Programska knjižica - Hrvatsko filozofsko društvo

HRVATSKO FILOZOFSKO DRUŠTVO
CROATIAN PHILOSOPHICAL SOCIETY
KROATISCHE PHILOSOPHISCHE GESELLSCHAFT
ASSOCIAZIONE CROATA DI FILOSOFIA
18. DANI FRANE PETRIĆA
18th DAYS OF FRANE PETRIĆ
18. FRANE-PETRIĆ-TAGE
18. GIORNI DI FRANCESCO PATRIZI
GLAVNA TEMA: Filozofija i mediji
MAIN THEME: Philosophy and Media
HAUPTTHEMA: Philosophie und Medien
TEMA PRINCIPALE: Filosofia e media
Cres, Hrvatska, 20.–23. rujna 2009.
Cres, Croatia, September 20–23, 2009
Cres, Kroatien, 20.–23. September 2009
Cherso, Croazia, 20–23 settembre 2009
STALNA TEMA: Petrić i renesansne filozofske tradicije
REGULAR ANNUAL THEME: Petrić and Renaissance Philosophical Traditions
STÄNDIGES THEMA: Petrić und die philosophischen Traditionen der Renaissance
TEMA FISSO: Patrizi e tradizioni filosofiche rinascimentali
Cres, Hrvatska, 23.–26. rujna 2009.
Cres, Croatia, September 23–26, 2009
Cres, Kroatien, 23.–26. September 2009
Cherso, Croazia, 23–26 settembre 2009

18. Dani Frane Petrića održavaju se pod pokroviteljstvom
Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa
i Ministarstva kulture
Republike Hrvatske
The patrons of the 18th Days of Frane Petrić are
the Ministry of Science, Education and Sports
and Ministry of Culture
of the Republic of Croatia

SADRŽAJ / CONTENTS
Organizacijski odbor i programski odbori /
Organization Committee and Programme Committees. . . . . 7
Uvod / Introduction . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
● HRVOJE JURIĆ, SEAD ALIĆ, Filozofija i mediji /
Philosophy and Media . . . . . . . . . . . . . . . . 11
● IVICA MARTINOVIĆ, Petrić i renesansne filozofske tradicije /
Petrić and Renaissance Philosophical Traditions . . . . . . 17
Program / Programme . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
● Simpozij Filozofija i mediji /
Philosophy and Media Symposium . . . . . . . . . . . 23
● Simpozij Petrić i renesansne filozofske tradicije /
Petrić and Renaissance Philosophical Traditions Symposium . 37
Sažeci izlaganja / Paper abstracts . . . . . . . . . . . . . 43
● Simpozij Filozofija i mediji /
Philosophy and Media Symposium . . . . . . . . . . . 45
● Simpozij Petrić i renesansne filozofske tradicije /
Petrić and Renaissance Philosophical Traditions Symposium . 149
Adresar izlagača / Addresses of the speakers . . . . . . . . . 197
● Simpozij Filozofija i mediji /
Philosophy and Media Symposium . . . . . . . . . . . 199
● Simpozij Petrić i renesansne filozofske tradicije /
Petrić and Renaissance Philosophical Traditions Symposium . 207
Sponzori 18. Dana Frane Petrića /
Sponsors of the 18th Days of Frane Petrić . . . . . . . . . . 211
Kronologija Dana Frane Petrića 1992.–2009. /
Chronology of the Days of Frane Petrić 1992–2009 . . . . . . 215

Organizacijski odbor Dana Frane Petrića /
Organization Committee of the Days of Frane Petrić
Pavo Barišić (Zagreb/Split), predsjednik/President, Ivana Zagorac (Zagreb),
glavna tajnica/Chief Secretary, Mira Matijević (Zagreb), poslovna
tajnica/Business Secretary, Ivan Bekavac Basić (Zagreb), Paul Richard
Blum (Budapest/Baltimore), Igor Čatić (Zagreb), Ante Čović (Zagreb),
Jasminka Ćus-Rukonić (Cres), Ljiljana Filipas (Cres), Nada Gosić (Rijeka),
Mislav Ježić (Zagreb), Hrvoje Jurić (Zagreb), Kristijan Jurjako (Cres),
Gottfried Küenzlen (München), Mislav Kukoč (Split), Ivica Martinović
(Zagreb), Gaetano Negovetić (Cres), Sergio Negovetić (Cres), Tomáš Nejeschleba
(Olomouc), Mirko Parat (Cres), Snježana Paušek-Baždar (Zagreb),
Ante Pažanin (Zagreb), Tomislav Petković (Zagreb), Milan Polić
(Medulin/Zagreb), Eugene E. Ryan (Greenville), Walter Salković (Cres),
Ljerka Schiffler (Zagreb), Nikola Skledar (Zagreb), Nikola Stanković (Zagreb),
Igor Škamperle (Ljubljana), Nivio Toich (Cres), Cesare Vasoli (Firenze),
Lino Veljak (Zagreb), Dževad Zečić (Zenica)
Programski odbor simpozija Filozofija i mediji /
Programme Committee of the Philosophy and Media Symposium
Hrvoje Jurić (Zagreb), predsjednik/President, Sead Alić (Zagreb), potpredsjednik/Vice-President,
Livia Pavletić (Zagreb), tajnica/Secretary, Jasna
Burić (Zagreb), Igor Čatić (Zagreb), Blanka Jergović (Zagreb), Marijan
Krivak (Zagreb/Osijek), Milan Polić (Medulin/Zagreb), Divna Vuksanović
(Beograd), Ivana Zagorac (Zagreb), Nada Zgrabljić Rotar (Zadar)
Programski odbor simpozija Petrić i renesansne filozofske tradicije /
Programme Committee of the Petrić and Renaissance Philosophical
Traditions Symposium
Ivica Martinović (Zagreb), predsjednik/President, Bruno Ćurko (Zagreb),
tajnik/Secretary, Davor Balić (Osijek), Snježana Paušek-Baždar (Zagreb)

18. DANI FRANE PETRIĆA
Uvod
18th DAYS OF FRANE PETRIĆ
Introduction

FILOZOFIJA I MEDIJI
Hrvoje Jurić
Predsjednik Programskog odbora
simpozija Filozofija i mediji
Sead Alić
Potpredsjednik Programskog odbora
simpozija Filozofija i mediji
U današnje je vrijeme moć medija, tiskovnih i elektroničkih, porasla
do te mjere da mediji više nisu sporedan društveni fenomen, a niti
obični pratitelji društvenih zbivanja, nego važan čimbenik u usmjeravanju,
pa i kreiranju društvenih procesa. To se odnosi kako na »klasične«
medije (novine, radio i televizija), tako i na Internet, kao novi medij koji
može predstavljati paradigmatski primjer za ovu novu situaciju. Tome
treba pribrojiti i druga sredstva informiranja i komuniciranja, »stara«
i »nova«, koja ulaze u pojam medija. Uzme li se, kao jedno od mogućih
polazišta analize, konstatacija o današnjem društvu kao »društvu
spektakla«, gotovo je svejedno naglašava li se pritom onaj element koji
današnje društvo obilježava kao društvo zabave (entertainment) ili onaj
koji ga obilježava kao informacijsko društvo (tzv. infotainment), jer je
jasno da je upravo uloga medija postala glavni motor (pre)oblikovanja
svijeta života. Pritom se, pak, ne radi samo o pitanju suodnosa medija i
društvenih gibanja, nego i o pitanju same konstitucije čovjeka, koja se
pod utjecajem medija mijenja i u cjelini i u pojedinim svojim sastavnicama.
Filozofija, koja svoje vrijeme želi obuhvatiti mislima, ne može
danas ignorirati aktualne utjecaje suvremenih medija na ljudske živote,
pa i na suvremenu filozofijsku misao. Pokazuju to i djela suvremenih
filozofa, koja su često, bar jednim svojim dijelom (nerijetko i najvažnijim),
okrenuta pitanju medijskih posredovanja.
Izlazeći u sumrak, Minervina je sova zatekla enorman utjecaj mass
medija na suvremenog građanina. Na djelu su procesi pretvaranja javnosti
u masu, građanina u gledatelja, a gledatelja u pasivnog radnika
kojega medijske korporacije prodaju jedna drugoj zajedno sa svojim
produkcijskim kućama, odnosno emisijama, tj. medijima.
11

Većina aktualnih društvenih procesa o kojima se danas intenzivno
raspravlja – primjerice, globalizacija – ne može se razumjeti bez analize
i razumijevanja napretka medija i komunikacije. Neke pak od bolesti
suvremene globalizacije imaju svoje izvore u prirodi medija i tehnologija
koje su ih omogućile. Demokracija i kultura danas se ne mogu promišljati
bez razumijevanja medijskog konteksta u kojeg su uronjene.
I Sokrat i Platon su u svoje vrijeme propitivali medije. Njihova razmišljanja
o odnosu pjesništva i misli, umjetnicima kao medijima muza,
te rad na ustanovljenju logosa na mjestu mita – predstavljaju svojevrsno
traganje za medijem kroz kojega se možemo približiti Istini kao takvoj.
U ovom kontekstu, i promišljanja Tome Akvinskog o iskustvu čovjeka
kao slike Božje ili Augustinovo promišljanje ljubavi kao medija približavanja
Bogu mogu se nazvati filozofijskomedijskim istraživanjima.
Na potrebu istraživanja medijskih predrasuda i pristranosti u suvremenom
komuniciranju upozorio nas je Harold Innis. Marshall McLuhan
je cjelokupno napredovanje ljudske kulture i civilizacije promatrao
kao djelo nastalo u suradnji i/ili suprostavljanju media vortexu. Walter
J. Ong se bavio razlikama ljudske osjetilnosti čovjeka tribalnog društva
od čovjeka kulture pisma izrasle na tehnologiji tiska. Još je Walter Benjamin
upozoravao da se umjetničkom djelu događa nešto bitno s pojavom
tehničke reproduktibilnosti. Theodor Adorno i Max Horkheimer
razvili su poznatu kritiku kulturne industrije. Guy Debord otvara pitanja
»društva spektakla«, Günther Anders pitanja matrica, Jean Baudrillard
razvija pitanja virtualnog, Regis Debray ustanovljuje mediologiju kao
novu interdisciplinarnu znanost, a i mnogi drugi autori svojim tezama
slažu mozaik misli o medijima kao bitnom čimbeniku suvremenosti.
No, nije samo u pitanju naše vrijeme. Pitanja medija – postupak simboliziranja
(govor, zvuk, slika), komunikacijski kod (jezik društva) i nosač
podataka (kamen, papir, CD) i uređaj za difuziju (rukopisna, tiskana,
elektronička, digitalna sredstva) – bacaju novo svjetlo na oblikovanje
i prijenos filozofijske misli kroz stoljeća. Odnos usmenog i pismenog,
pisma i slike, geometrije i filozofijskih aksioma, sintetičkih sudova a
priori i spoznaje kao sjećanja, odnos slikarske perspektive i suvremenih
trodimenzionalnih iskustava, te konačno razumijevanje simbola kojima
se pokušavamo približiti svijetu – u svojim temeljima imaju ponovno
postavljanje pitanja mogućnosti i oblika spoznaje kao takve.
12

Zbog svega toga, tema »Filozofija i mediji« je tema koju nalažu
vrijeme, nova iskustva, biblioteka djela koja promišljaju tu temu, te odgovornost
filozofije prema zbilji koju sve rjeđe oblikuje filozofijska
misao, a sve češće zakonitost medija koji isključivo emitira sadržaje
koji mu odgovaraju.
Iz ove teme proizlaze mogućnosti usporedbe različitih teorija medija,
mediologije i filozofije medija. Sam pojam ‘medija’ javlja se u
simpozijskim izlaganjima u različitim kontekstima i različito određen.
Različiti pristupi različito određuju društvenu ulogu medija. Interdisciplinarno
se promišlja pitanje medijskog zavođenja i manipuliranja, pitanje
oglašivačkih tehnika i njihovog utjecaja na svakodnevicu, pitanje
ideologije vijesti i oglašavanja, itd. Važno mjesto zauzimaju rasprave
o jeziku i diskursu, odnosu jezika i mita, te odnosu jezika modernizma
i postmodernizma u kontekstu nastupajućeg medijalizma. Tema
»Filozofija i mediji« uključuje također, feminističke i postfeminističke
prigovore medijskim posredovanjima, kritiku kulturnog imperijalizma,
detektiranje medijske uloge u imperijalističkom nastupanju američkih
i multinacionalnih korporacija, pitanja hiperrealiteta, simulacije,
McDonaldizacije, Disneylandizacije… Tu su i pitanja otpora i promišljanje
načina suprotstavljanja neprihvatljivim tendencijama, taktika i
strategija borbe protiv medijskog imperijalističkog porobljavanja naše
svakodnevice. Naposljetku, ne zaobilazi se ni prepoznavanje pozitivnih
mogućnosti koje donose novi mediji, korišteni od strane educiranih
pojedinaca i grupa. U tom kontekstu, multimedija se pojavljuje kao
sve prisutnija nova dimenzija mišljenja, sve neophodnija za plastičniji i
uspješniji prijenos stavova od predavača prema recipijentu.
13

PHILOSOPHY AND MEDIA
Hrvoje Jurić
President of the Programme Committee
of the Philosophy and Media Symposium
Sead Alić
Vice-President of the Programme Committee
of the Philosophy and Media Symposium
The power of conventional and electronic media has nowadays
increased to the extent that they no longer figure as secondary social
phenomena nor do they merely retrace social ongoings, but on the contrary
play an important role in not only directing but also creating social
processes. This refers to both “conventional” media (the newspaper,
the radio and television) and the Internet, the latter of which is a paradigmatic
example of the newly arisen situation. Some other “new” and
“old” means of informing and communicating should however also be
included in the definition of the concept. If we base our analysis on
the view of contemporary society as “the society of the spectacle”, it
becomes almost irrelevant whether emphasis is put on the entertainment
or the infotainment element of the society today, because it has
become clear that precisely the role of the media is the main instigator
of the (re)creation process of Living. The question thereby posed is not
only of the mutual relationship between the media and social ongoings,
but also of the very constitution of man, who changes under the
influence of the media both as a whole and in his/her constituent parts.
Philosophy, which aims to ponder on the time it is in, cannot ignore
recent influences of up-to-date media on both human lives and contemporary
philosophical thought. This is also demonstrated by the writings
of contemporary philosophers, which at least in part (not rarely in the
most important part) tackle the issue of media(tion).
Flying at dusk, Minerva’s owl came upon the enormous influence
of the mass media on a contemporary citizen. Some among the operating
processes thereby are turning the public into the mass, the citizen
into the viewer/spectator, and the spectator into the passive worker sold
among media corporations together with production companies i.e.
broadcast i.e. the media.
14

The majority of the widely discussed contemporaneous social processes
– such as globalization for instance – cannot be understood without
analysing and understanding the development of the media and
communications. Also, some illnesses of globalization have their sources
in the nature of media and technologies that enabled their coming into
being. Democracy and culture cannot be scrutinized today without taking
the media context they are immersed in into consideration.
Both Socrates and Plato studied the media in their time. Their reflections
on the relationship between poetry and thought, on artists as
the media(tors) of the muses as well as on identifying the logos in place
of myths – all present a kind of search for the medium via which we
could approach the Truth as such. In this context, also the considerations
of St. Thomas Aquinas about man as God’s image or St. Augustine’s
ponderation on love as the medium of approaching God can be
seen as instances of the research on the trace of philosophy of media.
Harold Innis warned us about the need to conduct research on prejudices
and bias in contemporary communications. Marshall McLuhan
saw the entire advancement of human culture and civilization as the
result of the cooperation with and/or opposition to media vortex. Walter
J. Ong dealt with the differences in human sensory perception between
the man of tribal society and the man of the literate culture based on
the technology of print. Walter Benjamin warned about some important
changes happening to the work of art at the time of technical reproducibility.
Theodor Adorno and Max Horkheimer developed a well-known
criticism of cultural industry. Guy Debord opened the questions of “the
society of the spectacle”, Günther Anders the questions of matrices,
Jean Baudrillard of the virtual, Regis Debray established mediology as
a new interdisciplinary discipline, and many other authors contributed
with their writings and ideas to the mosaic of thoughts on the contemporary
importance of the media factor.
However, this issue does not concern only contemporaneity. The
media issue – involving the symbolizing process (speech, sound, image),
communication code (language of the society), the data carrier
(stone, paper, CD), and the diffusion device (manuscripts, printed, electronic
or digital means) – sheds a new light on the formation and transmission
of philosophical thought throughout centuries. The relationship
15

etween the oral and the written, geometry and philosophical axioms,
synthetic a priori propositions and cognition as memory, and between
pictorial (two dimensional) and contemporary three dimensional experiences,
as well as the final understanding of the symbols we use in an
attempt to get closer to the world – all share a basic fundamental question:
the question about the possibility and form of cognition as such.
Due to the above stated reasons, the topic “Philosophy and the Media”
is called upon by the very time we live in, by our new set of experiences,
a bibliography of works dealing with the topic, and by the
responsibility of philosophy towards the reality ever less frequently determined
by philosophical thought and ever more often by the rationale
of the media, which only broadcast what agrees with them.
This topic provides possibilities of comparing the media, mediology
and the philosophy of media. The very notion of “media” appears
in Symposium’s presentations in various contexts and determinations.
Different approaches define the social role of the media in different
ways. An interdisciplinary approach is taken when considering the issues
of media seduction and manipulation, advertising strategies and
their influence on the everyday life, the issue of ideology behind the
news and advertisements etc. Important place is taken by the debates on
language and discourse, the relationship between language and myth as
well as between the language of modernism and postmodernism in the
context of coming medialism. Some of the questions opened up within
the topic “Philosophy and the Media” are feminist and post feminist objections
to media presentations, the critique of cultural imperialism, the
detection of the role of the media in the presentation of multinational
corporations, hyperreality, simulation, McDonaldization, Disneylandization…
In addition to that, there are also issues of resistance, fight
against the unacceptable tendencies, development of strategies and tactics
to cope with media imperialism and its enslavement of the everyday.
Finally, recognizing positive opportunities enabled by new media,
employed by the educated, is not disregarded. Accordingly, multimedia
appears to be ever more present dimension of thinking, necessary for
a more plastic and more successful transmission of attitudes from the
sender to the recipient.
16

PETRIĆ I RENESANSNE FILOZOFSKE TRADICIJE
Ivica Martinović
Predsjednik Programskog odbora
simpozija Petrić i renesansne filozofske tradicije
Frane Petrić (1529–1597), znameniti hrvatski renesansni polihistor,
pisao je od prve godine studija filozofije na Sveučilištu u Padovi pa
gotovo do posljednjeg daha. Ostavio nam je pozamašnu biblioteku tiskanih
radova, a uz nju rukopise rasute po raznim arhivima, pa je tako
do stanovite mjere dokumentirao razvoj svoje misli: od snažnih utjecaja
različitih filozofskih tradicija i ocjene aristotelovske baštine do izvornih
uvida u poetici, metafizici i prirodnoj filozofiji. I danas proučavatelji
renesansne epohe stoje pred evolucijom Petrićevih koncepcija kao
pred velikim i trajnim istraživačkim zadatkom.
Međunarodni simpozij Petrić i renesansne filozofske tradicije u
sklopu 18. Dana Frane Petrića želi poslužiti istraživačima da izlože
rezultate svojih istraživanja i doprinesu točnijoj prosudbi o ulozi i značenju
Petrićeve misli u renesansnom kontekstu, napose u totalitetu renesansnih
filozofskih tradicija. Petrićevu mnogodimenzionalnom djelu
primjerene su ove stalne istraživačke teme:
0. život, rukopisi i tiskana djela Frane Petrića;
1. obilježja, dometi i značenje njegovih izvornih uvida;
2. raznorodni izvori Petrićeve misli;
3. poredbene prosudbe Petrićevih stajališta i rješenja;
4. recepcija Petrićeva djela, kako ona raznolika među suvremenicima,
tako i kasnija koja odjekuje stoljećima;
5. Petrićev doprinos različitim filozofskim disciplinama, primjerice prirodnoj
filozofiji, metafizici, estetici, političkoj filozofiji;
6. Petrićev doprinos egzaktnim znanostima, osobito geometriji, geofizici
i astronomiji;
7. Petrićevi prinosi mnogim drugim umijećima, primjerice glazbi, medicini,
tehnici;
8. Petrićeva književna djela;
9. Petrićev doprinos prevođenju, izdavaštvu i traduktologiji;
17

10. Petrićevo razumijevanje povijesti i povijesne znanosti;
11. Petrićev odnos prema latinskom i grčkom jeziku;
12. sve renesansne filozofske tradicije u svojim dvostoljetnim mijenama
1400.–1600. (na tragu Platona, Aristotela, Hermesa, Zoroastra,
stoe, humanističkih nadahnuća, itd.)
Time, dakako, nije iscrpljen krug tema koje se mogu prijaviti za
izlaganje na simpoziju Petrić i renesansne filozofske tradicije.
PETRIĆ AND RENAISSANCE PHILOSOPHICAL TRADITIONS
Ivica Martinović
President of the Programme Committee
of the Petrić and Renaissance Philosophical Traditions symposium
Frane Petrić (Franciscus Patricius, 1529–1597), a renown Croatian
Renaissance polyhistor, wrote from the first days of his philosophical
studies at the Padua University until the very end. His voluminous
scientific legacy includes an impressive collection of published works,
together with an array of manuscripts scattered in different archives.
Well-documented, we are able to follow the development of his thought,
from the strong influence of diverse philosophical traditions and evaluation
of Aristotelian heritage to the original insights in poetics, metaphysics,
and natural philosophy. Today’s researchers of the Renaissance
are equally challenged by the evolution of Petrić’s concepts.
The international symposium Petrić and Renaissance Philosophical
Traditions, held within the 18th Days of Frane Petrić, aims to help
the scholars submit their results and contribute to a more accurate assessment
of the role and significance of Petrić’s thought in the Renaissance
context and in the overall framework of the philosophical tradi­
18

tions. Petrić’s multidimensional work features the following ongoing
research themes:
0. life, manuscripts and printed works of Frane Petrić;
1. nature, results, and significance of Petrić’s original insights;
2. diverse sources of Petrić’s thought;
3. comparative assessment of Petrić’s views and solutions;
4. reception of Petrić’s work, from that of his contemporaries to the
current one;
5. Petrić’s contributions to different philosophical disciplines, as, for
instance, to natural philosophy, metaphysics, aesthetics, political
philosophy;
6. Petrić’s contributions to the exact sciences, particularly to geometry,
geophysics, and astronomy;
7. Petrić’s contributions to other fields, for instance, music, medicine,
engineering;
8. Petrić’s literary work;
9. Petrić’s contributions to translating, publishing, and traductology;
10. Petrić’s approach to history and historical sciences;
11. Petrić’s relation to Latin and Greek;
12. all Renaissance philosophical traditions.
This, however, does not exhaust the choice of themes which can
be submitted at the symposium Petrić and Renaissance Philosophical
Traditions.
19

18. DANI FRANE PETRIĆA
Program
18th DAYS OF FRANE PETRIĆ
Programme

Simpozij
FILOZOFIJA I MEDIJI
Symposium
PHILOSOPHY AND MEDIA
PETAK, 18. rujna 2009. / FRIDAY, September 18, 2009
19:00 Javno predavanje, Cres
SEAD ALIĆ, potpredsjednik Programskog odbora simpozija Filozofija
i mediji: »Mediji – od zavođenja do manipuliranja«
Public lecture, Cres
SEAD ALIĆ, Vice-President of the Programme Committee of the Philosophy
and Media symposium: “Media – from Seduction to Manipulation”
NEDJELJA, 20. rujna 2009. / SUNDAY, September 20, 2009
Dolazak i smještaj sudionika u hotel »Kimen« u Cresu /
Arrival and accommodation of participants at “Kimen” Hotel, Cres
20:00 Večera / Dinner
21:00 Predstavljanje knjiga i projekata /
Presentation of books and projects
■ Predstavljanje Medijskog sveučilišta u Splitu /
Presentation of Media University Split
23

■ Predstavljanje zbornika Teorija relativnosti i filozofija, ur. Tomislav
Petković, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2009. /
Presentation of Teorija relativnosti i filozofija (Theory of Relativity
and Philosophy), edited by Tomislav Petković, Hrvatsko filozofsko
društvo, Zagreb 2009
Predstavljač / Presenter: Tomislav Petković
■ Predstavljanje zbornika Filozofija Mediterana, ur. Mislav Kukoč,
Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2009. /
Presentation of Filozofija Mediterana (Philosophy of Mediterranean),
edited by Mislav Kukoč, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb
2009
Predstavljač / Presenter: Mislav Kukoč
■ Predstavljanje hrvatskog izdanja knjige Razumijevanje medija Marshalla
McLuhana, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb 2008. /
Presentation of Croatian edition of Understanding Media by Marshall
McLuhan, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb 2008
Predstavljač / Presenter: Livia Pavletić
■ Predstavljanje knjige Mediji – od zavođenja do manipuliranja Seada
Alića, AGM, Zagreb 2009. /
Presentation of Mediji – od zavođenja do manipuliranja (Media –
from Seduction to Manipulation) by Sead Alić, AGM, Zagreb 2009
Predstavljač / Presenter: Lino Veljak
■ Predstavljanje knjige Filozofija medija: ontologija, estetika, kritika
Divne Vuksanović, Čigoja štampa, Beograd 2007. /
Presentation of Filozofija medija: ontologija, estetika, kritika (Philosophy
of Media: Ontology, Aesthetics, Criticism) by Divna Vuksanović,
Čigoja štampa, Beograd 2007
Predstavljač / Presenter: Dragan Ćalović
24

PONEDJELJAK, 21. rujna 2009. / MONDAY, September 21, 2009
9:00–9:30 Otvaranje skupa i pozdravne riječi /
Opening ceremony and greetings
PLENARNA PREDAVANJA ::: PLENARY LECTURES
Predsjedava / Chairperson: PAVO BARIŠIĆ
9:30–10:00 SEAD ALIĆ (Croatia/Hrvatska): Philosophy and the Media in the
Philosophy of the Media / Filozofija i mediji u filozofiji medija
10:00–10:30 GOTTFRIED KÜENZLEN (Deutschland/Njemačka): Medien
als Kulturmacht. Einige Anmerkungen und Perspektiven / Mediji kao moć
kulture. Nekoliko napomena i perspektiva
10:30–11:00 Pauza / Break
Sekcija A (Hrvatski) ::: Section A (Croatian)
Predsjedava / Chairperson: IVANA ZAGORAC
11:00–11:15 BLANKA JERGOVIĆ (Hrvatska/Croatia): Filozofija, znanost i
mediji / Philosophy, Science and the Media
11:15–11:30 IGOR ČATIĆ, MAJA RUJNIĆ-SOKELE (Hrvatska/Croatia): I
mediji moraju učiti / The Media Must Learn Too
11:30–11:45 TOMISLAV KRZNAR (Hrvatska/Croatia): Znanstveno dokazano!
O uporabi i zlorabi znanosti u medijima / Scientifically Proven! On the Use
and Abuse of Science in the Media
11:45–12:00 IFIGENIJA RAČIĆ (Hrvatska/Croatia): Medijska slika filozofije:
9. Svjetski bioetički kongres u Rijeci / Media Image of Philosophy: 9th
World Congress of Bioethics in Rijeka
12:00–12:30 Rasprava / Discussion
25

Sekcija B (Njemački) ::: Section B (German)
Predsjedava / Chairperson: GOTTFRIED KÜENZLEN
11:00–11:15 KARL SIEREK (Deutschland/Njemačka): Bildanimismus / Animizam
slike
11:15–11:30 ANA OFAK (Deutschland/Njemačka): Bild und Medium. Theoretische
Fundstücke einer genealogischen Entdeckungsreise / Slika i medij.
Teoretski nalazi jednoga genealoškog istraživanja
11:30–11:45 NENAD MALOVIĆ (Kroatien/Hrvatska): Symbole vs. Begriffe
/ Simboli vs. pojmovi
11:45–12:00 GORDANA ŠKORIĆ (Kroatien/Hrvatska): Subjekt und Medium
in der Kunst / Subjekt i medij u umjetnosti
12:00–12:30 Rasprava / Discussion
Sekcija C (Hrvatski) ::: Section C (Croatian)
Predsjedava / Chairperson: MARIJAN KRIVAK
11:00–11:15 MARKO ĐORĐEVIĆ (Srbija/Serbia): Stvarnost i medijsko oblikovanje
stvarnosti / The Reality and the Media-Shaped Reality
11:15–11:30 ARAFAT MUFTAH MAAYOUF (Srbija/Serbia): Zamjena identiteta
u doba globalizacije / The Switch of Identity in Age of Globalization
11:30–11:45 ANKICA ČAKARDIĆ (Hrvatska/Croatia): Komunikativna praksa
svakodnevlja / Communicative Practice of Everyday Life
11:45–12:00 LIVIA PAVLETIĆ (Hrvatska/Croatia): Informacija vs. Komunikacija
vs. Transmisija (Mediološka misao R. Debraya) / Information vs. Communication
vs. Transmission (A Mediological Thought of R. Debray)
12:00–12:30 Rasprava / Discussion
13:00 Ručak / Lunch
14:00 Obilazak grada Cresa uz stručno vodstvo /
A sightseeing tour of the Town of Cres with professional guide
26

Sekcija A (Engleski i hrvatski) ::: Section A (English and Croatian)
Predsjedava / Chairperson: BRUNO ĆURKO
16:00–16:15 IVANA ZAGORAC (Croatia/Hrvatska): “Because You Are Worth
It!” Boredom in a Media Overloaded Society / “Jer Vi to zaslužujete!” Dosada
u medijima preopterećenom društvu
16:15–16:30 KATARINA PEOVIĆ VUKOVIĆ (Croatia/Hrvatska): To Be Lifestreamed.
Subjectivity, Politics, and Literacy of Digital-Network Media / Biti
lifestreaman. Subjektivnost, politika i pismenost digitalno-mrežnih medija
16:30–16:45 VERENA SCHUH (Germany/Njemačka): Reflections on Web
2.0 / Refleksije o Webu 2.0
16:45–17:15 Rasprava / Discussion
17:15–18:00 Pauza / Break
Predsjedava / Chairperson: BLANKA JERGOVIĆ
18:00–18:15 JASNA BURIĆ (Hrvatska/Croatia): Djeca i mladi kao konzumenti
masovnih medija / Children and the Youth as Mass Media Consumers
18:15–18:30 BLAŽENKA POLJAK (Hrvatska/Croatia): Mediji kao čimbenik
u kreiranju slobodnog vremena mladih / Media as a Factor of Creating Youth’s
Free Time
18:30–18:45 SANDRA CITKOVIĆ (Hrvatska/Croatia): Tko sam zapravo ja?
Konstruiranje identiteta on-line / Who Am I Actually? Constructing Identity
On-line
18:45–19:00 BRUNO ĆURKO (Hrvatska/Croatia): Kritičko mišljenje kao
odgovor na manipulaciju medija / Critical Thinking as a Response to Media
Manipulation
19:00–19:30 Rasprava / Discussion
27

Sekcija B (Hrvatski) ::: Section B (Croatian)
Predsjedava / Chairperson: SEAD ALIĆ
16:00–16:15 ŽARKO PAIĆ (Hrvatska/Croatia): Slikovni zaokret i filozofija
medija / Image Turn and Media Philosophy
16:15–16:30 SNJEŽAN HASNAŠ (Hrvatska/Croatia): Identiteti, vizualnosti,
vizualnost identiteta i identiteti vizualnosti / Identities, Visualities, Visuality of
Identities and Identities of Visualities
16:30–16:45 MARIJAN KRIVAK (Hrvatska/Croatia): Za svijet nakon (protiv!)
medija / For the World After (Against!) the Media
16:45–17:00 BORIS POSTNIKOV (Hrvatska/Croatia): Kulturne diverzije:
strategije medijskog otpora / Culture Jamming: The Media Resistance Strategies
17:00–17:30 Rasprava / Discussion
17:30–18:00 Pauza / Break
Predsjedava / Chairperson: GORDANA ŠKORIĆ
18:00–18:15 NADA ZGRABLJIĆ ROTAR (Hrvatska/Croatia): Transformacije
– Radio od McLuhanovog »bubnja plemena« do Interneta / Transformations
– Radio from McLuhan’s “tribal drum” to the Internet
18:15–18:30 STANKO CRNOBRNJA (Crna Gora/Montenegro): Mediji, znanost
i umjetnost u XX. vijeku: transformacije u estetici / The Media, Science
and Art in the 20th Century: Transformations in Aesthetics
18:30–18:45 VLATKO ILIĆ (Srbija/Serbia): Kako pišemo Umjetnost? Problemi
ne-čitkosti umjetničkog djelovanja u epohi novih medija / How Do We
Write Art? Problems of Art Un-readability in the Era of New Media
18:45–19:00 RENATA RELJA, DINO RUDIĆ (Hrvatska/Croatia): Novi mediji
i dostupnost glazbe: socio-etičke dileme / New Media and the Availability
of Music: Socio-Ethical Dilemmas
19:00–19:30 Rasprava / Discussion
28

IZLAGANJA STUDENATA ::: STUDENTS’ PRESENTATIONS
Sekcija C (Hrvatski) ::: Section C (Croatian)
Predsjedava / Chairperson: DAFNE VIDANEC
16:00–16:15 DAVORIN ĆUTI (Hrvatska/Croatia): Medij kao takav ili čovjekovo
djelo? / Medium as Such or a Human Construction?
16:15–16:30 IVO GOVORKO (Hrvatska/Croatia): Metamorfoza realnosti
– teološko-filozofska kritika suvremenih medija / Metamorphosis of Reality
– A Theological and Philosophical Review of Modern Media
16:30–16:45 IVAN JURIĆ (Hrvatska/Croatia): Mediji i etika: uspostava korelacije
pojmova / Media and Ethics: Founding the Correlation between the
Terms
16:45–17:00 DOROTEA MILAS (Hrvatska/Kroatien): Etički konflikti u odnosima
s javnošću / Ethische Konflikte in der Öffentlichkeitsarbeit
17:00–17:15 BOJAN BASRAK (Hrvatska/Croatia): Etički pogled na intelektualno
vlasništvo u digitalnom svijetu / An Ethical View on Intellectual Property
in the Digital World
17:15–17:45 Rasprava / Discussion
20:00 Večera / Dinner
UTORAK, 22. rujna 2009. / TUESDAY, September 22, 2009
PLENARNO PREDAVANJE ::: PLENARY LECTURE
Predsjedava / Chairperson: TOMISLAV PETKOVIĆ
9:00–9:30 ARTO MUTANEN (Finland/Finska): Science, Communication,
and the Media: Philosophical Reflections / Znanost, komunikacija i mediji:
filozofske refleksije
9:30–10:00 Pauza / Break
29

Sekcija A (Engleski i hrvatski) ::: Section A (English and Croatian)
Predsjedava / Chairperson: DIVNA VUKSANOVIĆ
10:00–10:15 MISLAV KUKOČ (Croatia/Hrvatska): Media, Sovereignty and
Globalization / Mediji, suverenitet i globalizacija
10:15–10:30 ATTILA PATÓ (Czech Republic/Češka): Two Concepts of Media
/ Dva koncepta medija
10:30–10:45 TOMAS KAČERAUSKAS (Lithuania/Litva): Historical Images
in the Mediated Culture / Historijske slike u posredovanoj kulturi
10:45–11:00 BÉLA MESTER (Hungary/Mađarska): Censorship as a Typographical
Chimera / Cenzura kao tipografska himera
11:00–11:30 Rasprava / Discussion
11:30–12:00 Pauza / Break
Predsjedava / Chairperson: HAJRUDIN HROMADŽIĆ
12:00–12:15 LINO VELJAK (Hrvatska/Kroatien): Medij ideologije / Das Medium
der Ideologie
12:15–12:30 MIRKO JAKIĆ (Hrvatska/Croatia): Uloga medija u sunovratu
svih filozofijski utemeljenih vrijednosti / The Role of the Media in the Decay
of All Philosophical Values
12:30–12:45 SLOBODAN SADŽAKOV (Srbija/Serbia): Medijska (re)produkcija
moralnog / Media (Re)production of Morality
12:45–13:00 MATKO MEŠTROVIĆ (Hrvatska/Croatia): Planetarno građanstvo
– Između načela Svjetskog socijalnog foruma i zbiljskog razumijevanja
Grundrisse: Važnost medijske strategije / A Planetary Citizenship – In between
the Principles of the World Social Forum and an Actual Understanding of the
Grundrisse: Relevance of Media Strategy
13:00–13:30 Rasprava / Discussion
30

Sekcija B (Hrvatski) ::: Section B (Croatian)
Predsjedava / Chairperson: ANKICA ČAKARDIĆ
10:00–10:15 BORIS GUNJEVIĆ (Hrvatska/Croatia): Ontologija ili duhovne
vježbe. Glazba kao medij u Augustinovom djelu De Musica / Ontology or Spiritual
Exercise. Music as a Medium in Augustine’s De Musica
10:15–10:30 ĆIRIL ČOH (Hrvatska/Croatia): Tankoćutnije od jezika / Beyond
the Sensibility of Language
10:30–10:45 MIROSLAV HUZJAK (Hrvatska/Croatia): Stvarnost kao jezična
iluzija / The Reality as Language Illusion
10:45–11:00 MARICA VERNAZZA (Hrvatska/Croatia): Historiografija kroz
medije / Historiography through Media
11:00–11:30 Rasprava / Discussion
11:30–12:00 Pauza / Break
Predsjedava / Chairperson: LIVIA PAVLETIĆ
12:00–12:15 FABIO LEONE (Hrvatska/Croatia): Ikona: medij ili dekoracija?
/ Icon: Medium or Decoration?
12:15–12:30 ANGELINA MILOSAVLJEVIĆ-AULT (Srbija/Serbia): Ima li
nam spasa bez Domestosa? Docere i persuasio: Strašni sud u potrošačkom
društvu / Is There Salvation Beyond Domestos? Docere and Persuasio: The
Last Judgment in Consumer Society
12:30–12:45 KORANA SIMONOVIĆ (Hrvatska/Croatia): Reklame i emocije
/ Advertising and Emotions
12:45–13:00 IVAN DODLEK (Hrvatska/Kroatien): Dosada i medijski spektakl
/ Langweile und Medienschauspiel
13:00–13:30 Rasprava / Discussion
31

Sekcija C (Hrvatski i engleski) ::: Section C (Croatian and English)
Predsjedava / Chairperson: IGOR ČATIĆ
10:00–10:15 KRUNOSLAV NIKODEM (Hrvatska/Croatia): Cyber kultura i
informacijsko društvo / Cyber Culture and Information Society
10:15–10:30 IVANA GREGURIC (Hrvatska/Croatia): Bestjelesni čovjek u
virtualnom prostoru / The Unsubstantial Man in the Virtual Space
10:30–10:45 DAMIR KUKIĆ (Bosna i Hercegovina/Bosnia and Herzegovina):
Život u videosferi / Life in the Video-sphere
10:45–11:00 BORIS KOZJAK (Hrvatska/Croatia): Kockanje i Internet / Gambling
and the Internet
11:00–11:30 Rasprava / Discussion
11:30–12:00 Pauza / Break
Predsjedava / Chairperson: ATTILA PATÓ
12:00–12:15 DAFNE VIDANEC (Croatia/Hrvatska): Understanding of Narrative
in Media / Razumijevanje narativnoga u medijima
12:15–12:30 SAŠA MILIĆ (Serbia/Srbija): The Role of Objects in Film Transparency
/ Uloga objekata u filmskoj transparentnosti
12:30–12:45 ERIKA PRIJATELJ (Slovenia/Slovenija): How Are the Image of
God and Ideas about Religion Influenced by the Media? / Kako mediji utječu
na predodžbu Boga i ideje o religiji?
12:45–13:00 MARIJA TODOROVSKA (Macedonia/Makedonija): The Joint
Efforts of the Theoretical Realm of Philosophy of Religion and of the Media
in Solving Inter-Religious and Intra-Religious Issues / Zajednički napori
teoretskog područja filozofije religije i medija u rješavanju interreligioznih i
intrareligioznih pitanja
13:00–13:30 Rasprava / Discussion
13:30 Ručak / Lunch
14:00 Sastanak Organizacijskog odbora Dana Frane Petrića /
Meeting of the Organization Committee of the Days of Frane Petrić
32

16:00 Izlet / Excursion
20:00 Večera / Dinner
21:00 Projekcija filma McLuhan’s Wake (McLuhanovo buđenje), 94', redatelj:
Kevin McMahon /
Movie presentation: McLuhan’s Wake, 94', directed by Kevin McMahon
SRIJEDA, 23. rujna 2009. / WEDNESDAY, September 23, 2009
Sekcija A (Hrvatski i engleski) ::: Section A (Croatian and English)
Predsjedava / Chairperson: JASNA BURIĆ
9:00–9:15 STJEPAN MALOVIĆ (Hrvatska/Croatia): Činjenice nisu važne, a
stavovi su nametnuti / The Facts Are Not Relevant and Opinions Are Imposed
9:15–9:30 ANTE GAVRANOVIĆ (Hrvatska/Croatia): Društveni dijalog i etika
/ Social Dialogue and Ethics
9:30–9:45 RADE VELJANOVSKI (Srbija/Serbia): Demokratizacija medija,
nove tehnologije i vjerodostojnost informacija / Democratization of Media
Field, New Technologies and Veracity of Information
9:45–10:00 VLADIMIR BAROVIĆ (Srbija/Serbia): Medijska etika i izvještavanje
u kriznim situacijama / Media Ethics and Reporting in Crises
10:00–10:30 Rasprava / Discussion
10:30–10:45 Pauza /Break
Predsjedava / Chairperson: MISLAV KUKOČ
10:45–11:00 MICHAEL GEORGE (Canada/Kanada): Conscioussness, Media
and Possibilities / Svijest, mediji i mogućnosti
11:00–11:15 JANEZ VODIČAR (Slovenia/Slovenija): Media as a Support
and an Obstacle at Developing Social Skills / Mediji kao potpora i prepreka
razvoju društvenih vještina
33

11:15–11:30 STANKO GERJOLJ (Slovenia/Slovenija): Violent Computer
Games and Education / Nasilne računalne igre i obrazovanje
11:30–11:45 TOMISLAV PETKOVIĆ (Croatia/Hrvatska): Understanding and
Popularization of the Great Experiments of a New Physics in the Mass Media /
Poimanje i popularizacija velikih pokusa nove fizike u medijima
11:45–12:15 Rasprava / Discussion
12:15–12:30 Pauza / Break
Sekcija B (Hrvatski) ::: Section B (Croatian)
Predsjedava / Chairperson: NENAD MALOVIĆ
9:00–9:15 MARIO REBAC (Hrvatska/Croatia): Kineska, budistička i zapadna
misao – drama susreta / Chinese, Buddhist and Western Thought – Dramatic
Encounters
9:15–9:30 KREŠIMIR CEROVAC (Hrvatska/Croatia): Mediji i Katolička crkva
/ The Media and the Catholic Church
9:30–9:45 JOSIP ŠIMIĆ (Hrvatska/Croatia): Etika i etičnost u medijima prema
učenju Katoličke crkve / Ethics and the Ethical in the Media According to
Teaching of the Catholic Church
9:45–10:15 Rasprava / Discussion
Sekcija C (Hrvatski) ::: Section C (Croatian)
Predsjedava / Chairperson: ĆIRIL ČOH
9:00–9:15 FULVIO ŠURAN (Hrvatska/Croatia): Masovni mediji i suvremeni
čovjek / The Mass Media and the Contemporary Man
9:15–9:30 NENAD VERTOVŠEK (Hrvatska/Croatia): Noam Chomsky, medijske
manipulacije i javnost kao »zbunjeno stado« / Noam Chomsky, the Media
Manipulations and Public as “Confused Bevy”
34

9:30–9:45 ZORAN JEVTOVIĆ, DRAGAN ĆALOVIĆ (Srbija/Serbia): Kriza
demokracije u globalnom mediapolisu / Democracy Crisis in Global Media-
Polis
9:45–10:00 HRVOJE JURIĆ (Hrvatska/Croatia): Whitmanovo proročanstvo.
O moći, svemoći i nemoći medija / Whitman’s Prophecy. On Potency, Omnipotence,
and Impotence of the Media
10:00–10:30 Rasprava / Discussion
PLENARNA PREDAVANJA ::: PLENARY LECTURES
Predsjedava / Chairperson: HRVOJE JURIĆ
12:30–13:00 HAJRUDIN HROMADŽIĆ (Croatia/Hrvatska): Media, Spectacle
Society and Celebrity Culture / Mediji, društvo spektakla i celebrity kultura
13:00–13:30 DIVNA VUKSANOVIĆ (Serbia/Srbija): Media, Knowledge, Revolution?
/ Mediji, znanje, revolucija?
13:30–14:00 Završna rasprava i zatvaranje simpozija /
Closing discussion and closing of the Symposium
14:00 Ručak / Lunch
15:00 Polazak organiziranog autobusa za Zagreb /
Departure of organized bus to Zagreb
35

16. simpozij
PETRIĆ I RENESANSNE
FILOZOFSKE TRADICIJE
16th Symposium
PETRIĆ AND RENAISSANCE
PHILOSOPHICAL TRADITIONS
SRIJEDA, 23. rujna 2009. / WEDNESDAY, September 23, 2009
Dolazak i smještaj sudionika u hotel »Kimen« u Cresu /
Arrival and accommodation of participants at “Kimen” Hotel, Cres
19.30 Večera / Dinner
ČETVRTAK, 24. rujna 2009. / THURSDAY, September 24, 2009
9.00–9.30 Otvaranje skupa i pozdravne riječi /
Opening ceremony and greetings
Predsjedavaju / Chairpersons: IVICA MARTINOVIĆ & BRUNO ĆURKO
9.30–10.15 Uvodno predavanje / Introductory lecture
MIHAELA GIRARDI-KARŠULIN (Zagreb), Jesu li Petrićeve Discussiones
peripateticae povijest filozofije? / Are Petrić’s Discussiones peripateticae history
of philosophy?
10.15–10.45 Odmor / Break
37

10.45–11.15 Iz riznice Petrićevih Discussiones peripateticae /
From the treasure of Petrić’s Discussiones peripateticae
Predsjedava / Chairperson: FULVIO ŠURAN
LUKA BORŠIĆ (Zagreb), Prilog istraživanju Petrićeva razumijevanja glazbe
i njegova utjecaja na muzičku teoriju i praksu njegova doba / A contribution to
Petrić’s conception of music and his influence on contemporary musical theory
and practice
KREŠIMIR ČVRLJAK (Zagreb), Sokrat u Petrićevim Discussiones peripateticae
/ Socrates in Petrić’s Discussiones peripateticae
11.15–11.30 Odmor / Break
11.30–12.00 Propitivanje Petrićeve Pampsihije /
Questioning Petrić’s Pampsychia
Predsjedava / Chairperson: MATJAŽ VESEL
TOMÁŠ NEJESCHLEBA (Olomouc), Frane Petrić and the immortality debate
/ Frane Petrić i raspra o besmrtnosti duše
ESTELLA PETRIĆ-BAJLO (Zadar), David Skrbina on Frane Petrić and panpsychism
in contemporary science and philosophy / David Skrbina o Frani
Petriću i panpsihizmu u suvremenoj znanosti i filozofiji
12.00–12.30 Petrić i Oracula Chaldaica /
Petrić and Chaldaean Oracles
Predsjedava / Chairperson: IGOR ŠKAMPERLE
ERNA BANIĆ-PAJNIĆ (Zagreb), Uloga Zoroastru pripisanih Kaldejskih proroštava
u filozofiji Frane Petrića / The role of Chaldaean Oracles attributed to
Zoroaster in the philosophy of Frane Petrić
IVAN KAPEC (Zagreb), Ishodište Petrićeva pojma vatre iz pete knjige Pancosmije
/ The source of Petrić’s notion of fire from the fifth book of his Pancosmia
12.30–13.15 Rasprava / Discussion
13.15 Ručak / Lunch
38

16.00 Razgledavanje grada Cresa / Sightseeing tour of the Town of Cres
Stručno vodstvo / Professional tour guide
20.00 Večera / Dinner
PETAK, 25. rujna 2009. / FRIDAY, September 25, 2009
9.00–10.00 Hrvatska sastavnica renesansne filozofije /
Croatian component of the Renaissance philosophy
Predsjedava / Chairperson: SNJEŽANA PAUŠEK-BAŽDAR
DAVOR BALIĆ (Osijek), Marko Marulić o filozofiji i filozofima u svom
Evanđelistaru / Marko Marulić on philosophy and philosophers in his Evangelistarium
RELJA SEFEROVIĆ (Dubrovnik), O retoričkoj kulturi u Dubrovniku Petrićeva
vremena / On rhetoric culture in Dubrovnik in the age of Frane Petrić
IVANA SKUHALA KARASMAN (Zagreb), Značenje kabale u renesansnoj
filozofiji na primjeru djela Giulija Camilla Delminija / The significance of
Kabbalah in Renaissance philosophy as demonstrated through the work of
Giulio Camillo Delminio
VESNA TUDJINA (Zagreb), Retractationes Marka Antuna de Dominisa / Retractationes
by Marko Antun de Dominis
10.00–10.30 Odmor / Break
10.30–11.00 Hrvatski renesansni filozofi u digitalnom svijetu /
Croatian Renaissance philosophers in the digital world
Predsjedava / Chairperson: TOMÁŠ NEJESCHLEBA
BRUNO ĆURKO (Zagreb), Prisutnost Jurja Dragišića u digitalnom svijetu /
Juraj Dragišić in the digital world
ANKICA VALENTA & BRANKO HANŽEK (Zagreb), Dostupnost Petrićevih
djela i djela o Petriću pretraživih putem online kataloga u hrvatskim i europ­
39

skim knjižnicama / Accessibility of Petrić’s works and works about Petrić via
online catalogue search in Croatian and European libraries
11.00–11.20 Odmor / Break
11.20–11.35 Jedan pristup alkemiji prije renesanse /
An approach to alchemy before the Renaissance
Predsjedava / Chairperson: ERNA BANIĆ-PAJNIĆ
SNJEŽANA PAUŠEK-BAŽDAR (Zagreb), Albert Veliki i alkemija / Albert
the Great and alchemy
11.35–12.50 Rasprava / Discussion
13.15 Ručak / Lunch
19.00 »Kad bi me portretirao neki slikar«: okrugli stol uz Petrićeva gledišta
o slikarskom umijeću /
»If I were portrayed by a paintner«: round table on Petrić’s
views of the art of painting
Sudjeluju / Participants: Branko Vujanović, Stjepan Špoljarić, Ivica Martinović
20.30 Večera / Dinner
SUBOTA, 26. rujna 2009. / SATURDAY, September 26, 2009
9.00–9.30 Promišljanje mira i sukoba u renesansnoj filozofiji /
Reflexions on peace and conflict in the Renaissance philosophy
Predsjedava / Chairperson: HEDA FESTINI
IGOR ŠKAMPERLE (Ljubljana), Dialogo De pace seu concordantia fidei di
Nicola Cusano / Dijalog De pace seu concordantia fidei Nikole Kuzanskoga
FULVIO ŠURAN (Pula), Il duello nel Rinascimento / Dvoboj u razdoblju renesanse
9.30–10.00 Odmor / Break
40

10.00–11.00 Obzor Petrićevih filozofskih interesa /
Horizon of Petrić’s philosophical interests
Predsjedava / Chairperson: VESNA TUDJINA
PERSIDA LAZAREVIĆ DI GIACOMO (Pescara), Dvostruko Sretan grad
Frane Petrića / Twice Happy Town of Frane Petrić
STJEPAN ŠPOLJARIĆ (Zagreb), Petrićevih Deset dijaloga o povijesti u prijevodu
Thomasa Blundevilla / Petrić’s Ten Dialogues on history translated by
Thomas Blundeville
HEDA FESTINI (Rijeka), Frane Petrić i Acastos, nastavak I / Frane Petrić e
Acastos, la continuazione I
MATJAŽ VESEL (Ljubljana), Frane Petrić i astronomija / Frane Petrić and
astronomy
11.00–11.20 Odmor / Break
11.20–12.00 Zaključno predavanje /
Closing lecture
Predsjedava / Chairperson: MIHAELA GIRARDI-KARŠULIN
IVICA MARTINOVIĆ (Zagreb), Od Charlesa Schmitta do Jamesa Hankinsa:
promjene u prikazu Petrićeve filozofije u engleskim sveučilišnim udžbenicima
i priručnicima (1988.–2007.) / From Charles Schmitt to James Hankins:
Changes in the evaluation of Petrić’s philosophy in English university textbooks
and handbooks (1988–2007)
12.00–12.20 Odmor / Break
12.20–13.00 Završna rasprava i zatvaranje skupa /
Closing discussion and closing of the Symposium
Predsjedavaju / Chairpersons: IVICA MARTINOVIĆ & BRUNO ĆURKO
14.00 Ručak / Lunch
Odlazak sudionika / Departure of participants
41

18. DANI FRANE PETRIĆA
Sažeci izlaganja
18th DAYS OF FRANE PETRIĆ
Paper abstracts

Međunarodni simpozij
FILOZOFIJA I MEDIJI
International Symposium
PHILOSOPHY AND MEDIA
SEAD ALIĆ
Centre for Philosophy of Media and Mediological Research, Zagreb, Croatia /
Centar za filozofiju medija i mediološka istraživanja, Zagreb, Hrvatska
PHILOSOPHY AND THE MEDIA
IN THE PHILOSOPHY OF THE MEDIA
The theoretical position dealing with the significance of the mediator
in the cognition process partially enters the area of epistemology. By
both striving to reach the essence of what is thought about and eliminating
everything that belongs to the mediator in the cognition process,
this position is also in part a kind of “expanded hermeneutics”.
Finally, by studying the advancement of the knowledge on the mediation
of knowledge itself and the advancement of the experience within
the context of the medium of mediation, this position is also a kind of
phenomenology.
The philosophy of the media encompasses the theoretical, the practical
and the poetical, but strives not to be determined by the image,
grammar, concept, context, performance, performance psychology, or
technology – it rather wants to simultaneously preserve and overcome
all these things within itself.
The conveyance of knowledge is not merely a matter of words. Posterior
to the linguistic and the iconic turn, we came to realize that it was
actually the media turn that lied at the heart of it.
45

This presentation focuses primarily on the need to reconsider the
notion of the media more deeply. Accordingly, it is suggested that
meaning of the concept be broadened (based on McLuhan). This kind
of approach aims to point to the notions of the media, mediation, and
the mediator as the key to understanding each philosophical, theological,
artistic as well as scientific approach.
To sum up, this paper aims to show the determination of the philosophical
thought by the medium throughout history. The basic assumption
is thereby that the contemporary philosophy of the media expresses
and contains nearly all the efforts of all the philosophical approaches
and that, to a certain extent, most of the contemporary philosophical
efforts at their bottom basically question the issues of the mediation of
the media, opinion, knowledge and philosophy per se.
FILOZOFIJA I MEDIJI U FILOZOFIJI MEDIJA
Mišljenje koje ukazuje na značenje posrednika u procesu spoznaje
jednim svojim dijelom ulazi u područje gnoseologije. Probijajući se do
biti promišljanoga, te odstranjujući ono što pripada posrednicima u procesu
spoznaje, ovo je mišljenje dijelom i svojevrsna »proširena hermeneutika«.
Proučavajući napredovanje spoznaje o posredovanosti same
spoznaje, te napredovanje iskustva u kontekstu medija posredovanja,
ovo je mišljenje i svojevrsna fenomenologija.
Sabirući u sebi teorijsko, praktičko i poetičko, filozofija medija želi
biti mišljenje koje nije određeno slikom, gramatikom, pojmom, kontekstom,
performanceom, psihologijom nastupa, tehnologijom – ali sve to
želi imati u sebi sačuvano i nadvladano.
Transmisija znanja više nije samo stvar riječi. Nakon linguistic tourna
i iconic turna, sve smo bliže shvaćanju da je i jednom i drugom
obratu u osnovi bio media turn.
Prije ostaloga, ovaj rad želi ukazati na nužnost dubljeg promišljanja
pojma medij. U skladu s tim rad sugerira i proširenje značenja ovog
pojma (na tragu McLuhanovih stavova). Pristup je to koji želi pokazati
da je upravo ono medijsko/medijalno/medijacijsko – ključ razumijevanja
svakog filozofijskog, teološkog, umjetničkog, pa i znanstvenog
pristupa.
46

Ovaj rad želi pokazati medijsku određenost filozofijskog mišljenja,
kako kroz povijest tako i u suvremenosti. Osnovna teza teksta je da se
upravo u filozofiji medija sabiru napori suvremenih filozofijskih pristupa,
te da, manje ili više osviješteno, većina suvremenih filozofijskih napora
u osnovi problematizira pitanja medijskih posredovanja mišljenja,
znanja, filozofije kao takve.
VLADIMIR BAROVIĆ
Filozofski fakultet, Univerzitet u Novom Sadu, Srbija /
Faculty of Philosophy, University of Novi Sad, Serbia
MEDIJSKA ETIKA I IZVJEŠTAVANJE U KRIZNIM
SITUACIJAMA
U radu se konstatira da sveopća komercijalizacija elektronskih
i tiskanih medija dovodi do beskompromisne borbe za tržište u kojoj
se krše mnoge etičke norme. To dolazi do izražaja u svim područjima
medijskog rada, ali ekstremni su slučajevi posebno uočljivi u kriznim
situacijama, koje često spuštaju prag etički prihvatljivih fotografija,
snimaka i pratećeg teksta koji se emitiraju u medijima. U radu, na osnovi
analize medijskih sadržaja, raspravljamo je li potrebno u postojeće
etičke kodekse unijeti nove norme koje bi sankcionirale ekstremne primjere
kršenja etike. Na kraju uspostavljamo relaciju između potrebe
za većom nakladom/gledanošću i očuvanja digniteta suvremenog moralnog
subjekta čija je egzistencija ugrožena u bespoštednoj medijskoj
komercijalizaciji.
MEDIA ETHICS AND REPORTING IN CRISES
This paper remarks that the large-scale commercialism of electronic
and printed media leads to uncompromising struggle for market, in which
many of ethical codes are being violated. Such a situation arises in all
fields of work in media, but particularly extreme cases are noticeable in
crises which often lower the ethical criteria of acceptable photographs,
47

ecordings and the follow-up texts that are being released in media. In
this paper, based on analysis of contents in media, we discuss whether
it is necessary to include new normative in present ethical codes, which
would sanction the extreme examples of ethics violation. In the end, we
accomplish connection between the need for bigger popularity/circulation
and cherishing the dignity of contemporary moral subject whose
existence is jeopardized in ruthless media commercialism.
BOJAN BASRAK
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska (student) /
Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, Croatia
(student)
ETIČKI POGLED NA INTELEKTUALNO VLASNIŠTVO
U DIGITALNOM SVIJETU
Veliki broj ljudi svakodnevno koristi zaštićene sadržaje na neovlašten
način, bilo korištenjem ilegalnih kopija ili njihovim stvaranjem i
distribucijom. Nonšalantnost u toj svakidašnjoj praksi, nedostatak refleksije
o moralnim aspektima kršenja zakona o autorskim pravima, a
pogotovo njegova proširenost i rutiniziranost čine taj problem još relevantnijim
i zanimljivijim za proučavanje.
Neovlašteno kopiranje sadržaja tema je rasprava i borbi još od
doba kada su izumljeni tiskarski strojevi. Sljedeći stupanj potaknut
je tehnologijama koje su omogućile jeftino i nenadgledano kopiranje
sadržaja širokim masama. Ovdje mislim na foto-kopirke, printere, nekada
magnetne vrpce, a danas optičke medije. Kulminaciju fenomena
doživljavamo upravo danas, kada je sve više sadržaja kojime se služimo
digitalno i kada je tehnologija svela cijenu kopiranja i razmjenjivanja
gotovo na nulu, te omogućila umreženo razmjenjivanje podataka
ogromnom broju ljudi. Je li lakoća s kojom se barata digitalnim sadržajem
učinila moralni prekršaj manje očitim ili je tek sada apsurdnost
zakona o intelektualnom vlasništvu izašla na vidjelo? U ovome radu
namjeravam istražiti moralne aspekte ove prakse i etičke temelje pripadajućih
zakona.
48

AN ETHICAL VIEW ON INTELLECTUAL PROPERTY
IN THE DIGITAL WORLD
A great number of people use protected content in an illegal manner
on a daily basis, whether by using unauthorized copies, or by their creation
and distribution. The nonchalance in such practices, lack of reflection
on the moral aspects of breaking the intellectual property law, and
especially the magnitude and established routine of those phenomena
make it even more relevant and interesting as a subject of study.
Unauthorized copying of protected content has been stirring up debates
since the dawn of the printing press. The problem rose to a much
higher level with the introduction of technologies that enabled cheap
and unsupervised copying facilities to the mass market. I refer to devices
such as photo-copying machines, printers, formerly magnetic tapes, and
nowadays optical discs. We are witnessing the culmination of the phenomena
in our present time when almost all of our content has migrated to
the digital domain, and the copy generating and distributing costs have
dropped so low that they are hardly a factor any more. All of which have
enabled content sharing networks with a vast number of participants.
Has the ease of handling digital content made a moral offence less obvious,
or have the absurdities of IP laws just now been unmasked? In this
paper I intend to investigate the moral implications of copyright, and
other IP law, infringement, and the ethical foundations of those laws.
JASNA BURIĆ
Odjel komunikologije, Sveučilište u Dubrovniku & Hrvatska radiotelevizija,
Zagreb, Hrvatska /
Department of Communicology, University of Dubrovnik & Croatian
Radiotelevision, Zagreb, Croatia
DJECA I MLADI KAO KONZUMENTI MASOVNIH MEDIJA
Etika i tržišne manipulacije potrebama mladih
Tržište masovnih medija velikim svojim dijelom okrenuto je djeci
i mladima. Sadržaji koji se nude mladima u masovnim medijima,
49

nadilaze, u negativnome smislu, nekoć obrazovne i poticajne školske
primjere edukativnih programa ili časopisa za djecu. U medijskome
prostoru prevladavaju sadržaji koji vrijeđaju dostojanstvo mlade osobe,
manipuliraju njihovim potrebama, te potiču mlade na izbor lišen
svake vrijednosti, gdje je sve relativno i ništa nije sigurno. Autorica
propituje trendove u modernim medijima lišenima svake odgovornosti,
obligacija i sankcija. Pokušava definirati značajke medija 21. stoljeća, u
kojima je čovjek-konzument zatočenik medijske moći i utjecaja, te traga
za istinskim etičkim obzirom i smislom u medijima koji neće preskočiti
čovjeka i njegove potrebe.
CHILDREN AND THE YOUTH AS MASS MEDIA
CONSUMERS
Ethics and Children-and-Youth-Related Commercial Manipulation
The mass media market is significantly directed towards children
and young people. What mass media offer to young people nowadays
has long surpassed, in an unfortunately negative way, educationally stimulating
content of both the educational program and the magazines for
children. Mass media are dominated by activities insulting the dignity
of young people, manipulating their needs, and encouraging young people
to deprive their every single choice of values, whereby everything
becomes relative and uncertain. The paper looks into modern media
trends that are deprived of any responsibility, obligations and sanctions,
and attempts to define the media in the 21st century, in which man-consumer
is a captive of media power and influence, thereby searching for
respect and ethics in the media.
50

KREŠIMIR CEROVAC
Hrvatski katolički radio, Zagreb, Hrvatska /
Croatian Catholic Radio, Zagreb, Croatia
MEDIJI I KATOLIČKA CRKVA
Aktualno stanje u odnosu između medija i Katoličke Crkve pokazuje
da mediji, ako ne unaprijede svoje temeljno razumijevanje katoličke
vjere i prakse, riskiraju marginalizaciju Crkve te da njen glas u društvu
bude zamijenjen s politikom, sa skupom vjerovanja u istom ruhu,
ali s manje savjesti. Masmediji ubrzano postaju ne samo jedan pogled
u društvenoj kulturi, već kroz svoju rastuću svudašnjost preko kultura
postaju prethodnica nove međunarodne kulture čija mreža dodiruje i
utječe gotovo na svaki kulturni sustav. Masmediji su sami po sebi snažno
ideološki obojeni: njihove su poruke snažno centralizirane, duboko
su bezlične i bez mogućnosti za povratno reagiranje i sudjelovanje korisnika
tih poruka.
Medijsko pokrivanje religije nije temeljeno na borbi protiv vjere,
već ide u prilog prosvjetiteljske racionalnosti. Naša kultura je, prigrlivši
znanstvenu racionalnost kao konačno mjerilo svekolike stvarnosti, vjeru
gurnula u kutak sporednosti. Kršćanska se poruka čini neskladnom,
nestvarnom i prijevarnom. Mediji, dakako, nisu obvezatni vjerovati
u katolički nauk, ali su obvezni shvatiti, poštovati i potanko prikazati
kako Crkva samu sebe shvaća te kako i zašto nešto naučava. Neprijateljstvo
prema načelima Katoličke Crkve iskazano u medijima nije
odraz javnog mišljenja već mišljenja novinara.
Na kraju se navode neka razmišljanja o tome što bi sa svoje strane
Crkva trebala učiniti u sučeljavanju s masmedijima.
THE MEDIA AND THE CATHOLIC CHURCH
The current relationship between the media and the Catholic Church
shows that, unless the media improve their basic understanding of Catholic
beliefs and practices, they risk marginalizing the Church and replacing
its voice in society with politics, a set of beliefs in the same
vestment, that however appeal to conscience to a much smaller degree.
51

Mass media are rapidly becoming not just an aspect within the social
culture, but also, through their cross-cultural ubiquity, the precursor of
a new international culture whose web influences almost every cultural
system. Mass media themselves are strongly ideological: their messages
are highly centralized, impersonal and denying the users the opportunity
to give feedback or participate.
Media coverage of religion is not biased against religious faith; it
is biased in favour of the Enlightenment rationality. Our culture’s embrace
of the scientific rationality as the ultimate measure of all reality
has pushed religious faith over the brink of irrelevancy, thereby making
Christian message sound as jarring, unrealistic, and fraudulent. The media,
naturally, are by no means obliged to pursue Catholic teaching,
but are obliged to respect and accurately account for how the Church
understands itself and its teaching. The hostility toward the principles
of Catholic faith is not a reflection of public opinion but of journalists’
opinion.
The paper ends with some reflections on what the Church could do
to face the current mass-media-presented situation.
SANDRA CITKOVIĆ
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska /
Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, Croatia
TKO SAM ZAPRAVO JA? –
KONSTRUIRANJE IDENTITETA ON-LINE
Adolescent Internet najčešće koristi kao socijalni medij – za druženje,
izražavanje vlastitog mišljenja, dijeljenje fotografija i video-zapisa;
općenito, za predstavljanje samoga sebe. Za razliku od tradicionalnih
medija (novine, radio, televizija), u kojima su sadržaji jednosmjerno
usmjereni prema korisniku/potrošaču i njihov je mogući utjecaj također
jednosmjeran, Internet nove generacije (web 2.0), nudi korisniku da
bude »proizvođač«, da kreira individualne sadržaje u javnom prostoru.
Adolescent on-line sadržaje stvara na osnovu vlastitog iskustva iz
stvarnog života te vrijednosti i normi kulture u kojoj živi. Njegova re­
52

prezentacija je presjek osobnih ambicija i socijalnih zahtjeva, onoga što
on sam želi biti i onoga što drugi žele da on bude. Internet mu pruža
neograničenu pokusnu okolinu za eksperimentiranje s vlastitim identitetom
u potrazi za razumijevanjem kako se uklapa u svijet oko sebe.
WHO AM I ACTUALLY? –
CONSTRUCTING IDENTITY ON-LINE
Adolescent usually uses Internet as a social media – for socializing,
expressing his own opinion, photo and video sharing – generally, for
representation of himself.
Contrary to traditional media (newspapers, radio, television) in
which contents are directed in one-way, from a producer to a user/consumer,
and their possible influence is also one-way oriented, new generation
of Internet (web 2.0) offers a user to be a producer, to create
individual content in a public space.
Adolescent creates on-line contents reflecting upon his experience
in real life together with values and norms of a culture he lives in.
His representation is an intersection of personal ambitions and social
demands, between the one he wants to be and the one he thinks others
want him to be. Internet offers him unlimited experimental environment
to try self-identity in order to understand how he fits in the world that
surrounds him.
STANKO CRNOBRNJA
Fakultet dramskih umjetnosti, Cetinje, Univerzitet Crne Gore /
Faculty of Dramatic Arts, Cetinje, University of Montenegro
MEDIJI, ZNANOST I UMJETNOST U XX. VIJEKU:
TRANSFORMACIJE U ESTETICI
Pojavu svakog novog vizualnog medija, od fotografije, početkom
XIX. vijeka, do virtualne stvarnosti, krajem XX. vijeka, prate konstatacije
da nove tehnologije predstavljaju realnost na sasvim novi način. Po
53

nekom nepisanom pravilu, sve nove tehnologije medijskog predstavljanja
stvarnosti opisuju se sljedećim »inovativnim« posebnostima:
– nova predstavljanja stvarnosti, posredovana novim medijima, radikalno
su drukčija od predstava koje omogućavaju prethodni,
stariji mediji;
– nove tehnologije su superiorne u odnosu na stare tehnologije;
– nove tehnologije omogućavaju direktniji pristup stvarnosti nego
stare tehnologije.
Po ovim pravilima objašnjava se i pomake koje su sve djelatnosti
zasnovane na stvaranju i obradi pokretnih slika (kinematografija, televizija,
video) doživjele tijekom osamdesetih i devedesetih godina XX.
vijeka, a to je upravo približavanje djelovanju zasnovanom na kompjutorskoj
tehnologiji, koja je, sasvim autentično, sa sobom donijela i
potpuno nove procese stvaranja i obrade pokretnih slika. Tako se, pojavom
novih, digitalnih medijskih tehnologija, javljaju i nova, drukčija
shvaćanja o medijskom predstavljanju stvarnosti.
Osnovno u novim shvaćanjima digitalnih medija jest odbacivanje
teorija koje medijski razvoj vide kao linearnu progresiju ka što točnijoj
i autentičnijoj predstavi stvarnosti. Nova promišljanja medijski razvoj
vide kao niz različitih »estetika«, odnosno različitih tehnika predstavljanja
stvarnosti, pri čemu nove tehnologije ne samo što stvaraju sasvim
nove »estetike« (poetike), već istovremeno aktiviraju i one estetske impulse
koji su bili prisutni u prethodnim etapama razvoja.
THE MEDIA, SCIENCE AND ART IN THE 20th CENTURY:
TRANSFORMATIONS IN AESTHETICS
The appearance of every new visual medium, from photography at
the beginning of the 19th century to virtual reality at the end of the 20th
century, brings with it the proclamation that the new technology represents
reality in an entirely new way. According to an unwritten rule, it is
believed that all new media technologies of reality representation depict
reality by using the following “innovative” features:
– new reality representations, by means of the new media, are radically
different from representations provided by the previous,
older media;
54

– new technologies are superior to old ones;
– new technologies enable a more direct (less mediated) access to
reality than the old ones.
This rule is also used to explain the shift that happened in all the
motion-picture media (film, video, television) in the last two decades of
the 20th Century: the shift towards image production based on digital,
computer-based technologies which enable a new way of image generation
and image processing. Naturally, then, the appearance of the new
digital media technologies has brought new theoretical understandings
of how the new media represent reality.
Basic to these new understandings of digital media is the rejection
of the theories which see media development as a linear progression
towards an ever more accurate and ever more authentic representation
of reality. New theories see media development as a multitude of different
notions of aesthetics, or different techniques of reality representation,
whereby the new technologies not only create entirely new “aesthetics”
(poetics) but also engage and enliven those aesthetic impulses
which were present in previous stages of development.
ANKICA ČAKARDIĆ
Filozofski fakultet, Sveučilište u Rijeci, Hrvatska /
Faculty of Philosophy, University of Rijeka, Croatia
KOMUNIKATIVNA PRAKSA SVAKODNEVLJA
Za postojeće prisilne strukturne (i funkcionalne) elemente koji
reproduciraju trenutnu paradigmu modernih kapitalističkih društava
– moć ili, još konkretnije, novac – Habermas predlaže drugi medij. Jezikom
kao temeljnim medijem međusobnoga razumijevanja bitno oblikujemo
kolektivnu volju u procesu komunikacijske interakcije i stvaramo
svakodnevlje svijeta života.
Komunikativna se svakodnevna praksa ustanovljuje komunikativnim
djelovanjem u koje se ugrađuje raslojavanje diskursa i djelovanja.
U Habermasovoj teoriji komunikativnoga djelovanja i definiranja
55

pretpostavki intersubjektivne, racionalno-argumentacijski utemeljene
jezične komunikacije, koja intendira konsenzualno sporazumijevanje
u javnom socio-kulturnom prostoru modernih društava, medij jezika
predstavlja ključno mjesto.
Ispitat ćemo tek neke feminističke, poststrukturalističke i postmodernističke
prigovore pretpostavci koncepta racionalne komunikacije.
COMMUNICATIVE PRACTICE OF EVERYDAY LIFE
Habermas has suggested that the existing forcible structural (and
functional) elements that reproduce present paradigm of modern capitalist
societies – of power or, more concretely, money – be replaced.
Even more essentially, we form collective will by using language, as
the fundamental medium of mutual understanding, in interactive communication
process and thereby create the everydayness of lifeworld.
Everyday communication practice gets to be established by communicative
action, marked by the ramifying distinction between discourse
and action. The medium of language holds a central position in
both Habermas’s theory of communicative action and in his attempts to
define the preconditions of intersubjective, rationally based language
communication that aims to arrive at consensual understanding in the
public socio-cultural space of modern societies.
The paper will look into some feminist, poststructuralist and postmodern
objections that relate to the concept of communicative action.
IGOR ČATIĆ, MAJA RUJNIĆ-SOKELE
Fakultet strojarstva i brodogradnje, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska /
Faculty of Mechanical Engineering and Naval Architecture, University of
Zagreb, Croatia
I MEDIJI MORAJU UČITI
Nedvojbeno je da mediji odlučujuće utječu na život i rad suvremenog
čovjeka. Nažalost, oni koji rade u medijima nedovoljno su
obrazovani i pripremljeni za uravnoteženo prenošenje bitnih informa­
56

cija za stvaranje stavova, odnosno nameću pogrešne stavove. Osobito
s područja tehnike. Tu nekvalificiranost medija razmotrit će se na
tri primjera. Ljudi za hranu, odjeću i obuću rabe uzgojine, ono što se
postiglo u polju njihovim znanjem i voljom, ali uz utrošak energije i
opterećenje okoliša. Usprkos tome, mediji to proglašavaju proizvodima
prirode. Mediji su proglasili plastične, preciznije polietilenske, vrećice
glavnim ekološkim problemom. Radi se o 1,5 kg tog korisnog otpada
godišnje, koji pridonosi efektu stakleničkih plinova s 0,04%. Međutim
zašto se ne traži zabrana elektrotehničkih i elektroničkih uređaja, koji u
Hrvatskoj proizvode 6 do 10 kg otpada godišnje, od čega je barem 10%
onog koji potpada pod režim gospodarenja opasnim otpadom? Mediji
nameću potrebu proširenja uporabe GMO-a, čime se postaje ovisnikom
o tuđem patentu i njegovoj volji da proda sjeme ili ne i to uz visoku
cijenu. Temeljno je pitanje kako promijeniti ovo stanje.
THE MEDIA MUST LEARN TOO
The life and work of contemporary man are indisputably under a
decisive influence of the media. Unfortunately though, the people employed
in media-related fields are neither adequately educated nor prepared
to convey relevant information for the formation of attitudes, i.e.
they contribute to the formation of wrong attitudes. This particularly
applies to the field of engineering. The lack of skill and training in the
media will be considered on three examples in this paper. Firstly, people
put their knowledge and work to use in land cultivation in order to harvest
crops that they further on use in the production of food, clothing
and footwear, but they thereby consume energy and pose a threat to
the environment. Despite this fact, the media proclaim the mentioned
crops to be the products and gifts of nature. Secondly, the media have
spread the belief that plastic, more precisely polyethylene bags, to be
more precise, are the main ecological problem, even though they produce
1.5 kg of reusable waste pro year and increase the greenhouse gas
effect by 0.04%. It however remains unclear why electrical engineering
and electronic devices, which produce 6 to 10 kg of waste pro year, at
least 10% of which falls within the auspices of hazardous waste management,
are not banned and shown as environmentally dangerous by
57

the media. And finally, the media promote the need to spread the use
of genetically modified organisms, which increases the dependence on
somebody else’s patent and will to sell the seed, and to sell it at a high
price. Therefore, the basic concern in this paper is how this state of
affairs could be changed.
ĆIRIL ČOH
Prva gimnazija, Varaždin, Hrvatska /
First High School, Varaždin, Croatia
TANKOĆUTNIJE OD JEZIKA
»Sve što postoji u onom drugom je drugačije nego u sebi« (Kuzanski).
Ljudski svijet je posredovani svijet, te može biti posve odvojen od
onoga što je svijet u sebi, a što se danas naziva neposrednošću, životom,
autentičnom egzistencijom. Racionalnost, simboličko mišljenje, jezik
povezuju nas s realnošću, ali prepušteni sebi samima zarobljavaju beskonačnu
različitost stvarnosti i supstituiraju bogatstvo života hiperrealnošću
(Baudrillard, Zerzan).
Izgubljeni smo u simbolima jer nam nedostaje, kaže Kuzanski, tankoćutnost
za razlikovanje simbola od onoga što oni simboliziraju. Kant
to proširuje na razlikovanje svijeta za nas od svijeta po sebi, upozoravajući
da je naše iskustvo svijeta određeno naočalama kroz koje ga gledamo.
Kuzanski nam nudi naočale koje omogućuju spomenutu tankoćutnost.
Uspoređuje ih sa dragocjenim kamenom berilom kroz koji postaje
vidljivo ono što je inače nevidljivo. To je medij tankoćutniji od jezika.
Za Platona, njegovo poznavanje bijaše uvjet da se uđe u Akademiju.
BEYOND THE SENSIBILITY OF LANGUAGE
“Whatever exists, exists otherwise in something else than it exist
in itself.” (Nicolaus Cusanus). The world of man is a mediated indirect
world and it can exist completely separate from what the world in itself
is, the latter being referred to today as immediacy, Life, authentic
existence. Rationality, symbolic thought, and language connect us to
58

the reality, but when they are left to themselves they reduce otherwise
infinite variety within the reality and substitute the richness of life with
hyperreality (Baudrillard, Zerzan).
We are lost in the world of symbols, according to Cusanus, because
we lack the sensibility to differentiate the symbol from the signified
symbolized. Kant extends this to the opposition between the world-forus
and the world-per-se, thereby pointing out that our experience of the
world is determined by the spectacles through which we see it. Cusanus
on the other hand offers the spectacles that enable us to achieve the before
mentioned sensibility, comparing them to the semi precious stone
beryl, which enables otherwise invisible objects to become visible if looked
at through the stone. The concerned medium is thus more sensible
than language. Plato made the cognition of this medium a prerequisite
for entry into his Academy.
BRUNO ĆURKO
Institut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska /
Institute of Philosophy, Zagreb, Croatia
KRITIČKO MIŠLJENJE KAO ODGOVOR
NA MANIPULACIJU MEDIJA
Masmediji su sigurno funkcionalni za društvo, ali isto tako postoji
utemeljena zabrinutost da tzv. »zabavni program« negativno utječe na
djecu, te je potencijalno štetan za razvoj njihovih vjerovanja, vrijednosti,
ali i ponašanja. Armstrong i Greenberg u svom članku »Background
television as an inhibitor of cognitive processing« tvrde kako se redovito
gledanje televizije povezuje s nižim obrazovnim postignućima, jer
djeca su zamijenila domaći rad i učenje s gledanjem televizije. Ako se
ljudi previše oslanjaju na masovne medije u interpretaciji vijesti, oni
mogu izgubiti svoje kritičke sposobnosti u procjenjivanju informacija
koje dolaze do njih (Perse, 2008). Suvremeni obrazovni programi dijelom
zanemaruju razvoj mišljenja, napose kritičkog, tako da programi
koji u sebi sadržavaju »učenje za kritičko mišljenje« imaju važnu ulogu
u kritičkom promišljanju medijskih sadržaja. Jedini »alat« koji imamo
59

nasuprot negativnom utjecaju medija jest kritičko mišljenje, točnije
pokušaj razvitka kritičkog mišljenja od najranije dobi. Kritičkim promišljanjem
informacija koje nude mediji dijete se može »naučiti« ili
»uvježbati« za odupiranje medijskoj manipulaciji. U programu Mala
filozofija (hrvatska inačica »filozofije za djecu«) jedna od nastavnih
tema su i mediji. U izlaganju ću iznijeti reakcije djece između 9 i 11
godina na medije i njihovo promišljanje o laži medija.
CRITICAL THINKING AS A RESPONSE
TO MEDIA MANIPULATION
Mass media are most certainly functional for society, but there are
reasonable concerns that the so-called ‘entertainment programs’ might
have a negative effect on children, and could be potentially harmful for
the development of their beliefs, values, and behavior. Armstrong and
Greenberg claim in their article “Background television as an inhibitor
of cognitive processing” that regular TV watching may be connected
with lower educational achievements, because children have replaced
domestic work and learning with watching television. “If people rely
too heavily on mass media’s interpretation of news, they may lose their own
critical abilities to evaluate information on their own” (Perse, 2008).
Modern educational programs are partly ignoring the development of
thinking, especially critical thinking, so that programs which themselves
aim at developing critical thinking have an important role in the critical
thinking of media content. The only “tool” that we have against the
negative influence of the media is critical thinking, or more accurately,
an attempt to develop critical opinion from the earliest age. By critically
reflecting the information offered by the media, the child can “learn”
or “practice” to resist media manipulation. A teaching unit within the
programme Pettit philosophy (the Croatian version of “Philosophy for
Children”) is also dedicated to the media influence. This paper will
bring some reactions on media of children aged 9–11 and will discuss
children’s attitudes concerning media manipulation.
60

DAVORIN ĆUTI
Filozofski fakultet, Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku, Hrvatska (student) /
Faculty of Philosophy, J. J. Strossmayera University of Osijek, Croatia (student)
MEDIJ KAO TAKAV ILI ČOVJEKOVO DJELO?
U ovome radu pokušat ću promisliti o utjecaju medija na čovjekovu
misao kao takvu, sada, u povijesti i budućnosti. Može li se medij
promišljati filozofijski ili sam medij dekonstruira misao kao takvu?
Otkrivanjem »novog« ljudskog u medijima ne otkrivamo ništa novo
o ljudskome već dobivamo iskrivljenu sliku referenta koji je prikazan
kroz samu sliku medija. Upravo zbog ove iskrivljenosti – ili, bolje rečeno,
perverzije – ono ljudsko prestaje biti odveć ljudsko i postaje ono što
bismo mogli misliti kao medijsko, odveć medijsko. U takvome prostoru
misao svodimo na jedan bit informacije te ona postaje dio binarnog
sustava informacija.
MEDIUM AS SUCH OR A HUMAN CONSTRUCTION?
In this work I will reflect on the impact of media on human thought
as such here and now, in history and the future. Can medium be thought
through philosophically or does medium deconstruct thought as such?
Discovering the “new” human in the media we do not reveal anything
about the human, but as results we get a distorted picture of the referent,
which is reflected in the media. Precisely because of this distortion,
or better said perversion, that human ceases to be all too human, and
becomes what we may think of as media, all too media. In such a space
thought boils down to one bit of information so it becomes a part of the
binary systems of information.
61

IVAN DODLEK
Zagreb, Hrvatska /
Zagreb, Kroatien
DOSADA I MEDIJSKI SPEKTAKL
Višeznačnost pojma dosade je u 20. stoljeću svedena na dosadu kao
dojam praznine i zamora, izazvan jednoličnim i beznačajnim poslom.
Zbog te praznine i zamora pojedinac više nije u stanju obuhvatiti cjelinu
koja bi mu dala kvalitativno ispunjenje praznine. Medijski spektakl
u društvu spektakla nastoji kroz industriju zabave, mode i slavnih osoba
dati kvantitativno ispunjenje praznine, koje kroz prevladavajući utjecaj
slike vodi prema općoj fragmentaciji i parcijalnom pristupu stvarnosti.
Uz pristup pojmu dosade kroz razne kontekste, istražit će se i razine
medijskog porobljavanja naše svakodnevice kroz medijski spektakl kao
neprikladan odgovor na dosadu. Naglasit će se svijet medijskog spektakla
kao nerealni svijet koji izbjegava stvarnost i svoj proizvod nudi
samo kao kvantitetu, čime kvaliteta i vrijednosti dolaze u drugi plan.
LANGWEILE UND MEDIENSCHAUSPIEL
Die Mehrdeutigkeit des Begriffs Langweile wurde im 20. Jahrhundert
auf die Langweile als einen Eindruck der Leere und der Ermüdung
herabgeführt, hervorgerufen durch monotone und bedeutungslose Arbeit.
Wegen dieser Leere und der Ermüdung ist das Individuum nicht
mehr in der Lage, eine Ganzheit zu umfassen, die ihm eine qualitative
Erfüllung dieser Leere gäbe. Das Medienschauspiel in der Gesellschaft
der Schauspiele versucht, durch Vergnügungs- und Modeindustrie sowie
durch Berühmtheiten eine quantitative Erfüllung der Leere zu geben,
die durch den überwiegenden Einfluss des Bildes zu einer allgemeinen
Fragmentierung und zu einem partiellen Zugang zur Wirklichkeit
führt.
Neben dem Zugang zum Begriff der Langweile durch verschiedene
Kontexte werden auch die Niveaus der medialen Gefangennahme unseres
Alltags durch Medienschauspiel als eine ungeeignete Antwort auf
die Langweile untersucht. Die Welt des Medienschauspiels wird her­
62

vorgehoben als eine irreale Welt, die Wirklichkeit vermeidet und ihr
Produkt nur als Quantität anbietet, wodurch die Qualität und die Werte
in den zweiten Plan verdrängt werden.
MARKO ĐORĐEVIĆ
Pedagoški fakultet u Jagodini, Univerzitet u Kragujevcu, Srbija /
Faculty of Pedagogics, University of Kragujevac, Serbia
STVARNOST I MEDIJSKO OBLIKOVANJE STVARNOSTI
Odnos stvarnosti i načina njenog prikazivanja u vremenu sveopće
dominacije medija masovnog komuniciranja, aktualizira danas, više
nego ikad, brojna pitanja i zahtijeva njihovu teorijsko-kritičku eksplikaciju.
U ovom tekstu se usmjerava pažnja k istraživanju recepcije i utjecaja
medijskih tekstova na publiku kroz ispitivanje prijema medijskih
poruka i praćenje složenih efekata komunikacije. Nastojali smo uočiti
vidove i mehanizme medijskog prikazivanja stvarnosti i sagledati koliki
je utjecaj suvremenih medija masovnog komuniciranja na svojstva
subjektivnog mišljenja. Mediji, posredujući u prikazivanju stvarnosti
uvođenjem novih komunikativnih modela i selektivno nudeći određene
sadržaje i predstave, stvarnost interpretiraju u skladu sa svojim mjerilima,
bilo da su ona ideološka ili komercijalna, i tako stvaraju svoju verziju
koja se publici plasira kao reprezentativna. Sve to podrazumijeva
i postojanje pojedinih kulturnih obrazaca koji sudjeluju u oblikovanju
identiteta, u skladu s ponuđenim značenjima medijskih matrica.
THE REALITY AND THE MEDIA-SHAPED REALITY
The relation between reality and its representation in times of global
domination of mass media communication demands now more than
ever a theoretical-critical explication. In this paper the reception and the
influence of the media on various audiences is examined by looking into
media messages and their complex communication effects. The paper
also aims at observing the aspects and mechanisms of media representations
as well as the influence of contemporary mass media commu­
63

nications on the formation of personal attitudes. The media offer an
interpretation of reality in accordance with their standards, both ideological
and commercial ones, as they mediate reality representations
by introducing new communication models and by selectively offering
very specific contents, which results in the creation of a particular vision
of reality placed before audiences as the representative one. This
also implies the existence of particular cultural patterns, which take part
in the identity formation in accordance with the meanings offered by
the media matrices.
ANTE GAVRANOVIĆ
Binoza Press, Zagreb, Hrvatska /
Binoza Press, Zagreb, Croatia
DRUŠTVENI DIJALOG I ETIKA
Mediji kao glavni promotori gospodarskih, ali i kulturnih, pa time i
ukupnih humanističkih vrijednosti moraju se trajno uključivati u procese
suradnje na tom plemenitom zadatku. Takva suradnja daje novinaru
dodatnu legitimaciju aktivnog pobornika i borca za očuvanje demokracije
i ljudskog dostojanstva, ali i promocije stvarnih nacionalnih i međunarodnih
vrijednosti. Pitanje je samo koliko suvremeno novinarstvo,
okrenuto prije svega komercijalizaciji ukupnog života, senzacionalizmu
i stvaranju pogrešnih mjerila društvene vrijednosti, prihvaća ili ne
prihvaća takvu svoju ulogu.
SOCIAL DIALOGUE AND ETHICS
The media are among the most important promoters of economic,
but also cultural and humanistic values. This imbues the journalist with
further legitimacy to actively fight for democracy protection and human
dignity, but also for the promotion of the actual national and international
values. The question however remains whether current journalism,
dedicated excessively to the promotion of commercial view of life, sen­
64

sationalism and the formation of faulty social values, can live up to this
noble role. Dialogue seems to be the best way to improve the situation,
but is unfortunately absent. The question this paper attempts to answer
is why this is so.
MICHAEL GEORGE
Religious Studies Department, St. Thomas University, Fredericton, New
Brunswick, Canada /
Odjel za religijske studije, Sveučilište sv. Tome, Fredericton, New Brunswick,
Kanada
CONSCIOUSNESS, MEDIA AND POSSIBILITIES
The advent and dominance of electronic media has changed the nature
of most forms of communication. Accordingly, values and traditional
behaviours have been likewise affected. These relational patterns
that constitute society as such are not only matters of substance, but of
form. Utilizing the last (posthumous) text of Marshall McLuhan, Laws
of Media, I propose to examine the nature of the shift(s) in consciousness
that electronic media have created. In particular, I propose to
examine the nature of critical intelligence, and the attendant effects that
can be studied in the field of education. The notion of “environment”,
put forward by McLuhan, is of interest in this study. His heuristic tetrad
suggests the nature of such a notion. Ultimately, I would like to argue
that matters of historical fact must be adequately identified and comprehended
before issues of value and human projects can be constructively
addressed. Possibility emerges as a critical issue in both comprehension
and projection.
SVIJEST, MEDIJI I MOGUĆNOSTI
Pojava i dominacija elektronskih medija promijenila je narav većine
oblika komunikacije. Shodno tome, zahvaćene su i vrijednosti te
tradicionalni oblici ponašanja. Ti relacijski obrasci koji konstituiraju
društvo kao takvo nisu samo problemi sadržaja nego i forme. Služeći
65

se posljednjim (posthumnim) tekstom Marshalla McLuhana, Laws of
Media (Zakoni medija), predlažem preispitivanje naravi promjene(a)
u svijesti koju su stvorili elektronski mediji. Posebice predlažem preispitivanje
naravi kritičkog poimanja i pratećih učinaka koji se mogu
proučavati u području obrazovanja. Predmet interesa ove studije jest
pojam »okružja«, koji je postavio McLuhan. Njegova heuristička tetrada
ukazuje na narav takvog pojma. Konačno, želio bih argumentirati
da se pitanja povijesne činjenice moraju odgovarajuće identificirati
i razumijeti prije konstruktivnog pristupanja pitanjima o vrijednosti i
ljudskim projektima. Mogućnost se pojavljuje kao kritičko pitanje i u
sposobnosti shvaćanja i u projekciji.
STANKO GERJOLJ
Faculty of Theology, University of Ljubljana, Slovenia /
Teološki fakultet, Sveučilište u Ljubljani, Slovenija
VIOLENT COMPUTER GAMES AND EDUCATION
There are many video games that contain explicit violence on the
market today. Although these are “only” games, their influence on the
behaviour of children and adolescents cannot be denied.
Identifying with individual computer-game “heroes” in children
and adolescents can lead to the development of deep empathy based in
the context of hostility. Many “heroes” and “enemies” are designed in
a way that enables a player with only little imagination to relate game
experience with the real world. It should be noted that both the addiction
to playing and empathic identification with videogame “heroes”
might end up with “I don’t know what I am doing” situation.
Discouraging children and adolescents from using these media is
only one educational method. A far greater challenge is to offer children
and adolescent the opportunity to solve their problems and conflicts
outside of the violent computer logic. Taking into consideration
that computer violence causes certain biological processes in the human
body, it becomes clear that the challenge cannot be faced by mere
66

“words”, but that the methods therapeutically targeting body, soul, and
spirit should be discovered.
NASILNE RAČUNALNE IGRE I OBRAZOVANJE
Na tržištu je prisutan veliki broj videoigara koje sadrže nasilje. Iako
su to »samo« igre, njihov se utjecaj na ponašanje djece i adolescenata
ne može zanijekati.
Poistovjećivanje s »junacima« računalnih igara kod djece i adolescenata
može potaknuti razvoj duboke empatije smještene u kontekst neprijateljstva.
Mnoštvo »junaka« i »neprijatelja« dizajnirano je tako da
i igrač s malo mašte može pronaći dodirne točke sa stvarnim svijetom.
Potrebno je primijetiti da i ovisnost o igranju i empatično poistovjećivanje
s »junacima« iz videoigara može završiti u situaciji »ne znam što
činim«.
Odvraćanje djece i adolescenata od korištenja takvih medija samo
je jedna od metoda u obrazovanju. Znatno veći izazov je ponuditi djeci i
adolescentima mogućnost rješavanja njihovih problema i sukoba izvan
nasilne računalne logike. Ako znamo da računalno nasilje uzrokuje
određene biološke procese u ljudskome tijelu, onda postaje jasnim da
se navedenom izazovu ne možemo suprotstaviti samo »riječima«, već
da trebamo pristupiti otkivanju metoda koje će se terapeutski usmjeriti
prema tijelu, duši i duhu.
IVO GOVORKO
Katolički bogoslovni fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska (student) /
Catholic Faculty of Theology, University of Zagreb, Croatia (student)
METAMORFOZA REALNOSTI –
TEOLOŠKO-FILOZOFSKA KRITIKA SUVREMENIH MEDIJA
U prilogu će se obrađivati i analizirati negativni utjecaji medija na
suvremeno društvo, polazeći od određenih teološko-filozofskih pretpostavki
koje su uglavnom antropološke naravi. Glavna nakana je upozoriti
na deformaciju u pogledu na stvarnost, koja je duboko potpomo­
67

gnuta medijima. Ustvrdivši racionalno ophođenje s uvjerenjima koja su
se iznjedrila iz tih pretpostavki, kritičkom metodom će se upozoriti na
negativne učinke medija na pojedinca i društvo. Sve će pretpostavke
od kojih će se polaziti biti implicitne. Teološka pretpostavka, iz koje
proizlaze druge, uključuje prvenstveno vjerovanje u osobnog Boga, te
je, uzimajući u obzir navedeno, posve lako uočiti da suvremeni mediji
trenutno nisu u mogućnosti pružiti ni kvalitativno ni kvantitativno
zadovoljavajuće informacije. S druge strane, filozofsko-antropološke
pretpostavke će se uglavnom vezivati na pojmove kao što su etika, sloboda
mišljenja, smisao, ontološko ustrojstvo čovjeka i sl.
METAMORPHOSIS OF REALITY –
A THEOLOGICAL AND PHILOSOPHICAL REVIEW
OF MODERN MEDIA
In this article the author will analyze the negative influences of the
media on society, by considering certain theological and philosophical
hypotheses mainly anthropological by nature. The main thought is to
point out the deformation of overall understanding of reality which is
deeply backed up by media. After constituting a rational attitude towards
the beliefs which came out from previously mentioned hypotheses, by
using a critical method, the author will point out the negative influence
of media on the society and the individual. All hypotheses will be implicit.
The theological postulate, from which all others are developed,
involves the belief in a personal God and, having that in mind, it is easy
to realize that the modern media don’t have the capacity to provide
“theologically satisfying” information. On the other hand, philosophically-anthropological
postulates will mainly be based on terms like:
ethics, freedom of opinion, purpose, ontological constitution of man,
and alike.
68

IVANA GREGURIC
Zagreb, Hrvatska /
Zagreb, Croatia
BESTJELESNI ČOVJEK U VIRTUALNOM PROSTORU
Nove digitalne tehnologije, u obliku medija, uvijek najavljuju »posthumanu«
budućnost u kojoj su granice između čovječnosti, tehnologije
i prirode postale neizvjesnije nego ikad. Time je i naše pitanje o smislenosti
bitka i biti čovjeka urgentno i suvremeno antropološko pitanje.
Je li vjekovna težnja za bestjelesnim postojanjem i besmrtnom dušom
ponukala čovjeka da napusti udobnu okolinu stvarnog svijeta i uroni
u zavodljiv prostor medija, nastojat ćemo odgovoriti u ovom radu.
THE UNSUBSTANTIAL MAN IN THE VIRTUAL SPACE
New digital technologies, usually applied in the media, always
announce a “post-human” future, in which the boundaries between humanity,
technology and nature become as uncertain as ever. The question
about the meaning of the being and the essence of man has thus
became an urgent question of modern anthropology.
This paper will try to give answer to whether a century-long yearning
for unsubstantial existence and immortal soul has led humanity to
abandon the comfortable environment of the real world and dive into
the seductive area of the media.
BORIS GUNJEVIĆ
Teološki fakultet »Matija Vlačić Ilirik«, Zagreb, Hrvatska /
Matthias Flacius Illyricus Faculty of Theology, Zagreb, Croatia
ONTOLOGIJA ILI DUHOVNE VJEŽBE
Glazba kao medij u Augustinovom djelu De Musica
Najutjecajniji filozofi dvadesetog stoljeća »ponovno su otkrili« tekstove
Aurelija Augustina. Dovoljno je spomenuti neka imena: Martin He­
69

idegger, Henry de Lubac, Paul Ricœur, Jacques Derrida, Jean-François
Lyotard, John Caputo, Charles Taylor i John Milbank doprinijeli su razvoju
suvremenog augustinizma. Moja je namjera da iščitam i protumačim
»najdosadnije« Augustinovo djelo De Musica. Pokušao bih odgovoriti na
dva pitanja. Da li je Augustin u tom tekstu konstruirao jednu specifičnu
ontologiju koja je potpuno zanemarena unutar njegovog golemog filozofsko-teološkog
opusa? Ili je u pitanju ranokršćansko (teološko-filozofsko)
tumačenje klasičnih slobodnih umijeća (trivium i quadrivium) u formi
dijaloga između učitelja i učenika. U pozadini Augustinovog istraživanja
o teoriji glazbe čuje se eho Platonove tvrdnje: »Jer treba se čuvati i ne
stvarati novu vrstu glazbe držeći, da je to pogibao za sve. Naime nigdje se
ne mijenjaju zakoni glazbe a da se ne bi mijenjali najveći državni zakoni,
kako veli Damon, a ja mu vjerujem.« Stoga je izrazito važno ponovno
protumačiti Augustinovo razumijevanje glazbe kao medija.
ONTOLOGY OR SPIRITUAL EXERCISE
Music as a Medium in Augustine’s De Musica
The most influential philosophers of the twentieth century, let it
suffice to mention Martin Heidegger, Henry de Lubac, Paul Ricœur,
Jacques Derrida, Jean-François Lyotard, John Caputo, Charles Taylor,
and John Milbank, rediscovered St. Augustine’ texts. They have all
contributed to the development of contemporary Augustinianism. My
intention in this paper is to re-read and reinterpret the “most boring” of
Augustine’s books, De Musica. I will try to answer two important questions.
Firstly, did Augustine develop a specific ontology that is entirely
neglected within his great philosophical-theological opus? And
secondly, is his text an early Christian interpretation of classical liberal
arts (trivium and quadrivium) in the form of a dialogue between teacher
and disciple? The background of Augustine’s research on the theory of
music echoes the following Plato’s warning: “… any musical innovation
is full of danger to the whole State, and ought to be prohibited. So
Damon tells me, and I can quite believe him; – he says that when modes
of music change, the fundamental laws of the State always change with
them.” It is for that reason alone very important to reconsider and once
again interpret Augustine’s understanding of music as a medium.
70

SNJEŽAN HASNAŠ
Zagreb, Hrvatska /
Zagreb, Croatia
IDENTITETI, VIZUALNOSTI,
VIZUALNOST IDENTITETA I IDENTITETI VIZUALNOSTI
U odnos između općeg i pojedinačnog, u tu staru filozofsku opreku
(ne nužno i oprečnost), mediji kao suvremena i povijesna pojava kao
da su unijeli razdor. No, kao povijesni i društveni fenomen, mediji se
u posljednjih stotinjak godina podvrgavaju kritici koja postupno sve
više uvažava ipak nešto više od njihove moći, među ostalim, moć artikuliranja
koja ipak nadilazi samu ekspresiju i utječe na identitete. Ta se
moć, u ne baš neutralnom smislu, izražava sredstvima protežiranja ljudskih
moći, a posljedica toga su daljnje relacije koje neosporno utječu na
društvo i individuu. Prodor medija u domenu ljudskih odnosa, poslova i
duhovnih tendencija stoga je nemjerljiv i moglo bi se reći, naprosto vidljiv.
Propitati koliko je to vidljivo doista moguće kao naprosto vidljivo,
te mu posvetiti pozornost koja isključuje svaki smisao vidljivoga koji
bi se jednostavno mogao opisati kao smisao mjerljiv »golim okom«,
ono je što iziskuje pozornost nezaobilaznog pitanja. Vizualnost u novije
doba skreće pozornost na sebe ne samo time što intenzivira pitanje specifične
vrijednosti ljudske sposobnosti vida već i svojom moći da utječe
na moć konstituiranja subjektivnosti i društvenosti. Očito je, dakle,
da se upravo posredstvom medija zahvaća i biva zahvaćeno mrežama
odnosa jednoga speculum mundi koji identitet podvrgava transformacijama.
Važnost vidljivoga koje nadilazi medije i postaje procesom koji
utječe na povijesnost je tema koja će se u ovom radu razvijati uz pomoć
djela autora kao što su G. Debord, W. Mitchell, M. Merleau-Ponty, F.
Jameson i drugi.
IDENTITIES, VISUALITIES, VISUALITY OF IDENTITIES
AND IDENTITIES OF VISUALITIES
In the relationship between general and particular, in that old philosophical
opposition (not necessarily a contrariety, too), the media as a
71

historical and contemporary phenomenon seems to be introducing disunion.
But, as a historical and social phenomenon, during the last hundred
years media have been subjected to criticism which, gradually, increasingly
appreciates something more than their power, among others,
the ability of articulation which transcends expression itself and affects
identities. That ability, not exactly in a neutral sense, is expressed by
means of extending human powers, and the consequence of that are
subsequent relations which indisputably affect the society and the individual.
The breach of media into the domain of human relations, affairs
and spiritual tendencies is therefore immeasurable and, it could be said,
is simply visible. To question how much this visible is indeed possible
as simply visible, and to give it attention which excludes every sense
of the visible, which could be easily described as a sense measurable
with the “naked eye”, is what requires the attention of an unavoidable
question. Visuality in the modern era is drawing attention to itself not
only by intensifying the question of specific value of human capacity
to see but it also does so with its ability to affect the power of constituting
subjectivity and sociability. It is obvious, then, that exactly through
media, all captures and is being captured through webs of relationship
in one speculum mundi that puts identity through transformation. Importance
of the visible which transcends media and becomes a process
that affects historicity is a subject which will be taken up and developed
through works of authors such as G. Debord, W. Mitchell, M. Merlau-
Ponty, F. Jameson and others.
HAJRUDIN HROMADŽIĆ
Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb & Faculty
of Philosophy, University of Rijeka, Croatia /
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu & Filozofski fakultet, Sveučilište u
Rijeci, Hrvatska
MEDIA, SPECTACLE SOCIETY AND CELEBRITY CULTURE
The aim of my presentation is to show the historical role of mass
media in the production of spectacle society and its recent version – the
72

so-called celebrity culture, which characterizes late postmodern society.
The introductory part is thereby dedicated to classical Frankfurt School
theses that mass media influence the production of mass culture, as well
as to the concept of spectacle society by Guy Debord. The central part
of the paper deals with media-supported spectacularization of contemporary
society. Two concepts, the so-called infotainment and infomercial,
are thereby of crucial importance for understanding the context of
contemporary spectacle society. The paper tries to discover the reasons
and interests behind specific media constructions of the world.
MEDIJI, DRUŠTVO SPEKTAKLA I CELEBRITY KULTURA
Izlaganje će ponuditi prikaz povijesne uloge masovnih medija u
produkciji društva spektakla i njezinoj recentnijoj inačici, tzv. celebrity
kulturi, koja u sve većoj mjeri određuje i karakterizira suvremeno društvo
kasne postmoderne. Uvodni će dio nakratko obuhvatiti klasične teze
Frankfurtske škole kritičke teorije društva, posvećene utjecajima masovnih
medija u produkciji masovne kulture, kao i Debordov koncept
društva spektakla, kako bi se potom pristupilo centralnom dijelu izlaganja
– medijski potpomognutoj spektakularizaciji suvremenog društva.
Kroz prikaz dvaju temeljnih koncepata, nužnih za razumijevanje
prethodno opisanog konteksta, tzv. infotainment i infomercial, pokušat
će se odgovoriti na pitanje što su razlozi i koji su interesi u pozadini
takvog medijski konstruiranog svijeta.
MIROSLAV HUZJAK
Učiteljski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska /
Faculty of Teacher Education, University of Zagreb, Croatia
STVARNOST KAO JEZIČNA ILUZIJA
Ogledalo nam uzvraća obrnutom slikom koja nam se čini toliko
stvarnom. U filmu Svemogući Bruce pojavljuje se telefonski broj Boga.
Taj broj je u stvarnosti mnoštvo ljudi nazivalo jer je dotični broj bio
funkcionalan. Nakon epizode serije Prijatelji gdje Rachel rađa u bolni­
73

ci, žene su diljem Amerike pokušavale otkriti u kojoj se bolnici to odvijalo
(inače je snimano u studiju) kako bi i one tamo rodile. U serijama
slušamo umjetni smijeh, tzv. canned laughter (konzervirani smijeh).
Semiologija opisuje kolanje znakova koji utječu na strukturiranje
ljudskog ponašanja. Publika očekuje neposrednu istovjetnost označitelja
i neke određene stvarnosti. Baudrillard govori o hiperrealnosti u
kojoj se briše razlika između stvarnosti kakva jest i kakva bi trebala
biti; simulacija se poistovjećuje sa zbiljom. Barthes pronalazi »rječnike
stvarnosti« u časopisima u opisima pored fotografija proizvoda.
Benjamin ukazuje na reprodukciju umjetničkog djela koja stvara
ravnodušnost. Warhol repliciranjem lica označava smrt originala, a Duchamp
svojim ready-madeovima umjetničko djelo pretvara u označitelja.
Wölfflin zaključuje da oblici gledanja imaju svoju vlastitu razvojnu
povijest.
THE REALITY AS LANGUAGE ILLUSION
The mirror reflects a reverse picture which seems real to us. Bruce
Almighty is a movie in which God’s telephone number appears. Having
watched the movie, many people dialled that number. After the Friends
episode in which Rachel gives birth in a hospital, women all across
America tried to discover which hospital exactly that was (even though
it was studio filmed), because they wanted to give birth there as well. In
sitcoms we hear artificial laughter, also known as “canned laughter”.
Semiology deals with the circulation of signs which influence the
structure of human behaviour. Audiences establish the relationship of
identity between a signifier and a certain reality. Baudrillard talks about
hyperreality, which is marked by the lack of difference between reality
that is and the reality that should be, whereby simulation is identified
with reality. Barthes finds “reality’s dictionaries” in magazines in labels
of products photographs.
Benjamin indicates that the reproduction of art makes people indifferent.
Warhol indicates thee death of the original by duplicating faces,
and Duchamp turns a piece of art into a signifier by means of his ready-mades.
Wölfflin concludes that every form of looking has its own
developmental history.
74

VLATKO ILIĆ
Fakultet dramskih umetnosti, Univerzitet umetnosti u Beogradu, Srbija /
Faculty of Dramatic Arts, University of Arts in Belgrade, Serbia
KAKO PIŠEMO UMJETNOST?
Problemi ne-čitkosti umjetničkog djelovanja u epohi novih medija
U suvremenom decentraliziranom društvu mnoštva »novi mediji«
operiraju kao indeksni nomadski termin kojim ukazujemo na mnogostruke
i različite prakse konstruiranja, izvođenja i konstituiranja procedura
suvremenog življenja, odnosno scenu njegovog ispisivanja.
Uvođenjem termina ‘novo-medijsko pismo’ nastojim identificirati dominantne
mehanizme održavanja hegemonije novih medija: mitifikaciju
i naturalizaciju, prevođenje i uključivanje, kontrolu i nadziranje itd.
Pitanje opstanka (o opstanku) umjetničkog djelovanja danas
tako postaje pitanje (o) ne-čitkosti umjetnosti, a mjesta njenog
(ne)intencionalnog opiranja protokolima novo-medijskog pisma svojevrsna
prilika za problematiziranje, pre-ispitivanje i dalje potencijalno
subverzivno djelovanje u kontekstu trenutnog tehnološki visoko-razvijenog
društva i njegovih imperativa. Je li moguće temeljnim re-definiranjem
pojma umjetnosti konstituirati platformu koja će omogućiti
konstantno kritičko djelovanje?
HOW DO WE WRITE ART?
Problems of Art Un-readability in the Era of New Media
In the contemporary decentralized society of multitude ‘new media’
operates as an index nomadic term which points at numerous and various
practices of constructing, performing, and constituting of procedures
of contemporary living, that is, its scene of writing. Through introducing
the term ‘new-media writing’ my attempt is to identify dominant
mechanisms of maintaining hegemony of new media: mythification
and naturalization, translation and inclusion, control and regulation,
etc. The questions concerning the survival of art practices today are
thus becoming the questions of art un-readability. While the places of
its (un)intentional resistance to the protocols of new-media writing ex­
75

pose are becoming a unique chance to problematize, re-question, and
further on, potentially act subversively in the context of present technologically
highly developed society and its imperatives. Is it possible to
constitute, through thoroughly re-defining the notion of art, a platform
that will enable constant critical action?
MIRKO JAKIĆ
Filozofski fakultet, Sveučilište u Splitu, Hrvatska /
Faculty of Philosophy, University of Split, Croatia
ULOGA MEDIJA U SUNOVRATU
SVIH FILOZOFIJSKI UTEMELJENIH VRIJEDNOSTI
Mediji kao najmoćniji izvor informacija odlučujuće djeluju na sve
filozofijski zasnovane vrijednosti u društvima određene civilizacijske
razine. Filozofijske vrijednosti su zasnovane u okvirima ontologijskih,
epistemologijskih, etičkih i aksiologijskih postavki. Ontologijski vid
zasnivanja postavlja čovjeka u poseban status misaonog i kreativnog
bića. Epistemologijski vid ističe ljudsku potrebu za istraživanjem istine.
Etički vid određuje odnos prema drugim ljudskim bićima. Uloga
medija u sunovratu svih vrijednosti razmatra se u odnosu na ove vidove
filozofijski zasnovanih vrijednosti. S posebnim obzirom na sunovrat
aksiologijskih (sustav vrijednosti) određenja u hrvatskom društvu.
THE ROLE OF THE MEDIA IN THE DECAY
OF ALL PHILOSOPHICAL VALUES
The media, being the most powerful source of information, exert a
crucial influence on the philosophically based values in communities
that have reached a certain level of civilization. Philosophical values
are formed within the frameworks of ontological, epistemological, ethical
and axiological settings. The ontological aspect gives man a special
status of a contemplative and creative being; the epistemological highlights
the human need for truth exploration; and the ethical determines
the relationship to other human beings. This paper looks into the role
76

that the media have played in the decay of philosophical values along
these three lines, with a special focus on the decay of the axiological
system of values in the Croatian society.
BLANKA JERGOVIĆ
Hrvatski studiji, Sveučilište u Zagrebu & Hrvatska radiotelevizija, Zagreb,
Hrvatska /
Croatian Studies, University of Zagreb & Croatian Radiotelevision, Zagreb,
Croatia
FILOZOFIJA, ZNANOST I MEDIJI
U kompleksnom ispreplitanju znanosti i javnosti već je Oton Kučera
vidio važnu ulogu filozofije »koja savjesno računa sa napretkom
prirodne znanosti« kojoj »stadosmo na prag« s novim razumijevanjem
prirodnih procesa i pojava (Kučera, 1886.). Budući da su mediji u približavanju
znanstvenih informacija javnosti nesumnjivo najučinkovitiji,
ovdje ću prikazati rezultate recentnih europskih i američkih anketa o
informiranosti javnosti o znanosti, o stavovima javnosti prema znanosti
i očekivanju javnosti od znanosti. Ukratko ću se osvrnuti na utjecaj medija
s obzirom na sadržaj i na neke od modela komuniciranja znanosti te
opisati vrste i osobine publike za znanost u javnosti. Naime, korelacija
znanja i pozitivnih stavova postoji do određenog stupnja informiranosti
i dosadašnje su studije pokazale da kod donošenja odluka ili zauzimanja
stava prema osjetljivim ili rizičnim pitanjima veliku ulogu imaju vjerovanja.
Više nego informiranost ili znanje. Moj zaključak je da filozofija
može pomoći upravo u tim najslabijim točkama javnoga razumijevanja
i prihvaćanja znanosti.
PHILOSOPHY, SCIENCE AND THE MEDIA
It was as early as in the second half of the 19th century that Oton
Kučera saw the important role of philosophy “that conscientiously counts
on the progress of (natural) sciences” and that way stands on the threshold
of the new understanding of the world in the complex interrela­
77

tionships between science and the public (Kučera, 1886). Because the
media are most effective in bringing scientific information closer to the
public, this short presentation will compare the results obtained from
the recent European and American surveys dealing with the knowledge
about, expectations from and attitudes towards science. Also, the paper
will discuss possible influences of the media on the content and certain
models of science communication, as well as the types and characteristics
of the audiences. Many important studies have shown that the
correlation between knowledge and positive attitudes exists only to a
certain point and that beliefs have an important role in both the creation
of attitudes and decision-making processes when risk is involved. The
conclusion is that philosophy can help improve the science-media-public
relationship.
ZORAN JEVTOVIĆ
Fakultet za kulturu i medije, Megatrend univerzitet, Beograd & Filozofski
fakultet, Univerzitet u Nišu, Srbija /
Faculty of Culture and Media, Megatrend University, Belgrade & Faculty of
Philosophy, University of Niš, Serbia
DRAGAN ĆALOVIĆ
Fakultet za kulturu i medije, Megatrend univerzitet, Beograd & Filološki
fakultet, Univerzitet u Beogradu, Srbija /
Faculty of Culture and Media, Megatrend University, Belgrade & Faculty of
Philology, University of Belgrade, Serbia
KRIZA DEMOKRACIJE U GLOBALNOM MEDIAPOLISU
Ako je u antičkom polisu Platona brinulo to što se građani samodovoljno
oslanjaju na vlastita uvjerenja o vrlinama, ne tragajući za znanjem,
današnjeg žitelja globalnog pseudopolisa opčinjavaju simulirane
informacije, slike i uvjerenja koja nezamislivim bujanjem kreiraju
društvenu svijest. U sjenci masmedijskih špilja uočavaju se obrisi transformirane
demokracije, koja je sve izloženija silovitim naletima megakorporativnih
interesa, dominantnih geopolitičkih utjecaja, kulturnog
determinizma i redefiniranog vjerskog fundamentalizma. Usamljenom
78

pojedincu na Agori sve je teže formirati i sačuvati vlastito mišljenje,
ideje i vrijednosti, jer nabusita, osiona i konfekcijski uniformirana armija
tehnološki perfektnih komunikacijskih alatki, proizvodeći zaglušujući
huk bajke o ravnopravnosti, miru i multikulturalizmu, prikriva sve češće
sukobe kultura i civilizacija. Programski tipiziranom društvu kao da nedostaje
potreba za unutrašnjim kritičkim preispitivanjem, jer živeći uslijed
plime dolazećih i odlazećih komunikacijskih poruka spinuje se vizija
novog poretka. Infoprostor je pokriven globalnom mrežom informacija
i podataka, dok čin razmjene simboličkih sadržaja od čovjeka preuzimaju
mašine! Umjesto renesanse ideja nudi se renesansa tehnologija, koju
vješti upravljači globalnim kormilom koriste za usmjeravanje Svjetske
barke ka hridima nečega što bi se moglo nazvati pseudopolisom. Sloboda
izražavanja medija je kisik otvorenog, javnog komuniciranja, stup
demokratskih građevina, ali problem je u činjenici što čuvari informacijskih
kapija i dalje stražare, ovoga puta pred cyber-prostorima. Historija
je pokazala da se u sličnim procesima uvijek znaju imena gubitnika, dok
se za onim drugima uvijek duže traga i o njima se manje zna.
DEMOCRACY CRISIS IN GLOBAL MEDIA-POLIS
If Plato was upset that people leaned on their own convictions about
virtues, without seeking knowledge, present resident of global pseudopolis
is obsessed by simulated information, pictures and convictions,
which create social consciousness with their hyper-production. In shadow
of mass-media’s caves, contours of transformed democracy can
be seen. This democracy is more and more exposed to the interests of
mega-corporations, dominant geopolitical influence, cultural determinism,
and redefined fundamentalism. Under such circumstances, to some
lonely individual, “in Athena’s Agora”, is even more difficult to form
and keep his or her own opinion, ideas and values, because irascible,
overbearing, and uniformed “army” of technologically perfect communication
tools, making the deafening roar of the fairy tale about equality,
peace, and multiculturalism, cover up the more and more frequent
conflicts of cultures and civilizations. It seems that programmatic uniformed
society miss the need for inner critical analysis, due to living in
the middle of high tide of arriving and leaving messages, spins vision of
79

new order. Info-space is covered by global network of information and
facts, the process of symbolic exchange is taken of humans by machines.
Instead of renaissance of ideas, a renaissance of technology is offered,
which skilled “helmsmen” use to direct the “world arc” to rocks
of something we can call pseudo-polis. Freedom of speech in media is
the air of open, public communication, the pillar of democratic structures,
but problem is that watchmen of “information-gates” still standing
guard, but this time in front of cyber spaces. History shows that in such
process names of losers are always known, while others are always less
known and we seek for them much longer.
HRVOJE JURIĆ
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska /
Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, Croatia
WHITMANOVO PROROČANSTVO
O moći, svemoći i nemoći medija
Ishodište ovog izlaganja je pjesma »Mediji« (»Mediums«) Walta
Whitmana, objavljena prvi put 1860. godine, u trećem izdanju njegove
knjige Vlati trave (Leaves of Grass). Whitman – američki pjesnik,
novinar, politički aktivist i mislitelj kojega se s pravom svrstava u red
američkih mislitelja kao što su Thomas Paine, Ralph Waldo Emerson
i Henry David Thoreau – u ovoj pjesmi, u njemu svojstvenu emfatičkom
tonu, govori o budućnosti medijâ. No, nije samo futurska forma
njegove pjesme ono zbog čega je možemo označiti kao proročanstvo,
nego također (i prvenstveno) njezin sadržaj. Naime, onome o čemu je
Whitman pisao polovicom 19. stoljeća mi početkom 21. stoljeća svjedočimo.
Stoga će Whitmanovo proročanstvo, razmotreno u kontekstu
njegova pjesničkog djela i njegove implicitne etike i političke filozofije,
biti podloga za promišljanje putova i stranputica u razvoju modernih
medija: njihove moći i svemoći, osobito u vezi s pitanjima tehnologije,
politike i ekonomije, kao i njihove nemoći s obzirom na ozbiljenje konkretnog
humanizma i globalne demokracije, pri čemu nam Whitman
opet može biti dobar sugovornik.
80

WHITMAN’S PROPHECY
On Potency, Omnipotence, and Impotence of the Media
The starting point of this presentation is Walt Whitman’s poem
“Mediums”, first published in 1860 in the third edition of his Leaves
of Grass. Whitman – an American poet, journalist, political activist and
thinker who is rightly aligned with American thinkers like Thomas Paine,
Ralph Waldo Emerson and Henry David Thoreau – speaks in the
poem, in his peculiar emphatic tone, about the future of the media. The
poem can be seen as a prophecy not only because of its future form, but
also, and primarily so, because of its content. Namely, we are now at
the beginning of the 21st Century the witnesses of what Whitman was
writing about in the mid 19th Century. Whitman’s prophecy, considered
in the context of both his poetic work and its implied ethics and political
philosophy, will thus serve as the foundation for re-thinking the
paths and by-paths of the modern media development, i.e. the potency
and omnipotence of the media, especially in connection with the issues
of technology, politics, and economy, as well as their impotence concerning
the realization of humanism and global democracy, whereby
Whitman can once again figure as a good interlocutor.
IVAN JURIĆ
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska (student) /
Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, Croatia
(student)
MEDIJI I ETIKA:
USPOSTAVA KORELACIJE POJMOVA
Utjecaj medija na današnje društvo poprima nekontrolirane razmjere.
Mediji se razvijaju i nadrastaju ulogu kurira, zauzimajući mjesto
proizvođača samih informacija. Na taj način negiraju vlastitu bit, krše
osnovna ljudska prava, zanemaruju društvenu odgovornost i stvaraju
iluzornu sliku života i svijeta. Uz to krše čak i državne zakone ili utječu
na njihovo formiranje i izmjene u svrhu još lakše manipulacije. U tako
81

nezdravim uvjetima razvoja društvo prerasta u moralno, intelektualno
i duhovno hendikepiranu masu podložnu kontroli i usmjeravanju od
strane vlasnika određenih medija. U ovom radu za primjer je uzeta televizija
kao još uvijek najrasprostranjeniji medij i najočitiji prikaz ovog
činjeničnog stanja.
MEDIA AND ETHICS:
FOUNDING THE CORRELATION BETWEEN THE TERMS
Influence of the media on today’s society becomes more and more
uncontrolled. Media are developing and outgrowing their courier’s
role, becoming the producer of information itself. In that way, they deny
their own essence, violate basic human rights, neglect social responsibility
and create an illusive picture of life and world. Besides this, media
also violate state laws or they influence their forming and modification
in order to manipulate easier. In such an ill condition of development,
society becomes a morally, intellectually and spiritually handicapped
mass subjected to the control and guidance by the owners of particular
media. In this presentation we choose the example of television as a
most widespread medium and most apparent depiction of the above
mentioned state of facts.
TOMAS KAČERAUSKAS
Department of Philosophy and Political Theory, Vilnius Gediminas Technical
University, Lithuania /
Odjel za filozofiju i političku teoriju, Tehničko sveučilište »Gedimin« u Vilniusu,
Litva
HISTORICAL IMAGES IN THE MEDIATED CULTURE
We tend to see the media as one whole comprised of mass-information
that is inseparable from the contemporary culture. However, the
media-culture tandem is very important as developed cultures contain
advanced mechanisms for the production of political images. The role
of history in culture mediation is thereby a crucial issue. On the one
82

hand, history is also to be evaluated as culture and its own images mediate
a certain attitude towards the past, automatically influencing our
future culture creation. In this sense, historical images are the media
that participate in the establishment of our attitudes, but are at the same
time themselves influenced by our mediated culture.
HISTORIJSKE SLIKE U POSREDOVANOJ KULTURI
Medije razumijevamo kao cjelinu masovnih informacija koja je neodvojiva
od suvremene kulture. Tandem medija i kulture vrlo je značajan
jer razvijene kulture sadrže napredne mehanizme za proizvodnju
političkih slika. Uloga povijesti u posredovanoj kulturi tako se postavlja
kao ključno pitanje. S jedne strane, povijest također treba procjenjivati
kao kulturu, a njene slike posreduju određeni stav prema prošlosti pri
čemu ti stavovi utječu na naše buduće stvaranje kulture. U tome smislu
historijske slike su mediji koji sudjeluju u uobličavanju naših stavova,
no istovremeno su i same pod utjecajem naše posredovane kulture.
BORIS KOZJAK
Hrvatska lutrija, Zagreb, Hrvatska /
Croatian Lottery, Zagreb, Croatia
KOCKANJE I INTERNET
Masovni mediji imaju izuzetno važnu ulogu u modernom društvu.
Nazivamo ih medijima komunikacije, a među njih ubrajamo – novine,
časopise, televiziju, Internet, radio, filmove, video, CD, mobilni telefon
i dr. Iako svaki od navedenih medija ima određeni utjecaj na priređivanje
kockanja, jedan od njih postaje dominantan. To je Internet.
Tijekom posljednjih nekoliko godina svjedoci smo, naime, sve većih
mogućnosti kockanja putem Interneta. Internetsko kockanje predstavlja
novi i drugačiji vid kockanja i veoma brzo postaje opće prihvaćeno
unutar kockarske industrije. Iz udobnosti kućne atmosfere ili, pak,
s radnog mjesta, moguće je kockati se 24 sata na dan.
83

Kockanje na Internetu možda je privlačnije od prethodnih ne-tehnoloških
oblika kockanja zbog dostupnosti, anonimnosti i interaktivnosti.
Istodobno, međutim, javlja se strahovanje da bi internetsko kockanje
bez razvijanja društveno odgovornog pristupa moglo izazvati čitav niz
negativnih posljedica.
Autor u radu analizira pozitivne i negativne posljedice utjecaja Interneta,
ali i drugih medija na kockanje u nas i u svijetu.
GAMBLING AND THE INTERNET
Mass media play an extremely important role in modern society.
We call them communication media, and among them are: newspapers,
magazines, television, Internet, radio, movies, video, CDs, mobile phones,
etc. Even though each of the mentioned media has a certain effect
on provision of gambling, one of them is becoming dominant. It is the
Internet.
During the course of the last few years we have been witnessing
an increase in various ways to get involved in gambling through the
Internet. Internet gambling is a new and different form of gambling
which is becoming more and more accepted in the gambling industry.
It is possible to gamble 24 hours a day from the comfort of one’s home
or workplace.
Internet gambling may be more attractive than its non-technological
predecessors due to its availability, anonymity, and interactivity.
However, there is at the same time a rising fear that Internet gambling,
without development of a socially responsible approach, might cause
an entire series of negative side-effects.
In his work, the author analyzes both positive and negative influences
of the Internet, as well as other media, on gambling here and in
the world.
84

MARIJAN KRIVAK
Filozofski fakultet, Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku, Hrvatska /
Faculty of Philosophy, J. J. Strossmayer University of Osijek, Croatia
ZA SVIJET NAKON (PROTIV!) MEDIJA
Ono što nam donosi suvremena praksa medijacije, kao i ono što se
obično nazivlje »medijskom teorijom«, odvaja se od tradicionalne kulture
tekstualnosti, pa onda i svih namrijetih tekovina prijenosa znanja.
Pojmovno je to suženje medija na uređaje za elektronsku i digitalnu
procesualizaciju verbalnih, slikovnih i zvučnih informacija. McLuhanovske
vruće medije novina i tiska odmijenili su, ponajprije, hladni
mediji televizije i filma, te naposljetku još hladniji – računalo, te »najhladniji
od svih hladnih zvijeri«, medij mobilne telefonije!
Stoga će se i moje izlaganje usmjeriti u pravcu koji ide protiv medija.
No, da bi se moglo kritički govoriti o medijima u njihovoj manipulativnoj
ulozi, potrebno je najprije dobro znati služiti se – medijima!
Osim toga, težnja je da se ovo služenje uzme kao političko oružje/oruđe.
Tek će se tada moći reći da se postideološka ideologija sveprisutne
dominacije kulture dekonstruira. »Svijet nakon medija« (Agentur BI­
LWET) bitno je politički slogan koji vodi namjeru izlaganja.
FOR THE WORLD AFTER (AGAINST!) THE MEDIA
Contemporary practice of mediation and the “media theory” work
towards an epochal break with traditional culture of textuality and with
all inherited ways of knowledge transmission.
This represents conceptual narrowing of the media to mere devices
for electronic and digital processing of verbal, visual and sonic information.
McLuhan’s hot media of print and papers were replaced, at the
beginning, by cold media of TV and movies, and finally, by even cooler
medium, the computer, and “the coolest of all cold beasts” – the mobile
phone!
That is why my presentation will be directed against the media.
But, for critical discourse on media and its manipulative role to arise,
it is a necessary precondition to know how to use the very same media
85

properly! This preconditioning loop is often used as a political weapon/
toolkit. Only then will we be able to say that post-ideological ideology
of the predominating culture is deconstructed. “The world after media”
(Agentur BILWET) is in fact a political leading motive of this presentation.
TOMISLAV KRZNAR
Veleučilište u Karlovcu, Hrvatska /
Polytechnic of Karlovac, Croatia
ZNANSTVENO DOKAZANO!
O uporabi i zlorabi znanosti u medijima
Vrijeme u kojem živimo nezamislivo je bez brzog i učinkovitog
prenošenja informacija. Riječ je o bitnom određenju naših životnih potreba,
pa su u tom pogledu mediji jedan od središnjih elemenata našeg
življenja. S druge strane, mediji utječu na komercijalizaciju življenja,
čineći neke događaje i pojave poželjnijima od drugih. Krilatica »znanstveno
dokazano« može se sagledavati dvojako: kao uporište u djelovanju
koje nastoji tragati za racionalnom sigurnošću ili kao marketinški
trik koji ima za cilj povećanje prodaje, a time i povećanje profita. Ovo
izlaganje ide u smjeru analize važnosti znanosti u životu suvremenog
čovjeka. Nažalost, smjer prikaza nagovještava i znanost kao mehanizam
manipulacije, a ne oslobođenja. Nastoji se doprijeti do odgovora
što je znanost danas zapravo. Ukoliko krenemo putem rasvjetljavanja
učinaka rezultata znanosti, mehanizama provođenja znanstvenih istraživanja
ili modela njihova financiranja, možemo dospjeti do zaključka
kako je u znanosti počesto puta riječ o komercijalizaciji pojedinačnih
interesa. Čini se da je taj proces nezamisliv bez uloge suvremenih medija.
U tom pogledu »znanstveno dokazano« je samo dio reklame bez
realnog odnosa s istinom.
86

SCIENTIFICALLY PROVEN!
On the Use and Abuse of Science in the Media
The time we live in would be unimaginable without quick and efficient
transfer of information, which therefore comprises the essence of
our living needs and makes the media one of the central elements of our
lives. On the other hand, the media influence the commercialization of
living by making some things or events more desirable than others. A
slogan-like syntagm “scientificaly proven” can be seen in two ways: as
either a search for rational certainty or a marketing strategy which aims
at achieving higher profit. This paper questions the dimensions of the
importance of science in the lives of modern humans. Unfortunately,
science is too frequently exposed as rather a mechanism of manipulation
than liberation. This can be proven by analysing social impacts of
science, mechanisms of doing scientific research and financing models.
This paper tries to show that science can be seen as a force commercializing
particular interest, in which it needs the power of the media.
“Scientifically proven” slogan is therefore only a part of the marketing
process, without any necessary connection with the truth.
GOTTFRIED KÜENZLEN
Institut für Theologie und Ethik, Universität der Bundeswehr München,
Neubiberg, Deutschland /
Institut za teologiju i etiku, Sveučilište Bundeswehra u Münchenu, Neubiberg,
Njemačka
MEDIEN ALS KULTURMACHT
Einige Anmerkungen und Perspektiven
Der Vortrag geht von der Einsicht aus: Die umwälzende technologische
Evolutionsdynamik moderner Gesellschaften verändert nicht nur
die äußeren menschlichen Daseinsverhältnisse, sie verändern den Menschen
selbst. Die kulturprägende, den Menschen bis in seine Innenlagen
bestimmende Umformungskraft der wissenschaftlich-technologischen
Umwälzungen zeigt sich in besonderer Weise am Beispiel der neuen
87

Medien: Sie sind Kulturmächte, nicht nur, weil sie als „säkulare Kanzeln”
ständig Lebensbotschaften und Daseinsdeutungen transportieren
und vermitteln, sondern weil sie selbst „Wirklichkeit” konstruieren.
Insbesondere ist nach der Kulturbedeutung der elektronischen Medien
im Prozess der kulturellen Globalisierung zu fragen: die globale
Kopräsenz aller Kulturen, in die wir gegenwärtig gestellt sind, ist vorrangig
das Ergebnis des weltumspannenden Siegeszuges der elektronischen
Medien, woran sich auch die heutigen Träume von der Einen
Welt heften.
Schließlich ist nach den Konsequenzen für die Lebensführung des
Einzelnen zu fragen, die sich etwa durch die Omnipräsenz des Internet
unabdingbar aufdrängen. Hier werden alte, fast vergessene Tugenden
neue Aktualität gewinnen: Urteilskraft und persönliche Askese.
MEDIJI KAO MOĆ KULTURE
Nekoliko napomena i perspektiva
Predavanje polazi od sljedećeg uvida: prevratnička tehnološka dinamika
evolucije modernih društava ne mijenja samo izvanjske odnose
ljudskoga opstanka, nego i čovjeka samoga. Preobražajna snaga ovih
znanstveno-tehnoloških prevrata, koja čovjeka određuje do njegovih
unutrašnjih slojeva, na poseban se način pokazuje na primjeru novih
medija: oni predstavljaju moći kulture, i to ne samo zato što kao »sekularne
propovjedaonice« stalno transportiraju i posreduju životne poruke
i tumačenja ljudskoga opstanka, nego i zato što sami konstruiraju
»stvarnost«.
Naročito treba propitati kulturno značenje elektroničkih medija u
procesu kulturne globalizacije: globalna su-prisutnost svih kultura, u
kojoj se danas nalazimo, prvenstveno je rezultat globalnog pobjedničkog
pohoda elektroničkih medija, na što su prikačeni i današnji snovi o
Jednome Svijetu.
Konačno, treba se zapitati o posljedicama za život pojedinca, koje
se neotklonjivo nameću kroz sveprisutnost Interneta. Ovdje će iznova
postati aktualne stare, gotovo zaboravljene vrline: rasudna snaga i
osobna askeza.
88

DAMIR KUKIĆ
Pedagoški fakultet, Univerzitet u Zenici, Bosna i Hercegovina /
Faculty of Pedagogics, University of Zenica, Bosnia and Herzegovina
ŽIVOT U VIDEOSFERI
Superbrzi masovni mediji su u (post)moderni postali veoma bitan
faktor. Efekti njihovog djelovanja mogu se identificirati u različitim područjima:
politici, ekonomiji, kulturi, obrazovanju; proces globalizacije
ne može se zamisliti bez prisustva masovnih medija čije su funkcije
promijenile naše poimanje vremena i prostora. Elektronski mediji su
utjecali na kreiranje suvremenih pristupa i u obrazovnom sustavu, a
uspostava nove paradigme otvorila je pitanja o modelu života u socijalnom
konstruktu nazvanom videosfera. U toj sferi virtualno i stvarno
postaju neodvojivi, a klasične funkcije masovnih medija se transformiraju
u nove trendove. Videosfera posjeduje svoje karakteristike i poseban
način promišljanja vremena, mitova za identificiranje i paradigme
privlačenja. To za posljedicu ima i drugačiji odnos prema pojmovima
kao što su image ili persuazija, ali i prema tradicionalnim modelima
predstavljanja mladih/starih osoba, odnosno ženskih likova u medijskim
sadržajima.
LIFE IN THE VIDEO-SPHERE
Extremely rapid mass media of today have become a significant
factor in postmodernism. Their effects may be identified in various fields,
such as politics, economy, culture, and education. The globalisation
process cannot be conceived without the presence of mass media,
which have changed our perception of time and space. Electronic
media have also influenced the creation of modern approaches in the
education system, and the new paradigm has raised issues concerning
the model of life style in the social construct called the video-sphere.
The virtual and the actual are inseparable in that sphere, while typical
mass media functions get to be transformed. Video-sphere has its own
characteristics and its special perceptions of time, identification myths
and attraction paradigm. Consequently, there is a different attitude both
89

towards the notions of image and persuasion, and towards traditional
representation models of young/old distinction as well as female characters
in the media.
MISLAV KUKOČ
Faculty of Philosophy, University of Split, Croatia /
Filozofski fakultet, Sveučilište u Splitu, Hrvatska
MEDIA, SOVEREIGNTY AND GLOBALIZATION
In the first stage of its recent history neo-liberal policy of economic
globalization, with global mass media as its significant instrument, has
encouraged democratization of the state, i.e. its popular sovereignty. On
the other hand, the territorialist state-centric nature of traditional liberal
democracy becomes inadequate in contemporary world where numerous
and significant social relations are supraterritorial. Post-sovereign
governance induced by globalization has proved to be decidedly less
democratic than national governance in a sovereign state. Globalization
however becomes antithetical to the state sovereignty, associating the
new world order with low-intensity democracy where a narrow élite
holds control. In that sense globalization irreversibly shrinks democratic
space of the sovereign state and renders political participation
irrelevant. Forces of globalization, such as supra-national institutions
and communities with transborder mutual relations, global financial
markets together with global media have constrained sovereignty of the
state, which cannot secure with its territorial mechanisms democratic
governance of supraterritorial phenomena such as global communications
and global economy.
In the second stage of the globalized processes of transition from
the territorialistic governance of the sovereign nation state to the supraterritorial
global society the global media have significant role as well.
Global communications have grown in the first instance as a lucrative
form of supraterritorial capitalism. Printed and particularly electronic
mass media in that context become primarily a source of demagogic
manipulation which anaesthetizes human critical self-consciousness
90

with vain self-indulgent entertainment. They prepare accordingly transition
of sovereignty from democratic citizenship to anonymous élite of
the global power centers.
MEDIJI, SUVERENITET I GLOBALIZACIJA
U prvoj fazi svoje recentne povijesti globalni masovni mediji, kao
važan instrument neoliberalne politike ekonomske globalizacije, potaknuli
su diljem svijeta proces demokratizacije države, samim tim i
uspostavu suvereniteta naroda. Na drugoj strani, teritorijalistička državocentrična
narav tradicionalne liberalne demokracije postaje neadekvatna
u uvjetima globalizacije u kojoj su prevladavajući društveni odnosi
nadteritorijalne naravi. A postsuverenistička vladavina koju promovira
globalizacija izrazito je manje demokratska nego vlast u suverenoj nacionalnoj
državi. Globalizacija se, u tome smislu, suprotstavlja suverenitetu
države, nepovratno sužujući njezin demokratski prostor, promičući
novi svjetski poredak s demokracijom smanjenog intenziteta u
kojemu socijalne elite preuzimaju vlast čineći političku participaciju
irelevantnom. Snage globalizacije: nadnacionalne institucije i zajednice
s prekograničnim odnosima, globalna financijska i robna tržišta s
globalnim medijima kao svojim instrumentima, ograničuju suverenitet
države koja više ne može osigurati putem svojih teritorijalnih mehanizama
demokratski nadzor nadteritorijalnih fenomena kao što su globalne
komunikacije i globalno gospodarstvo.
U drugoj fazi globalizacijskog procesa prijelaza iz teritorijalističke
vladavine suverene nacionalne države u nadteritorijalno globalno društvo
globalni mediji također imaju odlučujuću ulogu. Globalne komunikacije
i mediji izrastaju prvenstveno kao lukrativna forma nadteritorijalnog
i nadnacionalnog kapitalizma. Tiskani, a pogotovo elektronski
masovni mediji u tome kontekstu nadaju se prije svega kao izvor demagoške
manipulacije kojom nameću sadržaje isprazne zabave za
anesteziranje kritičke samosvijesti građana, te na taj način pripravljaju
prenošenje suvereniteta s demokratskog građanstva na anonimne elite
globalizacijskih središta moći.
91

FABIO LEONE
Varaždin, Hrvatska /
Varaždin, Croatia
IKONA: MEDIJ ILI DEKORACIJA?
U hebrejskoj i grčko-rimskoj kulturi sveto (sakralno) ima značenje
nečeg odvojenog, čovjeku sasvim drugog. Svetost (sakralnost) se ne
poima u sferi moralnog, nego kao kvaliteta koju dobiva onaj koji dolazi
u kontakt s Bogom.
Ako koncept sakralnog (svetog) implicira dimenziju drugačijeg,
onda je potrebno razmisliti o sredstvima koja religija može koristiti da
bi dovela vjernika u komunikaciju s božanskim. Liturgijska komunikacija,
kao svaki medij, koristi se pisanim tekstom, zvukom i slikom. Ali
pisani tekst (riječ) ima primat.
Krećući od ove postavke, uzevši u obzir tekstove Pavela Florenskog
i Leonida Uspenskog, autor analizira funkciju medija tradicionalne
umjetnosti ikona, koja, pravilno shvaćena i predstavljena, postaje
instrument koji omogućuje pristup božanskom.
ICON: MEDIUM OR DECORATION?
Holy (sacred) in Hebrew and Greek-Roman culture means detached,
or rather, removed from man. Holiness, or sacredness, conceptually
isn’t within the scope of morality, but it is a quality attributed to
one in contact with God.
If the concept of the sacred (the holy) implies detachment, it is necessary
to think about the means available to religion in bringing the
believer to communicate with the divine. Liturgical communication,
similar to any other medium, uses the written word, sound and picture,
whereby the written word (the Word) holds the biggest importance
among the three.
Taking this into consideration, together with texts by Pavel Florensky
and Leonid Uspensky, the author analyses the function of traditional
iconic art – which, appropriately understood and presented, can
become the instrument for approaching the divine.
92

ARAFAT MUFTAH MAAYOUF
Fakultet dramskih umetnosti, Univerzitet umetnosti u Beogradu, Srbija /
Faculty of Dramatic Arts, University of Arts in Belgrade, Serbia
ZAMJENA IDENTITETA U DOBA GLOBALIZACIJE
Živimo u »jednom svijetu«, u kojem naši postupci imaju posljedice
za druge, a svjetski problemi imaju posljedice za nas same. Utvrđeno
je da globalizacija mijenja izgled svijeta koji znamo i način na koji mi
gledamo svijet. Brze promjene i rizici također traže od medija da im
se prilagode. Običaji, navike, tradicije i moda (kao mediji), te pravila
i obrasci ponašanja mijenjaju se pred našim očima. U prošlosti se
identitet mijenjao vrlo sporo, a danas se mijenja brzo, u skladu sa situacijama.
Ljudska stvarnost (ljudsko djelovanje) stoji pred moralnim
zahtjevima.
THE SWITCH OF IDENTITY IN AGE OF GLOBALIZATION
We live in “a world” in which our acts have consequences on others,
and the world problems have impact on us. It has been determined that
globalization changes our view of the world which we know and see,
as well as our point of view of the world. Swift changes and risks also
demand that the media adapt to them. Customs, habits, traditions and
fashion (as media), also the rules and patterns of behaviour, are changing
before our very eyes. In the past, the identity was changing very
slowly and these days it is changing fast in accordance with the situation
of the time. Human reality (human action) stands under moral
obligations.
93

NENAD MALOVIĆ
Katholisch-Theologische Fakultät, Universität Zagreb, Kroatien /
Katolički bogoslovni fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska
SYMBOLE VS. BEGRIFFE
Ist der Begriff oder das Symbol das besser geeignete Medium
für die Annäherung an die Wahrheit? Im Vortrag wird die Frage der
(Un)Angemessenheit der propositionalen Sprache für die Artikulierung
der menschlichen Existenzerfahrung behandelt. Anlehnend an die Argumentation
des Philosophen, Theologen und Politikwissenschaftlers Eric
Voegelin wird versucht, auf die Konsequenzen der epistemologischen
Subjekt-Objekt-Dichotomie und auf die diachronische Inhaltsunbeständigkeit
von Ideen und Begriffen hinzuweisen. Demgegenüber können
die Existenzsymbole, wie wir sie in der Religion und der Philosophie
vorfinden, nicht als einfache Beschreibung des “erkannten” Objekts,
sondern als Ausdruck der ursprünglichen philosophischen und spirituellen
Erfahrung charakterisiert werden.
SIMBOLI VS. POJMOVI
Je li primjereniji medij za približavanje Istini pojam ili simbol?
Izlaganje se bavi pitanjem (ne)primjerenosti propozicionalnog jezika
za artikuliranje iskustva ljudske egzistencije. Naslanjajući se na argumentaciju
filozofa, teologa i politologa Erica Voegelina nastoji se upozoriti
na posljedice epistemološke dihotomije subjekta i objekta, te na
dijakronijsku sadržajnu nepostojanost ideja i pojmova. Egzistencijalni
simboli kakve nalazimo u religiji i filozofiji nisu, nasuprot tome, jednostavan
opis »spoznatog« objekta, nego izričaj izvornog filozofskog i
duhovnog iskustva.
94

STJEPAN MALOVIĆ
Odjel komunikologije, Sveučilište u Dubrovniku, Hrvatska /
Department of Communicology, University of Dubrovnik, Croatia
ČINJENICE NISU VAŽNE, A STAVOVI SU NAMETNUTI
Jedan od temeljnih postulata suvremenog novinarstva glasi: »Činjenice
su svete, a stavovi su slobodni«. Nažalost, pod utjecajem općeg,
globalnog trenda tabloidizacije medija i sve prisutnijeg senzacionalizma,
neki temeljni postulati, pa i ovaj, zanemareni su. Hrvatsko
novinarstvo pod snažnim utjecajem vlasnika, koji su većinom globalne
medijske korporacije, otišlo je korak dalje i u potpunosti se zanemaruju
profesionalni standardi, pa možemo kazati da u nas vrijedi parafraza
onog postulata: »Činjenice nisu važne, a stavovi su nametnuti«.
Zbog čega je važno poštovati činjenice u novinarstvu? Suvremeni
mediji vrve raznim izvorima, a za mnoge je teško utvrditi jesu li vjerodostojne.
Činjenično točne informacije očekujemo u profesionalno
uređenim masovnim medijima. Na temelju takvih činjenica saznajemo
što se zbiva i stvaramo svoju sliku svijeta. No, kada novinari ne poštuju
činjenice, kada se čak i hvale kako činjenice nisu važne, kao što to
čini recimo Denis Kuljiš, i kada urednici više ne inzistiraju na provjeri
podataka, tada dobivamo posve iskrivljenu sliku svijeta. Počinje bezazleno,
pa se u glavnom naslovu Slobodne Dalmacije kaže da je »Dokazano:
odvezli se u smrt zbog sredstava protiv korova«. Prvi podnaslov,
tik ispod ogromnog naslova kaže: »Službene potvrde još nema, ali na
testiranju protupožarne smjese…« U tekstu pak piše da je to »smjesa
protiv požara i zapaljenja pragova«. Irelevantno? Na prvi pogled da,
ali na temelju ovakvog nepoštovanja činjenica gubi se vjerodostojnost
teksta, gubi se povjerenje u medije i novinara, pa se i svi ostali podaci
počinju sumnjičavo percipirati.
Ovakve, naoko bezazlene pogreške postaju krucijalne kada se netočno
piše o ključnim osobama u javnom životu, pa analiza nekog političkog
događaja vrvi netočnostima. Stvari postaju ozbiljne kada se netočne
činjenice objavljuju o ključnim mjerama Vlade, koje bitno utječu
na naš život.
95

Rezultat netočnog informiranja vidljiv je i u anketama o povjerenju
u hrvatske medije. Još uvijek oko 20% građana najviše povjerenja ima
u informaciju koju dobiju od svojih prijatelja i znanaca. To znači da
više vjeruju nekome tko prenosi informaciju iz druge ruke, ali je osoba
od povjerenja, negoli novinaru koji izvještava sa lica mjesta, ali nije
vjerodostojan.
Novinari koji ne poštuju činjenice skloni su i svoje stavove donositi
na temelju poluinformacija, netočnih podataka ili pak to rade na temelju
nečijeg naloga. Krug nevjerodostojnog novinarstva time se zatvara.
Činjenično netočni podaci pretvaraju se u netočne stavove, ali utjecaj
na javno mnijenje se multiplicira, pa je javnost izložena svjesnim ili
nesvjesnim manipulacijama. Rezultat je vidljiv u hrvatskim masovnim
medijima: prevladavaju netočnosti i poluistine, a javnost gubi povjerenje
u vjerodostojnost medija i novinara. Time se gubi osnovna funkcija
informiranja: točno, istinito, pošteno, uravnoteženo i nepristrano izvještavanje.
THE FACTS ARE NOT RELEVANT AND OPINIONS
ARE IMPOSED
One of the fundamental postulates of modern journalism states:
“Facts are sacred and opinions are free”. Unfortunately, under the influence
of a general, global trend of tabloidization of media and rising
sensationalism, a fundamental approach, like this one, is being ignored.
Croatian journalism, under the strong influence of the owners, who are
mostly global media corporations, has taken a step further and is completely
ignoring professional standards, so we can say that our postulate
has changed to the “The facts are not important and opinions are
imposed”.
Why is it important to respect the facts in journalism? Modern media
abound in various sources, and, for many of them, it is difficult
to find out whether they are credible or not. We expect to see correct
factual information in professionally made mass media. On grounds of
these facts we know what is going on and we create our image of the
world. However, when journalists do not respect the facts, and even
praise the idea that facts are not important, as Denis Kuljiš does, when
96

editors no longer insist on verified data, then we are about to get a completely
distorted image of the world. It starts innocently. For instance,
the daily newspaper Slobodna Dalmacija published on its cover the
main headline: “Proven: drove themselves into death because of a weed
killer”. But then, under the headline, a subtitle was written: “No official
confirmation yet, but by testing the fire extinguisher foam…” On page
3 they printed: “fire extinguisher foam and ignition thresholds”. Irrelevant?
At first glance, yes, but on the basis of disrespect for the fact,
the text loses its credibility, resulting in lost credibility of the media and
journalists, so that all the data are then to be doubted.
Such, apparently small, errors become crucial when one incorrectly
writes about key people in the public life, and the analysis of political
events becomes utterly false. All becomes even more serious when media
are publishing incorrect facts about the key measures by the Government
that significantly affect our lives.
The result of false information can also be seen in surveys on credibility
of the Croatian media. Around 20% of the population still has
the highest confidence in the information received from their friends
and acquaintances. This means that people are more prone to believing
someone who transmits second hand information, but is a person
of trust, than to the journalist who reports from on the scene, but is not
credible.
Journalists who do not respect the facts are inclined to make their
opinions based on false information, incorrect data, or to work under
someone’s orders. The circle of non-credibility of journalism is thereby
closed. Incorrect information in facts is turning itself into false opinions
by which the impact on the public opinion is being multiplied, so
the public is exposed to all kinds of intentional and unintentional manipulations.
The result is visible in Croatian mass media: prevalence of
inaccuracies and half-truths, and the lost confidence of the public in the
credibility of the media and journalists. Thereby, the basic function of
informing people is lost: accurate, truthful, fair, balanced and objective
reporting.
97

BÉLA MESTER
Institute for Philosophical Research, Hungarian Academy of Sciences, Budapest,
Hungary /
Institut za filozofska istraživanja, Mađarska akademija znanosti, Budimpešta,
Mađarska
CENSORSHIP AS A TYPOGRAPHICAL CHIMERA
My lecture offers an analysis of the idea of the censorship in the
tradition of the European political thought from the point of view of the
media theory. Our traditional concept of censorship is deeply rooted in
the typographical experiences of the European culture, and this typographic
image is an ancient problem of our culture. My paper offers a
historical instance, John Milton’s Areopagitica, where Milton wrote his
reflections on the mediatised substance of censorship; his rhetoric is based
on the relationships between several forms of the oral, typographic
and bi-medial communications. (“What lectures the bagpipe and the rebbeck
read” – he said, painting these rural instruments playing the role
of a professor in a reading room.) The consequences of the typographic
essence of our thinking nowadays, amongst the products of the new
media, will be analyzed at the very end of my lecture.
CENZURA KAO TIPOGRAFSKA HIMERA
Moje predavanje nudi analizu ideje cenzure u tradiciji europske političke
misli sa stajališta teorije medija. Naš tradicionalni koncept cenzure
duboko je ukorijenjen u tipografska iskustva europske kulture i ta
je tipografska predodžba prastari problem naše kulture. Moje izlaganje
nudi povijesni primjer, Aeropagitiku Johna Miltona, u kojoj je Milton
pisao o svojim razmišljanjima o medijatiziranom sadržaju cenzure; njegova
se retorika zasniva na odnosima između nekoliko oblika usmenih,
tipografskih i bimedijalnih komunikacija. (»Ono što poučavaju gajde i
rebek oglašava« – rekao je, oslikavajući te ruralne instrumente kao da
igraju ulogu profesora u čitaonici.) Posljedice tipografske bîti našega
današnjeg mišljenja, među proizvodima novih medija, analizirat ću na
samome kraju svoga predavanja.
98

MATKO MEŠTROVIĆ
Ekonomski institut, Zagreb, Hrvatska /
Institute of Economics, Zagreb, Croatia
PLANETARNO GRAĐANSTVO –
IZMEĐU NAČELA SVJETSKOG SOCIJALNOG FORUMA I
ZBILJSKOG RAZUMIJEVANJA GRUNDRISSE:
VAŽNOST MEDIJSKE STRATEGIJE
Svjetski socijalni forum je proces koji sudjelujuće organizacije i
pokrete ohrabruje da svoje djelovanje na lokalnoj i nacionalnoj razini,
te težnju za aktivnim sudjelovanjem u međunarodnom kontekstu postavljaju
kao pitanje planetarnog građanstva.
Grundrisse sadrže analize i uvide koje Marxovo tretiranje kapitalizma
vode daleko iznad devetnaestog stoljeća, u eru društva gdje
proizvodnja više ne zahtijeva masovni rad. Nove informacijske i komunikacijske
tehnologije povećavaju produktivnost upravo time što
omogućuju nove oblike suradnje. Ali se taj opći um više ne ograničava
na vrijeme/prostor tvornice. Nego zahvaća život općenito.
U »natjecanju za opći um« suvremeni se proletarijat bori da ga
ostvari ne prema privatizirajućoj, prisvajajućoj logici kapitala, nego na
načine koji su duboko demokratski i kolektivni, dakle istinski »opći«.
A PLANETARY CITIZENSHIP –
IN BETWEEN THE PRINCIPLES OF THE WORLD SOCIAL
FORUM AND AN ACTUAL UNDERSTANDING OF THE
GRUNDRISSE: RELEVANCE OF MEDIA STRATEGY
The World Social Forum is a process that encourages its participant
organizations and movements to situate their actions, from local to
national level, and their search for active participation in international
contexts as issues of planetary citizenship.
The Grundrisse contain analyses and insights that take Marx’s treatment
of capitalism far beyond the nineteenth century, into the era of a
society where production no longer requires mass labour. New informa­
99

tion and communications technologies increase productivity primarily
by enabling new forms of cooperation. But this general intellect is no
longer confined to the time/space of the factory. Rather, it invests life
in general.
In the “contest for the general intellect”, the contemporary proletariat
fights to actualise it, not according to the privatising, appropriative
logic of capital, but in ways that are deeply democratic and collective,
and hence truly “general”.
DOROTEA MILAS
Filozofski fakultet Družbe Isusove, Zagreb, Hrvatska (studentica) /
Philosophische Fakultät der Gesellschaft Jesu, Zagreb, Kroatien (Studentin)
ETIČKI KONFLIKTI U ODNOSIMA S JAVNOŠĆU
Odnosi s javnošću, kao proces upravljanja komuniciranjem organizacije
s njezinom javnošću, vrlo su važan element medijskog društva, a
svrha im je postizanje međusobnog razumijevanja i njegovanja ugleda.
Posljednja dva desetljeća u Hrvatskoj odnosi s javnošću postaju sve
značajniji, kako u političkoj, javnoj komunikaciji, tako i u korporativnoj.
Komunikacijski se proces u značajnoj mjeri obnaša posredstvom
masovnih medija. U raspravama o praksi odnosa s javnošću pojavljuju
se sasvim konkretne nedoumice, tj. etički konflikti. Uz zahtjev za
plasiranje istinite informacije, etički sukob nastaje u svjesnom otkrivanju
samo dijela istine neke činjenice, koji nužno proizvodi pogrešnu
interpretaciju. Posvećenost istini vjerojatno je najstariji i najcjenjeniji
etički princip civilizacije. Unatoč čestom iskušenju za korištenjem laži
i obmana, ideja istine, kao pozitivne vrijednosti, duboko je usađena u
filozofiju morala i prava. Povreda etičkih djelovanja u odnosima s medijima,
tj. u odnosima s novinarima, trgovanje je medijskim prostorom,
koje predstavlja teški oblik povrede filozofije morala. Profesionalne
strukovne udruge odnosa s javnošću u Americi i Europi etici daju ključnu
ulogu u komunikacijama i teže tzv. »etički čistom PR-u«. Moralno
je rasuđivanje sistematski pristup donošenju etičkih odluka, kojem je
100

Aristotel dao veliki doprinos svojom filozofijom morala, često nazivanom
i etikom vrlina.
ETHISCHE KONFLIKTE IN DER
ÖFFENTLICHKEITSARBEIT
Die Öffentlichkeitsarbeit als ein Managementprozess der Kommunikation
einer Organisation mit deren Öffentlichkeit ist ein wichtiges
Element der Mediengesellschaft – zum Zwecke der Erreichung eines
gegenseitigen Verständnisses und der Pflege von Reputation. In Kroatien
wird in den letzten zwei Jahrzehnten die Öffentlichkeitsarbeit immer
bedeutender, sowohl in der politischen, öffentlichen, als auch in der
Unternehmenskommunikation. Der Kommunikationsprozess verläuft
in bedeutendem Maße über die Massenmedien. In den Diskussionen
über die Praxis der Öffentlichkeitsarbeit entstehen überaus konkrete
Dilemmas bzw. ethische Konflikte. Parallel zur Forderung nach der
Verbreitung von wahrheitsgetreuen Informationen entsteht der ethische
Konflikt im Falle einer bewussten Veröffentlichung der Halbwahrheit
über eine bestimmte Tatsache, die schlussfolgernd eine falsche Interpretation
hervorruft. Das Sichwidmen der Wahrheit ist wohl das älteste
und meistgeschätzte ethische Prinzip einer Zivilisation. Die Wahrheitsidee
als positive Idee ist ungeachtet der häufigen Versuchung, Lüge und
Täuschung zu verwenden, tief in der Moral- und Rechtsphilosophie
verwurzelt. Ein Verstoß gegen das ethische Handeln in den Beziehungen
zu den Medien bzw. den Journalisten bedeutet den Handel mit dem
Medienraum, welcher eine schwere Form der Verletzung der Moralphilosophie
darstellt. Professionelle Berufsverbände der Öffentlichkeitsarbeit
in Amerika und Europa schreiben der Ethik eine Schlüsselstellung
in der Kommunikation zu und bestreben die sog. „ethisch reinen PR”.
Das moralische Urteilsvermögen ist ein systematischer Zugang zum
Treffen von ethischen Entscheidungen, wofür Aristoteles mit seiner
Moralphilosophie, die häufig auch Tugendethik genannt wird, einen
großen Beitrag geleistet hat.
101

SAŠA MILIĆ
Academy of Fine Arts, Belgrade, Serbia /
Akademija lepih umetnosti, Beograd, Srbija
THE ROLE OF OBJECTS IN FILM TRANSPARENCY
This paper deals with the problem of how viewers interpret feature
films. It explains the role of mental models called situation models in
interpreting diegetic worlds of fiction. By using P. F. Strawson’s belief that
persons and material objects occupy a central position among logical
subjects when we think about our world, and associating the knowledge
of diegetic worlds of fiction with the knowledge of reality, we propose
that two can be compared and thus offer a better understanding of the
role of extended networks of objects in viewing film narratives. Recognizing
sight gags as particularly complex narrative figure, the paper
describes the doubling of situation models by viewers interpreting specific
sight gags. A result of this doubling is the incongruity registered by
the viewer, who thus gains an analytical opening into the structure and
functioning of individual situation models.
ULOGA OBJEKATA U FILMSKOJ TRANSPARENTNOSTI
Ovaj rad se bavi time kako gledatelji interpretiraju igrane filmove.
On objašnjava ulogu mentalnih modela, koji se zovu situacijski modeli,
u interpretaciji dijegetičkog svijeta fikcije. Koristeći P. F. Strawsonovo
vjerovanje da osobe i materijalni objekti imaju centralno mjesto među
logičkim subjektima kada razmišljamo o našem svijetu, te povezujući
znanje o dijegetičkim svjetovima sa znanjem stvarnosti, mi izvodimo
zaključak da se ovo dvoje može uspješno usporediti i da se tako može
ponuditi bolje razumijevanje uloge produženih mreža raznih objekata
kod promatranja filmskih narativa. Shvaćajući vizualne gegove kao posebno
kompleksne narativne figure, rad opisuje dupliranje situacijskih
modela kod gledatelja koji interpretiraju određene vizualne gegove.
Rezultat ovog dupliranja je nehomogenost koju registrira gledatelj koji
tako otvara analitički put u strukturu i funkcioniranje individualnih situacijskih
modela.
102

ANGELINA MILOSAVLJEVIĆ-AULT
Akademija lepih umetnosti, Beograd, Srbija /
Academy of Fine Arts, Belgrade, Serbia
IMA LI NAM SPASA BEZ DOMESTOSA?
Docere i persuasio: Strašni sud u potrošačkom društvu
Rad za temu ima strategije medijske manipulacije, odnosno kreiranja
naše (potrošačke) svakodnevice, kao jedne od imanentnih uloga
medija. Likovne umjetnosti su tijekom historije predstavljale moćnog
promotora vladajućih ideologija. Jezik reklama, poput jezika likovne
predstave, odražava norme ponašanja u suvremenom društvu i koristi
retoričke pojmove docere i persuasio, pri čemu se sve jasnije služi tradicionalnom
ikonografijom Strašnog suda. Radi se, zapravo, o promjeni
paradigme. Dok je Strašni sud tradicionalno izazivao jezu u onima koji
se nisu mogli podičiti kršćanskim vrlinama koje su, uzgred, podrazumijevale
život pun odricanja, danas je stvar obrnuta. Ukoliko ste dobar
potrošač te ste skloni (vrlini) proždrljivosti, nema patnje i vaš uspjeh na
putu ka krajnjoj sreći je osiguran. U radu bih usporedila ikonografiju
Strašnog suda s ikonografijom reklama za sredstva za održavanje higijene
doma, poput paradigmatičnog Domestosa.
IS THERE SALVATION BEYOND DOMESTOS?
Docere and Persuasio: the Last Judgment in Consumer Society
This paper deals with strategies of media manipulation, that is, with
shaping of our everyday (consumer) lives, as one of their immanent
social roles. Historically, the visual arts represented the most powerful
promoter of ideologies. The language of commercials reflects the
norms for conduct in contemporary consumer society and it exploits the
rhetorical concepts of docere and persuasio, while using the traditional
iconography of the Last Judgment. In effect, this is all about a paradigm
change. While the Last Judgement traditionally gave shivers to those
who could not boast adherence to Christian virtues, which understood
life as virtuous restraint, today we witness a reversal of the paradigm.
103

If one is a good consumer, prone to (the virtue of) gluttony, one suffers
not and the success on the road to eternal bliss is secured. In this paper, I
would like to compare the traditional iconography of the Last Judgment
with iconography of the commercials for home cleaners, such as paradigmatic
toilet bowl cleaner Domestos.
ARTO MUTANEN
Lappeenranta University of Technology, Finland /
Tehnološko sveučilište u Lappeenranti, Finska
SCIENCE, COMMUNICATION, AND THE MEDIA:
PHILOSOPHICAL REFLECTIONS
According to Popper, the demarcation problem is one of the central
problems of the philosophy of science. Regardless of whether we agree
with Popper or not, the demarcation problem does not seem to pose
real problems in actual scientific research: researchers just do the work
– they do research and publish it. However, this is not the whole story.
Conducting research is intentional in the sense that the researcher has
the intention to learn something. Publishing is yet another intentional
activity in which the researcher intends to communicate his or her results
to an audience. Basically, the idea is that the audience is comprised
of colleagues in the field. For this reason, communication problems get
to be solved implicitly. However, the most fundamental problems, like
the notions of the same field of science, the media, or communication,
are not analyzed. The analysis of such notions shows that the media are
not innocent in communication between colleagues for instance, but are
a part of the communication that influences the content of communication
and our understanding of the borderlines of the fields of science.
The whole problematic is closely connected to the basic problems of
the philosophy of science.
104

ZNANOST, KOMUNIKACIJA I MEDIJI:
FILOZOFSKE REFLEKSIJE
Prema Popperu, problem razgraničenja jedan je do središnjih problema
filozofije znanosti. Neovisno o tome slažemo li se s Popperom ili
ne, u konkretnom znanstveno-istraživačkom radu problem razgraničenja
ne čini se stvarnim problemom: istraživači samo rade posao – obave
istraživanje i objave ga. Međutim, to nije cijela priča. Napraviti istraživanje
intencionalni je zadatak u smislu da istraživač namjerava nešto
naučiti. Objavljivanje je pak druga intencionalna aktivnost u kojoj istražitelj/ica
namjerava prenijeti svoje (njegove ili njezine) rezultate nekom
slušateljstvu. U osnovi toga je zamisao da je slušateljstvo sastavljeno
od kolega iz istog područja zbog čega se problemi komunikacije implicitno
rješavaju. Međutim, najfundamentalniji problemi, kao što su
poimanje istoga znanstvenog područja, poimanje medija ili poimanje
komunikacije, nisu analizirani. Analiza takvih poimanja pokazuje da
mediji nisu tek nevini posrednici namijenjeni, primjerice, komunikaciji
između kolega, već su dio komunikacije koji utječe na njen sadržaj, kao
i na naše razumijevanje granica znanstvenih područja. Cijela je problematika
tijesno povezana s osnovnim problemima u filozofiji znanosti.
KRUNOSLAV NIKODEM
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska /
Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, Croatia
CYBER KULTURA I INFORMACIJSKO DRUŠTVO
Mogućnosti i prijepori života u medijskom okolišu
Rad analizira koncepcije cyber kulture i informacijskog društva
koje nastaju pod utjecajem sve veće prisutnosti medija u svim područjima
osobnog i društvenog života. Polazeći od Websterovih određenja
informacijskog društva, Luhmannovog društva kao autopoetičnog sustava,
Habermasove koncepcije javne sfere i Castellsovog umreženog
društva, u radu se razmatraju mogućnosti i prijepori ljudskog života u
izrazito medijskom okolišu. U tom smislu, analizira se i cyber kultu­
105

a kao dio suvremenog sociokulturnog stanja koje označava susretanje
kibernetičkog i kulturnog. Pritom se koristi Silverova podjela na
tri razdoblja proučavanja cyber kulture. Posebice se naglašavaju novi
odnosi prema koncepcijama vremena i tijela koji narušavaju postojeće
načine konstituiranja identiteta i zajednica. Mogućnosti cyber kulture
i informacijskog društva analiziraju se u skladu s Levyevom tezom o
»univerzalnosti bez totaliteta«, a prijepori u skladu s Marcuseovom tezom
o »proizvodnji jednodimenzionalne misli«.
CYBER CULTURE AND INFORMATION SOCIETY
Potentialities and Controversies of Life in the Media Environment
This paper analyzes conceptions of cyber culture and information
society which are rising through media’s emerging influence in all fields
of personal and social life. Potentialities and controversies of human
life in the media environment are analyzed starting with Webster’s
definitions of information society, Luhmann’s definition of society as
an “auto-poetic system”, Habermas’s conception of “public sphere”
and Castells’ well-known notion of “network society”. Cyber culture is
analyzed as a part of a contemporary socio-cultural condition, which represents
the connection of cybernetic and cultural. Silver’s division into
three periods of the cyber culture study is used in that analysis. New
relations toward conceptions of time and body, which are interrupting
existing ways of identity and community constitution, are especially
emphasized. Potentialities of cyber culture and information society are
analyzed in accordance with Levy’s thesis about “universality without
totality”, and controversies are analyzed in accordance with Marcuse’s
thesis about “production of one-dimensional thought”.
106

ANA OFAK
Fakultät Medien, Bauhaus-Universität Weimar, Deutschland /
Medijski fakultet, Sveučilište Bauhaus, Weimar, Njemačka
BILD UND MEDIUM
Theoretische Fundstücke einer genealogischen Entdeckungsreise
Der Vortrag wird einige theoretischen Fundstücke vorstellen, die
eine andere Sicht auf das Verhältnis von Bild und Medium erlauben
sollen. Die Frage, was die Medientheorie nicht nur von Medien, sondern
Bildern gelernt hat, soll eine Genealogie erstreckt über Aristoteles’
Begriff des Diaphanen, Fritz Heiders trübem und klarem Medium, Heideggers
Weltbild bis hin zu Friedrich Kittlers errechnetem und berechnetem
Bild beantworten helfen.
SLIKA I MEDIJ
Teoretski nalazi jednoga genealoškog istraživanja
Izlaganje će predstaviti nekoliko teoretskih nalaza koji dozvoljavaju
drugačiji pogled na odnos između slike i medija. Njegov cilj je
odgovor na pitanje što je teorija medija naučila ne samo od medija nego
i od slika. Odgovor će biti ponuđen kroz otvaranje jedne genealogije od
Aristotelovog pojma diaphanes, preko mutnoga i jasnoga medija Fritza
Heidera i Heideggerove slike svijeta do izračunatih i preračunatih slika
Friedricha Kittlera.
ŽARKO PAIĆ
Tekstilno-tehnološki fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska /
Faculty of Textile Technology, University of Zagreb, Croatia
SLIKOVNI ZAOKRET I FILOZOFIJA MEDIJA
Slikovni zaokret u suvremenom mišljenju spram vizualne konstrukcije
kulture velik je izazov za novo konstituiranje humanističkih znanosti
našega digitalnoga doba. Znanost o slici (Bildwissenschaft) i vi­
107

zualni studiji (Visual Studies) pokušavaju reinterpretirati odnos između
slike i teksta na temelju dekonstrukcije vladavine jezika u zapadnjačkoj
povijesti. Ključno pitanje za budućnost razmatranja odnosa vizualnosti
i svijeta kao sklopa znakova jest: može li uopće filozofija medija biti
kritičkom epistemologijom svijeta koji se konstituira putem medijalno
određene digitalne slike?
IMAGE TURN AND MEDIA PHILOSOPHY
Image turn in contemporary thinking concerning visual construction
of culture is a big challenge for new constitution of the humanities
of our digital age. Image Science (Bildwissenschaft) and Visual Studies
try to establish a reinterpretation of the relationship between image
and text on the ground of deconstruction of the language domination
in Western history. The key question to the future of consideration of
the mutual relations of visuality and world as a constellation of signs
is: Can the media philosophy be the critical epistemology of the world
which is constituted by a medially determined digital picture?
ATTILA PATÓ
Faculty of Pharmacy, Charles University Prague, Czech Republic /
Farmaceutski fakultet, Karlovo sveučilište u Pragu, Češka
TWO CONCEPTS OF MEDIA
The brief presentation is to outline an argument concerning a difference
of two possible perspectives on media, based on its relation to
concept of public space. The difference, in fact a hypothesis based on
the understanding of politics by Hannah Arendt, regards two possible
perspectives whereby media is perceived first as a means toward some
other ends, which could easily be means for other ends again, and media
as an end in itself. The first approach is the way media is usually
understood, revealed in its instrumental character, as a communicative
means between certain agents. In the second approach media is considered
in its original etymological context, as medium – referring to its
108

eing between some agents. Exactly the character of in-between-ness
of the sphere of media will enter the focus of our analyses. Here we may
discern one of the relevant moments, e.g. visibility that relate the metaphors
used in the context of media and public space, to the politics of
recognition, as discussed by Charles Taylor, Will Kymlicka and others.
DVA KONCEPTA MEDIJA
Kratko izlaganje će ocrtati argument koji se tiče razlike između
dviju mogućih perspektiva o medijima, zasnovanim na njihovom odnosu
prema konceptu javnog prostora. Ta se razlika, zapravo hipoteza
temeljena na razumijevanju politike Hanne Arendt, tiče dviju mogućih
perspektiva pomoću kojih se mediji ponajprije percipiraju kao sredstva
usmjerena prema nekim drugim svrhama, a koja lako mogu biti ponovno
sredstva za neke druge svrhe, i mediji kao svrha po sebi. Prvi se pristup
odnosi na način kako se mediji uobičajeno shvaćaju, razotkriveni u
svom instrumentalnom karakteru, kao komunikacijska sredstva između
određenih činitelja. U drugom se pristupu mediji razmatraju u svome
izvornom etimološkom kontekstu, kao medij – koji upućuje na svoje
bivanje između nekih činitelja. Upravo će karakter po-sred-nosti sfere
medija ući u žarište naših analiza. Ovdje možemo razabrati jedan od
važnih momenata, primjerice, vidljivost koja povezuje metafore rabljene
u kontekstu medija i javnog prostora, s politikama priznavanja, onako
kako su o njima raspravljali Charles Taylor, Will Kymlicka i drugi.
LIVIA PAVLETIĆ
Centar za filozofiju medija i mediološka istraživanja, Zagreb, Hrvatska /
Centre for Philosophy of Media and Mediological Research, Zagreb, Croatia
INFORMACIJA VS. KOMUNIKACIJA VS. TRANSMISIJA
(MEDIOLOŠKA MISAO R. DEBRAYA)
Gledajući medije u cjelini, u svojoj pastiš-strukturi oni objedinjuju
čitav niz proturječnih procesa. Je li moguća elektronska agora kao
najdemokratičniji izum i koji je odnos između informacije, komunika­
109

cije i transmisije kao temeljnih pojmova R. Debraya? Kako medijska
komunikacija apsorbira temeljne filozofske pojmove poput slobode,
pravednosti i vremena? Medijska komunikacija sadrži i neke utopijske
elemente, a sama medijacija je sudjelovanje u stvaranju onoga u
čemu se posreduje, realizira kod. Komunikacija vs. Transmisija: riječ
je o temeljnom prijeporu prenošenja znanja i iskustva kroz povijest.
U tom kontekstu posebno me interesira pitanje umjetničkog iskustva,
umjetničke komunikacije u sadašnjosti i kroz povijest te odnos institucionalnih
odredbi i stega prema umjetničkom nervu.
INFORMATION VS. COMMUNICATION VS. TRANSMISSION
(A MEDIOLOGICAL THOUGHT OF R. DEBRAY)
When observing the media as a whole, its pastiche-structure joins
the entire line of contradictory processes. Is electronic agora, as the
most democratic invention, possible and what is the relation between
information, communication and transmission as the basic concepts of
R. Debray? How does media communication absorb the basic philosophical
concepts such as liberty, fairness and time? Media communication
also contains some utopian elements and mediation itself participates
in the creation of which it mediates, it realizes the code. Communication
vs. Transmission deals with the basic controversy of transmission
of knowledge and experience throughout history. With regard to that
context, I am particularly interested in the question of artistic experience,
artistic communication in the present and throughout history and
the relation of institutional regulations and the discipline towards the
artistic nerve.
110

KATARINA PEOVIĆ VUKOVIĆ
Faculty of Philosophy, University of Rijeka, Croatia /
Filozofski fakultet, Sveučilište u Rijeci, Hrvatska
TO BE LIFESTREAMED
Subjectivity, Politics, and Literacy of Digital-Network Media
The aim of this presentation is to confront different concepts of the
new media sign in order to de-mythologize basic notions, and to detect
real possibilities of radical (new) media politics. Today, Web 2.0 society
forces us to define half-century-old new media paradigm. Understanding
of contemporary economy, politics, literacy or even subjectivity is
impossible without understanding of basic functioning of the paradigm.
Nevertheless, new media, as digital-network paradigm, are still obscured
by ideology and mythology related to terms like interactiveness,
nonlinearity, virtuality, connectivity, participation, etc. Instead of the
Net as topography of web pages, the presentation will accent the flexibility
and distributiveness as basic notions of lifestream – a process of
an endless nomadic desiring-production.
BITI LIFESTREAMAN
Subjektivnost, politika i pismenost digitalno-mrežnih medija
Cilj izlaganja je suprotstaviti različite koncepte novomedijskog znaka
kako bi se demitologiziralo razumijevanje temeljnih novomedijskih
postavki i detektiralo stvarne mogućnosti radikalne (novo)medijske
politike. Danas nas društvo Weba 2.0 prisiljava da definiramo pola stoljeća
staru paradigmu novih medija. Suvremenu ekonomiju, politiku,
pismenost, pa i samu subjektivnost nemoguće je zamisliti bez razumijevanja
osnova ove paradigme. Ipak, razumijevanje novih medija ili
digitalno-mrežne paradigme je još uvijek zamagljeno ideologijom i mitologijom
koja opterećuje termine poput interaktivnosti, nelinearnosti,
virtualnosti, povezanosti, participacije itd. Umjesto Mreže kao topografije
mrežnih stranica, izlaganje će naglasak staviti na fleksibilnost
i distributivnost kao osnovne postavke lifestreama – procesa beskrajne
nomadske žudeće proizvodnje.
111

TOMISLAV PETKOVIĆ
Faculty of Electrical Engineering and Computing, University of Zagreb,
Croatia /
Fakultet elektrotehnike i računarstva, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska
UNDERSTANDING AND POPULARIZATION OF
THE GREAT EXPERIMENTS OF A NEW PHYSICS IN THE
MASS MEDIA
Great accelerator experiments in the World, which include enormous
accelerator facilities for production of high energy particle beams, are
an essential characteristic of the physics development in the 21st Century.
By colliding the accelerating particle beams, new scientific data
and insights of significance are provided for particle physics and cosmology
beyond the Standard Model (SM), or, as popularly expressed,
for the theory of everything that exists. The description of the World,
by means of SM-physics today, is far away from the level perfection of
scientific completeness of the theory. Physics today goes toward higher
energies on the Tera-scale (1 TeV=Tera electron Volt or 10 12 eV), by fine
tuning, into new models and theories of particle physics and cosmology.
The crucial experiments were earlier performed by one, or two or
three physicists. Let us recall the profound Galileo’s experiments on
the universality of free fall, performed in Pisa and Padua more than 400
years ago, in mechanics, then famous public Experimenta nova (ut vocantur)
Magdeburgica by O. von Guericke to make distinction between
force, pressure, and vacuum of the air on phenomenological level, crucial
Foucault-pendulum experiment proving rotation of the Earth with
an impact of the Coriolis force, then Faraday’s and Hertz’s experiments
in the 19th century as the basis for the laws of electromagnetic theory,
Röntgen’s discovery of the X-rays, until magnificent and public Tesla’s
experiments, in his American phase, in the fields of electromagnetism and
wireless power transmission. Evolution of physics was, by modern times,
solved by the paradigm of inventive and demonstrative type of experiment
known as the so-called experimentum explanatum = explanatory
experiment, an experiment that interprets and demonstrates, but also substantiates
a phenomenon, leading also to the possible technical applica­
112

tions. However, contemporary great experiments are grandiose on an international
scale, in terms of the numbers of participants and countries
that support them, but also because they unite the three most significant
scientific approaches of our modern civilization: theory, experiment
and simulation, in a way that has never been done before. Moreover,
with them and for them, a fourth approach to public opinion is being
developed – the path of the popularization of new scientific knowledge,
experimental evidences and new laws of physics that such experiments
yield, as well as the explanation of complex ideas regarding the conducted
experiments. This is an essential characteristic of all accelerator
experiments, from the world’s largest particle collider (LHC) at CERN,
Tevatron (Fermilab, United States), DESY (Germany), to KEK (Japan).
Every great experiment is necessarily accompanied by a popular scientific
film, flyer or some other explanations considering various available
mass media.
In this presentation, following the crucial nearing of great experiments
in new physics to the public, two short scientifically-popular
commentaries will be discussed. These are: a short film on new physics
(so-called Hierarchy Problem) that is to be brought by the LHC at
CERN (produced by the Croatian Radio and Television Station on the
summer school of physics in Zuoz, Switzerland in 2008), and scientific
animation by means of the graphic work of Escher Horsemen (M. S.
Escher, Regular Division of the Plane III, 1957), to help an intuitive
understanding of the sophisticated concept of symmetry between particles
and anti-particles.
POIMANJE I POPULARIZACIJA
VELIKIH POKUSA NOVE FIZIKE U MEDIJIMA
Veliki akceleratorski pokusi u svijetu, koji uključuju ogromna akceleratorska
postrojenja za stvaranje snopova čestica visokih energija,
temeljna su karakteristika razvoja fizike u 21. stoljeću. U sudarima snopova
čestica otkrivamo nove znanstvene podatke i spoznaje za novu
fiziku iznad standardnog modela (SM), kako se popularno voli reći za
teoriju svega što jest. Opis svijeta SM-fizikom vrlo je udaljen od stupnja
savršene znanstvene potpunosti teorije. Fizika danas korača prema
113

većim energijama na Teraskali (1 TeV=Tera elektron Volt ili 10 12 eV)
finim podešavanjima u nove modele i teorije fizike čestica i kozmologije.
Velike su pokuse fizičari nekad izvodili pojedinačno ili na skali
dvojice ili trojice fizičara! Sjetimo se pionirskih Galilejevih mjerenja
u mehanici o univerzalnosti slobodnog pada prije više od 400 godina u
Pisi i Padovi, javnih Experimenta nova (ut vocantur) Magdeburgica O.
von Guerickea za fenomenološka poimanja sile, tlaka zraka i vakuuma,
Foucaultovog pokusa koji dokazuje vrtnju Zemlje i utjecaj Coriolisove
sile, Faradayevih i Hertzovih pokusa kao osnova elektromagnetske teorije
u 19. stoljeću, Röntgenovog otkrića X-zraka, izumiteljskih i javnih
Teslinih pokusa u američkoj fazi u polju elektromagnetizma i bežičnog
prijenosa snage. Novovjekovni hod fizike resila je paradigma otkrivačkog
i podučavajućeg pokusa: experimentum explanatum = razgovijetni
pokus, onaj koji pokazuje i tumači, ali i dokazuje prirodnu pojavu i eventualnu
tehničku primjenu. Suvremeni veliki pokusi su grandiozni na međunarodnoj
skali po broju učesnika i država koje ih podržavaju, ali i po
tome što ujedinjuju tri najvažnija znanstvena puta našeg doba: teoriju,
pokus i simulaciju, kao nikada do sada. S njima i za njih, razvija se i tzv.
četvrti put prema javnome mnijenju – put popularizacije novih znanstvenih
spoznaja, očevida i novih zakonitosti fizike koje pokusi donose,
kao i tumačenja složenih ideja zasnivanja i izvedbe eksperimenata. To
je bitna karakteristika svih akceleratorskih pokusa, od najvećeg sudarivača
čestica (LHC) u CERN-u, Tevatrona (Fermilab, SAD), DESY-a
(Njemačka), do KEK-a (Japan). Svaki veliki pokus nužno prati i popularni
znanstveni film, letak ili neko drugo tumačenje prema raznolikosti
danas raspoloživih medija za širenje informacija.
U ovom izlaganju, na tragu krucijalnih približavanja velikih pokusa
nove fizike javnosti, prikazat ćemo kratke znanstveno-popularne priloge:
znanstveno-popularni film Hrvatske radiotelevizije o ljetnoj školi
fizike u Zuozu (Švicarska) 2008. o očekivanoj novoj fizici (tzv. problemu
hijerarhije) na LHC-u u CERN-u, te animaciju pomoću grafičke
slike Escherovih konjanika za intuitivno poimanje simetrije čestica i antičestica
(M. S. Escher, Regularna razdjelba u ravnini III, 1957.).
114

BLAŽENKA POLJAK
Zagreb, Hrvatska /
Zagreb, Croatia
MEDIJI KAO ČIMBENIK U KREIRANJU
SLOBODNOG VREMENA MLADIH
Mediji kao fenomen informiranja i komuniciranja postaju sve utjecajniji
čimbenik kreativnog i prosocijalnog ponašanja pojedinaca i
skupina. Rast i razvoj pojedinca danas je gotovo neizostavno popraćen
medijskim utjecajem okoline što se odražava na ukupno ponašanje, kreativnost
i komunikaciju mladih.
Utjecaj medija kao jednog od suvremenih faktora u slobodnom vremenu
mladih osobito je značajan kroz pojavu njihova socijalno-interaktivnog
odnosa. Današnja on-line generacija gubi neke oblike socijalnih
komunikacija i ponašanja preuzimanjem i stvaranjem novih tehnoloških
trendova što se ujedno odražava na sadržaj i strukturu slobodnog
vremena mladih, kao i stilova života.
Provođenje slobodnog vremena mladih korištenjem raznovrsnih i nekontroliranih
medijskih ponuda može biti destruktivno koliko i konstruktivno,
te stoga predstavlja izazov za suvremenu znanost o odgoju. Sve
više znanstvenih istraživanja upućuju na potrebu izgradnje novog pristupa
pedagoški kompetentnih osoba u razvijanju kulture provođenja slobodnog
vremena s obzirom na sve jači utjecaj medija u svakodnevnom životu.
MEDIA AS A FACTOR
OF CREATING YOUTH’S FREE TIME
Media as an information and communication phenomenon are becoming
a more influential factor in the creative and pro-social behavior
of individuals and groups. Today, the growth and development of an
individual is almost undoubtedly followed by the media influence of
the environment, which reflects on the total behavior, creativity and
communication of the youth.
The influence of media, as one of the modern factors in the youth’s
free time, is especially important in their socially-interactive relation.
115

Today’s on-line generation is losing some of the forms of social communication
and behavior by taking on and creating new technology
trends that also reflects on the content and structure of the youth’s free
time, as well as on their life style.
Spending the free time of the young by using various and uncontrolled
media content can be as destructive as it is constructive, and is
therefore a challenge for the modern education science. More and more
scientific research points at the need for the educationally competent people
to take a new approach in developing the culture of spending free
time, considering the ever stronger influence of media in daily life.
BORIS POSTNIKOV
Zagreb, Hrvatska /
Zagreb, Croatia
KULTURNE DIVERZIJE:
STRATEGIJE MEDIJSKOG OTPORA
Izlaganje daje pregled raznovrsnih formi tzv. kulturnih diverzija
– subverzivnog oglašavanja, varanja medija, piratskog radijskog
emitiranja, preinačavanja oglasnih ploča – pokušavajući u okvirima
(post)marksističke tradicije uspostaviti model teorijske artikulacije tih
fenomena medijskog otpora ideološki dominantnim reprezentacijskim
praksama. Kritika masovne kulture Horkheimera i Adorna, Bahtinov
koncept karnevalizma, situacionistički détournement, Althusserova
teorija ideologije i istraživanja britanske škole kulturalnih studija referentna
su uporišta toga pokušaja. Problematiziranje suprotstavljenih
pozicija ekonomskog determinizma, s jedne, i zagovaranja (relativne)
autonomije kulture, s druge strane, njegov je glavni zadatak.
CULTURE JAMMING:
THE MEDIA RESISTANCE STRATEGIES
This presentation provides an overview of the various forms of
“culture jamming”: “subvertising”, “media hoaxing”, “pirate broadca­
116

sting”, “billboard banditry” – in an attempt to establish a model within
the (post)marxist tradition, one that would enable to theoretically articulate
those phenomena of media resistance to representational practices
of the dominant ideology. Criticism of the mass-culture by Horkheimer
and Adorno, Bakhtin’s concept of carnevalism, situationists’ détournement,
Althusser’s theory of ideology and inquiries of the British school
of cultural studies are main references of that attempt. Its aim is to problematize
confronted positions of economic determinism and (relative)
cultural autonomy.
ERIKA PRIJATELJ
Faculty of Theology, University of Ljubljana, Slovenia /
Teološki fakultet, Sveučilište u Ljubljani, Slovenija
HOW ARE THE IMAGE OF GOD
AND IDEAS ABOUT RELIGION INFLUENCED BY THE MEDIA?
The study will focus on the relationship between the representations
of God’s image in the Bible and on film. How is transcendence presented
and what is Christology like in film production in the time that is
either negligent of the religious and the transcendental or tries to reduce
it to a matter of human intellect? How does Christ differ in the films by
Pasolini, Zeffirelli and Gibson? Can Jesus Christ the Saviour be replaced
by a popular action movie hero? The paper will deal with religion
from another perspective, namely, it will try to see whether religion
has truly disappeared from the public life as it is sometimes assumed.
How were the ideas about God used or misused by some politicians
and leaders, such as Osama bin Laden, Saddam Hussein, and George
W. Bush? What to do if the media enable us to perceive how religion is
made political and how politics is made religionist?
KAKO MEDIJI UTJEČU NA PREDODŽBU BOGA
I IDEJE O RELIGIJI?
Ova će se studija usredotočiti na odnos između načina predočavanja
Boga u Bibliji i na filmu. Kako se prikazuje transcendencija i kako
117

kristologija izgleda u filmskoj produkciji u vremenu koje se ili nemarno
odnosi prema religioznom i transcendentalnom ili ga pokušava sažeti u
doseg ljudskog intelekta? Kako se Krist razlikuje u filmovima koje su
režirali Pasolini, Zeffirelli i Gibson? Može li se Isus Krist Spasitelj zamijeniti
popularnim filmskim akcijskim junakom? Istraživanje će religiju
istražiti i iz jedne druge perspektive, naime je li ona doista nestala iz
javnoga života kao što se ponekad pretpostavlja. Kako ideje o Bogu upotrebljavaju
ili zloupotrebljavaju neki političari ili vođe, kao što su Osama
bin Laden, Saddam Hussein, George W. Bush? Što učiniti kad nam mediji
omoguće da uočimo politizaciju religije i religiofikaciju politike?
IFIGENIJA RAČIĆ
Hrvatski studiji, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska /
Croatian Studies, University of Zagreb, Croatia
MEDIJSKA SLIKA FILOZOFIJE:
9. SVJETSKI BIOETIČKI KONGRES U RIJECI
Mnoga pitanja o primjeni i učinku novih znanstvenih i tehnoloških
spoznaja u javni diskurs su uvela moralnu procjenu, a na istraživačku
agendu znanstvene komunikacije stavila parafrazu »javnog angažmana
s etikom«. U ovom izlaganju prikazat ću preliminarne rezultate istraživanja
odnosa medija i filozofije u Hrvatskoj na primjeru 9. Svjetskog
bioetičkog kongresa održanog u Rijeci od 3. do 8. rujna 2008., s glavnom
temom »Izazovi međukulturne bioetike u 21. stoljeću«. Analizom
uzorka hrvatskih medija ispitat će se glavne osobine medijskog praćenja
Kongresa. Na osnovi dobivenih rezultata, cilj je izdvojiti temeljne
probleme u odnosu medija i filozofije, ali i predložiti načine pomoću
kojih bi se taj odnos mogao poboljšati.
MEDIA IMAGE OF PHILOSOPHY:
9th WORLD CONGRESS OF BIOETHICS IN RIJEKA
Many questions about the application and impact of new scientific
and technological knowledge have brought in moral evaluation to
118

the public discourse as well as paraphrase of “public engagement with
ethics” to the research agenda of scientific communication. The presentation
will bring preliminary results of researching the relationship
between the media and philosophy on the example of the 9th World
Congress of Bioethics held in Rijeka from 3 to 8 September 2008 which
focused on “The Challenge of Cross-Cultural Bioethics in 21st Century”.
The main features of media coverage of the Congress will be
examined by analysing the sample of Croatian daily newspaper. The
purpose of presentation is to point out the fundamental issues in the
relationship between the media and philosophy, but also to give recommendations
for improvement of that relationship.
MARIO REBAC
Zagreb, Hrvatska /
Zagreb, Croatia
KINESKA, BUDISTIČKA I ZAPADNA MISAO –
DRAMA SUSRETA
Kina je, potvrđujući i time svoje izvorno ime Zhongguo, Središnja
Država, jedinstveno susretište triju velikih filozofskih tradicija – navlastite
kineske, indijske u liku budizma od III. stoljeća te od kraja XIX.
stoljeća nadalje i zapadne, u gotovo svim njenim likovima modernog
doba. Masovan kulturni i uopće svjetonazorski transfer, i u slučaju budizma
i kada je riječ o zapadnoj misli, poslužio je kao medij dubokih
promjena u kineskoj kulturi, ali uz značajne razlike, koje se u izlaganju
pokušavaju osvijetliti.
U oba slučaja import strane misli otvara kineskoj filozofiji nove
obzore i mogućnost da, barem za neko vrijeme, riješi krizu u koju je zapala,
i to dok je, također u oba slučaja, pridolazeća strana tradicija sama
u krizi i unutarnjem previranju. Budizam, koji je ušao u Kinu miroljubivo,
suočit će se nakon nekoliko stoljeća s revanšom neokonfucijanizma,
čijoj je izgradnji pridonio i kojemu će odoljeti samo u specifičnom
kineskom obliku chana/zena te kao sinkretička religijska sekta Čiste
zemlje, dakle temeljito izmijenjen.
119

Zapadna misao, pak, isprva primljena tek kao sredstvo »jačanja nacije«
suočene s imperijalističkom agresijom zapadnih sila i Japana, s
vremenom će se ipak dovoljno ukorijeniti da posluži čak kao uzor za
rekonstrukciju povijesti kineske filozofije, no ujedno će postati jasno da
se kineska filozofija više ipak ne može »regenerirati« u svojoj izvornosti,
i jedino što se može jest uspostaviti dijalog između već izmijenjene
kineske te zapadne i dakako indijske filozofije, s potpunom neizvjesnošću
što bi to moglo značiti za buduću kinesku i svjetsku filozofiju.
Začudo, izvan razmjerno uskog akademskog kruga sinologa, vanjski
svijet je premalo svjestan sve dramatike spomenutih susreta filozofija,
svjetonazora i kultura, iako doduše – prije svega preko ekonomije,
politike, popularne kulture itd. – razabire da je tu riječ i o budućnosti
globalne civilizacije, a na našim prostorima se ne može govoriti čak ni
o elementarnoj upućenosti u prilike u suvremenoj kineskoj filozofiji.
Kao dokaz vjerojatno bi bilo dovoljno zatražiti od sudionika u raspravi
da nabroje trojicu značajnijih kineskih mislilaca XX. stoljeća.
CHINESE, BUDDHIST AND WESTERN THOUGHT –
DRAMATIC ENCOUNTERS
Confirming its original name Zhongguo, Middle Kingdom, China
is a unique meeting place of the three major philosophical traditions
– proper Chinese, Indian in the form of Buddhism starting from the 3rd
Century, and a Western one with almost all its modern schools and theories
from the end of the 19th Century on. In both cases massive cultural
and general world-view transfer turned to be a mediator of deep changes
in Chinese culture itself, but there are also significant differences
between the two, which the author tries to explicate.
In both cases import of the foreign thought helped Chinese philosophy
to open new horizons and resolve, at least for some time, its
own crisis, even though respective imported traditions were burdened
with numerous problems themselves. Buddhism, which entered China
peacefully, several hundred years later will be challenged by neoconfucianism,
which itself benefited from Buddhist thinking, and as a result
numerous Buddhist schools will be reduced to a specific Chinese invention
chan/zen school and a syncretic religious Pure Land sect.
120

Western thinking however, which at first had been accepted only
as a means to make China strong enough to stand against Western and
Japanese imperialist encroachment, by the time took ground and was
even used as a model to reconstruct the history of Chinese philosophy
along the western line but it became also clear that bringing traditional
Chinese thought back into life in its original forms was no more a viable
option. The only way was to establish a dialogue among already transformed
Chinese philosophy, Western philosophy and of course Indian
thought, a dialogue with absolutely no guarantee of what it might imply
for the future Chinese philosophy and world philosophy as well.
Strangely enough, besides quite narrow academic circle of sinologists
not many people outside China realise the whole drama of those
encounters of different philosophies, world-views and cultures, although
there is some feeling that nothing less but the future global civilisation
is at stake, induced mostly through the news on Chinese economic
performance, politics, popular culture, etc. In our part of the world not
even elementary knowledge of contemporary Chinese philosophy is
present and as a proof it would be sufficient to ask the audience to name
just three important 20th Century Chinese philosophers.
RENATA RELJA
Filozofski fakultet, Sveučilište u Splitu, Hrvatska /
Faculty of Philosophy, University of Split, Croatia
DINO RUDIĆ
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska (student) /
Faculty of Philosophy, University of Split, Croatia (student)
NOVI MEDIJI I DOSTUPNOST GLAZBE:
SOCIO-ETIČKE DILEME
Autori razmatraju promjene u odnosu prema dostupnosti glazbe
koje se događaju u proteklih desetak godina, a koje su uvelike uvjetovane
napretkom tehnologije. Novi mediji, poglavito Internet i MP3-format,
radikalno su promijenili načine nabave, konzumacije i vrednovanja
121

glazbe općenito. Dok su ih korisnici objeručke prihvatili i organizirali
zajednice oko tih medija te učinili svoj život praktičnijim i zabavnijim
– istovremeno izrasta mnoštvo dilema u svezi naznačenog fenomena. U
prvom planu su one koje s različitih aspekata, a poglavito sociološkog
i etičkog, analiziraju prednosti i nedostatke ovakvog načina dolaska do
glazbe. Glazbeno piratstvo, kao izravan rezultat razvoja novih tehnologija
i medija, sada se sagledava i vrednuje u kontekstu nove društvene
teorije umreženog društva. Autori analiziraju dani fenomen te propituju
mjesto i ulogu glazbe budućnosti u odnosu na naznačene dileme.
NEW MEDIA AND THE AVAILABILITY OF MUSIC:
SOCIO-ETHICAL DILEMMAS
The authors discuss the changes referring to the availability of music,
which happened in the last ten years as the result of technological
progress. New media, especially the Internet and the MP3 format, have
radically changed the ways of supply, consumption and validation of
music in general. While users accepted and organized the community
around new media and made their lives more convenient and more fun,
and at the same time a lot of dilemmas have arisen dealing with this
specified phenomenon. Those dilemmas about various aspects, especially
the sociological and ethical review of advantages and disadvantages
of such approaches to music have come to the foreground. Musical
piracy, as a direct result of the development of new technologies and
media, is viewed and evaluated in the context of a new social theory of
a networked society. The authors analyze the phenomenon and research
the setting and the role of music in the future in relation to the outlined
dilemmas.
122

SLOBODAN SADŽAKOV
Filozofski fakultet, Univerzitet u Novom Sadu, Srbija /
Faculty of Philosophy, University of Novi Sad, Serbia
MEDIJSKA (RE)PRODUKCIJA MORALNOG
Opće je poznata i priznata činjenica o velikom utjecaju koji mediji
imaju u suvremenom društvu, odnosno činjenica o značajnoj ulozi
medija u formiranju javnog mnijenja u njegovim različitim modalitetima.
U tom kontekstu, važno je razmotriti i ulogu medija u procesu
(re)produkcije određenih moralnih nazora. U izlaganju ćemo nastojati
ukazati na neke aspekte utjecaja medija u formiranju modernog moralnog
karaktera, odnosno u stvaranju kriterija kojima se neko ponašanje
ocjenjuje kao moralno, nemoralno ili amoralno.
MEDIA (RE)PRODUCTION OF MORALITY
Generally known and acknowledged is the fact of great influence
the media have in contemporary society, that is, the fact of important
role of media in forming public opinion in its various modalities. For
the context is also important to consider the role of media in process of
(re)producing certain morals. The attempt in this exposition is to point
at some aspects of media influence in forming of moral character, that
is, in forming of criteria for evaluating certain behaviour as moral, immoral
or amoral.
VERENA SCHUH
Bochum, Germany /
Bochum, Njemačka
REFLECTIONS ON WEB 2.0
Over the last twenty years the Internet has changed human communication
in many ways. Yochai Benkler agitates for Web 2.0 as an
adequate communication platform for a vivid exchange of information.
123

In his book The Wealth of Networks: How Social Production Transforms
Markets and Freedom he claims that information is unrivalled public
good which therefore cannot be privatized or sold like other goods.
Access to free information belongs to the pillars of democracy. But
is the Internet or Web 2.0 in a free and open democratic space or do monopolistic
positions filter information on behalf of economical or political
interests and abuses? Where do both the possibilities the Internet
provides and the dangers it hides lie? Is its space open? Does it help us
secure the freedom of thought or does it lead to information overload?
REFLEKSIJE O WEBU 2.0
Tijekom posljednjih dvadeset godina Internet je na mnoge načine
promijenio ljudsku komunikaciju. Yochai Benkler zagovara Web 2.0
kao prikladnu komunikacijsku platformu za živu razmjenu informacija.
S svojoj knjizi Bogatstvo mreža: Kako društvena proizvodnja transformira
tržišta i slobodu (The Wealth of Networks: How Social Production
Transforms Markets and Freedom) tvrdi da je informacija nekonkurentno
javno dobro koje se prema tome ne može privatizirati ili prodati kao
ekonomsko ili privatno dobro.
Pristup slobodnoj informaciji ubraja se u stupove demokracije. Međutim,
nalaze li se Internet ili Web 2.0 u slobodnom i otvorenom demokratskom
prostoru ili pak gomilanje monopola filtrira informacije
u korist ekonomskih ili političkih interesa i zlouporaba? Gdje leže mogućnosti
i opasnosti Interneta? Je li njegov prostor otvoren? Pomaže li
nam u osiguravanju slobode mišljenja ili pak vodi do preopterećenosti
informacijama?
124

KARL SIEREK
Philosophische Fakultät, Friedrich-Schiller-Universität Jena, Deutschland /
Filozofski fakultet, Sveučilište Friedricha Schillera u Jeni, Njemačka
BILDANIMISMUS
Bewegungsorgien und Bildexzesse aktueller transkultureller Medienstrategien,
von denen die User gewissermaßen physisch affiziert
werden, weisen Bildeigenschaften auf, die in gängigen Medien- und
Filmtheorien bis heute kaum artikuliert wurden. Wie ein Schatten verfolgen
sie die dominanten Repräsentationsfunktionen und erzählen von
der Wirkmacht der Bilder. Nicht abbilden, sondern verändern, bis in
die Fasern des Betrachterkörpers: das ist ihre Devise. Animistisch daran
ist ihr Insistieren auf der Lebenskraft des Unbelebten, ihre implizite
Forderung nach Aufhebung der Dichotomie von Natur und Kultur,
ihre Infragestellung des vorherrschenden Ich- und Subjektbegriffs und
schließlich zusammenfassend: ihre ausgeprägte Bild-Pragmatik, die auf
Wirkkraft, Effektivität und Veränderungsmacht der Bilder pocht.
ANIMIZAM SLIKE
Orgije pokreta i ekscesi slike u aktualnim transkulturnim medijskim
strategijama, što takoreći fizički aficiraju korisnike, ukazuju na svojstva
slike, koja u dosadašnjim popularnim medijskim i filmskim teorijama
jedva da su bila artikulirana. Oni poput sjene prate dominantne reprezentacijske
funkcije i govore nam o djelatnoj moći slika. Ne odslikavaju
nego mijenjaju, sve do srži tijela promatrača: to je njihova deviza.
Ono što je animističko u tome jest njihovo insistiranje na životnoj snazi
neživoga, njihov implicitni zahtjev za ukidanjem dihotomije prirode i
kulture, njihovo propitivanje vladajućeg pojma jastva i subjekta te, konačno,
sažeto rečeno, njihova izrazita slikovna pragmatika koja igra na
kartu djelatne snage, efektivnosti i preobražajne moći slika.
125

KORANA SIMONOVIĆ
Zagreb, Hrvatska /
Zagreb, Croatia
REKLAME I EMOCIJE
Rad se bazira na ideji da treba ispitati one procese medijskog oblikovanja
ponašanja koji se baziraju na manipuliranju emocijama. Unutar
te ideje postavlja se problem osvjetljavanja reklamnog zavođenja preko
utjecaja na emocije. Tendencija je pokazati način na koji suvremene
reklamne poruke podrazumijevaju korištenje emocija kao kanala preko
kojeg se ponašanje tržišno oblikuje. U tom smislu, cilj rada je ispitati
način na koji mediji, preko reklame kao ključnog procesa u tržišnoj
razmjeni, usmjeravaju i koriste čovjekovu emocionalnost te koje
su posljedice takvog usmjeravanja. U tom smislu, propitivanjem veze
između reklamnih poruka i emocionalnih stanja osvjetljava se jedan
od načina društvenog upravljanja emocijama. Zaključno se daje prikaz
efikasnih modela kojima reklamne poruke potiču aktera na potrošačko
djelovanje, iz kojih je vidljivo manipuliranje s ciljanim emocionalnim
obrascima koji se utiskuju u čovjeka.
ADVERTISING AND EMOTIONS
The basis of this paper is an idea that it is important to question those
processes of behavior forming by media which have basis in emotional
manipulation. Within the idea, there is the problem of enlightening the
advertising manipulation through impact on emotions. The tendency is
to show how contemporary advertisements use emotions as a channel
for the market-based behavior. The goal is to question the ways in which
media, through advertisement as a process of market exchange, use and
direct human emotionality and what are the consequences of that. In
that way, with examination of the relation between advertisements and
emotional affairs, it is possible to enlighten one of the ways of social government
of emotions. The conclusion is a portrait of effective models
for consumer behavior, where the manipulation with targeted emotional
patterns, imprinted on man, is visible.
126

JOSIP ŠIMIĆ
Filozofski fakultet Družbe Isusove, Zagreb, Hrvatska /
Faculty of Philosophy of the Society of Jesus, Zagreb, Croatia
ETIKA I ETIČNOST U MEDIJIMA
PREMA UČENJU KATOLIČKE CRKVE
Katolička Crkva je, počevši od II. vatikanskog sabora (dekret Inter
mirifica – o sredstvima društvenog saobraćanja, 4. prosinca 1963.), više
puta progovarala o medijima, u različitim dokumentima i izjavama posvećenim
našoj temi.
Papinska komisija za sredstva društvenog priopćivanja objavila je
25. svibnja 1971. »Pastoralni naputak o sredstvima društvenog priopćivanja«
– Communio et progressio, a 15. studenoga 1971. »Načela za
ekumensku suradnju s drugim kršćanskim crkvama i zajednicama, kada
su u pitanju sredstva priopćivanja« – Les modes et les formes (Critères
generaux pour la collaboration oecuménique dans le secteur des communications
sociales). Kongregacija za katolički odgoj objavila je 19.
ožujka 1986. »Smjerokaze za izobrazbu budućih svećenika o sredstvima
društvenog priopćivanja« – (Dio sommo bene) Orientamenti per la
formazione dei futuri sacerdoti circa gli strumenti della comunicazione
sociale. Kongregacija za nauk vjere objavila je »Naputak II. vatikanskog
sabora o nekim vidovima upotrebe sredstava društvenog priopćivanja
u promicanju nauka vjere« – Istruzione Il concilio Vaticano II
circa alcuni asspetti dell’uso degli strumenti di comunicazione sociale
nella promozione della dottrina della fede.
Za nas je najvažniji dokument koji je 4. lipnja 2000. objavilo Papinsko
vijeće za sredstva društvenog priopćivanja »Etika u sredstvima
društvenog priopćivanja« – Great Good (Ethics in Communications), u
kojem kaže da upotreba tih sredstava može donijeti veliko dobro, ali i
veliko zlo za Crkvu i društvo. Dokument sintetizira sve što je do tada
rečeno o medijima iznoseći potrebu etičkog pristupa i regulacije cijele
tematike. Uz Uvod i Zaključak dokument sadrži tri dijela: 1. Sredstva
društvenog priopćivanja u službi ljudske osobe, 2. Sredstva društvenog
priopćivanja koja štete dobru osobe i 3. Neka važna etička načela.
127

Dokument upozorava kako mediji, koji tvore široku lepezu sredstava,
sadržaja i učinaka, mogu biti korisni, ali i zloupotrijebljeni. Njihova
moć i utjecaj u društvu raste, a korisni su i u naviještanju Evanđelja.
Crkva ih pozitivno vrednuje, ali ističe da osobe koje rade u medijima
trebaju biti etične i voditi računa o moralnoj tradiciji Crkve. Oni imaju
pozitivnu ulogu u gospodarskom, političkom, kulturnom, odgojnom i
religioznom razvoju društva, kao i dostojanstvu i sreći ljudske osobe.
No oni mogu štetiti zajednici podupirući nepoštene gospodarske sustave,
izazivati podjele, podupirati ugnjetavajuće režime, šireći površnost,
ne poštujući tradicionalne kulture i boreći se protiv religije. Da bi se
sve to izbjeglo dokument upozorava na nužnost primjene etičkih načela
u medijima, nastojeći oko dobra zajednice i pojedinaca, posebno onih
najugroženijih. Crkva treba nastojati oko veće etičnosti medija.
ETHICS AND THE ETHICAL IN THE MEDIA
ACCORDING TO TEACHING OF THE CATHOLIC CHURCH
The Catholic Church has repeatedly, since the Second Vatican Council
(decree Inter Mirifica – on the means of social communications,
December 4, 1963), spoken about media in various documents and statements
related to our theme.
Pontifical Council for Social Communications published on May
25, 1971 “Pastoral Instruction on the Means of Social Communication”
– Communio et Progressio”, and on November 15, 1971, “Principles
(Guidelines) for Ecumenical Cooperation with Other Christian Churches
and Ecclesial Communities When the Means of Communication
are at Question” – Les modes et les formes (Critères generaux pour la
collaboration oecuménique dans le secteur des communications sociales).
Congregation for Catholic Education released on March 19, 1986
“Guide to the Training of Future Priests concerning the Instruments
of Social Communications” – Dio sommo bene) Orientamenti per la
formazione dei futuri sacerdoti circa gli strumenti della comunicazione
sociale. Congregation for the Doctrine of the Faith published on March
30, 1992 “Instruction on Some Aspects of the Use of the Instruments of
Social Communication in Promoting the Doctrine of the Faith” – Istruzione
Il concilio Vaticano II circa alcuni asspetti dell’uso degli stru­
128

menti di comunicazione sociale nella promozione della dottrina della
fede.
The document Great Good (Ethics in Communications) published
by Pontifical Council for social communications on June 4, 2000, is
the most important for us. This document points out that the use of the
means can bring both great good and great evil for Church as well as for
society. The document summarizes all what has been said about media
by that time and emphasizes the need for an ethical approach and regulation
of the whole theme. In addition to Introduction and Conclusion,
the document consists of three parts: 1) Social communication that serves
the human person, 2) Social communication that violates the good
of the person, and 3) Some relevant ethical principles.
The document warns how media, which make a broad fan of means,
contents and effects, can be useful and misused. Their power and influence
in society grows, and the media can be useful in announcing of the
Gospel. The Church views media in a positive way, but at the same time
points out that the people, who work in media, should be ethical and
take into account the moral tradition of the Church. Media have a positive
role in the economic, political, cultural, educational and religious
development of society as well as in dignity and happiness of the person.
However, media can damage the community by supporting unfair
economic systems, causing divisions, patronizing repressive political
systems, spreading superficiality, not respecting traditional cultures and
fighting against religion. In order to avoid all that, the document warns
on necessity of application of ethical principles in media, striving for
the good of the community and person, especially those most threatened.
The Church needs to strive for the more ethical media.
129

GORDANA ŠKORIĆ
Philosophische Fakultät, Universität Zagreb, Kroatien /
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska
SUBJEKT UND MEDIUM IN DER KUNST
Der Schaffungsprozess wird oft als Ausdruck des „Subjektivismus”
interpretiert. Bei Heidegger wird die Neuzeit als eine Epoche der „Metaphysik
der Subjektivität” aufgefasst, worauf auch das moderne Konzept
der „Autorschaft” bei Barthes und Foucault folgt. Hier will man
auf mögliche verschiedene Interpretationen hinweisen.
Vom Beginn des 19. Jahrhunderts wird die Kunst für prozessuales
Geschehen gehalten. Das Kunstwerk ist eine Auseinandersetzung zwischen
dem Subjekt und dem Medium. Der Prozess des Machens ist
kein Ausdruck des Subjektivismus, der alles Bestehende auf ein selbstbewusstes
Subjekt zurückführt, sondern der Einblick in die mediale
Konstitution des Subjekts, das Bedürfnis nach dem „Außenmedium”,
worüber die ästhetische Anthropologie im 18. Jahrhundert gesprochen
hat. Das Kunstwerk ist kein Ausdruck des Subjekts mehr, sondern ein
Schauplatz. Subjekt und Medium sind hier nicht als Entitäten aufgefasst,
sie selbst sind prozessual verstanden. Die Grundlage der künstlerischen
Praxis besteht aus der Beziehung zwischen dem Subjekt und
dem Medium, obwohl es keine harmonische Verbindung ist. Wir werden
uns für ein Kunstwerk interessieren, das zwischen Subjektivität
und Medialität besteht.
SUBJEKT I MEDIJ U UMJETNOSTI
Proces stvaranja često je tumačen kao izraz »subjektivizma«. Kod
Heideggera je novovjekovlje shvaćeno kao epoha »metafizike subjektiviteta«,
nakon čega slijedi i moderni koncept »autorstva« kod Barthesa
i Foucaulta. Ovdje se želi ukazati na moguća drugačija tumačenja.
Od početka 19. stoljeća umjetnost se razumije kao procesualno događanje.
Umjetničko djelo je rasprava između subjekta i medija. Proces
činjenja nije izraz subjektivizma što sve postojeće svodi na samosvjestan
subjekt, nego uvid u medijalnu konstituciju subjekta, potreba za
130

»vanjskim medijem«, o čemu je govorila estetička antropologija 18.
stoljeća. Umjetničko djelo tako više nije izraz subjekta nego poprište.
Subjekt i medij tu nisu shvaćeni kao entiteti, nego su i sami razumljeni
procesualno. Temelj umjetničke prakse čini odnos subjekta i medija,
iako to nije harmonijsko povezivanje. Zanimat će nas umjetničko djelo
koje postoji između subjektivnosti i medijalnosti.
FULVIO ŠURAN
Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Hrvatska /
Juraj Dobrila University of Pula, Croatia
MASOVNI MEDIJI I SUVREMENI ČOVJEK
Dominantni znanstveno-tehnološki Aparat, kao posljednja etapa
progresivnog procesa razvoja fenomenologije tehnike, doveo je do velikog
i neizbježnog preokreta u shvaćanju ljudskih vrijednosti. Međutim,
ako je njime u početku upravljao sam čovjek, danas je gore navedeni
Aparat taj koji neizbježno upravlja ne samo samim sobom već i čovjekom,
koji mu je pritom postao i funkcionalno podređen. Na jednak
način možemo promatrati i masovne medije, glasnogovornike takva
Aparata. Iako isprva samo kao sredstva, oni su se postupno razvijali
i transformirali u zasebnu realnost koja teži tome da tu istu realnost
postupno u potpunosti zamijeni. Riječ je o radikalnoj promjeni ako ne
i transformaciji same stvarnosti, budući da svako sredstvo suvremene
kompjutorske komunikacije predstavlja samo dio one »mreže« koja,
u službi »mega-aparata« u vidu »virtualnog prostora«, predstavlja zaseban
svijet unutar kojega je inhibiran svaki vid slobode djelovanja,
osim propisanih, a priori uvjetovanih pravila koje čovjek mora slijediti
da bi nešto značio u svijetu. Preokret, uslijed kojega su sredstva postala
ciljem, nedvojbeno dovodi i do antropološke promjene uzrokovane
upravo masovnim medijima. Čovjek, naime, nije nešto samo po sebi
dano i zbog toga njegovo bivstvovanje u svijetu ovisi i o načinu na koji
upravlja stvarnošću koja ga okružuje. Transformacija stoga ne zahvaća
samo masovne medije već i samoga čovjeka, i to neovisno o načinu
na koji koristi sredstva i neovisno o ciljevima koje on nastoji ostvariti
131

njihovom upotrebom. Riječ je zapravo o rađanju jednog novog tipa čovjeka:
tehnološkog čovjeka.
THE MASS MEDIA AND THE CONTEMPORARY MAN
The dominant scientifically-technological apparatus, as the last
stage and final completion of the progressive passing of the technique
phenomenology, has brought about a big and inexorable inversion of
all values. From simple means in the hands of man, it has become a
self-functioning apparatus which includes man as its functional subject.
This matter, generalized and extended to the whole world of technique,
applies also to the mass media as its spokesman. Mass media evolved
from simple instruments to a separate reality of their own. It was a
radical change, as each computerized mass media represents only one
part of the “web” which, in the function of “mega apparatus” in form of
“cyberspace”, is, in fact, a separate world within which no freedom to
act exists, except from that of following its rules, as an a priori conditioning
in order to be somebody in the world. This inversion of the media
into aims, also, clearly brings about an anthropological transformation
caused by the mass media themselves. Human beings, in fact, are not
“something” granted by their being; their existence in the world also
depends on the way they manipulate the surrounding reality. Not only
do the mass media transform themselves, but also man himself. And
this happens independently from how he uses the media or from the
aims he wants to achieve while using them. In fact, we are facing the
birth of a new kind of man: the technological man.
132

MARIJA TODOROVSKA
Skopje, Macedonia /
Skopje, Makedonija
THE JOINT EFFORTS OF THE THEORETICAL REALM
OF PHILOSOPHY OF RELIGION AND OF THE MEDIA
IN SOLVING INTER-RELIGIOUS AND INTRA-RELIGIOUS
ISSUES
Philosophy of religion plays an important role in the systematic,
meta-theoretical, and pluri-perspectivistic exposition and solving of inter-religious
issues, being significantly accessible to the general public
and substantially present in the media. In the in-depth scholarly research
of intra-religious issues, however, philosophy of religion does not
seem as helpful.
The major constituents of its theoretical corpus – the history of the
development of the notion of God, the different approaches of the theories
for the existence of God, the implications of the problem of evil,
the aspects of the various theodicies, etc. – should become less esoteric
and more open for the public, through the media, giving the possibility
for better understanding of most religious concepts and facilitating the
general perception of religion, its value and influences.
ZAJEDNIČKI NAPORI TEORETSKOG PODRUČJA
FILOZOFIJE RELIGIJE I MEDIJA U RJEŠAVANJU
INTERRELIGIOZNIH I INTRARELIGIOZNIH PITANJA
Filozofija religije igra važnu ulogu u sustavnom, metateorijskom i
pluriperspektivnom iznošenju i rješavanju intereligioznih pitanja, budući
da je prilično dostupna široj javnosti i značajno prisutna u medijima.
Međutim, u temeljitom školničkom istraživanju intrareligioznih
pitanja, čini se da filozofija religije nije od velike pomoći.
Glavne sastavnice njezina teoretskog korpusa – povijest razvoja
pojma Boga, različiti pristupi teorijama o opstojnosti Boga, implikacije
problema zla, aspekti različitih teodiceja itd. – trebaju, posredstvom
medija, postati manje ezoterične i više otvorene za javnost, omogućuju­
133

ći time bolje razumijevanje većine religioznih koncepata i pospješujući
općenitu percepciju religije, njenu vrijednost i učinke.
LINO VELJAK
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska /
Philosophische Fakultät, Universität Zagreb, Kroatien
MEDIJ IDEOLOGIJE
U ovom radu definira se pojam ideologije, kao i povezanost ideologije
s predrasudama i stereotipima, razmatraju se modaliteti formiranja
i širenja ideologije. Analizom socijalne i povijesne funkcije ideologije
(pri čemu dodatnu teškoću može činiti to što se fenomeni ideologije
javljaju u najrazličitijim, prividno međusobno isključujućim, a veoma
često i posve neprepoznatljivim oblikovanjima) razotkriva se mehanizam
proizvodnje, reprodukcije i učvršćivanja logike ropstva, ali ujedno
i mehanizam preventivnog onemogućavanja osvješćivanja ropstva. Te
mehanizme ne treba svoditi na tzv. masovne medije (iako je njihova
uloga veoma značajna, danas možda i presudna), već je analizu nužno
proširiti i na obrazovanje, kulturu, politiku itd. Učinci ideologijom posredovana
duhovnog ropstva otkrivaju se kao napredovanje nihilizma,
te se otvara pitanje o nužnosti alternative nadirućem nihilizmu.
DAS MEDIUM DER IDEOLOGIE
In diesem Beitrag werden sowohl der Begriff der Ideologie als auch
die Verbundenheit der Ideologie mit den Vorurteilen und Stereotypen
definiert; es wird über die Modalitäten der Entstehung und Verbreitung
der Ideologie nachgedacht. Durch die Analyse der gesellschaftlichen
und geschichtlichen Funktion der Ideologie (wodurch eine zusätzliche
Schwierigkeit die Mannigfaltigkeit der sich scheinbar gegenseitig ausschließenden
und sehr oft völlig undurchsichtigen Aspekte der Phänomenologie
der Ideologie darstellen kann) werden sowohl die Mechanismen
der Produktion, Reproduktion und Verstärkung der Knechtschaftslogik
als auch der Mechanismus der präventiven Vereitelung der Belebung
134

von Knechtschaft enthüllt. Diese Mechanismen sollten keineswegs auf
die s. g. Massenmedia beschränkt werden (obwohl die Massenmedia
eine sehr wichtige, heute wahrscheinlich die entscheidende Rolle spielen).
Die Analyse muss auf die Ausbildung, Kultur, Politik usw. ausgebreitet
werden. Die Auswirkungen dieser durch Ideologie vermittelten
geistigen Knechtschaft werden als Fortschritt des Nihilismus enthüllt.
Dadurch wird die Frage um die Alternative zum vordringenden Nihilismus
gestellt.
RADE VELJANOVSKI
Fakultet političkih nauka, Univerzitet u Beogradu, Srbija /
Faculty of Political Sciences, University of Belgrade, Serbia
DEMOKRATIZACIJA MEDIJA, NOVE TEHNOLOGIJE
I VJERODOSTOJNOST INFORMACIJA
U sveopćoj, planetarnoj isprepletenosti komunikacijskih kanala,
kao obilja, mogućnosti za razmjenu informacija, u potpunoj ostvarenosti
McLuhanove vizije globalnog sela, gubi se mogućnost provjere
vjerodostojnosti informacija, njihovih izvora, faktografske vrijednosti
i namjera koje pojedine poruke sadrže. Demokratizacija pojedinačnih
medijskih sistema i globalnih okvira komuniciranja donosi više slobode
u protoku informacija i daje više prostora za osobnu inicijativu u medijskom
prostoru, a razne regulatorne okvire, kao oblike kontrole, čini
neupotrebljivim i besmislenim. Tako se, s jedne strane, smanjuju stege
koje su uvijek ugrožavale slobodan protok informacija, mišljenja, poruka,
ali s druge strane, izmiču mogućnosti pouzdanog, objektivnog, provjerljivog
saznavanja novog. Na paradoksalan način demokratizacija i
pogotovo korištenje novih tehnologija, koje bezgranično šire mogućnost
komuniciranja, povećavaju šanse sivim zonama politike, kapitala,
vojnostrateških i kriminalnih grupa da, koristeći blagodati sveopćeg razvoja,
povećaju svoj utjecaj i moć. Kako održati javnu sferu konstruktivnom
i djelotvornom zonom slobodnog građanstva i kako osigurati
prevagu nad mogućom i uvelike vidljivom destrukcijom, to je pitanje
koje mi se čini vrijednim rasprave.
135

DEMOCRATIZATION OF MEDIA FIELD, NEW
TECHNOLOGIES AND VERACITY OF INFORMATION
In the broad-ranging planetary mixture of communication channels,
as a plenty of possibilities for the exchange of information and in a total
realization of McLuhan’s vision of the global village, the possibility
of controlling the authenticity of information, their sources and factual
values, as well as intentions that some messages contain, is being lost.
The democratization of individual media systems and global communicational
frames brings more freedom in information flow, gives more
room for personal initiative in media field and makes various regulatory
frames, which stand as means of control, useless and pointless. That is
how, on one hand, the restraints that have always threatened the free
course of information, opinion and messages are being minimized, but,
on the other hand, the opportunities for gaining reliable, objective and
certifiable information are slipping away. In a paradoxical manner, the
democratization and especially the usage of modern technologies, which
spread the communicational possibilities to infinity, are enhancing the
chances of all political, military-strategic, criminal and capital areas
to increase their power and influence by using the benefits of general
development. How to maintain the public sphere as a constructive and
efficient area of independent citizenry and how to secure the prevalence
over a possible and considerably visible destruction are the questions
worthy of a discussion.
MARICA VERNAZZA
Odjel za filozofiju, Sveučilište u Zadru, Hrvatska /
Department of Philosophy, University of Zadar, Croatia
HISTORIOGRAFIJA KROZ MEDIJE
U dosadašnjoj historiografijskoj praksi vizualni su se prikazi koristili
uglavnom samo kao dopuna pisanom diskursu, a ne kao dijelovi
samostalnog diskursa. Imamo naviku koristiti slike prvenstveno kao
ilustracije pisanog izričaja. Korištenje slika kao osnovnog sredstva pri-
136

kazivanja povijesti, tek uz popratne verbalne komentare, usmjerava
pažnju i ističe značenje dostupno isključivo putem vizualnih prikaza.
Ova vrsta prikaza u mnogim slučajevima nudi uvjerljivije svjedočanstvo
događaja i atmosfere prošlosti, i sve se više smatra ravnopravnim
sredstvom prikazivanja povijesti.
Može li vizualni medij (fotografija, film, televizija, digitalni prikaz)
prikazati istinsku esenciju historiografije? Osnovni problem historiofotije
predstavlja vjerno »postavljanje povijesti na film«, odnosno
prevođenje sadržaja pisanog diskursa na slikovni. Što se gubi u ovom
procesu prevođenja? Koje su specifičnosti digitalne, filmske, radio i
TV naracije u odnosu na tradicionalnu historiografiju? Iako je jasno da
na ekranu ne vidimo same događaje, već odabrane slike tih događaja, u
sadržaju i načinu svog prikazivanja vizualna je povijest jednako kompleksna
kao i ostale vrste povijesnih prikaza. Često se zaboravlja da su
i pisani povijesni prikazi odabrani, režirani i producirani kao i bilo koji
film. Izlaganje pokušava ukazati na prednosti i nedostatke uloge medija
u historiografiji te na njihov odnos prema tradicionalnim vrstama povijesne
naracije.
HISTORIOGRAPHY THROUGH MEDIA
In former practice of historiography visual images were used only as
a complement to the written discourse, and not as parts of discourse in
its own right. We have a habit of using images primarily as illustrations
to the written text. Using images as a principal medium of presenting
history, only accompanied by verbal comments, focuses attention and
emphasizes a meaning obtainable only through visual displays. This
sort of representation in many cases offers more persuasive testimony
of historical events and atmosphere, and is increasingly considered an
equal means of presenting history.
Can the visual media (photography, film, television, digital representation)
represent the true essence of historiography? The fundamental
problem of historiophoty is how to faithfully “put history onto film”,
i.e. to convey the contents of the written discourse to the imagistic one.
What gets lost in this process of translation? What are some specific
137

features of digital, film, radio and television narration in comparison
to the traditional historiography? Although it is clear that on the screen
we see not the events themselves, but selected images of those events,
visual history is in its contents and mode of presenting equally complex
as every other type of historical representation. It is often forgotten that
the textual historical representations are as much selected, directed and
produced as any film. This paper attempts to specify advantages and
disadvantages of the role of media in historiography as well as their
relationship to the traditional means of historical narration.
NENAD VERTOVŠEK
Sveučilište u Zadru, Hrvatska /
University of Zadar, Croatia
NOAM CHOMSKY, MEDIJSKE MANIPULACIJE I
JAVNOST KAO »ZBUNJENO STADO«
Noam Chomsky, kao oštar kritičar suvremenih korporacija, centara
moći i manipulacije masovnih medija, stalno upozorava na proizvodnju
iluzija gdje vladajući slojevi žele posjedovati ekskluzivno pravo na istinu.
Kontrola misli, stavova i ponašanja, organizirana i provedena kroz
medije, uz sve veće pritiske globalizacije od kraja devedesetih godina
20. stoljeća i početkom 21. stoljeća, povećava tzv. »zbunjeno stado«
i javnost postupno gubi svoju kritičnost i humanističku orijentaciju.
Mediji, pod sve većim utjecajem globalnih korporacija, oglašivača i
interesnih lobija, preoblikuju svijest građana i potrošača, koristeći čak i
mitološke i feudalne obrasce i simboliku.
Nova virtualna stvarnost pojačava osjećaje nemoći, nasilja i poslušnosti.
I novi mediji također gube svoj prvobitni inovativni, kreativni i
slobodarski utjecaj. Je li budućnost »diktatora nasmijanih lica« iz svjetova
»novih vrlih reklama« jedina koju možemo očekivati? Industrija
stvaranja misli i stavova izolira ljude, a interese i predodžbe elite pretvara
u (jedini) ispravan i mogući način gledanja na svijet.
138

NOAM CHOMSKY, THE MEDIA MANIPULATIONS AND
PUBLIC AS “CONFUSED BEVY”
Noam Chomsky, as a fierce critic of modern corporations, centers
of power and manipulation of mass media, constantly warns of the production
of illusions where the establishment wants to own the exclusive
right to the truth. Control of thoughts, attitudes and behaviour, organized
and carried out through mass media, with the increasing pressures of
the globalization processes since the end of 1990s and at the beginning
of the 21st Century, increases the so-called “confused bevy” where public
gradually loses its criticism and humanistic orientation. The mass
media, under stronger influence of global corporations, advertisers and
interest lobbies, redesign the consciousness of citizens and consumers,
using even the mythological and feudal patterns and symbolism.
New virtual reality intensifies feelings of frustration, violence and
obedience. And new media are also losing its original innovative, creative
and liberal influence. Are “the smiling face dictators” from the
worlds of “brave new commercials” the only future we could expect?
Industry of creating thoughts and attitudes isolates people, and also
transforms the interests and images of the elite to the only correct and
possible perspective.
DAFNE VIDANEC
Faculty of Philosophy of the Society of Jesus, Zagreb, Croatia /
Filozofski fakultet Družbe Isusove, Zagreb, Hrvatska
UNDERSTANDING OF NARRATIVE IN MEDIA
Charles Taylor, much known Canadian contemporary philosopher,
holds a stand that people “grasp their life in narrative”. Following
Taylor, we can claim that narrative is not just some new philosophical
approach of understanding our life; on a contrary, narrative is way of
living a life itself. But the question is: How do we live our life in the
age dominated by TV, Internet, radio, etc.? Furthermore, are we aware
that all glamorous audio-visual performances presented by any of
139

previously mentioned forms of media actually operate by creating and
producing new kind of reality known as virtual reality, where ‘virtual’
is understood as something ideal or virtuous by itself?
Recent studies on media done by some (to us) less known theoreticians
(mainly linguists) in the English speaking area tend to explain
“the ways in which modes of story-telling are seamlessly transferred
from one medium to another” (H. Fulton). They believe that “in the
world dominated by print and electronic media, our sense of reality is
increasingly structured by narrative”. In other words, films and series
are telling us a story about ourselves. The author of this paper does not
hold this stand, because she believes that ‘narrative’ is a term related
with something more complex than ordinary story-telling. To discover
what ‘narrative’ is and to understand Taylor’s claim from the beginning
of this text, we need to distinct between two: (1) philosophical approach
– narrative as a way of living life, and (2) semiotic approach – narrative
as a story-telling. The first one belongs to philosophical anthropology
and ethics, while the second is more related with the issue of narrative
in the mass-media studies.
RAZUMIJEVANJE NARATIVNOGA U MEDIJIMA
Charles Taylor, glasoviti suvremeni kanadski filozof, zagovornik je
mišljenja da se ljudski »život dohvaća u narativnome«. Na tragu Taylora
možemo tvrditi da narativno ne podrazumijeva samo novi filozofski
pristup tumačenja ljudskog života; nasuprot tome, narativno označuje
življenje života kao takvog. Ali pitanje je: na koji način živimo vlastiti
život u doba u kojem dominantnu ulogu imaju TV, Internet, radio itd.?
Nadalje, jesmo li svjesni toga da sve te audiovizualne performanse koje
proizvode ranije spomenute forme zapravo operiraju na način da kreiraju
i proizvode novu vrstu stvarnosti – tzv. virtualnu stvarnost, pri čemu
se ‘virtualno’ tumači, shvaća i uzima kao nešto idealno ili, bolje rečeno,
vrlo po sebi?
Recentne studije o medijima, koje potpisuju kod nas manje poznati
teoretičari (pretežito lingvisti) iz engleskog govornoga područja, idu
za time da protumače »načine prema kojima se oblici pripovijedanja
(…) prenose iz jednog medija u drugi« (H. Fulton). Ti su teoretičari
140

uvjerenja da »u svijetu u kojem dominiraju tiskani i elektronički mediji
naš osjećaj stvarnosti sve više strukturira narativno«. Drukčije rečeno,
filmovi i serije nam pričaju priču o nama samima. Autorica ovog uratka
ne podržava to mišljenje iz razloga što vjeruje da je pojam narativnoga
povezan s nečim što je puno kompleksnije u odnosu na obično pripovijedanje.
Kako bismo otkrili što je u bîti narativno i kako bismo razumjeli
Taylorovu tvrdnju koja stoji na početku ovoga sažetka, potrebno je
razlikovati dvoje: 1.) filozofski pristup – narativno kao način življenja
i 2.) semiotički pristup – narativno kao pripovijedanje. Ovo prvo spada
na filozofsku antropologiju i etiku, dok se drugo više odnosi na pitanje
pojma i značaja narativnoga u proučavanju mass-medija.
JANEZ VODIČAR
Faculty of Theology, University of Ljubljana, Slovenia /
Teološki fakultet, Sveučilište u Ljubljani, Slovenija
MEDIA AS A SUPPORT AND AN OBSTACLE
AT DEVELOPING SOCIAL SKILLS
Even Bandura found that children who merely saw videos of violent
behavior were more prone to aggressive reactions later in life than
those who have actually experienced it. Can we then say that the media
has a bigger influence on learning than the children’s everyday experience
in their own surroundings? Watzlawick’s constructivist thesis in
communication sets, as a starting point, the world as a blank image that
we shape and reshape on our own. Yet man always understands this
truth within a social network, at least if we take Goleman’s research seriously.
Rumors are a clear indicator of this attachment of an individual
to a large communication network, when developing their own truth,
view, directive to the world and themselves. When this intertwining
is no longer personal, with clear and known authors, it can relieve us
from fear of carefulness, hidden agendas, desire to keep our privacy.
This kind of communication becomes more interesting than a fairy-tale
from far, far away and therefore becomes a lot more direct and powerful.
Is modern man increasingly incapable of direct social skills, thus
141

ecoming socially irresponsible, even though he can be connected in
a social network with people from all over the world? This question
continues in researching the power that education has in preparing the
youth for life, even with modern media. It is so called ‘weak thought’ in
the field of relationships that could provide most help to a person who
can not decide for an individual, because it is more important today to
have a large quantity of social connections, then to be attached to only
one person.
MEDIJI KAO POTPORA I PREPREKA
RAZVOJU DRUŠTVENIH VJEŠTINA
Čak je i Bandura ustanovio kako su djeca koja su samo gledala
televizijske slike nasilnoga ponašanja kasnije u životu bila sklonija
agresivnim reakcijama od onih koja su ga stvarno doživjela. Možemo
li mi zato reći da mediji imaju veći utjecaj na učenje od svakodnevnog
iskustva djece u njihovom vlastitom okruženju? Watzlawickova konstruktivistička
teza u komunikacijama postavlja, kao polazišnu točku,
svijet kao praznu sliku koju mi samostalno oblikujemo i preoblikujemo.
No čovjek tu istinu uvijek razumije u okviru društvene mreže, barem
ako Golemanovo istraživanje shvaćamo ozbiljno. Glasine su jasni pokazatelj
te vezanosti individue za širu komunikacijsku mrežu, u razvoju
vlastite istine, gledišta, smjernice prema svijetu i sebi. Kada to preplitanje
više nije osobno, s jasnim i poznatim autorima, ono nas može
osloboditi straha od opreznosti, skrivenih namjera, želje da zadržimo
našu privatnost. Ova vrsta komunikacije postaje zanimljivija od bajke
iz davnih, davnih vremena te stoga postaje mnogo izravnija i moćnija.
Je li moderni čovjek sve manje sposoban za izravne društvene vještine,
postajući tako društveno neodgovornim, čak i ako se može povezati u
društvenu mrežu s ljudima širom svijeta? To se pitanje nastavlja istražujući
moć koju obrazovanje ima u pripremanju mladeži za život, čak
i s modernim medijima. To je takozvana ‘slaba misao’ u polju odnosa
koji mogu pružiti najviše pomoći osobi koja se ne može odlučiti za individuu,
jer je danas važnije imati veću količinu društvenih veza, nego
biti vezan uz samo jednu osobu.
142

DIVNA VUKSANOVIĆ
Faculty of Dramatic Arts, University of Arts in Belgrade, Serbia /
Fakultet dramskih umetnosti, Univerzitet umetnosti u Beogradu, Srbija
MEDIA, KNOWLEDGE, REVOLUTION?
The text is dealing with a problem corpus of theoretical and practical
potentials of knowledge development, in the frame of the current media
culture’s action. The new perceptive/receptive paradigm, generated in
the age of prevalence of the so-called optical mind over traditionally
understood logos, influences not only the role change and the status of
current opinion (against the world of commercial, mass entertainment,
i.e. spectacle), but also principally changes its starting point, i.e. the
ontological base of reality itself, by which, at the same time, the subject
and methodology of many current researches are being transformed.
This also has as its consequence the change directed to new understanding
of revolutionary practice. Are these changes, done under the influence
of current, technologically defined communications, based on surplus
of IT values, only the higher level of knowledge development, its
regress, or is it about the redefinition of the knowledge concept itself,
and linked with previously mentioned is also the philosophy meaning,
science, art, culture, also as revolution, in the environment which postulates
new rules of game to “old regimes” of thinking and doing.
MEDIJI, ZNANJE, REVOLUCIJA?
Tekst tretira problemski korpus mogućnosti razvoja znanja (znanstvenog,
filozofskog, umjetničkog) u kontekstu djelovanja suvremene
medijske kulture. Naime, nova perceptivno/receptivna paradigma, generirana
u doba prevalencije tzv. optičkog uma nad tradicionalno shvaćenim
logosom, utječe ne samo na promjenu uloge i statusa suvremenog
mišljenja (a u odnosu na svijet komercijalne, masovne zabave, tj.
spektakla), već principijelno mijenja i njegovo polazište, odnosno ontološku
osnovu same stvarnosti, čime se ujedno transformiraju i predmet
i metodologija mnogih danas aktualnih istraživanja. Jesu li ove promjene,
izvršene pod utjecajem suvremenih, tehnološki definiranih ko­
143

munikacija, zasnovanih na višku (informatičkih) vrijednosti, samo viši
stupanj razvoja znanja, njegov regres ili je pak ovdje riječ o redefiniciji
samog koncepta znanja, a s ovim u vezi i pojmova filozofije, znanosti,
umjetnosti i kulture u ambijentu koji postavlja nova pravila igre »starim
režimima« mišljenja i djelovanja.
IVANA ZAGORAC
Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, Croatia /
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska
“BECAUSE YOU ARE WORTH IT!”
Boredom in a Media Overloaded Society
Kierkegaard said that boredom is the root of all evil. Bertrand Russell
supports that claim posing boredom as a vital problem for the moralist,
since, in his words, at least half the sins of mankind are caused
by the fear of it. That existentially disturbing state (Hellesnes) is today
spread more than ever. This is a thought supported by numerous “social
placebos” (Svendsen). Increasing number of “social placebos”, flashing
and sparkling substitutes for a personal meaning, in turn reveals also
increasing number of meanings needed to be covered. Discourse of media
offers an insight into over-stimulation to which we are continuously
exposed facing us with an interesting question: how is it possible that in
a media overloaded society we can experience boredom more then ever
before? Drawing from the work of philosophers, sociologists and media
theoreticians, this paper offers a panoramic overview of that wellknown
state of mind which is continuously struggling with the worst
condemption on one side, and the highest appraisal on the other. Does
our modern way of living punish us with boredom, or is it a desired
state which could offer greater insights into human nature and contribute
to our culture? Main part of this paper is focused on this ambiguity
with undeniable underlining certainty: boredom is here because we are
worth it.
144

»JER VI TO ZASLUŽUJETE!«
Dosada u medijima preopterećenom društvu
Kierkegaard navodi da je dosada korijen svega zla. Bertrand Russell
podupire tu tvrdnju smatrajući dosadu ključnim problemom za moralista
budući da je, prema Russellovim riječima, najmanje pola grijeha
čovječanstva uzrokovano strahom od dosade. To egzistencijalno
uznemirujuće stanje (Hellesnes) danas je prisutno više nego ikada prije.
Takvu tvrdnju podupire broj »društvenih placeba« (Svendsen). Povećanje
broja »društvenih placeba«, privlačnih zamjena za osobna značenja,
u povratnoj sprezi otkriva također povećani broj značenja koja treba
zamijeniti. Diskurs o medijima nudi uvid u pre-stimulaciju kojoj smo
kontinuirano izloženi i suočava nas sa zanimljivim pitanjem: kako je
moguće da u medijima preopterećenom društvu možemo iskusiti dosadu
više nego ikada prije? Oslanjajući se na radove filozofa, sociologa i
teoretičara medija, izlaganje će ponuditi panoramski pregled tog dobro
poznatoga stanja kontinuirano suočenoga s najgorom osudom, s jedne,
i najvišim priznanjem, s druge strane. Kažnjava li nas dosadom naš moderan
način života ili je to poželjno stanje koje može ponuditi značajne
uvide u ljudsku prirodu, ali i pridonijeti kulturi općenito? Težište rada
stavljeno je na tu dvojbu, s naglaskom na jednome: dosada je ovdje jer
mi to zaslužujemo.
NADA ZGRABLJIĆ ROTAR
Odjel za turizam i komunikacijske znanosti, Sveučilište u Zadru, Hrvatska /
Department of Tourism and Communication Sciences, University of Zadar,
Croatia
TRANSFORMACIJE – RADIO OD McLUHANOVOG
»BUBNJA PLEMENA« DO INTERNETA
Konvergencija medija donosi mnogobrojne promjene za klasične
medije. Transformacija radija se nazire u različitim pravcima, a ovaj rad
istražuje kako digitalizacija radijskih sadržaja mijenja društvenu funkciju
toga medija. U knjizi Razumijevanje medija iz 1964. McLuhan je
145

upozorio na antropološke dimenzije radija i istaknuo njegovu ritualnu
funkciju u zajednici. Radio je »bubanj plemena« u globalnom selu
električne struje. Kao i bubanj plemena, tako i radio obilježava zajedništvo.
Radio kao i bubanj plemena ima sposobnost u trenu »individualizam
pretvoriti u kolektivizam«, može okupljati, umiriti te anticipirati
ritualno vrijeme »mitskog pripovijedanja«. Neverbalna komunikacija,
simboli, zvučni efekti, način uporabe riječi i način govora elementi su
poruke i informacije koji formiraju zajedništvo među pripadnicima grupe
slušatelja. To je kontekst ili »nadstruktura« koja je, smatra McLuhan,
nužna za razumijevanje radijske komunikacije. Medijski prostor
postmoderne virtualne kulture, omogućava razvoj i prilagodbu radijske
komunikacije multimedijalnim mogućnostima. U kojem smjeru će se ta
prilagodba razvijati? Za sada se može zaključiti da je kao primarni cilj
istaknuto vrijeme – kao kategorija koja se može »zaustaviti« u konvergiranoj
strukturi novog virtualnog radija. »Prostor« zajedništva, koji
je tradicionalno obilježavao funkciju radija, transformiran je pri tom u
potencijalne nekoherentne skupine virtualne globalne zajednice. To će
zahtijevati nove koncepte radijskih programa i sadržaja.
TRANSFORMATIONS – RADIO FROM McLUHAN’S
“TRIBAL DRUM” TO THE INTERNET
Convergence of the media brings many changes for the classic media.
Transformation of radio is heading in different directions, and this
paper explores how digitalization of radio contents changes the social
function of this media. In his book Understanding Media (1964) McLuhan
warned on the anthropological dimensions of radio and he pointed
out its ritual function in the community. Radio is the “tribal drum” in the
global village of electrical power. The radio, as well as the tribal drum,
marked the community. They both have the ability to convert individualism
into collectivism in a second, they can gather, calm and anticipate
the ritual time of telling myth. Non-verbal communication, symbols,
sound effects, ways of word use and ways of speech are elements of a
message and information which form the togetherness among the listeners.
It is a context or the superstructure which is, according to McLuhan,
essential for understanding radio communication. Media space of
146

postmodern virtual culture enables development and adjustment of radio
communication to the possibilities of multimedia. Which direction
will the adjustment take? At this point we can conclude that the primary
goal is time, as a category which can be stopped in a converged structure
of a new virtual radio. The space of togetherness, which was traditionally
the function of radio, has been transformed with this process
into potential incoherent groups of virtual global community. This will
create a need for the new concepts of radio programs and contents.
147

16. simpozij
PETRIĆ I RENESANSNE
FILOZOFSKE TRADICIJE
16th Symposium
PETRIĆ AND RENAISSANCE
PHILOSOPHICAL TRADITIONS
DAVOR BALIĆ
Filozofski fakultet, Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku, Hrvatska /
Faculty of Philosophy, J. J. Strossmayer University of Osijek, Croatia
MARKO MARULIĆ O FILOZOFIJI I FILOZOFIMA
U SVOM EVANĐELISTARU
U svojoj moralnoteološkoj sintezi, koju je 1516. godine objavio
pod neprozirnim naslovom Evangelistarium, Marko je Marulić izložio i
svoje brojne stavove o filozofiji, filozofskim disciplinama, filozofskim
školama i filozofima.
U trećem poglavlju treće knjige Evanđelistara istražio je Marulić
temu: »Što je mudrost i gdje je valja tražiti?« (»Quid sit sapientia et
ubi quaerenda«). Kada je razlikovao mudrost (sapientia) od razboritosti
(prudentia), prihvatio je stoičku odredbu mudrosti: »znanje i spoznaja
božanskih i ljudskih stvari« (divinarum humanarumque rerum scientia
et cognitio). Svoju tvrdnju da je mudar samo onaj čije su vladanje i život
u skladu s njegovim znanjem, potkrijepio je ovim razlikovanjem učenosti
i mudrosti: »Ako tko izuči svu filozofiju a ne živi kako ona zahtijeva,
149

priznat ću da je učen, ali ne da je i mudar«. U svom daljnjem izlaganju
o mudrosti, u sedmom poglavlju iste knjige Evanđelistara, zauzeo je
i sljedeći stav: svaka disciplina, koja nije u suglasnosti s Evanđeljem,
beskorisna je i čovjeka ne može učiniti mudrim, a time ni blaženim.
Na svoj popis takvih disciplina Marulić je, uz pjesništvo, govorništvo i
astronomiju, uvrstio i filozofiju. Iako se, tvrdi Marulić, filozofija hvali
svojim bavljenjem mudrošću, i to tako što istražuje uzroke i narav
stvarī, ona »ne zna pravo i istinito prosuditi što je čovjekov cilj.« Da »u
nekom svom dijelu ne pomažu teologiju«, nitko ne bi trebao, misli Marulić,
učiti filozofiju, pjesništvo, govorništvo i astronomiju. Od tih disciplina,
preporučuje nam Marulić, treba uzeti samo ono što je prikladno
za obrazovanje vjernika, dok ostalo treba odbaciti – »da ne šteti«.
Već u predgovoru Evanđelistara Marulić je nad sve znanosti uzvisio
etiku, jer ona »razmatra o gojenju običajā i života« i zato jer čovjeka
upućuje na načine s pomoću kojih će se odvratiti od zla i prionuti uz
dobro. No, iako je o etici pisao kao »izvrsnoj vrsti poduke«, Marulić
je istovremeno upozorio i na to da je ona tek dio »svjetovne i ljudske
filozofije« (mundana et humana philosophia). Bilo bi lakomisleno i nerazumno,
ističe Marulić, u bilo kojem pogledu usporediti filozofiju s
»onim što nam je objavljeno od Boga«: »Pogriješiti su, zaista, mogli i
sami filozofi, kao što su pogriješili u vrlo mnogim stvarima, jer su bili
ljudi.«
Od brojnih Marulićevih stavova o filozofskim školama istaknut ću
tek neke od onih koji se odnose na stoike. Premda se suglasio s njihovom
odredbom mudrosti, Marulić je često kritizirao stoike. Naročito
je oštar bio prema njihovu nauku o blaženstvu (beatitudo), o čem je
svoje stavove iznio u šestom poglavlju »Samo Božja mudrost čini ljude
blaženima« (»Quod sola Dei sapientia efficit beatos«) treće knjige
Evanđelistara. Stoici nisu znali za istinsko blaženstvo, tvrdi Marulić,
jer su naučavali: da je vrlina sama sebi plaćom; da životom u vrlini
čovjek ostvaruje sve što mu je dovoljno; da je blaženstvo »mirovanje
želja« (appetitionum quietitudo). Blaženstvo je, tvrdi Marulić, nebeska
i vječna sreća koja pripada vrlini ukoliko se združi s pravom vjerom,
pa ljude blaženima mogu učiniti samo Božja i kršćanska mudrost, a
ne stoička filozofija, koja je »tako kruto i neljudski ograničena« jer
naučava: »da bi bio blažen, mudrac se mora posve lišiti duševnih čuv­
150

stava.« Stoička filozofija, poentira Marulić, ne pristaje »čovjeku, nego
prije kamenu: ničemu se ne nadati, ni od čega strahovati, ni zbog čega
se ne radovati, ni zbog čega se ne žalostiti.« Dakle, za potrebe svoje
moralnoteološke sinteze Marulić izoštrava i svoje stavove prema etici
kao filozofskoj disciplini, a njegov odnos prema stoičkoj etici u tom je
smislu paradigmatičan.
MARKO MARULIĆ ON PHILOSOPHY AND PHILOSOPHERS
IN HIS EVANGELISTARIUM
In his master-piece in the field of moral theology, which he published
in 1516 under an untransparent title Evangelistarium, Marko
Marulić also outlined many of his views of philosophy, philosophical
disciplines, philosophical schools, and philosophers.
In the third chapter of the third book of Evangelistarium Marulić
examines the topic: “What is wisdom and where is it to be sought?”
(“Quid sit sapientia et ubi quaerenda”). In his distinction of wisdom
(sapientia) from prudence (prudentia), he adopted the Stoic definition
of wisdom: “knowledge and cognition of the divine and human things”
(divinarum humanarumque rerum scientia et cognitio). His statement
that wise is the man whose conduct and life are in harmony with his
knowledge he supported with the following distinction between erudition
and wisdom: “If a man absorbs entire philosophy but failes to
live up to it, I shall admit that he is learned, yet not necessarily wise”.
In his elaboration on wisdom in the seventh chapter of the same book
of Evangelistarium, he states the following: discipline which is not in
concordance with the New Testament is useless, and cannot make man
wise and blessed. Besides poetry, oratory and astronomy, Marulić’s list
of such disciplines also includes philosophy. Although, Marulić states,
philosophy prides in its learning of wisdom by exploring the causes and
nature of things, it “is unable to rightly and truly grasp the man’s goal.”
If “in a certain part they did not assist theology”, no one, Marulić holds,
should study philosophy, poetry, oratory or astronomy. From these discipilines,
Marulić proposes, one should choose only what is appropriate
for the education of the believers, while the rest should be abandoned
– “to avoid corruption”.
151

In the introduction to Evagelistarium, Marulić awarded ethics the
highest place among the sciences, for it “considers the cultivation of
customs and life” and guides the man to seek ways by which he would
avoid evil and endorse good. However, although he describes ethics as
“an excellent kind of learning”, Marulić at the same time warns that it
is but a part of “the worldly and human philosophy” (mundana et humana
philosophia). According to Marulić, unreasoned and ill-considered
would be a comparison of philosophy with “that which is revelated
by God”: “Indeed, the philosophers themselves may have erred, just as
they erred in great many things, for they are of human nature.”
From among Marulić’s many views on philosophical schools, I
will draw attention to merely some referring to the Stoics. Although
he agreed with their definition of wisdom, Marulić often criticized the
Stoics. He particularly argued against their doctrine of beatitude (beatitudo),
his viewes on this being outlined in the sixth chapter “Divine
wisdom only makes people blessed” (“Quod sola Dei sapientia efficit
beatos”) of the third book of Evangelistarium. According to Marulić,
the Stoics had no knowledge of true beatitude, since they taught: virtue
is itself a reward; in a life of virtue man fulfils all his needs; beatitude
is quietude of appetites (appetitionum quietitudo). Further, beatitude is
a heavenly and eternal happiness immanent of virtue if blended with
true faith, and only God’s and Christian wisdom can make people blessed
and not Stoic philosophy, “so rigidly and unhumanly confined” as
it teaches: “to be blessed, a wise man must renounce passions of the
soul.” Marulić concludes that Stoic philosophy does not befit “a man,
but rather rock: hope for nothing, fear of nothing, rejoice over nothing,
grieve over nothing.” Hence, for the purpose of his synthesis of moral
theology, Marulić elucidates his own views of ethics as a philosophical
discipline, in this light his attitude towards the Stoic moral philosophy
being paradigmatic.
152

ERNA BANIĆ-PAJNIĆ
Institut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska /
Institute of Philosophy, Zagreb, Croatia
ULOGA ZOROASTRU PRIPISANIH KALDEJSKIH
PROROŠTAVA U FILOZOFIJI FRANE PETRIĆA
Spise poznate pod naslovom Kaldejska proroštva Petrić je na Plethonovu
tragu pripisao Zoroastru i objavio ih u Dodatku svoje Nove sveopće
filozofije 1591. te 1593. godine pod naslovom Zoroaster et eius
CCCXX Oracula Chaldaica, eius opera e tenebris eruta et latine reddita:
tu su donijeti Petrićev predgovor, grčki tekst spisa i Petrićev latinski
prijevod. Spisi će zatim 1593. godine kao zasebno izdanje biti objavljeni
u Hamburgu pod naslovom Magia philosophica hoc est Zoroaster et
eius CCCXX Oracula chaldaica, ali bez grčkog teksta.
Poznato je da Petrić Zoroastru pripisanu filozofiju kao jednu »pobožnu
filozofiju«, zajedno sa svojom vlastitom i s još tri druge pobožne
filozofije, podastire papi Grguru XIV. kako bi ovaj njima zamijenio Aristotelovu
»bezbožnu« filozofiju što se »posvuda predaje po školama«.
Petrić prema vlastitim riječima ulaže »ne malen trud« u prikupljanje
320 fragmenata raspršenih po djelima različitih autora poglavito
novoplatonovske orijentacije, skupljajući ih u jedan cjelovit spis, koji
tematski razlučuje u nekoliko podcjelina i prevodi na latinski.
Pitanje motiva tog »ne malog« Petrićeva truda uloženog u izdanje
Kaldejskih proroštava najuže je povezano s pitanjem o ulozi koju u
okviru njegove vlastite filozofije igraju učenja izložena u tim spisima,
odnosno s pitanjem o specifičnosti njegove interpretacije, koju valja
sagledati prije svega kroz usporedbu njegove interpretacije s onom
Ficina, Pica i Steuca, najznačajnijih renesansnih promicatelja priscae
theologiae i Zoroastra kao autora Kaldejskih proroštava. Na ta pitanja
pokušat ćemo odgovoriti u ovom izlaganju.
THE ROLE OF CHALDAEAN ORACLES ATTRIBUTED TO
ZOROASTER IN THE PHILOSOPHY OF FRANE PETRIĆ
Following in the footsteps of Plethon, Petrić attributed the writings
known as Oracula Chaldaica to Zoroaster and published them among
153

the adiecta to Nova de universis philosophia in 1591, and in 1593 under
the title Zoroaster et eius CCCXX Oracula Chaldaica, eius opera
e tenebris eruta et latine reddita, containing Petrić’s foreword, the text
in Greek and Petrić’s Latin translation. In 1593 the writings were published
separately in Hamburg entitled Magia philosophica hoc est Zoroaster
et eius CCCXX Oracula chaldaica, but without the Greek text.
There is evidence that Petrić submitted the philosophy he attributed
to Zoroaster as a “pious philosophy”, together with his own and three
other pious philosophies, to Pope Gregory XIV with an intention of replacing
Aristotle’s “impious” philosophy “widely taught at schools”.
In his own words, Petrić embarked upon a laborious task of collecting
320 fragments embedded in the works of various authors of mainly
neoplatonic orientation, compiling them into an integral work, which
he thematically divided into several sections and translated into Latin.
The question of what may have motivated Petrić to undertake the
publishing of the Chaldaean Oracles is most closely associated with
the role the doctrines expounded in these writings played within his
own philosophy–that is, with the question of his specific interpretation
which should primarily be viewed through a comparison between his
interpretation and that of Marsilio Ficino, Giovanni Pico, Agostino Steuco,
the foremost Renaissance promotors of the ancient theology (prisca
theologia) and Zoroaster as author of Oracula Chaldaica. These are
the questions that will be tackled in this paper.
LUKA BORŠIĆ
Institut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska /
Institute of Philosophy, Zagreb, Croatia
PRILOG ISTRAŽIVANJU PETRIĆEVA RAZUMIJEVANJA
GLAZBE I NJEGOVA UTJECAJA NA MUZIČKU TEORIJU
I PRAKSU NJEGOVA DOBA
Premda Petrić nije posvetio nijedno cjelovito djelo glazbi, u svoje
je doba bio cijenjen kao glazbeni teoretičar i njegov je utjecaj na kasno­
154

enesansna promišljanja o glazbi bio značajan. To se zrcali ne samo u
mišljenju Oddonea Zenattija, koji Petrića smatra boljim poznavaocem
glazbe od najznačajnijih onodobnih glazbenih teoretičara (Zenatti navodi
Galileia, Gaffurija i Valgurija), već i u činjenici da je Petrić još za
života postao protagonistom dijaloga o glazbi (E. Bottrigari, Il Patricio,
ovvero dei tetracordi armonici di Aristosseno, Bologna 1593) te je i
utjecajan glazbeni teoretičar Giovanni Maria Artusi pisao o Petrićevu
razumijevanju glazbe (La seconda parte dell’Artusi u kojem napada
Bottrigarijev dijalog). Sam je Petrić o glazbi pisao relativno malo: ponajviše
u La deca istoriale (6 knjiga) i u La deca disputata (1 knjiga),
kao i u odlomcima u Discussiones peripateticae.
U ovom ću radu pokušati na temelju nekoliko odlomaka iz drugoga
sveska Peripatetičkih rasprava objasniti Petrićevo viđenje »platonske
glazbe«, tj. kako spojiti s jedne strane pitagorovsko matematičko utemeljenje
glazbe i, s druge strane, razumijevanje glazbe kao dijela one
poetike prema kojoj je riječ važnija od melodije i ritma.
A CONTRIBUTION TO PETRIĆ’S CONCEPTION OF MUSIC
AND HIS INFLUENCE ON CONTEMPORARY MUSICAL
THEORY AND PRACTICE
Although Petrić did not write a treatise or a book exclusively dedicated
to music, in his time he was appreciated as a musical theorist
and his thought on music influenced late-Renaissance musical theories
as evidenced in the writings of Oddone Zenatti, who considered Petrić
a better connoisseur of music than many contemporary musical theorists
(Zenatti quotes Galileo, Gaffuri and Valguri), but also in the fact
that, during his lifetime, Petrić had become a protagonist in a dialogue
on music (E. Bottrigari, Il Patricio, ovvero dei tetracordi armonici di
Aristosseno, Bologna 1593). Moreover the influential musical theorist
of the early 17 th century, Giovanni Maria Artusi, wrote about Petrić’s
understanding of music in his La seconda parte dell’Artusi, in which he
attacked Bottrigari’s dialogue. Petrić himself did not write much about
music: the most substantial parts one can find in his La deca istoriale
and La deca disputata (of his Della poetica) and scattered throughout
Discussiones peripateticae.
155

In this paper I will focus on Discussiones peripateticae as a source
of Petrić’s understanding of “Platonic music”. The main problem
discussed is how to connect Pythagorean-mathematical foundation of
music on one side and, on the other, understanding of music as a part
of the poetics according to which words are more important than music
composed of melody and rhythm.
KREŠIMIR ČVRLJAK
Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, Zagreb,
Hrvatska /
Institute of the History of Croatian Literature, Theatre and Music, Croatian
Academy of Sciences and Arts, Zagreb, Croatia
SOKRAT U PETRIĆEVIM DISCUSSIONES PERIPATETICAE
Frane Petrić je krajnje visoko pozicionirao Sokrata u filozofskom
životu Aristotela. Delfijski orakul i Sokratova Atena polovi su između
kojih, po Petriću, valja tražiti autentičnu formaciju Filozofa. Nekim
životopisnim vremenima (godina /olimpijada/ Sokratova prisilnog samoubojstva,
godine /olimpijada/ Aristotelova slušanja Sokrata u Ateni)
Petrić želi matematički dobiti godinu Aristotelova rođenja. Za volju
toga podnijet mu je bilo vrtnju u krugu trojice nosivih izvora: Amonija
Hermijina iz Aleksandrije, Diogena Laerćanina i renesansnog Guarina
Guarinija Veronežanina. Od tolikih Sokratovih učenika i slušača, Petrić
posebice apostrofira Kritona kao Sokratu najmilijega (»Socratis amantissimus«
i »Socratis primarius amicus«).
Premda Sokrat nije ništa napisao, Petrić ga je, kako on to kaže,
»iure optimo« posjeo u filozofskom pritaneju stožernih grčkih mislilaca
od Talesa do Zenona iz Kitija Starijega. Po Laerćaninu, oslonom na
Favorina, Pitagora se prvi poslužio definicijom, i to u matematici (»in
mathematica materia«), ističe Petrić. Ali, obilnije služenje pripisuje Sokratu
i njegovim razgovornicima. Tek za ovima slijede Aristotel i stoici,
upozorava Petrić. Potom upozorava na mjesto u Metafizici, I, 987b gdje
Aristotel upućuje na Sokratovo bavljenje ćudorednim pitanjima, a nimalo
sveukupnim prirodninama u kojima je tražio ono sveopće i upra­
156

vio svoje razmišljanje prema definicijama. Petriću je punu pozornost
privukao Aristotel tvrdnjom o Sokratovu učestalom opetovanju da je
stalno u potrazi za definicijama (»quod quid est«). Aristotel, po Petriću,
do dna prozire to Sokratovo traženje: put do definicije put je zapravo
do izvedbe zaključ[a]ka.
Pragmu Sokratovu i pragmu Aristotelovu pred smrtnom pogibli Petrić
oštro razlučuje hodom prvoga ususret toj pogibli, a bijegom drugoga
od te pogibli. Aristotelov bijeg iz Atene, u kojoj je Sokrat ostao
skončati od smrtonosne trubeljike, nepisani je Aristotelov oporučni dokument
kojim je onemogućio Atenjane da se po drugi put ogriješe o
filozofiju. Atenska tamnica prvoga i eubejska Halkida drugoga dvije su
velike odluke u općoj povijesti filozofije, koje Petrić tijesno povezuje
u svoj njihovoj heterogenosti. Potreban je ipak neki delski ronilac koji
bi se spustio do dna i odgonetnuo ono zajedničko im u tim odlukama.
Sokrat ispija kukutu iz ljubavi duše prema učenju, kao što iz iste ljubavi
Aristotel bježi od smrti, o čem usp. Nagovor na filozofiju, B 102.
SOCRATES IN PETRIĆ’S DISCUSSIONES PERIPATETICAE
Frane Petrić awards Socrates a distinguished position in the philosophical
life of Aristotle. The Delphic oracle and Socrates’ Athens are
the extremes between which, according to Petrić, the authentic formation
of the Philosopher is to be found. Through the study of significant
temporal periods (year /Olympics/ of Socrates’ forced suicide, years
/Olympics/ of Aristotle’s hearing of Socrates in Athens), Petrić attempts
to mathematically determine the year of Aristotle’s birth. In pursuit of
this task, he balances between three authoritative sources: Ammonius
Hermiae of Alexandria, Diogenes Laertius and the Renaissance humanist
Guarino Guarini of Verona. From the many students of Socrates,
Petrić particularly values Crito, as he was Socrates’ closest companion
(“Socratis amantissimus” and “Socratis primarius amicus”).
Petrić deservedly (“iure optimo”, as he claims) places Socrates in
the philosophical Pritanea of seminal Greek thinkers from Thales to
Zeno the Elder, even though he authored no written works. According
to Laertius, and also Favorinus, Pythagoras was the first to employ definition,
and it was in the field of mathematics (“in mathematica mate­
157

ia”), Petrić emphasizes. However, he attributes its developed and thorough
usage to Socrates and his conversers. Only then do Aristotle and
the Stoics follow in this path, warns Petrić. He also draws attention to
a particular juncture in Aristotle’s work (Metaphysics, I, 987b) where
Aristotle discusses Socrates’ treatment of ethical questions, as opposed
to all natural things, from which the universal can be deduced, and
where Socrates directs his thought towards definitions. Petrić is entirely
occupied with Aristotle’s claim that Socrates continually reiterated his
permanent search for definitions (“quod quid est”). According to Petrić,
Aristotle fully comprehends Socrates’ quest and its implications: the
search for definition is in actuality the path towards conclusion(s).
Petrić strongly contrasts Socrates’ and Aristotle’s attitude towards
impending deathly danger: Socrates directly confronts death, where
Aristotle flees from it. Aristotle’s escape from Athens, where Socrates
remained to meet his end by drinking the poisonous hemlock, can be
seen as his unwritten last will and testament, preventing the Athenians
to sin twice against philosophy. The Athenian prison of Socrates and
Aristotle’s Chalcis in Euboea are both capital pronouncements in the history
of philosophy, between which Petrić is able to draw a comparison,
notwithstanding their heterogeneity. It takes a Delian diver to reach the
bottom of this layered difference, to uncover the commonalities within
heterogeneity. Socrates’ love for knowledge leads him to drink his death
in the form of Cicuta, while the same love drives Aristotle to flee
mortal peril (cf. Protrepticus, B 102).
BRUNO ĆURKO
Institut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska /
Institute of Philosophy, Zagreb, Croatia
PRISUTNOST JURJA DRAGIŠIĆA U DIGITALNOM SVIJETU
Razvoj suvremenih elektroničkih servisa omogućio je lakši pristup
mnoštvu knjiga, znanstvenih članaka, enciklopedija i priručnika. Na
primjeru hrvatskog filozofa Jurja Dragišića (oko 1445–1520) pokazat
158

ću koliko ta suvremena tehnologija olakšava istraživanje njegova lika
i djela.
Gallica, jedna od najvećih digitalnih knjižnica, koju je utemeljila
Bibliothèque nationale de France, sadržava digitalizirano glavno Dragišićevo
djelo De natura coelestium spirituum quos angelos vocamus.
Budući da 38 stranica nije moguće u cijelosti pročitati, ova je digitalizacija
tek djelomice uporabiva u znanstvene svrhe.
Uz to, među digitaliziranim knjigama i člancima na mreži može se
pronaći tridesetak djela koje spominju Dragišića. Od djela tiskanih u 17.
stoljeću izdvojio bih Vita reverendi Patris F. Hieronymi Savonarolae
Ferrariensis, ord. Praedicatorum. Tomus alter, seu additiones (Parisiis,
1674) Gianfrancesca Pica, koji kratko na p. 217 izlaže o Dragišiću.
Od knjiga tiskanih u 18. stoljeću u cijelosti je na mreži dostupno
sedam djela koja spominju Dragišića. Jedno je od njih Della storia del
padre Girolamo Savonarola da Ferrara, Domenicano della congregazione
di S. Marco di Firenze, libri quattro (Livorno: Nella stamperia di
C. Giorgi, 1782) Pietra Vincenza Barsantija.
Među dostupnim djelima iz 19. stoljeća Dragišić je svojim ranim
izdanjima zastupljen u dvjema glasovitim katalozima inkunabula: Panzer,
Annales typographici (1802) i Hain, Repertorium bibliographicum
(1826). Osim spomenutih bibliografija digitalizirano je i djelo Girolamo
Savonarola: aus grossen Theils handschriftlichen Quellen (Berlin,
1836) Friedricha Karla Meiera, u kojem se franjevac Dragišić spominje
zbog obrane Savonarole na p. 132.
Od djela što su tiskana krajem 20. stoljeća izdvojio bih:
1. Lorenzo Polizzotto, The elect nation: the Savonarolan movement
in Florence 1494–1545 (Oxford University Press, 1994), u
kojem se na pp. 81–86 obrađuje Dragišićevo djelo Propheticae
solutiones;
2. D. E. Bornstein and R. Rusconi (eds), Women and religion in
medieval and Renaissance Italy (University of Chicago Press,
1996), zbornik koji sadržava članak: Gabriela Zarri, “Living Saints:
A typology of female sancity in the early sixteenth century”,
pp. 219–303, u kojem se Dragišić spominje zbog legende o sestri
Archangeli Panigorola.
159

Među djelima iz 21. stoljeća na mreži je dostupan biografski leksikon
Contemporaries of Erasmus: A Biographical Register of the Renaissance
and Reformation, koji su uredili Peter G. Bietenholz i Thomas
Brian Deutscher (Toronto: University of Toronto Press, 2003), a u koji
je na p. 123 uvrštena Deutscherova natuknica »Giorgio Benigno Salviati
(Juraj Dragišić)«.
Uporabom elektroničkih mreža vrlo brzo se može doći do podataka
o najnovijim izdanjima u kojima je spomenut Juraj Dragišić. To su djela
koja nisu dostupna u digitalnom obliku, ali se mogu jednostavno kupiti.
Primjer za to je članak: Amos Edelheit, »Human will, human dignity,
and freedom: A study of Giorgio Benigno Salviati’s early discussion of
the will, Urbino 1474–1482«, Vivarium 46/1 (2008), pp. 82–114.
Na Hrčku, hrvatskom portalu znanstvenih časopisa u Republici
Hrvatskoj, možemo zasad pronaći četiri članka o Jurju Dragišiću. U
Hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji nalazi se 30 bibliografskih jedinica
koje se tiču Jurja Dragišića.
JURAJ DRAGIŠIĆ IN THE DIGITAL WORLD
The development of electronic services has provided easier access to a
host of books, scientific articles, encyclopedia and reference books. On
the example of the Croatian philosopher Juraj Dragišić (c. 1445–1520),
I will show to what extent this modern technology aids the research of
his life and work.
Gallica, one of the largest digital libraries established by the
Bibliothèque nationale de France, files Dragišić’s major work De natura
coelestium spirituum quos angelos vocamus in digital form. Since
thirty-eight pages are not fully readable, the digital form of his work
can but partly be used for scientific purposes.
Additionally, among the ditigalised books and articles online, about
thirty of them mention Dragišić. Among the works published in the
seventeenth century I will single out Vita reverendi Patris F. Hieronymi
Savonarolae Ferrariensis, ord. Praedicatorum. Tomus alter, seu additiones
(Parisiis, 1674) by Gianfrancesco Pico, who, on p. 217, gives a
brief account of Dragišić.
160

Among the books published in the eighteenth century, only seven
integral works mentioning Dragišić are available online. One of them is
Della storia del padre Girolamo Savonarola da Ferrara, Domenicano
della congregazione di S. Marco di Firenze, libri quattro (Livorno: Nella
stamperia di C. Giorgi, 1782) by Pietro Vincenzo Barsanti.
In the online volumes of the nineteenth century, Dragišić is available
with his early editions in the two famous incunabula catalogues: Panzer,
Annales typographici (1802) and Hain, Repertorium bibliographicum
(1826). Besides the mentioned bibliographies, the work Girolamo Savonarola:
aus grossen Theils handschriftlichen Quellen (Berlin, 1836)
by Friedrich Karl Meier has also been digitalised, in which the Franciscan
Dragišić is mentioned in relation to the defence of Savonarola on
p. 132.
From among the works published in the late twentieth century, I
will point to the following:
1. Lorenzo Polizzotto, The elect nation: the Savonarolan movement
in Florence 1494–1545 (Oxford University Press, 1994),
in which, on pp. 81–86, Dragišić’s work Propheticae solutiones
is being discussed;
2. D. E. Bornstein and R. Rusconi (eds), Women and religion in
medieval and Renaissance Italy (University of Chicago Press,
1996), collected papers containing the article: Gabriela Zarri,
“Living Saints: A typology of female sancity in the early sixteenth
century”, pp. 219–303, in which Dragišić is mentioned in
connection with the legend of sister Archangela Panigorola.
From among the works of the twenty-first century, the net provides
a biographical lexicon Contemporaries of Erasmus: A Biographical Register
of the Renaissance and Reformation, edited by Peter G. Bietenholz
and Thomas Brian Deutscher (Toronto: University of Toronto
Press, 2003), which, on p. 123, includes Deutscher’s entry “Giorgio
Benigno Salviati (Juraj Dragišić)”.
By means of electronic nets and providers one can easily find data
of the most recent publications containing reference to Juraj Dragišić.
These works are not available in digital form, but they can on the other
hand be purchased, such as the article: Amos Edelheit, “Human will,
161

human dignity, and freedom: A study of Giorgio Benigno Salviati’s early
discussion of the will, Urbino 1474–1482”, Vivarium 46/1 (2008),
pp. 82–114.
Hrčak, Croatian portal of the scientific journals published in the
Republic of Croatia, lists four articles on Juraj Dragišić. Hrvatska znanstvena
bibliografija contains thirty bibliographical entries pertaining to
Juraj Dragišić.
HEDA FESTINI
Rijeka, Hrvatska /
Rijeka, Croatia
FRANE PETRIĆ I ACASTOS, NASTAVAK I
Prethodno, u prošlogodišnjem izlaganju »Petrić i Acastos«, ustanovili
smo da je Petrić najbliži platonovsko-novoplatonovsko-pitagorovskom
izvorniku, ali je pridonio raščinjavanju klasične etičke vrline
(osobito neki utilitaristički zahvati), da je vrlo blizak drugom modelu
za uspoređivanje, Acastosu I (u umjetničkom stvaranju se našla sva religija
i moralnost) i donekle se približava Acastosu II (jedino u svezi
pravednosti).
S istim trima modelima sada prelazimo na usporedbu u odnosu na
pjesničko umijeće, kako je izloženo u petnaest izabranih (prevedenih)
Petrićevih tekstova u knjizi Ljerke Schiffler: Frane Petrić o pjesničkom
umijeću (Zagreb: Institut za filozofiju, 2007). Pitat ćemo se koliko se
u navedenoj usporedbi otkrilo, manje ili više, bliskosti s prethodnim
zaključcima.
(Dakako, uz put će se pokušati ustanoviti da li je Petrićeva poetika
samo obrana Platonove linije ili sadržava i neke elemente aristotelizma,
što ga ne bi povezalo samo s barokom i romantizmom, nego i modernom
estetikom.)
162

FRANE PETRIĆ E ACASTOS, LA CONTINUAZIONE I
Prima, in »Petrić ed Acastos« (2008), abbiamo visto che il Petrić è il
più vicino al platonico-neoplatonico-pitagoreico origine, ma ha destruito
le virtù etiche classiche (specialmente nella relazione all’utilitarismo),
che è molto vicino al secondo modello, all’Acastos I (nell’arte si è trovata
la religione e la moralità ) e si accosta ad Acastos II (il giusto).
Ora facciamo la paralela nel senso stesso dei tre modelli nella relazione
all’abilità poetica conessi al quindici testi scelti dal Petrić da Ljerka
Schiffler nel Frane Petrić o pjesničkom umijeću (Zagreb: Institut za
filozofiju, 2007). Ci domanderemo quanto nella codesta paragone è, più
o meno, rivelata la vicinanza con le conclusioni precedenti.
(Naturalmente, è ovvio cercare di constatare che la poetica di Petrić
è solamente la difesa della linea platonica oppure contiene qualche
elemento aristotelico, che non lo conneterebbe solamente con il baroco,
oppure il romanticismo, ma anche con l’estetica moderna.)
MIHAELA GIRARDI-KARŠULIN
Institut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska /
Institute of Philosophy, Zagreb, Croatia
JESU LI PETRIĆEVE DISCUSSIONES PERIPATETICAE
POVIJEST FILOZOFIJE?
U referatu želim odrediti položaj Petrićevih Peripatetičkih rasprava
u povijesti filozofije. Drži se da moderna povijest filozofije kao povijest
razvoja filozofske misli započinje s Hegelom. Takvu tvrdnju čini
plauzibilnom niz dohegelijanskih »povijesti filozofije«, koje povijest
filozofije shvaćaju (i u tom smislu je i provode) kao pozitivističko, nekritičko
izlaganje učenjā (doksografija).
Ipak, ono što se provodi kao suprotstavljanje i kritika ne može se
proglasiti naprosto doksografijom, čak ni onda kada se temelji na doksografskim
izvješćima, iako je ideja progresivnog razvoja misli nedvojbeno
Hegelova. U referatu se obrazlaže da Petrićeva »povijest filozofije«
u Peripatetičkim raspravama pokazuje niz sličnosti s onim što se
163

naziva »Aristotelovom poviješću filozofije«, a koju Petrić oštro napada
u Peripatetičkim raspravama.
ARE PETRIĆ’S DISCUSSIONES PERIPATETICAE
HISTORY OF PHILOSOPHY?
My paper aims to determine the position of Petrić’s Discussiones
peripateticae in the history of philosophy. It is generally held that modern
history of philosophy as a history of the development of philosophical
thought begins with Hegel. Such a thesis owes its plausibility to a
succession of pre-Hegelian ‘histories of philosophy’ which understand
the history of philosophy (and in this sense interpret) as a positivistic,
uncritical exposition of the learnings (doxography).
However, what is realized as expostulation and criticism cannot
simply be labelled as doxography, even when based on doxographical
reports, the idea of progressive development being undoubtedly
Hegel’s. The paper shows that Petrić’s ‘history of philosophy’, as expounded
in Discussiones peripateticae, exhibits a number of similarities
with what is called ‘Aristotle’s history of philosophy’, which Petrić’s
severely attacks in his Discussiones peripateticae.
IVAN KAPEC
Zbirka rukopisa i starih knjiga, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb,
Hrvatska /
Department of manuscripts and old books, National and University Library,
Zagreb, Croatia
ISHODIŠTE PETRIĆEVA POJMA VATRE
IZ PETE KNJIGE PANCOSMIJE
U ovom radu nastojat ću povezati neke značajke pojma vatre, koji
je Petrić preuzeo iz Oracula Chaldaica kojima se obilno služio, s njegovom
raspravom o prvotnoj toplini u »De primario calore«, petoj knjizi
Pancosmije u Nova de universis philosophia. U kaldejskoj tradiciji
vatra je jedan od ključnih pojmova i njezina su svojstva imanentna naj­
164

višem božanstvu, koje se, upravo po vatrenoj esenciji, kao Prvotni Um
(Prima Mens) razlikuje od Drugotnoga (Secunda Mens). Po nekim interpretima
vatra u Kaldejaca označava i samo prvotno božanstvo – Oca
(Pater).
U petoj knjizi Pancosmije Petrić razrađuje kaldejsko shvaćanje i
svoju interpretaciju potkrepljuje još i navodima iz Svetog Pisma, zatim
Hermesa, Orfeja i Vergilija. Oblikujući pojam vatre prema svojoj
filozofiji, on njezina svojstva – toplinu (calor), svijetlo (lux) i svjetlost
(lumen) – određuje kao istu stvar i pojašnjava njezina svojstva kao božanske
karakteristike.
Petrićeva interpretacija pojma vatre uglavnom se oslanja na zbirku
fragmenata iz Kaldejskih proroštava koju je on sam sastavio. Ponekad
su ti fragmenti izmješteni iz svog izvornog značenja, koje pokušavaju
rasvjetliti i suvremeni istraživači (Kroll, Des Places, Majercik). Ovaj
rad nastoji prikazati te razlike.
THE SOURCE OF PETRIĆ’S NOTION OF FIRE
FROM THE FIFTH BOOK OF HIS PANCOSMIA
This paper aims to examine the connections between certain characteristics
of fire Petrić had borrowed from the much-consulted Oracula
Chaldaica and his discussion on the primary heat in “De primario
calore”, fifth book of Pancosmia in Nova de universis philosophia. In
Chaldean tradition fire is one of the basic notions and its features are
immanent of the highest deity, which, on the basis of its fire essence, as
the First Mind (Prima Mens) differs from the Secondary Mind (Secunda
Mens). According to some interpretations, Chaldeans believed fire
to be the First deity – Father (Pater).
In the fifth book of his Pancosmia Petrić elaborates the Chaldean
understanding and supports his interpretation with the quotations from
the Holy Scriptures, Hermes, Orpheus and Virgil. Shaping the notion of
fire after his philosophy, he determines its features – heat (calor), light
(lux) and luminosity (lumen) – as one and the same thing, and explains
its features as divine characteristics.
Petrić’s interpretation of the notion of fire mainly leans on the collection
of fragments from the Oracula Chaldaica which he himself had
165

compiled. Petrić’s fragments at times depart from their original meanings,
which are the focus of contemporary research (Kroll, Des Places,
Majercik). This paper will cast light on these differences.
PERSIDA LAZAREVIĆ DI GIACOMO
Dipartimento di Scienze Linguistiche e Letterarie, Facoltà di Lingue e
Letterature Straniere, Università degli Studi »G. d’Annunzio«,
Chieti-Pescara, Italia /
Odsjek za lingvističke i književne znanosti, Fakultet za strane jezike i književnosti,
Sveučilište »G. d’Annunzio«, Chieti-Pescara, Italija
DVOSTRUKO SRETAN GRAD FRANE PETRIĆA
Ovim bi se referatom nastojalo pokazati kako na isti način na koji
poruka utopije polazi od etimološkog značenja, tako i Petrićev Sretan
grad, koji je napisan između Moreove Utopije i Campanellina La città
del Sole, ima svoje polazište i ključno značenje upravo u etimologiji.
Dvojnost koju Petrić naglašava, da čovjek ima dva glavna dijela svojega
bića, tj. tijelo i dušu, i koja se ponavlja u raznim strukturama i stanovištima
ovoga grada-države, nalazi se upravo u korijenu riječi felice.
S jedne strane ovaj termin sadržava u sebi ondašnju konotaciju po
kojoj felice znači »produktivan«, a s druge strane pak felice kod Petrića
znači i »blažen«. To su dva stupnja u koncepciji sreće kod Petrića koja
međusobno nisu proturječna, već se nadopunjuju i ukrštaju: postizanje
sreće u ovostranom životu poistovjećuje se s produktivnošću, koja vodi
k postizanju onostrane sreće, tj. blaženosti.
TWICE HAPPY TOWN OF FRANE PETRIĆ
This paper deals with the etymology, and consequently with the
meaning of Frane Petrić’s Happy Town (La città felice): written after
Thomas More’s Utopia and before Tomaso Campanella’s The City of
the Sun, Petrić’s Happy Town has its starting point and key meaning
in the etymology of the term felice. This term contains the duality constantly
pointed out in Petrić’s conception: since the human being consists
166

of body and soul, the duality is noted and repeated through various
structures of this city-state.
On the one hand felice means “productive”, while on the other it
means “blessed”. These are two levels in Petrić’s concept of human
happiness that are not self-contradictory, but on the contrary they are
connected and interrelated. The achievement of happiness in this world
is identified with productivity that leads to everlasting happiness, i.e.
blessedness.
IVICA MARTINOVIĆ
Institut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska /
Institute of Philosophy, Zagreb, Croatia
OD CHARLESA SCHMITTA DO JAMESA HANKINSA:
PROMJENE U PRIKAZU PETRIĆEVE FILOZOFIJE
U ENGLESKIM SVEUČILIŠNIM UDŽBENICIMA
I PRIRUČNICIMA (1988.–2007.)
Kad je Charles Schmitt iznenada umro 1986. godine, dva njegova
velika projekta nisu bila dovršena, a oba su smjerala prema novom sintetičkom
prikazu renesansne filozofije. Prvi je bio pri samom kraju: The
Cambridge History of Renaissance philosophy (1988), a drugi tek u
nacrtu, s djelomice napisanim prvim dvama poglavljima: Renaissance
Philosophy (Oxford, 1992), pripreman zajedno s Brianom Copenhaverom.
Prva je knjiga obradila renesansnu filozofiju u njezinu intelektualnom
okružju i po disciplinama, a Petrićevi su filozofski uvidi obrađeni
u pet poglavlja: o renesansnom razumijevanju filozofije; novim
filozofijama prirode; astrologiji i magiji; retorici i poetici; napokon u
poglavlju o teoriji povijesti. To je u engleskom jezičnom području prva
povijest renesansne filozofije u kojoj je Petrićeva misao ocijenjena pod
različitim vidicima. Očito, Panaugia i Panarchia nisu bile dostatne da
bi Petrić ušao u povijest renesansne metafizike, Pampsychia i De humana
philosophia da bi bio uključen u povijest renesansne psihologije i
antropologije, a La città felice i Paralelli militari da bi bio spomenut u
167

povijesti političke filozofije i etike. Petrićeva dragocjena zbirka grčkih
rukopisa, koja je završila u Escorialu, i njegova rukopisna ostavština
od Vaticane do Ambrosiane nisu znamenitom Cresaninu osigurale da
postane prikladnim primjerom u poglavlju o renesansnim rukopisima.
Kao princip organizacije za udžbenik Renaissance philosophy
poslužile su »antičke filozofske tradicije koje je renesansa oživjela«
(59), sa svrhom da se što bolje uoče, opišu i ocijene »razlike između
aristotelizma i platonizma«. Petriću su u ovoj drugoj sintezi dodijeljene
dvije važne uloge: »najznačajniji platonovac kasne renesanse« (187) i
prvi, premda ne i najvažniji na popisu »novotara koji su detronizirali
Aristotela« (285) u filozofiji prirode. Uz to, u poglavlju o platonizmu
ponuđen je i njegov kratak filozofski portret. Ipak, filozofsko značenje
Petrićeve misli stegnuto je isključivo na dva glavna filozofska djela:
Discussiones peripateticae i Nova de universis philosophia. Princip
organizacije, koji su pisci odabrali, dopuštao je, primjerice, da se u
okvirima platonizma ili, točnije, antiaristotelizma ocijeni Petrićevo
djelo Della poetica ili njegova polemika s Torquatom Tassom, ali se to
nije dogodilo. Da je Petrić priredio drugi svezak za Opera omnia (1560)
Giulija Camilla, da je preveo i objavio Proklova Elementa theologica
et physica (1583), da je preveo i dvojezično tiskao pseudo-Aristotelovu
Teologiju, Corpus Hermeticum i Oracula Chaldaica (1591), sve je to
odgovaralo osnovnoj zamisli pisaca, ali taj dugotrajni i sustavni Petrićev
napor za oživljavanjem zaboravljene misaone baštine Copenhaver nije
primjereno ugradio u konačni tekst svoga sveučilišnog udžbenika.
Kad je pak pisala poglavlje »The philosophy of the Italian Renaissance«
za četvrti svezak Routledge History of Philosophy, onaj koji je
pod naslovom The Renaissance and the 17 th century rationalism (1993)
uredio G. H. R. Parkinson, Jill Kraye bila je u posve drugačijoj situaciji
od Schmitta i Copenhavera. U tijesnim okvirima jednoga poglavlja ona
je na kraju svoga teksta sažeto prikazala tri kasnorenesansne filozofije
prirode: Petrićevu, Telesijevu i Brunovu, upravo tim redom. U njezinu
tumačenju Petrić je svojom Novom sveopćom filozofijom ponudio
Papi »ficinovski amalgam platonizma, novoplatonizma i kršćanstva, s
posebnim naglaskom na drevnu teologiju« (47), a unutar prirodne filozofije
izdvojio se od ostalih prirodnih filozofa svojim razumijevanjem
prostora i praznine. Routledge History of Philosophy ponudila je čita­
168

telju informaciju da je Petrić važan samo zbog svoje filozofije prirode
i zbog svoga filozofskoga sustava, koji je pisan kao pia philosophia a
ipak je završio na katoličkom Popisu zabranjenih knjiga.
A kad je, s vremenskim odmakom od Schmittovih projekata, James
Hankins pripremao zbornik The Cambridge companion to Renaissance
philosophy (2007), odlučio je da njegov priručnik bude »vodič
za najistaknutije teme renesansne filozofije, posebno one koje su bile
pretresane u recentnoj znanstvenoj literaturi« (7). Prvi se dio izdanja
usredotočio na oživljavanje antičkih filozofija i transformaciju aristotelizma,
a drugi se bavio izvornim renesansnim doprinosima u pojedinim
filozofskim disciplinama (8): filozofiji jezika, metafizici, kozmologiji,
psihologiji, etici i politici. Već je u svom »Uvodu« Hankins uvrstio Petrića
u niz »novih filozofa« od Nikole Kuzanskoga do Pierrea Gassendija,
koji su, oslanjajući se na zanemarene antičke filozofije, predložili
cjelovite alternative aristotelizmu i izazvali kršćansko pravovjerje (5).
Miguel Granada je u poglavlju »New visions of the cosmos« prikazao
četiri velika prirodna filozofa kasne renesanse: Telesija, Petrića, Bruna
i Campanellu, a u Petrićevoj slici svijeta uočio tri obilježja: obnovu
stoičkoga i platonovskoga svemira; »napadno tradicionalni karakter«
njegova svemira unatoč inovacijama; značajno usavršenje »Telesijeve
zamisli o homogenom i neovisnom prostoru« (276–278). Odlučne su
za takvu interpretaciju Petrićeve prirodne filozofije bile svježe Granadine
usporedbe Petrićeva sustava s Brunovom i Telesijevom prirodnom
filozofijom. Petrić je izostao u poglavljima Hankinsova Companiona o
oživljavanju platonizma, psihologiji, etici i političkoj filozofiji, što bi
prema urednikovoj interpretaciji imalo značiti: u posljednja dva desetljeća
nije došlo do bitnih novih spoznaja o Petrićevu mjestu u razvoju
tih disciplina.
Ovi uvidi u novom svjetlu postavljaju stara pitanja: Kako protumačiti
Petrićevu misao u kasnorenesansnom i ranonovovjekovnom kontekstu?
Kako Petrića smjestiti u povijest renesansne filozofije? Može li se
išta promijeniti u sažetom prikazu Petrićeve filozofije? Je li opravdano
Petrićevo mjesto u povijesti filozofije svesti samo na dva njegova glavna
djela: Discussiones peripateticae i Nova de universis philosophia?
Je li Petrić bio isključivo »novi filozof prirode«? Sva četiri proučavana
izdanja ističu Petrića kao izvornog mislioca u prirodnoj filozofiji, ali
169

Granadina interpretacija u Hankinsovu Companionu, koliko god da je
kratka, nadmašuje prethodne. To bi mogao biti putokaz kako stvaralački
odgovoriti i na ostala postavljena pitanja.
FROM CHARLES SCHMITT TO JAMES HANKINS:
CHANGES IN THE EVALUATION OF PETRIĆ’S PHILOSOPHY
IN ENGLISH UNIVERSITY TEXTBOOKS AND
HANDBOOKS (1988–2007)
The sudden death of Charles Schmitt in 1986 brought to a halt two
of his great projects, both aimed at a new synthesis of the Renaissance
philosophy. The first project was practically completed: The Cambridge
History of Renaissance philosophy (1988), and the second drafted, with
partially finished first two chapters: Renaissance Philosophy (Oxford,
1992), prepared in collaboration with Brian Copenhaver.
The first book covers Renaissance philosophy in its intellectual context
and by parts, Petrić’s views being discussed in five chapters: “The
Renaissance concept of philosophy”, “The new philosophy of nature”,
“Astrology and magic”, “Rhetoric and poetics”, and “The theory of history”.
This is the first history of the Renaissance philosophy in the English-speaking
scholarship in which Petrić’s thought has been treated under
different vantage points. Apparently, Petrić’s place in the history of
the Renaissance metaphysics could not have been earned by Panaugia
and Panarchia, or by Pampsychia and De humana philosophia in the
history of the Renaissance psychology, or by La città felice and Paralelli
militari in the history of political philosophy and ethics. Petrić’s valuable
collection of Greek manuscripts housed in Escorial, or his manuscript
legacy filed from Vaticana to Ambrosiana have not earned him adequate
prominence in the chapter on the Renaissance manuscripts.
“The ancient philosophical traditions that the Renaissance revived”
(59) served as the main principle of organization for the textbook Renaissance
philosophy, with the purpose of a better insight, description
and evaluation of the “differences between Aristotelianism and Platonism”.
In this second synthesis Petrić has been awarded two important
roles: “the most imposing Platonist of the late Renaissance” (187) and
the first but not the most prominent among “the novatores who de­
170

throned the Stagirite” in philosophy of nature (285). In addition, in the
chapter on Platonism Petrić’s philosophical portrait has been briefly
outlined. However, the philosophical scope of Petrić’s thought has been
narrowed dawn to two of his major philosophical works: Discussiones
peripateticae and Nova de universis philosophia. The authors’ principle
of organization would have allowed, for example, within the frame of
Platonism or, more accurately, anti-Aristotelianism the assessment of
Petrić’s work Della poetica or his polemics with Torquato Tasso, but
this we have not witnessed. The fact that Petrić had edited the second
volume of Giulio Camillo’s Opera omnia (1560), translated and printed
Proclus’ Elementa theologica et physica (1583), translated and printed
a bilingual edition of pseudo-Aristotelian Theology, also Hermetic
Corpus and Chaldaean Oracles (1591) certainly fitted the basic editorial
conception of this philosophical volume, yet Petrić’s devoted and
systematic effort to revive the ancient philosophies has not been given
deserved credit in the final text of Copenhaver’s guide.
However, while writing the chapter “The philosophy of the Italian
Renaissance” for the fourth volume of Routledge History of Philosophy,
the one entitled The Renaissance and the 17 th century rationalism (1993),
edited by G. H. R. Parkinson, Jill Kraye was in an utterly different position
from that of Schmitt and Copenhaver. To the extent the synthesis
allowed, at the end of her text she summarized three natural philosophies
of the late Renaissance in the following order: that of Petrić, Telesio
and Bruno. In her interpretation with his Nova de universis philosophia
Petrić “offered the Pope a Ficinian amalgam of Platonism, Neoplatonism
and Christianity, with particular emphasis given to the ancient theology”
(47), and within natural philosophy distinguished himself among other
natural philosophers by his understanding of space and vacuum. According
to Routledge History of Philosophy, Petrić stands out for his natural
philosophy and his philosophical system constructed as pia philosophia,
yet his name was listed on the Index of Prohibited Books.
While preparing The Cambridge companion to Renaissance philosophy
(2007) from a more recent perspective, James Hankins designed
it to be “a guide to the most distinctive themes and important contributions
of Renaissance philosophy, especially those that have been discussed
in recent scholarly literature” (7). The first part of the volume
171

focuses on various revivals of ancient philosophy and the transformation
of Aristotelianism, while the second “dwells on the original contributions
of the period in the philosophy of language, metaphysics,
cosmology, psychology, ethics, and politics” (8). In his “Introduction”
Hankins has included Petrić among the “new philosophers” from Nicholas
of Cusa to Pierre Gassendi, who, while drawing on neglected
ancient philosophies, proposed comprehensive alternatives to Aristotelianism
and challenged Christian orthodoxy (5). In the chapter “New
visions of the cosmos”, Miguel Granada described four great natural
philosophers of the late Renaissance: Telesio, Petrić, Bruno and Campanella,
and in Petrić’s world picture observed three characteristics:
renovation of the Stoic nad Platonic universe; “a markedly traditional
character” of Petrić’s universe in spite of his innovations; a significant
refinement of “Telesio’s conception of homogeneous and independent
space” (276–278). Such interpretation of Petrić’s natural philosophy
owes much to Granada’s original comparisons between Petrić’s system
with the natural philosophy of Telesio and Bruno. In the chapters of
Hankins’s Companion dealing with the revival of Platonic philosophy,
psychology, ethics and political philosophy Petrić is not mentioned.
Editor’s interpretation may lead us to the conclusion that, since 1993,
no new contributions to Petrić’s place in the development of these disciplines
in the Renaissance have been made.
Although contemporary English textbooks and handbooks rightly
include Petrić among the foremost Renaissance philosophers, these
considerations cast new light on the much-raised questions: How to
interpret Petrić’s thought in the context of the late Renaissance and the
early modern period? How to place Petrić in the history of the Renaissance
philosophy? Can any changes be made in the short survey of
Petrić’s philosophy? Is it just for Petrić to earn his place in the history of
philosophy by merely two of his works: Discussiones peripateticae and
Nova de universis philosophia? Was Petrić no more than a “new philosopher
of nature”? Without exception, the four editions under study
agree that Petrić was an original thinker in natural philosophy, yet Granada’s
interpretation in Hankins’s Companion, if concise, surpasses all
the former. It could serve as a guideline in the future creative treatment
of other open questions.
172

TOMÁŠ NEJESCHLEBA
Centre for Patristic, Medieval and Renaissance Texts, Palacký University,
Olomouc, Chech Republic /
Centar za patrističke, srednjovjekovne i renesansne tekstove, Sveučilište
Palacký, Olomouc, Češka Republika
FRANE PETRIĆ AND THE IMMORTALITY DEBATE
By the fifteenth century the immortality of the soul had already earned
its place among the topics of the Renaissance philosophical debate
and was soon to become one of the most important questions. Divergences
between the Neoplatonic solution of the problem by Marsilio
Ficino on the one hand and dissimilar interpretations of Aristotle on the
other hand led to the forbidding to advocate the Alexandrist and Averroist
positions as it was prescribed by the bull Apostolici regiminis at the
Fifth Lateran Council in 1513. The polemic had escalated especially
after the publication of the Tractatus de immortalitate animae (1516)
by Pietro Pomponazzi, which fundamentally influenced the discussion
of the problem in the sixteenth century.
This paper aims to examine the place of Frane Petrić in this philosophical
debate, which was earlier sketched (but only in one paragraph)
by Giovanni di Napoli in his book L’immortalità dell’anima nel
Rinascimento (Torino, 1963). Considering that Petrić has not written a
special treatise on the immortality of the soul, the paper has two tasks.
The first is to summarize his critique of Aristotle and Aristotelism in his
Discussiones peripateticae where he shows that he is well aware of the
ambiguity of the interpretation of Aristotle’s doctrine of the soul. The
second objective is to reconstruct his notion in the Pampsychia with
respect to his Antiaristotelism and to the earlier Neoplatonic solutions
of the problem.
FRANE PETRIĆ I RASPRA O BESMRTNOSTI DUŠE
Od 15. stoljeća besmrtnost je duše zauzela svoje mjesto među temama
renesansne filozofske raspre i uskoro postala jednim od najvažnijih
pitanja. Divergencije između Ficinova novoplatonovskog rješenja
173

problema s jedne strane i različitih tumačenja Aristotela s druge strane
vodile su zabrani da se brane stajališta aleksandrista i averoista, kako
je to naloženo bulom Apostolici regiminis na Petom lateranskom saboru
1513. godine. Polemika se posebno zaoštrila nakon što je objavljen
Tractatus de immortalitate animae (1516) Pietra Pomponazzija, djelo
koje je bitno utjecalo na raspre u sljedećim desetljećima pa sve do kraja
16. stoljeća.
Izlaganju je cilj istražiti mjesto Frane Petrića u ovoj filozofskoj
raspri, što je ranije, ali samo u jednom odlomku, ocrtano u knjizi
L’immortalità dell’anima nel Rinascimento (Torino, 1963) Giovannija
di Napolija. Kako Petrić nije napisao posebnu raspravu o besmrtnosti
duše, izlaganje ima dvije zadaće. Prva je sažeti njegovu kritiku Aristotela
i aristotelizma u Discussiones peripateticae, gdje on pokazuje da je
posve svjestan dvoznačnosti u tumačenjima Aristotelova nauka o duši.
Druga je zadaća rekonstruirati Petrićevo poimanje duše u Pampsychiji
s obzirom na njegov antiaristotelizam i ranija novoplatonovska rješenja
problema.
SNJEŽANA PAUŠEK-BAŽDAR
Zavod za povijest i filozofiju znanosti HAZU, Zagreb, Hrvatska /
Institute of the History and Philosophy of Science, Croatian Academy of
Sciences and Arts, Zagreb, Croatia
ALBERT VELIKI I ALKEMIJA
Albert Veliki ušao je u povijest znanosti i filozofije svojim tumačenjima
Aristotelove prirodne filozofije, logike, etike, metafizike i politike.
U svojoj svestranosti nije mogao izostaviti alkemiju. Smatrao je
da je alkemiju dijelom prirodna znanost, a dijelom magija. Upravo je
magija ona snaga koja alkemiji dopušta da oponaša prirodu. Ne zna se
pouzdano je li Albert Veliki autor svih alkemijskih djela koja mu se
pripisuju. No, pouzdano se zna da je, pored klasičnih djela europskog
prirodopisa De animalibus i De vegetalibus, napisao i djelo De rebus
metallicis et mineralibus.
174

U njemu je, osobito u trećoj knjizi, izložio svoje poglede o alkemiji.
Prihvativši Aristotelov nauk o prvoj materiji (prima materia), o
mogućnosti ugrađivanja i lišavanja njezinih svojstava, te nauk o četirima
počelima, Albert je prihvatio i mogućnost alkemijske pretvorbe
običnog metala u plemenito zlato. Prihvatio je živa-sumpornu teoriju o
građi metala. Tako je živa njihova metaličnost (počela: voda i zemlja),
a sumpor njihova masna, goriva tvar (počela: vatra i zrak). No, poput
Avicene, on je izložio i svoju kritiku alkemijskog zlata. Za razliku od
prirodnog, alkemijsko zlato može izdržati probu vatrom nekoliko puta,
ali naposljetku prelazi u pepeo.
ALBERT THE GREAT AND ALCHEMY
Albert the Great has earned his place in the history of science and
philosophy by his interpretations of Aristotle’s natural philosophy, logic,
ethics, metaphysics and politics, adding alchemy to this impressive
breadth of learning. He viewed alchemy as half natural science and half
magic. Thanks to its magic power alchemy is able to imitate nature. It
is not known for certain whether Albert the Great authored all alchemical
works ascribed to him. However, besides the classics of European
natural sciences – De animalibus and De vegetalibus – he is known to
be the author of De rebus metallicis et mineralibus.
In it, particularly in the third book, he expounded his views of alchemy.
Having adopted Aristotle’s doctrine of the prime matter (prima
materia), of the possibility of adding and eliminating its features, along
with the doctrine of the four principles, Albert accepted the possibility
of alchemical transformation of ordinary metal into precious gold. He
also adopted the mercury-sulphur theory of the composition of metal.
Thus mercury is their metallic nature (principles: water and earth), and
sulphur their fat, flammable matter (principles: fire and air). Similar to
Avicenna, he also elaborated his criticism of the alchemical gold. Unlike
the natural, alchemical gold can be repeatedly exposed to fire, but
consequently turns to ashes.
175

ESTELLA PETRIĆ-BAJLO
English Department, University of Zadar, Croatia /
Engleski odjel, Sveučilište u Zadru, Hrvatska
DAVID SKRBINA ON FRANE PETRIĆ AND PANPSYCHISM
IN CONTEMPORARY SCIENCE AND PHILOSOPHY
It can be briefly stated that Pampsychia, the third part of Frane
Petrić’s Nova de universis philosophia, has not attracted much attention
by scholars of the English speaking world so far. To that extent
Skrbina’s writings on a renaissance of panpsychism in several areas of
inquiry in recent years deserve welcome. As he explicitly states in all
of his works, panpsychism has a long history in human thought, having
already occupied a particular place in early philosophy. But “the term
itself is relatively new, introduced by Patrizi in the sixteenth century.”
(Skrbina, 2003: 6).
David Skrbina, a professor of philosophy at the University of Michigan,
was born in Detroit in 1960. He received his MA degree in mathematics
in 1993 and a PhD in philosophy in 2001. He promotes ecophilosophy
based on the idea of participatory mind which he considers
an alternative to materialism and dualism embedded in the mechanistic
worldview. In his most notable titles Skrbina regularly refers to Petrić’s
Pampsychia. Especially relevant for our examination of the ways Skrbina
refers to Petrić are three titles:
1. “Panpsychism as an Underlying Theme in Western Philosophy”,
Journal of Consciousness Studies, Vol. 10, No. 3, March 2003,
pp. 4–46;
2. Panpsychism in the West (A Bradford Book, Cambridge, Mass.:
The MIT Press, 2005, 1 st ed.);
3. Mind that Abides: Panpsychism in the New Millennium (Advances
in Consciousness Research 75, John Benjamins Publishing
Company, 2009).
According to Skrbina, it was Renaissance naturalism which especially
contributed to the development of panpsychist ideas. “Cardano,
Telesio, Patrizi, Bruno, Campanella … all born in the sixteenth cen­
176

tury, they were among the leading intellectual figures of their age. All
disdained the standard theology, all opposed the dominance of Aristotelianism
and scholasticism, and all looked to nature for insights into
reality.” (Skrbina, 2005: 67). And that nature can in no way be considered
irrational (res irrationalis), as Petrić argues in the fifth book of his
Pampsychia (in Nova de universis philosophia, f. 59.2).
Dealing with the development of panpsychism in the West and its
perspectives in the third millenium, Skrbina also takes into consideration
(recent) objections to panpsychist worldview. Nevertheless he
concludes that materialism has reached its terminal stage and that “panpsychism
appears able to provide the foundation for a new worldview
in a way that deeply addresses the root issues.” (Skrbina, 2005: 269).
The aim of this paper is to examine Skrbina’s approach to Petrić’s contribution
in this respect.
DAVID SKRBINA O FRANI PETRIĆU I PANPSIHIZMU
U SUVREMENOJ ZNANOSTI I FILOZOFIJI
Pampsychia, treći dio Petrićeve Nove sveopće filozofije, najkraće
rečeno, dosad nije pobuđivala neku veću pažnju istraživača engleskog
govornog područja. U tom bi smislu trebalo pozdraviti radove Davida
Skrbine o renesansi panpsihizma zadnjih godina u nekoliko različitih
smjerova istraživanja. Kao što autor izrijekom naglašava u svim svojim
radovima, panpsihizam je odavno zauzeo posebno mjesto u dugoj
povijesti ljudske misli, počevši već od najranijih razdoblja filozofije.
Međutim, sam je »termin relativno nov, a uveo ga je Frane Petrić u 16.
stoljeću.« (Skrbina, 2005: 6).
David Skrbina, profesor filozofije na Sveučilištu u Michiganu,
rođen je u Detroitu 1960. god. Stupanj magistra matematike stekao je
1993. godine, a doktorirao je iz filozofije 2001. godine. Promovira ekofilozofiju
temeljenu na ideji su-djelujućeg razuma (participatory mind),
što smatra alternativom materijalizmu i dualizmu, koji su usađeni u
mehanicistički pogled na svijet. U svim se svojim značajnijim radovima
Skrbina poziva na Petrićevu Pampsychiju. Za naše su propitivanje o
tom kako Skrbina upućuje na Petrića ključna tri njegova naslova:
177

1. “Panpsychism as an Underlying Theme in Western History”, Journal
of Consiousness Studies, Vol. 10, No. 3, March 2003, pp.
4–46;
2. Panpsychism in the West (A Bradford Book, Cambridge, Mass.:
The MIT Press, 2005, 1 st ed.);
3. Mind that Abides: Panpsychism in the New Millennium (Advances
in Consiousness Research 75, John Benjamins Publishing
Company, 2009).
Skrbina tvrdi da je razvoju panpsihizma posebno doprinio renesansni
naturalizam: »Cardano, Telesio, Petrić, Bruno, Campanella … svi
su oni bili rođeni u 16. stoljeću i svi su pripadali grupi vodećih intelektualaca
svoga doba. Svi su oni pokazivali prezir prema strandardnoj teologiji,
suprotstavljali su se dominaciji aristotelizma i skolastike, te su
radi uvida u zbilju istraživali prirodu.« (Skrbina, 2005: 67). A tu prirodu
ni na koji način ne možemo smatrati iracionalnom (res irrationalis),
kako to argumentira Petrić u petoj i posljednjoj knjizi svoje Pampsychije
(u Nova de universis philosophia, f. 59.2).
Razmatrajući razvoj panpsihizma na Zapadu, kao i njegove perspektive
u trećemu mileniju, Skrbina također uzima u obzir i (recentne)
prigovore panpsihističkom pogledu na svijet. No naposljetku, ipak
zaključuje da se materijalizam razvio do svojih krajnjih mogućih granica
te da se u tom smislu »panpsihizam pokazuje polazišnom osnovom
za razvoj novog pogleda na svijet svojim odnosom prema temeljnim pitanjima.«
(Skrbina, 2005: 269). Zadatkom je ovoga rada istražiti načine
na koje Skrbina obrazlaže Petrićev doprinos u tom pravcu.
178

RELJA SEFEROVIĆ
Zavod za povijesne znanosti HAZU, Dubrovnik, Hrvatska /
Institute of the Historical Sciences, Croatian Academy of Sciences and Arts,
Dubrovnik, Croatia
O RETORIČKOJ KULTURI U DUBROVNIKU
PETRIĆEVA VREMENA
Retoričkoj kulturi u Dubrovniku Petrićeva vremena pristupa se iz
tri pravca, koje određuju crkveno govorništvo, političko govorništvo i
govornička teorija. Vlasti Dubrovačke Republike stoje iza svakog od
njih. Korizmene i adventske propovjednike u katedrali biraju i plaćaju
državna tijela, koja istovremeno financiraju rad učitelja u javnoj školi
i pomažu objavu njihovih djela, dok izabrani poslanici u inozemstvu,
oratores, retoričkom vještinom najbolje zastupaju domaće interese.
Stoga je opravdano reći da je njegovanje retoričke kulture značajno
pridonijelo punoj afirmaciji Dubrovačke Republike kao punopravnog
subjekta na evropskoj političkoj sceni u 16. stoljeću. Time u prvi plan
izbija praktična vrijednost retorike.
Uvidom u konkretno stvaralaštvo retoričara unutar ovog institucionalnog
okvira nameće se Ciceron kao tipični humanistički uzor. Prvaku
antičke rimske govorničke pozornice posvećena je osobita pozornost
u nastavi u javnoj školi, njegove postavke primjenjuju se u historiografiji,
moralna stoička gledišta odaju sličnost s nazorima katoličkih
propovjednika koji suzbijaju protestantski prodor ili jačaju pritisak na
židovsku zajednicu. U raskoraku s Petrićevim pogledima na klasične
teoretičare govorništva poput Aristotela i Cicerona našao se njegov stariji
suvremenik i kolega sa Sveučilišta u Ferrari, Nascimbene Nascimbeni,
dok kao upravitelj dubrovačke javne škole priređuje novo izdanje
De inventione i svoja razmišljanja obilato potkrepljuje Aristotelovim
zaključcima. Nascimbenijev nasljednik u Dubrovniku, Firentinac Francesco
Serdonati, istaknuo se na polju pohvalnog govorništva, ali i historiografije,
čime je utjecao na značajne dubrovačke povjesničare kasne
renesanse i baroka.
Vlasti Dubrovačke Republike promišljenim su potezima osigurale
zakonski nadzor nad javnim aktivnostima domaćih podanika i strana­
179

ca, te su uklopili njihova postignuća u svoju sredinu i stvorili čvrstu
podlogu za raznovrsne političke ciljeve. Iako kod Frane Petrića postoje
jasna odstupanja u teorijskim pogledima na retoriku, njegova pohvala
Dubrovniku svjedoči o pripadnosti zajedničkoj retoričkoj kulturi, koju
nipošto ne smijemo promatrati isključivo s utilitarističkog aspekta.
ON RHETORIC CULTURE IN DUBROVNIK
IN THE AGE OF FRANE PETRIĆ
There are three approaches to the rhetoric culture in Dubrovnik
in the age of Frane Petrić, defined by ecclesiastical oratory, political
oratory and the rhetorical theory. The government of the Republic of
Dubrovnik encouraged all of them. It was the general practice of the
government to appoint preachers for Advent and Lent in the city cathedral
and to cover their expenses, to employ teachers in the public
school and to finance the publishing of their works, while the elected
envoys abroad, oratores, represented the national interests in the best
way through their oratory skill. Thus it may be asserted that the development
of rhetoric culture significantly contributed to the full affirmation
of the Republic of Dubrovnik as a valid subject on the European
political scene in the 16th century. Consequently, the practical value of
rhetoric comes to the fore.
Through an insight into the concrete creativity of rhetoricians within
this constitutional frame Cicero singles out as a typical humanistic
model. The champion of the ancient Roman oratory was given special attention
at classes in the public school, his assumptions were observed in
historiography and there were even some similarities between his moral
Stoic beliefs and conceptions of Catholic preachers who suppressed the
Protestant influence or increased pressure upon Jewish community. At
variance with Petrić’s views on classical theoreticians of rhetoric like
Aristotle and Cicero was his senior contemporary and colleague from
the University of Ferrara, Nascimbene Nascimbeni, who, while acting
as headmaster of the Dubrovnik public school, prepared the new edition
of De inventione. Nascimbeni corroborated his own ideas using
Aristotle’s conclusions in large extent. His successor in Dubrovnik, the
180

Florentine Francesco Serdonati, distinguished himself in praise oratory,
but also in historiography, where he influenced important Ragusan historians
of the late Renaissance and Baroque.
Prudent decisions of Dubrovnik’s government ensured legal control
of the public activities of both domestic subjects and foreigners,
managed to incorporate their achievements into the domestic environment,
providing thus a solid fundament for various political aims. Although
we find some clear deviations in Petrić’s theoretical opinions
about rhetoric, his praise of Dubrovnik testifies that they belonged to
the common rhetoric culture, which must not be considered solely from
the utilitarian point of view.
IVANA SKUHALA KARASMAN
Institut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska /
Institute of Philosophy, Zagreb, Croatia
ZNAČENJE KABALE U RENESANSNOJ FILOZOFIJI
NA PRIMJERU DJELA GIULIJA CAMILLA DELMINIJA
Kabala se razvila u srednjem vijeku u Španjolskoj kao teozofički
sistem. Temelji se na učenju o sefirotima koji su emanacija božanskog
počela, a njihova su imena: Kether Elyon (vrhovna Božja kruna), Hokhmah
(mudrost Božja), Binah (inteligencija Božja), Hesed (ljubav ili
milost Božja), Gevurah ili Din (snaga Božja), Rahamim (suosjećanje
Božje), Netsah (trajna izdržljivost Božja), Hod (veličanstvenost Božja),
Yesod (temelj svih aktivnih sila u Bogu) i Malkhuth (kraljevstvo Božje).
Kabala uključuje tehnike baratanja slovima hebrejskog alfabeta s
ciljem mistične kontemplacije.
Zajedno s hermetičkom tradicijom, kabala zauzima značajno mjesto
u renesansnoj novoplatonovskoj filozofiji, gdje se javlja kao kršćanska
kabala. Jedan od prvih promicatelja kršćanske kabale, koji ju je uveo
u renesansnu filozofiju, bio je Giovanni Pico della Mirandola, koji je
smatrao da su u kabali sadržani gotovo svi kršćanski misteriji.
I djelo jednog renesansnog filozofa, što ga prorađujemo u okviru
povijesti hrvatske filozofije, povezano je s kabalom. To je djelo Idea del
181

Teatro (1568) Giulija Camilla Delminija. U ovom ću radu na primjeru
toga Camillova djela pokazati značenje i mjesto kabale unutar renesansne
filozofske misli, ali i specifičnost Camillova određenja kabale.
Camillova koncepcija svijeta zasnovana je upravo na pretpostavkama
kabale i hermetičke filozofije.
THE SIGNIFICANCE OF KABBALAH IN RENAISSANCE
PHILOSOPHY AS DEMONSTRATED THROUGH THE WORK
OF GIULIO CAMILLO DELMINIO
Kabbalah was developed as a theosophical system in Spain in the
Middle Ages. It is based on the study about Sephiroth, the emanations
of the divine principle. Their names are: Kether Elyon (the supreme
crown of God), Hokhmah (the wisdom of God), Binah (the intelligence
of God), Chesed (the love or mercy of God), Gevurah or Din (the strength
of God), Rakhamim (the compassion of God), Netzach (the lasting
endurance of God), Hod (the glory of God), Yesod (the foundation of
all the powers active in God) and Malkhuth (the kingdom of God). Kabbalah
includes techniques for manipulating the letters of the Hebrew
alphabet with the goal of mystic contemplation.
Along with the Hermetic tradition, Kabbalah occupies an important
place in the Renaissance Neoplatonist philosophy, where it appears
first and foremost as Christian Kabbalah. One of the first promoters of
Christian Kabbalah, Giovanni Pico della Mirandola, who introduced it
to Renaissance philosophy, believed that Kabbalah contained almost all
of the Christian mysteries.
Also connected to Kabbalah is Idea del Teatro (1568), a work by
Renaissance philosopher Giulio Camillo Delminio, studied within the
history of Croatian philosophy. On the basis of Camillo’s Idea del Teatro,
this paper will demonstrate the significance and position of Kabbalah
within Renaissance philosophical thought, as well as the specificity
of Camillo’s definition of Kabbalah. Camillo’s conception of the world
is based on the very suppositions found in Kabbalah and Hermetic philosophy.
182

IGOR ŠKAMPERLE
Facoltà di Filosofia, Università di Ljubljana, Slovenia /
Filozofski fakultet, Sveučilište u Ljubljani, Slovenija
DIALOGO DE PACE SEU CONCORDANTIA FIDEI
DI NICOLA CUSANO
Nicola Cusano scrisse il De pace fidei nel 1453 come risposta e
tentativo di riflessione alla terribile e drammatica avanzata dell’impero
ottomano e alla caduta di Constantinopoli nella mano dei Turchi. Il
tema dello scritto è la conversazione tra figure e rappresentanti di religioni
diverse, i quali si confrontano su concetti e principi teologici
e filosofici. Nel dialogo prendono parte venti personaggi: il Greco, il
Verbo, l’Italiano, l’Arabo, l’Indu, Caldeo, l’Ebreo, lo Scita, il Francese,
Pietro, Persiano, il Siro, lo Spagnolo, il Turco, il Tedesco, Tataro, Paolo,
l’Armeno, il Boemo, l’Inglese.
Dal dialogo emerge l’impossibilità di unificazione delle molteplici
religioni, basandosi esse su differenti tradizioni culturali e sopratutto
essendo parte integrante, attraverso i propri costumi, delle singole
identità nazionali e culturali. Cusano, come pensatore straordinario, riesce
però, applicando il concetto di coincidentia oppositorum, a sviluppare
l’ipotesi della religione che nella propria forma essenziale non può
che essere una, forma ontologica e sottostante di ogni essere umano, ma
si manifesta nelle forme e rituali diversi, i quali dipendono dalla realtà
storica e della peculiarità di costumi differenti (una religio in rituum
varietate). Cusano cerca di dimostrare, la forma basilare della religione
trova la sua esplicazione maggiore e confluente nel concetto del Logos
divino.
DIJALOG DE PACE SEU CONCORDANTIA FIDEI
NIKOLE KUZANSKOGA
Nikola Kuzanski je dijalog De pace fidei napisao 1453. godine kao
odgovor na dramatični pad Carigrada i osvajački pohod Osmanskoga
carstva. Njegov je spis razgovor između različitih predstavnika naroda
i vjeroispovjednih nazora, pa nudi usporedbu njihovih osnovnih teološ­
183

kih i filozofskih koncepcija. U dijalogu nastupa dvadeset likova: Grk,
Logos, Talijan, Arapin, Hindu, Kaldejac, Židov, Skit, Francuz, Petar,
Perzijanac, Sirac, Španjolac, Turčin, Njemac, Tatar, Pavao, Armenac,
Čeh i Englez.
Temeljna je tvrdnja Kuzančeva dijaloga da je nemoguće na zadovoljavajući
način ujediniti religije različitih naroda i kultura i njihove
različite pojmove, koji su vezani uz brojne i različite tradicije. Svaka od
njih ima bitnu ulogu u identitetu pojedine kulture i naroda, tako da vjersko
jedinstvo nije moguće. Ali Kuzanski kao izvanredni mislilac, na
osnovi svoje koncepcije coincidentia oppositorum, razvija hipotezu da
religija u svojoj esencijalnoj formi ne može postojati kao jedna, nego se
očituje u različitim formama i obredima, koji ovise o povijesnoj zbilji i
osobitostima različitih običaja (una religio in rituum varietate). Nikola
Kuzanski želi dokazati da osnovna forma religije nalazi svoju najvišu
eksplikaciju u pojmu božanskoga Logosa.
STJEPAN ŠPOLJARIĆ
Zagreb, Hrvatska /
Zagreb, Croatia
PETRIĆEVIH DESET DIJALOGA O POVIJESTI
U PRIJEVODU THOMASA BLUNDEVILLA
Prvi tekst o umijeću historije, objavljen u Engleskoj, priredio je
Thomas Blundeville izdanjem The true order and Methode of wryting
and reading Hystories, according to the precepts of Francisco Patricio,
and Accontio Tridentino, tvvo Italian vvriters (London, 1574). Blundevilleovo
je djelo sastavljeno od engleskoga prijevoda izabranih odlomaka
iz Petrićevih Dijaloga o povijesti (pp. 5–43) te od prijevoda traktata
Delle osservationi et avvertimenti che aver si debbono nel legger delle
historie Giacoma Aconcija (pp. 44–64).
Blundevilleov prijevod Petrićevih Della historia diece dialoghi
(Venecija, 1560) uslijedio je nakon Stupanova latinskog prijevoda u
Bazelu (Francisci Patricii de legendae scribendaequae historiae ratione,
1570) i uvrštavanja ovog prijevoda u dva izdanja zbirke tekstova
184

o umijeću historije urednika Johannesa Wolfa (Io. Bodini Methodus historica,
duodecim eiusdem argumenti Scriptorum, 1576; Artis historicae
penus, 1579).
U prvom dijelu svoga spisa o historiji Blundeville preuzima slijedeće
odlomke iz Petrićevih Dijaloga o povijesti:
1. poglavlje »The true order and methode of writing and reading
hystoryes. & c.«, pp. 5–18, odnosi se na Petrićev šesti dijalog »Il
Zeno, overo dell’historia universale« i sedmi dijalog »Il Guidone,
overo dell’historia minore«, ff. 34b-43a;
2. poglavlje »VVhose lyues ought to be chronicled«, pp. 19–28,
odnosi se na Petrićev osmi dijalog »Il Valerio, overo dell’historia
della vita altrui«, ff. 45a-48b;
3. poglavlje »VVhat Profite hystories doe yeelde«, pp. 29–39, odnosi
se na Petrićev deveti dijalog »Il Donato, overo della utilità
dell’historia«, ff. 50b-53a;
4. poglavlje »Of the dutye and office of hystoriographers, and what
order and disposition in writing hystories, they ought to use«,
pp. 39–43, odnosi se na Petrićev deseti dijalog »Lo Strozza, overo
della degnità dell’historia«, ff. 55b-62a.
Usporedbom sadržaja ovih dvaju djela postaje očitim da je Blundeville
iz cjeline Petrićeva djela o povijesti preveo izabrane odlomke
od šestog do desetog dijaloga. Blundevilleova kraćenja Petrićeva djela
o povijesti mogu se protumačiti Aconcijevim utjecajem. Ovaj se Tridentinac
od 1559. godine trajno nastanio u Engleskoj te je svoj traktat
o historiji, nastao između 1562. i 1565. godine, napisao u čast Roberta
Dudleya, grofa od Leicestera, kojemu svoje djelo o historiji posvećuje
i Blundeville. Ovaj se engleski autor nije samo posredovanjem Aconcija
upoznao s Petrićevim djelom o povijesti, nego je od Aconcija preuzeo
i jednu posebnu temu iz Cresaninova djela. Naime, Aconcio je pod
snažnim utjecajem Petrićevih Dijaloga o povijesti napisao svoj traktat
o utilitarno-moralnom karakteru historije, zbog čega se u modernoj
recepciji, još od Giorgia Spinija, smatra začetnikom teme »o čitanju
historije« (de historia legenda) unutar rasprave o ars historica. Ovu je
temu Aconcio preuzeo iz Petrićeva devetog dijaloga »Il Donato, overo
della utilità dell’historia«, koji se bavi pitanjem kako i zašto »čitati
185

historiju« (leggere historia, 50a6). Aconcijev traktat i Blundevilleov
izbor odlomaka iz Petrićevih Deset dijaloga o povijesti služe nam kao
primjeri recepcije Cresaninova razumijevanja povijesti i historije u očima
njegovih suvremenika u Engleskoj.
PETRIĆ’S TEN DIALOGUES ON HISTORY
TRANSLATED BY THOMAS BLUNDEVILLE
The first text on the art of history, published in England, was compiled
by Thomas Blundeville and was entitled The true order and Methode
of wryting and reading Hystories, according to the precepts of Francisco
Patricio, and Accontio Tridentino, tvvo Italian vvriters (London,
1574). Blundeville’s work consists of his translation of the selected
parts of Petrić’s Ten dialogues on history (pp. 5–43) and complete treatise
Delle osservationi et avvertimenti che aver si debbono nel legger
delle historie of Giacomo Aconcio (pp. 44–64).
Blundeville’s translation of Petrić’s Della historia diece dialoghi
(Venice, 1560) followed after Stupano’s translation in Latin, which was
published in Basel (Francisci Patricii de legendae scribendaequae historiae
ratione, 1570). This translation also found its place in both editions
of Johannes Wolf’s collection of the writings on the art of history
(Io. Bodini Methodus historica, duodecim eiusdem argumenti Scriptorum,
1576; Artis historicae penus, 1579).
In the first part of his work on history Blundeville adapted the following
sections from Petrić’s Dialogues on history:
1. Chapter “The true order and methode of writing and reading hystoryes.
& c.”, pp. 5–18, is related to Petrić’s sixth “Il Zeno, overo
dell’historia universale” and seventh dialogue “Il Guidone,
overo dell’historia minore”, ff. 34b-43a;
2. Chapter “VVhose lyues ought to be chronicled”, pp. 19–28, is
related to Petrić’s eighth dialogue “Il Valerio, overo dell’historia
della vita altrui”, ff. 45a-48b;
3. Chapter “VVhat Profite hystories doe yeelde”, pp. 29–39, is related
to Petrić’s ninth dialogue “Il Donato, overo della utilità
dell’historia”, ff. 50b-53a;
186

4. Chapter “Of the dutye and office of hystoriographers, and what
order and disposition in writing hystories, they ought to use”,
pp. 39–43, is related to Petrić’s tenth dialogue “Lo Strozza, overo
della degnità dell’historia”, ff. 55b-62a.
Evidently, Blundeville translated selected parts from the sixth to
tenth dialogue from Petrić’s collection of dialogues on history. The reason
for Blundeville’s abbreviation of Petrić’s work may be sought in
Aconcio’s influence. This Italian author from Trento made England his
home in 1559, where he wrote treatise on history between 1562 and
1565, and dedicated it to his patron Sir Robert Dudley, Earl of Leicester,
a nobleman to whom Blundeville also dedicated his work on history.
Not only did Blundeville become familiar with Petrić’s work on history
through the mediation of Aconcio, but he also borrowed from Aconcio
a specific theme from the Croatian philosopher. Under the strong
influence of Petrić’s Ten dialogues on history Aconcio wrote his own
treatise on the utility and moral value of history, what makes him, from
the perspective of modern interpretation dating from Giorgio Spini, the
founder of the theme “on the reading of history” (de historia legenda)
within the literary genre ars historica. For this theme Aconcio was actually
inspired by Petrić’s ninth dialogue, “Il Donato, overo della utilità
dell’historia”, which focuses on the issue of how and why to “read history”
(leggere historia, 50a6). Aconcio’s treatise and Blundeville’s selection
from Petrić’s Dialogues on History show how Petrić’s thought
on history was received by his contemporaries in England.
FULVIO ŠURAN
Facoltà di Filosofia, Università degli studi »Juraj Dobrila« di Pula, Croatia /
Filozofski fakultet, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Hrvatska
IL DUELLO NEL RINASCIMENTO
Il duello da sempre rappresenta un’istituzione soggetta a delle regole
molto rigide nelle sue modalità di utilizzo della forza non per dimostrare
chi sia il più forte o il più abile, quanto una prova di virtù
(legale, etica, metafisica, sportiva o altro ancora) capace sì di rivelare
187

un giudizio superiore, comunque sempre dipendente dalla virtuosità dei
suoi contendenti. Ne è un esempio tipico il duello giudiziario. Si può,
per tanto, definire il duello come lo specchio o lo strumento rivelatore
della ‘natura’ del ‘cavaliere’.
In questo nostro breve saggio ci soffermeremo in particolare al periodo
che intercorre tra la seconda metà del XV secolo e la prima metà
del XVI secolo, in quanto è in questo lasso di tempo che si trovano serie
e chiare testimonianze riguardanti la questione del duello. E questo sia
nelle opere letterarie che in quelle riguardanti la precettistica.
Nel caso delle opere letterarie basterà elencare i duelli menzionati
in opere quali l’Orlando Innamorato del Boiardo (una settantina), o
nell’Orlando Furioso dell’Ariosto (una sessantina). Per quanto riguarda
quelle di precettistica, oltre al gran numero di trattati, è da tener
presente anche il gran numero delle loro riedizioni, specialmente di
quelli più famosi. Dove, oltre all’immancabile comunanza d’interessi
fra poeti epici e trattatisti del duello, si noterà anche una sostanziale
identità terminologica – per esempio sia i poeti sia i trattatisti ritengono
che il duello sia una ‘prova’ di giudizio finale. Questo non comporta,
nel contempo, una convergenza di convinzioni filosofiche, in quanto
il duello letterario differisce da quello reale proprio per la sua diversa
comprensione filosofica del combattere.
Pertanto, prendendo in considerazione, da una parte, le differenti
concezioni quali caratteristiche proprie al duello letterario e, dall’altra,
a quello reale, con la presente relazione si cercherà di dispiegare la problematica
che questo istituto di per sé ha comportato nel periodo storico
preso in considerazione.
DVOBOJ U RAZDOBLJU RENESANSE
Institucija dvoboja oduvijek je bila podložna vrlo strogim pravilima
o modalitetima uporabe sile. Ta uporaba nije bila usmjerena na to da
se dokaže tko je jači ili spretniji, već je postala dokazom vrline (pravne,
etičke, metafizičke, sportske itd.), koja otkriva nadmoćniji sud, ali,
unatoč tome, uvijek ovisi o virtuoznosti samih suparnika. Tipičan je
primjer u tom smislu sudski dvoboj. Možemo stoga dvoboj definirati
kao zrcalo ili instrument kojim se otkriva »narav« »viteza«.
188

U ovom kratkom prikazu posebice ću se osvrnuti na razdoblje između
druge polovice 15. stoljeća i prve polovice 16. stoljeća, jer se
ozbiljna i jasna svjedočanstva o dvoboju mogu pronaći upravo u tom
periodu. Takva je svjedočanstva moguće pronaći u književnim djelima
te u djelima koja se bave teorijom dvoboja.
Kada je riječ o književnim djelima, dovoljno je istaknuti dvoboje
koji se sedamdesetak puta spominju u Boiardovu Zaljubljenom Orlandu
(Orlando Innamorato) ili šezdesetak puta u Ariostovu Bijesnom Orlandu
(Orlando Furioso). Što se tiče teorijskih djela o dvoboju, osim
velikog broja eseja valja svakako uzeti u obzir i velik broj njihovih
izdanja, posebice onih najpoznatijih. U njima će se, pored nezaobilaznog
sjedinjenja interesa između epskih pjesnika i teoretičara dvoboja,
pojaviti i sličnosti u terminologiji. Primjerice, i jedni i drugi smatraju
da je dvoboj »dokaz« krajnjeg ili završnoga suda. Takva supstancijalna
sličnost u definiranju dvoboja ne mora, međutim, nužno dovesti do
konvergencije filozofskih uvjerenja, jer se literarni dvoboj od realnoga
razlikuje upravo po svom filozofskom poimanju dvoboja.
Dakle, polazeći od različitog poimanja značajki svojstvenih literarnom
i realnom dvoboju, autor će u radu pokušati osvijetliti problematiku
koju je institucija dvoboja implicirala u promatranom povijesnom
razdoblju.
VESNA TUDJINA
Zavod za povijesne i društvene znanosti HAZU, Zagreb, Hrvatska /
Institute of the Historical and Social Sciences, Croatian Academy of Sciences
and Arts, Zagreb, Croatia
RETRACTATIONES MARKA ANTUNA DE DOMINISA
Biblioteca Apostolica Vaticana u okviru fonda Barberini pod signaturom
Barb. lat 969 posjeduje 250 stranica de Dominisova nedovršenog
i neobjavljenog rukopisa Retractationum M. Antonii de Dominis Archiepiscopi
Spalatensis libri X. in totidem ipsius DE REPUBLICA ECCLE-
SIASTICA libros, kojeg je započeo pisati 12. veljače 1624., da bi 17.
travnja bio utamničen, a umro u noći između 8. i 9. rujna iste godine.
189

Rukopis je posvećen Papi Urbanu VIII, koji je nakon smrti pape Grgura
XV ponovo pokrenuo istragu Inkvizicije protiv de Dominisa.
Iako već u naslovu najavljuje da će se tekst odnositi na cjelokupno
djelo De republica ecclesiastica, spis se, ostavši nedovršen, odnosi
samo na prvih 9 (od 12) poglavlja i to samo prve od 10, odnosno 8
objavljenih knjiga.
Retraktacije su književna vrsta u kojoj autor opoziva svoja prijašnja
djela, a de Dominis opoziva svoje učenje o Papi, pa onda nažalost na
neki način i svoje učenje o biskupskom kolegijalitetu, ali se nikad nije
odrekao svog nastojanja oko jedinstva među kršćanskim crkvama. Iako
je ovaj spis očito pisan pod pritiskom, uglavnom već u zatočeništvu, u
predgovoru »Praefatio operis« de Dominis inzistira da ga je samo ljubav
prema jedinstvu kršćana potakla na to pisanje.
RETRACTATIONES BY MARKO ANTUN DE DOMINIS
Within the Barberini series (Barb. lat. 969) of the Biblioteca Apostolica
Vaticana are 250 pages of de Dominis’s unfinished and unpublished
manuscript Retractationum M. Antonii de Dominis Archiepiscopi Spalatensis
libri X. in totidem ipsius DE REPUBLICA ECCLESIASTICA
libros. He began to write it on 12 February 1624, but on 17 April he
was imprisoned and died in the night between 8 and 9 September of
the same year. The manuscript was dedicated to Pope Urban VIII who,
after the death of Pope Gregory XV, resumed the inquisition against de
Dominis.
Although in the title itself the author suggests that the text will relate
to the whole of De republica ecclesiastica, being unfinished, the
manuscript contains 9 (of 12) chapters only of the first of 10, or more
precisely 8 published books.
Retractation is a literary genre in which author refutes his previous
work. Here de Dominis denied his teaching about Pope and, regrettably,
changed his teaching of bishops collegiality, but never retreated from
the idea of reunion of all Christian churches. Although evidently written
under pressure, mainly in prison, in »Praefatio operis« de Dominis
insisted that only love for Christian unity inspired him to this writing.
190

ANKICA VALENTA
Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska /
Faculty of Natural Sciences and Mathematics, University of Zagreb, Croatia
BRANKO HANŽEK
Zavod za povijest i filozofiju znanosti HAZU, Zagreb, Hrvatska /
Institute for History and Philosophy of Science, Croatian Academy of Sciences
and Arts, Zagreb, Croatia
DOSTUPNOST PETRIĆEVIH DJELA I DJELA O PETRIĆU
PRETRAŽIVIH PUTEM ONLINE KATALOGA
U HRVATSKIM I EUROPSKIM KNJIŽNICAMA
O hrvatskom filozofu i znanstveniku Frani Petriću postoji opsežna
literatura u Hrvatskoj i u mnogim drugim zemljama. Mnoge ozbiljne
rasprave pojavile su se od objavljivanja njegovih prvih radova 1553.
godine do danas, a posebno pokretanjem godišnjeg interdisciplinarnog
međunarodnog znanstvenog skupa »Dani Frane Petrića« 1992. godine.
Sam nam je Petrić ostavio pozamašnu zbirku tiskanih radova i rukopisa.
Međunarodna knjižničarska zajednica do sada je mnogo učinila u
vezi unapređenja dostupnosti knjiga i druge publicirane građe postavljanjem
online kataloga na mrežu. Ovo može poslužiti da se utvrdi koliko
su Petrićeva djela i djela o njemu prisutna u online katalozima u
europskim nacionalnim knjižnicama i u knjižnicama gradova u kojima
je Petrić boravio.
Uz to, postoje rasprave o tomu koji bi oblik njegova prezimena bio
najprihvatljiviji u knjižničarskoj obradi (hrv. Petrić, lat. Patricius ili tal.
Patrizi), pa se može ustanoviti koje se prezime u online katalozima najviše
koristi, uz mnoge statističke i druge zanimljivosti.
ACCESSIBILITY OF PETRIĆ’S WORKS AND WORKS
ABOUT PETRIĆ VIA ONLINE CATALOGUE SEARCH
IN CROATIAN AND EUROPEAN LIBRARIES
There is an extensive literature about Croatian philosopher and scientist
Frane Petrić, both in Croatia and abroad. Many serious discussi­
191

ons have been initiated since the publication of his first papers in 1553,
and especially more recently within the international interdisciplinary
scientific symposium within “Days of Frane Petrić”. Petrić’s philosophical
and scientific legacy consists of an impressive collection of printed
works and manuscripts.
International Library Community has, over the years, greatly improved
access to the books and other publications by setting an online
catalogue. It may serve as a useful source for tracing his works and the
publications about him in online catalogues in European national libraries
and the libraries of the towns in which Petrić stayed.
In addition, a controversy surrounding the form of the philosopher’s
surname most appropriate for the library catalogue use (Cro. Petrić,
Lat. Patricius or It. Patrizi) is likely to be resolved in online catalogues,
along with many statistical and other curiosities.
MATJAŽ VESEL
Filozofski institut Znanstveno-istraživačkog centra Slovenske akademije
znanosti i umjetnosti, Ljubljana, Slovenija /
Institute of philosophy, Slovenian Academy of Sciences and Arts, Ljubljana,
Slovenia
FRANE PETRIĆ I ASTRONOMIJA
U Apologia pro Tychone contra Ursum Johannes je Kepler izuzetno
oštro kritizirao Petrićeva stajališta koja su se ticala astronomije. Po Keplerovu
mišljenju, izraženom u pismu Fabriciusu 4. srpnja 1603., Petrić
je »neprijatelj filozofije« (hostis philosophiae) i »zaštitnik neznanja«
(patron ignorantiae). Na čemu se temelji tako stroga Keplerova kritika?
Kako Petrić zapravo razumije astronomiju?
Po Petrićevoj Pancosmiji (1591), čitava historija astronomije – od
astronomije koncentričkih sfera, preko Ptolemejeve astronomije ekscentara
i epicikla, do Kopernikove heliocentrične astronomije i najnovije
geo-heliocentrične astronomije Tycha Brahea – nije ništa drugo nego
hrpa »tlapnji«. Njihov uzrok vidi Petrić u učenju, koje prihvaćaju svi
astronomi, »da su zvijezde na nebu pričvršćene poput čavala na ploči«.
192

To stajalište, da su zvijezde sicut nodi in tabula, dovelo je astronome,
misli Petrić, do različitih pogrešnih teorija. Zbog takvog su ishodišta
»smislili prvo i osam nebeskih sfera, a kako to nije dostajalo za rješidbu
pomola, dodaše tolike tlapnje i tolike čudovišnosti«, koje su na kraju
prouzročile »manje-više perturbaciju cijeloga svijeta, gotovo kao još
jedan novi Kaos« (Pancosmia, 91.3).
Umjesto ovih »tlapnji«, Petrić brani tezu da se planeti slobodno
kreću među zvijezdama stajačicama u tekućem eteru bez prisile tvrdih
sfera, koje po njegovu mišljenju ne postoje. Planete se kreću onako
kako ih vidimo – spiralnim, nepravilnim kretanjem, što zapravo znači,
da astronomiji za tumačenje »pomola« (apparentia) nisu potrebne nikakve
hipoteze (= modeli), nikakvi ekscentri i epicikli. Petrić objašnjava
mogućnost takvog kretanja tvrdnjom da su planete razumna živa bića
(animalia rationalia).
Na temelju tih i drugih Petrićevih stavova izloženih u Pancosmiji
moguće je povući slijedeće zaključke:
1. Petrića ne zanima astronomija kao takva, već ontologija neba.
Njegova je kritika astronomije utemeljena u njegovoj filozofiji
prirode, preciznije rečeno, na njegovoj teoriji fluidnog etera.
2. Petrić zapravo nije najbolje upoznat s onim, što se događa u
astronomiji. Stajalište o tvrdim nebeskim sferama odbacio je već
Tycho Brahe, što Petrić ne zna, iako kritizira njegov rad.
3. Petrićeva je teorija, usprkos njegovoj obrani dnevnog kretanja
Zemlje, s astronomskoga motrišta besmislica. Petrićev prijedlog
ne udovoljava onome što se od astronomije traži sve od antičkog
doba: predviđanje položaja nebeskih tijela u prošlosti i budućnosti.
4. Petrićeva kritika astronomije je (meta)fizička, filozofska. Petrić
govori sa stajališta filozofa, koji astronomiju razumije potpuno
tradicionalno kao znanost, koja se mora podrediti filozofiji. To
je u potpunoj opreci sa suštinom astronomske revolucije 16. i
17. stoljeća, kada se ta hijerarhija srušila i astronomija si je uzela
pravo odgovarati i na (prirodno)filozofska pitanja.
193

FRANE PETRIĆ AND ASTRONOMY
In his Apologia pro Tychone contra Ursum Johannes Kepler heavily
criticized Petrić’s views concerning astronomy. According to Kepler’s
view, expressed in his letter to Fabricius on 4 July 1603, Petrić is “an
enemy of philosophy” (hostis philosophiae) and “a patron of ignorance”
(patron ignorantiae). What is the basis of this heavy criticism?
How does Petrić understand astronomy?
According to Petrić’s Pancosmia (1591), all the history of astronomy–
from the homocentric astronomy, Ptolemaic astronomy of eccentrics
and epicycles, Copernican heliocentric astronomy to the most recent
geo-heliocentric astronomy of Tycho Brahe–is nothing but a bunch
of deliramenta. The reason for these astronomical deliraments lies in
the doctrine, which, according to Petrić, is accepted by all astronomers,
including Tycho Brahe, “that the stars are attached to heaven like the
nails in the board”. This position has led the astronomers to different
flawed theories. Basing their views on the supposition that the stars are
sicut nodi in tabula, they “first invented eight spheres and since it was
not sufficient to save the appearances, they added innumerable deliraments
and monstrosities,” which in the end produced “a whole new
Chaos” (Pancosmia 91.3).
Instead of these astronomical deliraments, Petrić proposes a philosophical
theory, according to which the planets move freely among the
stars in the fluid ether, without the constraint of solid spheres, which do
not exist. Planets move in the way as they appear to us: in non-uniform
spirals, which means that astronomy does not need any hypotheses
(= models) and that it can do without eccentrics and epicycles. Petrić
explains the possibility of these kinds of movement by his view that the
planets are rational living beings (animalia rationalia).
On the basis of these and other statements from Pancosmia we can
conclude the following:
1. Petrić is not interested in astronomy as such. His main interest
lies in the ontology of heaven and his criticism of astronomy
is founded in his philosophy of nature, i. e. in his theory of the
fluid ether.
194

2. Petrić is not really familiar with the the developments of contemporary
astronomy. He lists Tycho Brahe as an astronomer
who believes in hard celestial spheres, although Tycho was the
one who rejected them.
3. Despite his assertion of the daily rotation of the Earth, his theory
is astronomically absurd. Petrić fails to fulfill the basic task of
astronomy since antiquity: to predict the positions of heavenly
bodies in the past and in the future.
4. Petrić’s criticism of astronomy is (meta)physical or philosophical.
Petrić speaks from the position of philosopher and understands
astronomy in a completely traditional way, i.e. as a science
which should be subordinated to philosophy. This is completely
contrary to the essence of the astronomical revolution of the 16th
and 17th centuries, when this hierarchical order ceased to exist
and astronomy also started answering the (natural)philosophical
questions.
195

»S’alcun dipintore volesse con l’opra sua assimigliare me, ...« /
»Kad bi neki slikar htio svojim djelom prikazati mene, ...«
»Il Cornaro nono, overo della retorica perfetta«, u: Francesco Patritio,
Della retorica dieci dialoghi (In Venetia: Appresso Francesco Senese, 1562),
ff. 48b-57a, na f. 55b.

18. DANI FRANE PETRIĆA
Adresar izlagača
18th DAYS OF FRANE PETRIĆ
Addresses of the speakers

Međunarodni simpozij
FILOZOFIJA I MEDIJI
International Symposium
PHILOSOPHY AND MEDIA
Sead Alić
Centar za filozofiju medija i
mediološka istraživanja
Petrovogorska 18
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: sead.alic@phenomedia.org
URL: www.seadalic.com
Vladimir Barović
Univerzitet u Novom Sadu
Filozofski fakultet
Dr. Zorana Đinđića 2
21000 Novi Sad
Serbia
e-mail: barovic@neobee.net
Bojan Basrak
Gredice 6
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: bbasrak@ffzg.hr
Jasna Burić
Hrvatska radiotelevizija
Znanstveni program
Prisavlje 3
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: jasna.buric@hrt.hr
Krešimir Cerovac
Našička 2
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: kresimir.cerovac@zg.t-com.hr
Sandra Citković
Sveučilište u Zagrebu
Filozofski fakultet
Odsjek za pedagogiju
Ivana Lučića 3
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: scitkovi@ffzg.hr
Stanko Crnobrnja
Univerzitet Crne Gore
Fakultet dramskih umjetnosti
Baja Pivljanina 5
81250 Cetinje
Montenegro
e-mail: stanner@verat.net
Ankica Čakardić
Zvonigradska 41
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: acakardic@ffri.hr
199

Igor Čatić
Sveučilište u Zagrebu
Fakultet strojarstva i brodogradnje
Ivana Lučića 5
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: icatic@fsb.hr
Ćiril Čoh
Široke ledine 14
42000 Varaždin
Croatia
e-mail: ciril.coh@vz.t-com.hr
Dragan Ćalović
Megatrend univerzitet
Fakultet za kulturu i medije
Ul. Goce Delčeva 9
11070 Novi Beograd
Serbia
e-mail: dcalovic@megatrend.edu.rs
Bruno Ćurko
Institut za filozofiju
Ulica grada Vukovara 54
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: bcurko@ifzg.hr
Davorin Ćuti
Kneza Branimira 26
31221 Josipovac/Osijek
Croatia
e-mail: davorin.cuti@gmail.com
Ivan Dodlek
Kaptol 29
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: ivan.dodlek@zg.t-com.hr
Marko Đorđević
Radovana Simića Cige 7/1
11000 Beograd
Serbia
e-mail: markomdj@beotel.net
Ante Gavranović
Bosanska 8/I
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: ante.gavranovic1@zg.t-com.hr
Michael George
St. Thomas University
Religious Studies Department
Fredericton, New Brunswick
Canada E3B 5G3
e-mail: mgeorge@stu.ca
Stanko Gerjolj
Maistrova 2
1000 Ljubljana
Slovenia
e-mail: stanko.gerjolj@teof.uni-lj.si
Ivo Govorko
Omiška 10
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: ivo_33ayin@hotmail.com
Ivana Greguric
J. Marohnića 4c
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: ibanez_ivana@yahoo.com
200

Boris Gunjević
Teološki fakultet
»Matija Vlačić Ilirik«
Radićeva 34
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: boris.gunjevic@zg.t-com.hr
Snježan Hasnaš
Ante Jakšića 32
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: s.hasnas@mail.inet.hr
Hajrudin Hromadžić
Turinina 10
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: hhromadz@ffzg.hr
Miroslav Huzjak
Veslačka 13
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: miroslav.huzjak@ufzg.hr
Vlatko Ilić
Univerzitet umetnosti u Beogradu
Fakultet dramskih umetnosti
Bulevar umetnosti 20
11070 Novi Beograd
Serbia
e-mail: vlatkoilic@sezampro.rs
Mirko Jakić
Milićeva 88
21000 Split
Croatia
e-mail: mirko.jakic@st.t-com.hr
Blanka Jergović
Hrvatska radiotelevizija
Prisavlje 3
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: b.jergovic@hrt.hr
Zoran Jevtović
Megatrend univerzitet
Fakultet za kulturu i medije
Ul. Goce Delčeva 9
11070 Novi Beograd
Serbia
e-mail: zjevtovic@megatrend.edu.rs
Hrvoje Jurić
Sveučilište u Zagrebu
Filozofski fakultet
Odsjek za filozofiju
Ivana Lučića 3
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: hjuric@ffzg.hr
Ivan Jurić
Horvaćanska 172
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: stillmonk@gmail.com
Tomas Kačerauskas
Saulėtekio al. 11
10223 Vilnius-40
Lithuania
e-mail: tomas@hi.vgtu.lt
201

Boris Kozjak
Ulica Brune Bušića 20
10020 Zagreb
Croatia
e-mail: boris.kozjak@lutrija.hr
Marijan Krivak
III. Pile 2
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: marijan.krivak2@zg.t-com.hr
Tomislav Krznar
A. Šercera 17
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: tomislav_krznar@yahoo.com
Gottfried Küenzlen
Universität der Bundeswehr München
Institut für Theologie und Ethik
85577 Neubiberg
Germany
e-mail: gottfried.kuenzlen@unibw.de
Damir Kukić
Univerzitet u Zenici
Pedagoški fakultet
Zmaja od Bosne 56
72000 Zenica
Bosnia and Herzegovina
e-mail: damir.kukic@pf.unze.ba
Mislav Kukoč
Sveučilište u Splitu
Filozofski fakultet
Teslina 12
21000 Split
Croatia
e-mail: mkukoc@pilar.hr
Fabio Leone
Široke ledine 14
42000 Varaždin
Croatia
e-mail: fabioleonemail@yahoo.com
Arafat Muftah Majuf
Ul. Rudi Čajaveca 10
11160 Mirijevo III, Beograd
Serbia
e-mail: pdalija@kbcnet.rs
Nenad Malović
Sveučilište u Zagrebu
Katolički bogoslovni fakultet
Vlaška 38
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: nenad.malovic@vz.t-com.hr
Stjepan Malović
Bernardijeva 6
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: stjepan.malovic@zg.t-com.hr
Béla Mester
MTA Filozófiai Kutatóintézete
1398 Budapest 62, Pf.: 594
Hungary
e-mail: mester@webmail.phil-inst.hu
Matko Meštrović
Ekonomski institut
Trg J. F. Kennedya 7
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: matko.mestrovic@zg.t-com.hr
202

Dorotea Milas
Gračanska cesta 41
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: dmilas@matica.hr
Saša Milić
Krajinska 3
11307 Vinča
Serbia
e-mail: scilim@eunet.rs
Angelina Milosavljević-Ault
Akademija lepih umetnosti
Takovska 49a
11000 Beograd
Serbia
e-mail: andjelijam@gmail.com
Arto Mutanen
Saimaankatu 11
15140 Lahti
Finland
e-mail: arto.mutanen@lut.fi
Krunoslav Nikodem
Sveučilište u Zagrebu
Filozofski fakultet
Odsjek za sociologiju
Ivana Lučića 3
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: knikodem@ffzg.hr
Ana Ofak
Bauhaus Universität Weimar
Graduiertenkolleg »Mediale
Historiographien«
99421 Weimar
Germany
e-mail: ana.ofak@culture.hu-berlin.de
Žarko Paić
Sveučilište u Zagrebu
Tekstilno-tehnološki fakultet
Prilaz baruna Filipovića 30
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: zarko.paic@zg.t-com.hr
Attila Pató
Na Okrouhlíku 684
Hradec Králové 500 02
Czech Republic
e-mail: attila.pato@gmail.com
Livia Pavletić
Đorđićeva 6
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: livia@centar-fm.org
Katarina Peović Vuković
Ulica grada Vukovara 52c
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: kpvukovic@ffri.hr
203

Tomislav Petković
Sveučilište u Zagrebu
Fakultet elektrotehnike i računarstva
Zavod za primijenjenu fiziku
Unska 3
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: tomislav.petkovic@fer.hr
Blaženka Poljak
Mošćenička 15
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: blaz_sky_blue@yahoo.com
Boris Postnikov
Davorina Bazjanca 19
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: bpostnikov@gmail.com
Erika Prijatelj
Ul. Josipine Turnograjske 8
p.p. 1618
1000 Ljubljana
Slovenia
e-mail: erika_prijatelj@hotmail.com
Ifigenija Račić
Sveučilište u Zagrebu
Hrvatski studiji
Borongajska cesta 83d
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: iracic@hrstud.hr
Mario Rebac
Grabeščak 12A
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: mario.rebac@zg.t-com.hr
Renata Relja
Sveučilište u Splitu
Filozofski fakultet
Odsjek za sociologiju
Zajčeva bb
21000 Split
Croatia
e-mail: rrelja@ffst.hr
Dino Rudić
Domovinskog rata 16
23000 Zadar
Croatia
e-mail: rudic.dino@gmail.com
Maja Rujnić-Sokele
Sveučilište u Zagrebu
Fakultet strojarstva i brodogradnje
Ivana Lučića 5
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: mrujnic@fsb.hr
Slobodan Sadžakov
Univerzitet u Novom Sadu
Filozofski fakultet
Dr. Zorana Đinđića 2
21000 Novi Sad
Serbia
e-mail: ssadzakov@yahoo.com
204

Verena Schuh
Ottilienstrasse 2
44892 Bochum
Germany
e-mail: ethna.uebel@web.de
Karl Sierek
Universität Jena
Philosophische Fakultät
Lehrstuhl für Geschichte und
Ästhetik der Medien
Ernst-Abbe-Platz 8
07743 Jena
Germany
e-mail: karl.sierek@uni-jena.de
Korana Simonović
Drašnička 8
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: ksimonov@ffzg.hr
Josip Šimić
Vrbanićeva 35
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: josip.simic1@zg.t-com.hr
Gordana Škorić
Sveučilište u Zagrebu
Filozofski fakultet
Odsjek za filozofiju
Ivana Lučića 3
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: gordana.skoric@zg.t-com.hr
Fulvio Šuran
Sveučilište Jurja Dobrile u Puli
Filozofski fakultet
I. Matetića Ronjgova 1
52100 Pula
Croatia
e-mail: fsuran@ffpu.hr
Marija Todorovska
Kozara 34
1000 Skopje
Macedonia
e-mail: brilhonosolhos@yahoo.fr
Lino Veljak
Sveučilište u Zagrebu
Filozofski fakultet
Odsjek za filozofiju
Ivana Lučića 3
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: veljak@yahoo.com
Rade Veljanovski
Dr. Ivana Ribara 140
11000 Beograd
Serbia
e-mail: rade.veljanovski@fpn.bg.ac.rs
Marica Vernazza
Sveučilište u Zadru
Odjel za filozofiju
Obala kralja Petra Krešimira IV. 2
23000 Zadar
Croatia
e-mail: vernazza@unizd.hr
205

Nenad Vertovšek
Stomorica 7
23000 Zadar
Croatia
e-mail: nenad.vertovsek@zd.t-com.hr
Dafne Vidanec
Gajnice 11
10090 Zagreb
Croatia
e-mail: dafne_vidanec@yahoo.com
Janez Vodičar
Ob Ljubljanici 34
1000 Ljubljana
Slovenia
e-mail: janez.vodicar@guest.arnes.si
Ivana Zagorac
Sveučilište u Zagrebu
Filozofski fakultet
Odsjek za filozofiju
Ivana Lučića 3
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: ivana.zagorac@gmail.com
Nada Zgrabljić Rotar
Vinogradska cesta 130
10000 Zagreb
Croatia
e-mail: nrotar@unizd.hr
Divna Vuksanović
Univerzitet umetnosti u Beogradu
Fakultet dramskih umetnosti
Bulevar umetnosti 20
11070 Novi Beograd
Serbia
e-mail: divnavuk@eunet.yu
206

16. simpozij
PETRIĆ I RENESANSNE
FILOZOFSKE TRADICIJE
16th Symposium
PETRIĆ AND RENAISSANCE
PHILOSOPHICAL TRADITIONS
Davor Balić
Filozofski fakultet Sveučilišta »Josip
Juraj Strossmayer« u Osijeku
Odsjek za filozofiju
Lorenza Jägera 9
HR–31000 Osijek
Croatia
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Mali Potočec 95
HR–48260 Križevci
Croatia
e-mail: davor.balic@kc.t-com.hr
Erna Banić-Pajnić
Institut za filozofiju
Ulica grada Vukovara 54
HR–10000 Zagreb
Croatia
e-mail: erna@ifzg.hr
Luka Boršić
Institut za filozofiju
Ulica grada Vukovara 54
HR–10000 Zagreb
Croatia
e-mail: luka.borsic@zg.t-com.hr
Krešimir Čvrljak
Zavod za povijest hrvatske
književnosti, kazališta i glazbe HAZU
Opatička 18
HR–10000 Zagreb
Croatia
e-mail: cvrljakk@hazu.hr
Bruno Ćurko
Institut za filozofiju
Ulica grada Vukovara 54
HR–10000 Zagreb
Croatia
e-mail: bcurko@ifzg.hr
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Andrije Hebranga 10e
HR–23000 Zadar
Croatia
Heda Festini
Tizianova 35
HR–51000 Rijeka
Croatia
e-mail: heda.festini@ri.t-com.hr
207

Mihaela Girardi-Karšulin
Institut za filozofiju
Ulica grada Vukovara 54
HR–10000 Zagreb
Croatia
e-mail: mihaela.girardi-karsulin@
zg.t-com.hr
Branko Hanžek
Zavod za povijest i filozofiju znanosti
HAZU
Ante Kovačića 5
HR–10000 Zagreb
Croatia
e-mail: bhanzek@hazu.hr
Ivan Kapec
Nacionalna i sveučilišna knjižnica
Zagreb
Zbirka rukopisa i starih knjiga
Hrvatske bratske zajednice 4
HR–10000 Zagreb
Croatia
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Pavla Lončara 19
HR–10360 Sesvete
Croatia
e-mail: ivkapec@gmail.com
Persida Lazarević di Giacomo
Università degli studi
»G. D’Annunzio« Chieti-Pescara
Facoltà di Lingue e Letterature
Straniere
Dipartimento di Scienze Linguistiche
e Letterarie
Viale Pindaro, 42
I–65127 Pescara
Italia
e-mail: persida.lazarevic@email.it
Ivica Martinović
Institut za filozofiju
Ulica grada Vukovara 54
HR–10000 Zagreb
Croatia
e-mail: ivica@ifzg.hr
Tomáš Nejeschleba
Palacký University
PO Box 87, Purkrabska 2
CZ–77187 Olomouc 1
Czech Republic
e-mail: nejes@ffnw.upol.cz
Snježana Paušek-Baždar
Zavod za povijest i filozofiju znanosti
HAZU
Ante Kovačića 5
HR–10000 Zagreb
Croatia
e-mail: spbazdar@hazu.hr
Estella Petrić-Bajlo
Mihovila Pavlinovića 9
HR–23000 Zadar
Croatia
e-mail: estella.petric-bajlo@zadar.net
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Sveučilište u Zadru
Odjel za engleski jezik i književnost
Obala kralja Petra Krešimira IV br. 2
HR–23000 Zadar
Croatia
208

Relja Seferović
Zavod za povijesne znanosti HAZU u
Dubrovniku
Lapadska obala 6
HR–20000 Dubrovnik
Croatia
e-mail: reljaseferovic@yahoo.co.uk
Ivana Skuhala Karasman
Institut za filozofiju
Ulica grada Vukovara 54
HR–10000 Zagreb
Croatia
e-mail: ivana_skuhala@yahoo.com
Igor Škamperle
Tbilisijska 36
SI–1000 Ljubljana
Slovenia
e-mail: igor.skamperle@guest.arnes.si
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Univerza v Ljubljani
Filozofska fakulteta
Oddelek za sociologijo
Aškerčeva 2
SI–1000 Ljubljana
Slovenia
Stjepan Špoljarić
Zeleni trg 3b
HR–10000 Zagreb
Croatia
e-mail: stjepan.spoljaric@mvpei.hr
Fulvio Šuran
Sveučilište »Juraj Dobrila« u Puli
Preradovićeva 1
HR–52100 Pula
Croatia
e-mail: fsuran@ffpu.hr
Vesna Tudjina
Zavod za povijesne i društvene
znanosti HAZU
Odsjek za povijesne znanosti
Strossmayerov trg 2
HR–10000 Zagreb
Croatia
e-mail: vesnatg@hazu.hr
Ankica Valenta
Prirodoslovno-matematički fakultet
Sveučilišta u Zagrebu
Fizički odsjek
Bijenička cesta 32
HR–10000 Zagreb
Croatia
e-mail: valenta@phy.hr
Matjaž Vesel
Filozofski inštitut ZRC SAZU
Novi trg 2
SI–1000 Ljubljana
Slovenija
e-mail: matjaz.vesel@guest.arnes.si
Branko Vujanović
Medvedgradska 1/B
HR–10000 Zagreb
Croatia
e-mail: branko.vujanovic@zg.t-com.hr
209

SPONZORI
18. DANA FRANE PETRIĆA
SPONSORS OF
THE 18th DAYS OF FRANE PETRIĆ

STALNI SPONZORI DANA FRANE PETRIĆA /
REGULAR SPONSORS OF THE DAYS OF FRANE PETRIĆ
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske /
Ministry of Science, Education and Sports of the Republic of Croatia
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske /
Ministry of Culture of the Republic of Croatia
Grad Cres /
Town of Cres
ZLATNI SPONZOR /
GOLDEN SPONSOR
213

PODUPIRATELJI /
SUPPORTERS
Hrvatska turistička zajednica /
Croatian National Tourist Board
MEDIJSKI POKROVITELJ /
MEDIA PATRON
Radio Antena Zagreb 89,7
214

DANI FRANE PETRIĆA
Kronologija
1992.–2009.
THE DAYS OF FRANE PETRIĆ
Chronology
1992–2009

1992 Suvremena filozofska gibanja u Hrvatskoj, Sloveniji i Herceg-Bosni
/ Contemporary Philosophical Movements in Croatia, Slovenia
and Bosnia and Herzegovina
1993 Platon i platonizam / Plato and Platonism
Jezik i mišljenje, književnost i filozofija / Language and Thought,
Literature and Philosophy
Stručni skup nastavnika filozofije i logike / Meeting of Lecturers
of Philosophy and Logic
1994 Platon – platonizam – Petrić / Plato – Platonism – Petrić
Filozofija prirode / Philosophy of Nature
1995 Platon – platonizam – Petrić / Plato – Platonism – Petrić
Ekologija / Ecology
1996 Platon – platonizam – Petrić / Plato – Platonism – Petrić
Lijepo u prirodi i umjetnosti / The Beautiful in Nature and the Fine
Arts
1997 400. obljetnica smrti Frane Petrića / 400th Anniversary of the Death
of Frane Petrić
1998 Platon – platonizam – Petrić / Plato – Platonism – Petrić
Izazovi bioetike / The Challenges of Bioethics
1999 Petrić – platonizam – aristotelizam / Petrić – Platonism – Aristotelianism
Teorija kaosa / Theory of Chaos
2000 Petrić – platonizam – aristotelizam / Petrić – Platonism – Aristotelianism
Filozofija vremena / Philosophy of Time
2001 Petrić – platonizam – aristotelizam / Petrić – Platonism – Aristotelianism
Bioetika i znanost u novoj epohi / Bioethics and Science in the New
Epoch
217

2002 Petrić – platonizam – aristotelizam / Petrić – Platonism – Aristotelianism
Filozofija i tehnika / Philosophy and Technology
2003 Petrić – platonizam – aristotelizam / Petrić – Platonism – Aristotelianism
Demokracija i etika / Democracy and Ethics
2004 Petrić i renesansne filozofske tradicije / Petrić and Renaissance
Philosophical Traditions
Filozofija i odgoj u suvremenom društvu / Philosophy and Education
in Contemporary Society
2005 Petrić i renesansne filozofske tradicije / Petrić and Renaissance
Philosophical Traditions
Teorija relativnosti i filozofija: Povodom 100. obljetnice Einsteinove
Specijalne teorije relativnosti / Theory of Relativity and Philosophy:
In Celebration of the 100th Anniversary of Einstein’s Special
Theory of Relativity
2006 Petrić i renesansne filozofske tradicije / Petrić and Renaissance
Philosophical Traditions
Filozofija, znanost, religija: kompleksnost odnosa i granice dijaloga
/ Philosophy, Science, Religion: Complexity of Relations and
Limits of Dialogue
2007 Petrić i renesansne filozofske tradicije / Petrić and Renaissance
Philosophical Traditions
Čovjek i kultura / Human and Culture
2008 Petrić i renesansne filozofske tradicije / Petrić and Renaissance Philosophical
Traditions
Filozofija i globalizacija / Philosophy and Globalization
2009 Petrić i renesansne filozofske tradicije / Petrić and Renaissance Philosophical
Traditions
Filozofija i mediji / Philosophy and Media
218

IZDAVAČ:
BIBLIOTEKA:
ZA IZDAVAČA:
UREDNICI:
POSLOVNA TAJNICA:
PRIJEVODI I LEKTURA:
KOREKTURA:
PRIJELOM TEKSTA:
Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb
Filozofski glasnik
NIZ: Libellus 17
Pavo Barišić
Ivana Zagorac, Ivica Martinović
Mira Matijević
Vesna Baće, Veronika Bauer, Anita Groznica,
Snježan Hasnaš, Hrvoje Jurić, Ivica Martinović,
Slađana Sadžakov, Toni Škeva i autori
Hrvoje Jurić, Ivica Martinović, Ivana Zagorac
OCEAN GRAF, Zagreb
TISAK: GRAFO MARK, Zagreb
NAKLADA:
300 primjeraka
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice
u Zagrebu pod brojem 715113.
ISBN 978-953-164-138-2