Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...

GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN
“većoj” mjeri. 28 Debata koju su artikulirali marksisti u različitim razdobljima vodila se o
tome kako bi trebalo provesti političku transformaciju: na evolucijski način – postupnim
približavanjem duž putanje poboljšanja (neka vrsta darvinske evolucije u kojoj je vladavina
proletarijata povijesna nužnost) – ili pak na revolucionaran način, brzim i odlučnim
raskidom s prošlošću. Drugim riječima, marksisti su u različitim razdobljima pitali treba
li promjena stići smanjenjem boli – postaju li stvari postupno boljima sve dok ne budu
dobre, uz opasnost da sa smanjenjem boli društvo postane zadovoljno i pomirljivo? (U
tom slučaju bol bi trebalo smatrati sredstvom samodiscipliniranja). Na jednom kraju
spektra u kojemu manje zlo zauzima središte nalaze se utopistički apsolutisti, koji vjeruju
da je svaki mogući dobitak u sadašnjosti beznačajan s obzirom na bitno kompromisno
stanje svijeta. Dio strukture te argumentacije nalazimo u načelu politique du pire – politike
koja čini stvari gorima kako bi ubrzala političku promjenu – ili u teoriji dolorizma,
koji bol smatra duhovnim iskustvom koje dopušta ljudima da jasnije sagledaju stvarnost.
Opasnost je, dakako, bila u tome da se stvari počnu naprosto sve više pogoršavati. Ustvari,
marksisti su naizmjence koristili te pristupe u različitim razdobljima i situacijama,
na taktički način.
Argument manjega zla artikulirao je na drugačiji način Herbert Marcuse u kontekstu
rasprava koje su se ticale marksističkog stajališta prema fašističkoj prijetnji: u usporedbi
s neofašističkim društvom, definiranim kao “suspenzija” građanskih prava i sloboda,
suzbijanje svake oporbe, militarizacija i totalitarna manipulacija naroda te buržujska
demokracija čak su i u svome monopolističkom obliku još uvijek nudili priliku (posljednju
priliku?) za tranziciju u socijalizam te za obrazovanje (u teoriji i praksi) i organizaciju
kako bi se ta tranzicija pripremila. Suočava li se nova ljevica, dakle, sa zadaćom obrane
te demokracije? Obranom kao manjim zlom: manjim od samoubojstva i potlačenosti.
A suočena je i sa zadaćom obrane te demokracije dok istodobno napada njezine
kapitalističke temelje. 29
Marcuse je smatrao da je buržujska demokracija, s njezinom slobodom govora i
udruživanja te prostorom za samoorganizaciju (radnika i žena, na primjer) po sebi manje
zlo od diktature, ali da također nudi stvarnu mogućnost vlastite subverzije i konačne
transformacije. “Braniti demokraciju i istodobno napadati njezine kapitalističke temelje”
artikulacija je nužnog paradoksa: može li se braniti demokracija u njezinu liberalnom
obliku protiv nadirućeg zla fašizma ako se čitavo to vrijeme napadaju njezini temelji?
***
Problem koji je artikulirao Marcuse donekle su relevantni za političke nedaće koje danas
prate raznovrsne nevladine aktiviste: oni su, na primjer, nepopustljivi u oporbi prema
neoliberalnom globalnom poretku i tržišnoj hegemoniji, ali istodobno koriste njihove
(infra)strukture te čak povremeno surađuju s njihovim institucijama. Pregovaranje
o tom paradoksu – a “pregovaranje” može zaslužiti to ime samo ako nastoji približiti
nespojive pozicije – zacijelo je važan izazov za današnje aktiviste. Kako se angažirati u
provođenju “manjeg zla”, ali nastojati mobilizirati učinak tog djelovanja u službi većih
političkih zahtjeva; kako djelovati “iznutra” u sustavima, a da se istodobno gleda dalje
od njih te se čak požuruje njihov kraj? Jasno je da je argument kako je načelo manjeg
zla opasno jer može proizvesti više štete kontradiktoran, baš kao što je kontradiktorno
tvrditi da je manje zlo izbjegavati argument manjega zla. 30 Ne sugeriram niti da bi
trebalo dati prednost strašnim spektaklima “većih zala” nad inkrementalnom štetom