Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...

edukciju patnje. 25
Put prema utopiji popločan je manjim zlima
Argumenti manjega zla ne artikuliraju se samo s gledišta Moći, nego i u odnosu na
pokušaje da se ona svrgne i zamijeni. Zanimljiv primjer nalazimo u raspravi o skraćenju
radnoga dana u Marxovu Kapitalu. Za razliku od revolucionarnih i militantnih komunista
koji su prosvjedovali protiv skliznuća u mlaku, reformističku politiku odabiranja manjega
zla i ulaska u kompromis s kapitalom, koji bi mogao odvratiti borbu od apsolutnog ideala
komunizma, Marx je smatrao da je postizanje desetosatnog radnog dana golema pobjeda
za engleski proletarijat. Desetosatni radni dan umanjuje trajanje zla, ali “normalizira” i
regulira izrabljivanje. S druge strane, prema Marxu, on omogućuje četrnaest sati provedenih
izvan posla, tijekom kojih “radnik može zadovoljiti svoje intelektualne i društvene
potrebe”, te omogućuje proleterima da organiziraju i nastave borbu. Marxov argument
bio je taj da manje zlo daje proleterima prostora za izgradnju organizacijske platforme,
svijesti i iskustva koji su im potrebni za preuzimanje sredstava za proizvodnju. Ono stvara
produktivne sile koje su sposobne za generiranje dovoljnog viška kako bi se socijalizmu
i proletarijatu omogućilo da se nastavi boriti i izgradi nešto bolje. 26 Njegov krajnji cilj
još uvijek je, dakako, bio ukidanje države. Ali razvijeni kapitalizam nije se samo smatrao
manjim zlom u usporedbi s “primitivnom manufakturom”, nego je također bio transformacija
koja je činila bolji svijet mogućim. Marx je smatrao borbu za skraćenje radnoga
dana jednim od putova koji se potencijalno otvara za buduću borbu: “ograničenje radnoga
dana preliminarni je uvjet bez kojega bi nužno propali svi daljnji pokušaji poboljšanja
i emancipacije”. 27 Paradoksalna je činjenica, kao što znamo, da je do najveće ekspanzije
britanske industrije došlo nakon sporazuma o normalizaciji radnog dana.
Slično tome, iako u drugo vrijeme, Lenjin, Kautsky, Luxemburg, Trocki (!) i Gramsci
uhvatili su se u koštac s problemom borbe za kompromisne dobitke, ovdje i sada, s jedne
strane, dok su se s druge također borili za bolji svijet. Oni su se u različitim momentima
zalagali za taktičke borbe za neposredne dobitke, zastupajući sindikate, čija je funkcija
bila postići bolji sporazum za radnike u izrabljivačkom sustavu; ali nitko od njih nije mislio
da su sindikati sve što je moguće i nitko od njih nije bio zadovoljan pukim postizanjem
boljeg sporazuma u tom izrabljivačkom sustavu.
Napetosti između evolucijskog i revolucionarnog marksizma artikulirale su se različito u
odnosu na različite povijesne trenutke: tijekom Prvog svjetskog rata bila je to polemika
protiv socijalpatriota, a Lenjin je naglašavao razliku između različitih razdoblja i trendova:
Za razliku od jučerašnjice, borba za socijalističku vlast sada je došla na dnevni red u Europi.
Socijalistička radnička klasa stupila je na scenu kao kandidat za samu vlast. To znači
da će možda još uvijek postojati “manja” i “veća” zla (jer njih će uvijek biti), ali mi ne
moramo birati između tih zala, budući da predstavljamo alternativu jednima i drugima,
alternativu koja je povijesno zrela. Štoviše, u uvjetima imperijalizma jedino ta revolucionarna
alternativa nudi ikakav doista progresivan izlaz, ikakvu mogućnost ishoda
koji uopće nije zlo. Oba ratna tabora nude samo reakcionarne posljedice, u “manjoj” ili
GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN