Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...

2.
Sve je više dokaza za to da se „zajednički rad“ ustvari odvija na prilično nepredvidive
i neočekivane načine. Umjesto izražavanja navodne širokogrudnosti u skupini koja je
sastavljena od pojedinaca u potrazi za solidarnošću, takav se rad često otkriva kao kruta
i čak sebična praksa, u kojoj se pojedinci tim više oslanjaju jedni na druge čim ustrajnije
slijede vlastite interese, pri čemu njihova međuovisnost proizlazi iz nastojanja da ostvare
svoje privatne planove. Razmjena tako postaje posljedicom nužnosti, a ne uzajamnosti,
poistovjećivanja ili želje.
To podrazumijeva početnu razinu diferencijacije između suradnje i kolaboracije: za
razliku od suradnje, kolaboracijom upravljaju složene realnosti, a ne romantične ideje
o zajedničkim temeljima zajedništva. To je ambivalentan proces koji se uspostavlja kroz
skup paradoksalnih odnosa suproizvođača koji utječu jedni na druge.
U knjizi „Le Maître ignorant“, objavljenoj 1983. godine, Jacques Rancière je istaknuo da
je neznanje prva vrlina učitelja. On daje primjer Josepha Jacotota, francuskog revolucionara
u progonstvu i profesora francuske književnosti na sveučilištu u belgijskom Leuvenu
nakon 1815. godine. Jacotot je podučavao francuskom jeziku učenike kojima je materinji
bio nizozemski, i to bez ikakvog zajedničkog jezika, s pomoću metode koja se čini sasvim
kolaboracijskom: ne slijedeći nikakav opći plan, nego odredivši zajedničku osnovu i
komunicirajući s pomoću zajedničkog skupa oruđa, on se “stavio u ruke svojih učenika i
poručio im preko tumača da pročitaju polovicu knjige uz pomoć prijevoda, da neprestano
ponavljaju što su naučili, da brzo pročitaju drugu polovicu i zatim na francuskom napišu
što misle o njoj.” Ta “poduka bez prijenosa znanja”, kako je Rancière definira, činila se
nevjerojatno uspješnom, budući da je dopuštala učenicima razinu autonomije u stjecanju
vlastitog znanja, a oni su to činili na način koji su smatrali korisnim i neovisno o svome
učitelju.
Rancièreov primjer otkriva nam mnogo toga u pogledu kolaboracije i njezina odnosa
prema idejama hijerarhije za koje većina kolaboracijskog diskursa smatra da ih je pobijedila.
On otkriva licemjerje navodnog anti-autoritarizma koji je ustvari u osnovi mnogih
ideja suradnje. To pogrešno shvaćanje moglo bi se smatrati praksom koja liberalno
oslabljuje poziciju moći, ali nije svjesna inherentnog paradoksa svoga postupka, tako
da se u beskonačnoj liniji regresije moć vraća još snažnija nego prije. Što više pokušava
objasniti, posredovati, komunicirati ili podučiti, to više potvrđuje udaljenost, nejednakost
i ovisnost onih koji ne posjeduju znanje u odnosu na one za koje se čini da ga posjeduju.
Isto se može reći za suradnju i timski rad: pretpostavka o jednakosti ustvari proširuje
diskriminaciju i eksploataciju, iako se čini da nudi kontinuirani dokaz koji potkrepljuje
takvu iluziju, kao da ne postoje radikalno različiti modusi zajedničkog rada.
3.
Rad Jacototovih učenika može se smatrati oblikom kolaboracije s učiteljem koja poništava
hijerarhije i rješava se u potpunosti odnosa učitelja i učenika, a da ga pritom ne romantizira.
Kolaboracija ne kritizira hijerarhije niti ih moralno osuđuje ili licemjerno odbacuje.
Taj način zajedničkog rada sposoban je ignorirati neznanje neznalice i pauperizirati
siromaštvo siromaha upravo zato što kolaboranti ne dovode u pitanje očiti autoritet niti
se pretvaraju da su jednaki. Umjesto toga, razradili su način – ne razmjene, nego protoka
– u kojemu se te pozicije sasvim izbjegavaju.
Kolaboracije su crne rupe u režimima znanja. One namjerno proizvode ništavilo, obilje i
GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN