Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...

GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN
Jedna od putanja koncepta manjega zla potekla je iz rane kršćanske teologije, nakon čega
je sekularizirana i uvrštena u utilitarističke osnove liberalne etike. Ona je stvorila osnovu
za filozofiju “etičkog realizma”, koju su različito formulirali George Kennan i Hans Morgenthau.
Etički realizam ima korijene u misli sv. Augustina i sv. Tome Akvinskog, a ustraje
na nekim etičkim ograničenjima država i vojne akcije. On vidi ulogu liberalnih država
i osobito SAD-a u nastojanju da se ostvare moralni ciljevi poput “slobode”, “ljudskih
prava” i “demokracije”. Sudbina SAD-a specifično i “Zapada” općenito jest da se bori
protiv radikalnog zla, čiji bi se tragovi mogli pronaći u svakom projektu koji u sebi sadrži
artikulaciju ideje “dobra” (vjerski fundamentalizam ili komunistički egalitarizam).
Jedna od komponenata ideje manjega zla se, međutim, izgubila u procesu njezine sekularizacije.
Za crkvene oce, tolerancija manjega zla, kao što ću kasnije pokazati, trebala bi se
razumjeti s obzirom na vjerski telos spasenja. Neposredno reguliranje zla od strane Crkve
smatrano je dijelom potrage za savršenstvom, koja čini nužnu fazu na putu prema transcendenciji
– zamjeni zemaljskog kraljevstva nebeskim. Za razliku od nauka kršćanskih
otaca, liberalna težnja za savršenstvom nije potraga za konačnom transformacijom. Bez
transcendencije ona je zarobljena u neprekidnoj ekonomiji imanentnosti i mogla bi se
bolje interpretirati kao poriv za “optimalizacijom” postojećeg sustava vladavine. 17
***
Golema ekstrateritorijalna institucionalna mreža crkvenih pastira – Crkve kakva je
oformljena i institucionalizirana otprilike početkom 4. stoljeća – suočila se s problemom
manjega zla u kontekstu praktičnog i intelektualnog problema “vladavine nad dušama”.
U svojim predavanjima o podrijetlu upravljivosti Michel Foucault je analizirao kršćanski
oblik pastoralne vlasti. “Ekonomska teologija” nastojala je razumjeti upravljanje ljudskim
i božanskim nalozima, od kojih svaki ima svoj imanentni red izvršenja. U odnosu na ljudsko
djelovanje, božanska regulacija zla je i općenita i partikularna, budući da ima utjecaja
i na pojedinca i na društvo, mnoštvo ljudi u stadu. Tako je kršćanski poredak istodobno
djelovao individualizirajuće i kolektivizirajuće – pridajući vrijednost i pojedinačnoj
osobi i zajednici, odnosno mnoštvu. 18 Spasenje – izbavljenje od sile i kazne grijeha i zla
te iskupljenje duše – stoga se nužno odnosi i na sve zajedno i na svakoga posebice. Taj
oblik iskupljenja jedan je od aspekata opće i partikularne providnosti. Pastir mora skrbiti
ne samo za dobrobit pojedinca i zajednice, nego i za totalitet dobra ili zla koje oni čine
osobno i kolektivno.
Rasprave o partikularnoj providnosti organizirane su oko pitanja izbora ili slobodnog
izbora – kako prepoznati i slijediti dobro te izbjeći zlo. S druge strane, opća providnost
oslanja se na izuzetno složenu interpersonalnu ekonomiju zasluga i grešaka – grijeha, poroka
i vrlina – te operira prema specifičnim pravilima cirkulacije i prijenosa, sa složenim
postupcima, analizama, računicama i taktikama koje dopuštaju upravo tu specifičnu
interakciju između sukobljenih dobara i stupnjeva zla. 19
Ali Foucault ne objašnjava kako bi se zlo moglo razumjeti u smislu ekonomije. Izvor tog
razumijevanja je nauk sv. Augustina. U ranoj kršćanskoj teologiji zlo se više nije smatralo
jednakopravnom suprotnošću dobru. Uslijed raskida s manihejstvom Augustin je
prestao gledati na zlo kao na nešto glamurozno demonsko, smatrajući ga otada pukom
“odsutnošću dobra”, nedostatkom bića koje nema opstojnost samo po sebi. Zlo je sada
relativno i diferencijalno, prepreka na putu prema savršenstvu, ono što stoji između
čovjeka i dobra. Budući da zlo nije apsolutno, demonsko ili savršeno, ono je zauvijek na