Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...

GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN
devijaciju. I upravo je u toj ispraznosti njihova snaga. Za razliku od suradnje, kolaboracija
se ne događa iz sentimentalnih razloga, filantropskih poriva ili za volju učinkovitosti; ona
nastaje iz čistog osobnog interesa. Kolaboracije mogu otkriti zapanjujući potencijal, pri
čemu neznalica, siromah ili na neki drugi način razvlaštena osoba može omogućiti drugoj
neznalici, siromahu ili na neki drugi način razvlaštenoj osobi da spozna ono što nije znala
i da stekne pristup onome čemu nije mogla pristupiti. To ne podrazumijeva prijenos
nečega s onih koji imaju na one koji nemaju, nego stavljanje u pogon niza nepredviđenih
pristupa.
Pomaknemo li žarište s njezinih komponenti i ishoda, kolaboracija je performativan i
transformativan proces: iznenadna potreba za prelaženjem poznatih granica vlastitog
iskustva, vještina i intelektualnih resursa kako bi se kročilo na bezimene i strane teritorije,
gdje se sposobnosti koje su ranije smatrane “individualnima” čudesno stapaju sa sposobnostima
drugih. U tom slijedu ishodi i procesi su u obrnuto proporcionalnom odnosu,
baš kao i odnosi moći. Jer ono što se događa nije ‘jamčenje’ pristupa, nego ravnopravno
priznanje svih onih koji su uključeni u proces, odnosno neočekivana mnogostrukost i
neizvjesna lokacija točaka pristupa o kojemu se radi u toj razmjeni.
4.
Prevođenje koncepta kolaboracije natrag u kontekst obrazovanja također ukazuje na obrnuti
inženjering učiteljeve uloge. Etimološki gledano, na grčkom i latinskom “pedagog”
ili “odgajatelj” označava nekoga tko “izvlači” ili “vuče van” te se odnosi na drevnu grčku
praksu: obiteljski rob zvan “pedagogom” pratio je dijete od privatne kuće do mjesta
učenja. Za razliku od učitelja, koji je trebao posjedovati i prenositi znanje, pedagog je bio
osoba koja je pratila učenika na mjesto gdje je učitelj to znanje udjeljivao.
To prilično prostorno poimanje prevođenja nekoga preko neke specifične granice
zapanjujuće podsjeća na trgovinu ljudima. Agent za bijeg ili “kojot” - kako ga se naziva na
američko-meksičkoj granici – pomaže onima koji prelaze granicu bez dokumenata i žele
preći iz jedne nacionalne države u drugu bez nužne administracije. Neprestano u pokretu,
samo povremeno zaposlen, bezimen, anoniman, čovjek koji neprestano mijenja lica i
strane, kojot je na ironičan način savršen primjer obrazovanja i kolaboracije. Kao metafora,
to služi svrsi destabilizacije ideje ‘znanja u kretanju’, skrećući je s njezina navodno
uvijek progresivnog puta. Umjesto toga, dopušta se određen stupanj nelegitimnosti, koja
je inherentna svim oblicima kolaboracije i razlikuje je od uvijek savršeno sankcionirane
i legitimne naravi suradnje. Ekstrahirajući načelo mobilnosti i uočavajući pomanjkanje
legitimnosti kao izvora snage, za razliku od zločinački neljudskog i oslabljujućeg, ‘kojot’
– koji može, ali ne mora biti motiviran vlastitom dobiti bez ikakve ideološke predanosti –
proizvodi mogućnost čiji se parametri ne mogu točno odrediti.
Motivi “kojota” ostaju nejasni ili, da tako kažemo, uopće nisu važni. “Kojot” je postmoderni
pružatelj usluga par excellence. Činjenica da ne postoji nikakvo povjerenje između
onih koji su uključeni u transakciju ustvari ne igra nikakvu ulogu u odvijanju njezine
drame. Mogli bismo reći da konceptualna nesigurnost prevladava nad financijskim aspektima
kolaboracije i potiče redundantnost afekata i percepcija, osjećaja i reakcija. Oni
kojima nije potrebna kojotova pomoć proganjaju ga i demoniziraju; oni koji se oslanjaju
na kojotovo tajno znanje i vještine tim više ga cijene. Ekstremna polariziranost tih reakcija
pokazuje raspon kolaboracijskog polja i nemogućnost navigacije kroza nj s pomoću
moralizirajućih vektora.