Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...
Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ... Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...
GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN 1. U pedagoškom diskursu suradnja i kolaboracija relativno su novi pojmovi. Pojavili su se sedamdesetih godina prošlog stoljeća u kontekstu „zajedničkih aktivnosti učenja“ i „učenja na projektu“ (project-based learning), kojima se željelo raskinuti s autoritarnim stilom obrazovanja, usredotočenom na učitelja koji upravlja studentskim mišljenjem. Ono što bismo mogli nazvati „obrazovnim timskim radom“ odgovara ideji koju istodobno promiče teorija menadžmenta; naime, da u sredini u kojoj vlada timski rad ljudi zacijelo shvaćaju i vjeruju kako je mišljenje, planiranje, odlučivanje i djelovanje produktivnije kada se odvija u suradnji. Početkom prošlog stoljeća i daleko prije svoga vremena Andrew Carnegie, tajkun u industriji čelika i utemeljitelj Carnegie Technical Schools, izjavio je: „Timski rad je sposobnost zajedničkog djelovanja u cilju ostvarenja zajedničke vizije, sposobnost usmjeravanja individualnih postignuća prema ciljevima organizacije. To je gorivo koje omogućuje običnim ljudima da postignu neobično dobre rezultate.“ Do danas je ovaj čuveni citat vjerojatno odigrao istaknutu ulogu u mnogim PPT-prezentacijama menadžera ljudskih resursa diljem planeta, ali njegova središnja argumentacija postala je stvarnošću početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je kriza automobilske industrije potaknula prvi veći procvat koncepta timskog rada u domeni industrijske proizvodnje. Tvornice koje je do tada karakterizirala izrazito specijalizirana podjela rada, obično popraćena snažnom samoorganizacijom radnika u sindikate, sada su okrenute naglavačke: timski rad počeo se smatrati preduvjetom za slamanje moći sindikata, smanjene troškova radne snage i pomak prema takozvanoj „vitkoj“ proizvodnji, koja je u to vrijeme smatrana odgovorom na globalnu konkurenciju i uspjeh japanskog izvoza, osobito u SAD i Europu. U razvijenom industrijskom kapitalizmu ideja timskog rada predstavljala je podvrgavanje radničke subjektivnosti sveprisutnom i individualiziranom režimu nadzora. Koncept skupine zamijenio je klasični koncept “predradnika” kao disciplinske sile. Umjesto represijom, učinkovitost je povećavana putem kolegijalnog pritiska i kolektivnog poistovjećivanja unutar relativno malenih skupina višestruko profiliranih suradnika. Model timskoga rada ubrzo se proširio raznim granama industrije i privrede, ali bez većeg uspjeha. U međuvremenu su različite znanstvene studije pokazale kako timovi često donose pogrešne odluke, osobito kada zadatak zahtijeva rješavanje složenijih problema. Timski rad često ne uspije iz jednostavnog razloga što internalizirane moduse suradnje karakterizira “gomilanje” ili sakupljački duh, što je potpuna suprotnost dijeljenju znanja: u borbi za karijeru relevantne informacije treba skrivati od drugih. Udruživanje snaga u skupini ili timu također uvećava vjerojatnost neuspjeha prije nego uspjeha; nepovoljna grupna dinamika, nepredvidivi pritisci izvana i loše rukovodilačke prakse odgovorne su za ostalo. Taj sveopći neuspjeh još više zapanjuje imamo li na umu da su brzi tehnološki razvoj i dostupnost globalnih intelektualnih resursa trebali uvećati pritisak na pojedince kako bi razmjenjivali znanje unutar i između skupina. Ali budući da je znanje postalo glavnom proizvodnom snagom, ni slobodarske i dobronamjerne, anti-autoritarne strategije ni brutalna sila prisilne suradnje nisu se činile sposobnima uspostaviti bilo kakve nove dimenzije u dinamici “zajedničkog rada”.
2. Sve je više dokaza za to da se „zajednički rad“ ustvari odvija na prilično nepredvidive i neočekivane načine. Umjesto izražavanja navodne širokogrudnosti u skupini koja je sastavljena od pojedinaca u potrazi za solidarnošću, takav se rad često otkriva kao kruta i čak sebična praksa, u kojoj se pojedinci tim više oslanjaju jedni na druge čim ustrajnije slijede vlastite interese, pri čemu njihova međuovisnost proizlazi iz nastojanja da ostvare svoje privatne planove. Razmjena tako postaje posljedicom nužnosti, a ne uzajamnosti, poistovjećivanja ili želje. To podrazumijeva početnu razinu diferencijacije između suradnje i kolaboracije: za razliku od suradnje, kolaboracijom upravljaju složene realnosti, a ne romantične ideje o zajedničkim temeljima zajedništva. To je ambivalentan proces koji se uspostavlja kroz skup paradoksalnih odnosa suproizvođača koji utječu jedni na druge. U knjizi „Le Maître ignorant“, objavljenoj 1983. godine, Jacques Rancière je istaknuo da je neznanje prva vrlina učitelja. On daje primjer Josepha Jacotota, francuskog revolucionara u progonstvu i profesora francuske književnosti na sveučilištu u belgijskom Leuvenu nakon 1815. godine. Jacotot je podučavao francuskom jeziku učenike kojima je materinji bio nizozemski, i to bez ikakvog zajedničkog jezika, s pomoću metode koja se čini sasvim kolaboracijskom: ne slijedeći nikakav opći plan, nego odredivši zajedničku osnovu i komunicirajući s pomoću zajedničkog skupa oruđa, on se “stavio u ruke svojih učenika i poručio im preko tumača da pročitaju polovicu knjige uz pomoć prijevoda, da neprestano ponavljaju što su naučili, da brzo pročitaju drugu polovicu i zatim na francuskom napišu što misle o njoj.” Ta “poduka bez prijenosa znanja”, kako je Rancière definira, činila se nevjerojatno uspješnom, budući da je dopuštala učenicima razinu autonomije u stjecanju vlastitog znanja, a oni su to činili na način koji su smatrali korisnim i neovisno o svome učitelju. Rancièreov primjer otkriva nam mnogo toga u pogledu kolaboracije i njezina odnosa prema idejama hijerarhije za koje većina kolaboracijskog diskursa smatra da ih je pobijedila. On otkriva licemjerje navodnog anti-autoritarizma koji je ustvari u osnovi mnogih ideja suradnje. To pogrešno shvaćanje moglo bi se smatrati praksom koja liberalno oslabljuje poziciju moći, ali nije svjesna inherentnog paradoksa svoga postupka, tako da se u beskonačnoj liniji regresije moć vraća još snažnija nego prije. Što više pokušava objasniti, posredovati, komunicirati ili podučiti, to više potvrđuje udaljenost, nejednakost i ovisnost onih koji ne posjeduju znanje u odnosu na one za koje se čini da ga posjeduju. Isto se može reći za suradnju i timski rad: pretpostavka o jednakosti ustvari proširuje diskriminaciju i eksploataciju, iako se čini da nudi kontinuirani dokaz koji potkrepljuje takvu iluziju, kao da ne postoje radikalno različiti modusi zajedničkog rada. 3. Rad Jacototovih učenika može se smatrati oblikom kolaboracije s učiteljem koja poništava hijerarhije i rješava se u potpunosti odnosa učitelja i učenika, a da ga pritom ne romantizira. Kolaboracija ne kritizira hijerarhije niti ih moralno osuđuje ili licemjerno odbacuje. Taj način zajedničkog rada sposoban je ignorirati neznanje neznalice i pauperizirati siromaštvo siromaha upravo zato što kolaboranti ne dovode u pitanje očiti autoritet niti se pretvaraju da su jednaki. Umjesto toga, razradili su način – ne razmjene, nego protoka – u kojemu se te pozicije sasvim izbjegavaju. Kolaboracije su crne rupe u režimima znanja. One namjerno proizvode ništavilo, obilje i GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN
- Page 24 and 25: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 26 and 27: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 28 and 29: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 30 and 31: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 32 and 33: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 34 and 35: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 36 and 37: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 38 and 39: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 40 and 41: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 42 and 43: UN Tenk, print u boji na aluminiju,
- Page 44 and 45: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 46 and 47: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 48 and 49: Tvoja zemlja ne postoji, 2003 - You
- Page 50 and 51: Studija za spomen obeležje, uljane
- Page 52 and 53: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 54 and 55: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 56 and 57: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 58: Dragan Nikolić Nacionalni park Nat
- Page 61 and 62: Liu Wei Dan za pamćenje A Day to R
- Page 64 and 65: Anselm Franke KRUGOVI SARADNJE Uče
- Page 66 and 67: menog nematerijalnog rada. Za ovu i
- Page 68 and 69: Moj prijatelj Lumumba My Friend Lum
- Page 70 and 71: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 73: Florian Schneider Kolaboracija Ako
- Page 77 and 78: Naposljetku, kolaboracija s kojotom
- Page 79 and 80: da svatko ima trenutačan i neogran
- Page 81 and 82: 1. In pedagogical discourse, both c
- Page 83 and 84: flow in which these positions are a
- Page 85 and 86: The nets of voluntariness, enthusia
- Page 87 and 88: Eyal Weizman 665/Manje zlo Prije ne
- Page 89 and 90: uveća dobro. Oba slučaja potvrđu
- Page 91 and 92: Manje zlo je uobičajeno opravdanje
- Page 93 and 94: skali od manje ili više nečega, n
- Page 95 and 96: edukciju patnje. 25 Put prema utopi
- Page 97 and 98: koju nanose “manja” ili da bi s
- Page 99 and 100: sastojao se u “vještini rukovođ
- Page 101 and 102: councils set up by the Nazis), she
- Page 103 and 104: ously most often about the sufferin
- Page 105 and 106: the beginning of a possible archive
- Page 107 and 108: losophy: If God governs the world a
- Page 109 and 110: a better world possible. Marx saw t
- Page 111 and 112: festa7 seeks to start unpacking thi
- Page 113 and 114: lib. arb. I.v.12). In her presentat
- Page 115 and 116: Namjera našeg priloga je stvaranje
- Page 117 and 118: 1. 2. 3.
- Page 119 and 120: “S jeseni, kada počnu vetrovi, l
- Page 121 and 122: prožimanjem fakata i fikcije, Kiš
- Page 123 and 124: Naime, u poljsko-hrvatskom, a zasig
GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN<br />
1.<br />
U pedagoškom diskursu suradnja i kolaboracija relativno su novi pojmovi. Pojavili su<br />
se sedamdesetih godina prošlog stoljeća u kontekstu „zajedničkih aktivnosti učenja“ i<br />
„učenja na projektu“ (project-based learning), kojima se željelo raskinuti s autoritarnim<br />
stilom obrazo<strong>van</strong>ja, usredotočenom na učitelja koji upravlja studentskim mišljenjem.<br />
Ono što bismo mogli nazvati „obrazovnim timskim radom“ odgovara ideji koju istodobno<br />
promiče teorija menadžmenta; naime, da u sredini u kojoj vlada timski rad ljudi zacijelo<br />
shvaćaju i vjeruju kako je mišljenje, planiranje, odluči<strong>van</strong>je i djelo<strong>van</strong>je produktivnije<br />
kada se odvija u suradnji.<br />
Početkom prošlog stoljeća i daleko prije svoga vremena Andrew Carnegie, tajkun u industriji<br />
čelika i utemeljitelj Carnegie Technical Schools, izjavio je: „Timski rad je sposobnost<br />
zajedničkog djelo<strong>van</strong>ja u cilju ostvarenja zajedničke vizije, sposobnost usmjera<strong>van</strong>ja individualnih<br />
postignuća prema ciljevima organizacije. To je gorivo koje omogućuje običnim<br />
ljudima da postignu neobično dobre rezultate.“<br />
Do danas je ovaj čuveni citat vjerojatno odigrao istaknutu ulogu u mnogim PPT-prezentacijama<br />
menadžera ljudskih resursa diljem planeta, ali njegova središnja argumentacija<br />
postala je stvarnošću početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je kriza<br />
automobilske industrije potaknula prvi veći procvat koncepta timskog rada u domeni<br />
industrijske proizvodnje.<br />
Tvornice koje je do tada karakterizirala izrazito specijalizirana podjela rada, obično<br />
popraćena snažnom samoorganizacijom radnika u sindikate, sada su okrenute<br />
naglavačke: timski rad počeo se smatrati preduvjetom za slamanje moći sindikata,<br />
smanjene troškova radne snage i pomak prema takoz<strong>van</strong>oj „vitkoj“ proizvodnji, koja je<br />
u to vrijeme smatrana odgovorom na globalnu konkurenciju i uspjeh japanskog izvoza,<br />
osobito u SAD i Europu.<br />
U razvijenom industrijskom kapitalizmu ideja timskog rada predstavljala je podvrga<strong>van</strong>je<br />
radničke subjektivnosti sveprisutnom i individualiziranom režimu nadzora. Koncept<br />
skupine zamijenio je klasični koncept “predradnika” kao disciplinske sile. Umjesto<br />
represijom, učinkovitost je poveća<strong>van</strong>a putem kolegijalnog pritiska i kolektivnog<br />
poistovjeći<strong>van</strong>ja unutar relativno malenih skupina višestruko profiliranih suradnika.<br />
Model timskoga rada ubrzo se proširio raznim granama industrije i privrede, ali bez<br />
većeg uspjeha. U međuvremenu su različite znanstvene studije pokazale kako timovi<br />
često donose pogrešne odluke, osobito kada zadatak zahtijeva rješa<strong>van</strong>je složenijih<br />
problema. Timski rad često ne uspije iz jednostavnog razloga što internalizirane moduse<br />
suradnje karakterizira “gomilanje” ili sakupljački duh, što je potpuna suprotnost<br />
dijeljenju znanja: u borbi za karijeru rele<strong>van</strong>tne in<strong>for</strong>macije treba skrivati od drugih.<br />
Udruži<strong>van</strong>je snaga u skupini ili timu također uvećava vjerojatnost neuspjeha prije nego<br />
uspjeha; nepovoljna grupna dinamika, nepredvidivi pritisci iz<strong>van</strong>a i loše rukovodilačke<br />
prakse odgovorne su za ostalo.<br />
Taj sveopći neuspjeh još više zapanjuje imamo li na umu da su brzi tehnološki razvoj i<br />
dostupnost globalnih intelektualnih resursa trebali uvećati pritisak na pojedince kako bi<br />
razmjenjivali znanje unutar i između skupina. Ali budući da je znanje postalo glavnom<br />
proizvodnom snagom, ni slobodarske i dobronamjerne, anti-autoritarne strategije ni<br />
brutalna sila prisilne suradnje nisu se činile sposobnima uspostaviti bilo kakve nove<br />
dimenzije u dinamici “zajedničkog rada”.
Change language