Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...

GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN
mogućih svjetova: “Pokazati da je arhitekt mogao učiniti nešto bolje znači smatrati
njegovo djelo manjkavim […] ako je manje zlo relativno dobro, onda je manje dobro
relativno zlo”. Leibnitz razvija koncepciju Boga u stvaranju svijeta i upravljanju njime
kao matematičar koji rješava problem minimuma u proračunu varijacija. Ovaj svijet mora
biti najbolji mogući i najuravnoteženiji svijet, budući da ga je stvorio savršeni Bog. Bog
upravlja tako što između beskonačnog broja mogućih svjetova određuje i bira onaj za koji
je sveukupnost nužnoga zla minimalna. U Leibnizovoj složenoj božanskoj ekonomiji zlo
po definiciji postoji na najnižoj mogućoj razini. Ako se zlo regulira na toj najnižoj razini,
onda su sva zla ustvari uvijek manja zla. Iskaz da živimo u “najboljem od svih mogućih
svjetova” čuveno je parodirao Voltaire u Candideu, gdje ga njegov lik nalik na Leibniza,
dr. Pangloss, ponavlja kao mantru.
Računalni stroj za redukciju zla
Razni aspekti argumentacije manjega zla sekularizirani su i uvršteni u moderne artikulacije
etike i politike. Foucault je tvrdio kako je upravo na osnovi “ekonomske teologije”
suvremena vlast – vladavina nad ljudima i stvarima – poprimila oblik ekonomije: “Mi
prelazimo s umijeća vladanja prema načelima koja su bila izvedena iz tradicionalnih
vrlina (mudrosti, pravednosti, slobodoumnosti, širokogrudnosti, poštivanja božanskih zakona
i ljudskih običaja) […] na umijeće vladanja koje pronalazi načelo svoje racionalnosti
[…] u državi”. 22 Prema njegovu mišljenju, od kraja šesnaestog do osamnaestog stoljeća
nasljeđe pastoralne vlasti asimilirano je u praksu vladavine – biopolitički oblik vlasti koja
se vršio nad stanovništvom u svrhu regulacije i upravljanja njegovim zdravljem, srećom,
sposobnošću reprodukcije i produktivnošću – dok se pastoralna vlast nad pojedincem –
partikularna providnost – razvila u disciplinarnu tehnologiju koja subjektivizira pojedinca
u različitim institucijama i zgradama: zatvoru, kasarni, školi i bolnici.
Nadovezujući se na Foucaultov rad na upravljivosti i disciplini te neposredno
promišljajući pitanje manjega zla, filozof Adi Ophir pokazao je kako se panoptikum, osim
što je mehanizam discipline, kontrole i subjektivizacije, također može protumačiti kao
zatvoreni sustav za regulaciju i redukciju zla. 23 Tu je nužno spomenuti kako Bentham više
nije promatrao dobro i zlo kao metafizičke kategorije, nego prije kao sveukupnost dobrih
i loših stvari. On je definirao zadaću vlade kao minimalizaciju loših stvari i maksimalizaciju
dobrih. Ta je ekonomija u središtu “načela korisnosti”. Opći aspekt argumenta
manjega zla stoga se tiče oblika u kojima se izražava “veće dobro”.
Panoptikum, zatvoreni sustav koji regulira sve što se utječe u nj i istječe iz njega, prema
Ophiru je mehanizam sa svrhom da omogući proračun (neka vrsta proto-kompjutera?)
i redukciju zala. 24 Panoptikum je dizajniran tako da dovodi do savršenstva posljedice
svakog čina koji se izvrši unutar njega. Opservacija i kontrola individualnih postupaka,
koje panoptikum proizvodi, upravo je onaj uvjet koji čini proračun mogućim. Sustav je
konstruiran tako da je, bez obzira na to koliko se zla unijelo, zajamčeno da će iz njega
izaći “manje zlo”. Iako taj stroj proizvodi kolateralno zlo – a Benthamu je jasno da su i
sama kazna i trenje koje stroj proizvodi zlo – on jamči, kako je Bentham nastojao uvjeriti
političare svoga vremena, redukciju tih zala i boli koju nanosi njihov tretman na nužni
minimum. Ophir stoga tumači Benthamov panoptikum kao perpetuum mobile korisnosti,
preteču panoptičkog društva koje je i samo postalo strojem za izračun i redukciju zala;
kao sam dijagram biomorala (nužni pandan biopolitici), usredotočen na povećanje sreće i