Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...

GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN
tuđoj patnji. Ignatieffljeva koncepcija “manjega zla” problematična je čak i s obzirom na
utilitaristička načela na koja se poziva. Sama ekonomija nasilja pretpostavlja mogućnost
manje nasilnih sredstava i rizik od većeg nasilja, ali pitanja nasilja redovito su nepredvidiva
i neodređena. Navodno “manje zlo” moglo bi uvijek ispasti nasilnije od nasilja
kojemu se suprotstavlja i možda neće biti kraja izazovima koji proistječu iz nemogućnosti
proračuna. 10 Manje brutalna mjera također je mjera koju je lako naturalizirati, prihvatiti
i tolerirati. 11 A kada se izuzetne mjere normaliziraju, moguće ih je češće primjenjivati.
Navodna vojna sposobnost provođenja “kontroliranog”, “elegantnog”, “krajnje preciznog”
i “diskriminirajućeg” ubijanja mogla bi izazvati više uništenja i smrti nego što
su to učinile “tradicionalne strategije”, budući da te metode, u kombinaciji s manipulacijskom
i euforičnom retorikom koja se koristi kako bi ih se promicalo, potiču donositelje
odluka da autoriziraju njihovu čestu i proširenu primjenu. Iluzija o preciznosti, koja
je dio državne retorike prisile, daje vojno-političkom aparatu nužno opravdanje za
korištenje eksploziva u civilnim sredinama gdje njihova uporaba ne može proći bez ranjavanja
ili ubijanja civila. Taj proces, koji priziva u sjećanja analizu “represivne tolerancije”
Herberta Marcusea, može objasniti način na koji zapadna demokratska društva uspijevaju
održavati režime brutalne vojne dominacije, a da ta brutalnost pritom ne ometa njihovu
percepciju sebe samih kao prosvijećenih liberala. Na primjer, uzdizanje ciljanih ubojstava
(Ignatieff smatra da ciljano ubojstvo pripada “učinkovitom moralno-političkom okviru
manjega zla”) 12 na razinu legalno i moralno prihvatljivog standarda čini ih dijelom
državnih zakonskih opcija, dijelom popisa protuterorističkih tehnika, s tim rezultatom
da se gubi svaki osjećaj užasa zbog čina ubojstva. Što je niži prag nasilja koji se pripisuje
određenom sredstvu i što je niži prag užasa koji izaziva njegova primjena, to češćom bi
mogla postati njegova uporaba. Budući da pomaže normalizirati konflikt nižeg intenziteta,
cjelokupno trajanje tog konflikta moglo bi se produžiti i naposljetku bi iz toga moglo
proizaći još više manjih zala, s rezultatom da će se kumulativno počiniti veće zlo. 13
Humanitarni paradoks manjega zla
Iz te perspektive moguće je uvidjeti da bi se diskurs i praksa humanitarnosti i ljudskih
prava mogli paradoksalno okrenuti protiv naroda kojemu navodno pomažu. Kada svaki
vojnik u onome što je George W. Bush nazvao “trupama suosjećanja” postane priučenim
stručnjakom za humanitarnost, humanitarna skrb mogla bi sasvim lako postati izlikom
za opravdanje “neutralnosti” prema nekom brutalnom sukobu (kao u Sarajevu) ili alibi
za političku odluku o pokretanju “vojne intervencije” protiv neke suverene države (kao u
Iraku).
Osim državnih aktera, među “počinitelje nužnog zla” nužno pripadaju i nedržavne
organizacije. Od devedesetih godina do danas nastojanja da se stane na kraj kršenju ljudskih
prava sve češće su platforma koja dopušta mogućnost kolaboracije NGO-aktivista i
zapadnih vojnih sila. Osim činjenice da je moralizacija politike s pomoću termina kao što
su “sloboda”, “ljudska prava” i “liberalna demokracija” dovela do sveopće depolitizacije,
paradoks je u tome što ljudska prava i humanitarna akcija ustvari mogu pogoršati situaciju
istog onog naroda kojemu se navodno došlo pomoći.
Paradoks manjeg zla pogađa i najneovisnije nevladine organizacije koje sačinjavaju
različite sustave u ekologiji suvremenih ratnih i kriznih zona, uz vojsku i vladu.