Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...

GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN
6.
Danas je od goleme važnosti naučiti kako se uhvatiti u koštac s takvim ekscesom. To
nije naprosto domena ekskluzivne manjine geekova, štrebera, asocijalaca i neurotičnih
slobodnjaka, nego se odnosi na rapidno rastuću globalnu nematerijalnu radnu snagu koja
se suočava s izgledima za doživotno učenje bez komplementarnih izgleda da se ikada
susretne s nekim učiteljem ili udžbenikom, budući da se znanje javlja kao beskorisno čim
se može komodificirati i reproducirati kao takvo.
Ključno je pitanje kako je moguć oblik obrazovanja za kolaboraciju koji se ne bi sveo ad
absurdum i postao primjena jedne banalne fraze za drugom. To svakako ne bi značilo
inscenaciju kolaboracijskog procesa u učionici ili drugim mjestima za učenje. Ta debata
može se odvijati na meta-razini ili oko pitanja „dezorganizacije“ sebe sama kako bi se
razvila svijest i spremnost za buduće izazove kolaboracijskih radnih sredina. Može se
odvijati i u fragmentaciji komponenata sklopova znanja i njihove međusobne reorganizacije
u skladu s drugačijim načelima. Ili se pak može odvijati tako da se ukinu unaprijed
određena usmjeravanja vezana uz protoke znanja.
Suradnja se nužno događa u client-server arhitekturama. Ona slijedi metaforičku narativnu
strukturu, gdje se koherentno pridruživanje svakog pojedinog dijela i njegov odnos
prema drugima neprestano reproducira. Današnji obrazovni sustav odražava tu strukturu
i stoga je bitno nesposoban odgovoriti na suvremene izazove, o budućima da i ne
govorimo. Još gore od toga: čim više se sustav nastoji remodernizirati, tim dublje tone u
močvaru komodifikacije, homogenizacije i hijerarhizacije. Očito je problem u načinu na
koji obrazovni sustav shvaća suvremene imperative i njegovu ustrajanju na tome da oni
moraju imati „primjenjivu“ funkciju. Ako se model kolaboracije želi primijeniti na obrazovne
kulture, on bi morao prihvatiti nemogućnost određivanja ishoda unaprijed, čak i
ako dijeli s njima skup aspiracija ili direktiva ili ako je usidren u skup priznatih problematika.
7.
Kolaboracija podrazumijeva rizomske strukture u kojima znanje bogato raste i množi se
na nepredvidive načine. Za razliku od suradnje, koja uvijek podrazumijeva neki organski
model i transcendentnu funkciju, kolaboracija je strogo imanentna i divlja praksa. Svaka
kolaboracijska aktivnost počinje i završava unutar okvira kolaboracije. Ona nema izvanjskog
cilja i ne može se narediti; radi se o strogoj intranzitivnosti koja se događa, da tako
kažemo, radi sebe same.
Kolaboracije su proždrljive. Kada se jednom stave u pokret, mogu brzo osvojiti i obojiti
čitave načine proizvodnje. Razvoj „besplatnog“ ili „otvorenog“ softvera vjerojatno je
najistaknutiji primjer transformacijske moći kolaboracije da „razdefinira“ odnose među
autorima i proizvođačima s jedne strane i korisnicima ili potrošačima s druge. On nameće
paradigmu koja svakog korisnika tretira kao potencijalnog suradnika koji bi se mogao
učinkovito uključiti u razvoj koda, bez obzira na njegove stvarne interese i sposobnosti.
Sudjelovanje postaje virtualno: dovoljno je da netko doda neki patch ili ukaže na problem,
i nije nužno da to učini kako bi uživao u dinamici, učinkovitosti i bitnoj otvorenosti
kolaboracije.
U ovom potonjem primjeru, demokratska ili egalitaristička ambicija prešla je u domenu
virtualnosti: skupine koje razvijaju open source obično ne slijede obrasce i pravila reprezentacijske
demokracije, a radikalno poimanje jednakosti otkriva se u općem uvjetu