difficulties of its conceptualization are related 

to the thematic rational approach to this process. Having analyzed 

the most famous definitions of globalization, the author concludes that 

the globalization in its substantiality is related to the deterritorialization 

and reterritorialization of socio-economic, political and cultural space. 

In other words, globalization brings about the density i.e. compression 

of the space as well as the time, which results in the increase of interper- 

93

sonal relations and greater velocity and flowability of communication 

among people. Finally, according to the author, globalization is a complex, 

ambivalent and also a controversial process, which enables the 

spread of interconnectedness and deepening of social relations among 

different factors in almost all aspects of modern life. 

IVAN KARLIĆ 

Katolički bogoslovni fakultet, Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska / 

Catholic Faculty of Theology, University of Zagreb, Croatia 

DVOZNAČNOST FENOMENA GLOBALIZACIJE. 

ZA GLOBALIZACIJU SOLIDARNOSTI 

U članku se analizira tema globalizacije kao izazov kako za suvremeni 

svijet, tako i za današnju teologiju. Nakon iznošenja pozitivnih 

vidova globalizacije, autor analizira ovaj fenomen s ekonomskog, 

društveno-političkog, kulturalnog i etičkog/religioznog motrišta. Time 

se pokazuje da globalizacija nosi sa sobom i razne rizike, kako za čovjeka-pojedinca, 

tako i za cijele narode, kao na primjer: imperativ za 

profitom, konzumizam, nepravda u odnosu na slabe i »male« narode, 

društvena nepravda, degradacija čovjekova dostojanstva… Drugi dio 

prinosa posvećen je promišljanju o odnosu Svetog pisma, Crkve i kršćanske 

teologije prema globalizaciji. Slijedeći učenje o pravednijem 

socijalnom nauku, članak predlaže put solidarnosti kao temeljnom i nadahnjujućem 

kriteriju za globalizaciju. 

TWO-VALUEDNESS OF PHENOMENON OF 

GLOBALIZATION. FOR GLOBALIZATION OF SOLIDARITY 

The article analyses the theme of globalization as a challenge for 

a contemporary world and today’s theology. After pointing out the positive 

views of globalization, author analyses this phenomenon from 

economic, social-political, cultural and ethical/religious point of view. 

It is shown that globalization carries various risks for a man as an in- 

94

dividual as well as for nations, for example: imperative for the profit, 

consumerism, injustice towards weak and “small” nations, social injustice, 

degradation of human dignity etc. The second part of article is 

dedicated to examination of relations between Scripture, Church, and 

Christian Theology towards globalization. By following the study of 

more just social teaching, the article suggests the way of Solidarity as a 

fundamental and inspiring criterion for globalization. 

LAJOS ANDRÁS KISS 

Allgemeine Hochschule in Nyíregyháza, Nyíregyháza, Ungarn / 

Opća visoka škola u Nyíregyházi, Nyíregyháza, Mađarska 

MIT NOCH MEHR GLOBALISIERUNG GEGEN DIE 

GLOBALISIERUNG: KRITIK DES WELTKAPITALISMUS 

VON ZIGMUNT BAUMAN, ULRICH BECK UND 

PETER SLOTERDIJK 

„Globalisierung” ist zu einem der meistgebrauchten Schimpf- und 

Lobesworte der jüngsten Zeit geworden. 

Nach Meinung des polnischen Theoretikers Zygmunt Bauman sind 

Globalisierung und Lokalisierung eng miteinander verbunden. Für die 

Reichen ist die ganze Welt eine einzige Genussquelle geworden; sie 

leben in einer Zeit, in der sie räumliche Entfernungen problemlos überwinden 

können. Die Spaßkultur der Reichen kann überall auf dem Globus 

ohne die geringste Einschränkung gelten, weil für sie diese Kultur 

wie ein mühelos transportfähiges Schneckenhaus funktioniert. Die Armen 

hingegen leben abgegrenzt-lokalisiert und an den Raum gebunden. 

Ihr Leben vollzieht sich in einer „Un-Zeit” oder in einer „außerhalb 

liegenden Zeit“. 

Ulrich Beck versucht die Zeit der Globalisierung anhand der von der 

traditionellen Philosophie geprägten Sprache zu verstehen. Seiner Ansicht 

nach ist Globalität eine andere Bezeichnung für Weltgesellschaft, 

innerhalb deren die Nationen, Länder und Menschen nicht voneinander 

getrennt leben können. Die Nationalstaaten, so Beck, müssten durch 

95

transnationale Akteure, ihre nicht lokalisierbaren „Non-Lieux” und 

Netzwerke ausgemerzt werden. Im Gegensatz zur Position Baumans 

jedoch betrachtet er es als ein hoffnungsvolles Unterfangen, der Globalisierung 

mit Widerstand zu begegnen, und sei dieser auch noch so 

gering. Die so genannte „kosmopolitisch-kritische Theorie” versucht 

für die Lösung dieser Aufgabe Mittel bereitzustellen. 

Was Peter Sloterdijks Auffassung betrifft, so steht im Kern seiner 

Globalisierungskritik eine faszinierend-traurige Erzählung von der 

Geschichte der Menschheit. Dieser zufolge ist die Globalisierung eine 

Endphase dieser Geschichte. Die Grundmetapher des globalen Lebens 

sind der Londoner Kristallpalast (1851) und seine vermehrten Nachkommen. 

Dank der klimatisierten Paläste kann ein Teil der Menschen 

aus seiner kleinräumigen, regionalen und nationalen Bewusstseinsverfassung 

ausbrechen – ob sie es wollen oder nicht. Der überwiegende 

Teil der Menschheit bleibt jedoch vor den Toren dieser Globalisierung. 

Für sie bedeuten die Armut und die fast unerträgliche Umweltverschmutzung 

die einzige Wahrheit dieser Geschichte. 

S JOŠ VIŠE GLOBALIZIRANJA PROTIV GLOBALIZIRANJA: 

KRITIKA SVJETSKOGA KAPITALIZMA ZIGMUNTA 

BAUMANA, ULRICHA BECKA I PETERA SLOTERDIJKA 

»Globaliziranje« je postalo jednom od većinom pogrdnih i hvaljenih 

riječi u zadnje vrijeme. 

Prema poljskom teoretičaru Zygmuntu Baumanu, globaliziranje i 

lokaliziranje tijesno su povezani jedno s drugim. Za bogate cijeli je 

svijet postao jedan izvor zadovoljstva; oni žive u vremenu u kojem bez 

problema mogu svladati prostor. Kultura zabave bogatih može posvuda 

na globusu vrijediti bez najmanje promjene, dok za njih ova kultura 

funkcionira kao lako prenosiva puževa kućica. Siromašni naprotiv žive 

lokalizirani i vezani za prostor. Njihov život prolazi u jednom »ne-vremenu« 

ili u »van-vremenu«. 

Ulrich Beck pokušava vrijeme globalizacije razumjeti jezikom oblikovanim 

od tradicionalnih filozofa. U Beckovim očima globalitet bi se 

smatrao drugim imenom za svjetsko društvo u čijim okvirima narodi, 

zemlje i pojedini ljudi ne mogu živjeti odvojeno jedni od drugih. Prema 

96

Beckovu razumijevanju, nacionalne države trebale bi se razoriti pomoću 

transnacionalnih aktera i njihovih »ne-mjesta« i mreža čije pozicije 

nije moguće utvrditi. U proturječju pak s Baumanovim stajalištom on to 

promatra kao pothvat pun nade da se pruži bilo kakav otpor globaliziranju. 

Takozvana »kozmopolitsko-kritička teorija« pokušava pripraviti 

rješenje ove zadaće. 

Što se tiče shvaćanja Petera Sloterdijka, u srži njegove kritike globaliziranja 

stoji jedno fascinirajuće tužno pripovijedanje povijesti čovječanstva. 

Čini se da je globaliziranje konačna faza ove povijesti. Temeljna 

metafora globalnoga življenja jesu londonska kristalna palača 

(1851.) i njeni razmnoženi potomci. Zahvaljujući klimatiziranoj palači 

mogao je jedan dio ljudi pobjeći iz svojega tijesnoga, regionalnoga i 

nacionalnoga raspoloženja svijesti – htjeli to ili ne. No najveći dio čovječanstva 

stoji pred vratima ovoga globaliziranja. Za njega siromaštvo 

i skoro nepodnošljivo zagađenje okoliša znače jedinu istinu ove povijesti. 

OLGA KISS 

Corvinus University of Budapest, Hungary / 

Korvinovo Sveučilište u Budimpešti, Mađarska 

GLOBALIZATION OF KNOWLEDGE FROM 

A WITTGENSTEINIAN POINT OF VIEW 

Globalization of knowledge can be seen as a historical process, as 

an existing fact, as a mission, a desire, or even a threat. It can be seen 

as a new fact as ideas disseminate on the world via the global communication 

channels between East and West, North and South. Anyway, 

it also can be seen as the (at least up to now) final stage of a long 

historical process which started with migration and commerce at the 

beginning of history. Globalization of knowledge can be seen as something 

that has to be promoted by institutions (e.g. the Knowledge 

Globalization Institute). Some people would like to see knowledge as 

much more global: as a much more intensive exchange of information 

between regions, cultures, world views or paradigms – as an opportu- 

97

nity to understand each other much more. Others are frightened of the 

same intensive exchange: the coexistence of different norms, the lost 

certainty of one single truth, and the whole epistemic situation that we 

can call as postmodern. 

It is not easy to tell something clearly theoretical, when the context 

of a topic is so much saturated with emotions, strong expectations, economic 

and political interests. In this paper I would like to speak about 

the epistemic side of the globalization of knowledge: about the parallel 

logics of integration and disintegration. 

When knowledge – that is deeply embedded into cultures – crosses 

borders, language must change: expressions have to become translatable 

(even if we talk about practical knowledge, or know-how). But it is 

not as easy as it seems. We can cite everyday experiences and examples 

from the history of ideas too, but we have serious philosophical reasons 

also, why translatability – and as a result the full globalization of 

knowledge – can be impossible. 

“Transition to global society” requires a transition to global culture. 

What could they look like? What are the conditions of knowledge to be 

global? I study these problems from the point of view of epistemology 

and philosophy of language. 

GLOBALIZACIJA ZNANJA 

S WITTGENSTEINOVSKE TOČKE GLEDIŠTA 

Na globalizaciju znanja može se gledati kao na povijesni proces, 

kao na postojeću činjenicu, žudnju, pa čak i prijetnju. Na nju se može 

gledati kao na novu činjenicu dok se ideje šire svijetom preko globalnih 

komunikacijskih kanala između Istoka i Zapada, Sjevera i Juga. U svakom 

slučaju, može ju se promatrati i kao (barem do sada) završni stadij 

dugog povijesnog procesa koji je započeo sa seljenjem i trgovinom na 

početku povijesti. Na globalizaciju znanja može se gledati kao na nešto 

što trebaju unaprjeđivati institucije (npr. Institut globalizacije znanja). 

Neki bi ljudi voljeli vidjeti znanje kao mnogo više globalno: kao puno 

intenzivniju razmjenu informacija između regija, kultura, svjetonazora 

ili paradigmi – kao priliku da se međusobno puno bolje razumiju. Drugi 

se plaše te iste intenzivne razmjene: suživota različitih normi, izgublje- 

98

ne sigurnosti jedne istine, i cjelokupne epistemičke situacije koju možemo 

nazvati postmodernom. 

Nije lako jasno reći nešto teoretski kada je kontekst teme toliko 

zasićen emocijama, snažnim očekivanjima, ekonomskim i političkim 

interesima. U ovom izlaganju željela bih govoriti o epistemičkoj strani 

globalizacije znanja: o paralelnim logikama integracije i dezintegracije. 

Nakon što znanje – koje je duboko uronjeno u kulture – prijeđe 

granice, jezik se mora promijeniti: izrazi moraju postati prevodivi (čak 

i ako govorimo o praktičnom znanju, odnosno know-how). Međutim to 

nije tako lako kao što izgleda. Možemo navesti i svakodnevna iskustva 

i primjere iz povijesti ideja, no imamo ozbiljne filozofske razloge zašto 

prevodivost – i kao rezultat potpune globalizacije znanja – može biti 

nemoguća. 

»Prijelaz prema globalnom društvu« zahtijeva prijelaz prema globalnoj 

kulturi. Kako bi oni mogli izgledati? Koji su uvjeti znanja da bi 

bilo globalno? Proučavam ove probleme s pozicije epistemologijske i 

filozofije jezika. 

JASENKA KODRNJA 


Institute for Social Research Zagreb, Croatia 

RODNI ASPEKTI GLOBALIZACIJE 

Rod kao jedan od faktora globalizacije pokazuje se u kompleksnim, 

često dvoznačnim, proturječnim značenjima. Proces »postajanja ženom« 

znači njeno postajanje čovjekom, odnosno nadilaženje poimanja 

»čovjek uopće« u samorazumljivoj androcentričnoj paradigmi. Feminizam 

se globalizira. Razine ove globalizacije ostvaruju se u područjima 

teorije, akcije i institucionalizacije (ženskih prava, rodno osjetljivih 

institucija). U tom smislu žena se sve više obrazuje, postaje sve više 

subjekt i cilj po sebi. 

Paralelno uz taj proces žena je i dalje tijelo (Aristotel), priroda (Hegel), 

Drugo (Pitagora). Indikatori ovog procesa globalne kapitalizacije 

99

ženskog tijela pokazuju se u globalno umreženim sustavima pornografije, 

trgovine ženama, prostitucije. Žena je i dalje objekt, predmet, roba, 

ne-čovjek, ništa, vrijedna prije svega kao sredstvo u funkciji globalizacije 

kriminala i kapitala. 

GENDER ASPECTS OF GLOBALIZATION 

Gender as a factor of globalization manifests itself in complex, often 

ambiguous meanings. The process of “becoming a woman” signifies 

becoming a human being, namely going beyond the conception of 

“human itself” in a self-explanatory andocentric paradigm. Feminism 

globalizes itself. Levels of this globalization are fulfilled in the areas of 

theory, action and institutionalization (women’s rights, gender sensitive 

institutions). In that sense women are getting more educated, becoming 

subjects and purpose in itself. Parallel with that process woman still 

remains the body (Aristoteles), the nature (Hegel), the Other (Pythagoras). 

Indicators of the global capitalization processes are manifested 

in the networked systems of pornography, trafficking and prostitution. 

Woman continues being an object, thing, non-human and nothingness, 

valuable above all for being an instrument on disposal of the globalization 

of crime and capital. 

KONSTANCA KORENČIĆ KAMPL 

Visoka škola za poslovanje i upravljanje »Baltazar Adam Krčelić«, Zaprešić, 

Hrvatska / 

Accredited College of Business and Management “Baltazar Adam Krčelić”, 

Zaprešić, Croatia 

GLOBALNI ETHOS 

I ETHOS ZNANOSTI 

U recentnoj znanstvenoteorijskoj i publicističkoj produkciji te političkoj 

retorici, kao i u svakodnevnom govoru, tema globalizacije zauzima 

dominantno mjesto. Po definiciji globalizacija je pojava društvenih 

odnosa na daljinu, gubitak moći i autoriteta država-nacija te proces in- 

100

tegriranja nacionalnih ekonomija u svjetsku integralnu ekonomiju. U 

radu se problematiziraju mogući pozitivni i negativni aspekti globalizacije. 

Globalizacija se iskazuje kroz oba aspekta, jer čovječanstvo ne 

može opstati bez svojeg znanstvenog kapitala, ali se postavlja pitanje 

kakav će etički okvir taj kapital imati. Zbog navedenih dvojbi u radu se 

autorica bavi pitanjima odnosa globalnog etosa i znanstvenog etosa kao 

mogućnostima očuvanja humanih principa. 

GLOBAL ETHOS AND 

THE ETHOS OF SCIENCE 

In the recent scientific theory and publicist production as well as political 

rhetoric and everyday discourse, the issue of globalization has had 

the dominant place. By definition globalization is the emergence of social 

relations caused by remote agent, the loss of power and authority of 

nation states, and a process involving integration of national economies 

into an integral world economy. In the article both possible positive and 

negative aspects of globalization are being discussed. Globalization means 

both since making cannot bear its existence without being scientifically 

recognized, but at the same time a question is being imposed what 

kind of an ethical frame this recognition is going to acquire. Out this 

reason the author deals with issues such as world ethos means as global 

and social ethics as opportunities for preservation of human principals. 

GÁBOR KOVÁCS 

Institute for Philosophical Research of the Hungarian Academy for Sciences, 

Budapest, Hungary / 

Institut za filozofska istraživanja Mađarske akademije znanosti, Budimpešta, 

Mađarska 

POLITICAL SPACE UNDER RECONSTRUCTION 

IN THE AGE OF GLOBALIZATION 

Some years after the turn of the century we can declare that Oswald 

Spengler’ prophecy about the decline of democracy in 2000 failed to be 

101

fulfilled. But, the situation has undoubtedly radically changed for last 

two decades referring to status of political philosophy. Its main notions 

– legitimacy, sovereignty, democracy etc. – were born at dawn of the 

age of territorial nation states and reflected the circumstances of early 

modernity. Concepts of political philosophy was associated with spatial 

metaphors reflecting the fact that territorial nation-state was the exemplary 

political unit of modernity to the Second World War. 

But what is the fate of the political in new circumstances, in the 

age of high modernity? Is it tenable yet Hannah Arendt’s distinction 

between private realm and public realm? What is been happening: deconstruction 

or reconstruction of political space? There are different 

answers to this dilemma. However, we are witnesses of the transformation 

of the notions for politics and democracy. The politics must be 

reinvented. 

REKONSTRUIRANJE POLITIČKOG PROSTORA 

U DOBA GLOBALIZACIJE 

Nekoliko godina nakon prelaska stoljeća možemo konstatirati da se 

proročanstvo Oswalda Spenglera o propasti demokracije godine 2000. 

nije ispunilo. Međutim, situacija sa statusom političke filozofije se nesumnjivo 

radikalno izmijenila u posljednja dva desetljeća. Njeni glavni 

pojmovi – legitimacija, demokracija suvereniteta itd. – rođeni su uoči 

doba teritorijalnih nacionalnih država i odražavali su okolnosti ranog 

moderniteta. Koncepti političke filozofije bili su povezani s prostornim 

metaforama odražavajući činjenicu da je teritorijalna nacija-država bila 

egzemplarna politička jedinica moderniteta do Drugoga svjetskog rata. 

No kakva je sudbina političkog u novim okolnostima, u doba visokog 

moderniteta? Je li još uvijek održiva ona distinkcija Hannah Arendt 

između privatnog i javnog područja? Što se događalo: dekonstrukcija 

ili rekonstrukcija političkog prostora? Postoje različiti odgovori na tu 

dvojbu. Bilo kako bilo, mi smo svjedoci preobrazbe pojmova za politiku 

i demokraciju. Politika mora biti ponovno osmišljena. 

102

SPAHIJA KOZLIĆ 

Pravni fakultet, Univerzitet u Zenici, Bosna i Hercegovina / 

Faculty of Law, University of Zenica, Bosnia and Herzegovina 

GLOBALNA POLITIKA I CYBERSPACE 

Autor u svom radu nema namjeru da se, komparativnim iznošenjem 

pro et contra argumenata globalizacije, referendumski opredjeljuje, 

nego da na deskriptivnoj razini ponudi doprinos tumačenju pojmova 

globalizacije kao »postmodernističkog podneblja«. Globalizaciju autor 

ne sagledava kao matriks ekonomije, tehnologije i akulturacije, nego je 

nastoji razumijevati u okvirima jedne nove stvarnosti ili novog prostora 

– cyberspace-a, kao novog polja društvenosti. U tom smislu rad je 

usmjeren k analizi odnosa »javnog« i »privatnog« u umreženom globalnom 

dobu sa namjerom poticanja netičkog diskursa o virtualnom, 

kao novoj dimenziji prostora. 

GLOBAL POLITICS AND CYBERSPACE 

In this work, the author has no intention to make his mind by comparative 

outlining pro et contra globalization arguments, but instead to 

give a contribution, on a descriptive level, for an interpretation of the 

notion of globalization as a “post-modernist sphere”. The author does 

not see the globalization as a matrix of economy, technology and giving 

up the culture, but he endeavour to understand it in the frameworks of 

a new reality or of a new space – cyberspace, as of a new area of sociability. 

In this sense, the work is directed toward the analysis of relation 

“public” and “private” in a netted global period, with an intention to 

encourage a nethics discourse about the virtual, as a new spatial dimension. 

103

MARIJAN KRIVAK 

Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, Croatia / 

Croatian Philosophical Society, Zagreb, Croatia 

GLOBALIZACIJA I POLITIČKA STRATEGIJA 

– FREDRIC JAMESON 

Izlaganje se bavi deskripcijom i inventurom višeznačja jednog termina 

– globalizacije. Slijedeći argumentaciju što ju nudi filozof i sociolog 

Fredric Jameson, pokušava se ocrtati pet odvojenih oblika njezine 

pojavnosti. Ti su oblici: tehnologijski, politički, kulturalni, ekonomski 

i društveni. Konačna je, pak, namjera da se pokuša odrediti i oblikovati 

političke strategije otpora globalizaciji. U tu se svrhu detektiraju oblici 

moguće »socijalne kohezije«. Na koncu, oblikuje se »polje utopijskog«, 

u kojemu se identificira društveni kolektivitet kao središte inovativnog 

političkog odgovora na globalizaciju. 

GLOBALIZATION AND POLITICAL STRATEGY 

– FREDRIC JAMESON 

The paper deals with the description and drawing up an inventory 

concerning one concept – globalization. Following the argumentation 

given by philosopher and sociologist Fredric Jameson, the analysis tries 

to delineate five separate forms of its phenomenology. These forms are: 

technological, political, cultural, economic and social. The final intention 

is, therefore, in determination and shaping of political strategies 

confronted to globalization. For that purpose, forms of possible “social 

cohesion” are detected. Finally, the “field of Utopia” is formed, where 

the identification of social collectivity takes place, as the core of innovative 

political answer to globalization. 

104

TOMISLAV KRZNAR 



GLOBALIZACIJA KAO DESTRUKTOR IDENTITETA. 

PRIMJER OKOLIŠNOG OSIROMAŠENJA 

U srži interpretacija globalizacije je njezina ambivalentnost. Riječ 

je o nizu ekonomskih, socijalnih i kulturnih procesa koji su usmjereni 

spajanju ljudi različitih društava, kultura i nacija. U tom se pogledu 

najvažnijim uzrokom globalizacije smatra razvoj informacijske i komunikacijske 

tehnologije koje su povećale brzinu i obujam interakcija 

u svjetskim razmjerima. S druge strane riječ je o nizu procesa – ponajprije 

ekonomskih i to uglavnom kroz neoliberalnu ekonomiju – čiji se 

rezultati mogu sagledati kroz više dimenzija destruktivnosti. U ovom 

izlaganju pokušavamo prikazati neke aspekte okolišne destrukcije potaknute 

ekonomskim procesima svjetski neograničenog i ujedinjenog 

tržišta. Riječ je ponajprije o korištenju tradicionalnih znanja i tehnika i 

njihovom komercijaliziranju, prekomjernom iscrpljivanju prirodnih resursa 

na štetu lokalnih zajednica, te monopoliziranju načina proizvodnje 

hrane. Svi ovi procesi dovode do socijalne i kulturne destrukcije 

društava u kojima se odvijaju. U tom pogledu nastojimo promotriti mogućnosti 

odupiranja ovakvim postupcima s gledišta identiteta zajednica 

pogođenih spomenutim procesima. Vrijedi napomenuti kako o mogućnostima 

odupiranja ili adaptacije ovisi opstanak zajednica. Ovo izlaganje 

zamišljeno je kao prezentacija osnovnih dimenzija spomenutih 

problema vodeći računa o širem filozofskom kontekstu. 

GLOBALIZATION AS A DESTRUCTOR OF THE IDENTITY. 

EXAMPLE OF ENVIRONMENTAL DESTRUCTION 

Globalization is often ambivalently interpreted. It is described as 

a process which connects various dimensions of humanity, especially 

through the new informational and communicational abilities. On the 

other side, globalization stands for the destruction, especially through 

the spectrum of neoliberal economics. In this paper we are trying to 

105

show some aspects of the environmental destruction, especially through 

the usage of traditional and indigenous knowledge for the commercial 

purposes, through overuse of natural resources and through monopolization 

of the food production processes. All these processes have the 

same consequences which can be noticed in the social and economical 

destruction. In this paper we are trying to seek for possibilities of resistance 

to these processes. It is essentially the question of identity as a 

possibility of resisting to environmental and economic destruction as 

we have described. We are trying to present some dimensions of this 

problem by taking into account broader philosophical context. 

MISLAV KUKOČ 

Institute of Social Sciences “Ivo Pilar” – Split & Faculty of Philosophy, 

University of Split, Croatia / 

Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar« – Split & Filozofski fakultet, Sveučilište 

u Splitu, Hrvatska 

LIBERAL PHILOSOPHY AND GLOBALIZATION 

One of numerous definitions of globalization describes it as a dynamic 

whereby the social structures of modernity, such as capitalism, bureaucracy, 

high technology, and philosophy of rationalism and liberalism 

are spread the world over. 

Indeed, in that sense, liberalism has in general prevailed as the authoritative 

policy framework in present-day globalization. Most governments 

have promoted neoliberal policies toward globalization, as well 

as influential multilateral agencies have continually linked globalization 

with liberalization. Champions of neoliberal globalization have also 

abounded in commercial circles, particularly in the financial markets 

and among managers of transborder firms. Business associations and 

business-oriented mass media have likewise figured as bastions of neoliberalism 

which has overall ranked as policy orthodoxy in respect of 

globalization. Generally speaking, neoliberal ideas recently gained widespread 

unquestioned acceptance as “common sense”. 

106

On the other hand, neoliberalism as a sort of philosophical, political 

and economic theory known as libertarianism, which has generally 

prevailed as theoretical approach in contemporary globalization, does 

not have much in common with the ideal of liberal democracy of wellordered 

society, which arises from quite different ideas, aspects and 

dimensions of liberal philosophy. 

Social philosophy of liberalism, developed by Kant, Hayek, Dworkin 

and Rawls, has promoted the idea of modern liberal democracy 

which is generally based on the rule of law, protection of human and 

civil rights, ideas of equality and justice as fairness. In that sense “affirmative 

action” programmes in favour of the least advantaged groups 

are fully consonant with a general liberal philosophy that protects individual 

rights. 

Economic and cultural globalization should be accompanied by a 

clear conceptual analysis and a normative requirement of a globalization 

of responsibility in order to protect the global future of humankind. 

A democratic control as well as the rule of law in our globalized world 

is necessary, too. 

Central tasks of global policy to prevent global chaos as a consequence 

of uncontrolled globalization include, among other things, a legalized 

international order with a sort of global democratic governance. 

Concerning the improvement of global democracy and global rule of 

law the genuine question is: Who can realize a policy of global governance 

in our divided world? 

FILOZOFIJA LIBERALIZMA I GLOBALIZACIJA 

Jedna od njenih bezbrojnih definicija globalizaciju određuje kao dinamičan 

proces kojim su socijalne strukture modernizacije, poput kapitalizma, 

birokracije, visokorazvijene tehnologije i filozofije racionalizma 

i liberalizma ovladale svijetom. Uistinu u tome smislu liberalizam 

općenito prevladava kao zadani politički obrazac suvremene globalizacije. 

Vlade većine država promoviraju neoliberalnu politiku u odnosu 

na učinke globalizacije jednako kao što i utjecajne svjetske multilateralne 

ustanove redovito povezuju globalizaciju s liberalizacijom. Prvaci 

neoliberalne globalizacije ovladavaju također i trgovačkim krugovima, 

107

poglavito na novčanim tržištima te se množe među upravljačima prekograničnih 

tvrtki. Poduzetničke udruge, kao i burzovni mas-mediji isto 

tako postaju tvrđave neoliberalizma koji općenito smatraju ortodoksnim 

pravcem globalizacijske politike. Drugim riječima, tako shvaćeni neoliberalni 

svjetonazor u posljednje se vrijeme bezpogovorno prihvaća kao 

neupitna istina koju »zdravi razum« nalaže. 

U tekstu se elaborira teza da neoliberalizam – vrsta filozofske, 

političke i ekonomske teorije znane i kao libertarijanizam, nametnuta 

kao prevladavajući teorijski pristup u suvremenoj globalizaciji – nema 

mnogo toga zajedničkog s idealom liberalne demokracije dobro uređena 

društva, koji izrasta iz dijametralno suprotnih ideja, aspekata i dimenzija 

liberalne filozofije. Socijalna filozofija liberalizma, razvijena u djelima 

Kanta, Hayeka, Dworkina i Rawlsa, promišlja koncepciju moderne 

liberalne demokracije, utemeljene na vladavini zakona, zaštiti ljudskih 

i građanskih prava, na idejama jednakosti, pravde i čestitosti. U tome 

smislu, programi »pozitivne diskriminacije« najnižih društvenih slojeva 

u potpunosti su sukladni s navedenom liberalnom filozofijom koja 

štiti individualna prava. 

S navedenih polazišta ekonomska i kulturna globalizacija trebaju 

biti podvrgnute jasnoj konceptualnoj analizi s normativnim zahtjevom 

za globalizaciju odgovornosti sa svrhom zaštite globalne budućnosti 

čovječanstva. Neka vrsta demokratske kontrole kao i vladavina prava 

jednako su tako nužni u našem globaliziranom svijetu. 

Središnja zadaća globalne politike – da zapriječi globalni kaos koji 

prijeti kao neizbježni učinak nekontrolirane globalizacije – implicira, 

među inima, i ustroj međunarodnog pravnog poretka s nekom vrsti globalne 

demokratske vladavine. No, glede izgradnje globalne demokracije 

i vladavine prava nadaje se odsudno pitanje na koje je teško dati odgovor: 

Kako ustrojiti politiku globalne vladavine u našem podijeljenom 

globaliziranom svijetu? 

108

GOTTFRIED KÜENZLEN 

Fakultät für Sozialwissenschaften, Universität der Bundeswehr München, 

Neubiberg, Deutschland / 

Fakultet društvenih znanosti, Sveučilište Bundeswehra u Münchenu, 

Neubiberg, Njemačka 

DIE ANDERE SEITE DER GLOBALISIERUNG: 

DIE NEUE MACHT DER RELIGION WELTWEIT 

ALS KULTURELLE UND POLITISCHE HERAUSFORDERUNG 

Die Religion ist in die Geschichte zurückgekehrt. Nach der (zumindest 

vorläufigen) Entkräftung der politischen Ideologien, deren 

säkular-diesseitige Heilsversprechen die Geschichte des 20. Jahrhunderts 

so tiefgreifend bestimmt haben, ist die Wiederkehr der Religion 

weltweit unübersehbar: Als Lebensführungsmacht, als Garant kultureller 

Identität und als religiös-politische Gestaltungskraft. Wir verstehen 

die heutige Weltlage, ihre Krisen, Konflikte und Kriege, aber auch das 

Selbstverständnis und Selbstbewusstsein der außereuropäischen Kulturen 

und Völker nicht mehr, wenn wir nicht auch die Rückkehr der 

Religion als „Lebensmacht” (Max Weber) wahrnehmen. 

Neben der Skizzierung dieses Vorgangs, stellt der Vortrag die Frage 

nach den kulturellen und politischen Herausforderungen, in die insbesondere 

die säkularen Gesellschaften des Westens gestellt sind. 

DRUGA STRANA GLOBALIZIRANJA: 

NOVA MOĆ RELIGIJE DILJEM SVIJETA 

KAO KULTURALNI I POLITIČKI IZAZOV 

Religija se vratila natrag u povijest. Prema barem privremenom 

slabljenju političkih ideologija kojih je sekularno ovostrano obećanje 

spasa tako obuhvatno odredilo povijest 20. stoljeća, povratak religije 

diljem svijeta je nepredvidljiv: kao moć upravljanja životom, kao garant 

kulturalnog identiteta te kao religijsko politička snaga upravljanja. 

Mi više ne možemo razumijeti današnji položaj svijeta, njegove krize, 

sukobe i ratove, ali također ni samorazumijevanje ni samosvijest 

izvaneuropskih kultura i naroda, ako ne zapazimo također i povratak 

109

eligije kao »životne sile« (Max Weber). Uz skiciranje ovoga procesa, 

izlaganje postavlja pitanje o kulturalnim i političkim izazovima, u kojima 

se nalaze osobito sekularna društva zapada. 

MLADEN LABUS 


Institute for Social Research in Zagreb, Croatia 

FILOZOFSKI PROBLEMI MULTIKULTURALIZMA 

Multikulturalizam je izraz liberalne političke filozofije. To je oblik 

odgovora na potlačenost kulturnih manjina unutar nacionalno konstituirane 

države. Osnovni oblik ove potlačenosti je nepriznavanje Drugog 

i Drugačijeg. Kultura je u svom najširem određenju istoznačna s identitetom 

jedne narodne ili nacionalne zajednice i pojedinca. Negiranje 

ovog identiteta ili njegovo nepriznavanje, u ontološkom smislu znači 

ne samo potencijalno uništenje dotične kulture, nego i univerzalnih 

principa ljudskog duha i bîti same kulture. Stoga će se i tema primarno 

usmjeriti na povijesnofilozofijsku problematizaciju temeljnih pojmova 

(kultura, identitet, Drugi, priznavanje ljudskih prava itd.) u mišljenju 

velikih mislilaca J. J. Rousseaua, C. L. Montesquieua, J. S. Milla, I. 

Kanta, G. W. F. Hegela i dr. 

PHILOSOPHICAL PROBLEMS OF MULTICULTURALISM 

Multiculturalism is an expression of liberal political philosophy. It 

is a form of response to the oppression of cultural minorities inside 

nationally constituted state. The basic form of this oppression is unrecognition 

of Other or Different. Culture is in its own largest definition 

synonymous with the identity of one national community and individual. 

Negation of this identity or its unrecognition, in ontological sense 

means not only potentially destruction of concerned culture, but even 

destruction of universal principles of human spirit and the essence of 

culture. Therefore, this theme will primary be concentrated on the hi- 

110

storical and philosophical notions of culture, identity, Others, recognition, 

human rights etc., in thought of great thinkers J. J. Rousseau, C. L. 

Monesquieu, J. S. Mill, I. Kant, G. W. F. Hegel and others. 

JIN-WOO LEE 

Abteilung für Philosophie, Universität Keimyung, Daegu, Korea / 

Odsjek za filozofiju, Sveučilište Keimyung, Daegu, Koreja 

IST EINE WELTBÜRGERLICHE GESELLSCHAFT MÖGLICH? 

KOSMOPOLITISMUS UND DIE ZUKUNFT 

DER DEMOKRATIE 

Die vorliegende Studie lässt sich von der These inspirieren, dass 

die Philosophie ihren Gegenstand durch eine bestimmte normative 

Perspektive erst erzeugt. Die philosophische Fragestellung des Kosmopolitismus, 

wie sich eine Assoziation freier und gleicher „Weltbürger” 

mit Mitteln der universalistischen Moral herstellen lässt, entwirft erst 

den normativen Erwartungshorizont, der den Blick auf die vernunftlose 

Wirklichkeit lenkt. 

Die vernunftlose Wirklichkeit lässt sich durch den Terminus der 

„Weltrisikogesellschaft” charakterisieren, den Ulrich Beck zur Diagnose 

unserer von allen möglichen Katastrophen heimgesuchten Zeit 

einführt. Katastrophen führen vor Augen, wie unsicher die Fundamente 

sind, auf denen wir den nationalen Staat und damit die Demokratie errichtet 

haben. Je mehr sich die Risiken globalisieren, umso mehr werden 

wir zu „weltbürgerlichem Bewusstsein” angehalten. 

Trotz der Erkenntnis der sich globalisierenden Risiken sind wir 

primär „Staatsbürger” und nicht „Weltbürger“. Aber es lässt sich nicht 

leugnen, dass nationalstaatliche Grenzen an Bedeutung verlieren. Ausgehend 

von der Annahme, dass die Weltgesellschaft mehr als der Weltmarkt 

ist, möchte ich das „kosmopolitische Moment” der transnationalen 

Entgrenzung hervorheben, um eine universalistische Moral der 

weltbürgerlichen Gesellschaft im Hinblick auf die Zukunft der Demokratie 

zu entwickeln. 

111

JE LI MOGUĆE SVJETSKO GRAĐANSKO DRUŠTVO? 

KOZMOPOLITIZAM I BUDUĆNOST DEMOKRACIJE 

Moja studija nadahnuta je tezom da filozofija svoj predmet izgrađuje 

tek kroz određenu normativnu perspektivu. Filozofsko postavljanje 

pitanja kozmopolitizma, kako sredstvima univerzalističkog morala 

uspostaviti udruženje slobodnih i jednakih »građana svijeta«, zasniva 

tek normativan horizont očekivanja koji svrće pogled na bezumnu 

stvarnost. 

Bezumna stvarnost dade se okarakterizirati pojmom »društva svjetskoga 

rizika«, koji Ulrich Beck uvodi kao dijagnozu vremena koje su 

zadesile sve moguće katastrofe. Katastrofe predočuju kako su nesigurni 

temelji na kojima smo izgradili nacionalnu državu a time i demokraciju. 

Što se više rizici globaliziraju, tim više postajemo prisiljeni na 

»svjetskograđansku svijest«. 

Usprkos spoznaji rizika koji se globaliziraju, mi smo prvenstveno 

»građani države« a ne »građani svijeta«. Ne može se međutim poreći da 

granice nacionalne države gube na značenju. Polazeći od pretpostavke 

da je svjetsko društvo više kao tržište, htio bih istaknuti »kozmopolitski 

moment« transnacionalnog razgraničenja, kako bih razvio univerzalistički 

moral svjetskograđanskog društva s obzirom na budućnost 

demokracije. 

LUKA LUBI 

Fakultet umjetnosti, Sveučilište u Ljubljani, Slovenija / 

Faculty of Arts, University of Ljubljana, Slovenia 

GLOBALIZACIJA IZ PERSPEKTIVE 

FILOZOFSKE ANTROPOLOGIJE 

Središnji problem filozofske antropologije Helmutha Plessnera je 

koncept koji govori o ekscentričnoj pozicionalnosti. S koncepcijom 

ljudskog bića kao ekscentrično pozicionalnog bića Plessner je pokušao 

nadići tradicionalnu metafiziku. S ontološke perspektive upravo je filozofija 

kao tradicionalna metafizika bila ona koja je pokušala razotkriti 

112

statičku bit stvari, uključujući bit čovjekove naravi. Nasuprot tome, teorija 

ekscentrične pozicionalnosti govori o ne-determinizmu ljudskog 

bića: čovjek je ono što od sebe napravi. Ekscentričnost se kao takva 

ne postavlja kako bi nedvojbeno bila učvršćena u svom položaju. Čini 

se da bi donekle sličan mogao biti slučaj s objektima za koje kažemo 

da su globalizirani. To što je globalizirano neprestano se naime opire 

jasnom učvršćenju. Čini se stoga da bi globalizacija djelomično mogla 

biti manifestacija ekscentričnosti čovjekovog položaja. Ako je tomu 

tako, kako se možemo nositi s globalizacijom? 

GLOBALIZATION FROM THE PERSPECTIVE 

OF PHILOSOPHICAL ANTHROPOLOGY 

The central problem of Helmut Plessner’s philosophical anthropology 

is a concept about eccentric positionality. With the conception of 

human being as an eccentric positional being Plessner tried to overcome 

traditional metaphysics. From the ontological perspective it was 

philosophy as a traditional metaphysics the one that tried to uncover 

the statical essence of things, including the essence of man’s nature. 

Contrary to that the theory of eccentric positionality speaks about indeterminism 

of human being: a man is what he makes out of himslef. 

Eccentricity as such does not stand to be univocally fixed in its position. 

It seems that something similar could be the case with objects for which 

we say that they are being globalised. That what is being globalised 

is namely incessantly defiying an univocall fixation of its position. It 

seems therefore that globalization could be in a way a manifestation of 

the eccentricity of man’s position. If this is true, how can we stand the 

globalization? 

113

MARCEL V. MĂCELARU 

Evangelical Theological Seminary, Osijek, Croatia / 

Evanđeoski teološki fakultet, Osijek, Hrvatska 

THEOLOGY AND GLOBALIZATION: 

MODELS OF AND MODELS FOR ENCOUNTER 

Theological responses to, and interactions with, ‘globalization’ are 

scarce and varied, although specific terminology referring to this phenomenon 

has been used in theological literature for almost three decades. 

As such, systematic reflection on the encounter between theology 

and ‘globalization’ has become necessary. After offering a definition of 

‘globalization’ as a multifaceted phenomenon, whose influence affects 

economic, politic, civic, cultural and religious parameters worldwide, 

this study presents four possible types of interaction between theology 

and ‘globalization’: divergence, convergence, adaptation and ‘prophetic’ 

response. Assessing the usefulness of each of these as methodological 

models, the study concludes that the ‘prophetic response’ type of 

interaction may prove most fruitful in relating theology (and possibly 

other theoretical disciplines) and ‘globalization’. 

TEOLOGIJA I GLOBALIZACIJA: 

MODELI I MODELI ZA SUSRET 

Teološke reakcije na, i interakcije s, ‘globalizacijom’ oskudne su i 

raznolike, iako je u teološkoj literaturi posljednjih gotovo tri desetljeća 

bila korištena specifična terminologija koja je upućivala na taj fenomen. 

Kao takva, sustavna refleksija susreta između teologije i ‘globalizacije’ 

postala je neophodna. Nakon iznošenja definicije ‘globalizacije’ kao 

fenomena s mnogostrukim vidovima čiji utjecaj djeluje na ekonomske, 

političke, građanske, kulturne i religiozne parametre diljem svijeta, ova 

studija predstavlja četiri moguća tipa međudjelovanja između teologije 

i ‘globalizacije’: divergenciju, konvergenciju, prilagodbu i ‘proročki’ 

odgovor. Ocjenjujući primjenjivost svakog od njih kao metodoloških 

modela, studija zaključuje da bi se tip međudjelovanja »proročkog« 

odgovora mogao pokazati najplodonosnijim u povezivanju teologije (i 

moguće ostalih teoretskih disciplina) i ‘globalizacije’. 

114

NENAD MALOVIĆ 

Katholisch-Theologische Fakultät, Universität Zagreb, Kroatien / 

Katolički bogoslovni fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska 

EINE WELT – EINE WAHRHEIT – EINE RELIGION? 

KAPITALISMUS ALS ANTWORT? 

Die aktuelle Globalisierung offenbart sich am intensivsten im wirtschaftlichen 

Bereich. Transnationale Korporationen sind permanent 

darauf ausgerichtet, ihren Profit zu vermehren. Sie bedienen sich dabei 

fortschrittlicher Techniken und Kommunikationswege, die die Technik 

möglich macht. Die Welt ist trotz aller bestehenden Unterschiede 

ein „Dorf“, und dieses „Dorf” wird einer Uniformierung des Lebens in 

fast allen seinen Bereichen unterzogen. Das Kapital wird als das einzig 

wahre Ziel dargestellt, das dem individuellen menschlichen Leben einen 

Sinn verleihen kann, und für die Welt als ein Ganzes ist es die sie 

einende „Wahrheit“. In diesem Sinne kann der zeitgenössische Kapitalismus 

als Pseudoreligion betrachtet werden, die Anspruch auf Universalität 

und Absolutheit erhebt und über einen eigenen Kultus verfügt. 

Das ist in der von religiösen Elementen durchdrungenen Terminologie 

der Marketing-Maschinerie besonders ausgeprägt. Diese setzt bei den 

religiösen Bedürfnissen des Menschen an, ob es sich hierbei um Werbung 

für bestimmte Produkte handelt oder aber um das Image, das die 

Korporationen von sich selbst in der Öffentlichkeit kreieren. 

JEDAN SVIJET – JEDNA ISTINA – JEDNA RELIGIJA? 

KAPITALIZAM KAO ODGOVOR? 

Aktualna globalizacija događa se najvećim intenzitetom na gospodarskom 

području. Transnacionalne korporacije teže permanentnom 

povećanju profita služeći se pri tom uznapredovalom tehnikom i mogućnostima 

komunikacije koje tehnika nudi. Svijet je, usprkos postojećih 

razlika, »jedno selo«, a to »jedno selo« podvrgava se uniformizaciji 

života u gotovo svim njegovim područjima. Kapital se predstavlja kao 

jedini pravi cilj koji pojedinačnom ljudskom životu može dati smisao, a 

za svijet kao cjelinu on je »istina« koja ga ujedinjuje. U tom smislu su- 

115

vremeni kapitalizam možemo promatrati kao pseudoreligiju sa zahtjevom 

univerzalnosti i apsolutnosti, te s vlastitim kultom. To je osobito 

vidljivo u, s religioznim elementima prožetoj, terminologiji marketinške 

mašinerije koja se »priključuje« na čovjekove religiozne potrebe, 

bilo da se radi o reklamiranju pojedinih proizvoda ili pak o slikama koje 

korporacije o sebi stvaraju u javnosti. 

MILE MARINČIĆ 

Ivanić Grad, Hrvatska / 

Ivanić Grad, Kroatien 

SVJETSKI ETOS I GLOBALIZACIJA 

Proces globalizacije je tu. On se jednostavno događa. Protivili mu 

se ili ne, njegov tijek je nezaustavljiv. To ne znači da trebamo pesimistički 

pomisliti: Ništa ne mogu ili ne možemo učiniti, to se jednostavno 

događa itd. Naprotiv, upravo zato jesmo bića koja posjeduju razum 

kako bismo mogli promotriti, razumjeti, procijeniti… te mijenjati ono 

što nije dobro, a zadržati i osnažiti ono što je dobro. Imamo obvezu i 

zadaću učiniti sve što je u našoj moći da ovaj proces bude na dobro 

čovjeka i svijeta. Činjenica je kako etika (moral) teško prati utrku s 

tehničko-tehnološkim, pa i znanstvenim napretkom, gotovo možemo 

reći da zaostaje za njim. To ne znači da suvremeni svijet ne treba etiku. 

Štoviše, on vapi za etikom i moralom. 

Međutim, klima koja je stvorena na umjetan način želi reći: svako 

neka radi onako kako misli da je dobro. Na taj način vrlo lako upadamo 

u zamke individualizma, koji neminovno vodi u nedosljednost te etički 

relativizam ili skepticizam. Odgojna komponenta je neophodna kako 

bismo učinili bilo kakvu promjenu u tom pravcu, ali isto tako treba poraditi 

na uređenju samoga društva, politike, gospodarstva… 

U stoljeću smo »integrativnih« procesa u znanosti, stoga smatram 

kako i ovo područje traži integrativni pristup, kako bi se iznjedrila što 

kvalitetnija rješenja i što potpuniji odgovori za budućnost svijeta i čovjeka. 

Neophodno je da se u te procese uvrsti i filozofiju (filozofe), 

odnosno etiku (etičare), onako kako je na to još davno ukazivao Platon 

u svojoj Državi, ali i mnogi poslije njega…. 

116

WELTETHOS UND GLOBALISIERUNG 

Der Prozess der Globalisierung ist eine Tatsache, er vollzieht sich 

einfach. Ob wir uns ihm widersetzen oder nicht, sein Verlauf ist unaufhaltbar. 

Das bedeutet jedoch nicht, dass wir uns dem pessimistischen 

Gedanken: Ich kann nichts tun, oder wir können nichts tun, das geschieht 

einfach usw., überlassen sollen. Im Gegenteil, denn schließlich 

sind wir Geschöpfe, die mit Vernunft ausgestattet sind, die uns dazu befähigt 

nachzudenken, zu verstehen und zu beurteilen… und zu ändern, 

was nicht gut ist, oder zu wahren und zu fördern, was gut ist. Wir haben 

die Pflicht und die Aufgabe, alles zu tun, was in unserer Macht steht, 

damit sich dieser Globalisierungsprozess zugunsten des Menschen und 

der Welt auswirkt. Tatsache ist, dass die Ethik (Moral) nur mühsam 

Schritt hält mit dem technisch-technologischen und wissenschaflichen 

Fortschritt, fast könnte man sagen, dass sie hinter ihm zurückbleibt. 

Das heißt aber nicht, dass die moderne Welt keine Ethik benötigt, tatsächlich 

sehnt sie sich danach! 

Andererseits jedoch besagt das künstlich geschaffene geistige Klima 

der Gegenwart: Jeder soll tun, was er für richtig hält. Auf diese Weise 

geraten wir aber sehr leicht in die Fallstricke des Individualismus, 

der unweigerlich in Inkonsequenz sowie ethischen Relativismus oder 

Skeptizismus führt. Eine erzieherische Komponente ist notwendig, um 

eine Veränderung in dieser Richtung herbeizuführen, doch Handlungsbedürfnis 

zeigt sich ebenfalls in den Bereichen Gesellschaftsordnung, 

Politik, Wirtschaft usw. 

Unser Jahrhundert ist eine Zeit „integrativer” Prozesse in der Wissenschaft. 

Deswegen meine ich, dass dieses Gebiet einen integrativen 

Ansatz erforderlich macht, damit bessere Lösungen und möglichst vielseitige 

Antworten für die Zukunft der Welt und des Menschen gefunden 

werden. Es ist notwendig, auch die Philosophie (die Philosophen) bzw. 

die Ethik (die Ethiker) in diese Prozesse einzubinden, wie vor langer 

Zeit schon Platon im seinem Staat aufgezeigt hat, aber auch viele weitere, 

die nach ihm gekommen sind. 

117

BÉLA MESTER 

Institute for Philosophical Research of the Hungarian Academy of Sciences, 

Budapest, Hungary / 

Institut za filozofska istraživanja Mađarske akademije znanosti, Budimpešta, 

Mađarska 

SPACE AND TIME 

IN A GLOBAL WORLD 

It is a common place in the large literature on globalization that 

concepts of the ‘space’, ‘time’ and the ‘self’ have radically changed 

in the last decades during the process of globalization. My lecture offers 

an analysis of a few topic of the discussion on globalization, using 

these words metaphorically. My analysis will be focussed on Manuel 

Castells’ famous (and in the same time infamous) terms “space of flow” 

and “timeless time”, and on a more classical (and very problematic) 

term, Hannah Arendt’s “selflessness”. By the analysis of the uses of 

these terms in the writings of the mentioned authors and their followers 

I will try to demonstrate: (1) the possible meanings of these terms can 

be mere metaphorical only; (2) they fitted in political philosophy only, 

as metaphors of the phenomenon often named “the public place of a political 

community”; (3) they are organic parts of the modern discussion 

on the meaning and possibility of a political community, rooted in the 

contractualist classics of the early modernity. 

PROSTOR I VRIJEME 

U GLOBALNOM SVIJETU 

U posljednjim je desetljećima za vrijeme procesa globalizacije radikalna 

promjena koncepata ‘prostora’, ‘vremena’ i ‘sebstva’ postala 

opće mjesto u opsežnoj literaturi o globalizaciji. Moje izlaganje iznosi 

analizu nekoliko tema rasprave o globalizaciji, metaforički koristeći 

te riječi. Moja će analiza biti usredotočena na slavne (i u isto vrijeme 

ozloglašene) izraze Manuela Castellsa »prostor protoka« i »bezvremeno 

vrijeme«, i na nešto klasičniji (i vrlo problematični) pojam, onaj 

Hannah Arendt, o »gubitku sebe«. Analizom primjene ovih pojmova i 

118

izraza u radovima spomenutog autora i autorice te njihovih sljedbenika 

pokušat ću demonstrirati sljedeće: (1) moguće značenje tih pojmova i 

izraza može biti samo metaforičko; (2) oni su podesni samo u političkoj 

filozofiji kao metafore fenomena često nazivanog »javnim mjestom 

političke zajednice«; (3) oni su organski dijelovi suvremene rasprave o 

značenju i mogućnosti političke zajednice, ukorijenjene u kontraktualističkim 

klasicima ranog moderniteta. 

HELENA MOTOH 

Science and Research Centre of University of Primorska, Koper, Slovenia / 

Centar za znanost i istraživanje, Sveučilište u Primorskoj, Koper, Slovenija 

“OLYMPIC SPIRIT“: 

CHINESE POLICIES AND THE UNIVERSALITY 

OF HUMAN RIGHTS 

Ever since 2001, when China was selected host of the 2008 Olympics, 

this choice was challenged by an array of controversies, mostly 

focusing on the human rights issues. These critical evaluations were 

answered by measures of Chinese authorities: from the 2003 constitutional 

amendment to the justifications made by referring to the “Asian 

values” and introduction of Hu Jintao’s program of the “harmonious 

society”. 

The paper focuses mainly on the intercultural aspects of the debate 

on the status of human rights in China. Firstly, an analysis explores the 

main issues and compares different ways in which they were assessed 

in China and abroad. Secondly, the discrepancies of these assessments 

are analyzed through two main frameworks: the doctrine of the universal 

human rights, and the doctrine of harmonious society, based on 

the Confucian worldview. Finally, the current debates on the issues of 

human rights are examined through the intercultural juxtaposition of 

these two frameworks and (im)possibilities of the dialogue between the 

two are assessed. 

119

»OLIMPIJSKI DUH«: 

KINESKE POLITIČKE SMJERNICE I 

UNIVERZALNOST LJUDSKIH PRAVA 

Još od 2001., nakon što je Kina odabrana da bude domaćin Olimpijskih 

igara 2008., taj je izbor bio izložen nizu kontroverzi, koje su se 

većinom usredotočile na pitanja ljudskih prava. Na ove kritičke ocjene 

odgovoreno je mjerama kineskih vlasti: od 2003. godine ustavnim 

amandmanom opravdanjima upućenim na »Azijske vrijednosti« i uvođenjem 

Hu Jintaovog programa »harmoničnog društva«. 

Rad se u većoj mjeri usredotočuje na međukulturne aspekte debate 

o statusu ljudskih prava u Kini. Prvo se analizom istražuju glavna pitanja 

i uspoređuju različiti načini na koje su ljudska prava bila ocijenjena 

u Kini i u inozemstvu. Drugo, neusklađenosti tih ocjena analiziraju 

se pomoću dva glavna djelatna okvira: doktrine univerzalnih ljudskih 

prava i doktrine harmoničnog društva, zasnovanog na konfucijanskom 

svjetonazoru. Na kraju, tekuće debate o problemima ljudskih prava preispitane 

su pomoću međukulturne supostavljenosti ovih dvaju djelatnih 

okvira i (ne)mogućnosti dijaloga tih dviju ocijenjenih pozicija. 

ARTO MUTANEN 

Lappeenranta Univeristy of Technology, Lappeenranta, Finland / 

Tehnološko sveučilište Lappeenranta, Lappeenranta, Finska 

ABOUT A FOUNDATION OF 

PHILOSOPHY OF GLOBALIZATION 

The globe is globalizing. The notion of globalization is used in different 

contexts and in different meanings; the notion mixes fact and 

fiction – existent and non-existent. 

The notion of globalization refers to, for example, economic, political 

and cultural processes which exceed nation-state borders. There 

is no philosophical, i.e. conceptual foundation of globalization. Western 

philosophical metanarratives – Liberalism and Enlightenment – are 

120

interpreted locally; there is no global interpretation of the metanarratives. 

The notion of understanding plays a central role in all philosophies 

of globalization. Etymologically ‘understanding’ means standing between 

differences, for example, between fact and fiction. An expert 

stands between hopes and reality – between non-existent and existent. 

The understanding becomes factual when the expert realizes the hopes. 

The logic of expertise is a general theory of realizing. As a truly general 

theory the logic of expertise is boundary-crossing-global. So, philosophy 

of expertise is a key notion behind a conceptual foundation of a 

philosophy of globalization. 

O UTEMELJENJU 

FILOZOFIJE GLOBALIZACIJE 

Zemljina kugla se globalizira. Pojam globalizacije koristi se u različitim 

kontekstima i u različitim značenjima; sam pojam miješa činjenice 

i fikciju – postojeće i nepostojeće. 

Pojam globalizacije upućuje na, primjerice, ekonomske, političke 

i kulturne procese koji nadilaze granice nacionalne države. Ne postoji 

filozofsko utemeljenje, tj. konceptualno utemeljenje globalizacije. Zapadni 

filozofski metanarativi – liberalizam i prosvjetiteljstvo – interpretiraju 

se lokalno; ne postoji globalna interpretacija metanarativa. 

Pojam razumijevanja igra središnju ulogu u svim filozofijama globalizacije. 

Etimološki ‘razumijevanje’ znači stajanje među razlikama, 

primjerice, između činjenice i fikcije. Stručnjak se nalazi između nada 

i stvarnosti – između postojećeg i nepostojećeg. Razumijevanje postaje 

činjenično nakon što stručnjak shvati nade. Logika stručnosti je opća 

teorija shvaćanja. Kao istinski opća teorija logika stručnosti predstavlja 

globalno prelaženje granica. Dakle, filozofija stručnosti ključni je pojam 

u pozadini konceptualnog utemeljenja filozofije globalizacije. 

121

JÓZEF NIŻNIK 

Institute of Philosophy and Sociology, Polish Academy of Sciences, Warsaw, 

Poland / 

Institut za filozofiju i sociologiju, Poljska akademija znanosti, Varšava, Poljska 

PHILOSOPHY AND THE DYNAMICS OF 

SYMBOLIC UNIVERSE IN THE GLOBAL WORLD 

The paper has been focused on the idea of a symbolic universe as a 

conceptual tool which can be used to analyse the effects of globalization. 

The author maintains that the coherence of a symbolic universe 

belongs to the fundamental mental needs of humans. Globalization 

seems to have ambiguous effects on our symbolic universe(s). On the 

one hand it opens a way for its extension and enrichment, but on the 

other it strongly affects its coherence. The paper is referring – among 

others – to two publications of the author (Symbols and Cultural Adaptation, 

Warsaw 1985 – in Polish, and The Arbitrariness of Philosophy, 

Davies Publishing Group, Aurora, Colorado 2006 – in English). Presenting 

the view which is called metaphilosophical functionalism, the 

author argues that the fundamental function of philosophy consists of 

securing or rebuilding the coherence of symbolic universe. In the time 

of globalization the shattered symbolic universes require conceptual restructuring 

which can be provided by philosophical thought performing 

its function that has always been the main feature of philosophy. 

FILOZOFIJA I DINAMIKE SIMBOLIČKOG UNIVERZUMA 


Izlaganje je usredotočeno na ideju simboličkog univerzuma kao 

konceptualnog oruđa koje može biti upotrijebljeno za analizu učinaka 

globalizacije. Autor tvrdi da koherencija simboličkog univerzuma pripada 

fundamentalnim mentalnim potrebama ljudi. Čini se da globalizacija 

ima dvosmislene učinke na naš(e) simbolički(e) univerzum(e). S 

jedne strane ona oslobađa put za njegovo proširenje i obogaćenje, dok s 

druge ona snažno djeluje na njegovu koherenciju. Rad upućuje – među 

ostalim – na dva objavljena autorova djela (Simboli i kulturna prila- 

122

godba, Varšava 1985. – na poljskom, i Arbitrarnost filozofije, Davies 

Publishing Group, Aurora, Colorado 2006. – na engleskom). Predstavljajući 

gledište koje je nazvano metafilozofskim funkcionalizmom, autor 

tvrdi da se fundamentalna funkcija filozofije sastoji u osiguravanju 

i ponovnoj izgradnji koherencije simboličkog univerzuma. U vrijeme 

globalizacije razbijeni simbolički univerzumi zahtijevaju konceptualno 

restrukturiranje koje može pružiti filozofska misao obavljajući svoju 

funkciju koja je oduvijek bila glavna osobina filozofije. 

HENNING OTTMANN 

Lehrstuhl für Politische Theorie und Philosophie, Geschwister-Scholl-Institut, 

München, Deutschland / 

Visoka škola za političku teoriju i filozofiju, Geschwister-Scholl-Institut, 

München, Njemačka 

MORALITÄT UND SITTLICHKEIT 

IN DER SICH GLOBALISIERENDEN WELT 

Die politische Moderne führt zum Konflikt von Moralität uind Sittlichkeit. 

Es wird gezeigt, worin dieser Konflikt besteht und wie er aufzuheben 

ist. 

MORALNOST I OBIČAJNOST 

U SVIJETU KOJI SE GLOBALIZIRA 

Politička moderna dovodi do konflikta moralnosti i običajnosti. U 

izlaganju će biti pokazano u čemu se taj konflikt sastoji i kako ga treba 

prevladati. 

123

JESÚS PADILLA GÁLVEZ 

Faculty of Legal and Social Sciences, University of Castilla-La Mancha, 

Toledo, Spain / 

Fakultet pravnih i društvenih znanosti, Sveučilište Castill-La Mancha, Toledo, 

Španjolska 

IS GLOBALIZATION A NEW IDEOLOGY? 

Before we can answer this question, we need to clarify what this 

question refers to. We have to find out if “globalization” can semantically 

be related to ideology. Ideology denotes the entirety of our personal 

judgements, ideas and views based on knowledge, experience and 

sensation by which we perceive and interpret the world, the individual’s 

position in it and the whole society. If we use an enlightened perspective 

we consider ideology as a kind of prejudice by which ration is dominated. 

Why is this relevant for the context of globalization? Generally 

speaking, globalization stands for the process of ongoing international 

interconnection and progress in nearly all areas of life, such as e.g. in 

economy, politics, culture and communication. This view involves the 

implicit experience of change that affects not only our environment, our 

society and its institutions but also the states and their citizens. The environment 

and its resources are a pre-requisite for globalization. Due to 

the process of constant market liberalization the resources are changed 

and ultimately destroyed. In this paper we will deal with the question if 

political measures exert any control in this dialectic mechanism. 

JE LI GLOBALIZACIJA NOVA IDEOLOGIJA? 

Prije nego što budemo mogli odgovoriti na to pitanje, trebamo razjasniti 

na što ono upućuje. Moramo doznati može li »globalizacija« semantički 

biti povezana s ideologijom. Ideologija denotira cjelokupnost 

naših osobnih prosudbi, ideja i gledišta zasnovanih na znanju, iskustvu 

i osjetilnosti pomoću kojih mi percipiramo i interpretiramo svijet, individualni 

položaj u njemu i cijelo društvo. Ako koristimo prosvijećenu 

perspektivu, ideologiju smatramo vrstom predrasude kojom dominira 

racio. Zašto je to važno za kontekst globalizacije? Općenito govoreći, 

124

globalizacija predstavlja proces neprestanog međunarodnog međupovezivanja 

i napretka u gotovo svim područjima životima, primjerice u 

ekonomiji, politici, kulturi i komunikacijama. Ovo gledište obuhvaća 

implicitno iskustvo promjene koje utječe ne samo na naš okoliš, na naše 

društvo i njegove institucije, već također na države i njihove građane. 

Okoliš i njegovi resursi preduvjet su globalizacije. Zahvaljujući procesu 

konstantne liberalizacije tržišta resursi su promijenjeni i na kraju 

uništeni. U ovom radu bavit ćemo se pitanjem vrše li političke mjere 

ikakav nadzor u ovom dijalektičkom mehanizmu. 

ATTILA PATÓ 

Hungarian Philosophical Society, Szeged, Hungary / 

Mađarsko filozofsko društvo, Szeged, Mađarska 

AMBIVALENCES OF MODERNITY 

The presentation aims at reflecting on the ambivalences of globalization 

in the context of the discourse on modernity. We have witnessed 

a fierce debate on modernity in the context of “postmodernism” during 

the 1980’s. During the discourse the role of ideologies, ethics, and even 

some of the very basic values of traditional philosophical tradition (for 

instance the legitimacy of rational procedures, the quest for perfection, 

teleological aspects of human history) were challenged. Still, some influential 

ambitions intended to restore some of the basic principles of 

modernity. At least there we have a basic presumption of modernity: 

social, cultural and political questions might be solved through rational 

procedures. There is however need for values shared by all members 

(individuals, states, communities) involved. In this context the problem 

would then be whether questions in politics and ethics might be solved 

without the modern paradigm of rational consensus based on certain 

values that generally speaking are ideologically grounded? If we take 

the example of responsibility for a community we may discern some of 

the ambivalences concerning debated issues of political thinking in the 

last decades. In a provocative manner the question would sound like 

125

that: does globalization allow us to have any ethically grounded values 

for political communities? 

AMBIVALENCIJE MODERNITETA 

Ova prezentacija smjera reflektirati ambivalencije globalizacije u 

kontektsku diskursa o modernitetu. Svjedočili smo žestokoj debati o 

modernitetu u kontekstu »postmodernizma« tijekom 1980-ih. Tijekom 

te rasprave dovedena je u pitanje uloga ideologija, etike, pa čak i nekih 

osnovnih vrijednosti tradicionalne filozofske tradicije (primjerice 

legitimnost racionalnih postupaka, težnja za savršenstvom, teleološki 

aspekti ljudske povijesti). Međutim, neke utjecajne težnje namjeravaju 

obnoviti neke od osnovnih načela moderniteta. Ono što u najmanju 

ruku imamo osnovna je pretpostavka moderniteta: društvena, kulturna 

i politička pitanja mogla bi se riješiti pomoću racionalnih postupaka. 

Postoji, međutim, potreba za vrijednostima koje dijele svi oni pripadnici 

(individue, države, zajednice) koji su s njima povezani. U tom bi 

kontekstu problem tada bio bi li se pitanja u politici i etici mogla riješiti 

bez moderne paradigme racionalnog konsenzusa zasnivanog na određenim 

vrijednostima koje su, općenito govoreći, ideologijski utemeljene? 

Uzmemo li za primjer odgovornost prema zajednici možemo razaznati 

neke od ambivalencija koje se tiču raspravljenih pitanja o problemima 

političkog razmišljanja u posljednjim desetljećima. Na provokativan 

način pitanje bi imalo prizvuk sličan ovom: dopušta li nam globalizacija 

da imamo ikakve etički utemeljene vrijednosti za političke zajednice? 

126

TOMISLAV PETKOVIĆ 

Faculty of Electrical Engineering and Computing, University of Zagreb, 

Croatia / 

Fakultet elektrotehnike i računarstva, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska 

KUHNOVA TEORIJA ZNANSTVENIH REVOLUCIJA 

U GLOBALIZACIJI/ UTEMELJENJU 

SUVREMENOG RAZVOJA FIZIKE 

Najnoviji razvoj fizike, koliko ga u globalnim razmjerima možemo 

pojmiti, počiva uveliko na velikim međunarodnim akceleratorskim 

pokusima u kojima se otkrivaju novi podaci za Standardni model (SM) 

fizike čestica i jezgara kao i za teorijska proširenja izvan SM-a. Ovaj 

razvoj se zasniva i na suvremenoj paradigmi kvarkova u svijetu čestica, 

te novoj paradigmi moderne kozmologije što ju obogaćuje kvantna 

gravitacija. Međutim, cilj ovog članka nije sam o sebi opis modernog 

razvoja fizike, već pojmotvorno iznašanje nekoliko najnovijih uvida što 

zajedno pripadaju fizici i filozofiji fizike. Naše težnje se nadovezuju 

na klasičnu Kuhnovu teoriju znanstvenih revolucija i suvremenu pojavu 

i pojam globalizacije. Odlučujuće je pitanje, ovdje, je li pročelje 

suvremene fizike više sumjerljivo Kuhnovoj paradigmi poimanja znanosti 

ili Popperovu evolucijskome modelu znanosti što se kao princip 

pretpostavlja u tome pročelju? U članku se zagovara temeljni Kuhnov 

pogled o nepotpunosti znanstvenih pojmova odnosno revolucija u fizici, 

sve dotle dok se ne prilagode u drugim poljima mišljenja odnosno 

globalno ih ne usvoji znanstvena zajednica. Na tragu Kuhnove teorije, 

napose su obrađeni odabrani primjeri za revoluciju, pojmotvorni model 

ili pojam u fazama razvoja novovjekovne, rane moderne i suvremene 

fizike: kopernikanska revolucija, model crnog tijela, pojam izranjanja 

u fizici (kozmologiji), religiji i današnjim znanostima o životu. U pitanjima 

utemeljenja budućeg napretka znanosti (fizike) Th. S. Kuhn je 

danas važan i zanimljiv, a ne marginalni mislilac. S namjerom uključivanja 

moderne fizike u prepoznavanje korijena globalizacije što je 

god više moguće, protumačit ćemo povijesni dolazak Nielsa Bohra u 

Zagreb prije 50 godina (listopad, 1958.) pionirskim i »lokalnim« događajem 

u okviru vrlo ranih pojavljivanja »globalnih« ideja u hrvatskome 

127

prostoru. Posjet utemeljitelja kvantne mehanike, Kopenhagenske interpretacije 

i principa komplementarnosti, zasigurno ima veliku ulogu u 

modernom razvoju hrvatske fizike i filozofije, znanostima i kulturi u 

cjelini čak i danas. Poznati etički postulat odgovornosti i napose zahtjev 

za globalizacijom odgovornosti, kojima se svojstveno odlikuju fizičari 

i filozofi koji se bave razvojem znanosti, neizbježno će se povezati s 

glavnim pitanjima u predavanju. 

KUHN’S THEORY OF SCIENTIFIC REVOLUTIONS 

IN THE GLOBALIZATION/FOUNDATION 

OF THE CONTEMPORARY DEVELOPMENT OF PHYSICS 

Recent development of physics, as far as we are able to comprehend 

it on the global relations, seems much has been gaining by the big 

international accelerator experiments discovering a new data for the 

Standard model (SM) of particle and nuclear physics as well as for the 

theoretical insights beyond the SM. This development deals also with 

a contemporary paradigm of the quarks of the particle world and a new 

paradigm of modern cosmology advanced by the quantum gravitation. 

However, the aim of this paper is not to describe a modern development 

of physics itself, but to formulate some up-dated concepts which bring 

together physics and the philosophy of physics. Our aspirations follow 

the classical Kuhn’s theory of scientific revolutions and actual points 

of the concept and phenomenon of globalization. An important issue 

herein is that actual front of physics more commensurable to the Kuhn’s 

paradigm of understanding of science or to the Popper’s evolutionary 

model of science which is assumed to underlie that front. A paper recalls 

the basic Kuhn’s view on the incompleteness of scientific notions 

or revolutions in physics, until they were adjusted into other fields of 

thought or being globally accepted by the scientific community. On the 

Kuhn’s trail analyses were focussed on the special examples in the areas 

of classical, early modern and contemporary physics, respectively: 

the Copernican revolution, model of blackbody radiation, and the concept 

of emergence in physics (cosmology), religion and in life sciences 

today. In respect to the questions of the foundations of future development 

of science, i.e. physics, Th. S. Kuhn is today rather important and 

128

interesting than marginal thinker. To involve modern physics in order 

to identify the roots of globalization as much as possible, the historical 

visit of Niels Bohr to Zagreb before 50 years (October, 1958) will be 

enlightened as the pioneering and “local” event related to the very early 

born of “global” ideas in the Croatian space. The visit of the founder of 

quantum mechanics, Copenhagen interpretation and Complementarity 

principle, plays certainly important role in the modern development of 

the Croatian physics and philosophy, and in sciences and culture in general 

even today. A general ethical postulate of responsibility and particularly 

a request for the globalization of responsibility, as their own 

characteristic habit of the physicists and philosophers who are thinking 

the development of science, will be inevitably connected to the issues 

discussed in the presentation. 

ESTELLA PETRIĆ-BAJLO 

English Department, University of Zadar, Croatia / 

Odjel za engleski jezik i književnost, Sveučilište u Zadru, Hrvatska 

THE PRODUCTION OF GLOBALIZATION 

In 1871 a famous American poet Walt Whitman published his highly 

optimistic poem entitled “A Passage to India”, in which he celebrates 

the opening of the Suez Canal (1869), which made possible bringing 

together East and West. Furthermore, from Whitman’s point of view, 

this great engineering intervention into the natural geo-scape was a 

clear indication that the process of unification of the globe had become 

irreversible. Whitman’s idea of progress, however, relies on spatial relations 

as can be clearly concluded from section 2 of the poem (“The 

earth …connected by network … The oceans to be crossed, the distant 

brought near, The lands to be welded together …”). E. M. Forster, a famous 

British novelist, did not share Whitman’s optimism. As an ironic 

response to Whitman’s poem, Forster published his (last) novel A Passage 

to India in 1924. Unlike Whitman, Forster concetrates in his novel 

on the social and political implications of the same process, which in 

the end results in the deepening of the differences between races and 

129

cultures, as if the simple elimination of the natural barrier could in no 

way produce a social space that would guarantee freedom for all. 

In recent years Whitman’s idea of a network seems to have intermingled 

with Forster’s emphasis on social implications of the process 

thus resulting in a whole range of phenomena like “consumption, corporate 

power and the complex and often loosely interpreted network 

of socioeconomic forces that have come to be known as globalization.” 

(J. Annesley, Fictions of Globalization, 2006: 1). Unfortunately, 

“globalization offers both a theory of everything and an explanation 

of nothing.” (4). One can’t help noting an interesting fact explored in 

Fictions of Globalization, namely that “contemporary fiction’s concern 

for globalizing consumer culture” (7) can especially be found in recent 

American fiction in the works of W. Gibson, J. Lahiri, D. DeLillo 

and others. Moreover, it seems that, within the boundaries of American 

literature, there exists an “enduring preoccupation with business, economics 

and the market” (7) to which extent the book addresses authors 

like H. Melville and E. Hemingway. Considering the location of the 

contemporary British fiction, it can be briefly stated that it is more concerned 

with the “increasing importance of transnational markets … and 

the consequent repositioning of British fiction in ‘world literary space’” 

(J. F. English, A Concise Companion to Contemporary British Fiction, 

2006) than with the depiction of the consumer culture itself. It also 

seems worth noting here that while in the context of the contemporary 

American novel the emphasis is on the transformations of space which 

provides an understanding of the forces of globalization (J. Annesley: 

65), in Part III of J. F. English’s book (“Mutations of Form”), S. Keen 

writes about “the historical turn in British fiction” (167), emphasizing 

the rising status of historical fiction in the novels of A. S. Byatt, B. 

Evaristo, S. Rushdie, E. White and others. 

Thus being addressed in a variety of ways, at least in the context 

of literary fiction, globalization may be said to really offer a theory of 

everything and explanation of nothing. But, together with Henri Lefebvre, 

we can take it for granted that literature witnesses social processes 

and alterations in space. Contemporary literature witnesses the ongoing 

process of globalization, be it in terms of addressing the concrete problems 

of the consumer age or in terms of its concern for the transnational 

130

markets. In either case literary fiction is positioned in terms of what H. 

Lefebvre considers “social space.” And “(social) space is a (social) 

product.” (The Production of Space, 1974/ 1996: 26). Thus e.g. the 

Mediterranean has been transformed “into a leisure-oriented space for 

industrialized Europe.” (58). To explain this, philosophy “cannot be our 

point of departure… Clearly literary authors have written much of relevance.” 

(14). Focusing thus on literary procedures this paper will try to 

show that, due to its spatial orientation, globalization can be explained 

as a newly created social product. 

PROIZVOĐENJE GLOBALIZACIJE 

Walt Whitman, poznati američki pjesnik, objavio je 1871. god. pjesmu 

pod naslovom »A Passage to India«, kojom je, u vrlo optimističnom 

duhu, uzveličao otvaranje Sueskog kanala (1869.) koji je omogućio povezivanje 

Istoka i Zapada. Usto, iz Whitmanova kuta gledanja, ovom je 

velebnom tehničkom intervencijom u prirodni geografski krajolik jasno 

naznačen početak nepovratnog procesa objedinjavanja našega globusa. 

Whitmanova ideja progresa počiva, dakako, na prostornim odnosima, 

kako se jasno dade naslutiti iz drugog dijela pjesme (»Zemlja … povezana 

mrežom … da bi oceani bili približeni, udaljenosti smanjene, 

zemlje stopljene u jedno…«). E. M. Forster, poznati britanski romanopisac, 

nije dijelio Whitmanov optimizam. Kao ironičan odgovor na 

Whitmanovu pjesmu, Forster je 1924. god. objavio svoj (posljednji) 

roman A Passage to India. Za razliku od Whitmana, Forster se u svom 

romanu fokusira na socijalne i političke implikacije toga procesa, koji u 

konačnici rezultira produbljivanjem razlika među rasama i kulturama, 

kao da se jednostavnim uklanjanjem prirodne barijere ni na koji način 

ne može ostvariti društveni prostor koji bi jamčio slobodu za sve ljude. 

Čini se da se posljednjih godina Whitmanova ideja mreže ispremiješala 

s Forsterovim naglaskom na socijalnim implikacijama ovoga procesa, 

što je rezultiralo pojavom čitavog niza fenomena poput »potrošnje, 

gospodarske moći i složene i često puta neprecizno protumačene mreže 

društveno-ekonomskih silnica koje prepoznajemo kao globalizaciju.« 

(J. Annesley, Fictions of Globalization, 2006: 1). Nažalost, »globalizacija 

nam istovremeno nudi teoriju svega i objašnjenje ama baš ničega.« 

131

(4) Nemoguće je ne primijetiti zanimljivost koja je istražena u knjizi 

Fictions of Globalization, naime činjenicu da se »interes književne fikcije 

za globalizirajuću potrošačku kulturu« (7) posebno može pronaći 

u djelima suvremenih američkih pisaca kao što su W. Gibson, J. Lahiri, 

D. DeLillo i drugi. Čini se, štoviše, da na području američke književnosti 

postoji »trajna zaokupljenost poslovanjem, ekonomijom i tržištem« 

(7) u kojem smislu ova knjiga ukazuje i na pisce kao što su H. Melville 

i E. Hemingway. Razmotrimo li položaj suvremene britanske književnosti, 

moglo bi se kratko ustvrditi da je ova više usmjerena na »rastuću 

važnost transnacionalnih tržišta … i posljedičnog re-pozicioniranja britanske 

književnosti u okvirima ‘svjetskog književnog prostora’« (J. F. 

English, A Concise Companion to Contemporary British Fiction, 2006) 

negoli na prikaz potrošačke kulture same po sebi. Nije suvišno pripomenuti 

na ovome mjestu da, dok je u okvirima suvremenog američkog 

romana naglasak na preoblikovanjima prostora koji omogućuje razumijevanje 

silnica globalizacije (J. Annesley: 65), dotle primjerice u trećem 

dijelu (»Mutations of Form«) knjige J. F. English-a, S. Keen razmatra 

»zaokret ka povijesti u britanskoj književnosti« (167), naglašavajući 

pritom rastući ugled povijesnog romana autora ka što su A. S. Byatt, B. 

Evaristo, S. Rushdie, E. White i drugi. 

Pristupi li se dakle globalizaciji na različite načine, barem u kontekstu 

književne fikcije, zaista bi se moglo zaključiti da nam ovaj pojam 

istovremeno nudi i teoriju svega i objašnjenje ama baš ničega. Možemo 

se međutim složiti s H. Lefebvre-om da književnost svjedoči društvenim 

procesima i promjenama koje se zbivaju u prostoru. Suvremena 

književnost svjedoči procesu globalizacije koji je u tijeku, bez obzira na 

to radi li se o prikazu konretnih problema potrošačke ere ili o zaokupljenosti 

problemima transnacionalnog tržišta. U oba je slučaja književnost 

pozicionirana u okvirima onoga što H. Lefebvre naziva »društvenim 

prostorom.« A »(društveni) je prostor (društveni) proizvod.« (The Production 

of Space, 1974/ 1996: 26). Tako je primjerice Mediteran pretvoren 

u »prostor orijentiran na dokolicu za industrijaliziranu Evropu.« 

(58) Da bismo to objasnili »ne možemo krenuti od filozofije… Sasvim 

je jasno da je mnogo književnika o tome progovorilo na relevantniji 

način.« (14) Fokusirajući se stoga na književne postupke, ovaj će rad 

pokušati pokazati da se globalizacija, zbog svoje orijentiranosti na prostor, 

može objasniti kao novo-stvoreni društveni proizvod. 

132

DARKO POLŠEK 

Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, Croatia / 


FORGOTTEN ADVANTAGES OF GLOBALIZATION 

The paper argues in favor of globalization, its economic and cultural 

form. It is a polemic with a stream of globalization critics, notably 

with domestic ones. It draws a model of an “indigenous” culture without 

cultural products brought to the fore due to the globalization. The 

usual thesis that globalization brings cultural uniformity is disputed and 

rejected. 

Apart from the model, I speculate about the social-psychological 

reasons of “unpopularity” of globalization: about why we may predict 

that globalization would be more unpopular in “small cultures” than 

in “big” ones, from the rational-choice theory and theory of collective 

action perspectives: In small societies (cultures), people value identity 

and personal relationships more than in big ones where anonymity takes 

their places. So, there are psychological reasons for choosing “antiglobalization” 

and this kind of consideration clashes with the economic 

(and purely rational) reasons. 

ZABORAVLJENE PREDNOSTI GLOBALIZACIJE 

Tekst prilaže argumente u prilog ekonomskom i kulturnom obliku 

globalizacije. Riječ je o polemici s nizom kritičara globalizacije, posebno 

domaćih, koji zagovaraju model »autarkične« kulture, i zanemaruju 

koliko je kulturnih proizvoda upravo takvih kultura postalo globalno 

zahvaljujući ekonomskim procesima globalizacije. Raspravlja se o 

uobičajenoj tezi da globalizacija dovodi do kulturne jednoobraznosti, 

i ta se teza odbacuje. 

Osim razloga za globalizaciju, raspravljat ću o psiho-socijalnim razlozima 

za »nepopularnost« globalizacije: o tome zašto možemo predvidjeti 

kako će globalizacija biti nepopularnija u »malim kulturama«, 

iz perspektive teorije racionalnog izbora i kolektivne akcije: U malim 

društvima (kulturama) ljudi vrednuju identitet i osobne odnose više ne- 

133

goli u većim kulturama u kojima postoji veća količina anonimnosti. 

Zbog toga, s čisto psihološkog stajališta postoje razlozi za »anti-globalizaciju« 

i takvi tipovi razloga sukobljavaju se s ekonomskim (i čisto 

racionalnim) razlozima. 

ERIKA PRIJATELJ 

University of Ljubljana, Slovenia / 

Sveučilište u Ljubljani, Slovenija 

GLOBALIZATION – RELIGIOUS ASPECTS 

Nowadays world culture, which can be summed up in the term “modernity”, 

is truly global in the sense that it transcends nations, peoples, 

cultures, and religions both in its aims and its influence on people’s 

lives and structures of society. 

Globalization shapes individual and communal lives as well as the 

relationships within and among religions, societies and states. It is a 

complex reality with contradictory implications. It generates division 

and interaction, fragmentation and wholeness, tension and coherence, 

polarization and integration. 

Unless continually transformed by the transcendent perspective that 

each religion brings, the basic concepts that are necessary for truly humane 

societies get overlooked or reduced to expedient stopgaps. Without 

the constant contribution of spiritual values, the material well-being devolves 

into consumerism. On the other hand, one sees that the values 

promoted by modernism are strongly rejected by religious fundamentalists. 

The resulting tension between modernism and fundamentalism 

could be therefore called the great ideological debate of our day. 

GLOBALIZACIJA – RELIGIOZNI ASPEKTI 

Današnja svjetska kultura, koja se može sažeti u pojmu »modernitet«, 

istinski je globalna u smislu koji nadilazi nacije, narode, kulture i 

religije kako u njenim ciljevima tako i u njenom utjecaju na živote ljudi 

i strukture društva. 

134

Globalizacija oblikuje individualne i zajedničke živote kao i odnose 

unutar i među religijama, društvima i državama. Ona je složena stvarnost 

s proturječnim implikacijama. Ona proizvodi diobe i međudjelovanja, 

fragmentacije i cjelovitost, napetosti i koherenciju, polarizaciju 

i integraciju. 

Osim ako nisu neprestano preobražavani transcendentalnom perspektivom 

koju donosi religija, osnovni koncepti koji su potrebni za 

istinski humana društva bivaju previđeni ili svedeni na sredstva podesna 

za privremenu nuždu. Bez trajnog doprinosa duhovnih vrijednosti, 

materijalna dobrobit zapada u konzumerizam. S druge strane, može se 

vidjeti da religiozni fundamentalisti snažno odbijaju vrijednosti koje 

promovira modernizam. Stoga bi se rezultirajuća napetost između modernizma 

i fundamentalizma mogla nazvati velikom ideološkom debatom 

naših dana. 

STJEPAN RADIĆ 

Katolički bogoslovni Fakultet Đakovo, Sveučilište u Osijeku, Hrvatska / 

Katholisch-Theologische Fakultät Đakovo, Universität Osijek, Kroatien 

MOGUĆNOSTI I GRANICE PROJEKTA ‘SVJETSKI ETOS’ 

U PERSPEKTIVI DIJALOGA MEĐU RELIGIJAMA 

Švicarski teolog Hans Küng izašao je početkom devedesetih godina 

prošlog stoljeća s tezom da se u naporu za stvaranjem jednog globalnog 

svjetskog mira moraju nužno u obzir uzeti i velike svjetske religije. U 

tom smislu njegova je osnovna teza da nema svjetskog mira bez mira 

među velikim religijama, kako između religija abrahamovske tradicije 

tako i među religijama dalekog istoka. Osnovne obrise jedne takve 

globalne etike zasnovane na dijalogu među religijama Küng je iznio na 

najeksplicitniji način u svojoj knjizi Projekt svjetski etos. Osnovne teze 

koje Küng donosi jesu: 1. Nema opstanka ljudskom rodu bez svjetskog 

etosa; 2. Nema svjetskog mira bez religijskog mira; 3 Nema religijskog 

mira bez religijskog dijaloga. U tom smislu dužnost je svih religija naglašavati 

ono što ih zbližava, a ne ono što ih rastavlja. Upravo u etičkim 

načelima, tj. onom što Küng naziva ethos, religije su bliže jedna drugoj 

135

nego li u dogmama. Unatoč pozitivnim elementima, projekt Svjetski 

etos sadrži i određene sumnje poput: dokle pojedine religije mogu ići u 

dijalog, a da to ne postane puki sinkretizam. 

MÖGLICHKEITEN UND GRENZEN DES PROJEKTS 

‘WELTETHOS’ IN DER PERSPEKTIVE DES 

INTERRELIGIÖSEN DIALOGS 

Der schweizerische Theologe Hans Küng veröffentlichte Anfang 

der neunziger Jahre des vorigen Jahrhunderts die These, dass man, 

wenn man das Ziel verfolge, einen globalen Weltfrieden zu schaffen, 

die großen Religionen berücksichtigen müsse. Seine zentrale These 

diesbezüglich lautet, dass es keinen Frieden gebe ohne den Frieden 

zwischen den großen Religionen, worin sowohl die Religionen der abrahamitischen 

Tradition als auch die östlichen Religionen eingeschlossen 

sind. Den wesentlichen Umriss einer solchen Ethik hat Küng in seinem 

Buch Projekt Weltethos dargelegt. Darin führt er die folgenden drei 

wichtigen Thesen aus: 1. Es gibt keinen Fortbestand des Menschengeschlechts 

ohne ein Weltethos; 2. Es gibt keinen Weltfrieden ohne religiösen 

Frieden; 3. Es gibt keinen religiösen Frieden ohne religiösen 

Dialog. Insofern ist es die Pflicht aller Religionen, das zu betonen, was 

sie verbindet, und nicht das, was sie trennt. Denn hinsichtlich ethischer 

Grundsätze bzw. hinsichtlich dessen, was Küng als Ethos bezeichnet, 

stehen sich die Religionen näher als in ihren Lehraussagen. Zu diskutieren 

sind aber auch die kritischen Momente des Weltethos-Projekts: 

Wie weit können z.B. die einzelnen Religionen im Dialog aufeinander 

zugehen und sich annähern, ohne dass es zu einem bloßen Synkretismus 

wird, etc.? 

136

PREDRAG REŽAN 

Osnovna škola »Obrovac«, Obrovac, Hrvatska / 

“Obrovac” Elementary School, Obrovac, Croatia 

GLOBALIZACIJA KAO ETIČKI IZAZOV 

Samuel P. Huntington u knjizi Sukob civilizacija i preustroj svjetskog 

poretka, svijet s kraja 20. stoljeća dijeli na devet civilizacija. Huntington 

civilizaciju određuje kao političku, gospodarsku i kulturnu tvorevinu, 

pri čemu je religija njena važna značajka. Kako globalizacijski 

procesi obuhvaćaju interakciju navedenih čimbenika, a pitanja koja se 

pritom čovjeku nameću pogađaju samu njegovu bit, razvijanje i njegovanje 

moralnog osjećaja od presudne je važnosti za miroljubivu koegzistenciju 

među civilizacijama. Čovjek je, iako »bačen« na međucivilizacijske 

razdjelnice, zasigurno onaj koji jedini može preuzeti korektivnu 

ulogu globalizacijskog procesa. 

GLOBALIZATION AS AN ETHICAL CHALLENGE 

Samuel P. Huntington in his book The Clash of Civilizations and 

the Remaking of the World divides the world from the late 20 th century 

into nine civilizations. Huntington defines civilization as a political, 

economical and cultural creation whose very important characteristic 

is religion. As globalization processes include the interaction of named 

factors, and questions which, as a result come to a human, strike hisown 

very essence, it is crucial to develop and cherish the moral sense 

how civilizations could peacefully co-exist. A human, although he is 

‘thrown’ to inter-civilisation cross-roads, is definitely the only one who 

can take the corrective role in globalization process. 

137

VANI ROŠČIĆ 



ODNOS OSOBE I UMJETNOSTI 

Tijekom izlaganja osvrnuti ćemo se na L. Pareysonovu interpretaciju 

odnosa osobe i umjetnosti, koje ćemo promatrati u svjetlu dinamizma 

globalizacije. 

Onaj koji stvara umjetnost uvijek je jedna konkretna i živa osoba 

koja se, da bi formirala i oblikovala, koristi vlastitim mišljenjem, etikom, 

načinom interpretacije stvarnosti i postavljanjem prema životu, 

jednom riječju koristi cjelokupnu osobnost. Jedinstvena i neponovljiva 

osobnost, natopljena određenom kulturnom klimom, samu sebe čini stilom. 

Različitost stilova ne kompromitira samu umjetnost nego joj nudi 

uvijek novo i neiscrpno bogatstvo. Analogno tome kultura kao bitni element 

koji ustanovljuje identitet ljudske osobe i umjetnosti, svoj doprinos 

globalizaciji, za razliku od ekonomije i politike koje idu prema homogenizacji, 

može dati upravo preko pluralnosti kulturnih identiteta. 

RAPPORTTO TRA PERSONA ED ARTE 

Durante questa esposizione faremo riferimento all’interpretazione 

di L. Pareyson dell’ arte e della persona quali si possono guardare nella 

luce di dinamismo della globalizzazione. Colui che crea l’arte é sempre 

una persona concreta e viva, che nel formare e modellare usa il proprio 

pensiero e la propria morale, il proprio modo di vivere e d’interpretare 

la realtà, in una parola, usa la propria personalità nella sua totalità. La 

persona unica e irripetibile, impregnata di un determinato clima culturale, 

diviene lei stessa lo stile. La differenza tra gli stili artistici non 

compromette l’arte stessa ma le offre una ricchezza sempre nuova e inesauribile. 

Analogicamente possiamo dire che il contributo della cultura, 

intesa come elemento essenziale che costruisce l’identità della persona 

e dell’arte puó essere, a differenza dell’ economia e della politica che 

vanno verso un’omogeneizzazione, la pluralità delle identità culturali. 

138

SLOBODAN SADŽAKOV 

Filozofski fakultet, Sveučilište u Novom Sadu, Srbija / 

Faculty of Philosophy, University of Novi Sad, Serbia 

PRAVNI ASPEKTI GLOBALIZACIJE 

Temeljni procesi koji se nazivaju imenom globalizacije neizbježno 

se posreduju i u sferi prava (razvoj pravne svijesti, donošenje pravnih 

akata itd.) Pravnom regulacijom presudno se konstituiraju okviri moderne 

društvenosti i svjedoči se o povijesno dosegnutoj »mjeri stvari«, 

tj. o pravnoj »kondenzaciji« određenih ideja i interesa. U aktualnom 

trenutku u sferi prava uočljiva je značajna ambivalentnost između dosegnutog 

i mogućeg, ambivalentnost između dalje univerzalizacije 

pravnih određenja i parcijalnih političko-ekonomskih interesa. U svom 

izlaganju problematizirat ću posebno neka od pitanja koja su prisutna u 

području međunarodnog krivičnog prava, kao i pitanja vezana za pravnu 

regulaciju globalnih ekoloških problema. 

THE LEGAL ASPECTS OF GLOBALIZATION 

The fundamental process in this epoch which we call the globalization 

is inevitably mediated in a legal field. The legal regulation is 

forming borders of modern sociability and testifies the historically achieved 

“measure of things” or the legal “condensation” of certain ideas 

and interests. At this moment, we can see ambivalence between attained 

and possible in legal field, the ambivalence between further universalisation 

of the legal dispositions and partial politically-economical interests. 

In this lecture I will question some problems from international 

criminal law, and also some of the problems related to legal regulation 

of global ecological problems. 

139

LUCA MARIA SCARANTINO 

International Council for Philosophy and Humanistic Stiudies, Paris, France / 

Međunarodni savjet za filozofiju i humanističke studije, Pariz, Francuska 

CONSTRUCTING IDENTITIES 

IN A GLOBAL WORLD 

Identity can roughly be conceived in two different ways: as an 

objective entity or as an endless process of intersubjective exchange. 

The first corresponds to a metaphysical structure of knowledge, the 

latter has been developed by the critical and pragmatic tradition. This 

paper attempts to show how this second process can be intermingled 

with the dynamics of cultural diversities, whereas a theoretically open 

morality joins a pragmatic conception of knowledge. This results into 

shifting the level of cultural interaction from ethics to morality, and 

requires to build morality on a pragmatic theory of knowledge, thus 

leading to a kind of non-dogmatic or “critical universalism”. 

IZGRADNJA IDENTITETA 


Identitet se ugrubo može pojmiti na dva različita načina: kao objektivan 

entitet ili kao beskrajan proces intersubjektivne razmjene. Prvi je 

podudaran s metafizičkom strukturom znanja, potonji je razvila kritička 

i pragmatička tradicija. Ovo izlaganje nastoji pokazati kako ovaj drugi 

proces može biti izmiješan s dinamikom kulturnih raznolikosti, s obzirom 

da se teorijski otvoren moralitet pridružuje pragmatičkoj koncepciji 

znanja. To rezultira izmjenjivanjem razine kulturnog međudjelovanja 

od etike do moraliteta, i zahtijeva izgradnju moraliteta zasnovanu na 

pragmatičkoj teoriji znanja, vodeći time prema vrsti nedogmatskog ili 

»kritičkog univerzalizma«. 

140

ŽELJKO SENKOVIĆ 

Filozofski fakultet, Sveučilište u Osijeku, Hrvatska / 

Philosophische Fakultät, Universität Osijek, Kroatien 

APORIJE O SVJETSKOM ETHOSU 

Naglašavanje ethosa i vrlina pri razmatranju društvene problematike 

oduvijek je bilo privlačno vrlo raznolikom krugu mislilaca. Međutim, 

dok suvremena društva stoje na pragu sve većih, dosad neviđenih 

kriza, upitno je što danas zapravo može značiti projekt – svjetski ethos. 

Hans Küng na putu k novom svjetskom moralnom preporodu istaknuto 

mjesto daje trima velikim monoteističkim religijama, a pri tome možda 

odveć sociologizira i unificira. Pomirenja koja Küng traži, kako među 

različitim kulturama tako i u svim društvenim mehanizmima, proturječe 

biti modernih društvenih struktura. U njima pretežu sukobi, suprotni i 

inkompatibilni socijalni ideali, a pluralistička retorika prvenstveno prikriva 

dubinu tih sukoba. Filozofski i konkretno problemski artikulirati 

navedene prijepore, te razmotriti mogućnosti dolaženja do autentičnog 

moralnog konsenzusa na globalnoj razini, svrha je ovog izlaganja. 

APORIEN ZUM WELTETHOS 

Die Betonung des Weltethos und der Tugenden in Diskussionen 

über die Gesellschaftsproblematik war einem großen Kreis von Denkern 

schon immer sehr naheliegend. Angesichts der stets wachsenden 

und bislang ungekannten Krisen, mit denen sich zeitgenössische Gesellschaften 

auseinanderzusetzen haben, stellt sich die Frage nach der 

aktuellen Bedeutung des Projektes Weltethos. Auf der Suche nach einer 

neuen weltweiten moralischen Wiedergeburt hebt Hans Küng die Bedeutung 

der drei großen monotheistischen Weltreligionen hervor, wobei 

er vielleicht übermäßig soziologisierend und unifizierend verfährt. 

Die Aussöhnung, die Küng sowohl zwischen verschiedenen Kulturen 

als auch zwischen allen gesellschaftlichen Mechanismen fordert, widersprechen 

dem Wesen moderner Gesellschaftsstrukturen. In ihnen 

überwiegen nämlich Konflikte zwischen gegensätzlichen und inkompatiblen 

Gesellschaftsidealen, deren Tiefe in der pluralistischen Rhetorik 

verborgen bleibt. Die angeführten Konflikte philosophisch und konkret 

141

zu artikulieren und die Möglichkeit eines autenthischen Konsenses zu 

erwägen, ist das Ziel dieser Darlegung. 

KORANA SIMONOVIĆ 



KOMERCIJALIZACIJA OSJEĆAJA 

U KONTEKSTU NEO-LIBERALNOG GLOBALIZMA 

U radu propitujem fenomen komercijalizirane osjećajnosti koji 

uspostavlja tržišna sfera u kontekstu neo-liberalnog globalizma. Prvo 

razrađujem pretpostavku da tržište dominira nad čovjekom, između 

ostaloga pomoću procesa komercijalizacije osjećaja, koji možemo promatrati 

kao sastavni dio cjelokupne emocionalizacije društva, o kojima 

postoji epistemička šutnja koja još više podržava navedenu dominaciju. 

Iz tih procesa izvlačim moment straha kao mehanizma društveno-tržišne 

kontrole koji pomaže ostvarivanju načela ovladavanja nad čovjekom 

i prirodom. Zaključujem da se osvjetljavanjem problematike odnosa 

tržišta i emocija može pomoći u razumijevanju društvenih procesa koji 

određuju destruktivni odnos prema životu općenito. 

COMMERCIALIZATION OF FEELINGS 

IN CONTEXT OF NEO-LIBERAL GLOBALISM 

The article questions a phenomenon of commercialization of feelings 

which is adjusted by market sphere in a context of neo-liberal globalism. 

First part elaborates presumptions of market sphere dominating 

over a man through process of commercialisation of feeling as a part 

of process of emotionalisation of society, about which there is an epistemological 

silence, which support announce domination. From these 

processes I extract moment of fear, like mechanism of socio-market 

control, which helps realisation of principle of domination over man 

and nature. In last section I conclude that work on lightening the relation 

between market and emotions can help in understanding of social 

process which defines destructive relation toward life in general. 

142

OLGA SIMOVA 

Fakultät für Wirtschafts- und Sozialwissenschaften, Paisii-Hilendarski-Universität, 

Plovdiv, Bulgarien / 

Fakultet za gospodarske i društvene znanosti, Sveučilište »Paisii Hilendarski«, 

Plovdiv, Bugarska 

DIE POLITISCHE ORDNUNG ANGESICHTS 

DER HERAUSFORDERUNGEN DER GLOBALISIERUNG 

Durch die Ausbreitung der sozialen und vor allem der Wirtschaftsbeziehungen 

weit über die Staatsgrenzen hinaus ergibt sich eine ganze 

Reihe von Herausforderungen an die Grundsätze der modernen politischen 

Ordnung wie Souveränität, Bürgerschaft, repräsentative Demokratie. 

In Hinblick auf die Globalisierung versuchen zeitgenössische 

radikale Denker nicht nur diese Prinzipien, sondern auch die allgemeinen 

theoretischen Grundlagen der Politik in einer globalisierten Welt zu 

überdenken. In diesem Beitrag werden die theoretischen Vorschläge, 

die die postmoderne Soziologie (Bauman), die „Theorie der reflexiven 

Modernisierung” (Beck, Giddens) und die „Theorie des globalen Zeitalters” 

(Albrow) entwickelt haben, kritisch beleuchtet. Die wichtigsten 

anthropologischen und erkenntistheoretischen Voraussetzungen und 

Konsequenzen dieser Theorien werden mit denen früherer radikaler 

Doktrinen (etwa Anarchismus, Marxismus, Utopismus) verglichen. Die 

Hauptthese der heutigen Theorien, der zufolge durch die Globalisierung 

ein radikaler gesellschaftlicher Wandel bereits eingetreten ist und 

der Politik nichts anderes übrig bleibt, als sich anzupassen oder gar zu 

verschwinden, wird in Frage gestellt. Es werden die vorhersehbaren 

politischen Folgen solcher Doktrinen umrissen. Dagegen wird auf bestimmte 

Prinzipien der bestehenden politischen Ordnung hingewiesen, 

die den Herausforderungen der Globalisierung entsprechen können. 

POLITIČKO UREĐENJE 

PRED IZAZOVIMA GLOBALIZACIJE 

Kroz proširivanje društvenih i prije svega gospodarskih odnosa daleko 

preko državnih granica uspostavlja se jedan cijeli niz izazova za 

143

temeljna načela suvremenoga političkog uređenja poput suvereniteta, 

građanstva i reprezentativne demokracije. S obzirom na globaliziranje, 

pokušavaju suvremeni radikalni mislioci promisliti ne samo ova načela 

nego i općenite teoretske temelje politike u globaliziranom svijetu. U 

ovom prilogu kritički se osvjetljavaju teoretski prijedlozi koje su razvili 

postmoderna sociologija (Bauman), »teorija refkeksivnoga moderniziranja« 

(Beck, Giddens) i »teorija globalnoga doba« (Albrow). 

Najvažnije antropološke i spoznajnoteorijske pretpostavke i posljedice 

ovih teorija uspoređuju se s onima ranijih radikalnih doktrina (otprilike 

anarhizmom, marksizmom i utopizmom). Glavna teza današnjih teorija, 

prema kojoj je preko globaliziranja već nastupila radikalna društvena 

podjela pa politici inače ništa ne preostaje nego da se na to prilagodi 

ili čak nestane, dovodi se u pitanje. To će ocrtati predvidljive političke 

posljedice takvih doktrina. Nasuprot tome upućuje se na određena 

načela postojećeg političkog poretka, koji mogu odgovoriti izazovima 

globalizacije. 

RICCARDO SIRELLO 

Liceo Classico “G. Chiabrera”, Savona, Italia / 

Klasični licej »G. Chiebrera«, Savona, Italija 

MONDIALISATION, GLOBALIZATION: 

RUPTURE OU CONTINUITÉ 

Si l’on examine le rapport entre Philosophy and Globalization, il est 

indispensable d’affronter tout d’abord la question du mundus et du globus, 

à savoir la dimension philosophique er symbolique de deux termes 

totalement différents: la mondialisation et la globalisation. 

Le terme de mondialisation (en allemand Wet-Geschicthe) utilisé 

par les langues romanes assume une signification plutôt différente de 

celle de globalisation, d’origine anglo-saxonne. Le premier indique le 

monde structuré en tant que sens -le sens structuré comme monde, et 

son affaiblissement au sein du nichilisme postmoderne- tandis que le 

deuxième se rapporte à l’homo tecno-economicus qui ne dépend que 

144

des limites de la production, limites dominées par un nouvel épisthème 

de la competitivité et du néoliberalisme sauvage. 

La globalisation s’agit d’une succession des évolutions des globalisations 

ou de la disparition des catégories traditionnelles occidentales 

désormais enterrées? 

La déconstrution et la perte progressive du sens en philosophie nécessite 

une reconstruction conceptuelle au sein du processus progressif 

vers la globalisation. C’est pourquoi la richesse de chacun des horizons 

(philosophique et économique) pourrait être maintenue pour considérer 

et rendre évident ce qui a simplement mûri, d’abord de manière latente, 

ensuite de manière plus evidente: au sein de dualismes opposés visant 

à une homologation prepondérante entre les deux concepts, philosophique 

et économique. 

C’est dans ce sens que la lecture symbolique du mundus vu comme 

ce qui se pose à partir de et au-delà de à traves ses racines philosophiques, 

et celles du globus vu comme sphere, conquête et accomplissement 

pourraient encore une fois nous conduire vers un dialogue éthiquement 

responsable, un dialogue qui redéfinit la liberté, les droits de l’homme, 

un dialogue entre infini et fini visant à l’unicité des différences. 

MONDIJALIZACIJA, GLOBALIZACIJA: 

RASKID ILI KONTINUITET 

Preispitivajući odnos između Philosophy and Globalization, neophodno 

je prije svega suočiti se s pitanjem mundusa i globusa, tj. s filozofskom 

i simboličnom dimenzijom dvaju potpuno različitih pojmova: 

mondijalizacije i globalizacije. 

Pojam modijalizacije (njem. Welt-Geschichte) u romanskim jezicima 

poprima ponešto različito značenje od pojma globalizacije koji 

je anglosaksonskog podrijetla. Prvi upućuje na svijet strukturiran kao 

smisao – smisao strukturiran kao svijet, te na njegovo slabljenje unutar 

postmodernog nihilizma, dok se drugi odnosi na homo tehno-economicusa 

koji ovisi jedino o granicama proizvodnje podređenima novom 

epistemu konkurentnosti i divljeg neoliberalizma. 

Kad je riječ o globalizaciji, radi li se o nizu razvoja globalizacijâ ili 

o nestanku tradicionalnih zapadnjačkih, danas pokopanih, kategorija? 

145

Dekonstrukcija i postupan gubitak smisla u filozofiji iziskuju pojmovnu 

rekonstrukciju unutar postupnog globalizacijskog procesa. 

Zbog toga bi se bogatstvo i jednog i drugog horizonta (filozofskog i 

ekonomskog) moglo zadržati kako bi se predočilo ono što je jednostavno 

sazrijelo, najprije latentno, a zatim i na očigledniji način: unutar suprotstavljenih 

dvojnosti težeći pretežnoj homologaciji obaju koncepata, 

filozofskog i ekonomskog. 

U tom smislu, simbolično čitanje mundusa, viđenog kao ono što se 

postavlja polazeći od i s one strane putem svojih filozofskih korijena, 

te globusa, viđenog kao sfera, osvajanje i ispunjenje, moglo bi nas još 

jednom dovesti do etički odgovornog dijaloga, dijaloga koji ponovo definira 

slobodu, ljudska prava, dijaloga između beskonačnog i konačnog 

koji teži objedinjenju razlika. 

NIKOLA SKLEDAR 

Visoka škola za poslovanje i upravljanje »Baltazar Adam Krčelić«, Zaprešić, 

Hrvatska / 

Accredited College of Business and Management “Baltazar Adam Krčelić”, 

Zaprešić, Croatia 

GLOBALIZACIJA I KULTURNI IDENTITET 

Globalizacija kao višedimenzionalan svjetski proces (gospodarski, 

politički, komunikacijski itd.) aktualan je problem naše današnjice i 

budućnosti. Kao takav u središtu je zanimanja suvremene društvene i 

humanističke znanosti u svijetu, a i kod nas. Tu se postavljaju pitanja o 

društvenim, gospodarskim, političkim i kulturnim, pozitivnim i negativnim 

posljedicama globalizacije za nacionalni i kulturni identitet. 

Prihvatljiv odgovor na naznačena pitanja jest da globalizacija kao 

dijalektička integracija u kojoj su očuvane i posebnosti, tj. kao prava 

sveza općega i posebnoga, ne treba značiti negaciju i brisanje nacionalnih 

kultura, kulturnih identiteta i kulturnoga pluralizma, već prije 

širenje i usvajanje nekih civilizacijskih procesa, fenomena i obrazaca 

ponašanja, prije svega na razini gospodarstva, medijskih i prometnih 

komunikacija, informatike, turizma. 

146

Duhovna kultura, naime, uz svoje opće, univerzalne vidike, sadrži i 

autohtone prostorno-vremenske (i osobne) stvaralačke vidike i izvore, 

fiksirane u jeziku i stvaralačkom rukopisu uopće. 

GLOBALIZATION AND CULTURAL IDENTITY 

Globalization, as a multidimensional worldly process (economical, 

political, communicational etc.) is an actual problem of the present and 

future life. Therefore it is central for modern social and humanistic science 

in the world, and with us. Questions are being asked considering 

social, economical, political and cultural, positive same as negative, 

consequences of globalization for national and cultural identity. 

The acceptable answer for those questions could be that globalization, 

as a dialectic integration which also preserves particularity, or a true 

connection of all universal and particular, does not have to mean negation 

and losing national cultures, cultural identities and cultural pluralism 

but rather spreading and appropriating some civilisation processes, 

phenomena and manners, primarily in economical sphere, media and 

traffic communications, informatics and tourism. 

Intellectual culture, namely, beside its general, universal views, 

consists of autonomous space and time (and personal) creative views 

and sources, fixed in language and also in creative writing in general. 

VOJKO STRAHOVNIK 

Faculty of Arts, University of Ljubljana, Slovenija / 

Fakultet umjetnosti, Sveučilište u Ljubljani, Slovenija 

GLOBALIZATION AND THE PROJECT OF ETHICAL 

INTEGRATION: PLURALISTIC UNIVERSALISM AND 

COMMON-SENSE INTUITIONISM 

One of the challenges arising from globalization viewed as a multidimensional 

phenomenon is the possibility of a moral integration of the 

world or at least that of finding some plausible common ground for a 

147

meaningful ethical dialogue. Overcoming the moral fragmentation of 

the modern world is made even more difficult in light of the diversity of 

views in moral theory. Moral theory thus faces a challenge of providing 

a usable framework for moral discussion as a precondition for moral integration. 

In his latest book Moral Value and Human Diversity (2007), 

Robert Audi proposes a model of pluralistic universalism as a combination 

of most of the historically influential moral theories, namely, virtue 

ethics, Kantianism and utilitarianism. The three central values being 

advocated are freedom, justice and happiness. I discuss common-sense 

intuitionism as a fruitful and attractive integral part of the mentioned 

framework of pluralistic universalism and reject objections that it faces 

problems with irresolvable moral disagreement and dogmatism blocking 

ethical dialogue. 

GLOBALIZACIJA I PROJEKT ETIČKE INTEGRACIJE: 

PLURALISTIČKI UNIVERZALIZAM 

I ZDRAVORAZUMSKI INTUICIONIZAM 

Jedan od izazova koji izvire iz globalizacije viđene kao multidimenzionalan 

fenomen je mogućnost moralne integracije svijeta ili barem 

onaj koji pronalazi neki plauzibilni zajednički temelj za smisleni etički 

dijalog. Nadilaženje moralne fragmentacije modernoga svijeta postalo 

je još teže u svjetlu raznolikosti gledišta u moralnoj teoriji. Moralna 

teorija se stoga suočava s izazovom pružanja primjenjivog djelatnog 

okvira za moralnu raspravu kao preduvjeta za moralnu integraciju. U 

svojoj zadnjoj knjizi Moral Value and Human Diversity (2007.), Robert 

Audi nudi model pluralističkog univerzalizma kao kombinacije većine 

povijesno utjecajnih teorija morala, odnosno, etiku vrline, Kantovu etiku 

i utilitarizam. Tri središnje zastupljene vrijednosti su sloboda, pravednost 

i sreća. Raspravljam o zdravorazumskom intuicionizmu kao 

plodonosnom i privlačnom sastavnom dijelu spomenutog djelatnog 

okvira pluralističkog univerzalizma i odbacujem prigovore da se on suočava 

s problemima nerješivog moralnog neslaganja i dogmatizma koji 

blokira etički dijalog. 

148

ROK SVETLIČ 

Fakultät für humanistische Studien, Koper, Slowenien / 

Fakultet za humanističke studije, Koper, Slovenija 

ONTO-THEOLOGISCHE ÜBERRESTE IM 21. 

JAHRHUNDERT UND DIE ANOMALIE DES 

VORVERSTÄNDNISSES DER MENSCHENRECHTE – 

VERSCHIEBUNG DER FRAGE VOM „WAS” AUF DAS 

„WIE” DER MENSCHENRECHTE 

Ende des 18. Jahrhunderts, als eines der berühmtesten politischen 

Dokumente, Die Erklärung der Menschen- und Bürgerrechte, verabschiedet 

wurde, war die Antwort auf die Frage nach dem „Was” der 

Menschenrechte naheliegend, obwohl man damit das Neuland einer 

grundsätzlich anderen politischen Moral betrat. Auf die eine oder andere 

Weise wurden die Menschenrechte aus der Vernunft abgeleitet, d.h. 

aus einem Vermögen, das in einem „Evangelium der reinen Vernunft” 

seinen Niederschlag finden sollte. Eineinhalb Jahrhunderte später, im 

Jahre 1948, barg eine solche Antwort nicht nur viele Hindernisse, vielmehr 

war in den wenigen mageren Jahren der Entstehung der Allgemeinen 

Erklärung der Menschenrechte klar geworden, dass die Suche nach 

dem „Was” der Menschenrechte Tag für Tag immer tiefere Unstimmigkeiten 

zum Vorschein brachte. Trotz der Schwierigkeiten, trotz der Vorwürfe 

von Seiten nicht westlicher Mitglieder der Kommission, werden 

im Artikel 1 der Erklärung Würde, Vernunft und Gewissen erwähnt. 

Seitdem sind viele philosophische Strömungen aufgetaucht, die 

sich auf die traditionellen praktisch-philosophischen Kategorien (z.B. 

Vernunft, Gewissen, Subjekt, Verantwortlichkeit) sehr destruktiv ausgewirkt 

haben. Zieht man des Weiteren die ganze Plejade der nicht 

abendländischen Bedenken gegen die Menschenrechte in Betracht, 

kann man, ohne ein Risiko einzugehen, feststellen, dass heutzutage die 

Antwort auf das „Was” der Menschenrechte schwerer fällt denn je. An 

dieser Stelle kann eine strategische Neuerung vorgeschlagen werden: 

Erklären wir die Frage nach dem „Was” als überholt und widmen wir 

uns dem „Wie” der Menschenrechte. Die Menschenrechte sind da, sie 

existieren: Sie sind in zahlreichen Dokumenten festgelegt, in vielen 

149

Institutionen vorgeschrieben, die politische Rhetorik ist darauf gegründet, 

etc. Anstatt der positiven Aufgabe, welches Denken dem „Was” 

der Menschenrechte gerecht werden kann, schlagen wir eine negative 

Aufgabenstellung vor: Welches Denken kann dem „Wie” der Menschenrechte 

schaden? In diesem Beitrag wird gezeigt, dass sich durch 

die Postmoderne ein onto-theologisches Denken eingeschlichen hat, 

welches wie eine Linse wirkt, die den Blick auf die Menschenrechte 

verzerrt und dadurch eine der größten zeitgenössischen Gefährdungen 

für die Menschenrechte mit sich bringt. 

ONTO-TEOLOŠKI OSTACI U 21. STOLJEĆU I 

ANOMALIJA PREDRAZUMIJEVANJA LJUDSKIH PRAVA 

– PITAJUĆE PREVOĐENJE OD »ŠTO« NA »KAKO« 

LJUDSKIH PRAVA 

Krajem 18. stoljeća, kad je objavljen jedan od najpoznatijih političkih 

dokumenata, Tumačenje ljudskih i građanskih prava, nije bilo teško 

naći odgovor na pitanje »što« ljudskih prava, premda je time nastupila 

nova zemlja temeljno drugačijeg političkog morala. Na ovaj ili onaj 

način ljudska prava izvodila su se iz uma, što znači iz jedne moći koja 

bi trebala opisati »Evanđelje čistoga uma«. Pola stoljeća kasnije, 1948. 

godine, jedno takvo pitanje bilo je ne samo bogato zaprekama, nego je u 

par oskudnih godina stvaranja Općeg tumačenja ljudskih prava postalo 

jasno da traganje za »što« ljudskih prava svaki dan na vidjelo iznosi sve 

dublje nesuglasice. Usprkos teškoćama, usprkos prigovorima nezapadnih 

članova komisije, u prvom su članku spomenuti čast, um i savjest. 

Od tada do danas pojavile su se mnoge filozofske struje koje su vrlo 

destruktivno djelovale na tradicionalne praktično-filozofske kategorije 

(primjerice um, savjest, subjekt, odgovornost). Uzme li se zatim u obzir 

također cijela plejada nezapadnih razmišljanja protiv ljudskih prava, 

može se bez rizika ustvrditi da je u današnje doba odgovor na »što« 

ljudskih prava postao teži nego prije. Na ovome mjestu može se predložiti 

jedan strateški pomak. Proglasimo pitanje o »što« prevladanim i posvetimo 

se onome »kako« ljudskih prava. Ljudska prava su tu, postoje. 

Ona su proglašena u brojnim dokumentima, mnoge ustanove propisuju 

150

predavanja, politička retorika temelji se na njima itd. Umjesto pozitivne 

zadaće, koje mišljenje može odgovoriti na »što« ljudskih prava, 

mi predlažemo jednu negativnu zadaću: koje mišljenje može naškoditi 

onome »kako« ljudskih prava? U ovome prilogu postalo je očitim da 

se kroz modernu uvuklo onto-teološko mišljenje koje djeluje kao leća 

koja izobličuje pogled na ljudska prava te time sa sobom nosi jednu od 

najvećih suvremenih prijetnji za ljudska prava. 

MARJAN ŠIMENC 

Faculty of Philosophy, University of Ljubljana, Slovenia / 

Filozofski fakultet, Sveučilište u Ljubljani, Slovenija 

GLOBALIZATION AND PHILOSOPHY FOR CHILDREN 

Globalization intensifies contacts among different philosophies. In 

the area of teaching philosophy, Matthew Lipman’s project “philosophy 

for children” became a global phenomenon. This is the result of the 

development in the course of which it has become clear that youngsters 

engaging in philosophy in a community of inquiry can have numerous 

positive effects. The application of the community of inquiry as 

a response to a growing number of issues faced with in contemporary 

education in different countries can give rise to the belief that the community 

of inquiry can be formed everywhere. The key issues is, the 

paper argues, how the different aspects of the community can come 

together in different cultural contexts to form a single community. The 

more tasks the community takes on, the greater is the possibility that the 

participants are not involved in the investigation to such an extent that 

it could be called authentic investigation. 

GLOBALIZACIJA I FILOZOFIJA ZA DJECU 

Globalizacija intenzivira kontakte među različitim filozofijama. Na 

području podučavanja filozofije, projekt »filozofije za djecu« Matthew 

Lipmana postao je globalni fenomen. To je posljedica razvoja tijekom 

kojeg je postalo jasno da mladi koji se uključuju u filozofiju u istraži- 

151

vačkoj zajednici mogu imati brojne pozitivne učinke. Primjena istraživačke 

zajednice kao odgovora na rastući broj pitanja koja se sreću 

u suvremenom obrazovanju u različitim zemljama može dati poticaj 

uvjerenju da istraživačka zajednica može biti stvorena svugdje. Ključno 

je pitanje, o kojem se raspravlja u izlaganju, kako se različiti aspekti 

zajednice mogu susreti u različitim kulturnim kontekstima kako bi 

stvorili jednu zajednicu. Što zajednica preuzima više zadataka, veća je 

mogućnost da sudionici nisu uključeni u istraživanje u tolikoj mjeri da 

bi se ono moglo nazvati autentičnim istraživanjem. 

JOSIP ŠIMIĆ 

Filozofski fakultet Družbe Isusove, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska / 

Faculty of Philosophy of the Society of Jesus, University of Zagreb, Croatia 

RELIGIJE I CRKVE PRED IZAZOVOM GLOBALIZACIJE 

Religije su pod utjecajima globalizacijskih procesa pojačale zajedničku 

suradnju kroz već postojeće institucije i susrete pokazujući: a) sve 

veću odgovornost za dobro čovjeka; b) pojačano nastojanje oko međusobnog 

dijaloga i traženje sve većeg jedinstva u njihovom zajedničkom 

nastupu; c) svijest da čovjek nije neki anonimni sudionik svjetskih zbivanja, 

što kao posljedicu ima nastojanje oko dijaloškog usklađivanja 

jednog zajedničkog ethosa. 

Kršćanske crkve djeluju zajednički nastojeći oko zajedničkog nastupa: 

a) Katolička Crkva već od II. vatikanskog sabora (1962.–1965.) 

djeluje na ekumenskom planu preko Papinskog savjeta za jedinstvo 

kršćana (Pontificium consilium ad unitatem christianorum fovendam) 

utemeljenog 1960.; b) druge kršćanske crkve (anglikanska, protestantske 

i evangeličke) i crkvene zajednice (različite europske i američke 

kršćanske skupine) zajednički nastupaju preko Ekumenskog vijeća crkava 

WCC (World Council of Churches) sa sjedištem u Ženevi (utemeljeno 

1948. na Prvom susretu u Amsterdamu) koje je 1996. imalo 332 

članice iz preko 100 zemalja. Uz WCC u Europi postoji i Ekumensko 

vijeće mladih EYCE (Ecumenical Youth Council in Europe). 

152

RELIGIONS AND CHURCHES IN FRONT OF 

THE CHALLENGE OF GLOBALIZATION 

Under the influence of global processes religions have started to 

interact through the established institutions and meetings showing: 

a) the higher responsibility for the man’s good; b) the stronger strive 

towards intercommunication and search of unity, which they seek to 

realize together in common appearance; c) a man, conscious of being 

not anonymous participant of world’s happenings, as a consequence has 

to strive after dialogic understanding of the common ethos. 

Christian churches act together striving after the common appearance: 

a) The Catholic Church acts already from Second Vatican council 

(1962 – 1965) on ecumenical project through Pontifical Council 

for Christian Unity (Pontificium consilium ad unitatem christianorum 

fovendam) established in 1960; b) The other christian churches (Anglican, 

Protestant and Evangelic Churches) and church’s communities 

(different European and American Christian communities) act together 

through World Council of Churches (formally inaugurated in 1948 at its 

first Assembly in Amsterdam). World Council of Churches in 1996 had 

332 member churches that come from more than 100 countries. Besides 

World Council of Churches, in Europe exists as well Ecumenical Youth 

Council in Europe (EYCE). 

LENART ŠKOF 

Faculty of Humanities Koper, University of Primorska, Koper, Slovenia / 

Fakultet humanističkih znanosti Kopar, Sveučilište u Primorskoj, Koper, 

Slovenija 

IN A DIALOGUE FOR DEMOCRACY: 

R. M. UNGER’S PRAGMATIST VISION OF DEMOCRATIC 

EXPERIMENTALISM AND EXPLORATION OF 

DEMOCRACY IN LUCE IRIGARAY 

The paper focuses on R. M. Unger’s pragmatist vision of democratic 

experimentalism and its possible application to the area of contem- 

153

porary intercultural philosophy. The paper connects the field of American 

pragmatism’s political and social thought (Dewey, Rorty, Unger) 

with the contemporary pressing issues of intercultural philosophy. In 

the second part, Unger’s philosophy is put into a dialogue with the philosophy 

of Luce Irigaray, thus opening a new platform for the ethicopolitical 

vision of democracy in the era of globalization. The analysis 

of the democratic experimentalism states itself as an alternative project 

of political ethics and Unger’s and Irigaray’s projects of democratic 

experimentalism in the era of globalization. 

U DIJALOGU ZA DEMOKRACIJU: 

R. M. UNGEROVA PRAGMATISTIČKA VIZIJA DEMOKRAT- 

SKOG EKSPERIMENTALIZMA I ISTRAŽIVANJE 

DEMOKRACIJE KOD LUCE IRIGARAY 

Izlaganje se usredotočuje na pragmatističku viziju R.M. Ungera o 

demokratskom eksperimentalizmu i na njegovu primjenu na područje 

suvremene interkulturalne filozofije. Izlaganje povezuje područje američke 

političke i društvene misli (Dewey, Rorty, Unger) sa suvremenim 

neodložnim pitanjima interkulturne filozofije. U drugome dijelu izlaganja, 

Ungerova i filozofija Luce Irigaray dolaze u dijalog, otvarajući 

novu platformu za etičko-političku viziju demokracije u eri globalizacije. 

Analiza demokratskog eksperimentalizma samu sebe određuje kao 

alternativni projekt političke etike kao i projekte demokratskog eksperimentalizma 

Ungera i Irigaray u eri globalizacije. 

GORDANA ŠKORIĆ 

Philosophische Fakultät, Universität Zagreb, Kroatien / 


ÄSTHETIK UND GLOBALISIERUNG 

Für das ganze vorige Jahrhundert ist die Selbsthinterfragung der 

Ästhetik als philosophischer Disziplin über das Schöne und die Kunst, 

ihre Grenzen und Tragweite charakteristisch, wobei alle relevanten 

154

Grundbegriffe mit einbezogen wurden. Im Zeitalter der Globalisierung 

setzt sich dieser Prozess in allen Richtungen fort. 

Wir werden uns einigen Elementen in der Bezugnahme der Ästhetik 

zur Anthropologie, zu Kultur- und Postkolonialstudien, zu kultureller 

Identität, visueller Kultur und den Techniken der Massenreproduktion 

des Imaginären sowie dem globalen Konsumerismus zuwenden. 

Von Interesse ist ferner die mögliche Relevanz von in diesem Horizont 

auftretenden Fragen, die für eine Analyse der Kontemporarität ausschlaggebend 

sind. 

ESTETIKA I GLOBALIZACIJA 

Za cijelo prošlo stoljeće karakteristično je samopropitivanje estetike, 

kao filozofske discipline o onome lijepome i umjetnosti, o njezinim 

granicama i dosezima – pri čemu se doticalo sve relevantne temeljne 

pojmove. U doba globalizacije taj proces se nastavlja u raznim pravcima. 

Zanimat će nas neki elementi pozicioniranja estetike prema antropologiji, 

kulturalnim i postkolonijalnim studijima, kulturnom identitetu, 

vizualnoj kulturi i tehnikama masovne reprodukcije onog imaginarnog, 

globalnom konzumerizmu… kao i moguća relevantnost pitanja, koja se 

javljaju u tom horizontu, za analizu suvremenosti. 

ŠIMO ŠOKČEVIĆ 

Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, Sveučilište J. J. Strossmayera u 

Osijeku, Hrvatska / 

Catholic Faculty of Theology in Đakovo, J.J. Strossmayer University in 

Osijek, Croatia 

AMBIVALENTNOST PROCESA GLOBALIZACIJE 

I ETIČKE IMPLIKACIJE TEORIJE DRUŠTVENOG IZBORA 

AMARTYE SENA 

U eri suvremene globalizacije gotovo sva područja svijeta su blisko 

povezana kao nikada do sada. Živimo u izobilju koje je bilo gotovo 

155

nezamislivo unatrag sto ili dvjesto godina. S druge strane živimo u svijetu 

neimaštine, siromaštva i ugnjetavanja. Naime, postoje mnogi stari, 

neriješeni, kao i novi problemi, a tiču se pojava gladi i široko rasprostranjenog 

umiranja od gladi te kršenja osnovnih političkih sloboda i temeljnih 

ljudskih prava. Ti primjeri mogu se vidjeti kako u siromašnim, 

tako i u bogatim zemljama. Da bi se ostvario razvoj najvažnije je te 

probleme riješiti ili ih svesti na minimum. Kroz postuliranje određenih 

antropoloških postavki ključnih za etično gospodarstvo veliki doprinos 

tome daje Amartya Kumar Sen, indijski ekonomist, filozof i dobitnik 

Nobelove nagrade 1998. godine za izuzetan doprinos na području ekonomije. 

Smatra ga se jednim od najosjećajnijih glasova u ekonomiji 

razvoja, čak štoviše neki ga stručnjaci nazivaju »savješću ekonomske 

struke«. 

U prvom dijelu izlaganja aktualizirat ćemo problematiku utilitarističkih 

i libertarijanističkih postavki u sklopu društveno-ekonomskih 

procesa u svijetu s posebnim naglaskom na shvaćanje pojma homo 

oeconomicus. Pritom ćemo osobito naglasiti da etička misao Amartye 

Sena predstavlja svojevrstan »kontrapunkt« utilitarističkim promišljanjima, 

samim time što on ukazuje na potrebu koja se javlja u ekonomiji, 

a to je obraćanje pažnje na život koji ljudi stvarno vode i to kroz stabilan 

i pouzdan te što sveobuhvatniji sustav informacija, što je kao tendencija 

poznato u filozofiji. Tako već Aristotel objašnjava ljudsko dobro kao 

izričito povezano s potrebom da se prvo analizira čovjekovo djelovanje, 

a zatim da se nastavi s istraživanjem života u smislu tog djelovanja. 

U drugom dijelu kritičkom analizom i imanentnom interpretacijom 

referentne literature ovog autora ukazat ćemo na činjenicu da gospodarski 

razvoj treba shvatiti isključivo kroz proces širenja ljudskih sloboda, 

tj. sposobnosti i mogućnosti. Pritom ćemo se posebno osvrnuti 

na odnos Senove vizije konstitutivne i instrumentalne uloge slobode 

s posebnim naglaskom na razvoj ideje javne rasprave, za koju je, da 

bi bila ostvariva, potrebno unutar države impregnirati sustav koji će 

potencirati ljudske slobode kao preduvjete razvoja. U tom kontekstu 

spomenut ćemo važnost demokracije kao sustava koji, čini se, jedini 

može pružiti takvu osebujnu bazu. 

U trećem dijelu izlaganja sustavno ćemo pristupiti prikazu Senove 

teorije društvenog izbora. U središtu našeg interesa bit će implemen- 

156

tacija skupa sposobnosti u sfere društva. Tu će biti riječi o slobodama 

koje se trebaju razumjeti kao obveze koje uključuju odgovornost za 

druge kroz racionalan društveni izbor tako da se na taj način formira 

razumski čvrsta etička podloga iz koje se formira koherentan sustav 

vrijednosti koji se zasniva na povjerenju, spremnosti na suradnju te se 

na taj način i pojedinac samoostvaruje. Time zapravo dolaze do izražaja 

individualna i komunitarna razina morala, dok u protivnom može doći 

do hazardne eskalacije problematike društvenog te osobnog identiteta, 

čime se narušava (su)odnos ekonomije, etike, globalizacije i identiteta. 

AMBIVALENCE OF GLOBALIZATION PROCESS 

AND ETHICAL IMPLICATIONS OF 

A. SEN’S SOCIAL CHOICE THEORY 

In the era of contemporary globalization process almost all parts 

of the world are closely connected as they’ve never been before. We 

live in a world of unprecedented opulence, of a kind that would have 

been hard to imagine a century or two ago. And yet we also live in a 

world with remarkable deprivation, destitution and oppression. There 

are many new problems as well as old ones, including the persistence 

and unfulfilled elementary needs, occurrence of famines and widespread 

hunger, violation of elementary political freedoms as well as of basic 

liberties. Many of these deprivations can be observed, in one form or 

another, in rich countries as well as poor ones. Overcoming these problems 

is a central part of the exercise of development. By postulating 

some crucial anthropological statements for ethical economy the large 

contribution to those tendencies gives Amartya Kumar Sen, Indian economist, 

philosopher and winner of the Nobel Prize for his personal contribution 

in the field of economy. He is also known as one of the most 

sensitive voices in economy of development, even more, some experts 

call him the “conscience of economic field”. 

In the first part of our elaboration we’ll actualize some problems 

of utilitarian and libertarian statements in the context of social-economic 

processes in the world with the special accent on understanding 

the term homo oeconomicus. According to that we’ll especially point 

out that Sen’s ethical thought represents some kind of counterpoint to 

157

utilitarian thinking, because he points out the need (which turns up in 

economy, and it’s already known in philosophy) for remarking on life 

that people really live through stabile and confident, and also overall, 

system of information. Aristotle also explains human good as explicitly 

connected with need for analyzing human action, and then researching 

life according to the meaning of that action. 

In the second part, by critical analysis and immanent interpretation 

of referent literature, we’ll point out the fact that economic development 

should be understood exclusively through process of spreading human 

freedoms i.e. capabilities and opportunities. According to that we’ll especially 

look back on Sen’s vision of constitutive and instrumental role 

of freedom with special accent on developing public discussion idea, 

which, in order to be accomplished, requires appropriate state system 

capable to emphasize human freedoms as prerequisites of development. 

In that context we’ll mention the importance of democracy as system, 

which, as it seems, is the only system able to give such a particular 

base. 

In the third part of our elaboration, we’ll systematically approach 

to description of Sen’s social choice theory. The implementation of capabilities 

into the social spheres will be in the focus of our interest. At 

that context we’ll mention freedoms that should be understood as commitments 

which include responsibility for other people through rational 

social choice which is the rational solid ethical base from which we form 

coherent system of values based on trust, willingness for cooperation, 

so on that way the individual also fulfils himself/herself. According to 

that, to the expression comes individual and communitarian level of 

moral, while in opposite there is also possibility of hazardous escalation 

of problems concerning social and personal identity which violates (co) 

relation between economy, ethics, globalization and identity. 

158

FULVIO ŠURAN 

Filozofski fakultet, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Hrvatska / 

Facoltà di Filosofia, Università degli studi »Juraj Dobrila« di Pula, Croatia 

NASILJE I ZNANSTVENO-TEHNIČKA RACIONALNOST 

KAO SUDBINA SUVREMENOG SVIJETA 

Filozofsko-ideološka određenost pojma »nasilja« upućuje nas na 

sam izvor zapadne civilizacije. Jedino se shvaćanjem iskonskog duha 

antičke grčke filozofije mogu razumjeti razlozi sveprisutnog nasilja kao 

strategija razvoja same zapadne civilizacije. Suvremeni svijet kreće se 

u onom misaonom prostoru koji započinje grčkom filozofijom, a koji 

pogoduje dosljednom funkcioniranju mehanizma u čijem sklopu djeluje 

i sama logika nasilja. 

U ovom kratkom prilogu nastojat će se prodrijeti do samog korijena 

pojave te shvatiti zašto nasilje stalno prati razvoj zapadne civilizacije, i 

to od njenog nastanka. 

Namjera je, dakle, proniknuti u arché svjesne ljudske djelatnosti, 

koji se u obliku stvaranja i razaranja, bolje rastvaranja svojih prolaznih 

ili vremenskih bića dokazuje kao njegova kategorija, koja osmišljava 

temelje (daje smisao temeljima) ljudskog postojanja. 

IL CONFLITTO E LA RAZIONALITÀ 

SCIENTIFICO-TECNOLOGICA 

QUALE DESTINO DEL MONDO CONTEMPORANEO 

La definizione filosofico-ideologica del concetto di »conflitto« si 

rifà all’origine stessa della civiltà occidentale. Solamente la mera conoscenza 

dell’origine dello spirito filosofico dell’antichità greca ci può 

far comprendere le ragioni dell’onnipresenza del conflitto quale strategia 

di sviluppo della stessa civiltà occidentale. Il mondo contemporaneo 

agisce in quello spazio mentale che vede i suoi primordi nella filosofia 

greca e che imbocca la strada nel conseguente funzionamento di quel 

meccanismo nel cui interno opera la stessa logica del conflitto. 

Con questo breve saggio si cercherà di penetrare nella radice primordiale 

di tale fenomeno cercando nel contempo di comprendere il 

159

perché il conflitto accompagni costantemente la civiltà occidentale, e 

ciò dalle sue origini. 

L’intento è, dunque, quello di irrompere nell’arché della consapevole 

attività umana, il quale, sotto forma di creazione e distruzione, 

ovvero annichilimento dei suoi esseri transitori o temporanei, si 

presenta in qualità di categoria di base che dà senso alle fondamenta 

dell’esistenza umana. 

ALEN TAFRA 

Gimnazija Pula, Hrvatska / 

Grammar School in Pula, Croatia 

EKUMENSKI IMPERIJALIZAM 

Ovaj rad počiva na stavu da je pojam imperijalizma moguće korisno 

primijeniti i na pretkapitalistička društva. Na pragmatičkom i duhovnom 

planu, najvažnija etapa antičkog imperijalizma odvija se u razdoblju 

helenizma koje započinje s osvajanjima Aleksandra Velikoga. 

To je ujedno protoglobalizacijsko razdoblje formiranja multicivilizacijskog 

društva i univerzalnog čovječanstva. Stoga je unutar pothos-a koji 

pokreće imperijalističku ekspanziju potrebno prepoznati pozitivne aspekte 

poput širenja kulturnih obzora i stvaranja pragmatičke ekumene. 

Alternativu utopijskoj jezgri protoglobalizacija iz Ekumenskog doba 

– kao i danas – moguće je svesti na partikularizam i izolacionizam. 

Kako je tematiziranje antičkog imperijalizma od utemeljujućeg značaja 

za moderne filozofije povijesti, rad podrazumijeva i kratku analizu tih, 

uglavnom eurocentričnih, diskursa. Tema zahtijeva suradnju filozofije 

povijesti, povijesti ideja, filozofije kulture i postkolonijalnih studija. 

ECUMENIC IMPERIALISM 

The basic assumption of this paper is that the term imperialism can 

usefully be applied to pre-capitalistic societies. On the pragmatic and 

spiritual level, the most important stage of ecumenic imperialism unfolds 

during period of Hellenism which begins with the conquests of 

160

Alexander the Great. Moreover, that is the period of proto-globalization 

when the formation of multicivilizational society and universal humanity 

become possible. Hence, it is necessary to recognize positive aspects 

within pothos that drives imperialistic expansion – like the broadening 

of cultural horizons and the creation of the pragmatic ecumene. The alternative 

to utopian core of globalization in the Ecumenic Age – just as 

today – can be reduced to particularism and isolationism. Considering 

the fundamental importance of ancient imperialism for modern philosophies 

of history, short analysis of these mainly Eurocentric discourses 

is given. The subject demands interaction of philosophy of history, history 

of ideas, postcolonial studies and philosophy of culture. 

KIRIL TEMKOV 

Filozofski fakultet, Sveučilište Sv. Ćirila i Metoda, Skopje, Makedonija / 

Faculty of Philosophy, Ss. Cyril and Methodius University, Skopje, Macedonia 

GLOBALIZACIJA I MISAO O NJOJ 

Cijeli je svijet obuhvaćen općim povezivanjem u jednu blisku i 

međusobno zavisnu cjelinu. Ne može se dati konzistentan odgovor na 

pitanje je li nešto dobro ili loše, te se oko smisla i značenja globalizacije 

lome koplja socijalnog razmišljanja, političke aktivnosti i duhovnog 

usmjerenja. Te će se rasprave tek razviti, jer je globalizacija ovakvih 

razmjera i tendencija netom započela. U svemu tome je važan i angažman 

filosofije, kojoj je zadaća raspravljati o gorućim pitanjima današnjice 

i sutrašnjice. 

A povijest misli pokazuje da je filosofiji globalizacija draga pojava, 

da je misliocima i etičarima raznih epoha i nastojanja bliska ideja da je 

svijet jedna cjelina i da su principi univerzalni. Bilo je potrebno da se i 

svakidašnja egzistencija ustanovi kao slična, jednaka i jedinstvena, što 

se sada događa. 

Ali tek pojava može u stvari pokazati valjanost vrijednosti. Zato se 

danas ponovo postavlja za raspravu diljem svijeta i u svim vrstama duhovnih 

orijentacija bît takvoga univerzalnoga svijeta i traži objašnjenje 

161

glavnih suvremenih općih vrednota, koje, čini se, mogu ugroziti mnoge 

važne stvari u svakom kutku svijeta, te napose u njegovoj cjelovitosti. 

Pluralizam mišljenja daje mogućnost da se vodi vrijedna i efektna 

duhovna bitka oko globalizacije, Univerzalna etika pomaže ublažavanju 

nametanja životnih uvjeta i stavova koje su posljedica globalizacije, 

a etika diferencijalizma pruža šansu da se pokaže kako se u globalističkom 

uopćavanju može sačuvati i dalje graditi različitost ideja i vrijednosti, 

odnosno kako se i tu može razvijati ljudski stvaralački princip. 

GLOBALIZATION AND A THOUGHT OF HER 

The whole world is captured by universal connecting into one adjoining 

and mutually dependent entity. We can not give a consistent answer 

to a question weather something is good or bad, and in that manner 

the sense and the meaning of globalization are the break-up point for 

many social studies, political activities and some intellectual tendences. 

Discussions on the subject are just going to be devoloped, because globalization 

in such measure and tendency is just getting started. What is 

important in such process is engagement of philosophy, whose job is to 

discuss on actual questions of present and future life. 

And the history of thinking shows how philosophy shares a great 

interest in globalization, how philosophers in different epoches and 

tendences share the idea that a world is an entity and that principles 

are universal. There was a need to establish the ordinary existence as a 

similar, equal and unique, and that is happening now. 

But only the phenomenon can actualy show the true worthy of values. 

And that is why the subject for discussion all over the world and 

in all kinds of intellectual orientations is the essence of such universal 

world, and why do we seek for explanation for main contemporary common 

values which may, as it seems, jeopardize many important things 

in every corner of the world and then in the world as the whole entity. 

The pluralism of thoughts gives us the possibility to lead the worthy 

and efffective intellectual engagement around globalization. The 

universal ethics helps for extenuating the burden on life conditions and 

attitudes which come as a consequence of globalization, and the ethics 

of differecialism offers the chance to show how, in universalism of glo- 

162

alization, we can preserve and still cherish the differences of ideas and 

values, or how we can still develope the human creative priniciple. 

IRIS TIĆAC 

Teologija u Rijeci, područni studij Katoličkog bogoslovnog fakulteta 

Sveučilišta u Zagrebu, Rijeka, Hrvatska / 

Theologische Fakultät Rijeka, Nebenstelle der Katholisch-Theologischen 

Fakultät, Universität Zagreb, Rijeka, Kroatien 

PERSONALISTIČKA ETIKA KAO ODGOVOR 

NA IZAZOVE GLOBALIZACIJE 

U ovom prilogu autorica polazi od teze da ideja stvaranja univerzalne 

etike i univerzalnog etosa koji bi se temeljio na minimalnom 

konsenzusu o vrijednostima ne predstavlja adekvatan odgovor na izazove 

globalizacije. Propituju se forme etičke argumentacije različitih 

koncepcija etika (etika socijalnog utilitarizma, etika komunikativnog 

diskursa, etika na temelju naravi), te dometi i granice primjene njihovih 

principa na globaliziranje. Posebna pozornost posvećuje se problemu 

depersonalizacije koja prati globalizaciju, kao i problemu sve većeg rastojanja 

između siromašnih i bogatih. Glavni je cilj pokazati u čemu 

se sastoji prednost jedne personalističke etike koja polazi od drugoga i 

etike pozornosti kao temelja ljudskog etosa. 

PERSONALISTISCHE ETHIK ALS ANTWORT 

AUF DIE HERAUSFORDERUNGEN DER GLOBALISIERUNG 

Die Autorin dieses Beitrags geht von der These aus, dass die Idee 

der Schaffung einer universalistischen Ethik und eines auf einem minimalen 

Wertkonsens beruhenden, universalen Ethos keine adäquate Antwort 

auf die Herausforderungen der Globalisierung darstellt. Es werden 

die Formen ethischer Argumentierung verschiedener ethischer Konzepte 

reflektiert (Ethik des sozialen Utilitarismus, Ethik des kommunikativen 

Diskurses, naturbegründete Ethik). Es werden auch die Tragfähigkeit 

und Grenzen der Umsetzung ihrer Prinzipien innerhalb der 

163

Globalisierung untersucht. Dabei ist es besonders wichtig, das Problem 

der Depersonalisierung und der wachsenden Distanz zwischen Armen 

und Reichen zu beachten. Das Hauptziel besteht darin, den Vorteil einer 

vom Anderen ausgehenden personalistischen Ethik sowie einer Ethik 

der Aufmerksamkeit als Grundlage des menschlichen Ethos zu zeigen 

und zu begründen. 

CHRISTO TODOROV 

Abteilung für Philosophie und Soziologie, Neue Bulgarische Universität, 

Sofia, Bulgarien / 

Odsjek za filozofiju i sociologiju, Novo bugarsko sveučilište, Sofija, Bugarska 

UMGANG MIT TRADITIONEN 

IM ZEITALTER DER GLOBALISIERUNG 

Der Begriff der Globalisierung ist ambivalent. Im Sinne eines möglichen 

Minimalkonsenses in Bezug auf seinen Inhalt wird angenommen, 

dass in der Moderne eine langfristige Tendenz zur Intensivierung 

der Kommunikation zwischen verschiedenen Regionen und Kulturen 

zu beobachten ist, wodurch die Kultur zunehmend homogenisiert wird. 

Es stellt sich die Frage, in welcher Form die verschiedenen kulturellen 

Traditionen im Zeitalter der Globalisierung überhaupt existieren. Es haben 

sich zwei moderne intellektuelle Grundeinstellungen zur Tradition 

herausgebildet: Traditionalismus und Antitraditionalismus. Beide Einstellungen 

setzen eine Neutralisierung von Traditionen voraus. Für den 

Traditionalismus bedeutet der Bruch mit der Tradition einen Identitätsverlust, 

für den Antitraditionalismus hingegen einen Freiheitsgewinn. 

Seltsamerweise ist aber sowohl Traditionalisten als auch Antitraditionalisten 

die „Sorge um die Tradition” gemeinsam. Diese Sorge ist aber 

unterschiedlichen Ursprungs. Für die Traditionalisten entspringt sie 

dem Bestreben, die Tradition lebendig zu erhalten. Dagegen verstehen 

die Antitraditionalisten unter „Sorge um die Tradition” eigentlich die 

„Musealisierung” traditioneller Lebensformen, ihre Aufrechterhaltung 

in separierten geschützten Räumen am Rande der Gesellschaft. 

164

OPĆENJE S TRADICIJAMA 

U DOBA GLOBALIZIRANJA 

Pojam globaliziranja je dvoznačan. Kao temelj mogućeg minimalnog 

konsenzusa s obzirom na njegov sadržaj drži se kako u moderni 

treba uočiti dugoročnu tendenciju intenzificiranja komunikacije između 

različitih područja i kultura, koja prikladno homogenizira kulturu. 

Postavlja se pitanje u kojem obliku uopće postoje različite kulturalne 

tradicije u doba globaliziranja. U svezi s tradicijom stvorena su dva 

suvremena intelektualna stava – tradicionalizam i antitradicionalizam. 

Oba stava već pretpostavljaju neutraliziranje tradicija. Za tradicionalizam 

prekid s tradicijom znači gubitak identiteta. Za antitradicionalizam 

znači on naprotiv zadobivanje slobode. Začudo je ipak tradicionalistima 

kao i antitradicionalistima zajednička »briga za tradiciju«. Ova briga 

ima međutim različite izvore. Za tradicionaliste ona odgovara nastojanju 

da se tradicija održi živom. Antitradicionalisti pak pod »brigom za 

tradiciju« razumiju posebice »muzealiziranje« tradicionalnih životnih 

oblika te njihovo održavanje u odvojenim zaštićenim prostorima na 

rubu društva. 

VESNA UKIĆ 


Odjel za engleski jezik i književnost, Sveučilište u Zadru, Hrvatska 

ASPECTS OF GLOBALIZATION 

IN CONTEMPORARY IRISH WOMEN’S FICTION 

It is indisputable that Irish society has undergone an enormous seachange 

in the last two decades of the 20th and at the beginning of the 

21st centuries. No longer enduring the tacit alliance between the state 

and the Catholic church, this society has become more progressive, secular 

and global for the past thirty years. Today, Ireland is growing much 

more multicultural, opening up to Europe and the rest of the world, thus 

re-inscribing itself geographically, sociologically and economically on 

the global world map. 

165

Contemporary Irish literature has dealt with the process of change, 

and no longer felt the need to pillory structures that were exerting less 

influence (Maher, 2006, 107). The emblems of Irish identity: land, catholicism, 

nation and nationalism – ‘the old Irish totems’ – are being 

replaced by ‘sex and drugs and rock’n’roll’ in contemporary fiction 

(Smyth, 1997, 18). 

This paper sets out to examine how the aspects of globalization are 

reflected in the novels of the youngest generation of Irish women writers 

(from the mid-1990s onwards). It will try to argue that although still 

focused on the issues of Irish and gender identity (What it means to be 

an Irish woman at the turn of the century?), their thematic concerns are 

situated in the wider, more universal context. Rather unburdened by the 

heritage of the national and the Catholic, these authors create female 

characters, write about their hetero- and homosexual relationships, and 

articulate everyday situations which could be easily read as part of any 

European or even global culture. Dublin as the main setting of their 

novels, then London appearing almost as frequently, Berlin, New York, 

Los Angeles, Montreal, and even Tokyo and Havana, act as toponyms 

on the maps of these women, rendering their fiction international and 

transnational. 

ASPEKTI GLOBALIZACIJE 

U SUVREMENOJ IRSKOJ ŽENSKOJ PROZI 

Neprijeporna je činjenica da se irsko se društvo strahovito promijenilo 

u posljednje dvije dekade 20. i početkom 21. stoljeća. Sve donedavno 

snažno obilježeno prešutnom spregom države i katoličke crkve, ono 

postaje tijekom zadnjih tridesetak godina sve naprednije, sekularnije i 

globaliziranije. Irska je danas multikulturaln(ij)a sredina koja se otvara 

prema Europi i svijetu, nanovo se geografski, sociološki i ekonomski 

upisujući na globalnoj svjetskoj mapi. 

Shodno tome, književnost koja nastaje u Irskoj zadnjih tridesetak 

godina tematizira novonastale promjene u društvu, te nema više toliku 

potrebu podrivati strukture moći čiji je utjecaj sve slabiji (Maher, 2006, 

107). Odrednice irskog identiteta: zemlja, katoličanstvo, nacija, nacio- 

166

nalizam – te »stare irske toteme« – u suvremenoj irskoj prozi zamijenjuju 

»seks, droga i rock’n’ roll« (O’Toole, u: Smyth, 1997, 18). 

Namjera je ovog rada propitati kako se i u kojoj mjeri globalizacijski 

aspekti odražavaju u suvremenoj prozi irskih književnica najmlađe 

generacije, dakle, negdje od sredine 90-ih godina prošlog stoljeća naovamo. 

Premda se one u svojim romanima još uvijek bave pitanjem 

irskog i rodnog identiteta (Što znači biti žena u Irskoj na prijelomu stoljeća?) 

rad će nastojati pokazati da se njihova tematska opredjeljenja 

sve više pozicioniraju u širem, univerzalnijem kontekstu. Velikim dijelom 

rasterećene naslijeđa nacionalnog i katoličkog one stvaraju ženske 

likove, pišu o njihovim heteroseksualnim i homoseksualnim vezama, 

te o životnim situacijama koje se vrlo često mogu iščitavati kao dio 

europske ili čak globalne kulture. Dublin kao najčešće mjesto radnje, 

zatim London koji se gotovo jednako tako često pojavljuje, Berlin, New 

York, Los Angeles, Montreal, pa čak i Tokyio i Havana, samo su neki 

od toponima na karti ovih književnica koji njihovu prozu internacionaliziraju 

i transnacionaliziraju. 

LINO VELJAK 

Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska / 

Philosophische Fakultät, Universität Zagreb, Kroatien 

NEUMITNOST GLOBALIZACIJE, 

NUŽNOST ALTERNATIVE I PITANJE O ODGOVORNOSTI 

Globalizacija nema alternativu. U temeljima procesa višestranog 

objedinjavanja svijeta koji se objelodanjuje u najnovije vrijeme leže 

tendencije evidentirane još u 19. stoljeću. Proces je u međuvremenu definitivno 

postao ireverzibilan, tako da su svi pokušaji njegova zaustavljanja 

unaprijed osuđeni na neuspjeh i mogu se usporediti sa svojedobnim 

otporima industrijalizaciji. Istovremeno se faktički lik globalizacije 

– bitno ovisan o neoliberalnoj ideologiji i o konstelacijama interesa i 

moći kojima spomenuta ideologija služi – u sve većoj mjeri očituje kao 

višestruko problematičan, a u nekim dimenzijama i kao autodestruktivan. 

167

U tom se kontekstu kritičkom mišljenju, mogućem posredstvom 

produktivne suradnje filozofije i interdisciplinarnih i multidisciplinarnih 

pristupa kompleksnoj problematici globalizacije, nameće zadaća 

propitivanja mogućnosti emancipacije globalizacijskih procesa od njihovih 

današnjih neoliberalnih okvira i ograničenja, kako bi se profilirala 

alternativa faktičkom liku globalizacije. Važnu dimenziju te zadaće 

čini pitanje o odgovornosti, koje se, međutim, ne može primjereno 

postavljati ukoliko se ono svede na moralističku korekciju faktičkih 

konstelacija koja odustaje od kritičkog propitivanja samih korijena autodestruktivnosti 

tih konstelacija. 

UNABWENDBARKEIT DER GLOBALISIERUNG, 

NOTWENDIGE ALTERNATIVEN 

UND DIE FRAGE DER VERANTWORTUNG 

Die Globalisierung kennt keine Alternative. In den Grundlagen 

des Prozesses der mannigfaltigen Gleichschaltung der Welt, die in der 

jüngsten Zeit zutage tritt, liegen Tendenzen, die bereits im 19. Jahrhundert 

vorgezeichnet sind. Dieser Prozess ist letzlich irreversibel geworden. 

Daher sind sämtliche Versuche, ihn aufzuhalten, im Vorhinein 

zum Scheitern verurteilt und insofern vergleichbar mit den einstigen 

Widerständen gegen die Industrialisierung. Doch erweist sich die faktische 

Gestalt der Globalisierung – die wesentlich determiniert ist durch 

die neoliberale Ideologie sowie durch Interessen- und Machtkonstellationen, 

die diese Ideologie bedient – immer mehr als in vielerlei Hinsicht 

problematisch, in bestimmten Dimensionen sogar als selbstzerstörerisch. 

In diesem Kontext sollte das kritische Denken – das nur durch eine 

produktive Zusammenarbeit der Philosophie sowie inter- und multidisziplinärer 

Ansätze zur komplexen Globalisierungproblematik möglich 

ist – die Aufgabe übernehmen, eine mögliche Emanzipierung der Globalisierungprozesse 

von ihrem gegenwärtigen neoliberalen Rahmen 

und den entsprechenden Einschränkungen zu überprüfen. Dadurch 

würde eine Alternative zur gegenwärtigen faktischen Gestalt der Globalisierung 

gebildet. Eine wichtige Dimension dieser Aufgabe stellt die 

Frage der Verantwortung dar. Diese Frage darf jedoch keineswegs auf 

168

die moralistische Verbesserung der faktischen Konstellationen reduziert 

werden, sondern sollte die Wurzeln des selbstzerstörerischen Wesens 

dieser Konstellationen ernsthaft in Betracht ziehen. 

MARICA VERNAZZA 



GLOBALNI PRISTUP FILOZOFIJI POVIJESTI 

Objašnjenje u povijesnom istraživanju usredotočeno je prije svega 

na objašnjavanje povijesnih činjenica. U svom istraživanju povjesničari 

se ne bave samo pojedinačnim događajima, već i društvenim procesima, 

odnosima i strukturama. Već i samo utvrđivanje pojedinačne povijesne 

činjenice sadrži u sebi opće pojmove. Jednostavna povijesna činjenica 

dovodi se u vezu s ostalim činjenicama, te tako postaje složena, obuhvaća 

brojne društvene odnose. U svakoj se jednostavnoj povijesnoj 

činjenici izražavaju društvene strukture u kretanju. 

Povjesničari su rijetko samo kroničari prošlosti, oni obično pokušavaju 

objasniti opisane događaje, pomoću uzroka i posljedica, te utvrditi 

odnose uzročne zavisnosti između događaja u određenom nizu. Oni 

nastoje objasniti provjerene pojedinačne izvore o događajima i uzajamnim 

odnosima između pojedinačnih događaja. 

Iako povjesničari koriste generalizacije u svojim objašnjenjima, u 

povijesti ne možemo dobiti informacije koje bi znanstveniku poslužile 

na isti način kao neki fizikalni zakon. U povijesti može postojati više 

različitih interpretacija iste problematike, od kojih uvijek neke nisu u 

skladu sa usvojenim svjedočanstvima. U vezi s tim problemom, moramo 

razlikovati subjektivnu interpretaciju povijesnih događaja koja 

ponekad uključuje i zloupotrebu, koristeći određenu povijesnu problematiku 

kao okvir za promicanje stavova, često obojenih ideološkim, 

nacionalističkim, političkim ili religioznim tonovima, od objektivne, 

neutralne interpretacije koja odbija znanstveno podržati prvi pristup. 

Zapadno društvo dugo je vremena smatralo povijesnu znanost za 

vodiča u utemeljenju i izgradnji svoje civilizacije i morala, što se po- 

169

sebno očitovalo u razvoju nacija i izgradnji imperija. Starinske povijesne 

knjige često su pisane u duboko domoljubnom, ksenofobičnom i ponekad 

rasističnom tonu, a lekcije iz prošlosti korištene su da potkrijepe 

takva stajališta. 

Moderni pristup povijesnoj znanosti, međutim, postupno izbacuje 

neobjektivnost, pristranost i olako generaliziranje iz znanstvene domene. 

Težnje za imperijalizmom i nacionalizam nisu nestali iz današnjeg 

društva, ali su izgubili znanstveno opravdanje i podršku. Prošli događaji 

više se ne promatraju i ne tumače iz subjektivne perspektive i samo iz 

vizure domaćih povjesničara, već im se pristupa globalno, iz neutralne 

i šire europske i svjetske perspektive, čemu je svakako pridonio razvoj 

društva u smjeru povezivanja i globalizacije svijeta. 

Izlaganje prati pristup u objašnjenju događaja u nacionalnoj povijesti 

iz globalne perspektive, koliko se danas ona promijenila u odnosu 

na nekad. 

GLOBAL APPROACH TO THE PHILOSOPHY OF HISTORY 

In historical research the explanation primarily focuses on explaining 

historical facts. Historians in their research deal not only with individual 

events, but also with the processes, relationships and structures 

within society. Establishing a certain historical fact will inevitably imply 

the usage of general terms. A simple historical fact is brought into 

relation with other facts, thus becoming a complex fact which refers to 

numerous social relations. Every simple historical fact informs us of 

different social structures in movement. 

Historians are seldom only the chroniclers of history. Usually, they 

try to explain the reported events by putting them into a cause-effect relationship 

and by establishing interdependent causal relations between 

succeeding events. They try to explain the facts obtained from verified 

individual sources as well as mutual relations between individual 

events. 

Even though historians use generalizations in their explanations, 

history as a science cannot provide us with information in the same 

way as some physical law would be of use to the natural scientist. History 

can present several different interpretations of the same subject, 

170

and some of them will always be at odds with the accepted historical 

evidence. With this problem in mind, we have to make a distinction 

between subjective interpretation of historical events, which sometimes 

implies misuse, as it often treats a certain historical subject matter with 

the objective to produce a framework for propagating certain beliefs 

which often arise from supporting an ideology, religion or political and 

nationalistic causes, and objective or impartial interpretation, which 

refuses to scientifically support the first approach. 

For a long time, the Western society has seen history as guidance in 

establishing and building of its civilization and morality. This was especially 

evident in the expansion of nations and the growth of imperia. 

The ancient history books were often colored by strong patriotic, xenophobic, 

and sometimes even racial undertones, and the lessons obtained 

from history were often used to support such ideas. 

However, the modern approach to history gradually removes subjectivity, 

bias and superficial generalization from the domain of science. 

Although imperialistic and nationalistic tendencies have not 

disappeared from today’s society, they nonetheless have lost their scientific 

justification and support. Past events are no longer viewed and 

interpreted from subjective perspective, and only from the viewpoint 

of local historians. On the contrary, they are approached from global, 

impartial and wider European and international perspectives, and this 

was certainly one of the results of the society’s development due to globalization 

and better connectivity throughout the world. 

This lecture aims to cover the global approach used in the interpretation 

of events from national history and to document the changes in 

the global perspective in relation to earlier periods. 

171

DAFNE VIDANEC 

Faculty of Philosophy of the Society of Jesus, University of Zagreb, Croatia / 

Filozofski fakultet Družbe Isusove, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska 

THE ETHICS OF IDENTITY AS A REACTION ON 

‘CHALLENGES’ OF GLOBALIZATION 

We are living in a time in which the discourse about identity of 

human beings needs to be inquired on different levels, in different contexts, 

and under the different aspects. What is the role of identity in our 

individual and social (political) life and how to evaluate thinking and 

action of human beings living in a cosmopolitan age? 

Searching for new approaches to the question mentioned above, the 

paper deals with an interpretation of a theme following works of K. A. 

Appiah – a contemporary Anglo-Saxon philosopher, whose roots originally 

draw from Africa – Ghana. 

In his famous book entitled The Ethics of Identity, Appiah tries to 

explain and evaluate modus vivendi of contemporary, cosmopolitan 

man who, as Appiah puts it in his remarkable work, is living according 

to the Mill’s utilitarian axiom. 

Both personal and general history have a great role in defining identity 

of a human being, both on personal and social level. Every human 

being who really wants to know himself/herself needs to know how to 

deal with his/her personal history. Following previous claim, in this 

paper the author tends to explore and explicate what is the base on 

which philosophers such as Appiah are grounding their opinion on human 

identity. 

Methodology of authoress’s explication is as follows: in the first 

part the author sketches a theme following Appiah, second part is oriented 

towards a problem of cosmopolitanism in Appiahs view, while the 

third part follows Appiah thought and explores believes of some people 

that globalization is a threat to homogeneity. 

172

ETIKA IDENTITETA KAO REAKCIJA 

NA ‘IZAZOVE’ GLOBALIZACIJE 

Živimo u vremenu u kojem se na različitim razinama, u različitim 

kontekstima, s različitim naglascima i pod različitim aspektima promišlja 

i govori o čovjekovu identitetu. Koju ulogu ima identitet čovjeka u 

njegovu osobnom i javnom (tj. političkom) životu te kako valorizirati mišljenje 

i djelovanje čovjeka koji živi u vremenu kozmopolit(an)izma? 

Uzimajući u obzir jedan noviji pristup spomenutoj problematici, 

pritom slijedeći misao K. A. Appiaha, suvremenog filozofa s anglosaksonskog 

govornog područja porijeklom iz Afrike, autorica u ovom 

izlaganju namjerava istražiti, objasniti i valorizirati modus vivendi modernog, 

‘kozmopolit(an)iziranog’ čovjeka čiji je način življenja, kako 

tumači Appiah u svojoj vrlo značajnoj knjizi The Ethics of Identity, uvelike 

obilježio »Milleov utilitarizam«. 

Osobna kao i opća povijest imaju veliku ulogu u otkrivanju i određivanju 

čovjekovog identiteta, kako na osobnoj, tako i na javnoj, društvenoj 

razini. Svaki čovjek, ukoliko uistinu želi upoznati sâmog sebe, 

trebao bi se uhvatiti u koštac s (osobnom) poviješću. Imajući u vidu 

prethodnu tvrdnju, autorica će u sadržaju izlaganja pokušati objasniti 

na čemu Appiah, kao i njemu slični suvremeni teoretičari kulture, utemeljuje 

spomenuto mišljenje. 

Metodološka konstrukcija izlaganja, kako je autorica u začecima 

vidi, jest slijedeća: prvi dio posvećen je pozicioniranju zadane teme, 

s naglaskom na mjesto i ulogu K. A. Appiaha u suvremenoj filozofiji 

kulture, drugi dio orijentirat će se na pitanje identiteta kroz prizmu 

kozmopolitanizma u percepciji spomenutog filozofa, dok će treći dio 

izlaganja biti posvećen pitanju globalizacije shvaćenoj kao »prijetnja 

homogenizaciji«. 

173

JANEZ VODIČAR 

Theologische Fakultät, Universität Ljubljana, Slowenien / 

Teološki fakultet, Sveučilište u Ljubljani, Slovenija 

MUSS GLOBALISIERUNG UNTERRICHTET WERDEN? 

In den immer zahlreicheren Lehrprogrammen gesellschaftswissenschaftlicher 

Disziplinen sind Themen aufgeführt, die die Globalisierung 

betreffen. In den meisten Disziplinen geht es um Informationen 

darüber, worin der Prozess der Globalisierung bestehen sollte und wie 

sich Jugendliche oder Kinder in diesem für die Gegenwart typischen 

Prozess zurechtfinden sollen. 

Es ist interessant zu beobachten, dass die Lehrprogramme, trotz 

der Unklarheit des Begriffs „Globalisierung“, diese so behandeln, als 

müsse sie erlernt werden und als könne die junge Generation sie weder 

verstehen noch beherrschen. Versteckt sich dahinter nicht etwa das Interesse 

an einer neuen Weltdeutung und Zukunftsgestaltung? 

Ricœur stellt eine interessante Definition der Utopie und Ideologie 

auf. Jede Gesellschaft, die mehr oder weniger stabil sein wolle, sollte 

nach einem Ausgleich zwischen Utopie und Ideologie trachten. Mit 

Hilfe seiner Definition wollen wir versuchen, auch das schulmäßige 

Verständnis der Globalisierung einzuordnen. Gesucht wird eine Antwort 

auf die Frage, ob es eher um einen ideologischen oder einen utopischen 

Ansatz bei den gegenwärtigen Schulpolitiken geht. Besondere 

Aufmerksamkeit gilt jedoch der Frage, in wessen Interesse die immer 

stärkere Unifizierung des Schulwesens ist, nimmt man etwa das Beispiel 

der Bologna-Reform unter die Lupe. Geht es um ein Geflecht 

von wirtschaftlichen Interessen oder um das Bedürfnis des Menschen 

im Sinne eines mit Rechten ausgestatteten Individuums, wenn wir im 

Bildungsprozess Verbindlichkeit, Einheitlichkeit, Vergleichbarkeit und 

Kompetenz betonen? 

Den Ausgangspunkt solcher Überlegungen bilden außerdem konkreten 

Praxen, anhand deren wir zur philosophischen Grundlage des 

Bedürfnisses nach einer Globalisierung des Schulwesens vordringen 

wollen. Ist die Globalisierung im Schulbereich nur eine Herausforderung 

der Zeit oder aber werden hier Bedürfnisse bestimmter Wirt- 

174

schaftsinteressen des komplexen kapitalistischen Gesellschaftssystems 

befriedigt? 

Es scheint, dass wir wieder zerrissen sind zwischen der Utopie einer 

universalen Brüderlichkeit einerseits und einer Interessenideologie 

andererseits, die einzelne Gesellschaftsgruppen zu ihrer Rechtfertigung 

einsetzen. 

MORA LI SE GLOBALIZIRANJE POUČAVATI? 

U sve brojnijim programima društvenoznanstvenih struka nailaze 

teme koje se tiču globaliziranja. U većini struka radi se o informaciji o 

tome što bi proces globaliziranja trebao biti i kako bi se mladi ili djeca 

mogli snaći u ovom procesu koji bi trebao biti tipičan za sadašnjost. 

Zanimljivo je primijetiti da školski programi, usprkos nejasnoći 

pojma »globaliziranja«, to obrađuju kao nešto što se mora učiti i što 

nova generacija niti može naučiti niti time ovladati. Ne krije li se iza 

toga jedan interes za tumačenjem svijeta i oblikovanjem budućnosti? 

Ricœur postavlja zanimljivu definiciju utopije i ideologije. Svako 

društvo, koje više ili manje želi biti stabilno, trebalo bi između toga 

dvoga tražiti ravnotežu. Pomoću njegove definicije pokušat ćemo staviti 

u red i školsko razumijevanje globaliziranja. Traži se odgovor na 

pitanje radi li se više o ideološkom ili prije utopijskom pristupu suvremenim 

školskim politikama. Od osobitog zanimanja, međutim, za nas 

jest pitanje u čijem je interesu sve snažnije unificiranje školstva, ako se 

pod lupu stavi primjer bolonjske reforme. Radi li se o spletu društvenih 

interesa ili o potrebi čovjeka kao bića u smislu pojedinca i njegovih 

prava, ako u procesu obrazovanja naglasimo općenitost, jedinstvo, usporedivost 

i stručnost. 

Polazište naših promišljanja tvorit će također konkretne prakse preko 

kojih želimo doprijeti do filozofskog temelja o podrijetlu potreba za 

globaliziranjem školstva. Je li globaliziranje u školskom području samo 

jedan zahtjev vremena ili će pak biti zadovoljene potrebe određenih 

znanstvenih interesa složenoga kapitalističkog sustava? 

Čini se da smo opet razapeti između utopije očekivanja jednoga 

sveopćega bratstva i ideologije opravdanja interesa pojedinih grupa. 

175

HANS VORLÄNDER 

University of Technology, Dresden, Germany / 

Tehničko sveučilište u Dresdenu, Njemačka 

BRINGING DEMOCRACY BACK IN? 

THE FATE OF DEMOCRACY IN TIMES OF GLOBALIZATION 

Size matters. Democracies have first emerged from small political 

units before being extended to large territorial states. The crucial 

question is whether they will survive beyond the boundaries of nation 

states. As globalization in economy, technology or communication does 

not stop at more or less artificial (national) borders and since the problems 

and requirements of political decision-making are lifted to a supranational 

level, democracy as the principle of civic self-government 

is expected to comply with these new, enlarged spaces. The question, 

however, is whether democracies can be transformed to a transnational 

level without loosing its legitimacy. Do democracies suffer in the end 

from democratic overstretch? 

VRAĆANJE DEMOKRACIJE? 

SUDBINA DEMOKRACIJE U VREMENIMA 

GLOBALIZACIJE 

Veličina je važna. Demokracije su prvo nastale u malim političkim 

jedinicama prije nego što su se proširile na velike teritorijalne 

države. Ključno je pitanje hoće li one preživjeti izvan granica nacionalne 

države. Kao što i globalizacija u ekonomoniji, tehnologiji ili komunikacijama 

ne prestaje na više ili manje umjetnim (nacionalnim) 

granicama i s obzirom da su problemi i zahtjevi političkog donošenja 

odluka preneseni na nadnacionalnu razinu, od demokracije se očekuje 

da se kao načelo građanskog samo-upravljanja pokori ovim novim, 

povećanim prostorima. Ostaje međutim pitanje mogu li se demokracije 

preobraziti na transnacionalnu razinu bez da izgube svoju legitimaciju. 

Pate li demokracije, u krajnjem slučaju, od pretjerane demokratske rastegnutosti? 

176

MARKO VUČETIĆ 


Abteilung für Philosophie, Universität Zadar, Kroatien 

EGZISTENTNI SUBJEKT I GLOBALIZACIJA 

Intencija izlaganja razotkriva se u pokušaju analize odnosa najintimnije 

stvarnosti egzistentnog subjekta, njegovog »ja«, i globalizacije, 

sagledane iz perspektive osobe, kao svojevrsnog procesa rasta svijeta i 

povećanja njegovih dimenzija, što u konačnici predstavlja prvorazredni 

egzistencijalni izazov. 

Povijesno promatrano, globalizacija se može smjestiti u kontekst 

komunitarnog karaktera ljudske naravi, čijem nastanku su prethodili 

različiti oblici zajedništava, od kojih je svakako najznačajnija država. 

U izlaganju će se kritički naznačiti neki problemi proizašli iz odnosa 

čovjeka, njegovog »ja« i države. Zaključno će se ponuditi model personalističke 

globalizacije, koji je ujedno i kriterij kvalitativne prosudbe 

samog procesa globalizacije, čije utemeljenje proizlazi iz ontologijske 

datosti egzistentnog subjekta. 

EXISTENZSUBJEKT UND GLOBALISIERUNG 

Diese Studie ist ein Versuch, das Verhältnis zwischen der intimsten 

Realität des Existenzsubjektes, seinem „Ich” und der Globalisierung 

zu analysieren, die aus der Sicht der Person als eine Art Wachstumsprozess 

der Welt, als ein Wachstum ihrer Dimensionen betrachtet wird, 

was letztlich eine primäre existenzielle Herausforderung darstellt. 

Geschichtlich gesehen, kann die Globalisierung in Zusammenhang 

mit dem kommunitären Charakter der menschlichen Natur gebracht 

werden, deren Entstehung verschiedene Gemeinschaftsformen vorausgingen, 

von denen der Staat allerdings der bedeutendste ist. 

In den weiteren Ausführungen des Verfassers werden verschiedene 

Probleme kritisch angesprochen, die aus dem Verhältnis zwischen dem 

Menschen, seinem „Ich” und dem Staat hervorgehen. 

Abschließend wird das Modell einer personalistischen Globalisierung 

vorgestellt, das gleichzeitig auch ein Kriterium der Qualitätsanaly- 

177

se des Globalisierungsprozesses selbst ist, dessen Grundlegung aus der 

ontologischen Gegebenheit des Existenzsubjektes hervorgeht. 

DRAGICA VUJADINOVIĆ 

Faculty of Law, University of Belgrade, Serbia / 

Pravni fakultet, Sveučilište u Beogradu, Srbija 

GLOBAL CIVIL SOCIETY AS THE CONCEPT AND 

PRACTICE IN THE PROCESSES OF GLOBALIZATION 

The latest discussions about civil society have been reconsidering 

the globalization processes, and the theoretical discourse has been 

broadened to include the notion of the global civil society. 

The notion and the practice of a civil society are being globalized 

in a way that reflects the empirical processes of inter-connecting societies 

and of shaping a world society. From the normative-mobilizing 

perspective, civil society activists and theoreticians stress the need 

to defend the world society from the global threat of a nuclear war, 

environmental catastrophes, crime and violence, domination of world 

powers over the fate of individual countries and societies, i.e. the need 

to oppose the tendency of ‘power policy’ on the world level, and to defend 

the autonomy of the (world) society as one compatible primarily 

with the expansion of policies based on the rule of law worldwide, and 

incompatible with the policy of force, state reasons, and domination of 

world power-centers. 

The globalization processes result in a conflicting and/or assimilative 

crossing of civilizations and cultures, as well as controversial tendencies 

of, on one hand, attempts for the introduction of international 

political institutions and the adoption of international conventions for 

human rights’ protection, for the defense of democratic values, for combating 

terrorism and segregation on various grounds, thus leading to a 

global standardization of the human-rights culture and of democratic 

political and legal order, and on the other, of rising xenophobia, particularization 

and ethno nationalism, civil wars, ecological threats, global 

terrorism, threat of hunger problem, nuclear war, new disease, etc. 

178

Contemporary victory of liberal and democratic values is the positive 

reach, but followed by the contested issue of sovereignty, urban 

decay, racism, ethnic cleansing, xenophobia, failing political legitimacy 

(in the West), and followed at the world scale by: global injustice, 

poverty, environmental dangers, mass and deadly diseases, oppression 

of minority groups, relentless growth of population, political and economic 

power great asymmetries, terrorism at the global scale, threat of 

a nuclear disaster, etc. 

Global civil society has three dimensions: 1) empirical phenomena 

of globalized social relations, interconnections, 2) mobilizing, formative 

force of the project/vision, and 3) social actors (movements) at the 

global/transnational level. 

The anti-globalization movement is an effort to counter perceive 

negative aspects of the current process of globalization. Although adherents 

of the movement often work in concert, the movement itself is 

heterogeneous and includes diverse, sometimes opposing, understandings 

of this process, alternative visions, strategies and tactics. Thus, 

more nuanced terms include anti-capitalist/anti-corporate alternative 

globalization. Participants may use the positive terms ‘global justice’ or 

‘fair trade movement’; or Global Justice and Solidarity Movement; or 

Movement of Movements; or simply The Movement; or anti-corporatist 

capitalism movement. 

Generally speaking, anti-globalization movement is not so much an 

opposition to globalization as such than an opposition to the particular 

way it is taking place – like neoliberal process of globalization. In that 

sense, many representatives of the Movement prefer to be called altermondialism. 

GLOBALNO CIVILNO DRUŠTVO KAO KONCEPT I PRAKSA 

U PROCESIMA GLOBALIZACIJE 

Najnovije rasprave o civilnom društvu razmatrale su procese globalizacije 

čime je proširen teorijski diskurs kako bi se obuhvatio pojam 

globalnoga civilnog društva. 

Pojam i praksa civilnog društva globalizirali su se na način koji 

odražava empirijske procese međupovezivanja društava i oblikovanja 

179

svjetskog društva. Iz normativno mobilizirajuće perspektive, aktivisti 

i teoretičari civilnoga društva ističu potrebu za branjenjem svjetskog 

društva od globalne prijetnje nuklearnim ratom, ekoloških katastrofa, 

zločina i nasilja, dominacije svjetskih sila nad sudbinom pojedinih zemalja 

i društava, tj. potrebu da se ono suprotstavi tendenciji ‘politike 

moći’ na svjetskoj razini i da obrani autonomiju (svjetskog) društva kao 

onoga koje je primarno uskladivo s ekspanzijom politika koje su zasnovane 

na vladavini zakona diljem svijeta, a neuskladivo s politikom sile, 

državnih razloga i dominacijom svjetskih središta moći. 

Procesi globalizacije rezultiraju sukobljavanjem i/ili asimilativnim 

prelaženjem civilizacija i kultura, kao i kontroverznim tendencijama, s 

jedne strane, pokušaja uvođenja međunarodnih političkih institucija i 

usvajanja međunarodnih konvencija za zaštitu ljudskih prava, za zaštitu 

demokratskih vrijednosti, za borbu protiv terorizma i segregacije prema 

različitim osnovama, vodeći time prema globalnoj standardizaciji 

kulture ljudskih prava i demokratskog političkog i pravnog poretka, a s 

druge strane, rastom ksenofobije, partikularizacije i etnonacionalizma, 

građanskih ratova, ekoloških prijetnji, globalnog terorizma, prijetnjom 

problema gladi, nuklearnog rata, novim bolestima itd. 

Suvremena pobjeda liberalnih i demokratskih vrijednosti pozitivan 

je doseg, no praćen osporavanim pitanjem suvereniteta, propadanjem 

urbanog, rasizmom, etničkim čišćenjem, ksenofobijom, neuspjelim 

političkim legitimacijama (na Zapadu), a na globalnoj razini praćen 

je: globalnom nepravdom, siromaštvom, ekološkim opasnostima, masovnim 

i smrtonosnim bolestima, ugnjetavanjem manjinskih skupina, 

nezaustavljivim rastom stanovništva, velikim nesrazmjerima političke 

i ekonomske moći, terorizmom na globalnoj razini, prijetnjom nuklearnom 

katastrofom, itd. 

Globalno civilno društvo ima tri dimenzije: 1.) empirijski fenomen 

globaliziranih društvenih relacija, međupovezanosti, 2.) mobiliziranje, 

formativnu silu projekta/vizije i 3.) društvene čimbenike (pokrete) na 

globalnoj/transnacionalnoj razini. 

Antiglobalizacijski pokret je pokušaj da se djeluje nasuprot uočenim 

negativnim aspektima tekućih procesa globalizacije. Iako pristaše 

tog pokreta često djeluju uigrano, sam je pokret heterogen i obuhvaća 

raznolika, povremeno suprotstavljena, shvaćanja tog procesa, alterna- 

180

tivna viđenja, strategije i taktike. Prema tome, iznijansirani pojmovi 

obuhvaćaju antikapitalističku/antikorporativnu alternativnu globalizaciju. 

Njegovi sudionici mogu koristiti pozitivne izraze ‘globalna pravda’ 

ili ‘pokret za poštenu trgovinu’; ili pokret za Globalnu Pravednost i 

Solidarnost; ili Pokret svih Pokreta; ili jednostavno Pokret; ili antikorporativni 

kapitalistički pokret. 

Općenito govoreći, antiglobalizacijski pokret kao takav nije u velikoj 

mjeri suprotnost globalizaciji nego je oporba određenom načinu 

na koji se ona odvija – kao što je to neoliberalni proces globalizacije. 

U tom smislu, mnogi predstavnici Pokreta više vole da ih se naziva 

altermondijalizmom. 

RAFAŁ WONICKI 

Institute of Philosophy, Warsaw University & Institute of Political Studies, 

Polish Academy of Science, Warsaw, Poland / 

Institut za filozofiju, Sveučilište u Varšavi & Institut za političke studije, Poljska 

akademija znanosti, Varšava, Poljska 

COSMOPOLITANISM AND LIBERALISM 

– COMPARISON 

Contemporary we can observe that issues of political philosophy and 

political science concern not only the internal state relations but more 

and more international, trans- and supra-national relations. The perspective 

of describing political phenomenon has been changed – from national 

and local to global and cosmopolitan. Also the language of political 

theories itself has been changed. This situation is a result of decrease in 

the explanatory power of the theories and less and less adequate description 

of virtual relations among states and other political actors. 

New social and political science’s theories have come into being. 

Such authors as Giddens, Beck, Held, Bohman and many others have 

worked out theories in order to better understand and describe the “global” 

political reality. They also try to give us a recipe on how to improve 

the functioning of international and supranational, governmental and 

nongovernmental organization. To this “club of innovators” also joined 

181

such political philosophers as Rawls or Habermas who try to outline 

the direction of future desirable development of international law from 

cosmopolitan perspective. 

In my paper I would like to focus only on small part of these investigations 

– on normative cosmopolitan approach which takes its roots 

from Kant’s enlightenment concept of perpetual peace. In modern times 

Kant’s idea has been developed by Rawls, Habermas, Held or Bohman. 

Thus, the main problem of my consideration concerns the issue of heritage 

of Kant’s cosmopolitan liberal thought. In other words, I will 

investigate how deeply the modern projects are connected with Kant’s 

cosmopolitanism. Simultaneously I try to show that cosmopolitan paradigm 

gives us new language which goes beyond the old paradigm of liberal 

thought and influences the understanding of the relations between 

domestic and foreign policy in our globalized world. 

KOZMOPOLITIZAM I LIBERALIZAM 

– USPOREDBA 

U suvremenosti možemo promatrati kako se pitanja političke filozofije 

i političkih znanosti ne tiču samo unutarnjih odnosa u državi već 

sve više i više i međunarodnih i trans- i nadnarodnih odnosa. Promijenila 

se perspektiva opisivanja političkog fenomena – od nacionalne i 

lokalne do globalne i kozmpolitske. Promijenio se također i sam jezik 

političkih teorija. Ta je situacija posljedica umanjenja eksplanotorne 

snage teorija i sve manje i manje adekvatnog opisivanja virtualnih relacija 

među državama i ostalih političkih čimbenika. 

Pojavile su se nove teorije socijalne i političke teorije. Autori kao 

što su Giddens, Beck, Held, Bohman i mnogi drugi izgradili su teorije 

kako bi bolje razumjeli i opisali »globalnu« političku stvarnost. Oni 

nam također pokušavaju dati recept kako poboljšati funkcioniranje 

međunarodnog i nadnarodnog, vladinog i nevladinog uređenja. Ovom 

»klubu inovatora« također se pridružuju takvi politički filozofi kao što 

su Rawls ili Habermas koji pokušavaju ocrtati smjer budućeg poželjnog 

razvoja međunarodnog prava s kozmopolitske perspektive. 

U mom izlaganju želio bih se usredotočiti samo na mali dio ovih 

istraživanja – na normativni kozmopolitski pristup koji svoje korijene 

182

preuzima iz Kantova prosvjetiteljskog koncepta vječnog mira. U suvremenosti 

su Kantove ideje razvijali Rawls, Habermas, Held ili Bohman. 

Prema tome, glavni problem moga razmatranja vezan je za pitanje nasljeđa 

Kantove kozmopolitske liberalne misli. Drugim riječima, ja ću 

istraživati koliko su duboko suvremeni projekti povezani s Kantovim 

kozmopolitizmom. Istovremeno ću pokušati pokazati da nam kozmopolitska 

paradigma pruža novi jezik koji ide dalje od stare paradigme 

liberalne misli i utječe na shvaćanje relacija između domicilnih i stranih 

političkih smjernica u našem globaliziranom svijetu. 

DRAGOR ZAREVSKI 

Skopje, Makedonija / 

Skopje, Macedonia 

FILOZOFIJA ODGOJA I GLOBALIZACIJA 

Trenutačna prevladavajuća društvena kretanja koja je prouzročio 

ubrzani znanstveni i tehnološki razvoj, uspostavljanje informacijskoga 

društva i napretka u procesima globalizacije, suočavaju suvremenu 

civilizaciju s velikim brojem izazova i odgovornosti. Zadatak je suvremene 

filozofije odgoja definirati načela na kojima počiva odgoj i time 

adekvatno odgovoriti na izazove prevladavajućih tekućih društvenih i 

povijesnih kretanja, jer će odgoj omogućiti razvoj slobodnih, humanih 

i odgovornih osobnosti koje mogu prepoznati vlastite potencijale i potrebe 

i time se adekvatno odazvati svojim građanskim dužnostima. U 

pronalaženju predviđenih ciljeva, moderna filozofska misao o odgoju 

suočava se s fundamentalnim filozofskim problemima kao što je pitanje 

o biti ljudske vrste i načelima na kojima se temelje esencijalne ljudske 

vrijednosti, uključujući i pitanja koja su povezana s naravi i osnovnim 

elementima uređenja društva. 

PHILOSOPHY OF EDUCATION AND GLOBALIZATION 

The current social mainstreams caused by the fast scientific and technological 

development, the establishment of the information society 

183

and the progress in the globalization processes, are confronting the modern 

civilization with a large number of challenges and responsibilities. 

The task of modern philosophy of education is to define the principles 

on which the education can be drafted and thus adequately respond to 

the challenges of the current social and historical mainstreams, as education 

that will make possible the development of free, human, and 

responsible personalities who can recognize their own potentials and 

needs and thus adequately respond to their civil duties. In meeting the 

projected goals, the modern philosophical thought of education is facing 

fundamental philosophical problems like the questions about the 

essence of mankind and the principles on which the essential human 

values are founded, including questions related to nature and the basic 

regularities of the society. 

FRANJO ZENKO 

Institute of Philosophy, Zagreb, Croatia / 

Institut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska 

THE NATURE OF GLOBALIZATION AMBIGUITY 

Globalization is usually defined as process by which human life world 

is progressively united within all aspects and whose physical borders are 

the earthly globe. This unification of human life world meets various 

kinds of resistance (economic, political, and cultural) the nature of which 

we try to describe in this essay. The starting point here is a double significance 

of this process, on trace of which its nature is being researched, 

as well as the nature of the resistance to the “globalization” process itself, 

always in the sense of the unification of the human life world. 

NARAV AMBIVALENTNOSTI GLOBALIZACIJE 

Globalizacija je, kako se obično definira, proces kojim se progresivno 

u svim aspektima ujedinjuje ljudski životni svijet kojemu su fizičke 

granice zemaljski globus. To ujedinjenje ljudskog životnog svijeta 

nailazi na otpore (ekonomske, političke, kulturne) čiju narav se u ovom 

184

prilogu nastoji istražiti. Pritom se polazi od dvoznačnosti toga procesa, 

tragom kojeg se istražuje njezina narav kao i narav otpora samom 

procesu »globalizacije« svagda u smislu ujedinjenja ljudskog životnog 

svijeta. 

BOJAN ŽALEC 

Faculty of Theology, University of Ljubljana, Slovenia / 

Teološki fakultet, Sveučilište u Ljubljani, Slovenija 

GLOBALIZATION: 

A CONTEXT OF MODERN ETHICS 

The globalization is a multi-dimensional reality with several important 

moments (economical, political, cultural, religious, technological, 

ecology and health) which can’t be reduced to only one of them, for 

instance to the economical one. It sets many pressing challenges to modern 

society. The paper deals with the two of them which are central, 

viewing from an ethical point of view: challenges to identity and to 

justice. The two questions are mutually related and also crucial in answering 

the question how we should combine universal respect for humanity 

of every person with respect for social and cultural differences. 

Among others, the relevant ideas of Amartya Sen, Martha Nussbaum 

and David Hollenbach will be considered. 

GLOBALIZACIJA: 

KONTEKST SUVREMENE ETIKE 

Globalizacija je multidimenzionalna stvarnost sa različitim značajnim 

momentima (ekonomskim, političkim, kulturnim, religioznim, 

tehnološkim; ekologija i zdravlje) koje ne možemo reducirati na samo 

jednog od njih, na primjer na ekonomski. Pred suvremeno društvo stavlja 

mnoge teške izazove. Autor se u izlaganju bavi dvama centralnim 

momentima, ukoliko ih razmatramo sa etičkog stajališta: izazovima 

identitetu i pravednosti. Oba pitanja su međusobno povezana i ujedno 

185

su od krucijalne važnosti za davanje odgovora na pitanje kako trebamo 

kombinirati univerzalno poštivanje čovječnosti svake osobe sa poštivanjem 

društvenih i kulturnih razlika. Među ostalima autor će se baviti 

relevantnim zamislima Amartye Sena, Marthe Nussbaum i Davida Hollenbacha. 

186

15. simpozij 






DAVOR BALIĆ 

Filozofski fakultet, Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku, Hrvatska / 

Faculty of Philosophy, J. J. Strossmayer University in Osijek, Croatia 

Hrvatske bibliografije o Petriću 

Hrvatski istraživači filozofske baštine do danas su o Frani Petriću 

sastavili četiri bibliografije. Prvu je, prije točno četrdeset godina, 

izradio Vladimir Premec i objavljena je 1968. godine u njegovu djelu 

Franciskus Patricijus; drugu su zajednički potpisali Vladimir Premec 

i Franjo Zenko, a otisnuta je 1979. godine, uz 450. obljetnicu Petrićeva 

rođenja, kao nepaginirani dodatak zagrebačkom pretisku Petrićeve 

Nove sveopće filozofije; treću, koja je objavljena 1993. godine u časopisu 

Studia historiae philosophiae Croaticae, potpisali su: Vladimir 

Premec, Franjo Zenko, Mihaela Girardi Karšulin i Ljerka Schiffler; četvrtu 

je 1997. godine u časopisu Dubrovnik sastavio Ivica Martinović. 

Prve tri bibliografije pokrivaju razdoblje od Petrićeva doba do trenutka 

objavljivanja, dok je Martinović izradio »Bibliografiju o Frani Petriću 

između dviju obljetnica 1979.–1997.«. 

187

Premčeva »Bibliografija radova o Patriciju« sadržava 401 jedinicu. 

Pohvale i priznanja za svoju bibliografiju Premec je zaslužio barem 

zbog dvaju razloga: on je prvi hrvatski istraživač koji nudi bibliografiju 

o Frani Petriću; njegova bibliografija može poslužiti kao važno pomagalo 

za još kvalitetnije proučavanje Petrićeva života i djela. Nažalost, 

Premčeva bibliografija pati od nekih nedostataka. Glavni je nepotpunost 

bibliografskih jedinica, jer je od 401 jedinice nepotpunih čak njih 

195. Premec je u svoju bibliografiju preuzeo gotovo sve jedinice koje 

su otisnute u dvjema ranijim bibliografijama o Petriću: prvu je 1912. 

godine objavio Pietro Donazzolo, a drugu 1935. godine Paola Maria 

Arcari. Iz bibliografija ovih dvoje talijanskih znanstvenika Premec 

je, s identičnim sadržajem, opaskama, nepotpunostima i pogreškama, 

preuzeo 294 jedinice od ukupno 401 jedinice koliko sadržava njegova 

bibliografija. Unatoč tome, doprinos Premčeve bibliografije vrlo je vrijedan. 

»Bibliografija radova o Patriciju« donosi čak 66 novih jedinica, 

koje su, jer su objavljene ranije, mogle biti uvrštene u bibliografije koje 

su sastavili Donazzolo ili Arcari. Brojne od »novih« jedinica potječu 

iz pera hrvatskih autora, primjerice Franje Jelašića, Franje Markovića, 

Tina Ujevića ili Nikole Žica. Ranije bibliografije dvoje talijanskih 

istraživača Premec je, dakle, nadmašio zbog sljedećeg: jedinice o Petriću 

u njegovoj su bibliografiji brojnije; njegova bibliografija afirmira 

hrvatski znanstveni i publicistički doprinos istraživanju života i djela 

creskog filozofa. 

Osim što su nepotpune, brojne jedinice u Premčevoj bibliografiji, 

nažalost, nisu ni točne. Uvrštene su tako i one jedinice u kojima nema 

podataka o Petriću, primjerice prvo izdanje djela Bibliotheca universalis 

koje je Konrad Gesner objavio 1545. godine i Mémoires Jeana Pierrea 

Nicerona (1727–1745) u 43 sveska. 

Bibliografije iz 1979. i 1993. godine u bitnom duguju Premčevoj 

bibliografiji: u onoj iz 1979. godine novih je tek 14 jedinica, a u bibliografiji 

iz 1993. godine novih je čak 160, zahvaljujući aktivnijem 

proučavanju života i djela Frane Petrića, ponajviše orijentaciji Instituta 

za filozofiju da u svom časopisu Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske 

baštine objavljuje članke o Petriću. Zato što njihovi autori nisu 

provjerili sadržaj Premčevih jedinica, obje bibliografije, kako onu iz 

1979. tako i onu iz 1993. godine, obilježavaju iste brojne nepotpune ili 

pogrešne bibliografske jedinice. 

188

U trobroju časopisa Dubrovnik, a povodom obilježavanja 400. 

obljetnice Petrićeve smrti, Ivica je Martinović objavio »Bibliografiju 

o Frani Petriću između dviju obljetnica 1979.–1997.« s 229 jedinica. 

S metodološkog stajališta, ova je bibliografija ogledni primjer kako 

jedinice moraju biti zabilježene, odnosno koje podatke moraju sadržavati. 

Za razliku od prethodnih bibliografa, Martinović je, kad nije 

uspio ogledati bibliografske jedinice, uputio na svoj izvor – uglednu 

ISIS Current Bibliography. 

Zbog nepotpunih ili netočnih bibliografskih jedinica, kojima obiluju 

prve tri hrvatske bibliografije o Petriću, kao i dvije koje su prethodno 

sastavili talijanski autori, nužno je izraditi novu bibliografiju o Petriću, 

koja će, naročito za ranije razdoblje, počivati na točnim podacima, a 

ujedno će biti sastavljena i prema ustaljenim metodološkim pravilima, 

primjerice onakvima kakva je u svojoj specijalnoj bibliografiji o Petriću 

ponudio Ivica Martinović. 

Croatian bibliographies on Petrić 

To date, Croatian researchers of philosophical heritage have compiled 

four bibliographies on Frane Petrić. The first bibliography owes 

its compilation to Vladimir Premec, published in his work Franciskus 

Patricijus in 1968; the second was the result of co-authorship 

of Vladimir Premec and Franjo Zenko in 1979, occasioning the 450 th 

anniversary of Petrić’s birth as an unpaginated supplement of the Zagreb 

reprint of Petrić’s Nova de universis philosophia; the third was 

published in 1993 in the journal Studia historiae philosophiae Croaticae, 

its authors being Vladimir Premec, Franjo Zenko, Mihaela Girardi 

Karšulin and Ljerka Schiffler; the fourth bibliography was compiled 

by Ivica Martinović and published in the journal Dubrovnik in 1997. 

The first three bibliographies cover the period from Petrić’s time to the 

moment of publication, while Martinović’s bibliography “Bibliografija 

o Frani Petriću između dviju obljetnica 1979.–1997.” spans a period 

between two anniversaries. 

Premec’s “Bibliografija radova o Patriciju” (“Bibliography of the 

works on Patricije”) contains 401 entries and has earned general ap- 

189

praisal for two main reasons: he is the first Croatian scholar to have 

submitted a bibliography on Frane Petrić; his bibliography serves as 

a valuable source for a more detailed study of Petrić’s life and work. 

Regrettably, this bibliography is not flawless. Apparently as many as 

195 entries are incomplete, mainly because into his bibliography Premec 

included almost all the entries printed in the two earlier bibliographies 

of Petrić: that published in 1912 by Pietro Donazzolo and 

the 1935 bibliography, the author of which was Paola Maria Arcari. 

From these two Italian scholars Premec simply borrowed 294 entries 

together with the original comments, errors and inaccuracies. Despite 

this fact the contribution of Premec’s bibliography is very valuable. 

“Bibliografija radova o Patriciju” brings as many as 66 new entries, 

which, having been previously published, may have been included 

in the bibliography compiled by Donazzolo and Arcari. Many of the 

“new” entries owe their content to Croatian authors, as, for example, 

Franjo Jelašić, Franjo Marković, Tin Ujević or Nikola Žic. Premec’s 

bibliography surpassed its Italian predecessors in the following: entries 

on Petrić dominate in his bibliography; the latter affirms the Croatian 

scientific and publicistic contribution to the study of the life and work 

of the Cres philosopher. 

Apart from being incomplete, many entries in Premec’s bibliography 

are also incorrect. It thus includes entries which have no reference 

to Petrić, as, for example, the first edition of Bibliotheca universalis 

published by Konrad Gesner in 1545 and Mémoires of Jean Pierre 

Niceron (1727–1745) in 43 volumes. 

Bibliographies from 1979 and 1993 owe much to Premec’s bibliography: 

the former brings only 14 new entries, while the latter as many as 

160, thanks mainly to greater scholarly interest in Frane Petrić initiated 

by the Institute of Philosophy in Zagreb and the editorial policy of its 

journal Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine oriented towards 

publishing contributions on Petrić. Since the authors of the 1979 

and 1993 bibliographies have adopted the entries from Premec’s earlier 

bibliography, both suffer from an abundance of incomplete and faulty 

bibliographical data. 

In the triple issue of the journal Dubrovnik, occasioning the 400th 

anniversary of Petrić’s death, Ivica Martinović published “Bibliografija 

190

o Frani Petriću između dviju obljetnica 1979.–1997.” (“Bibliography 

on Frane Petrić between two anniversaries 1979–1997”), including 229 

entries. Viewed methodologically, the entries of this bibliography follow 

the scholarly guidelines of bibliography entry writing, exemplifying 

in terms of style and content a standard bibliographical unit. When 

unable to trace a bibliographical entry, Martinović, unlike his predecessors, 

made a reference to his source – the distinguished ISIS Current 

Bibliography. 

Incomplete and inaccurate bibliographic entries that characterize 

the first three Croatian bibliographies on Petrić as well as the two listed 

by the two Italian authors call for a prompt compilation of a new bibliography 

on Petrić, which, with special regard for the earlier period, 

would be based on accurate data and compiled according to consistent 

methodological rules as the ones Ivica Martinović has introduced in his 

special bibliography on Petrić. 

ERNA BANIĆ-PAJNIĆ 

Institut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska / 

Institute of Philosophy, Zagreb, Croatia 

Ficino i Grisogono o nebeskim utjecajima 

U članku su istraženi stavovi o astrologiji i medicini dvojice renesansnih 

filozofa, koji su ujedno bili i liječnici te zagovornici astrologije 

– Marsilija Ficina i Federika Grisogona; u Ficinovu slučaju misli se 

pritom poglavito na treću knjigu njegova djela De vita. No u tekstu nije 

riječ o proradbi eventualnih utjecaja i međusobnih veza između dvojice 

filozofa. Ovdje ih se proučava prije svega kao predstavnike različitih 

načina primjene astrologije u medicini. Nakon što je ukratko prikazan 

odnos između astrologije i medicine kroz povijest, u tekstu se sažeto 

izlažu stavovi dvojice filozofa vezani uz ulogu astrologije u medicini. 

Na kraju je pokazano da se razlike u primjeni astrologije među njima 

ne mogu svesti na puku konstataciju kako Ficino u propisivanju 

terapije poseže za magijskim sredstvima, a Grisogono ne. Upravo u 

načinu na koji astrologija funkcionira u njihovoj koncepciji medicine 

191

pokazuje se da se ovdje radi o nečem mnogo značajnijem – prije svega 

o posve različitom pristupu bolesti i liječenju, a potom i o posve različitim 

svjetonazorima koje zastupaju dvojica mislilaca, a koji su pretpostavka 

njihove koncepcije medicine. 

Ključna razlika sastoji se u sljedećem: sva se medicina po Ficinu 

temelji na stavu preuzetom od Prokla, prema kojem je nebo u zemaljskom 

području prisutno na način Zemlje, a Zemlja na nebu na način 

neba. Time je određena i uloga astrologije u njegovu poimanju medicine. 

Tu se tako ne radi o naglašavanju astralne kauzalnosti, već više 

o korespondenciji, o prožimanju stvarī nebeske i zemaljske regije, pri 

čemu iz astrologije nipošto nije izbačeno ono božansko što se odražava 

na Zemlji. Na tome se onda temelji mogućnost magijske prakse, odnosno 

mogućnost da se zemaljskim stvarima privlače povoljni nebeski 

utjecaji. Pritom Ficino zdravlje vidi prije svega kao usklađenost s univerzumom. 

Premda u prve dvije knjige spisa De vita uvažava u terapiji 

tradicionalne medicinske metode što počivaju na humoralnoj teoriji i 

dijetetici, u njega naglasak nije na liječenju bolesti. On se ne bavi problemom 

postavljanja dijagnoze, opisom simptoma različitih bolesti niti 

prognozom tijeka bolesti. Za njega je ključno poznavanje veza između 

nebeskih i zemaljskih stvari što omogućuje djelovanje nižim na više, tj. 

privlačenje povoljnih nebeskih utjecaja. Zahvaljujući tezi o jedinstvenosti 

svjetskog spiritusa koji povezuje zemaljsko i nebesko, u ovom tumačenju 

svijeta biva dokinuta radikalna razlika između dviju svjetskih 

regija: supralunarne i sublunarne. 

U Grisogonovoj filozofiji, pa onda i medicini astrologija funkcionira 

na posve drukčiji način. Njemu je ona potrebna u liječničkoj praksi, 

prije svega za postavljanje dijagnoze i predviđanje tijeka bolesti. U 

propisivanju terapije on poseže za lijekovima iz narodne medicine, koje 

ne povezuje s astralnim utjecajima. Odnos nebeske i zemaljske regije 

vidi on izričito kao kauzalni odnos. S obzirom na to da osigurava uvid 

u opće uzroke zemaljskih zbivanja, astrologiju određuje on kao znanost 

i štoviše kao najvišu ljudski stečenu znanost. Ipak je na pitanje može li 

se tu govoriti o »racionalnoj« medicini teško jednoznačno odgovoriti. 

Astrologija je doduše u njega ugrađena u jedan racionalno izveden sustav 

tumačenja pojava, koji se svodi isključivo na prirodno djelovanje, 

no pritom ostaje posve neosviještena i nepropitana mitologijska uvjeto- 

192

vanost astrologijskih određenja. U Grisogona ostaje sačuvana aristotelovska 

slika svijeta koja bitno razlikuje dvije svjetske regije. 

Primjer dvojice renesansnih filozofa-liječnika upozorava na to, da 

su, kad se govori o prisutnosti astrologije u sustavu tumačenja svijeta 

nekog renesansnog filozofa, nužna precizna određenja onoga o čemu se 

pritom radi. Bez obzira na to što obojica renesansnih mislilaca u svojim 

djelima posežu za astrologijom, znatna je razlika u načinu na koji određuju 

ulogu astrologije u medicini. Pritom dolazi do izražaja to koliko se 

oni razlikuju kao filozofi. Ta razlika, između ostalog, upućuje i na to da 

je liječnička praksa svagda bila i jest funkcija određenog tumačenja svijeta, 

ma koliko to (ne)osviješteno bilo u onih koji se medicinom bave. 

Napokon, iz svega rečenog proizlazi da pristupi bolesti i zdravlju što 

ih zastupaju Ficino i Grisogono predstavljaju ujedno i za nas današnje 

aktualne opcije. 

Ficino e Grisogono sugli influssi celesti 

Nell’articolo si studiano i concetti di astrologia e medicina di due 

filosofi rinascimentali, che erano allo stesso tempo medici e studiosi 

di astrologia – Ficino e Grisogono (nel caso di M. Ficino si riferisce 

al terzo libro della sua opera De vita). Però nell’articolo non si tratta 

di studio di eventuali influssi e relazioni tra i due filosofi. Qui li si studia 

prima di tutto come rappresentanti di diversi modi di applicazione 

dell’astrologia nell’ambito della medicina. Dopo che è stato studiato 

brevemente il rapporto tra astrologia e medicina nel corso della storia, 

nell’articolo sono ricapitolate le idee dei due filosofi legate al ruolo 

dell’astrologia nel ambito della medicina. 

Alla fine è dimostrato che le differenze nell’applicazione 

dell’astrologia tra i due non si possono ridurre alla pura constatazione 

che Ficino, nel prescrivere una terapia, utilizza mezzi magici, e Grisogono 

invece no. Proprio nel modo in cui funziona l’astrologia nelle loro 

idee di medicina, si dimostra che qui si tratta di qualcosa di molto più 

significativo – prima di tutto di un approccio completamente diverso 

alle malattie e alle cure, e poi dell’idea abbastanza diversa che i due 

pensatori hanno del mondo, che alla fine è presupposto della loro idea 

di medicina. 

193

La differenza fondamentale è la seguente: tutta la medicina, secondo 

Ficino, si basa sul pensiero preso da Proclo, secondo il quale il 

cielo, nella regione terrestre, è presente in maniera di Terra, e Terra è 

presente nel cielo in maniera di cielo. Con ciò è determinato anche il 

ruolo dell’astrologia nella sua percezione della medicina. Così qui non 

si tratta di un’accentuazione della causalità astrologica, ma più della 

corrispondenza tra la regione terrestre e quella celeste. Su questo quindi 

si fonda la possibilità della pratica magica, cioè la possibilità di attrarre 

favorevoli influssi celesti dalle terrene. Inoltre Ficino vede la salute prima 

di tutto come una coordinazione con l’universo. Benché, nei primi 

due libri dell’opera De vita, nella terapia consideri tradizionali metodi 

della medicina che si basano sulla teoria umorale e sulla dietetica, da 

Ficino l’accento non è posto sulla cura delle malattie. Lui non si occupa 

né del problema di formulare la diagnosi, né di descrivere i sintomi 

delle diverse malattie, né della prognosi del corso della malattia. Per lui 

la cosa fondamentale è di conoscere i legami tra le cose celesti e quelle 

terrene, che rende possibile influire sulle cose superiori con quelle 

inferiori, cioè di attrarre dei favorevoli influssi celesti. Grazie alla tesi 

dell’unicità dello spirito mondiale che collega celeste e divino, in questa 

interpretazione del mondo viene cancellata la differenza radicale 

tra le due regioni mondiali: supralunare e sublunare. 

Nella filosofia di Grisogono, e poi anche in medicina, l’astrologia 

funziona in un modo completamente diverso. A lui l’astrologia è necessaria 

nella pratica medica prima di tutto per formulare una diagnosi e 

per fare previsioni del corso della malattia. Nella prescrizione di una 

terapia lui usa le medicine dalla farmacologia popolare, che non mette 

in relazione con gli influssi astrali. Il rapporto fra la ragione celeste e 

quella terrestre lui lo vede specificatamente come un rapporto causale. 

Riguardo al fatto che assicura l’esame delle cause generali di avvenimenti 

terreni, Grisogono determina l’astrologia come una scienza e, 

anzi, come la maggiore scienza acquistata dall’uomo. Tuttavia, è difficile 

rispondere inequivocabilmente alla domanda se qui si può parlare 

di medicina »razionale«. L’astrologia, a dir il vero, è inserita secondo 

lui in un sistema razionalmente costituito dell’interpretazione dei 

fenomeni, che si riduce esclusivamente sulle attività naturali, mentre 

la modalità mitologica di determinazioni astrologiche esso non la pro- 

194

lematizza. Da Grisogono rimane conservata la visione aristotelica del 

mondo che distingue essenzialmente le due regioni mondiali. 

L’esempio dei due filosofi – medici rinascimentali – ammonisce 

sul fatto che, quando si tratta della presenza dell’astrologia nel sistema 

dell’interpretazione del mondo di un filosofo rinascimentale, è necessario 

precisare ciò di cui si sta trattando in quel momento. 

Nonostante i due pensatori rinascimentali nei loro sistemi filosofici 

usino l’astrologia, è notevole la differenza nel modo in cui determinano 

il ruolo dell’astrologia nella loro pratica medica. Con ciò viene evidenziato 

quanto questi due personaggi siano diversi come filosofi. Questa 

differenza introduce al fatto che la pratica medica è sempre stata, e lo 

è ancora, in funzione di una determinata interpretazione del mondo, 

nonostante il fatto che ciò sia o no riconosciuto da parte di quelli che 

si occupano di medicina. Infine, da tutto ciò che è stato detto consegue 

che gli approcci alla salute e alle malattie che sostengono Ficino e Grisogono 

rappresentano delle opzioni attuali anche per noi oggi. 

LUKA BORŠIĆ 



Razumijevanje Platona u Petrićevu djelu 

Discussiones peripateticae 

U ovom radu istražujem kako je Petrić u djelu Discussiones peripateticae 

razumio Platonovu filozofiju i platonsku tradiciju. Cilj je ovog 

istraživanja pokazati je li u ovom svom povijesnofilozofski najznačajnijem 

djelu posrijedi isto razumijevanje Platona i platonizma kakvo je 

eksplicite zastupljeno u nekim njegovim manjim djelima, npr. Mystica 

Aegyptiorum et Chaldaeorum a Platone voce tradita iz 1591. godine. 

Kao što su stanovita istraživanja tih Petrićevih djela pokazala (npr. 

Leinkauf 2006.), Petrićev se platonizam razlikuje od »tipičnog« renesansnog 

platonizma, npr. ficinovskog. Naime, kod Ficina nalazimo poznatu 

i često naglašenu sintezu kršćanstva i (novo)platonizma: Platon i 

195

novoplatonizam sačinjavaju doctrina salutaris, nauk koji nam pomaže 

da se »izliječimo«, a Platona se razumije kao jednoga od glasnogovornika 

»svete religije«. 

Premda i kod Petrića nalazimo na tvrdo uvjerenje o ispravnosti Platonova 

nauka kao dijela božanske objave, Petrić počinje izlaziti iz teoloških 

okvira te kritički analizira strukturu i redoslijed Platonovih djela 

osobito s obzirom na razlikovanje ezoteričnog i egzoteričnog Platona. 

Naposljetku, polazeći od tih pretpostavki, pokazujem kako je takvo razumijevanje 

prisutno i u Discussiones peripateticae te osobito kako je 

Petrić začeo svojevrsnu »demistifikaciju« Platonova nauka. 

The understanding of Plato in Petrić’s work 

Discussiones peripateticae 

In this paper I examine Petrić’s understanding of Plato’s philosophy 

and Platonic tradition in his work Discussiones peripateticae. The aim 

of this research is to demonstrate whether in his most significant work 

in the field of history of philosophy Petrić understood Plato and Platonism 

in the same manner as in some of his minor writings, e.g. Mystica 

Aegyptiorum et Chaldaeorum a Platone voce tradita from 1591. 

As some of the studies of Petrić’s work have shown (Leinkauf 2006, 

for example), his Platonism does not fall under the ‘typical’ Renaissance 

Platonism as that of Ficino, for instance. Apparently Ficino’s Platonic 

thought is based on the familiar and frequently emphasized synthesis 

between Christianity and Neoplatonism. Plato and Neoplatonism form 

doctrina salutaris, a doctrine that helps us ‘heal’, in which Plato is understood 

as one of the spokesmen of the ‘Holy religion’. 

Although Petrić also strongly believes in Plato’s doctrine as an part 

of divine revelation, Petrić crosses the theological borders and critically 

analyzes the structure and chronological order of Plato’s works, with 

special emphasis on the difference between the esoteric and exoteric 

Plato. Lastly, on the basis of these assumptions, I also draw attention 

to this line of understanding in Discussiones peripateticae, and particularly 

as to how Petrić embarked upon a specific ‘demystification’ of 

Plato’s doctrine. 

196

KREŠIMIR ČVRLJAK 

Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, Zagreb, 

Hrvatska / 

Institute of the History of Croatian Literature, Theatre and Music, Croatian 

Academy of Sciences and Arts, Zagreb, Croatia 

Stope i tragovi Marsilija Ficina 

u djelu Frane Petrića 

Što je u najboljem stanju, to je za Platona najmanje izloženo 

vanjskom utjecaju i najmanje podašno za tuđi utjecaj (Država, II, 

380e/381b). Primijenimo li ovaj Platonov zaključak na F. Petrića i M. 

Ficina, nameću nam se dva pitanja: 1. Treba li Ficinov utjecaj podvesti 

pod kakvoću Petrićeva djela Nova de universis philosophia ili obratno? 

2. Je li Ficino svojim utjecajem ipak pridonio kakvoći tog djela? U 

identifikaciji Ficinova utjecaja na Petrića izvanredne je rezultate polučila 

osobito Maria Muccillo. 

U pismu Bacciu Valoriju 12. siječnja 1587. Petrić odmjerava stazu 

svoga intelektualnog uspona. Čitanje Ficinova djela Theologia Platonica 

(1482.) vezuje uza sami početak svoga naukovnog zaokreta prema 

platonizmu, kojim će fiksirati svoje mjesto u povijesti filozofije. Taj 

prevažni događaj zbio se još za naukovanja u Padovi (1548./1551.). 

Moguće je da je na Petrićev zaokret utjecao sam Ficino svojim zaokretom: 

»prodao« je Galena i druge svoje knjige iz medicine te sasma 

prionuo uz Platona. Čuo je Petrić za stanovitoga franjevca koji je podržavao 

platonovske konkluzije i zamolio ga da mu pokaže Platonov put. 

Franjevac mu je kao najbolji put predložio Ficinovo djelo Theologia 

Platonica. 

No, nije Ficino privukao Petrićevu pozornost samo s Platoničkom 

teologijom. Zamjetni su u Sretnom gradu tragovi iz drugih Ficinovih 

spisa. Ni u Petrićevu mladenačkom dijalogu Il Delfino overo Del bacio 

nije prošlo bez zaglèdanja u Ficinov komentar Platonove Gozbe. U 

drevnoj teologiji (prisca theologia) upravo je Ficinovim tragom otkrio 

još stariju filozofiju od Platonove i njome krenuo dosegnuti same izvore 

ljudskog znanja. 

U fino tkanoj mreži Ficinovih utjecaja valja biti načistu s odgovorom 

na jedno temeljno pitanje: Koji su to odjeci i koja pozivanja u 

197

Novoj sveopćoj filozofiji na neke sasvim osobite Ficinove doktrine? Već 

u prvom od četiriju traktata, naslovljenom Filonovim terminom Panaugia, 

Petrić posvjedočuje trajnu vezu s Ficinom, premda je u gradnji 

svoje filozofije posezao i za brojnim drugim, osobito antičkim, srednjovjekovnim 

i suvremenim izvorima. Znakovito je da Petrić u čitavom 

djelu na samo jednom mjestu spominje Ficina, a uz G. Pica della Mirandolu: 

u 21. knjizi Pankozmije, gdje raspravlja o djelovanju zvijezdā 

i astrologiji. Čini se naime da je Petrić stalno imao u vidu i prvenstveno 

u prvom planu držao vlastite pozicije. 

U pismu B. Valoriju iz Rima 25. ožujka 1595. Petrić se nije odazvao 

na Valorijev poziv da napiše Ficinov životopis zbog toga što je bio zauzet 

pisanjem svoga djela Paralleli militari. Sigurnim mu se pritom 

činilo da bi se o tome u Firenci moglo znati i učiniti mnogo više no 

igdje drugdje, a isto tako da bi se iz Ficinovih pisama mogle u tu svrhu 

prikupiti mnoge pojedinosti. S druge strane, osnovano je pretpostaviti 

da je B. Valori vidio u Petriću pravoga Ficinova životopisca. Šteta za 

nas što svijet nije upoznao M. Ficina iz pera jednog hrvatskog životopisca, 

a fortiori ratione, iz pera Frane Petrića. 

Tracing Marsilio Ficino 

in the work of Frane Petrić 

According to Plato what exists in its perfect form is least exposed 

to outside influence and least susceptible to foreign impact (Republica 

II, 380e/381b). If we apply this conclusion to Frane Petrić and Marsilio 

Ficino, two questions arise: 1. Should Ficino’s influence be qualified 

under Petrić’s Nova de universis philosophia? 2. Has Ficino with his 

influence actually contributed to the quality of this work? Much of the 

credit in the identification of Ficino’s influence on Petrić should be given 

to Maria Muccillo, who has come forward with some excellent 

results. 

In the letter to Baccio Valori of 12 January 1587, Petrić outlines 

the path of his own intellectual evolution. The reading of Ficino’s work 

Theologia Platonica (1482) marked the very beginning of his doctrinal 

shift towards Platonism, which would determine his place in the history 

of philosophy. This pivotal event had taken place during his studies in 

198

Padua (1548–1551). It is possible that Petrić’s shift was directly influenced 

by that of Ficino: he ‘sold’ Galen and his other medical books 

and entirely devoted himself to Plato. Petrić had heard of a certain Franciscan 

who advocated Platonic reasoning and asked to be guided along 

Plato’s path. As the best choice, the friar suggested Ficino’s Theologia 

Platonica. 

The latter was not the only Ficino’s work that attracted Petrić’s 

attention. La città felice reflects the influence of some of Ficino’s other 

writings. Petrić’s juvenile dialogue Il Delfino over Del bacio also draws 

on Ficino’s commentary of Plato’s Symposium. Following in the footsteps 

of Ficino in ancient theology (prisca theologia), Petrić discovered 

an even older philosophy than Plato’s and through it tried to reach the 

very sources of human knowledge. 

In the finely-knit fabric of Ficino’s influence one should have no 

doubts about a fundamental question: What are the reverberations 

of Ficino’s doctrine in Nova de universis philosophia? In the first of 

the four parts termed Panaugia after Philo, Petrić testifies to a lasting 

connection with Ficino, although in constructing his philosophy he 

drew on a number of other sources from the antiquity, the Middle Ages 

as well as contemporary. Interestingly, throughout the work Petrić mentions 

Ficino only once, that being in relation to G. Pico della Mirandola 

in the twenty-first book of Pancosmia, while discussing the influence 

of stars in astrology. Apparently, Petrić kept to his own positions and 

promoted them as such. 

In the Rome letter of 25 March 1595 to B. Valori, Petrić refused 

the former’s proposal to write Ficino’s biography due to preoccupation 

with his own work Paralleli militari. He believed that such a project 

would be best dealt with in Florence rather than anywhere else, and that 

the details from Ficino’s letters could contribute to the cause. On the 

other hand, there is ground to believe that B. Valori envisaged Petrić as 

a true biographer of Ficino. Regrettably, the world has not been given 

an opportunity to encounter Marsilio Ficino portrayed by a Croatian 

biographer, a fortiori ratione, Frane Petrić. 

199

BRUNO ĆURKO 



Albert Veliki, Toma Akvinski i Juraj Dragišić 

o trima mjerama vremena 

Na Sveučilištu u Parizu u trinaestom se stoljeću naučavalo da postoje 

tri mjere za protjecanje vremena. Pretpostavlja se kako ovo učenje 

potječe od Aleksandra Haleškog, koji je u svom djelu Sermones de 

sanctis et de tempore razlikovao: vječnost (aeternitas) koja nema ni 

početka ni kraja; vijek (aevum) koji ima početak, ali nema kraj; vrijeme 

(tempus) koje ima i početak i kraj. Istu je podjelu preuzeo i Albert Veliki 

u svom djelu Super Dionysium de divinis nominibus. On se pri razlikovanju 

vijeka od vječnosti oslonio na skolastičku distinkciju potentiaactus: 

vijek je uvijek u potenciji, a vječnost je akt. Po Albertu aevum je 

upravo ona mjera vremena, koja je svojstvena anđelima i dušama. 

Toma Akvinski ovom je problemu posvetio tri članka u desetom 

pitanju svoga velebnog djela Summa Theologiae. U četvrtom članku 

razmotrio je razliku između vremena i vječnosti, a u petom razliku između 

vijeka i vječnosti. U šestom je članku Akvinski raspravio postoji 

li jedan ili više vjekova i zaključio kako postoji samo jedan vijek. Po 

Tomi Akvinskom duhovna bića stoje u različitim odnosima prema trima 

mjerama vremena: »duhovna bića s obzirom na njihova svojstva i 

umnosti, u kojima je slijed, mjere se vremenom; s obzirom na njihov 

naravni bitak, mjere se vijekom; s obzirom na gledanje slave, sudjeluju 

u vječnosti.« 

Mjerama vremena posvetio je Juraj Dragišić tri poglavlja završne, 

devete knjige De natura caelestium spirituum quos angelos vocamus 

(Florentiae, 1499). Nakon što je izložio razliku među trima mjerama 

vremena, Dragišić je svoja razmišljanja najviše usmjerio prema objašnjenju 

pojma aevum. Pritom je izlagao poznata stajališta Alberta Velikog 

i Tome Akvinskog, iako nijednog od njih nije spomenuo. Izrijekom 

se pozivao na Aristotela, Boetija i Sv. Augustina, kao što su se pozivali 

Albert i Toma. U Dragišićevu je tekstu osjetan i utjecaj aristotelovske 

tradicije Pariškog sveučilišta, naročito Egidija Rimskoga i njegova dje- 

200

la De mensura angelorum. Napokon, Dragišić se pozvao na izvore na 

koje se Albert i Toma nisu izrijekom pozvali: Sv. Ivana Damaščanskog, 

Grgura iz Riminija i Sv. Jeronima. U svojim zaključcima o trima mjerama 

vremena Dragišić se složio sa stajalištima Tome Akvinskog, napose 

s tvrdnjom da vijek treba razlikovati od egzistencije anđelā. 

Albertus Magnus, Thomas Aquinas and 

Juraj Dragišić on the three measures of time 

The teaching of philosophy at the University of Paris in the thirteenth 

century propounded three measures of time. This doctrine has 

long been ascribed to Alexander of Hales, who, in his work Sermones 

de sanctis et de tempore, distinguishes the following measures of time: 

eternity (aeternitas), which has no beginning or end, age (aevum), which 

has a beginning but no end, and time (tempus), which has a beginning 

and end. The same classification was adopted by Albertus Magnus in 

his work Super Dionysium de divinus nominibus. In distinguishing age 

from eternity, he leaned on the scholastic distinction potentia – actus: 

age is ever in potency, and eternity is an act. According to Albertus, 

aevum is that measure of time typical of angels and souls. 

Thomas Aquinas has devoted three articles to this problem in the 

tenth question of his masterpiece Summa Theologiae. In the fourth article 

he discusses the difference between time and eternity, and in the 

fifth the difference between age and eternity. In the sixth article Aquinas 

argues about the existence of one or more ages, and concludes that 

there exists only one. According to Thomas Aquinas, spiritual beings 

stand in different relations towards the three measures of time: »Spiritual 

creatures as regards their affections and intellections, in which there 

exists succession, are measured by time; as regards their natural being, 

they are measured by the age; and as regards their vision of glory, they 

participate in eternity.« 

To the measures of time Juraj Dragišić has devoted three chapters 

of the closing, ninth book of his De natura caelestium spirituum quos 

angelos vocamus (Florentiae, 1499). Having elaborated the differences 

between the three measures of time, Dragišić focuses his attention on 

201

the explanation of the notion of aevum. In doing so, he draws on the 

familiar positions of Albertus Magnus and Thomas Aquinas, making 

no explicit reference to these authors. He draws on Aristotle, Boethius 

and St Augustine, as did Albertus and Thomas Aquinas before him. 

Dragišić’s text bears witness to the significant influence of Aristotelian 

tradition of the Paris University, especially Giles of Rome and his work 

De mensura angelorum. Finally, Dragišić refers to the sources which 

Albertus and Thomas Aquinas had not explicitly mentioned: St John 

of Damascus, Gregory of Rimini and St Jerome. In his conclusions on 

the three measures of time Dragišić agrees with the position of Thomas 

Aquinas, particularly with the statement that age (aevum) should be 

distinguished from the existence of angels. 

HEDA FESTINI 

Rijeka, Hrvatska / 

Rijeka, Croatia 

Petrić i Acastos 

Irkinja Iris Murdock (1919–1999), poznata filozofkinja s Oxforda 

i nagrađivana spisateljica, objavila je u knjizi Acastos (1987) dva 

platonička dialoga: »Art and Eros«, premijerno izveden 1980. godine, 

i »Above the Gods«, u kojima se pozabavila za nju uobičajenom tematikom 

o ljepoti, dobroti, istini i vjeri. U tim se dijalozima pojavljuju 

Sokrat i Platon te nekoliko izmišljenih lica, između kojih se ističe Acastos. 

Acastos spisateljice Murdock, nazvat ćemo ga Acastos I, sublimira 

moderniziranu verziju Platona. Opisat ćemo Acastos II kao radikalniju 

verziju modernizacije Platona. 

Petrićevi izleti u problematiku morala i etike uspoređuju se s izvornim 

Platonom, neoplatonizmom i oba Acastosa s ciljem da im se odredi 

položaj. Trebale bi biti zanimljivima i daljnje usporedbe, pogotovo s 

obzirom na razliku između tradicionalističke etike vrline i najnovijih 

smjeranja u primijenjenoj etici. 

202

Petrić and Acastos 

Iris Murdoch (1919–1999), a famous Oxford philosopher and 

award-winning Irish author, published in her book Acastos (1987) two 

Platonic dialogues: Art and Eros, premiered in 1980, and Above the 

Gods, concerned with her customary themes of beauty, goodness, truth, 

and faith. In the dialogues, Socrates and Plato make an appearance, as 

well as several fictional characters, one of whom is Acastos. 

Murdoch’s Acastos, whom we shall call Acastos I, sublimates a modernized 

version of Plato. Acastos II we shall describe as a more radical 

version of a modernized Plato. 

Petrić’s excursions into moral problems and problems in ethics are 

compared and located with regard to Plato, Neoplatonism, and both 

Acasti. Further comparisons are of interest, given the contrast between 

traditionalist virtue theory and the most recent directions of contemporary 

applied ethics. 

MIHAELA GIRARDI-KARŠULIN 



Strategija Petrićeve obrane 

Nove sveopće filozofije 

Od tri spisa koje je Petrić napisao u obranu svoje Nove sveopće 

filozofije (Apologia, Declarationes i Nova de universis philosophia: 

Emendationes) Emendationes su objavljene najkasnije (1993) i najslabije 

su do sada, koliko mi je poznato, istražene. U ovom izlaganju želim 

izložiti ne toliko pojedine Petrićeve teze nezavisno o kontekstu, nego 

načela, »strategiju« Petrićeve obrane. 

Pri tome nužno u vidokrug razmatranja ulaze i Petrićeve Peripatetičke 

rasprave. Mogućnost, potrebu i obranu novoplatoničkog (kršćanskog) 

sustava filozofije temelji Petrić na uvidu u bezvrijednost 

Aristotelove filozofije u filozofskom i teološkom smislu, kao i u smislu 

plagiranja filozofskih učenja prethodnika. Mimo općepoznate Petrićeve 

203

kritičnosti prema Aristotelu u izlaganju se želi konkretno prikazati što 

Petrić napada kod Aristotela i kojim se argumentima služi. Time će se 

pojasniti što je za Petrića filozofija i koji su njezini zadaci i kako on tu 

filozofiju, putem odbacivanja Aristotelova filozofskog puta, želi obrazložiti 

i obraniti od prigovora. 

The strategy of Petrić’s defence of 

Nova de universis philosophia 

Of the three writings Petrić had written in defence of his Nova de 

universis philosophia (Apologia, Declarationes and Nova de universis 

philosophia: Emendationes), the latter was published last, as late 

as 1993, and to my knowledge, has attracted the least scholarly attention 

until today. In this paper my focus will be laid on the ‘strategy’ of 

Petrić’s defence – rather than on some of his particular theses regardless 

of the context. 

In doing so Petrić’s Discussiones peripateticae will come into the 

focus of my attention as well. The possibility, necessity and defence 

of the Neoplatonic (Christian) system of philosophy Petrić grounds 

on the insight into the insignificance of Aristotle’s philosophy in both 

philosophical and theological terms, as well as in the sense of plagiarising 

the philosophical doctrine of his predecessors. Besides Petrić’s 

traditional criticism of Aristotle, this paper aims to pinpoint Petrić’s 

concrete objects of criticism in Aristotle’s philosophy and highlight the 

arguments that he used in doing so. This will lead to a better insight into 

what Petrić actually understands as philosophy and its role, and how 

he intends to interpret and defend this philosophy against criticism by 

rejecting Aristotle’s philosophical path. 

204

ALEKSANDRA GOLUBOVIĆ 

Filozofski fakultet, Sveučilište u Rijeci, Hrvatska / 

Faculty of Philosophy, University in Rijeka, Croatia 

Petrić o Božjim atributima 

Petrić je u Novoj sveopćoj filozofiji, unutar drugog sveska naslovljenog 

Panarchia, čitavu jednu knjigu, devetnaestu, posvetio upravo 

Božjim atributima: »De divinibus proprietatibus« / »O božanskim svojstvima«. 

Tu je obradio sljedeće Božje atribute: mudrost, jednostavnost, 

nepromjenjivost, istinu, dostatnost, dobrotvornost i savršenstvo. U 

sljedećim trima knjigama, ujedno završnim knjigama Panarhije, prikazao 

je još tri atributa: posvudnost, vjekovječnost te Boga kao stvoritelja 

svijeta. 

Današnja filozofija religije, posebice ona američka, istražuje božanske 

atribute prije svega s ciljem da ih precizno definira te objasni njihov 

međusobni odnos. Usporedit ćemo poteškoće koje današnja filozofija 

religije ističe kada se radi o odnosu među atributima i vidjeti kako je 

Petrić rješio iste probleme. Neke od poteškoća sadržane su u sljedećim 

pitanjima: Kako objasniti ideju da je Bog biće dostatno samome sebi? 

Na koji se način može razumjeti teza da je Bog odvojen od svijeta kad 

Petrić inzistira na atributu Božje posvudnosti? Na što se misli kada se 

kaže da je Bog vjekovječan, koja je definicija vječnosti i u kojem je 

odnosu s vremenom? Kako protumačiti Božje savršenstvo s obzirom 

na postojanje tolikih nesavršenosti (zala) u svijetu? Koje mjesto zauzima 

istina unutar rasprave o Božjim atributima? Tom ćemo usporedbom 

dodatno razjasniti koju je ideju Boga imala zapadnjačka filozofija u 

renesansnom razdoblju, odnosno kakvu je sliku Boga ponudio Petrić u 

svojoj Panarhiji. 

Petrić on Divine attributes 

In his Nova de universis philosophia, in the second part entitled Panarchia, 

Petrić devoted the entire nineteenth book to Divine attributes: 

wisdom, simplicity, immutability, truth, sufficiency, beneficence and 

perfection. In the next three books, the closing books of Panarchia, he 

205

described three additional attributes: omnipresence, sempiternity and 

God as creator of the world. 

Current philosophy of religion, especially American, examines divine 

attributes primarily from the perspective of providing their precise 

definition and explaining their relatedness. We aim to compare the 

difficulties that present-day philosophy of religion emphasizes when 

the relationship between the attributes is concerned and see how Petrić 

dealt with the same problems. Some of the difficulties are comprised 

in the following questions: How to explain an idea that God is a selfsufficient 

being? How to understand a thesis that God is separated from 

the world when Petrić insists on the attribute of God’s omnipresence? 

What is implied under the statement that God is eternal, what is the 

definition of eternity, and how is it related to time? How to interpret 

Divine perfection with regard to the existence of so many imperfections 

(evils) in the world? What is the place of truth within the discussion on 

Divine attributes? This comparison will further illucidate the idea of 

God in Western philosophy of the Renaissance and Petrić’s idea of God 

in his Panarchia. 

Ivan Kapec 

XIII gimnazija, Zagreb, Hrvatska / 

XIIIth Gymnasium, Zagreb, Croatia 

Neke značajke Petrićeva latinskog prijevoda 

Kaldejskih proročanstava 

Ovaj rad nastoji ukazati na neke značajke Petrićeva latinskog prijevoda 

Kaldejskih proročanstava. Oracula Chaldaica bio je iznimno 

važan spis za veliki broj renesansnih mislilaca. Način na koji je tretiran 

grčki tekst i njegov latinski prijevod važan je za razumijevanje razvoja 

Petrićeve misli, napose s obzirom na njegovo djelo Nova de universis 

philosophia. 

Sam grčki izvornik dostupan je samo u fragmentima pa je način 

interpretacije i razumijevanje teksta do krajnosti individualiziran u 

autorā koji su se služili tim tekstom u kreiranju vlastitih ideja i misli. 

206

Osim toga, zbog različitih izvora osnovnog teksta i njihovih međusobnih 

nepodudarnosti, a katkad i zbog gramatičke nepreciznosti, Petrićev 

latinski prijevod Kaldejskih proročanstava nije uvijek jednoznačan i 

lako razumljiv. Zbog toga ga je većim dijelom potrebno promatrati i u 

svjetlu Petrićevih originalnih tekstova. 

Some of the characteristics of Petrić’s Latin 

translation of Oracula Chaldaica 

This paper aims to draw attention to some of the characteristics 

of Petrić’s Latin translation of Oracula Chaldaica, the latter being a 

valuable source for many Renaissance philosophers. The treatment of 

the Greek original and its Latin translation are important for the understanding 

of the evolution of Petrić’s thought, especially with regard to 

his work Nova de universis philosophia. 

The Greek original itself is available only in fragments so that the 

interpretation and understanding of the text is highly individualized in 

the authors who used that text in formulating their own ideas and thoughts. 

Petrić’s Latin translation of Oracula Chaldaica is inconsistent in 

meaning and is not easily understood because of the many versions of 

the original text and their incongruity. That is why for the most part it 

should also be viewed in the light of Petrić’s original writings. 

IVICA MARTINOVIĆ 



Petrićevi prigovori Aristotelovu pojmu 

neprekidnine 

Prigovore Aristotelovu pojmu neprekidnine Petrić je prvo izložio u 

Discussiones peripateticae (1581), posebno u četvrtoj knjizi »De mundi 

temporisque aeternitate« četvrtoga sveska, gdje je osporio beskonačnu 

djeljivost crte. Isti je argument primijenio i u svom djelu Della nuova 

207

geometria libri XV. (1586, 1587), u trećoj knjizi »Della linea in genere«. 

Napokon, najsustavnije je te prigovore izložio u drugoj knjizi 

svoga djela De rerum natura libri II priores (1587), s kojim je bio 

nakanio započeti svoju prirodnu filozofiju. Svoje stavove protiv Aristotelova 

poimanja neprekidnine, formulirane i objavljene u razdoblju 

1586–1587, javnosti je ponovo predstavio okupljene na jednom mjestu 

– u svom remek-djelu Nova de universis philosophia (1591), u drugoj i 

trećoj knjizi Pancosmije. 

U knjizi »De spacio mathematico«, drugoj knjizi njegova djela De 

rerum natura libri II priores i potom drugoj knjizi Pancosmije, oblikovao 

je Petrić nekoliko prigovora protiv Aristotelova pojma neprekidnine, 

protiv beskonačne djeljivosti konačne kolikoće, u konačnici protiv 

potencijalne beskonačnine. Članak želi proučiti i ocijeniti argumente s 

pomoću kojih je Petrić pokušao osporiti Aristotelov pojam neprekidnine, 

najutjecajniji Aristotelov rezultat u filozofiji prirode i filozofiji 

matematike. 

Prvi je prigovor Aristotelu Petrić uputio kad je formulirao svoj postulat 

o djeljivosti: »I kao što je onaj beskonačni prostor beskonačno 

djeljiv, konačni je konačno djeljiv.« (66.1) Zatim je proučavao odnos 

geometrijske kolikoće i broja, te odnos beskonačnog prostora prema 

matematičkim tvorevinama u njemu. Pritom je tvrdnju »Crta se može 

beskonačno dijeliti.« ocijenio kao najprijeporniju (assertio … maxime 

controversa, 66.4). 

Tek nakon te pripreme Petrić je ušao u izravnu polemiku s Aristotelom. 

Prvo netočnom tvrdnjom: »Aristotel nigdje nije dokazao tvrdnju: 

neprekidnina se može dijeliti u beskonačnost.« (66.4), a Aristotel je to 

dokazom a contrario učinio u šestoj knjizi Fizike. Napokon, Cresanin 

je osporio i samu Aristotelovu definiciju neprekidnine, a da pritom nije 

uočio da u njoj treba razlikovati dio neprekidnine od njezine međe. 

Umjesto toga pribjegao je duhovitosti: ako Aristotel osporava da djeljiva 

kolikoća može nastati od nedjeljivih točaka, onda ja osporavam da 

neprekidnina nastaje od prekidninā (67.1). Pri kraju svoga silovitoga 

napada na Aristotelovu definiciju neprekidnine Petrić spominje i važnu 

Aristotelovu tvrdnju: »U neprekidnini su dijelovi prije cjeline« (67.1). 

Prema tome, Cresaninu je poznato da pojam dijela ima nezamjenjivu 

ulogu u Aristotelovoj definiciji neprekidnine. Ali on to otkriva usput, 

kad to više ne ometa njegov prigovor. 

208

Napokon, Petrić pristupa i ključnom Aristotelovu primjeru za neprekidninu 

– crti. On poriče tvrdnju »Crta nije sastavljena od točaka.« 

i tu je Aristotelov istomišljenik, ali on poriče i tvrdnju »Crta se može 

dijeliti na uvijek djeljive djelove.«, a time postaje izričitim Aristotelovim 

protivnikom. Cresanin nudi novo rješenje: »Crta je posve jednostavna 

stvar (simplicissima res, 67.2).« Ali tu ne pokazuje što se s tim 

rješenjem može učiniti bilo u matematici bilo u filozofiji. Tek kasnije 

on uvodi pojam najmanje crte (linea minima, 67.4) kao nedjeljive kolikoće, 

drugačije od nedjeljive točke. 

Raspra s Aristotelom poslužila je Petriću da pri kraju svoga spisa de 

spacio mathematico obradi još dvije važne teme: ‘račun’ s beskonačninama 

i genealogiju znanosti. Do operacija s beskonačninama Petrić je 

došao dok je nastojao dokazati da iz beskonačne djeljivosti crte slijede 

»mnoge nemoguće stvari« (impossibilia multa, 67.2), a prije svih ova 

četiri apsurda: 

1. Sve su crte međusobno jednake. 

2. Konačna crta jednaka je crti protegnutoj u beskonačnost. 

3. Dio crte jednak je cijeloj crti. 

4. Dvije beskonačnosti nisu međusobno jednake. 

A kad se Petrić pozabavio genealogijom znanosti, u njoj je, začudo, 

znanost o neprekidninama ili geometrija prethodila znanosti o prekidninama 

ili aritmetici, jer, upozorava Petrić, »neprekidnina je starija od 

prekidnine« (68.2). Dapače, znanosti o neprekidninama pripalo je prvo 

mjesto u Petrićevoj genealogiji znanosti. 

Uz druge uvide, druga knjiga Petrićeve Pancosmije potpuno nam 

otkriva što je Petrić mislio de continuo ili de divisibilitate quantitatis 

te nam ujedno nudi mnoge detalje Petrićeve neuspješne strategije pri 

osporavanju Aristotelovih pojmova neprekidnine i potencijalne beskonačnine. 

Prigovarajući Aristotelu, Petrić i ne htijući upozorava na glavne 

domete Aristotelova nauka o neprekidnini, ali nudi svoja, drugačija 

rješenja, poput zamisli o najmanjoj nedjeljivoj crti. Iako svojim rješenjima 

ne uspijeva postići ono što je Aristotel blistavo postigao pojmom 

neprekidnine u tumačenju prirode i matematike, Petrić unutar polemike 

s Aristotelom postavlja nova pitanja kad se bavi računom s beskonačninama 

i genealogijom znanosti. 

209

Petrić’s objections to Aristotle’s notion 

of the continuum 

Objections to Aristotle’s notion of the continuum Petrić first submitted 

in Discussiones peripateticae (1581), particularly in “De mundi 

temporisque aeternitate”, book four of the fourth volume, in which he 

refuted the infinite divisibility of the line. Petrić resorted to the same 

argument in his work Della nuova geometria libri XV. (1586, 1587), in 

book three »Della linea in genere«. Finally, a most systematic argumentation 

was submitted in book two of his work De rerum natura libri II 

priores (1587), with which he intended to begin his natural philosophy. 

His views against Aristotle’s conception of continuum, formulated and 

published in the years 1586–1587, he submitted to the public again, this 

time compiled in his masterpiece Nova de universis philosophia (1591), 

in the second and third book of Pancosmia. 

In the book “De spacio mathematico”, second book of his work 

De rerum natura libri II priores subsequently the second book of Pancosmia, 

Petrić formulated several objections against Aristotle’s notion 

of the continuum, against infinite divisibility of finite quantity, and 

lastly against the potential infinite. This paper will examine and evaluate 

the arguments with which Petrić attempted to refute Aristotle’s 

notion of the continuum, Aristotle’s most influential result in the field 

of natural philosophy and the philosophy of mathematics. 

Petrić’s first objection to Aristotle was contained in his formulation 

of the postulate of divisibility: “Just as the infinite space is infinitely 

divisible so is the finite finitely divisible.” (66.1) He further expounded 

the relationship of geometric quantity and number, as well as the relationship 

between infinite space and the mathematical things in it. The 

assertion that “A line is infinitely divisible” he evaluated as the most 

controversial (assertio … maxime controversa, 66.4). 

It was not until this preparation that Petrić came into direct polemic 

with Aristotle. First with a false assertion: “Aristotle has never proved 

the statement: the continuum can be infinitely divided.” (66.4), as Aristotle 

a contrario proved in the sixth book of his Physics. Lastly, Petrić 

refuted Aristotle’s definition of the continuum itself, failing to distinguish 

part of the continuum from its extreme. Instead, he resorted to witty 

210

argumentation: if Aristotle denies that divisible quantity is composed 

of indivisible points, then I deny that the continuum is composed of 

discreta (67.1). Towards the end of his vehement argumentation against 

Aristotle’s definition of the continuum, Petrić also mentions Aristotle’s 

assertion: “In the continuum parts are prior to the whole” (67.1). Accordingly, 

Petrić knew that the notion of part had an irreplaceable role in 

Aristotle’s definition of the continuum. But this he reveals casually, 

when it no longer interferes with his objection. 

Lastly, Petrić also approaches Aristotle’s crucial example of the 

continuum – the line. He denies the assertion “Line is not composed of 

points.”, sharing Aristotle’s opinion, but also rejects the statement “Line 

is divisible in its always divisible parts.”, thus becoming Aristotle’s major 

opponent. Petrić offers a new solution: “Line is the simplest thing 

(simplicissima res, 67.2).” But here he fails to show how this solution 

can be employed in mathematics or philosophy. It was later that he 

introduced the notion of the minimal line (linea minima, 67.4) as indivisible 

quantity, different from indivisible point. 

Polemic with Aristotle led Petrić to expound additional two topics 

towards the end of his writing de spacio mathematico: calculus of infinite 

quantities and genealogy of science. The former came as result of 

his efforts to prove that infinite divisibility of the line is followed by 

“many impossible things” (impossibilia multa, 67.2), and prior to all, 

these four absurdities: 

1. All lines are mutually equal. 

2. The finite line is equal to the line that stretches into infinity. 

3. Part of line is equal to the whole line. 

4. Two infinites are not mutually equal. 

Curiously, in Petrić’s consideration of the genealogy of science, the 

science of continua or geometry preceded the science of discreta or 

arithmetic, because, Petrić emphasizes, “continuum is older than discretum” 

(68.2). Accordingly, the science of continua was awarded the 

first place in Petrić’s genealogy of science. 

Apart from other insights, the second book of Pancosmia provides 

full insight into Petrić’s view of the continuum or de divisibilitate quantitatis, 

offering us many details on Petrić’s futile strategy in refuting 

211

Aristotle’s notions of the continuum and the potential infinite. In his 

objections to Aristotle, Petrić implicitly points the major contributions 

of Aristotle’s doctrine of continuum, but also submits his own solutions 

such as the idea of the minimal indivisible line. Although his solutions 

failed to bring him the results as brilliant as those of Aristotle with the 

notion of the continuum in the interpretation of nature and mathematics, 

within his polemic with Aristotle, Petrić comes forward with new 

questions dealing with the calculus of infinite quantities and genealogy 

of science. 

ŽELJKA METESI 



Frane Petrić i Emanuele Tesauro 

o cilju pjesništva 

U Petrićevu učenju o čuđenju kao vanjskom cilju pjesništva te njegovu 

stavu da novost čini osnovu čuđenja jasno se prepoznaju bitni teorijski 

elementi karakteristični za kasniju, baroknu poetiku Emanuelea 

Tesaura. 

Iako se Petrić i Tesauro slažu oko zadatka pjesništva – ono treba 

pobuditi čuđenje – njihova se teorijska gledišta razlikuju u pogledu konačnog 

cilja čuđenja. Već u svojem ranom djelu Lettura sopra il sonetto 

del Petrarca (1552) Petrić poučava da pjesništvo treba svoj pravi, krajnji 

cilj naći u poticanju vrline, znanja i mudrosti, a potom u djelu Della 

Poetica vrlo jasno izražava kritički stav prema modernim pjesnicima 

svoga doba koji se, vođeni osobnim interesima, zaustavljaju na začuđenosti 

kao krajnjem cilju. U poetičkoj teoriji 17. stoljeća, u kojoj svoje 

reprezentativno mjesto nalazi Emanuele Tesauro sa svojim kapitalnim 

djelom Il cannocchiale aristotelico, čuđenje ima za cilj u prvom redu 

prikazati pjesnikovu virtuoznost i impresionirati čitatelja majstorstvom 

jezične igre. 

Na temelju uočenih razlika između Petrićeva i Tesaurova pristupa 

cilju pjesničkog čina, u radu su posebno obrađeni značenje i zadaća 

212

pojma ingegno, kako ih tumače Petrić i Tesauro. Unatoč tomu što je 

navedeni pojam u teoriji baroknog predstavnika razrađeniji i složeniji 

nego kod creskog mislioca, on za obojicu predstavlja dokaz čovjekove 

sličnosti s Bogom, prirođenu sposobnost invencije, čudesnu snagu duha 

kojom čovjek-umjetnik stvara poput drugog Boga. Ingegno ima ključnu 

ulogu u pjesničkom stvaranju, no za razliku od Tesaura, u Petrićevoj 

teoriji ingegno ne želi zabavljati već poučavati, obogatiti ljudsku spoznaju 

i, kako Cresanin pokazuje u djelu L’Amorosa filosofia, uzdignuti 

dušu do sfere inteligibilnog. 

Frane Petrić and Emanuele Tesauro 

on the purpose of poetry 

Petrić’s doctrine of the marvel (maraviglia) as exterior purpose of 

poetry and his view that novelty constitutes the basis of marvel clearly 

demonstrate the major theoretical elements characteristic of the more 

mature, Baroque poetics of Emanuele Tesauro. 

Although Petrić and Tesauro agree on the role of poetry – to arouse 

marvel – their theoretical views differ concerning the ultimate purpose 

of marvel. In his early work Lettura sopra il sonetto del Petrarca 

(1552), Petrić elaborates that poetry should seek its true and ultimate 

ideal in enhancing virtue, knowledge and wisdom, while in his Della 

Poetica he most critically argues against the modern poets of his day 

who, guided by private interests, choose marvel as the ultimate purpose. 

In seventeenth-century poetics in which Emanuele Tesauro occupies a 

prominent place with his masterpiece Il cannocchiale aristotelico, surprise 

has primarily been assigned the role of demonstrating the poet’s 

virtuosity and impressing the reader with his artful wording. 

Having drawn a parallel between Petrić’s and Tesauro’s approach 

to the purpose of a poetic act, this paper will consider the meaning and 

role of the notion ingegno as interpreted by Petrić and Tesauro. Despite 

the fact that Tesauro’s theoretical approach to the mentioned notion is 

more elaborate and complex than that of Petrić, they both envisage it as 

proof of man’s resemblance to God, an inherent capacity of invention, 

miraculous energy of the spirit with which man-the artist creates in a 

God-like manner. Ingegno plays a crucial role in poetic creativity. In 

213

Tesauro’s theory this notion is claimed to entertain the reader, whereas 

in that of Petrić it should teach, enrich human knowledge and, as the 

Cres philosopher explicates in his L’Amorosa filosofia, elevate the soul 

to the sphere of the intelligible. 

Meyra Moise 

Verona, Italia / 

Verona, Italija 

L’intuizione dell’infinità del mondo 

in Francesco Patrizi 

L’intuizione dell’infinità del mondo ha suggestionato le menti fin 

dagli albori della speculazione filosofica, non meno dell’idea di Dio, 

dell’anima, dell’oltretomba. Né si può identificare l’infinito con ciò che 

Dio ha creato, secondo l’antico sillogismo del Kalam, a cui molti fecero 

appello, che all’infinita causa debba corrispondere l’infinito effetto. 

Poiché l’effetto, cioè il mondo, per quanto concepito infinito, sarebbe 

sempre inferiore a Dio, suo creatore, e quindi non infinito nel senso 

assoluto, bensì indefinito. 

La Nova de universis philosophia di Patrizi comparve lo stesso 

anno in cui Bruno pubblicava in Germania il De Immenso et Innumerabilibus, 

confermando quanto già aveva poeticamente espresso in volgare 

nel De l’Infinito Universo e Mondi. Entrambi i filosofi sostenevano 

l’infinità del mondo deducendola dall’infinita causa a cui corrisponda 

l’effetto infinito. 

Nella Panaugia, Patrizi muove dalla luce per giungere a Dio, negando 

che a lui si possa giungere, secondo la prova aristotelica, mediante 

il moto. Dio per Patrizi è l’Unitutto (unomnia) dal quale, per gradi, 

neoplatonicamente procede la realtà. Patrizi vede nella luce il punto di 

unione delle cose spirituali e materiali. Infatti, se ogni conoscenza procede 

dai sensi e di questi il più importante è la vista, che ha per oggetto 

la luce, questa viene ad essere la prima mediatrice tra il mondo corporeo 

e il mondo incorporeo. Ma anche Dio è metaforicamente luce, luce 

infinita di cui l’altra non è che l’immagine. 

214

Petrićeva intuicija o beskonačnosti svijeta 

Intuicija o beskonačnosti svijeta zaokupljala je duhove od početaka 

filozofske spekulacije, i to ne manje od ideje o Bogu, duši i prekogrobnom 

životu. Ne može se beskonačnina identificirati s onim što je Bog 

stvorio, a prema drevnom kalamskom silogizmu, na koji su se mnogi 

pozivali, da beskonačni uzrok mora odgovarati beskonačnom učinku. 

Jer učinak, tj. svijet, ukoliko je zamišljen kao beskonačan, uvijek će 

biti inferioran Bogu, svom stvoritelju, i stoga neće biti beskonačan u 

apsolutnom smislu. 

Petrićeva Nova de universis philosophia pojavila se iste godine kad 

je Bruno u Njemačkoj objavio svoj spis De Immenso et Innumerabilibus, 

što je već poetično izrazio na talijanskom u De l’Infinito Universo 

e Mondi. Obojica su filozofa tvrdila da je svijet beskonačan, izvodeći 

ga iz beskonačnoga uzroka kojem odgovara beskonačni učinak. 

U Panaugiji, Petrić se kreće od svjetla da bi dospio do Boga, zanijekavši 

da se do njega može uspeti, prema aristotelovskom dokazu, 

posredstvom gibanja. Bog je za Petrića Jednosve (unomnia), od kojega, 

po stupnjevima, novoplatonovski, potječe stvarnost. U svjetlu vidi Petrić 

točku koja objedinjuje duhovne i tvarne svari. Zapravo, ako spoznaja 

potječe od osjetila, a od ovih je najvažnije vid, koji za svoj predmet 

ima svjetlo, time svjetlo postaje prvim posrednikom između tjelesnoga 

i netjelesnoga svijeta. Metaforično govoreći, i Bog je svjetlo, svjetlo 

istinito, spram kojega drugo svjetlo nije nego slika. 

Maria Muccillo 

Facoltà di Filosofia, Università »La Sapienza« di Roma, Italia / 

Filozofski fakultet, Sveučilište »La Sapienza«, Rim, Italija 

La concezione patriziana dello spazio 

fra platonismo e aristotelismo: 

le sue fonti e la sua fortuna nella cultura 

filosofica del Seicento 

In questa relazione si esaminerà la concezione dello spazio esposta 

da Patrizi, dapprima, nel suo De rerum natura libri II priores. Alter 

215

de spacio physico, alter de spacio mathematico, pubblicato a Ferrara 

nel 1587, e, successivamente, inserita nella sua globale e sistematica 

sintesi filosofica della Nova de universis philosophia. Nell’evoluzione 

del pensiero patriziano, la dottrina dello spazio doveva costituire, come 

si desume da alcune lettere, l’»inizio« della sua »filosofia«, una originale 

e costruttiva proposta con la quale il Chersino si proponeva di 

partecipare, insieme a Telesio e ai suoi seguaci, a quel grande progetto 

innovativo che avrebbe dovuto condurre all’elaborazione di una nuova 

filosofia della natura da opporre, come valida e soddisfacente alternativa, 

a quella aristotelica, ormai corrosa da una critica, che raggiunse il 

suo momento culminante proprio nelle sue Discussiones peripateticae. 

Già nel quarto tomo di quest’opera il filosofo aveva infatti attaccato 

la filosofia naturale aristotelica mostrando l’insufficienza, se non la 

totale erroneità, dei suoi principi fondamentali, e il mare di contraddizioni 

nel quale l’incapacità dello Stagirita a muoversi correttamente sul 

piano della deduzione logica e dell’applicazione dei suoi stessi principi 

all’esperienza, avevano ridotto la sua filosofia della natura, che appariva 

pertanto inutile e incapace di fornire una plausibile spiegazione degli 

accadimenti fisici. 

Tra l’altro, un ruolo importante aveva svolto in quella sede la discussione 

del concetto aristotelico di »luogo«, che era stato da Patrizi 

sostanzialmente rifiutato come irrazionale, contraddittorio e incompatibile 

con i principi stessi della filosofia dello Stagirita; questa discussione 

rappresenta dunque, per così dire, la »pars destruens« di quella 

dottrina dello spazio che Patrizi, come suo contributo originale, verrà 

elaborando negli anni tra il 1581 e il 1587, e sarà riproposta in seguito 

nel contesto globale di una deduzione metafisica e fisica del sistema 

dell’universo, nel quarto trattato della Nova de universis philosophia, 

come la vera e reale alternativa a quella aristotelica. 

Attraverso l’analisi di alcuni dei passaggi più significativi della 

dottrina patriziana dello spazio, si cercherà di ricostruirne la genesi non 

solo come conseguenza del continuo, quasi ossessivo confronto con la 

concezione aristotelica, ma anche come positivo risultato del sapiente e 

originale uso e sviluppo delle fonti antiche e rinascimentali (soprattutto 

di Filopono, di Giovanni Francesco Pico della Mirandola e dello stesso 

Telesio). 

216

Si accennerà inoltre alla fortuna di questa dottrina nella speculazione 

filosofica del Seicento, soprattutto nella filosofia di Gassendi e 

nella polemica anticartesiana di Henry More, autori che utilizzeranno 

la dottrina patriziana, ma con significati e finalità ormai profondamente 

diverse da quelle per cui essa era stata originariamente elaborata. 

Petrićevo poimanje prostora između 

platonizma i aristotelizma: 

njegovi izvori i fortuna u filozofiji 17. stoljeća 

Ovo će izlaganje istražiti poimanje prostora, koje je Petrić izložio u 

svom djelcu De rerum natura libri II priores. Alter de spacio physico, 

Alter de spacio mathematico (Ferrara, 1587), a kasnije uvrstio u svoju 

globalnu i sustavnu filozofsku sintezu Nova de universis philosophia. 

U razvoju Petrićeve misli, kako se da razabrati iz nekih pisama, nauk 

o prostoru trebao je postati ‘početkom’ njegove ‘filozofije’, izvornim 

i konstruktivnim prijedlogom s kojim je Cresanin naumio, zajedno s 

Telesijem i njegovim učenicima, sudjelovati u velikom inovativnom 

programu, koji je trebao dovesti do izgradnje nove filozofije prirode, 

da bi se suprotstavila, kao valjana i zadovoljavajuća alternativa, Aristotelovoj 

filozofiji, već načetoj kritikom, koja je svoj vrhunac dostigla u 

Petrićevu djelu Discussiones peripateticae. 

Već je u četvrtom svesku ovoga djela Cresanin doista napao Aristotelovu 

prirodnu filozofiju, ukazujući na nedostatnost, ako ne i potpunu 

lažnost njezinih osnovnih principa i na nebrojena proturječja, pričem 

je Stagiraninova nesposobnost da ispravno postupa na planu logičke 

dedukcije i primjene vlastitih principa na iskustvo degradirala njegovu 

prirodnu filozofiju, koja se zbog toga razloga pokazala neuporabivom i 

nesposobnom da ponudi plauzibilno objašnjenje fizičkih događaja. 

Štoviše, u tom je kontekstu raspra o Aristotelovu pojmu ‘mjesta’, 

koji je Petrić odbacio kao iracionalan, proturječan i nespojiv sa samim 

principima Aristotelove filozofije, igrala važnu ulogu. Raspra na tim 

stranicama predstavlja, tako rekuć, »pars destruens« nauka o prostoru, 

koji je Petrić izradio između 1581. i 1587. kao svoj vlastiti doprinos i 

koji je potom iznovice izložio u globalnom kontekstu metafizičke i fi- 

217

zičke dedukcije sustava svemira u četvrtom svesku svoje Nove sveopće 

filozofije kao istinsku i stvarnu alternativu Aristotelovu nauku. 

Analizom nekih od najznačajnijih mjesta Petrićeva nauka o prostoru 

autorica želi rekonstruirati njegovu genezu, ne samo kao posljedicu 

jedne neprestane, gotovo opsesivne konfrontacije s Aristotelovim 

poimanjem, nego i kao pozitivan rezultat mudre i izvorne uporabe i 

dogradnje antičkih i renesansnih izvora (naročito Filopona, Pica della 

Mirandole i samoga Telesija). 

Uz to, izlaganje će se osvrnuti i na fortunu Petrićeva nauka o prostoru 

u filozofskoj spekulaciji 17. stoljeća, prije svega u Gassendijevoj 

filozofiji i protukartezijanskoj polemici Henryja Morea, mislilaca koji 

su se poslužili Petrićevim naukom, ali u značenju i sa svrhom bitno 

drukčijima od onih koje je izvorno zastupao Petrić. 

TOMÁŠ NEJESCHLEBA 

Centre for Patristic, Medieval and Renaissance Texts, Palacký University, 

Olomouc, Chech Republic / 

Centra za patrističke, srednjovjekovne i renesansne tekstove, Sveučilište 

Palacký, Olomouc, Češka Republika 

Frane Petrić and the immortality debate 

By the fifteenth century the immortality of the soul had already earned 

its place among the topics of the Renaissance philosophical debate 

and was soon to become one of the most important questions. Divergences 

between the Neoplatonic solution of the problem by Marsilio 

Ficino on the one hand and dissimilar interpretations of Aristotle on the 

other hand led to the forbidding to advocate the Alexandrist and Averroist 

positions as it was prescribed by the bull Apostolici regiminis at the 

Fifth Lateran Council in 1513. The polemic had escalated especially 

after the publication of the Tractatus de immortalitate animae (1516) 

by Pietro Pomponazzi, which fundamentally influenced the discussion 

of the problem in the sixteenth century. 

This paper aims to examine the place of Frane Petrić in this philosophical 

debate, which was earlier sketched (but only in one para- 

218

graph) by Giovanni di Napoli in his book L’immortalità dell’anima nel 

Rinascimento (Torino, 1963). Considering that Petrić has not written a 

special treatise on the immortality of the soul, the paper has two tasks. 

The first is to summarize his critique of Aristotle and Aristotelism in his 

Discussiones peripateticae where he shows that he is well aware of the 

ambiguity of the interpretation of Aristotle’s doctrine of the soul. The 

second objective is to reconstruct his notion in the Pampsychia with 

respect to his Antiaristotelism and to the earlier Neoplatonic solutions 

of the problem. 

Frane Petrić i raspra o besmrtnosti duše 

Od 15. stoljeća besmrtnost je duše zauzela svoje mjesto među temama 

renesansne filozofske raspre i uskoro postala jednim od najvažnijih 

pitanja. Divergencije između Ficinova novoplatonovskog rješenja 

problema s jedne strane i različitih tumačenja Aristotela s druge strane 

vodile su zabrani da se brane stajališta aleksandrista i averoista, kako 

je to naloženo bulom Apostolici regiminis na Petom lateranskom saboru 

1513. godine. Polemika se posebno zaoštrila nakon što je objavljen 

Tractatus de immortalitate animae (1516) Pietra Pomponazzija, djelo 

koje je bitno utjecalo na raspre u sljedećim desetljećima pa sve do kraja 

16. stoljeća. 

Izlaganju je cilj istražiti mjesto Frane Petrića u ovoj filozofskoj 

raspri, što je ranije, ali samo u jednom odlomku, ocrtano u knjizi 

L’immortalità dell’anima nel Rinascimento (Torino, 1963) Giovannija 

di Napolija. Kako Petrić nije napisao posebnu raspravu o besmrtnosti 

duše, izlaganje ima dvije zadaće. Prva je sažeti njegovu kritiku Aristotela 

i aristotelizma u Discussiones peripateticae, gdje on pokazuje da je 

posve svjestan dvoznačnosti u tumačenjima Aristotelova nauka o duši. 

Druga je zadaća rekonstruirati Petrićevo poimanje duše u Pampsychiji 

s obzirom na njegov antiaristotelizam i ranija novoplatonovska rješenja 

problema. 

219

DAVOR NIKOLIĆ 

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska / 

Faculty of Philosophy,, University ogf Zagreb, Croatia 

Petrićevi Dijalozi o retorici – 

uzorna novoplatonovska retorika 

Della retorica dieci dialoghi (1562.) pripadaju ranijem razdoblju 

Petrićeva filozofskoga rada, razdoblju u kojem se zanimao za humanističke 

teme u užem smislu. Tako se uz probleme poetike i povijesti 

uhvatio u koštac i s retorikom. Odbacujući stare aristotelovske zasade, 

on gradi novu, nebesku retoriku. U formi dijaloga (Platonovoj proznoj 

tehnici) obrušava se velikim žarom na Aristotelovu retoriku koja čovjeka 

kvari, a ne vodi ga k istini, što bi, po Petriću, trebala biti jedina 

zadaća retorike. 

Promatramo li Petrića u kontekstu oživljenih novoplatonovskih 

strujanja u renesansi, njegov bismo napor za izgradnjom nebeske retorike 

zasigurno mogli okarakterizirati kao stvaranje jedne sustavne novoplatonovske 

retorike. Ipak, odbacujući aristotelovske tehnike argumentiranja 

i prokazujući ih kao sofističke, Petrić se i sam služi elementima 

Aristotelove argumentacije. 

Zanemarujući praktičnu narav retorike, iskazanu u vidu govorništva, 

umijeća koje je bilo na visokoj cijeni u antici, a ugled kojega je obnovljen 

u renesansi, Petrić odlazi u sfere filozofije jezika te zahtijeva da 

se retorika izgradi kao sustavna znanost i da se odvoji od govorništva. 

Napušta li sam Petrić tada svoj izvorni predmet proučavanja ili jednostavno 

negira određenje retorike na osnovi govorništva, koje je tek 

jedno od mnogih čovječjih umijeća? Petrićevi Dijalozi o retorici bez 

sumnje su i danas aktualni, ali u njima nećemo naći praktične savjete o 

sastavljanju govora ili popise retoričkih figura (što je nepisano pravilo 

svih priručnika o retorici). Umjesto toga pred sobom imamo uzorno 

novoplatonovsko djelo, ali koje je apsolutno ovisno o aristotelovskoj 

retoričkoj misli. 

220

Petrić’s Della retorica dieci dialoghi – exemplary 

Neoplatonic rhetoric 

Della retorica dieci dialoghi (1562) belong to Petrić’s earlier philosophical 

works, from the period marked by his interest in humanistic 

themes in the strict sense. In addition to studying the problems of poetics 

and history, he also tackled those of rhetoric. Rejecting the old Aristotelian 

tradition, he built a new ‘celestial’ rhetoric. In the form of dialogue 

(Plato’s prose technique), he argues fervently against Aristotle’s 

rhetoric which spoils man and does not guide him towards the truth 

– the latter, according to Petrić, being the single role of rhetoric. 

If we view Petrić in the context of the revived Neoplatonic streams 

of the Renaissance, his efforts in building the celestial rhetoric could 

certainly be characterized as the forming of a systematic Neoplatonic 

rhetoric. Although rejecting Aristotelian techniques of argumentation 

as Sophistical, Petrić still resorts to certain elements of Aristotle’s argumentation. 

Neglecting the practical nature of rhetoric expressed in the form of 

oratory, skill highly revered in the antiquity and revived in the Renaissance, 

Petrić enters the domain of the philosophy of language, demanding 

that rhetoric be conceived as a systematic science, separate from 

oratory. Does Petrić abandon the original subject-matter of his study or 

simply negates the definition of rhetoric on the basis of oratory – merely 

one of the many humans arts? Petrić’s Dialogues on Rhetoric have 

not lost their scholarly appeal although they do not offer rules on the 

composition of the oration or list the figures of speech (like most rhetorical 

manuals). Instead, we have before us an exemplary Neoplatonic 

work, entirely leaning on Aristotelian rhetorical thought. 

221

SNJEŽANA PAUŠEK-BAŽDAR 

Zavod za povijest i filozofiju znanosti HAZU, Zagreb, Hrvatska / 

Institute of the History and Philosophy of Science, Croatian Academy of 

Sciences and Arts, Zagreb, Croatia 

Ivan Bratti i renesansna alkemija 

U doba renesanse alkemijska je teorija doživjela svoj vrhunac i svoj 

zalaz. Njezin je vrhunac izražen sintezom materijalne (vanjske) i duhovne 

(umutarnje) komponente. Pokusom Velikog umijeća (Ars Magna) 

nastojalo se postići istodobno savršenstvo materije (zlato) i savršenstvo 

duha (jedinstvo s Bogom). Kako su rezultati upornih i dugotrajnih pokusa 

Velikog umijeća izostali, tako u kasnoj renesansi ponovo dolazi 

do podjele alkemije na materijalnu (praktičnu) i duhovnu (okultizam, 

magija). 

Istranin Ivan Bratti u Kopru je i Puli pisao, a u Veneciji objavio 

djelo Discorso della vecchia et nuova medicina (1590.). Tim se djelom 

istaknuo kao predstavnik onih prirodnih filozofa koji su zastupali 

materijalnu (praktičnu) alkemiju. U njemu je raspravljao o argumentima 

za i protiv ljekovitosti prirodnog i umjetnog zlata. Pri tome se 

djelomično koristio gledištima neposrednih prethodnika: Marsilija Ficina 

(1433.–1499.), Giovannija Pica della Mirandole (1463.–1494.) i Paracelsusa 

(1493.–1541.). Premda se smatrao novoplatonovcem, Bratti je preuzeo 

Aristotelovu teoriju o nastanku metala i minerala u utrobi Zemlje te 

arapsku živino-sumpornu teoriju o građi metala. Pri tome ju je nastojao 

nadograditi, pa je odredio živu kao »potencijalno zlato«. 

Jedinstvenost Brattijeve rasprave je u tome što je on zaključio da su 

prirodno i umjetno zlato jednakovrijedni, kako po svojim svojstvima, 

tako i po ljekovitosti. Time se razlikovao od onih alkemičara-praktičara 

koji su zastupali aristotelizam, smatrajući da je umjetno zlato »zlatnije 

od prirodnoga«, pa zbog viška zlatnoće ima jače djelovanje. 

Ivan Bratti and Renaissance alchemy 

It was during the Renaissance that alchemy witnessed both its climax 

and sunset. Its peak was marked by the synthesis of the material 

222

(outer) and spiritual (inner) component. The experiment of Ars Magna 

was devised so as to attain a simultaneous perfection of the matter 

(gold) and perfection of the soul (union with God). Since the continuous 

and time-consuming experiments of Ars Magna gave no results, late 

Renaissance again saw the division of alchemy into material (practical) 

and spiritual (ocultism, magic). 

Ivan Bratti of Istria wrote his Discorso della vecchia et nuova medicina 

(Venice, 1590) in Kopar and Pula. With this work Bratti fell into 

the group of natural philsophers who advocated material (practical) alchemy. 

Here he argued for and against the healing qualities of natural 

and artifical gold. In doing so he partly drew on his immediate predecessors: 

Marsilio Ficino (1433–1499), Giovanni Pico della Mirandola 

(1463–1494) and Paracelsus (1493–1541). Although he considered 

himself a Neoplatonist, Bratti adopted Aristotle’s theory of the origin of 

metals and minerals in the Earth’s core as well as the Arabic mercurysulphur 

based theory on the structure of metals. He went a step further 

and determined mercury as ‘potential gold’. 

The uniqueness of Bratti’s treatise lies in his conclusion that the 

natural and artificial gold are of equal value in terms of both their properties 

and healing qualities. This view distinguished Bratti from those 

alchemists-practitioners who promoted Aristotelianism, holding artificial 

gold to be ‘more golden than the natural’, owing its stronger effect 

to the surplus of gold. 

ESTELLA PETRIĆ-BAJLO 


Engleski odjel, Sveučilište u Zadru, Hrvatska 

Frane Petrić and Late Renaissance 

Scientific Culture 

We prefer the term ‘scientific culture’ to science in this paper since 

in the context of the sixteenth century we can hardly speak about science 

in terms of what it means today. It cannot be denied, however, that 

it was exactly the period of the late Renaissance which had witnessed 

223

the birth of modern science: »The development of natural studies and 

experimental observations carried out in the late Renaissance introduced 

the idea that we can approach the world of the divine without the 

mediation of sacred Scripture, of theology or scholastic philosophy, and 

of course without the mediation of any Church. What is at stake is not 

the existence of God… In fact, for the Renaissance scientist it remains 

clear that God himself wrote the book of Nature. The point is that now 

they can read it directly… The accordance between natural philosophy 

and theology, between Nature and Scripture … is bound to be broken.« 

(Tanzella-Nitti, 2004: 74). 

As already pointed out (E. Petrić, 2006), Petrić’s insistence on the 

difference between the concepts of creator (creatore, that is God) and 

maker (facitore, that is a poet) reveals that he had made a clear distinction 

between theology and philosophy. Since both, the creator and a 

maker ‘write books’, the question of the nature of the language they 

use could be opened at this point. What to this end remains open to 

examination is the way Petrić had treated the faith–reason (that is religion–science) 

relation in his new philosophy. The task seems to have 

been much more complex than an examination of the faith–creativity 

relation because the scientific revolution of the seventeenth century, 

which was announced by thinkers like Petrić and which ended with the 

mathematization of nature, had to encounter with both theology and 

(Aristotelian) philosophy. Namely the change that occurred in the early 

modern scientific culture of the West (Gaukroger, 2006; Dear, 2001) 

was such that contemplative reading (both theological and philosophical) 

of the book of Nature was replaced by a new, experimental and 

operationalistic approach whose aim was not only to understand the 

perfect harmony of God’s creation but rather to figure out and quantify 

all the natural forces in order to produce calculations that could 

help us humans to also gain control over nature. The cultural climate 

of the age was thus marked by the destruction and novelty at the same 

time. As Rossi says, “Petrus Ramus had destroyed Aristotle’s philosophy, 

Copernicus Ptolemy’s astronomy, Paracelsus Galenic medicine… 

Is it not clear, wrote John Dryden, that in this last century a new nature 

has been revealed to us? The theme of novelty was pervasive in all of 

European culture and the word new appeared almost obsessively in the 

224

titles of hundreds of scientific publications in the seventeenth century: 

Novum Organum by Bacon, Nova de universis philosophia by Francesco 

Patrizi (1591), De mundo nostro sublunari philosophia nova by 

Gilbert (1651), New Astronomy by Kepler (1609), Discourses on Two 

New Sciences by Galileo (1638), Novo teatro di machine by Vittorio 

Zonca (1607), to name just a few.” (The Birth of Modern Science, 2001: 

44). Unfortunately, Rossi does not quote from Petrić. 

Of more relevance for the topic therefore is Stephen Gaukroger 

and his book The Emergence of a Scientific Culture: Science and the 

Shaping of Modernity, 1210–1685 (OUP, 2006), which offers a more 

detailed analysis of Petrić’s contribution to the scientific revolution in 

the early modern era. Gaukroger refers to Petrić’s Discussionum Peripateticarum 

tomi IV (1581) and Nova de universis philosophia (1591) 

in the “bibliography of works cited” (539), but it is evident from his 

text that he never directly quotes from any of Petrić’s works. Nevertheless, 

some of his views are worth considering. Gaukroger thinks that in 

Petrić’s, as well as in Kepler’s system of thought, natural philosophy 

and theology have blended: “Let us begin with Kepler, whom I have 

placed in a Neoplatonist tradition. Within scholastic Aristotelianism, 

what had distinguished natural philosophy from revealed theology was 

that the latter was understood to take us beyond the natural world to 

some understanding of the rationale for physical events and human affairs. 

In the Neoplatonist tradition, by contrast, natural philosophy and 

theology blend into one another. But, as we have seen, this is at the 

expense of natural philosophy, which, even in Patrizi, is not pursued 

as an independent form of enquiry but rather emerges as a by-product 

of Neoplatonist metaphysics, which is itself ultimately subservient to 

Neoplatonic theology.” (172). 

Both Rossi and Gaugroker find faults with Petrić’s cosmological 

ideas because, they say, Petrić’s novelties in the field were reduced to 

his “speculative imagination” (Rossi, 2001: 65). How then to explain 

this passage from Gaukroger’s book: “Patrizi’s cosmological ideas 

were not without influence with his contemporaries and immediate successors. 

Gassendi explicitly acknowledged his indebtedness to Patrizi 

on the question of the nature of space, for example, and Bacon’s cosmology 

was very much in the tradition of speculative cosmology and 

225

derived celestial motions from matter theory, and the scheme he set out 

owed a good deal to Patrizi.” (100). Nevertheless, Gaukroger remains 

scornful of Petrić’s speculations (E. Casey would disagree with such a 

term), which had enabled the rise of the modern science. 

Frane Petrić i znanstvena kultura 

kasne renesanse 

Umjesto pojmu znanosti u ovom ćemo se radu radije prikloniti pojmu 

‘znanstvene kulture’, jer u kontekstu 16. st. jedva da možemo govoriti 

u znanosti u suvremenom značenju te riječi. Nikako pak ne možemo 

zanijekati da je upravo razdoblje kasne renesanse svjedočilo nastanku 

suvremene znanosti: »Razvoj prirodnih znanosti i eksperimentalnih 

istraživanja u razdoblju kasne renesanse pridonio je ideji da možemo 

pristupiti Božjem djelu bez posredovanja Svetoga Pisma, teologije ili 

skolastičke filozofije i, naravno, bilo koje od vjeroispovijesti. Ono što je 

upitno nije postojanje Boga … Renesansnim je znanstvenicima zapravo 

sasvim jasno da je Bog ispisao knjigu prirode. Stvar je u tome da ju oni 

sad mogu neposredno iščitavati … Suglasje između prirodne filozofije 

i teologije, između prirode i Svetoga pisma … time je osuđeno na propast.« 

(Tanzella-Nitti, 2004: 74). 

Kako je već istaknuto (E. Petrić, 2006), Petrićevo ustrajno razlikovanje 

pojmova stvoritelj (creatore tj. Bog) i činitelj (facitore tj. pjesnik) 

razotkriva nam njegovo jasno razlikovanje teologije i filozofije. S obzirom 

na to da i stvoritelj i činitelj ‘pišu knjige’ jasno je da je time moglo 

biti otvoreno i pitanje prirode jezika kojim se svaki od njih služi. U tom 

smislu ono što ostaje otvorenim za propitivanje jest način na koji se Petrić 

u okvirima svoje nove filozofije bavio odnosom između vjere i razuma 

tj. religije i znanosti. Taj se odnos čini daleko složenijim od odnosa 

između vjere i kreativnosti, jer se znanstvena revolucija 17. st., koju su 

najavili mislioci poput Petrića i koja je rezultirala matematizacijom prirode, 

morala uhvatiti u koštac i s teologijom i s (aristotelovskom) filozofijom. 

Naime, temeljna okosnica promjene koja se zbila u zapadnoj 

‘znanstvenoj kulturi’ u razdoblju ranoga moderniteta (Gaukroger, 2006; 

Dear, 2001) sastojala se u tome da je kontemplativno (i s teološkog i 

s filozofskog aspekta) čitanje knjige prirode ustupilo mjesto novom, 

226

eksperimentalnom i operacionalističkom pristupu proučavanju prirode, 

koji je imao za cilj ne više samo razumijevanje savršenstva Božjeg djela 

nego i proračunavanje i kvantifikaciju svih prirodnih sila, ne bi li se 

došlo do kalkulacija koje bi čovjeku omogućile ovladavanje prirodom. 

Kulturna je klima stoga općenito u ovome razdoblju bila u isto vrijeme 

rušiteljska i inovativna. Kako ističe Rossi: »Petrus Ramus dokrajčio je 

Aristotelovu filozofiju, Kopernik Ptolemejevu astronomiju, Paracelzus 

Galenovu medicinu … Nije li jasno, pisao je John Dryden, da nam se u 

prethodnom stoljeću razotkrila nova priroda? Tema novosti prožela je 

cjelokupnu europsku kulturu, a riječ nov pojavljivala se, gotovo opsesivno, 

u naslovima stotina znanstvenih publikacija u 17. st.: Baconov 

Novum Organum, Petrićeva Nova de universis philosophia (1591), Gilbertova 

De mundo nostro sublunari philosophia nova (1651), Keplerova 

Astronomia nova (1609), Galilejevi Discorsi e dimostrazioni matematiche 

intorno a due nuove scienze (1638), Nuovo teatro di machine 

et edificii (1607) Vittorija Zonce, da spomenemo samo neke od njih.« 

(The Birth of Modern Science, 2001: 44). Nažalost, Rossi se nijednom 

nije pozvao neposredno na Petrića. 

Relevantnijom se za našu temu stoga čini knjiga The Emergence of 

a Scientific Culture: Science and the Shaping of Modernity, 1210–1685, 

Stephena Gaukrogera (OUP, 2006), koja nudi detaljniju analizu Petrićeva 

doprinosa znanstvenoj revoluciji u razdoblju ranoga moderniteta. 

Gaukroger navodi dva Petrićeva naslova u bibliografiji na kraju svoje 

knjige (539): Discussionum Peripateticarum tomi IV (1581) i Nova de 

universis philosophia (1591), ali je iz teksta ove knjige jasno da se njezin 

autor nikada ne poziva neposredno na Petrićeva djela. U svakom 

slučaju, neki od njegovih stavova potiču na razmišljanje. Gaukroger 

smatra da je kod Petrića, baš kao i kod Keplera, došlo do stapanja prirodne 

fiolozofije i teologije: »Krenimo s Keplerom, kojega sam smjestio 

u novoplatonovsku tradiciju. Unutar skolastičkog aristotelizma prirodna 

se filozofija razlikovala od teologije objavljene religije po tomu 

što nas teologija vodi onkraj svijeta prirode prema nekom razumijevanju 

razložnosti fizičkih zbivanja i ljudskoga djelovanja. Nasuprot tome, 

u novoplatonovskoj je tradiciji došlo do stapanja prirodne filozofije i 

teologije. Ali, kao što smo vidjeli, to se zbilo na štetu prirodne filozofije 

koja se, čak ni kod Petrića, nije razvila u smjeru samostalnog područja 

227

istraživanja, već se javlja kao nus-proizvod novoplatonovske metafizike, 

koja je u konačnici podređena novoplatonovskoj teologiji.« (172). 

I Rossi i Gaukroger prigovaraju Petrićevim kozmološkim zamislima 

jer su se Petrićeve novine u ovom području, kažu oni, svele na njegovu 

»spekulativnu imaginaciju« (Rossi, 2001: 65). Kako onda objasniti 

sljedeći odlomak iz Gaukrogerove knjige: »Petrićeve kozmološke ideje 

nisu ostale bez utjecaja na njegove suvremenike i bliske nastavljače. 

Tako, primjerice, Gassendi izričito priznaje svoj dug prema Petriću kad 

je riječ o naravi prostora, a Baconova kozmologija u velikoj je mjeri 

nastala u duhu spekulativne kozmologije i izvela nebeska gibanja iz teorije 

materije pa shema, kako je to Bacon izveo, dobrim dijelom duguje 

Petriću.« (100). Unatoč svemu tome, Gaukroger ostaje sumnjičav prema 

Petrićevim spekulacijama (termin s kojim se E. Casey ne bi složio), 

a koje su omogućile nastanak suvremene znanosti. 

ŽELJKO SENKOVIĆ 

Filozofski fakultet, Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku, Hrvatska / 

Faculty of Philosophy, J. J. Strossmayer University in Osijek, Croatia 

Još jedna komparacija Petrićeva i Aristotelova 

sretnog grada/polisa 

Izvorni poticaj Petrićevu Sretnom gradu moguće je pronaći kako u 

platonovskom tako i u aristotelovskom horizontu, što će se ovdje pokazati 

diferenciranim komparativnim čitanjem Aristotelove Politike. Naime, 

nije riječ samo o tome da se u ovom Petrićevu mladenačkom spisu 

prepoznaju ključne teze Aristotelove političke misli, uključujući pitanje 

o sreći, staležima i odgoju, nego i o svojevrsnom selektivnom čitanju 

Stagiranina od strane Petrića. Pokazat ću da su sve bitne Petrićeve idealističke 

postavke o ustroju grada i brige za građane zaista mogu pronaći 

u Aristotelovu djelu, ali da to otvara drugačiju vrstu problema. 

Ukoliko je Aristotelovu političku filozofiju u osnovi moguće čitati 

kao razdijeljenu na ariste politeia i pragmatički horizont unutar kojega 

Stagiranin nastoji održati praktično sve političke poretke kao relativno 

dobre, onda su pristupi čovjeku kod njega mnogostruki. Slijedom toga, 

228

npr. puk (demos) nije uvijek prepoznat kao onaj tko je nedostatan za 

participaciju u valjanom poretku. Stoga pažljiva komparacija Petrićevih 

i Aristotelovih gledišta, provedena u spomenutom smislu, otvara 

pitanja da li je znameniti hrvatski filozof u nakani »sažimanja Aristotelovih 

političkih poredaka« završio u svojevrsnom paradoksu, naime u 

redukciji na ono bitno platonovsko kod Aristotela. 

Yet another comparison between Petrić’s 

and Aristotle’s happy city/polis 

Original inspiration for Petrić’s La città felice should be sought on 

both the Platonic and Aristotelian horizon, as will here be demonstrated 

through differentiated comparative reading of Aristotle’s Politica. 

Namely, the focus of our attention will be on the recognition of the 

fundamental theses of Aristotle’s political thought in Petrić’s juvenile 

opuscle, including the question of happiness, classes and education, but 

also on Petrić’s selective reading of the great Greek of Stageira. I aim 

to show that all of Petrić’s major idealistic theses on the organisation of 

the city and commonwealth can actually be found in Aristotle’s work, 

but that again leads to a problem of different nature. 

If Aristotle’s political philosophy can basically be read as divided 

between ariste politeia and the pragmatic horizon within which he 

attempts to practically maintain the political orders as relatively good, 

then his approaches to man are manifold. Hence, people (demos) are not 

always recognized as inept to participate in a valid order. A careful comparison 

between the views of Petrić and Aristotle in this respect opens a 

series of questions on whether the famous Croatian philosopher in his intent 

to “abridge Aristotle’s political orders” arrived at a specific paradox, 

at a reduction of the essentially Platonic elements in Aristotle. 

229

IVANA SKUHALA KARASMAN 



Uloga astrologije u Teatru svijeta 

Giulija Camilla Delminija 

U ovom ću radu istražiti mjesto i ulogu astrologije u razumijevanju 

svijeta Giulija Camilla Delminija (1479–1544), i to na temelju njegova 

djela Theatrum mundi. U njegovu pristupu svijetu kao konstrukciji triju 

svjetova – nadnebeskog, nebeskog i elementarnog – astralni utjecaji 

imaju značajnu ulogu u procesu stvaranja svijeta. 

Delminio polazi od novoplatonovskog nauka o hijerarhiji bićā, koji 

se isprepleće s astrologijom. Pritom se služi simbolima kojima svijet 

prikazuje kao teatar, a ti se simboli pojavljuju i u kršćanskoj i u poganskoj 

simbolici te u raznim segmentima hermetičke tradicije. Njima se 

pokazuje odnos višeg nebeskog i nižeg elementarnog svijeta. Za razliku 

od u renesansi već poznatih oblika astrologije, kao što su primjena 

astrologije na medicinu i meteorologiju, u Delminija nalazimo jedan 

novi oblik primjene astrologije. Njegova kozmologija, utemeljena na 

astrologiji, povezana je s renesansnim konceptom mnemotehnike. 

The role of astrology in Theatrum mundi 

of Giulio Camillo Delminio 

The aim of this paper is to examine the place and role of astrology 

in the understanding of the world of Giulio Camillo Delminio (1479– 

1544) on the basis of his work Theatrum mundi. In his approach to the 

cosmos as a construction of three worlds – hypercelestial, celestial and 

elementary – astral influences have an important role in the development 

of the universe. 

Delminio starts from the Neoplatonic doctrine of the hierarchy of 

beings, interrelated with astrology. By means of symbols he represents 

the world as a theatre, his symbolism being characteristic of both the 

Christian and pagan tradition as well as various aspects of Hermetic 

tradition. The symbols are used to interpret the relationship between the 

230

higher celestial and lower elementary world. Contrary to the astrological 

forms known in the Renaissance such as the application of astrology 

in medicine and meteorology, Delminio introduces a new form of the 

application of astrology. Based on astrology, his cosmology is related to 

the Renaissance concept of mnemotechnics. 

IGOR ŠKAMPERLE 

Facoltà di Filosofia, Università di Ljubljana, Slovenia / 

Filozofski fakultet, Sveučilište u Ljubljani, Slovenija 

Sincretismo religioso rinascimentale e la sua 

comparazione con la forma contemporanea 

della ‘nuova spiritualità’ 

Il periodo del Rinascimento è caratterizzato da un generale rinnovamento 

del pensiero, includendo una trasformazione delle forme religiose. 

Alle due correnti principali, la riforma protestante e il successivo 

rinnovamento cattolico, un ruolo importante svolse il modello di sincretismo 

filosofico-religioso, dipendente dalle nuove scoperte di testi misteriosofici 

antichi e dalle nuove interpretazioni date loro, nella ricerca 

della verità spirituale sull’uomo e sul mondo. 

Questo sincretismo riguardava correnti di pensiero nel campo della 

magia naturale e le speculazioni naturalistiche, l’ermetismo, l’astrologia, 

l’alchimia e la cabala cristiana, ma anche certe affermazioni e atteggiamenti 

teologici. I suoi esponenti maggiori furono Ficino, Pico, Agrippa, 

Petrić, Postel, a cui seguono altri. L’intervento cercherà di riassumere 

e sottolineare gli aspetti gnostici, presenti in queste correnti di pensiero 

rinascimentale e dimostrare, come essi si mantennero nella cultura 

filosofica dell’epoca moderna, sopratutto nella forma della cosidetta 

teosofia, basata sulla concezione della continuità della fonte basilare 

e una forma antropologica uniche (una religio). La relazione tenterà 

di presentare aspetti simili che accomunano il pensiero rinascimentale 

alla cultura contemporanea, nonché molte e rilevanti differenze con il 

sincretismo, diffuso oggi negli ambienti di cultura, nel pensiero spiri- 

231

tuale e nella prassi delle molteplici correnti della cosidetta new age. 

L’intervento verterà sulle concezioni del sacro. 

Religiozni sinkretizam u vrijeme renesanse 

i njegova usporedba sa suvremenim oblikom 

‘nove duhovnosti’ 

Za renesansu je karakteristična cjelokupna obnova mišljenja, koja 

je uključivala i promjenu oblikā religiozne svijesti. Pored dviju velikih 

struja, vjerske reformacije i katoličke obnove, značajan je bio i model 

religiozno-filozofskog sinkretizma, koji je povezan s otkrićem nekih 

antičkih tekstova i novim stilom promatranja duhovne istine o čovjeku 

i svijetu. 

Taj je sinkretizam obuhvaćao misaone struje naravne magije, hermetizma, 

astrologije, alkemije i kršćanske kabale, a njegovi su glasnici 

bili Ficino, Agrippa, Petrić, Postel i mnogi drugi. Referat će pokušati 

istaknuti gnostičke aspekte te tradicije, koja se održala u novom vijeku 

u raznim oblicima takozvane teozofije, i ukazati na sličnosti, ali i značajne 

razlike u usporedbi sa suvremenim oblicima sinkretičkog mišljenja 

i prakse new age ili ‘nove duhovnosti’. 

STJEPAN ŠPOLJARIĆ 



Tragom povijesnih podataka iz Petrićevih 

Deset dijaloga o povijesti (1560) 

U okvirima filozofske historiografije ovo izlaganje poduzima tekstualnu 

analizu Petrićevih Deset dijaloga o povijesti / Della historia diece 

dialoghi (Venezia, 1560) radi obrade slijedećih podataka: 

1. izdavač i lica Petrićevih dijaloga kao realne povijesne osobe; 

2. pobliže određenje prostora, kojim se Petrić kretao po Veneciji, s 

obzirom na eksplicitni spomen poznatih lokacija (crkva S. Fran- 

232

cesco della vigna, bazilika S. Marco, dvorana Velikog vijeća / 

sala del maggior consiglio, crkva S. Stephano), kao i spomen 

nekih nepoznatih lokacija (Petrićeva camera, Contileova casa, 

Zenova casa i studio s privatnom bibliotekom); 

3. autobiografski iskazi (o razdoblju primarnog obrazovanja u Veneciji 

1541–1546., ff. 6b28–7,14, i o razdoblju lutanja po Italiji 

1556–1557., ff. 54b8–55,6); 

4. spomen nekih povijesnih događaja (rat iz 1557. između pape 

Pavla IV. i vojvode D’Alva, f. 1b34, i mir iz 1177. u Veneciji 

između cara Friedricha I. Barbarosse i pape Aleksandra III., f. 

14,20–23); 

5. spomen renesansnih autora: Giovanni Pontano, Francesco Robertello, 

Angelo Poliziano, Christoforo Landino, Pietro Gerardo, 

Paolo Giovio; 

6. spomen narodā i država (Mlečani, Dubrovčani, Turci, Indijci, Japanci, 

Kinezi, »žitelji Novog svijeta« ili »dobri ljudi iz Pattalisa 

ili Brazila«, f. 42,20–25) i pomorskih otkrića (Magellan, Columbo); 

7. neki ključni termini iz političke filozofije i povijesti u svom specifičnom 

renesansnom kontekstu (communanza, città, stato, Regno, 

Tirannide, Ottimati, Pochi, Popolo, Republica, Imperio; historia, 

giornali, memoriali, croniche, annali, commentari, vite). 

Realia Petrićevih Dijaloga o povijesti mogu nas približiti Cresaninovu 

mikrosvijetu tijekom njegova boravka u Veneciji do 1560. godine, 

kao i ranijim razdobljima. Time se Petrićevi dijalozi o povijesti koriste 

kao izvor za upoznavanje autorova konkretnog povijesnog svijeta, ali i 

da u novom svjetlu postave pitanje koliko takvi podaci mogu pridonijeti 

vjerodostojnoj interpretaciji u tekstu sadržane problematike. Unatoč 

ograničenih dometa ovakve analize, ona se ovdje poduzima kao jedna u 

nizu nužnih predradnja svake solidne interpretacije, koja primarno teži 

prosudbi neke filozofije u njezinu konkretnom duhovno-povijesnom 

obliku. 

233

Tracing historical data in Petrić’s Della historia 

diece dialoghi (1560) 

Within the context of philosophical historiography this lecture textually 

analyzes Petrić’s work Della historia diece dialoghi (Ten dialogues 

on history, Venice, 1560) in order to obtain the following information: 

1. real (historical) persons behind the editor and characters of 

Petrić’s dialogues; 

2. a more accurate mapping of Petrić’s whereabouts in Venice on 

the basis of explicit references made to some of the famous city 

locations (church S. Francesco della vigna, basilica S. Marco, 

Sala del maggior consiglio – Hall of the Great Council, church S. 

Stephano), but also less known ones (Petrić’s camera, Contile’s 

casa, Zeno’s casa and studio with a private library); 

3. autobiographical testimonies (on the period of his elementary 

education in Venice 1541–1546, ff. 6b28–7,14, and on his roaming 

throughout Italy 1556–1557, ff. 54b8–55,6); 

4. reference to certain historical events (the 1557 war between Pope 

Paul IV and Duke d’Alva, f. 1b34, and the 1177 Peace Treaty 

in Venice between Emperor Frederick I Barbarossa and Pope 

Alexander III, f. 14,20–23); 

5. reference to Renaissance authors: Giovanni Pontano, Francesco 

Robertello, Angelo Poliziano, Christoforo Landino, Pietro Gerardo, 

Paolo Giovio; 

6. reference to certain states and peoples of various origin (the Venetians, 

Ragusans, Turks, Indians, Japanese, Chinese, »the inhabitants 

of the New World« or »the good people of Pattalis or 

Brasil«, f. 42,20–25) and great maritime discoveries (Magellan, 

Columbus); 

7. some major terms from the field of political philosophy and history 

in their specific Renaissance context (communanza, città, 

stato, Regno, Tirannide, Ottimati, Pochi, Popolo, Republica, Imperio; 

historia, giornali, memoriali, croniche, annali, commentari, 

vite). 

Realia of Petrić’s Ten dialogues on history help us illucidate his Venetian 

microcosmos until 1560, as well as his earlier years. Petrić’s di- 

234

alogues on history thus provide material for an insight into the author’s 

concrete historical world and in a new light raise the question as to how 

much such information can contribute to a credible interpretation of the 

problematics comprised in the text. Despite limitations, such an analysis 

should be viewed as an indispensable preparation stage that will 

lead to a more solid interpretation aimed primarily to assess a certain 

philosophy in its concrete spiritual and historical form. 

FULVIO ŠURAN 

Facoltà di Filosofia, Università degli studi »Juraj Dobrila« di Pula, Croatia / 

Filozofski fakultet, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Hrvatska 

Francesco Patrizi e il concilio di Trento: 

un ripensamento etico sul duello 

La discussione sul decreto di condanna e sulla conseguente proibizione 

del duello da parte del concilio di Trento di certo non rappresenta 

un dei punti più importanti dell’assise conciliare. In realtà, come 

cercherò di dimostrare incentrandomi sulla riflessione del Patrizi su 

questo delicato argomento, il duello aveva tutte le carte in regola per 

essere trattato con le dovute precauzioni da parte dei padri conciliari. 

Esso costituiva materia quanto mai delicata e controversa ed era stata 

oggetto di discussione da oltre tre secoli e sulla quale nel cinquantennio 

precedente ben cinque pontefici avevano ritenuto necessario pronunciarsi 

in forma solenne. 

Al di là del tono perentorio e ultimativo, il decreto tridentino di 

proibizione del duello celava, come vedremo seguendo le riflessioni 

del Patrizi a tale riguardo, un’ambiguità di fondo in quanto ne rappresentava 

un compromesso fra posizioni fortemente contrastanti, che in 

quell’assise conciliare si erano espresse in modo quanto mai eloquente. 

Se, da una parte, il concilio di Trento sanzionò definitivamente la 

condanna del duello inteso come ordalia; dall’altra, questi non chiuse 

affatto il discorso sul duello inteso come leggitima difesa dell’onore e 

affermazione di un diritto naturale. Questione che si protrasse fino alla 

fine dell’ancien regimè. 

235

Il duello infatti si configurava come una questione sociale tutt’altro 

che irrilevante per la sua connotazione ambivalente: di ordalia – quale 

forma particolare di rapporto fra uomo e sacro – e di inculpata tutela 

– quale forma particolare di ricorso alla violenza privata a tutela di un 

fondamentale diritto naturale. In tutti e due i casi si tratta di una forma 

di onore, sia individuale sia nobiliare, del quale il Patrizi ne discuterà 

la fondatezza interpretandolo specialmente in qualità di virtù. In questa 

definizione dell’onore – che il Patrizi affronta con un gusto platonico 

– si possono scorgere questioni di alta portata politica, che sotto varia 

forma pongono sotto varia forma la questione dei rapporti tra individuo 

e Stato. In tal modo il duello, sempre quale forma d’onore, assumeva in 

tal modo un aspetto decisivo per le sue connotazioni sociali e politiche 

in quanto si inseriva nel più ampio dibattito sul problema dell’uso della 

violenza e dei confini fra violenza privata e violenza pubblica, fra faida 

e bellum iustum. 

Ed è proprio ne Il Barignano che il Patrizi mostra di aver compreso 

la portata pratica delle sue affermazioni etiche riguardanti il duello e 

l’onore sulla vita statale. Ed ecco perché alla domanda: che cos’è questo 

onore? il Patrizi non vuole rispondere “come persona che di duello 

scriva … ma filosoficamente”. In questo senso, per il Patrizi, un primo 

problema riguarda la sua interiorità o esteriorità; un secondo problema 

è quello della sua positività o negatività sociale; il terzo problema investe 

il diritto e il dovere che questi (l’onore) rappresenta per il singolo 

in quanto tutelato entro i limiti e con i mezzi dello Stato o in quanto 

trascendente gli interessi della collettività. 

Questo suo nuovo modo di trattare questa delicata questione 

eserciterà un’evvidente influenza, sia nel senso positivo che negativo 

del termine, su tutti i numerosi politici che nei due secoli a venire discuteranno 

dell’onore. 

Frane Petrić i Tridentski sabor: 

etičko promišljanje dvoboja 

Rasprava o dekretu osude i zabrane dvoboja od strane Tridentskog 

sabora zasigurno ne predstavlja jednu od glavnih točaka toga sabora. U 

svom ću radu, oslanjajući se na Petrićeva promišljanja o ovoj delikatnoj 

236

tematici, pokušati dokazati da je dvoboj imao sve potrebne argumente 

kako bi od strane saborskih otaca bio pomno tretiran. Dvoboj je, naime, 

više od tri stoljeća bio predmetom rasprava i predstavljao je delikatan 

i prijeporan predmet, o čemu svjedoči i činjenica da je čak pet papa 

osjetilo potrebu o njemu progovoriti u svečanoj formi. 

Povrh ultimativnoga tona, tridentski dekret o zabrani dvoboja skrivao 

je, kako ćemo uvidjeti slijedeći Petrićeva promišljanja, suštinsku 

dvosmislenost, predstavljajući zapravo kompromisno rješenje međusobno 

oprečnih stajališta koje su na spomenutom crkvenom saboru vrlo 

jasno izložene. 

Ako je, s jedne strane, Tridentski sabor definitivno potvrdio osudu 

dvoboja shvaćenog kao »Božji sud« (ordalia), s druge je strane ostavio 

otvorenim kvalifikativ dvoboja kao opravdane obrane časti i izraza prirodnoga 

prava. Pitanje koje je potrajalo sve do kraja staroga režima. 

Dvoboj je, naime, postao socijalnim pitanjem velikoga značenja 

zbog svoje dvojake konotacije: kao ordalia, odnosno kao specifičan 

oblik odnosa svjetovnoga i svetoga, i kao inculpata tutela, odnosno kao 

specifičan oblik posezanja za nasiljem u svrhu očuvanja temeljnoga 

prirodnoga prava. U oba je slučaja dvoboj shvaćen kao izraz časti, bilo 

individualne ili plemićke, o čijoj će utemeljenosti progovoriti Petrić. 

Iz takve se definicije časti, kojoj Petrić pristupa u platonskome duhu, 

mogu iščitati politička pitanja značajnoga dosega, u kojima se na različite 

načine progovara o odnosima između čovjeka i Države. Uključivši 

se u širu raspravu vezanu za uporabu nasilja i za razgraničenje između 

privatnoga i javnoga nasilja, između osvete i bellum iustum, dvoboj je 

kao izraz časti, poprimio značajne socijalne i političke konotacije. 

Upravo je u dijalogu Il Barignano Petrić dokazao da je na planu 

državnoga života shvatio praktične posljedice svojih etičkih tvrdnji o 

dvoboju i časti. Jasno je, stoga, zašto na pitanje »o kakvoj je časti riječ?«, 

Petrić ne želi dati odgovor »kao osoba koja o dvoboju piše…već 

na filozofski način«. U tom smislu, kad je riječ o časti, za Petrića prvi se 

problem odnosi na njezinu unutrašnjost ili izvanjskost; drugi problem 

na njezinu društvenu pozitivnost ili negativnost; treći problem obuhvaća 

pravo i dužnost koje čast predstavlja za pojedinca ukoliko je zaštićen 

državnim pravilima i sredstvima ili ukoliko je transcendentan društvenim 

interesima. 

237

Ponudivši novu perspektivu promišljanja o tom delikatnom pitanju, 

Petrić je izvršio snažan utjecaj, u pozitivnom i negativnom smislu riječi, 

na brojne političare koji će u iduća dva stoljeća raspravljati o časti. 

VESNA TUDJINA 

Zavod za povijesne i društvene znanosti HAZU, Zagreb, Hrvatska / 

Institute of the Historical and Social Sciences, Croatian Academy of Sciences 

and Arts, Zagreb, Croatia 

Mogućnost utjecaja Marka Antuna de Dominisa 

na Thomasa Hobbesa 

Za vrijeme de Dominisova boravka u Engleskoj, nešto dužeg od 

pet godina (1616.–1622.), Thomasu Hobbesu bilo je tek oko trideset 

godina i živio je izvan Londona na dvoru obitelji Cavendish, gdje je 

proveo velik dio svog dugog životnog vijeka kao sekretar grofa Williama 

Cavendisha i učitelj njegova istoimenog sina. Iako je mogućnost 

njegova susreta s de Dominisom postojala u Engleskoj u razdoblju de 

Dominisova prevođenja Baconovih Moral Essays na talijanski jezik, ali 

i ranije u Veneciji dok je Hobbes sa svojim učenikom putovao Italijom, 

za to nemamo pisanu potvrdu. 

Međutim u kući obitelji Cavendish danas postoji arhiv, koji sadržava 

Hobbesovu rukopisnu ostavštinu, kao i biblioteka, koju je sam 

Hobbes oblikovao, a koja nam dokazuje da je Hobbes imao uvid u sve 

de Dominisove objavljene radove. 

Tridesetak godina nakon de Dominisove smrti Hobbes je objavio 

knjigu Leviathan or the Matter, Forme, et Power of a Common-wealth 

Ecclesiastical and Civil (1651.), u kojoj se, više nego u ranijim djelima, 

bavi odnosom crkve i države, što otvara mogućnost usporedbe s de 

Dominisovim djelom De republica ecclesiastica. Bez obzira na neke 

sličnosti i još više razlikā, de Dominisovo je djelo jedan od temelja na 

kojima su niknula Hobbesova promišljanja o ustroju države. 

238

The possibility of influence 

of Marko Antun de Dominis on Thomas Hobbes 

At the time de Dominis lived in England between 1616 and 1622, 

Thomas Hobbes was in his thirties and resided outside London in Chatsworth 

House (Derbyshire) as the secretary of William Cavendish, the 

first Earl of Devonshire, and tutor to his son. However, there is no written 

proof of whether the two philosophers had possibly met in England 

during de Dominis’s translation of Bacon’s Moral Essays into Italian, 

or even earlier in Venice during Hobbes’s trip to Italy with his pupil. 

Chatsworth House still houses the archives containing Hobbes’s 

manuscripts legacy as well as the library he had amassed during his 

lifelong service with the Cavendish family. Judging by the collection, 

Hobbes was acquainted with all published works of de Dominis. 

About thirty years after de Dominis’s death, Hobbes published Leviathan 

or the Matter, Forme, and Power of a Common-wealth Ecclesiastical 

and Civil (1651), in which more intensively than in his earlier 

works he dealt with the question of the relationship between Church 

and State, a parallel with de Dominis’s De republica ecclesiastica being 

more than apparent. Similarities and discrepancies aside, the work of de 

Dominis had no doubt influenced Hobbes’s political thought. 

MATJAŽ VESEL 

Filozofski institut Znanstveno-istraživačkog centra Slovenske akademije 

znanosti i umjetnosti, Ljubljana, Slovenija / 

Institute of philosophy, Slovenian Academy of Sciences and Arts, Ljubljana, 

Slovenia 

Johannes Kepler protiv Frane Petrića: 

pitanje o ontologiji neba i kretanjima 

nebeskih tijela 

U zadnjoj četvrtini 16. stoljeća došlo je do korjenitih promjena 

u razumijevanju ontologije neba. Za tu promjenu najviše je zaslužan 

Tycho Brahe, koji je na temelju proučavanja kometā i novih zvijezda 

239

utvrdio da machina coeli ne može sastojati od niza čvrstih sfera, kakve 

je u svom sveučilišnom udžbeniku Theoricae novae planetarum prikazao 

Georg Peurbach, nego »tekuća«. Tychovu teoriju »tekućeg neba« 

prihvatili su više-manje svi astronomi, pa i njegov suradnik Johannes 

Kepler. Do zaključka da čvrste nebeske sfere ne postoje došao je na 

spekulativan način i Frane Petrić u svom djelu Nova de universis philosophia 

(1591). 

Unatoč tom zajedničkom stavu, Kepler je u Apologia pro Tychone 

contra Ursum (1600) kritizirao Petrića i njegovu teoriju planetarnih 

kretanja. Prema Petriću, planete – razumna, umna, božanska bića s dušom 

– u tekućem se eteru slobodno kreću onako kako se pojavljuju pred 

našim očima: po nejednolikim »spiralama«. To znači, da Petrić pored 

čvrstih sfera odbacuje i temeljni postulat cijele astronomije prije Keplerova 

djela Astronomia nova (1609), po kojem se sva nebeska tijela u 

stvarnosti (a suprotno od onoga što vidimo na nebu) kreću jednolikim 

kružnim kretanjem. Po Kepleru, koji s Petrićem dijeli i uvjerenje da je 

kretanje planetā uredio »prvi razum«, to jest Bog, Bog je mogao napraviti 

da se planete kreću onako kako se pojavljuju pred našim očima – po 

»spiralama«, ali je mnogo razumnije da je uredio da se kreću uređeno 

– jednolikim kružnim kretanjem. Petrić se naivno oslanja na čulo vida 

i »zaboravlja« načelo optičke relativnosti pojavnog kretanja. U našem 

izlaganju predstavit ćemo šire okolnosti Keplerove kritike Petrića i ocijeniti 

domet Keplerove argumentacije. 

Johannes Kepler against Frane Petrić: 

the question of the ontology of the heavens 

and the motion of heavenly bodies 

The last quarter of the sixteenth century witnessed a radical shift in 

the understanding of the ontology of the heavens thanks to Tycho Brahe, 

who – on the basis of studying the comets and novae – established that 

the machina coeli is “fluid” and that it cannot be a set of solid spheres 

as presented in Georg Peurbach’s university textbook Theoricae novae 

planetarum. Tycho’s theory of “liquid heavens” was more or less accepted 

by all astronomers, his assistant Johannes Kepler included. In 

his book Nova de universis philosophia (1591) Frane Petrić also sub- 

240

mitted his speculations about the non-existence of the solid heavenly 

spheres. 

Despite this common position, Kepler in his Apologia pro Tychone 

contra Ursum (1600) criticized Petrić and his explanation of planetary 

motion. According to Petrić, the planets – reasonable, intelligent and 

divine beings with soul – are freely moving in the liquid ether in the 

same way as they appear to us: in non-uniform spirals. Besides solid 

spheres, Petrić apparently also rejects the postulate of the astronomy 

before Kepler’s Astronomia nova (1609), by which all heavenly bodies 

in reality (and contrary to what we see in the skies) move in uniform 

circles. According to Kepler, who agrees with Petrić that planetary motion 

is ruled by the highest reason–i. e. God, God could bring about the 

planets to move as they appear to us – in spirals, but holds it far more 

reasonable that He regulated their paths in uniform circular motion. 

Petrić naively relies on the sense of sight and does not take into account 

the principle of optical relativity of apparent movement. In our paper 

wider context of Kepler’s critique of Petrić will be presented, together 

with deeper analysis of his argumentation. 

ELISABETH VON ERDMANN 

Lehrstuhl für slavische Literaturwissenschaft, Universität Bamberg, Germany / 

Katedra za slavensku filologiju, Sveučilište u Bambergu, Njemačka 

Stadt und Poetik bei Franciscus Patricius: 

dasselbe Paradigma? 

Die hermetische Stadt wie auch andere utopische und imaginale 

Städte müssen mit der neoplatonischen Philosophie in einem engen 

Verbund gesehen werden. Ein besonderer Zusammenhang ist deshalb 

auch zwischen Stadt und Poetik anzunehmen, weil sie durch das gleiche 

Bildverständnis neoplatonischer Provenienz konstituiert werden. 

Sowohl die Stadt als auch die Poetik schaffen durch Regeln die Voraussetzungen 

dafür, dass das Göttliche in ihnen Wohnung nehmen und die 

von ihnen zur Verfügung gestellte Materie zum Bild und Aufenthaltsort 

für das Göttliche werden kann. 

241

In seinem Erstlingswerk La città felice (1553 in Venedig) stellt 

Franciscus Patricius insofern einen engen Zusammenhang zwischen 

Stadt und Poetik her, als zusammen mit La città felice auch eine seiner 

substantiellen Schriften zur Poetik abgedruckt wurde: Discorso della 

diversità de i furori poetici. In diesem Discorso entwickelt Patricius die 

seine Poetik prägende Rückbindung an die Philosophie, die Sphärenund 

Musenlehre und die Astralkörpertheorie als Abstieg der Seele durch 

die Sphären und Himmelkörper, auf dem sie die entsprechenden Kräfte 

in sich aufnimmt. Charakteristisch für seine Poetik ist die Einführung 

eines schon in der stoisch-neoplatonischen Tradition wohlbekannten 

Ortes, an dem die Begegnung des Göttlichen mit dem Menschlichen 

stattfindet (apex mentis). 

Der Vortrag untersucht die Beziehung zwischen Stadt und Poetik 

bei Franciscus Patricius im Kontext der hermetischen Tradition, die für 

Patricius einen Schwerpunkt seiner Interessen bildete. Die erkenntnisleitende 

Hypothese, nach der die Stadt zum Paradigma der Poetik und 

die Poetik zum Paradigma der Stadt wird, struktuiert die Untersuchung. 

Die Aufgabe der hermetischen Stadt besteht wie die Aufgabe neoplatonischer 

Poetik darin, Verkörperung göttlicher Weltordnung in ihrem 

Medium zu realisieren und gleichzeitig einen Ausgang aus der Welt 

der Materie in die göttliche Welt zu bieten. Dadurch füllt die Stadt wie 

die Poetik die Position einer Verbindung zwischen göttlicher und weltlicher 

Welt, ein Ort ihres Zusammentreffens und der Verwirklichung 

des göttlichen Reiches in Form der Verkörperung von Himmelskräften 

in Wort und Materie aus. 

Die grundsätzliche Frage des Vortrags lautet: Ist der systematische 

Zusammenhang zwischen Stadt und Poetik für Franciscus Patricius 

konstitutiv und findet er ein Bild in dem Ort, an dem der Dichter mit 

dem Göttlichen zusammentrifft: in cima del soprano capo? 

Grad i poetika Frane Petrića: 

ista paradigma? 

Hermetički grad kao i drugi utopijski i imaginarni gradovi moraju 

se sagledati u uskoj vezi s novoplatonovskom filozofijom. Posebni odnos 

između grada i poetike treba pretpostaviti i zbog toga, jer se oboje 

242

konstituiraju na temelju jednakog razumijevanja slike – koje je novoplatonovske 

provenijencije. I grad kao i poetika stvaraju na osnovi pravila 

pretpostavke da ono božansko u njima može obitavati i da materija 

koju oni daju na raspolaganje može postati slikom i boravištem za ono 

božansko. 

U svojem prvijencu La città felice (Venecija, 1553) uspostavlja Frane 

Petrić usku povezanost između grada i poetike, utoliko što je zajedno 

s La città felice tiskan i jedan od njegovih supstancijalnih spisa o poetici: 

Discorso della diversità de i furori poetici. Petrić u tom djelu razvija 

povratno, za njegovu poetiku bitno određujeće, povezivanje, s filozofijom; 

s učenjem o sferama i muzama i s teorijom o astralnim tijelima, 

kao silaskom duše kroz sfere i nebeska tijela na kojem duša u sebe upija 

odgovarajuće snage. Za Petrićevu je poetiku karakteristično uvođenje, 

već iz stoičko-neoplatonske tradicije dobro poznatog mjesta – na kojem 

se zbiva susret božanskog i ljudskog (apex mentis). 

Izlaganje istražuje odnos između grada i poetike u Frane Petrića 

u kontekstu hermetičke tradicije, koja je bila jedno od težišta Petrićevih 

interesa. Istraživanje strukturira spoznaju usmjeravajuća hipoteza, 

po kojoj grad postaje paradigma za poetiku, a poetika paradigma za 

grad. Zadaća hermetičkog grada, kao i zadaća novoplatonovske poetike, 

sastoji se u tome da ostvari otjelovljenje Božjeg carstva u vlastitom 

mediju i da istovremeno pruži izlaz iz svijeta tvari u svijet božanskog. 

Time grad kao i poetika ispunjavaju položaj veze između božanskog i 

svjetskog svijeta, jednog mjesta njihova susreta i ozbiljenje božanskog 

carstva u obliku otjelovljenja nebeskih moći u riječi i materiji. 

Osnovno pitanje izlaganja glasi: Je li sistemska povezanost između 

grada i poetike za Franu Petrića konstitutivna, te nalazi li on zorni prikaz 

na mjestu gdje se pjesnik sreće s božanskim: in cima del soprano 

capo? 

243

FRANJO ZENKO 



‘Grčka’ filozofija – 

‘krađa’ sjevernoafričkog nasljeđa? 

Naslovno pitanje danas se aktualizira pretežno u Americi, ali s odjekom 

i u Europi. Kontroverzu su izazvale knjige Black Athena Martina 

Bernala i Stolen Legacy Georgea G. M. Jamesa. Uz teme o porijeklu općih 

europskih civilizacijskih, kulturnih i religijskih začetaka, autori razvijaju 

i teze o sjevernoafričkom porijeklu europske filozofije. Osnovna 

im je teza da ‘grčka’ filozofija ne postoji nego da je ona ‘ukradena’ od 

Egipta, jer su glavni predsokratovski filozofi pa i sam Platon studirali u 

Egiptu, gdje su se usmeno upoznali s idejama egipatske mudrosti. Te su 

ideje potom literarno obradili na starogrčkom i na taj ih način ‘prisvojili’ 

i objavljivali kao svoju, ‘grčku’ filozofiju. 

Bernalu i Jamesu pritom su glavni izvori bili antički autori poput 

Herodota, zatim neki Platonovi tekstovi te neki crkveni oci, poput Klementa 

Aleksandrijskog. Na te su se izvore pozivali svi oni koji su tijekom 

europske kulturne povijesti, posebno u renesansi, zastupali teze 

spomenutih autora. Tu valja spomenuti i Franu Petrića, koji je također 

zdušno zastupao tezu o egipatskom porijeklu grčke filozofije, mada iz 

posve drugih razloga nego spomenuti suvremeni američki autori. 

Na te su teze odgovorili ‘eurocentristički’ orijentirani američki autori 

na čelu s profesoricom Mary R. Lefkowitz, koja u svojoj knjizi Not 

Out of Africa sustavno pobija afrocentrističke teze o porijeklu filozofije. 

Ona dovodi u pitanje uvjerljivost spomenutih autora ne samo kritikom 

njihovih nedokazanih tvrdnja nego i njihove neznanstvene metodologije. 

Autorica tvrdi kako su teze afrocentrističkih autora ‘opasne’, jer su 

prodrle i na sveučilišta na kojima se studenti politički ‘indoktriniraju’ 

umjesto da se uče kritičkom razmišljanju, u čemu ona vidi temeljnu 

ulogu sveučilišta. 

244

‘Greek’ philosophy: 

‘Theft’ of North-African Legacy? 

The question posed in the title is currently in the focus of American 

scholarship, with an echo in Europe. The controversy surrounding the 

above issue has been particularly aroused by the books Black Athena 

of Martin Bernal and Stolen Legacy of George G. M. James. Apart 

from discussing the early origins of the common European civilization, 

culture and religion, the authors also develop a thesis on the northern 

African origin of European philosophy. Their basic departure point is 

that ‘Greek’ philosophy does not exist, but that it has been stolen from 

Egypt, since major pre-Socratic philosophers, as well as Plato himself, 

have studied in Egypt, where, through oral tradition, they got acquainted 

with the ideas of Egyptian wisdom. The Greek philosophers then 

embarked upon writing these ideas in old Greek and in that way they 

usurped and published them as their own ‘Greek’ philosophy. 

According to Bernal and James, their main sources were antique 

authors as Herodotus, some of Plato’s texts and some Church fathers as 

Clement of Alexandria. These sources were referred especially by those 

who, in the course of European cultural history, the Renaissance in particular, 

promoted the theses of the mentioned authors. Here Frane Petrić 

should also be mentioned, since he, too, most fervently promoted the 

thesis of the Egyptian origin of ‘Greek’ philosophy, his reasons, however, 

being quite different than those of the two contemporary American 

authors. 

These theses were challenged by ‘Eurocentrically’ oriented American 

authors headed by professor Mary R. Lefkowitz, who, in her book 

Not Out of Africa, systematically refutes Afrocentric thesis on the origin 

of philosophy. She questions the credibility of the mentioned authors 

not only by criticizing their unproven arguments, but also their non-scientific 

methodology. Professor Lefkowitz claims that these Afrocentric 

theses are ‘dangerous’, since they have also penetrated the universities 

in which students are being politically ‘indoctrinated’ instead of being 

taught about critical thinking, in which she sees the fundamental role 

of university. 

245

ERIKA ZLATKOV 

Fakulteta za humanistične študije, Univerza na Primorskem, Koper, Slovenija / 

Faculty of Humanities, University of Koper, Koper, Slovenia 

Zašto nema vrta u Petrićevu Sretnom gradu? 

Svoje prvo djelo La città felice (1551) Frane je Petrić napisao s 

pedagoškom namjerom, da bi ono pridonijelo intelektualnom, moralnom 

i fizičkom usavršavanju čovjeka. Ono je ujedno i društveno-politički 

projekt u okviru već postojećeg društvenog poretka. U njemu je Cresanin 

definirao važne elemente sretnog grada, pri čemu se usredotočio na 

socijalnu strukturu grada i naveo osnovne parametre njegova uređenja. 

Iako djelo očituje težnju za reformiranjem tadašnjeg društvenog 

uređenja, ono progovara i o položaju grada. Prema Petriću, grad bi trebao 

biti organiziran na mjestu gdje postoji ravnoteža između hladnoće i 

vrućine, gdje nema močvara i drugih stajaćih voda, gdje nema listopadnih 

šuma, štetnoga zraka i slično. Petrić svoj intelektualni aristokratski 

ideal življenja, u koji unosi ideale renesansnoga razdoblja – ideal zdravog 

čovjeka (postizanje tjelesnog savršenstva) i ideal moralnog čovjeka 

(postizanje duhovnog savršenstva ili sreće kontemplacijom), ravnotežu 

idealnog i realnog ljudskog bića – postavlja prema uzoru Venecije i 

Verone odnosno antičke Atene. Venecija je zbog svog položaja – grad u 

laguni – po nekim elementima svoga uređenja upravo antipol, antiteza 

Petrićeva Sretnog grada, jer je veliki naglasak stavljen upravo na uređenje 

vrtova, uglavnom na površini otrgnutoj moru i močvarama. 

Svjedočanstvo da je vrt ograničen prostor i kao takav prostor ograničenja 

nalazimo još u Bibliji: »Tada Jahve, Bog, učini te iz zemlje 

nikoše svakovrsna stabla – pogledu zamamljiva a dobra za hranu – i 

stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla.« (Knjiga Postanka 

2,9). Dakle, u Božjem se vrtu susreću pojmovi Lijepog i Dobrog 

– termini kojima su se bavili brojni filozofi tražeći ravnotežu između 

njih. Vrt je obično namijenjen vlasniku i njegovim posebnim gostima; 

povezuje se s elementom Božanskog, Svetog; zato su ga najvjerojatnije 

kao svoj statusni simbol izabrali i vladari. 

Premda Petrić nabraja bitne elemente življenja i idealne harmonije 

u gradu, on ne spominje vrt kao važnu dimenziju življenja, što je od 

246

antike bila dana prije svega izabranicima, koje Petrić konkretno spominje. 

On ne postavlja prirodu u grad, točnije vrtove u određeni prostor 

grada. 

Why is there no garden in Petrić’s Happy City? 

Frane Petrić’s first work, La città felice, which he completed during 

his studies, was basically written with pedagogical intention to further 

man’s intellectual, moral and physical advancement. At the same time, 

it also represents a socio-political project within the framework of the 

already existing inner social structure. He defined the essential elements 

of a hypothetical happy city, concentrating on the social structure of the 

city and designating the basic parameters for its regulation. 

Although this work mainly aspired towards reform of the prevailing 

social order, it also provides an interesting discussion on the city’s site, 

in which he states that the city should be organised at a position where 

there exists a balance between extremes of cold and heat, away from the 

marshes, mudflats or other stagnant waters, as well as deciduous forests; 

he also speaks of the healthy and harmful air, etc. It was upon the 

model of Venice and Verona (or ancient Athens) that Petrić established 

his intellectual aristocratic ideal of life, in which he affirmed the ideals 

of the Renaissance period – the ideal of the vigorous individual (achieving 

physical perfection) and the ideal of a moral person (achieving spiritual 

integrity, happiness in contemplation), and a balance between the 

ideal and the real human being. On account of its specific situation in a 

lagoon, Venice may in certain elements of city regulation have been the 

counter-pole, the antithesis of Petrić’s Happy City, for the former had 

placed considerable emphasis precisely upon the arrangement of gardens, 

mainly on the surface reclaimed from the sea and the swamps. 

One of the earliest testimonies on the garden as an enclosed space 

and, as such, also a space of limitations, we find in the Bible: “And out 

of the ground made the Lord God to grow every tree that is pleasant to 

the sight and good for food; the tree of life also in the midst of the garden, 

and the tree of knowledge of good and evil.” (Genesis 2, 9) Thus, 

in God’s garden there is a meeting of the concepts of the Beautiful and 

the Good – terms with which numerous philosophers concerned them- 

247

selves, seeking for the balance between them. The garden is usually intended 

for the enjoyment of its owner and his special guests; it is linked 

to the element of the Divine, the Holy, which is most probably why it 

was chosen as a personal status symbol also by rulers and aristocrats 

– the chosen ones. 

By remaining consistent to his description of the essential elements 

of dwelling and ideal coexistence, Petrić, however, fails to include the 

garden among them, the space since antiquity traditionally attributed to 

the chosen ones, whom Petrić specifically cites. Thus he fails to place 

nature within the city, more precisely, a garden or gardens into a specific 

urban space. 

248


Adresar izlagača 


Addresses of the speakers

Međunarodni simpozij 


International Symposium 


Mirjana Adamović 

Institut za društvena istraživanja u 

Zagrebu 

Amruševa 11/II 

10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: mirjana@idi.hr 

Sead Alić 

Centar za filozofiju medija i 

mediološka istraživanja 

Petrovogorska 18 

10000 Zagreb 

Croatia 

www.seadalic.com 

e-mail: sead.alic@phenomedia.org 

Pavo Barišić 

Sveučilište u Splitu 

Filozofski fakultet 

Hrvojeva 8 

21000 Split 

Croatia 

e-mail: pavo@ifzg.hr 

Vera Békés 

Bethlen G. tér 3. III.15. 

1071 Budapest 

Hungary 

e-mail: bekes@ludens.elte.hu 

Tihana Belužić 

Ulica Crvenog križa 1 

10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: tihanabeluzic@yahoo.com 

Josip Berdica 

Sveučilište J.J. Strossmayera 

u Osijeku 

Pravni fakultet 

S. Radića 13 

31000 Osijek 

Croatia 

e-mail: jberdica@pravos.hr 

Nora Bozhilova 

Strelitz Str.3 

12105 Berlin 

Germany 

e-mail: noraboj@yahoo.com 

Marita Brčić 



Hrvojeva 8 

21000 Split 

Croatia 

e-mail: mbrcic@ffst.hr 

251

Krešimir Cerovac 

Našička 2 

10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: kresimir.cerovac@mingorp.hr 

Ivan Cifrić 

Sveučilište u Zagrebu 


Odsjek za sociologiju 

Ivana Lučića 3 

10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: icifric@ffzg.hr 

Igor Čatić 


Fakultet strojarstva i brodogradnje 


10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: igor.catic@fsb.hr 

Snježana Čolić 

Institut društvenih istraživanja »Ivo 

Pilar« 

Marulićev trg 19/I 

10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: snjezana.colic@pilar.hr 

Josip Ćirić 

Sveučilište u Zadru 

Odjel za filozofiju 

Obala kralja Petra Krešimira IV br. 2 

23000 Zadar 

Croatia 

e-mail: jciric@unizd.hr 

Bruno Ćurko 

Institut za filozofiju 

Ulica grada Vukovara 54 

10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: bcurko@ifzg.hr 

Zlatan Delić 

Univerzitet u Tuzli 


Muharema Fizovića Fiska 6 

75000 Tuzla 

Bosnia and Herzegovina 

e-mail: zlatan.delic@untz.ba 

Aleksandar Dimitriev 

Mito Hadži-Vasilev Jasmin 20/1 

1000 Skopje 

Macedonia 

e-mail: a.dimitriev@yahoo.com 

Dejan Donev 

Mihail Čakov 13/1/9 

1000 Skopje 

Macedonia 

e-mail: d-donev@yahoo.com 

Zagorka Golubović 

Miloša Junakovića 12/I 

11000 Beograd 

Serbia 

e-mail: zgolubovic@eunet.yu 

Ivana Greguric 

J. Marohnića 4c 

HR-10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: ibanez_ivana@yahoo.com 

252

Goran Grgec 

Referalni centar za bioetiku 

u jugoistočnoj Europi 

Krčka 1 

10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: recebio@hrfd.hr 

Tomaž Grušovnik 

Znanstveno-raziskovalno 

središče Koper 

Garibaldijeva 1 

6000 Koper 

Slovenia 

e-mail: tomaz.grusovnik@zrs.upr.si 

Boris Gunjević 

Teološki fakultet 

»Matija Vlačić Ilirik« 

Radićeva 34 

10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: boris.gunjevic@zg.t-com.hr 

Snježan Hasnaš 

Ante Jakšića 32 

10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: s.hasnas@mail.inet.hr 

Mirko Jakić 




23000 Zadar 

Croatia 

e-mail: mirko.jakic@st.t-com.hr 

Tomas Kačerauskas 

Vilnius Gediminas 

Technical University 

Klinikų 11–18 

10326 Vilnius 

Lithuania 

e-mail: tomas@hi.vgtu.lt 

Željko Kaluđerović 

Univerzitet u Novom Sadu 


Dr. Zorana Đinđića 2 

21000 Novi Sad 

Serbia 

e-mail: zekikal@uns.ns.ac.yu 

Ivan Karlić 


Katolički bogoslovni fakultet 

Sv. Duh 31 

10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: ivan.karlic@zg.t-com.hr 

Lajos András Kiss 

Nyíregyházi Főiskola 

Sóstói út 31/b. 

4400 Nyíregyháza 

Hungary 

e-mail: kisslaj@nyf.hu 

Olga Kiss 

Corvinus University of Budapest 

Kozraktar u. 4–6 

1093 Budapest 

Hungary 

e-mail: kissolga@uni-corvinus.hu 

253

Jasenka Kodrnja 

Institut za društvena istraživanja 


10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: jasenka@idi.hr 

Konstanca Korenčić Kampl 

Visoka škola za poslovanje 

i upravljanje 

»Baltazar Adam Krčelić« 

Vladimira Novaka 23 

10290 Zaprešić 

Croatia 

e-mail: koni.kampl@gmail.com 

Gábor Kovács 

Institute for Philosophical Research 

of the Hungarian Academy for Sciences 

MTA Filozófiai Kutatóintézete 

1398 Budapest 62, Pf.: 594 

Hungary 

e-mail: kovker@t-online.hu 

Ruža Kovačević 

Gradska televizija Zadar 

Molatska bb 

23000 Zadar 

Croatia 

e-mail: ruza_k@net.hr 

Spahija Kozlić 

Univerzitet u Zenici 

Pravni Fakultet 

Fakultetska 1 

72000 Zenica 

Bosnia and Herzegovina 

e-mail: spahija@gmail.com 

Marijan Krivak 

III Pile 2 

10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: filozofska-istrazivanja@zg. 

t-com.hr 

Tomislav Krznar 

A. Šercera 17 


Croatia 

e-mail: tomislav_krznar@yahoo.com 

Gottfried Küenzlen 

Universität der Bundeswehr München 

Fakultät für Sozialwissenschaften 

85577 Neubiberg 

Germany 

e-mail: gottfried.kuenzlen@unibw.de 

Mislav Kukoč 



Hrvojeva 8 

21000 Split 

Croatia 

e-mail: mkukoc@pilar.hr 

Mladen Labus 



10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: mladen@idi.hr 

254

Jin-Woo Lee 

Department of Philosophy 

Keimyung University 

2800 Dalgubul-Daero, Dalseo-Gu 

704–701 Daegu 

Korea 

e-mail: leechinu@kmu.ac.kr 

Luka Lubi 

University of Ljubljana 

Faculty of Arts 

Department of Philosophy 

Aškerčeva 2 

1000 Ljubljana 

Slovenia 

e-mail: lukalubi@gmail.com 

Marcel V. Măcelaru 

Evanđeoski teološki fakultet 

Cvjetkova 32 

31103 Osijek 

Croatia 

e-mail: marcel.macelaru@evtos.hr 

Nenad Malović 


Katolički bogoslovni fakultet 

Vlaška 38 

10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: nenad.malovic@vz.t-com.hr 

Mile Marinčić 

Šiftarova 48 

10310 Ivanić Grad 

Croatia 

e-mail: mile.marincic66@gmail.com 

Ana Maskalan 



10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: ana@idi.hr 

Béla Mester 

Institute for Philosophical Research of 

the Hungarian Academy for Sciences 

MTA Filozófiai Kutatóintézete 

1398 Budapest 62, Pf.: 594 

Hungary 

e-mail: mester@webmail.phil-inst.hu 

Helena Motoh 

Prušnikova 54 


Slovenia 

e-mail: helena.motoh@guest.arnes.si 

Arto Mutanen 

Saimaankatu 11 

15140 Lahti 

Finland 

e-mail: arto.mutanen@gmail.com 

Józef Niżnik 

Institute of Philosophy and Sociology 

Polish Academy of Sciences 

Ul. Nowy Świat 72 

00–330 Warsaw 

Poland 

e-mail: jniznik@ifispan.waw.pl 

jniznik@neostrada.pl 

255

Henning Ottmann 

Geschwister-Scholl-Institut 

Lehrstuhl für Politische Theorie und 

Philosophie 

Oettingenstraße 67 

80538 München 

Germany 

e-mail: henning.ottmann@gsi. 

uni-muenchen.de 

Jesús Padilla Gálvez 

Facultad de Ciencias Jurídicas y 

Sociales 

Universidad de Castilla-La Mancha 

Cobertizo de San Pedro Mártir, s/n. 

45071 Toledo 

Spain 

e-mail: jesus.padilla@uclm.es 

Attila Pató 

Jókai u. 7. 4.32 

6720 Szeged 

Hungary 

e-mail: attila.pato@gmail.com 

Tomislav Petković 


Zavod za primijenjenu fiziku 

Fakultet elektrotehnike i računarstva 

Unska 3 

10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: tomislav.petkovic@fer.hr 

Estella Petrić-Bajlo 


Odjel za engleski jezik i književnost 


23000 Zadar 

Croatia 

e-mail: estella.petric-bajlo@zadar.net 

Darko Polšek 

Vramčeva 2 

10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: dpolsek@public.carnet.hr 

Erika Prijatelj 

Ul. Josipine Turnograjske 8 


Slovenia 

e-mail: erika_prijatelj@hotmail.com 

erika.prijatelj@rkc.si 

Stjepan Radić 

Sveučilište u Osijeku 

Katolički bogoslovni Fakultet Đakovo 

Savska 34 

31000 Osijek 

Croatia 

e-mail: stjepan.radic1@os.t-com.hr 

Predrag Režan 

Osnovna škola »Obrovac« 

Bana Josipa Jelačića 13 

23450 Obrovac 

Croatia 

e-mail: predrag.rezan1@zd.t-com.hr 

Vani Roščić 




23000 Zadar 

Croatia 

e-mail: vroscic@yahoo.it 

Maja Rujnić-Sokele 


Fakultet strojarstva i brodogradnje 


10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: mrujnic@fsb.hr 

256

Slobodan Sadžakov 

Univerzitet u Novom Sadu 


Dr. Zorana Đinđića 2 

21000 Novi Sad 

Serbia 

e-mail: ssadzakov@yahoo.com 

Luca Maria Scarantino 

36 rue Monge 

75005 Paris 

France 

e-mail: scaranti@ehess.fr 

Željko Senković 

Sveučilište J. J. Strossmayera 


Lorenza Jägera 9 

31000 Osijek 

Croatia 

e-mail: zsenkovic@ffos.hr 

Korana Simonović 

Drašnička 8 

10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: ksimonov@ffzg.hr 

Olga Simova 

Paisii-Hilendarski-Universität 

Fakultät für Wirtschafts- und 

Sozialwissenschaften 

Tyar-Assen-Str. 24 

4000 Plovdiv 

Bulgary 

e-mail: olgasimova@yahoo.com 

Riccardo Sirello 

Via G. Verdi 14/6 

17100- Savona 

Italy 

e-mail: sirpeyrot@iol.it 

riccardo.sirello@ifrance.com 

Nikola Skledar 

Visoka škola za poslovanje i upravljanje 

»Baltazar Adam Krčelić« 

Vladimira Novaka 23 

10290 Zaprešić 

Croatia 

e-mail: dekan@vspu.hr 

Vojko Strahovnik 

Filozofska fakulteta 

Oddelek za filozofijo 

Aškerčeva 2 


Slovenia 

e-mail: vojko.strahovnik@gmail.com 

Rok Svetlič 

Staničeva 5 


Slovenia 

e-mail: rok.svetlic@guest.arnes.si 

Marjan Šimenc 

Pasterkova 9 


Slovenia 

e-mail: marjan.simenc@pei.si 

Josip Šimić 

Filozofski fakultet Družbe Isusove 

Jordanovac 110 

10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: josip.simic1@zg.t-com.hr 

257

Lenart Škof 

University of Primorska 

Faculty of Humanities Koper 

Dept. of Philosophy 

Titov trg 5 

6000 Koper 

Slovenia 

e-mail: lenart.skof@fhs.upr.si 

Gordana Škorić 



Odsjek za filozofiju 


10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: gordana.skoric@zg.t-com.hr 

Šimo Šokčević 

Sveučilište J. J. Strossmayera u 

Osijeku 

Katolički bogoslovni fakultet u 

Đakovu 

P. Preradovića 17 

31400 Đakovo 

Croatia 

e-mail: ssokcevic@vip.hr 

Fulvio Šuran 

Carera 28 

52210 Rovinj – Rovino 

Croatia 

e-mail: fulviosuran@libero.it 

Alen Tafra 

Divkovićeva 2 

52100 Pula 

Croatia 

e-mail: gordion97@rocketmail.com 

Kiril Temkov 

Ul. Bojmija 4/58 

1000 Skopje 

Macedonia 

e-mail: etika1894@yahoo.com 

Iris Tićac 

Marohnićeva 4 

51000 Rijeka 

Croatia 

e-mail: iticac@rijeka.kbf.hr 

Christo Todorov 

Philosophy and Sociology Department 

New Bulgarian University 

Montevideo-Str. 21 

1618 Sofia 

Bulgaria 

e-mail: h8todorov@yahoo.com 

Vesna Ukić 




23000 Zadar 

Croatia 

e-mail: vesna.ukic@zadar.net 

Lino Veljak 





10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: veljak@yahoo.com 

258

Marica Vernazza 



Obala kralja Petra Krešimira IV. 2 

23 000 Zadar 

Croatia 

e-mail: vernazza@unizd.hr 

Dafne Vidanec 

Filozofski fakultet Družbe Isusove 

Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu 

Jordanovac 110 

10 000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: dafne_975@net.hr 

Janez Vodičar 

Ob Ljubljanici 34 


Slovenia 

e-mail: janez.vodicar@guest.arnes.si 

Hans Vorländer 

Technische Universitat Dresden 

Lehrstuhl für Politische Theorie 

und Ideengeschichte 

August-Bebel-Str. 19 

01062 Dresden 

Germany 

e-mail: hans.vorlaender@mailbox. 

tu-dresden.de 

Marko Vučetić 



Obala kralja Petra Krešimira IV. br. 2 

23000 Zadar 

Croatia 

e-mail: marko.vucetic@zd.t-com.hr 

Dragica Vujadinović 

Univerzitet u Beogradu 

Pravni fakultet 

Bulevar kralja Aleksandra 67 

11000 Beograd 

Serbia 

e-mail: dragicav@ius.bg.ac.yu 

Rafał Wonicki 

Ul. Meander 18/11 

02–791 Warsaw 

Poland 

e-mail: rafwonicki@interia.pl 

Ivana Zagorac 





10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: ivana.zagorac@gmail.com 

Dragor Zarevski 

Njudelhiska 6-A 24 

1000 Skopje 

Macedonia 

e-mail: dragorz@mol.com.mk 

Franjo Zenko 

Kušlanova 2 

10000 Zagreb 

Croatia 

e-mail: franjo.zenko@zg.t-com.hr 

259

Bojan Žalec 

Univerza v Ljubljani 

Teološka fakulteta 

Poljanska c. 4 


Slovenia 

e-mail: bojan.zalec@guest.arnes.si 

260

15. simpozij 






Davor Balić 

Filozofski fakultet Sveučilišta »Josip 

Juraj Strossmayer« u Osijeku 



HR-31000 Osijek 

Croatia 

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 

Mali Potočec 95 

HR-48260 Križevci 

Croatia 

davor.balic@kc.t-com.hr 

Erna Banić-Pajnić 




Croatia 

erna@ifzg.hr 

Luka Boršić 




Croatia 

luka.borsic@zg.t-com.hr 

Krešimir Čvrljak 

Zavod za povijest hrvatske književnosti, 

kazališta i glazbe HAZU 

Opatička 18 


Croatia 

cvrljakk@hazu.hr 

Bruno Ćurko 




Croatia 

bcurko@ifzg.hr 

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 

Andrije Hebranga 10e 

HR-23000 Zadar 

Croatia 

Heda Festini 

Tizianova 35 

HR-51000 Rijeka 

Croatia 

heda.festini@ri.t-com.hr 

261

Mihaela Girardi-Karšulin 




Croatia 

mihaela.girardi-karsulin@zg.t-com.hr 

Aleksandra Golubović 

Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci 


Omladinska 14 


Croatia 

agolub@ffri.hr 

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 

Brdina 16 


Croatia 

Ivan Kapec 

Pavla Lončara 19 

HR-10360 Sesvete 

Croatia 

ivan@triangulizona.com 





Croatia 

ivica@ifzg.hr 

Željka Metesi 




Croatia 

zmetesi@yahoo.com 

Meyra Moise 

Via Santa Cristina 27 

I-37124 Verona 

Italy 

c.zumerle@genie.it 

Maria Muccillo 

Università di Roma »La Sapienza« 

Facoltà di Filosofia 

Dipartimento di Ricerche storico-filosofiche 

e pedagogiche 

Via Carlo Fea 2 

I-00161 Roma 

Italy 

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 

Via Valentino Banal, 40 sc. A/15 

I-00177 Roma 

Italy 

mariamuccillo@yahoo.it 

Tomáš Nejeschleba 

Palacký University 

PO Box 87, Purkrabska 2 

CZ-77187 Olomouc 1 

Czech Republic 

nejes@ffnw.upol.cz 

Davor Nikolić 

Filozofski fakultet Sveučilišta u 

Zagrebu 

Odsjek za kroatistiku 


Croatia 

dnikoli@ffzg.hr 

262

Snježana Paušek-Baždar 

Zavod za povijest i filozofiju znanosti 

HAZU 

Ante Kovačića 5 


Croatia 

ejbazdari@inet.hr 

Estella Petrić-Bajlo 

Mihovila Pavlinovića 9 


Croatia 

estella.petric-bajlo@zadar.net 

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 





Croatia 

Željko Senković 

Velaluška 4 


Croatia 

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 

Filozofski fakultet Sveučilišta 

»Josip Juraj Strossmayer« u Osijeku 




Croatia 

zsenkovic@ffos.hr 

Ivana Skuhala Karasman 




Croatia 

ivana_skuhala@yahoo.com 

Igor Škamperle 

Tbilisijska 36 

SI-1000 Ljubljana 

Slovenia 

igor.skamperle@guest.arnes.si 

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 

Univerza v Ljubljani 

Filozofska fakulteta 

Oddelek za sociologijo 

Aškerčeva 2 


Slovenia 

Stjepan Špoljarić 

Zeleni trg 3b 


Croatia 

stjepan.spoljaric@zg.t-com.hr 

Fulvio Šuran 

Carera 28, 

HR-52210 Rovinj – Rovigno 

Croatia 

fulviosuran@libero.it 

Vesna Tudjina 

Zavod za povijesne i društvene 

znanosti HAZU 

Odsjek za povijesne znanosti 

Strossmayerov trg 2 


vesnatg@hazu.hr 

Matjaž Vesel 

Filozofski inštitut ZRC SAZU 

Novi trg 2 


Slovenija 

matjaz.vesel@guest.arnes.si 

263

Elisabeth von Erdmann 

Lehrstuhl für slavische 

Literaturwissenschaft 

Universität Bamberg 

D-96045 Bamberg 

Germany 

elis.v.erdmann@gmx.de 

---------------------------- 

Neubergstraße 10 

97072 Würzburg 

Germany 

Franjo Zenko 

Kušlanova 2 


Croatia 

franjo.zenko@zg.t-com.hr 

Erika Zlatkov 

Ulica bratov Učakar 44 


Slovenija 

erika.zlatkov@gmail.com 

264

SPONZORI 

17. DANA FRANE PETRIĆA 

SPONSORS OF 

THE 17th DAYS OF FRANE PETRIĆ

STALNI SPONZORI DANA FRANE PETRIĆA / 

REGULAR SPONSORS OF THE DAYS OF FRANE PETRIĆ 

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske / 

Ministry of Science, Education and Sports of the Republic of Croatia 

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske / 

Ministry of Culture of the Republic of Croatia 

Grad Cres / 

Town of Cres 

ZLATNI SPONZOR / 

GOLDEN SPONSOR 

SREBRNI SPONZOR / 

SILVER SPONSOR 

Institut građevinarstva Hrvatske 

267

PODUPIRATELJI / 

SUPPORTERS 

Hrvatska turistička zajednica / 

Croatian National Tourist Board 

MEDIJSKI POKROVITELJ / 

MEDIA PATRON 

Radio Antena Zagreb 89,7 

268

DANI FRANE PETRIĆA 

Kronologija 

1992.–2008. 

THE DAYS OF FRANE PETRIĆ 

Chronology 

1992–2008

1992 Suvremena filozofska gibanja u Hrvatskoj, Sloveniji i Herceg-Bosni 

/ Contemporary Philosophical Movements in Croatia, Slovenia 

and Bosnia and Herzegovina 

1993 Platon i platonizam / Plato and Platonism 

Jezik i mišljenje, književnost i filozofija / Language and Thought, 

Literature and Philosophy 

Stručni skup nastavnika filozofije i logike / Meeting of Lecturers 

of Philosophy and Logic 

1994 Platon – platonizam – Petrić / Plato – Platonism – Petrić 

Filozofija prirode / Philosophy of Nature 


Ekologija / Ecology 


Lijepo u prirodi i umjetnosti / The Beautiful in Nature and the Fine 

Arts 

1997 400. obljetnica smrti Frane Petrića / 400th Anniversary of the Death 

of Frane Petrić 


Izazovi bioetike / The Challenges of Bioethics 

1999 Petrić – platonizam – aristotelizam / Petrić – Platonism – Aristotelianism 

Teorija kaosa / Theory of Chaos 


Filozofija vremena / Philosophy of Time 


Bioetika i znanost u novoj epohi / Bioethics and Science in the New 

Epoch 

271


Filozofija i tehnika / Philosophy and Technology 


Demokracija i etika / Democracy and Ethics 

2004 Petrić i renesansne filozofske tradicije / Petrić and Renaissance 

Philosophical Traditions 

Filozofija i odgoj u suvremenom društvu / Philosophy and Education 

in Contemporary Society 



Teorija relativnosti i filozofija: Povodom 100. obljetnice Einsteinove 

Specijalne teorije relativnosti / Theory of Relativity and Philosophy: 

In Celebration of the 100th Anniversary of Einstein’s Special 

Theory of Relativity 



Filozofija, znanost, religija: kompleksnost odnosa i granice dijaloga 

/ Philosophy, Science, Religion: Complexity of Relations and 

Limits of Dialogue 



Čovjek i kultura / Human and Culture 

2008 Petrić i renesansne filozofske tradicije / Petrić and Renaissance Philosophical 

Traditions 

Filozofija i globalizacija / Philosophy and Globalization 

272

IZDAVAČ: 

BIBLIOTEKA: 

ZA IZDAVAČA: 

UREDNICI: 

POSLOVNA TAJNICA: 

PRIJEVODI: 

KOREKTURA: 

PRIJELOM TEKSTA: 

Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 

Filozofski glasnik 

NIZ: Libellus 16 

Pavo Barišić 

Ivana Zagorac, Ivica Martinović 

Mira Matijević 

Vesna Baće, Snježan Hasnaš, Nataša Laporte, 

Ivica Martinović, Slađana Sadžakov, Šimun Selak, 

Silvia Sladić, Ivana Zagorac i autori 

Ivica Martinović, Silvia Sladić, Ivana Zagorac 

OCEAN GRAF, Zagreb 

TISAK: GRAFO MARK, Zagreb 

NAKLADA: 

300 primjeraka 

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice 

u Zagrebu pod brojem 677878. 

ISBN 978-953-164-126-9

Programska knjiÅ¾ica - Hrvatsko filozofsko druÅ¡tvo

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?