Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...

skali od manje ili više nečega, nečeg manjeg ili većeg.
Upravo je s pomoću te koncepcije zla Augustin prišao problemu manjega zla. Za njega
manje zlo nije dopustivo, budući da očito krši Pavlovo načelo “ne činimo zlo da dođe dobro”.
Ipak, ono se može tolerirati u određenim okolnostima. Kako bi se manje zlo moglo
tolerirati, situacija treba biti definirana na takav način da je zli ishod koji bi iz nje mogao
proizaći nužna i neizbježna posljedica izvršavanja individualnih i kolektivnih dužnosti.
U Augustinovoj ekonomiji manjih i većih zala bolje je tolerirati prostitutke u društvu
nego riskirati preljub i bolje je ubiti napadača prije nego što on uspije ubiti nedužnog
putnika. 20 Na taj način načelo manjega zla stapa se s konceptom prevencije, a Augustinovo
opravdanje za prevenciju tiče se pravednosti. Čak i rat može biti pravedan pod
određenim uvjetima. Prema načelima pravednog rata, rat bi trebalo smatrati “pravednim”
ako oni koji ga vode to čine s namjerom da rade dobro ili nastoje ispuniti neku
pravednu svrhu (kao što su to stoljećima kasnije bili Križarski ratovi), ili pak sa željom
da ostvare mir, što znači da ne vode rat u svrhu vlastite dobiti ili demonstracije sile.
Osim toga, pravedne ratove moraju voditi propisno postavljene vlasti s organiziranom
vojskom.
Stoga nije slučajnost da se diskurs o manjem zlu razvio u vrijeme kada je kršćanska
Crkva stekla pravi apetit i pravu sposobnost za primjenu političke i vojne sile. Augustin,
kršćanin iz 4. stoljeća, naučavao je u vrijeme kada je kršćanstvo već steklo moć upravljanja
većim društvima te je pokušavao pomiriti kršćanski pacifizam sa svijetom politike i
obvezama rimskih građana.
Važno je da je Augustin vidio smanjenje zla kao dio opće sklonosti prema dobru i potrage
za preobrazbom. Za razliku od tradicije liberalne etike koja se na njega pozivala, u Augustinovu
nauku napredovanje prema savršenstvu ne postiže se niti zadovoljava manjim
nesavršenstvom. Samo želja za savršenstvom može u duši uništiti one aspekte zla
koji je kaljaju. 21 Takvo napredovanje – smanjenje zla – jedini je put prema savršenstvu i
konačnoj preobrazbi zemaljskog kraljevstva u nebesko. Pojedinac mora težiti onoj vrsti
savršenstva koja će ga dovesti bliže Bogu, pomoći prevladavanju onog zemaljskog i time
potaknuti njegovu preobrazbu.
Općeniti aspekti problema manjega zla artikulirani su i u drugim teološkim raspravama
o ekonomskoj osnovi božanske vladavine – pitanju o podrijetlu i regulaciji zla. Ono je
bilo vezano uz vječno pitanje teološke filozofije: ako Bog upravlja svijetom i ako je Božja
ekonomija nužno sasvim savršena, kako možemo objasniti zlo – prirodne katastrofe,
bolest, zločine?
U kontekstu istraživanja ekonomije kao oblika upravljačke sile Giorgio Agamben raspravlja
o jednoj od prvih formulacija tog pitanja, onoj Aleksandra iz Afrodizije, jednog od kasnijih
komentatora Aristotela iz drugog stoljeća: Bog je u svojoj providnosti postavio opće
zakone koji su uvijek dobri, ali zlo proizlazi iz tih zakona kao kolateralna nuspojava. Na
primjer: kiša je očito nešto dobro, ali su kolateralne nuspojave kiše poplave. Kolateralne
posljedice – loše posljedice božanske vladavine – stoga nisu akcidentalne, nego određuju
samu strukturu vladalačkog djelovanja. Štoviše, upravo kroz te kolateralne posljedice
božanska vladavina postaje djelatnom.
Tisuću petsto godina kasnije, Leibnitz je u svojoj Teodiceji pokušao riješiti isto vječno
pitanje na ponešto drugačiji način. Njegova namjera također je bila pomiriti prividne
greške i nesavršenosti u svijetu, što on čini tvrdnjom da je ovaj svijet najbolji od svih
GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN