Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...

GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN
kao postojeće (…) Budući da je svjestan svoje moći da kontrolira čitavu domenu vidljivog
i slušljivog putem zakona koji reguliraju komercijalnu cirkulaciju i demokratsku komunikaciju,
Imperij više ništa ne cenzurira. Sva umjetnost, sva misao, uništena je onog trenutka
kad prihvatimo ovu dozvolu da konzumiramo, komuniciramo i uživamo. Moramo
postati bešćutni cenzori samih sebe.”
Stvar
Konačno, potrebno je na kraju reći i to zašto Bosna i Hercegovina, unatoč činjenici da je
ona polazište projekta, mjesto događaja i rasprave, “ne postoji“ na izložbi prvog poglavlja
projekta Gdje se sve tek treba dogoditi. Ona zaista nije prisutna ni putem teme, ni putem
umjetnika ili umjetnice koji bi ju “predstavljao”. Razlog tome je, među ostalim, i činjenica
da projekt odbija promovirati obeshrabrujuće, postojeće stanje stvari koje se dakako
reflektira i na suvremenoj umjetničkoj sceni u BiH te će se, nakon otvarajućeg poglavlja,
posvetiti razvijanju novih produkcija s umjetnicima i umjetnicama koje će pokušati
uspostaviti orijentire upravo za promišljanje budućnosti, modela su-bivanja, i načina
negiranja nametnutog stanja koje promiče pasivizirajuću i obmanjujuću parolu da ništa
drugo nije ni moguće. S druge strane, iako se niti jedan rad na izložbi ne bavi izravno
kompleksnom situacijom Bosne i Hercegovine – ona je upravo sve-prožimajuće prisutna,
upečatljiva i hiperbolizirana, kao nešto o čemu se gromoglasno šuti, i što se može čitati
u svim radovima predstavljenim na izložbi. Ona je poput Stvari u djelu Judi Werthein,
ogromnog “slona u sobi”, evidentna a nesaglediva istina, koju svi odbijaju ili propuštaju
vidjeti.
Ona je, na koncu, prisutna kao Agambenov Bartleby, pisar koji “radije ne bi” pisao, zato
jer utjelovljuje čistu potencijalnost. Ta će se potencijalnost, nadamo se, artikulirati kroz
naredne faze projekta, upravo nakon završetka prvog poglavlja, koje se vremenski podudara
s iščekivanjem novog poglavlja u društveno-političkoj stvarnosti BiH. Ono je, čini
se, sve bliže, sudeći po najava tzv. “malog Daytona”, sastanka predstavnika triju naroda
i “međunarodne zajednice“ (na kojem bi se konačno trebao modificirati poražavajući
“veliki Dayton” i donijeti novi Ustav), ali i sudeći po recentnim eskalacijama sukoba i
nestabilnosti u zemlji (utjelovljenim u sukobima nogometnih navijača) koje te najave,
slučajno ili ne, prate.
Prihvaćanjem poziva da radimo projekt u Bosni i Hercegovini odlučile smo se vjerovati
da možemo iznaći metodološke i taktičke načine subvertiranja svih spomenutih kompleksnih
dinamika i paradigmi kao i izazova “političke nekorektnosti” “suradnje” s Banja
Lukom kao jednim od epicentara političke manipulacije i perpetuiranja statusa quo u BiH
danas, opasnosti instrumentalizacije nas samih, kao i “rezultata“ našeg djelovanja u cilju
“kulturalizacije politike” i reprezentacije sredine kao civilizirane i uljuđene “republike“
čije vlasti ne samo da toleriraju, već eto i podržavaju progresivne i kritičke umjetničke
i kulturne prakse. Upravo su, međutim, navedene zamke te koje su osnažile našu odluku
da prihvatimo ovaj poziv, jer su takvi, kompleksni uvjeti oni koji nam omogućuju
još jednom testirati vlastite postulate da je kritička kustoska i intelektualna praksa
ona koja mora kretati iz pozicije radikalne “nesigurnosti“ naspram vlastitih pozicija, iz